Zoran Meter
Dana 23. svibnja u Washingtonu je održan drugi sastanak Kijevske kontakt grupe za obranu, nakon što je prvi prije cca mjesec dana održan u njemačkom gradu Stuttgartu. Radi se o sastanku država koje su spremne pomoći Ukrajini kroz isporuke svog naoružanja, za što je u američkoj bazi Ramstein u SR Njemačkoj formirano i zajedničko kontrolno sjedište.
Konkretno, Pentagon je 26. travnja u bazi Ramstein, na sastanku s ministrima obrane zemalja koje osuđuju rusku agresiju i namjeravaju Ukrajini pružiti vojnu pomoć, uspostavio središte za kontrolu isporuka vojne pomoći toj zemlji u okviru Europskog zapovjedništva Oružanih snaga SAD-a (EUCOM) u Stuttgartu. Time je vojnu pomoć Kijevu de facto i institucionalizirao, a ona se prije toga odnosila na individualne akcije pojedinih zemalja.
Zadaće nove strukture uključuju koordinaciju i ubrzanje isporuke vojne pomoći Kijevu iz više od 40 zemalja. Osoblje Europskog zapovjednog kontrolnog središta za Ukrajinu (EUCOM Control Center of Ukraine), zajedno s američkim vojnim osobljem, uključuje i predstavnike najmanje 15 zemalja koje pružaju potporu Kijevu (vidi poveznicu ovdje ili ispod teksta).
U njemačkoj je, tada, general američke vojske Mark Milley, čelnik Združenog stožera (JSC), izjavio kako je ključni cilj razgovora bio sinkronizacija i koordinacija sve veće sigurnosne pomoći Kijevu koja uključuje teško naoružanje, poput topništva haubica, kao i naoružane bespilotne letjelice i streljivo.
“Sljedećih nekoliko tjedana bit će vrlo, vrlo kritični”, kazao je tom prigodom Milley novinarima. “Potrebna im je stalna potpora kako bi bili uspješni na bojnom polju. I to je zapravo svrha ove konferencije.” “Rezultat ove bitke, upravo ovdje, danas, ovisi o ljudima u ovoj prostoriji, precizirao je 25. travnja američki prvi general.
Sada se osvrnimo na prekjučerašnji sastanak u Washingtonu.
Sjedinjene Države su u Europu rasporedile više od 100.000 vojnika, priopćio je Pentagon u ponedjeljak, dodajući kako je posljednji sastanak “Kijevske kontakt grupe za obranu” doveo do toga da Kijev dobije novu vojnu pomoć od međunarodnih partnera (info: Reuters 24. svibnja).
Američki ministar obrane Lloyd Austin kazao je kako se pet novih zemalja pridružilo virtualnom sastanku kojeg je dan ranije organizirao Pentagon.
“Svi ovdje razumiju vrlo visoke uloge u ovom ratu”, kazao je tijekom završne konferencije za medije.
Nove zemlje koje su se pridružile drugom susretu ove vrste su Austrija, Bosna i Hercegovina, Kolumbija, Irska i Kosovo.
Prema riječima generala Marka Milleyja, ukupan broj zemalja koje sudjeluju u “Kontaktnoj skupini” dosegao je 47.
Kazao je kako Sjedinjene Države trenutačno imaju oko 102.000 vojnika u Europi, u odnosu na 78.000 časnika i vojnika prošle jeseni. Od tih 102.000 na europskom kontinentu, 15.000 su pripadnici američke mornarice.
Treći sastanak u sličnom formatu zakazan je za 15. lipnja na marginama ministarske konferencije NATO saveza u Bruxellesu.
Lloyd Austin je također pohvalio niz zemalja koje su obećale Ukrajini pružiti nove serije oružja. Prema njegovim riječima, Danska će Kijevu osigurati protubrodske projektile i lansere Harpoon kako bi “pomogli Ukrajini da zaštiti svoju obalu”. Šef Pentagona je također najavio isporuke Ukrajini jurišnih helikoptera, tenkova i raketnih sustava od strane Češke.
