Z. Meter: Sigurnosni problemi i socijalni nemiri. Može li se EU nositi s prijetećom krizom?

Zoran Meter

Štrajk vozača kamiona, masovni prosvjedi farmera i ribara, obustave industrijske proizvodnje: rekordna razina inflacije potaknula je rastući bijes na španjolsku ljevičarsku vladu dok cijene energije rastu, o tome izvješćuje medij France 24.

Općenito, ovoj vijesti možemo pridodati i one o rastućoj zabrinutosti zbog nedostatka hrane u Europi općenito, kao i o nedostatku gnojiva za sjetvu, uz neizostavni rast cijena energenata. Posljedica je to uvedenih proturuskih sankcija, ruskih kontra-sankcija, ali i brojnih poteza EU proteklih godina vezano uz prijelaz na zelenu energiju – od ekološkog uzgoja tj. smanjenja poljoprivrednih površina, smanjenja proizvodnje stoke zbog emisije CO2,  korištenja obnovljivih ali skupljih izvora energije i td., i.td.

Na Cibelesov trg u središtu Madrida (simbolično, na njegovom je središtu skulptura Kibele – božice plodnosti) izišle su tisuće prosvjednika – farmera, stočara i ribara, dio njih i s traktorima, ali i s dovezenom domaćom stokom.

Poljoprivrednici traže potporu vlade ili njezinu ostavku. Poljoprivreda u Španjolskoj je uvelike stradala zbog novonastalog stanja u svijetu. Na primjer, gotovo 70% umjetnog gnojiva španjolski su poljoprivrednici dobivali iz Rusije, a te su isporuke sada Zapadu obustavljene.





Prema raspoloživim saznanjima, Rusija zadovoljava oko četvrtine potreba Europe na tržištu mineralnih gnojiva.

Rekao bih, tako je barem bilo do sada. Ali i Europa i svijet upravo su se potpuno promijenili. Na bolje ili na gore – uskoro ćemo svi skupa sami moći procijeniti.

Ovih dana prosvjeduju i talijanski farmeri zbog rasta troškovi goriva i mogućeg gubitka prinosa od čak jedne trećine zbog nedostatka gnojiva.





U Njemačkoj pojedini supermarketi osjećaju nedostatak suncokretovog ulja, a građani gomilaju zalihe šećera i brašna zbog čega supermarketi ograničavaju količinu individualne kupnje tih proizvoda.

Sve u svemu stanje ne izgleda ni malo optimistično iako se vlade zemalja EU trude poduzimati mjere ublažavanja negativnih posljedica po stanovništvo. Veće je, i ne manje ozbiljno pitanje, kako će sve ovo podnijeti industrija – prije svega u odnosu na sve skuplje energente. Političke strukture u Bruxellesu uglavnom svu krivnju za nastalo stanje prebacuju na Rusiju. To će tako sigurno biti još neko vrijeme, ali građani Europe sve češće postavljaju i neugodna pitanja oko toga je li se sve ovo moglo izbjeći i pametnijom politikom svojih političkih elita?

Na kraju krajeva, od prosvjeda i socijalnih nemira u EU sigurno neće stradati Putin, jer je jasno na koga prosvjednici redovito kanaliziraju svoje nezadovoljstvo – na svoje aktualne vlade, neovisno o tome bile one lijeve ili desne provenijencije.

Obične ljude visoka politika, a još manje geopolitika previše ne zanima. Golema većina građana EU sigurno osuđuje rusku agresiju na Ukrajinu, ali oni će, neovisno o tome, u jednom trenutku ipak reći „mi i naša djeca moramo jesti“! Ili „mi se moramo grijati“!

Zatvarati oči pred nastalim problemima, ili alibije tražiti isključivo u agresivnom Putinu – nikako nisu metode za njihovo rješavanje i sprječavanje krize koja više ne prijeti samo tzv. Trećem svijetu. I UN ovih dana upozorava na moguće velike probleme s opskrbom hrane diljem svijeta, a time i mogućom pojavom gladi i na onim prostorima našeg planeta gdje je to već odavno nezamislivo – štoviše, predstavljalo bi gotovo pa svetogrđe.

Sve su to krajnje ozbiljne pojave, koje bi, ukoliko ne dođe do njihovog žurnog rješavanja – nikako drukčije nego „odrješivanjem kese“ od strane vlada ili pak žurnom promjenom ukupne politike Bruxellesa (ova je druga varijanta za sada potpuno isključena jer bi automatski značila priznanje propasti prethodne politike i zahtijevala nečiju odgovornost) – mogle prijeći, iz akutnih, u vrlo ozbiljne kronične probleme s isto takvim posljedicama.

Međutim i te su europske „kese“ sve tanje. Uz snažno uzdrmana gospodarstva od posljedica pandemije Covida-19, tu su sada još i izbjeglice iz Ukrajine, ali i financijske i materijalne obveze pomaganja vladi u Kijevu, suočenoj s teškim posljedicama ruske agresije.

Bruxelles je sav taj teret preuzeo na sebe, čini se – puno više mareći za geopolitiku i njezine interese u globalnom obračunu s Rusijom, bez koje, kako to često ističem u svojim analizama – jednostavno nema uspostave sigurnosne arhitekture na europskom tlu ma koliko se to uporno željelo. Iz jednostavnog razloga: Rusija je, kakva god bila što se tiče svog unutarnjeg ustroja i svojih vanjskopolitičkih interesa – jednostavno geografski tu, tj. dio te iste Europe, a uz to je i nuklearna velesila. I od tih činjenica nitko ne može pobjeći, a njihovo neuvažavanje može imati (a već i ima) vrlo visoku cijenu.

Ako se socijalno nezadovoljstvo u Europi pomiješa s uzavrelim vojno-sigurnosnim stanjem u odnosima Zapada i Rusije, prijeti nastanak eksplozivne smjese koja može vrlo lako zapaliti čitavu Europu i ne samo nju.

Politika je preozbiljna stvar. Pitanje je, samo, koliko su ozbiljni oni koji se njome profesionalno bave.

Komentari

komentar

You may also like