Zoran Meter
Macron je svjestan kako bez povratka suradnje s Damaskom neće moći utjecati na Bliski istok i tamošnje procese. Assad će Macronovu „ruku pomirnicu“, ako bude pružena, sigurno znati naplatiti. Međutim, tu je i Washington sa svojim interesima – a bez njega Pariz malo što može učiniti
Što ako smrtonosni potres koji je pogodio Tursku i Siriju dovede do drugog potresa, diplomatskog, i je li moguća obnova odnosa Pariza i Damaska – pita se autor teksta u utjecajnom francuskom mediju Le Figaro.
Slika 1: Emmanuel Macron
On navodi, pozivajući se na izvor u Elizejskoj palači, kako francuski predsjednik Emmanuel Macron vjeruje u takvu mogućnost, „da ovu kampanju vode arapski saveznici Francuske, a uskoro bi im se mogao pridružiti i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan”. “Hoćemo li stvarno propustiti priliku, riskirajući da ostanemo izvan događaja vezanih uz nastavak dijaloga sa Sirijom?” – pita se najuži krug Emmanuela Macrona, a piše Le Figaro.
Pri tom podsjeća da su proteklih nekoliko godina Abu Dhabi (UAE), Rijad (Saudijska Arabija) i Kairo (Egipat) obnovili odnose s Damaskom, a da je Jordan, iscrpljen prihvatom stotina tisuća sirijskih izbjeglica, čak počeo sastavljati međunarodnu agendu za približavanje Assadu.
Karta 1: Sirija (izvor: Alamy)
Le Figaro podsjeća i na sadašnje razgovore Turske i Sirije uz posredovanje Rusije koji „mogu dovesti do neugodnosti za Zapad“. „Sastojat će se od ovoga: kurdski saveznici SAD-a i EU ponovno će postati odani građani Sirije, a američka vojska, koja se nalazi na sjeveroistoku Sirije i kontrolira tamošnja naftna postrojenja, otići će kući.“.
Nakon nedavnog katastrofalnog potresa Emmanuel Macron je tvitao da je “Francuska spremna pružiti žurnu pomoć lokalnom stanovništvu”, uključujući i Sirijce. Damask, koji je suočen s međunarodnim sankcijama, poziva međunarodnu zajednicu da mu priskoči u pomoć, uz jamstvo da će ta pomoć biti pružena “svim Sirijcima na čitavom teritoriju” – navodi francuski medij i piše kako Assad postavlja uvjet da ta pomoć ide preko Damaska.
Izvor iz Damaska potvrdio je za Le Figaro da je ovo početak novog francuskog pristupa: “Počeli smo pregovore s Turskom, koja nam je nanijela mnogo više štete nego Francuska, tako da možemo voditi i dijalog s Parizom.”
Macron je svjestan da ako želi utjecati na igrače na Bliskom istoku – primjerice na Irak ili Libanon – ne može bez Sirije, zaključuje Le Figaro.
Ovom zanimljivom tekstu, koji svakako zaslužuje pojačanu pozornost, dodao bih slijedeće:
želje francuskog čelnika su jedno, a mogućnosti nešto sasvim drugo. I ranije je Macron iskazivao ambicije usmjerene prema svom posredovanju u pregovorima s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom – i prije ukrajinskog rata i tijekom njega – pa smo vidjeli rezultate takvih pokušaja. Osim što su ignorirani od strane Moskve zbog njene uvjerenosti kako Pariz više ni na što ključno u svijetu ne utječe i ni o čemu ne odlučuje, „zeleno svjetlo“ za svoju ulogu posrednika Emmanuel Macron nije dobivao ni od ključnih europskih saveznika, a poglavito ne od Washingtona.
Nedavno je glasnogovornik američkog State Departmenta kazao kako SAD ne žele ukidati sankcije diktatoru Assadu i da su Amerikanci sirijskom narodu ionako pružili najviše humanitarne pomoći od bilo koje zemlje. Problem je jedino u tome što Assadova vlada nadzire gotovo 90 posto teritorija Sirije i približno toliko njenog stanovništva, do kojeg, sukladno američkoj sankcijskoj politici – pomoć ne dolazi. Tako je sirijski veleposlanik u UN-u prije dva dana oštro osudio američku sankcijsku politiku prema njegovoj zemlji zbog koje se zrakoplovi s humanitarnom pomoći brojnih zemalja, uključno i onih zapadnih – boje slijetati u sirijske zračne luke u strahu od američkih sankcija.
Što se tiče Macrona, teško je da će on biti u stanju bilo što konkretnije učiniti po pitanju zbližavanja sa Assadom ako se tome usprotivi Washington. Međutim, nije isključeno da mu ovaj ipak i da dozvolu za tako nešto – svjestan „slijepe ulice“ u koju je američka politika ušla po temi rješavanja „sirijskog pitanja“, a poglavito u kontekstu ubrzanog i po Zapad neugodnog približavanja Ankare i Damaska uz posredništvo Moskve. Francuska bi, u tom pogledu, Amerikancima mogla poslužiti u pokušaju uspostave barem nekakvog „mosta“ prema omraženom Assadu.
U svakom slučaju, razoran potres otvara nove mogućnosti i za povratak odavno izgubljenog humanizma u odnosu na Siriju i tamošnji napaćeni narod – i za rehabilitaciju potpuno zamrle diplomacije. Jer ionako je svima jasno kako Bashara Assada više nitko ne može svrgnuti vojnim, a kamoli sankcijskim putom.
To su prve shvatile, još prije nekoliko godina, važne arapske zaljevske monarhije i Egipat, koje ne žele potpunu fokusiranost Sirije na Iran – a od nedavno i Turska, koja plete svoju geopolitičku igru u regiji, ali i šire – pri tom se, kada joj je to u interesu, oslanjajući i na isti taj Iran i na Rusiju.
Francuska sve to vrlo dobro zna i ne bi željela biti potpuno izbačena s Bliskog istoka – zone tradicionalnog francuskog utjecaja kojeg je – paradoksalno – najviše ostvarivala upravo kroz Assadovu Siriju i njoj susjedni Libanon. Ali to su ipak bila neka druga vremena kojih će se Pariz morati sjećati s nostalgijom – jer teško da će se okolnosti više ikada vratiti u prijašnje (geopolitičko) stanje. Stasali su neki novi i sve snažniji regionalni igrači, a na Bliski istok su se vratili i oni stari veliki – poput Rusije i novi veliki – poput Kine, a sve više i Indije.
Karta 2: Bliski istok (Encyclopedia Britanica)
Što arapskim zemljama u tim i takvim okolnostima, odnosima snaga i potpuno promiješanim kartama sada može ponuditi iz igre „samoizbačeni“ Pariz? Odgovor vjerojatno ne zna ni on sam. Jer samo eventualne nove investicije, primjerice u „zelenu” tehnologiju, koliko god bile dobrodošle, ipak neće biti dovoljne za povratak snažnijeg političkog utjecaja Pariza u toj regiji koja sve jače daje do znanja o svojoj namjeri da postane jedan od budućih svjetskih središta moći koja se upravo formiraju – tzv. arapski svijet. Svijet, koji će težiti suradnji sa svima, ali gdje će po prvi put (još od davnih srednjovjekovnih vremena, prije svega doba Otomanskog carstva) sam odlučivati o svojoj sudbini bez nametanja bilo čijih interesa sa strane. Za one koji to shvate na vrijeme, i prihvate kao novu realnost, stvar će na kraju biti povoljnija nego da se tome uporno suprotstavljaju – maštajući o davno izgubljenim i nepovratnim kolonijalnim vremenima.