Odgovarajući na pitanje o vjerojatnosti prebacivanja američkih snaga u Ukrajinu, general Milley je izjavio kako je Washington “još uvijek daleko od toga”.
Ali neovisno od toga, i ovo što Washington sada čini, skupa sa svojim saveznicima – itekako zabrinjava Moskvu. Ona upozorava kako spomenuti potezi ubrzano uvlače Sjedinjene Države u sukob u Ukrajini, a već od ranije Moskva na najvišim političkim razinama tvrdi kako se protiv Rusije u Ukrajini vodi proxy ili hibridni rat od strane tzv. kolektivnog Zapada.
U međuvremenu, borbe na ukrajinskim bojišnicama, prije svega na istoku zemlje, u industrijskoj regiji Donbas se nastavljaju. Tamo ruske i proruske snage iz samoproglašenih DNR i LNR imaju inicijativu ali je otpor ukrajinskih snaga vrlo velik i borbe, koje bi mogle odlučiti ne samo konačnog pobjednika rata već i budući geopolitički izgled svijeta, mogle bi trajati još tjednima i mjesecima.
Upravo zbog toga, znajući dobro što je sve u igri, Washington i vuče sve rizičnije i rizičnije poteze s isporukama oružja Ukrajini, ali, što smatraju mnogi vojni analitičari i na Zapadu i u Rusiji – i ne samo to, već i u planiranju vojnih operacija i davanju obavještajnih podataka o položaju i kretanjima ruskih snaga.
S druge strane ruska vojska sve intenzivnije zračnim i raketnim snagama uništava isporučeno oružje Zapada Ukrajini, kako na mjestima njegovog dopremanja tako i tijekom odvođenja ili pak konačnog stacioniranja na određenim aktivnim bojišnicama. Naravno da je tolike količine oružja koje stiže, pri tom uzimajući u obzir i veličinu ukrajinskog teritorija, nemoguće „pohvatati“ u njegovim ukupnim količinama (dio njega se kamuflira i vozi različitim prijevoznim sredstvima, poput civilnih kamiona ili prenamijenjenih putničkih autobusa i sl.) pa je za očekivati još snažniji ukrajinski otpor.
Međutim, jedan od ključnih čimbenika ipak će biti moral ukrajinskih vojnika i njihova spremnost za nastavak dugotrajnog rata. Poglavito u kontekstu da su oni jedini koji se na terenu suprotstavljaju intervencionističkim ruskim snagama i onima koji ih u Ukrajini podupiru. Zapad za sada ipak samo isporučuje oružje (dobrovoljci nemaju niti približno istu težinu kao službeni vojnici), što Moskva propagandno često koristi u navodima da se „Zapad u Ukrajini bori s Rusijom do posljednjeg Ukrajinca“.
Otežavajući čimbenik po moral ukrajinskih boraca je i to što se težište borbi sada odvija u tradicionalno proruskim regijama Ukrajine, za razliku od prve faze ruske intervencije kada su se borbe odvijale i na zapadu zemlje, prije svega u kijevskoj regiji, gdje je stanovništvo više-manje čisto ukrajinsko i antagonistički nastrojeno prema Rusiji i Rusima općenito.
Drugim riječima, ukrajinski ratni sukob ima kapacitet da traje još dugo, ali i da sve relativno brzo (možda i do kraja godine) bude riješeno: bilo na polju boja, pobjedom ruskih snaga na istoku zemlje (poraz ruske vojske neozbiljno je očekivati), bilo pregovaračkim procesima tj. sporazumom o završetku sukoba između Moskve i Kijeva.
Za sada se čini kako obje strane za ozbiljni razgovor baš i nisu spremne, bilo da se nadaju većem teritorijalnom dobitku vojnim putom (Moskva), bilo da očekuju izravnije uplitanje zapadnih vojnih snaga u sukob (Kijev).
Ali to se može vrlo brzo promijeniti, jer visoka je politika ona koja na kraju uvijek odlučuje – koliko god oružje na polju boja bilo moćno.