Zoran Meter
U tandemu s već gotovo tradicionalno ljevičarski nastrojenom Venezuelom koja je pod dugogodišnjom vlašću chavista i predsjednika Nicolasa Madura, sada dolazimo do zanimljive konstelacije snaga na južnoameričkom kontinentu – do pojave svojevrsnog „ljevičarskog QUAD-a“, sastavljenog od ključnih država – Brazila, Venezuele, Kolumbije i Argentine
Brazilci su jučer i konačno „prelomili“ višetjednu političku neizvjesnost i u drugom krugu predsjedničkih izbora odlučili svoju zemlju ponovo „okrenuti ulijevo“ i time postati dio aktualnog političkog trenda u Latinskoj Americi koju je posljednjih mjeseci zahvatio pravi val dolazaka na vlast lijevih pa i prilično radikalno lijevih snaga – poput ne tako davnih izbora za predsjednika važne južnoameričke države – Kolumbije, čak i Čilea. Obje zemlje bile su ključni američki partneri u toj regiji.
U tandemu s već gotovo tradicionalno ljevičarski nastrojenom Venezuelom koja je pod dugogodišnjom vlašću chavista i predsjednika Nicolasa Maduro-a, sada dolazimo do zanimljive konstelacije snaga na južnoameričkom kontinentu – do pojave svojevrsnog „ljevičarskog QUAD-a“, sastavljenog od ključnih država – Brazila, Venezuele, Kolumbije i Argentine. Ako im pridodamo i Čile, Boliviju i druge manje ili „manje važne“ države, ali, još važnije, i one iz Srednje Amerike predvođene Kubom i Meksikom – postaje jasno kako se formira jedan potpuno novi politički mozaik i odnosi snaga koji mogu i sigurno će imati dalekosežne geopolitičke posljedice. Čak i one globalnog karaktera u kontekstu daljnjeg jačanja kineskog gospodarskog i ruskog političkog utjecaja, a slabljenja onog američkog, što je već od ranije vidljiv proces kojeg nije uspjela spriječiti niti vladavina demokrata (američke ljevice) na čelu s Joe Bidenom. Štoviše, odnosi SAD-a s latinoameričkim zemljama još su se više poremetili o čemu je svjedočio i po rezultatima vrlo „mršavi“ summit Amerika (OAS) u Los Angelesu u proljeće ove godine. Upravo OAS ljevičarski nastrojene zemlje Latinske Amerike još od ranije otvoreno prozivaju instrumentom za provedbu i osiguranje američkih imperijalističkih interesa i težnji.
Kako u svojoj analizi jučer piše suradnik portala Geopolitika News Matija Šerić, „meksički predsjednik (Andres Manuel Lopes Obrador, op.ZM.) predložio je da se OAS zamijeni CELAC-om, organizacijom koja ne uključuje Sjedinjene Države ili Kanadu. Njegov prijedlog došao je kao potpora zahtjevima zemalja poput Nikaragve, Venezuele i Bolivije, koje OAS smatraju intervencionističkim instrumentom SAD-a“.
Šerić dalje kaže slijedeće: „Čileanski predsjednik Gabriel Borić zaokupljen je domaćim pitanjima, a s Komunističkom partijom Čilea tvori koaliciju tako da ne vrši pritisak na Madura. Čak je i Kolumbija, najbliži saveznik SAD-a u regiji, nedavno izabrala svog prvog ljevičarskog predsjednika Gustava Petra. Jedan od njegovih prvih koraka bilo je ponovno uspostavljanje veza sa susjednom Venezuelom, koje je njegov prethodnik desno orijentirani Iván Duque prekinuo. Ako Luiz Inácio Lula da Silva pobijedi u drugom krugu brazilskih predsjedničkih izbora bit će to velika potpora Venezueli jer će se tako učvrstiti regionalni ljevičarski latinoamerički blok koji će se protiviti američkom imperijalizmu.“
A dogodilo se upravo to! Brazil – najveća država Latinske Amerike, odlučio je vratiti na svoje čelo „starog“ bivšeg predsjednika Luiza Inácia Lulu da Silvu koji je u krajnje teškoj utrci – puno teže nego što se očekivalo – u drugom krugu pobijedio dosadašnjeg desničarskog predsjednika Jaira Bolsonara. Kandidat ljevice Lula osvojio je 50,83, a Bolsonaro 49,17 posto, nakon prebrojavanja nešto manje od 99 posto glasova, što je potvrdio brazilski Vrhovni izborni sud.
