Zoran Meter
Nakon oštrih osuda Zapada saudijskog prijestolonasljednika za umiješanost u ubojstvo Jamala Khashoggija u konzulatu u Istanbulu 2018., na nedugo potom održanom sumitu G20 u Argentini svi državnici distancirali su se od Muhammeda bin-Salmana, a jedini mu je prišao Vladimir Putin i s njim srdačno porazgovarao. Takve se stvari na osobnoj razini ne zaboravljaju
Arapi i Rusi iz nekog se razloga sada vole javno, što je za mnoge veliko iznenađenje. Kao što je bilo iznenađenje da je u subotu, na UFC-ovom eventu u Abu Dhabiju, u srazu američkog i ruskog MMA borca prije glavne borbe večeri, čitava dvorana navijala za Rusa (na kraju je izgubio, ali to nije važno za ovu temu).
Ali tako baš nije bilo još do nedavno, nakon početka ruske vojne kampanje u Siriji u listopadu 2015. godine na poziv vlade u Damasku, koju su moćne i bogate zaljevske monarhije željele detronizirati, najviše zbog Assadovih čvrstih veza s Iranom – ali i ne samo zato.
Tada su se Saudijska Arabija i Katar s Rusijom ozbiljno posvađale. Ništa čudno, obje su bile aktivno angažirane na sirijskim bojišnicama na protu-Assadovoj strani i „koketirale“ s različitim ekstremističkim islamističkim organizacijama – na ovaj ili onaj način povezanim s terorističkom organizacijom Al-Qaida, a naravno – ni čuvena Islamska država (ISIL) sigurno nije nastala sama od sebe tj. financirala se „nebeskom pomoći“.
Ali i tada, u ta složena rusko-arapska vremena, mnoge druge arapske zemlje aktivno su surađivale s Moskvom, poput Egipta, Iraka, Alžira (ni bogati UAE nisu željeli kvariti odnose s Rusijom) – a osim gospodarske i vojne suradnje povezivao ih je i slični stav o nužnosti i načinu rješenja višedesetljetnog otvorenog palestinskog pitanja i tragične sudbine tog naroda.
Prvi jasni pokazatelj poboljšanja odnosa Rusije i bogatih zaljevskih monarhija bio je dolazak ruskog čelnika Vladimira Putina u Rijad – nedugo nakon što je u Saudijskoj Arabiji boravio i tadašnji američki predsjednik Donald Trump i kada je sklopljen čuveni, više od 100 milijardi dolara vrijedni američko-saudijski ugovor o kupnji naoružanja.
Ono što je tada mnogima ostalo u sjećanju bio je veličanstveni kraljevski prijam za obojicu državnika – do tada rijetko viđen, a upriličio ga je, naravno, saudijski prijestolonasljednik Muhammed bin-Salman. Onaj isti, koji je ljetos primio i sadašnjeg američkog predsjednika Joe Bidena ali u hladno službeni, gotovo protokolarni susret, bez ikakvih iskrenih emocija, s vidljivom napetošću koja je proizlazila iz ranije izrečenih neugodnih Bidenovih riječi o ulozi bin-Salmana u ubojstvu saudijskog disidenta Jammala Kashoggija u veleposlanstvu tog Kraljevstva u Istanbulu, u listopadu 2018. g.
Ovdje bih podsjetio da su se na nedugo potom održanom sumitu G20 u Argentini svi državnici distancirali od Muhammeda bin-Salmana, a da mu je jedini prišao Vladimir Putin i s njim srdačno porazgovarao. Takve se stvari zaboravljaju na osobnoj razini, kao što ni turski predsjednik Erdogan ne može zaboraviti navodnu rusku ulogu i upozorenje turskom vođi za početak vojnog puča u srpnju 2016. g. iako su do tada dvije zemlje bile „na ratnoj nozi“ zbog turskog obaranja ruskog bombardera na granici sa Sirijom u studenom 2015. i posljedničnih snažnih ruskih sankcija protiv Ankare.
Ali najbolji indikator pozitivnih promjena arapsko-ruskih odnosa i gotovo šok za nedovoljne poznavatelje globalnih geopolitičkih procesa bila su zbivanja u i oko ruske vojne intervencije u Ukrajini, gdje se niti jedna arapska država nije željela priključiti zapadnim proturuskim sankcijama (i još uvijek nije). Također su izostale i arapske osude ruske agresije u Vijeću sigurnosti, a tek naknadnim prebacivanjem istog prijedloga u Opću skupštinu UN neke su od njih glasale za osudu a druge bile suzdržane (ali obvezne u smislu provedbi ipak su samo rezolucije u VS).
