Zoran Meter
Turska se nema namjeru pridružiti međunarodnim sankcijama protiv Rusije zbog njezinog rata s Ukrajinom, izjavio je sinoć ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu na turskoj televiziji Haberturk, a prenosi Daily Sabah. Vijest potvrđuje i turska agencija Anadolu.
“Ankara načelno ne sudjeluje u takvim sankcijama. Nemamo se namjeru pridružiti tim sankcijama”, kazao je šef turske diplomacije
Dotičući se Montreuxove konvencije, sporazuma iz 1936. o upravljanju turskim tjesnacima Bospor i Dardanele, Çavuşoğlu je kazao kako je Ankara poslala službene obavijesti o svom stavu po tom pitanju zemljama uključenim u rat i razjasnila pitanja u svezi provedbe Montreux konvencije.
Dodao je da je Rusija prihvatila kada je Turska od nje zatražila da povuče svoj zahtjev da ratni brodovi koji nisu registrirani u njenoj crnomorskoj floti prođu kroz tjesnac.
“Rusija je rekla da će četiri njezina broda preći tjesnac od 27. do 28. veljače, od kojih tri nisu registrirana za baze u Crnom moru”, kazao je Çavuşoğlu. “Rekli smo Rusiji da ne šalje te brodove, a Rusija je rekla da brodovi neće prijeći tjesnac.”
“To ne smije nikoga uvrijediti, jer Montreux konvencija vrijedi danas, jučer i sutra, pa ćemo je provoditi”, kazao je šef turske diplomacije.
Reuters je ranije ovog tjedna izvijestio da najmanje četiri ruska broda – dva razarača, fregata i obavještajni brod – čekaju na odluku Turske da prijeđe iz Sredozemnog u Crno more.
Iz svega ovog može se zaključiti slijedeće: očito je kako Turska, kao i obično, igra svoju vanjskopolitičku igru i da je pri tom krajnje oprezna. S jedne strane formalno podržava svoje saveznike u NATO-u i protivi se ruskoj vojnoj invaziji na Ukrajinu, ali s druge strane u praksi postupa filigranski precizno, da se ne bi zamjerila niti Moskvi. Činjenica da Turska (barem za sada) ne želi uvoditi proturuske sankcije sigurno se neće svidjeti Zapadu. Međutim Ankara je itekako svjesna ne samo svoje značajne energetske ovisnosti o Rusiji, već i činjenice da joj ta zemlja gradi prvu atomsku centralu Akkuyu, da, iako na suprotnim stranama, po pitanju Sirije itekako koordinira svoje poteze s Moskvom, ali, isto tako i po pitanju kavkaške regije i čitave Srednje Azije gdje Ankara ima svoje velike interese pri čemu je svjesna da ih ne može ostvariti bez koordinacije s Rusijom. Moskva tamo, barem kada je riječ o postsovjetskom prostoru (čak i u Azerbajdžanu gdje je turski utjecaj golem, ali je i ruski vrlo velik pa je tako azerbajdžanski predsjednik Ilham Aliyev samo dan nakon ruskog priznanja separatističkih ukrajinskih regija LNR i DNR stigao u Moskvu i s Putinom potpisao dokumente međusobnog savezničkog karaktera) najvažniji geopolitički igrač.
Turska ima svoju jasno zacrtanu vanjskopolitičku strategiju i metode djelovanja, i u njih se (za sada) ni u kom slučaju ne uklapa zaoštravanje, a kamo li neprijateljski odnosi s Rusijom. Erdoganu bi to sada najmanje trebalo. Osim toga, nije nikakva posebna tajna da se Turska u novom ustroju svijeta (koji se prošlog tjedna, nakon ruske invazije na Ukrajinu i formalno „rodio“) nastoji pozicionirati kako globalni igrač. Hoće li u tome uspjeti? Vjerojatno hoće, pri čemu joj sukob na relaciji Zapad-Rusija itekako može ići u prilog, slično kao i Kini.
Zapad Tursku već odavno u vanjskopolitičkim potezima ne može učinkovito obuzdavati jer mu u slučaju prevelikog pritiska na Ankaru prijeti opasni gubitak te geostrateški i vojno-sigurnosno prevažne zemlje, a koja sve to dobro zna. Zato se Ankara i može ponašati u ovako krajnje složenom trenutku prema Rusiji na način na koji to na Zapadu već odavno nitko ne može. Turska je diplomacija iskusna i utjecajna, vuče korijene i crpi mudrost i lukavstvo iz višestoljetne diplomacije Osmanskog carstva. U ovakvom svijetu, kakav je danas, to je golemo bogatstvo, tek nešto manje od onog koje se odnosi na posjedovanje snažnih oružanih snaga. Jer osim “boja junačkog” treba itekako znati i razgovarati. U protivnom, ratne se pobjede nerijetko pretvore u političke poraze.