Ovako tijesan rezultat prije svega ukazuje na duboku političku podjelu brazilskog društva. Te podjele nisu samo „privilegija“ Brazila. Štoviše! Još radikalnija ideološka podjela već godinama potresa i same Sjedinjene Države – prema brojnim analitičarima neviđena još od doba uoči građanskog rata u 19. stoljeću.
Ali vratimo se mi Brazilu kao našoj glavnoj temi. Ovdje treba podsjetiti kako je novoizabrani predsjednik Lula bio u zatvoru pod optužbom za korupciju, ali su te optužbe naknadno odbačene pa se uspio ponovo kandidirati – i, kako vidimo – nisu presudno negativno djelovale iako su sasvim sigurno „kumovale“ njegovoj krajnje teškoj pobjedi.
Zanimljivo je podsjetiti i da je Bolsonaro uoči prvog kruga glasovanja javno zaprijetio kako neće priznati izborne rezultate. Nije isključeno da to učini i sada i time dodatno radikalizira ionako dovoljno uzavrelu atmosferu kakva vlada uvijek kada su u pitanju tijesni izborni rezultati, a poglavito u temperamentnim zemljama Latinske Amerike.
U toj je regiji upravo Lula predstavnik prvog vala ljevičarskih pokreta. Kako su nedavno Kolumbija i njen veliki, po SAD neugodni susjed – Madurova Venezuela, objavili vijest o ponovnoj uspostavi međusobnih odnosa i o suradnji, Lulina pobjeda nedvojbeno će dovesti do ponovne normalizacije tradicionalno dobrih odnosa između Brazila i Venezuele, poremećenih nakon što se Bolsonaro priklonio Trumpovoj administraciji koja je protiv Madura, ako već ne direktno pokrenula a ono barem snažno podržala svim sredstvima (osim vojnim) tzv. „obojanu revoluciju“ u Caracasu i za predsjednika Venezuele priznala samoproglašenog oporbenog čelnika Juana Guaida, čemu su se kasnije priključile i mnoge zemlje EU i Zapada u cjelini.
Bitno je naglasiti i da je upravo Lula bio predsjednik koji je Brazil uključio u sastav država BRICS prigodom njegovog formiranja. Tu neformalnu organizaciju, osim Brazila, čine još Kina, Rusija, Indija i Južnoafrička Republika – JAR.
Dakle, u Brazilu su sada ključni idući dani. Ukoliko stanje u zemlji ostane pod kontrolom pa makar i uz uzavrele strasti, Lula bi mogao dobiti priliku za formiranje koliko-toliko stabilne vladavine (2023.-2027.). To je za zemlju ključno ukoliko se želi uhvatiti u koštac s naraslim gospodarskim i socijalnim problemima još od vremena pandemije koronavirusa Covid-19.
Lula upravo na to i igra. Tako je, već odmah nakon što je proglašen predsjednikom, u svom blogu najavio sljedeće:
“Naša najhitnija obveza je ponovno iskorijeniti glad. Ne možemo prihvatiti kako je normalno da milijuni muškaraca, žena i djece u ovoj zemlji nemaju što jesti ili da unose manje kalorija i proteina nego što im je potrebno. Brazil više ne može živjeti s ovom ogromnom provalijom bez dna, s ovim betonskim zidom i nejednakošću koja Brazil dijeli na nejednake dijelove koji se ne mogu prepoznati. Brazil je spreman vratiti svoju vodeću ulogu u borbi protiv klimatske krize štiteći sve naše biome, poglavito amazonsku šumu. Naša je vlada uspjela smanjiti krčenje šuma u Amazoniji za 80%. Sada se borimo za nultu sječu.”
Međutim ako Bolsonaro ne prizna rezultate izbora i pozove na prosvjede, a oni prerastu u nerede i sukobe između simpatizera dvojice velikih suparnika – stanje će se definitivno destabilizirati i može postati krajnje nepredvidljivo. Je li Bolsonaro spreman na takve rizike u ime ostanka na vlasti?
