Z. Meter: Rusija i dalje izvozi uran u SAD

Zoran Meter

Iako su geopolitički interesi i zakonitosti, prije svega na Zapadu preuzeli dominaciju čak i nad interesima krupnog biznisa zbog čega ovaj trpi nemale posljedice u smislu unosnih profita – ipak postoje i iznimke. To je prije svega vidljivo u nastavku gospodarske suradnje Sjedinjenih Država s Kinom u gotovo svim sferama osim visoke tehnologije koja se od nedavno nalazi pod posebnom sankcijskom „lupom“ Washingtona zbog bojazni da bi Kina, u protivnom, u toj ključnoj sferi uskoro mogla od SAD-a preuzeti glavnu globalnu ulogu.

Međutim, iznimaka ima i u odnosu na sankcijama „premreženu“ Rusiju – i to u jednoj vrlo osjetljivoj sferi – onoj nuklearnoj. O tome svjedoči i danas objavljena vijest u Rusiji, koja se temelji na podacima navigacijskih portala i drugih specijaliziranih izvora, kao i na izjavama tamošnjih stručnjaka iz sfere nuklearne energije.

Radi se o nastavku neometanih isporuka ruskog i urana iz Srednje Azije u Sjedinjene Države i Kanadu usprkos činjenici da je Rusija izložena snažnim zapadnim sankcijama, prije svega u energetskom i financijskom sektoru. Ruski uran, to je bitno naglasiti, nije na udaru američkih sankcija. Pri tom je zanimljivo kako ruski stručnjaci smatraju da čak niti u slučaju sankcija ne bi došlo do potpunog prekida tih veza.

Prema navigacijskom portalu Vesselfinder i brodskom operateru ARRC Line, sljedeća isporuka urana iz Rusije i preko Rusije u Sjedinjene Države dogodit će se početkom veljače. Naime, 9. veljače bi kontejnerski brod Atlantic Action II iz Lomonosova trebao stići u američki Baltimore. Nakon njega brod Atlantic Runner II trebao bi stići u Houston 4. ožujka.





Kako proizlazi iz podataka specijalizirane stranice izvozno-uvoznih operacija ImportGenius, nastavljaju se sve isporuke u Sjedinjene Države koje su izvršene prije ruske vojne operacije u Ukrajini. Tako je od 1. do 10. siječnja u Houston i Baltimore isporučen uranov heksafluorid od ruskog Techsnabexporta JSC za američki Westinghouse i Global Nuclear Fuels. Potonji je zajednički projekt američkog General Electrica i japanskog Hitachija.

Atlantic Runner II dovezao je i teret koncentrata urana iz uzbekistanske državne tvrtke Navoiyuran za kanadski Cameco.

Prošle godine neometano su preko Rusije išle i isporuke uranovih sirovina iz Kazahstana, preciznije, tamošnje tvrtke “Kazatomprom”, koji je krajem prošle godine izvijestio o isporuci alternativnim putom.





Rusija nije najveći proizvođač i izvoznik urana, ali njezin udio u uslugama njegove prerade iznosi jednu trećinu, a u obogaćivanju – 40% svjetskog tržišta. Štoviše, operateri američkih nuklearnih elektrana dobivaju 20% svog obogaćenog urana upravo z Rusije i službeno su se protivili bilo kakvim sankcijama.

“Zapadni nuklearni znanstvenici mogu prekinuti suradnju s Rusijom samo pod jakim pritiskom svojih političara. A i onda, siguran sam da neće dozvoliti potpuni prekid odnosa i da će tražiti ovaj ili onaj način da ih očuvaju – na primjer, pod okriljem međunarodnih organizacija,” – izjavio je  direktor samostalne neprofitne organizacije za razvoj nuklearne znanosti, tehnologije i obrazovanja „AtomInfo-Centar“ Aleksandar Uvarov.

Komentirajući činjenicu da u Rusiji postoje pozivi za prekid isporuka uranovih sirovina njoj neprijateljskim zemljama, ruski stručnjak je oprezan i kaže slijedeće:

“Meni je kao osobi neugodno da se suradnja nastavlja. Ali moramo uzeti u obzir da rusku nuklearnu industriju čini više od 250.000 visokokvalificiranih tehničkih radnika i inženjera, a da je naša zemlja dužna očuvati i povećati taj potencijal. Danas ruska nuklearna industrija ima važni udio u izvoznim narudžbama, a svako dragovoljno smanjenje izvoza pogodit će prije svega naše ljude. Dakle, prvo treba pripremiti novi front rada, a tek nakon toga postaviti pitanje trebaju li ruskom nuklearnom sektoru ugovori sa Zapadom.”

Ovdje treba naglasiti kako se obje strane – i Rusija i Zapad – u takvim, po sebe važnim pitanjima ponašaju vrlo pragmatično iako to često ostaje izvan „svjetala pozornice“ tj. javnosti. Tako se, npr. i ruski prirodni plin, usprkos svemu, još uvijek isporučuje (naravno, u znatno manjim količinama) i u Europsku uniju – i to ni manje ni više nego preko Ukrajine, ali i kroz drugu cijev ruskog crnomorskog plinovoda Turski tok za Jugoistočnu Europu, uključno i Mađarsku.

Prošli je tjedan turski medij Haber7 izvijestio kako Ankara sada smatra da bi mogla profitirati nakon što 5. veljače stupi na snagu embargo Europske unije na uvoz ruskih naftnih derivata – u prvom redu ruskog dizela. Turska bi, dizela krajnje „žednoj“ Europskoj uniji sada mogla ponuditi svoj skuplji dizel, kojeg proizvode turske rafinerije, dok bi Turskoj bio na raspolaganju jeftiniji ruski dizel.

Naravno, u ovoj shemi, zamišljenoj u Ankari, teško bi se moglo provjeriti radi li se tu baš o turskom dizelu s obzirom na ipak limitiranu proizvodnju tamošnjih rafinerija, ili bi se kroz nju na europsko tržište, uz turski mogao plasirati i ruski dizel?

U svakom slučaju, nastali energetski poremećaji i poremećaji ruta za opskrbu otvaraju mogućnosti za brojne spekulacije – i posve je sigurno da će mnogi snalažljivci (trgovci) u svemu ovome itekako „omastiti svoj brk“, a da će ih malo tko u tome uopće i pokušavati spriječiti.

Jer energenti trebaju svima i oko toga nema previše političkih kalkulacija osim u propagandne svrhe. A kako će se energenti formalno deklarirati – kao turski, indijski, ruski – u konačnici je posve svejedno. Osim za potrebe PR-a, naravno. On uvijek mora ostati „na liniji“.

Z. Meter: Turska bi EU-i dostavljala svoj skuplji dizel nakon skorog embarga na jeftiniji ruski

 

 

Komentari

komentar

You may also like