Neovisno o tome mnoge su arapske države s Moskvom intenzivirale suradnju. To je najbolje bilo vidljivo i prigodom nedavne odluke članica formata OPEC+ u Beču, kada su se, usprkos snažnom protivljenju američke administracije, odlučile na smanjenje proizvodnje nafte.
Glavnu ulogu u tom formatu imaju Saudijska Arabija i Rusija, ali je kuriozitet bio u tome da se niti jedna od 30-ak država članica OPEC+ (taj format čine i brojne zemlje-proizvođači nafte izvan arapskog kruga) nije željela povući nakon snažnog američkog lobiranja tj. da je spomenuta odluka, koju je Biden nazvao „agresijom na američku ekonomiju i siromašni svijet“ – na kraju usvojena jednoglasno.
Ali ni to nije sve. Nedavno je u Sankt Peterburgu boravio emir Ujedinjenih Arapskih Emirata kojeg je ugostio ruski predsjednik, a prije desetak dana s Putinom je u kazahstanskom gradu Astani, na azijskom forumu CICA, razgovarao i katarski šeik.
Ako ovome pridodamo interes Saudijske Arabije i UAE da se priključe „rusko-kineskom“ formatu BRICS, o čemu je nedavno govorio predsjednik Južnoafričke Republike – JAR, nakon posjeta Rijadu (JAR iduće godine predsjedava BRICS-om) jasno je da se na globalnoj geopolitičkoj pozornici događaju nepovratne promjene tektonskog karaktera. Zanimljivo je i da nova, prije 10-ak dana objavljena američka Nacionalna strategija sigurnosti priznaje uspostavu multipolarnog svijeta kao činjenicu i sukladno tome definira svoje buduće postavljanje. Zanimljivo, u poglavlju o Rusiji – nova strategija navodi kako će SAD surađivati s Rusijom u onim područjima koja su od američkog interesa, ma što to značilo.
Povod ovom mom tekstu bila je današnja vijest panarapskog medija Asharq Al- Awsat na engleskom jeziku o održanoj zajedničkoj pomorskoj vježbi ruskih i alžirskih brodova u sredozemnim vodama potonje države, ali još više i najava alžirsko-ruske kopnene vojne vježbe pod nazivom Pustinjski štit 2022. koja će se održati idući mjesec u alžirskoj pustinji nedaleko od granice s Marokom.
To će biti prva zajednička protuteroristička vježba dviju država.
Što se tiče one prve – pomorske, alžirsko Ministarstvo obrane objavilo je slijedeće priopćenje: „Cilj vježbe je razmjena iskustava između alžirskih pomorskih snaga i njihovih ruskih kolega, kao i razvoj operativnih sposobnosti i zajedničke interakcije u područjima pomorske sigurnosti.” Prema promatračima, vježbe koje su se održale u Sredozemnom moru dio su niza zajedničkih vojnih vježbi pokrenutih od 2017. između Alžira i Moskve.
Prošlog mjeseca oko 100 alžirskih vojnika sudjelovalo je u strateškim ruskim vojnim vježbama “Vostok-2022”, u kojima su sudjelovale i kineske, indijske i postrojbe još 15-ak država.
Alžirski specijalizirani medij MENA Defense objavio je kako mjesto, gdje će se održati vježbe Pustinjski štit 2022, “ima simbolični značaj, budući da je to mjesto na kojem su francuske snage razvijale balističko oružje i provodile svemirske eksperimente prije nego što ge je Alžir povratio 1967., pet godina nakon nezavisnosti.
Dakle, još malo „soli na ranu“ Francuzima, ionako zabrinutim zbog sve jače ruske vojne i političke nazočnosti u Sahelu – tradicionalnoj francuskoj interesnoj sferi.
Možemo konstatirati kako je, usprkos ukrajinskog rata i smanjenja ruske vojne nazočnosti na sirijskom tlu, ali nikako na uštrb Assadove vlade (prošli je tjedan po prvi put turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan govorio o mogućnosti obavljanja telefonskog razgovora sa sirijskim predsjednikom Asaadom što je, podsjetio bih, dio dogovora s trojnog summita čelnika Irana, Turske i Rusije održanog u Teheranu prije cca tri mjeseca) – jasno je kako Rusija ne samo što ne namjerava napustiti Bliski istok, nego tom strateškom smjeru pridaje još veću pozornost – slično kako je to stoljećima činilo Rusko carstvo. Ali ono je tada primarno bilo zaokupljeno suparništvom s moćnim Perzijskim i Otomanskim carstvom, a danas su u igri neke posve druge stvari, u kojima se od sukoba bježi a pronalaze ona područja koja su od zajedničkog interesa za suradnju.
Koliko će u svemu tome biti uspjeha pokazat će samo vrijeme. Naravno, pri tom treba naglasiti kako će, osim Rusije i arapskih država, na te procese nedvojbeno utjecati i izvanjski čimbenici.
