Z. Meter: Turski politički „bazar“! Ne trguje se glasovima samo u Hrvatskoj

Zoran Meter

Na početku svoje kampanje Kılıçdaroğlu je Moskvi slao poruke da će nastaviti težiti prijateljskim odnosima dviju država, da bi tijekom kampanje (shvativši da je čitav Zapad uz njega) zaoštrio proturuski gard izjavama da se Moskva miješa u izborni proces u Turskoj i da će preispitati važnost prve turske atomske centrale koju grade Rusi. Danas je poručio da Tursku neće prepustiti lažnom vođi Recepu Tayyipu Erdoganu koji tu zemlju približava Rusiji. Erdogan je odgovorio dramatično – u svom stilu

 

Ne trguje se glasovima birača pa i samim programskim načelima samo u Hrvatskoj. Trend je to politike i političara diljem svijeta.

Kada pobjednicima prvog kruga (bilo do tad vladajućima, bilo oporbi koja je polučila najbolji rezultat) „zagusti“, pa im za pobjedu u drugom krugu zatreba još poneki dodatni glas kojeg sami ne mogu namaknuti ili bi pokušaj tako nečega bio prerizičan za ostvarenje željenog cilja – rado će potporu potražiti kod onih koji su svoju šansu izgubili u prvom krugu ali čije bi glasačko tijelo moglo presuditi – naravno – u njihovu korist. Nebitno kojeg je svjetonazora, nacije, vjeroispovijedi!

Tom ključnom „jezičku na vagi“ tada teže jednako i jedni i drugi – pa velike zakulisne igre i politička trgovina zahtjevima, obećanjima i kompromisima mogu početi.





Tako je to i po pitanju predsjedničkih i po pitanju parlamentarnih izbora. U tom su smislu dvojcu koji „ide dalje“ u finalnu utrku redovito najzanimljiviji trećeplasirani predsjednički kandidati (ili političke stranke) s obzirom kako oni posjeduju i najveću bazu „izgubljenih“ glasova. Naravno, vrijedi se boriti i za glasove ostalih gubitnika, poglavito ako previše ne zaostaju za trećeplasiranim.

Međutim, nitko i nikada ne može jamčiti da će svi glasači nositelja svojih poraženih političkih opcija i njihovih nadanja u bolje sutra u drugom krugu i glasovati za kandidata ili stranku koju im oni predlože, kao i to hoće li uopće biti motivirani za izlazak na birališta dva tjedna kasnije.

Ali to je tako, jer bolje opcije za finaliste od ove jednostavno nema pa se uvijek mora pokušati dobiti što se dobiti može.





Ovaj poduži uvod, dakle, ne odnosi se na Hrvatsku, jer, kao što rekoh, to nije ni njen ekskluzivitet ni njen izum – već na najzanimljivije i najvažnije predsjedničke izbore ove godine u svijetu (kako su ih još početkom godine ne bez razloga nazvali američki analitičari) – one u Turskoj.

A tamo je dostatno „gusto“ između pobjednika prvog kruga i njegovog drugoplasiranog protukandidata da bi se stvari olako prepustile samima sebi. Toga u visokoj politici nema i neće biti bez obzira o kojoj se državi radi.

Počinje turski politički „bazar“

Za one koji to još ne znaju, pobjedu je u prvom krugu izvojevao aktualni predsjednik Recep Tayyip Erdogan osvojivši 49,52 posto glasova, dok je drugoplasirani oporbeni kandidat Kemal Kılıçdaroğlu osvojio 44,88 posto.

Sve su oči, stoga, sada navodno uprte u trećeplasiranog kandidata Sinana Oğana koji je osvojio 5,17% i time zapravo postao glavni uzrok Erdoganovog neuspjeha da pobjedu osigura već u prvom krugu.

Međutim teško da će ta okolnost Erdogana i njegove izborne „inženjere“ ili „arhitekte“ njegovog političkog programa i predizborne promidžbe spriječiti u pokušaju pridobivanja Oğana na svoju stranu, odnosno uvjeravanja istoga kako će mu upravo to biti najkorisnije za njegove programske političke ciljeve, ali naravno – i za njegov osobni proboj prema turskom političkom Olimpu.

Jednako tako će s ponašati i Kemal Kılıçdaroğlu i njegov izborni tim, koji, usput rečeno, simpatizere na svoju stranu nastoji pridobiti i optužbama o glasačkim nepravilnostima.

Upravo sam o toj opciji, između ostalog pisao u svojoj analizi rezultata turskih izbora nedugo nakon objave prvih rezultata koji su ukazivali na ovakvu Erdoganovu pobjedu (možete je pogledati na poveznici ispod teksta).

Podsjećam, tada sam napisao da bi, ako Kilicdaroglu izjavi da je pokraden, Tursku moglo pogoditi duže razdoblje nestabilnosti: optužbi za malverzacije, nepriznavanje rezultata, bojkot drugog kruga – odnosno prelijevanje zatrovane političke atmosfere na ulice kroz prosvjede, možda i sukobe Erdoganovih i oporbenih simpatizera.

Naravno, odmah sam i dodao kako je tako nešto nemoguće jer nestabilnost društva u ova opasna globalna geopolitička vremena neće dozvoliti turska „duboka država“.

Međutim danas je Republikanska narodna stranka (CHP), na čijem je čelu Kilicdaroglu, objavila kako je utvrdila nepravilnosti na 2269 glasačkih kutija za predsjedničke izbore i na 4825 kutija za parlamentarne izbore (održavani su istodobno) i da prati “ svako glasovanje, čak i ako ono ne mijenja ukupne rezultate”.

Oğan hoće mjesto u vladi

To su za sada ipak prilično jalovi pokušaji „lova u mutnom“, ali do 28. svibnja i datuma drugog kruga još ima dosta vremena.

Do tada će sve oči biti uprte u poteze Sinana Oğana. Pa ikako je on već ranije najavio da bi mogao podržati oporbenog kandidata, lukavo je postavio i određene preduvjete, poput onog da će to učiniti samo ako potonji isključi bilo kakve ustupke prokurdskoj stranci.

Naime, Sinan Oğan po vokaciji je ipak turski nacionalist a ne socijalist i očito je da zaigravanjem s potporom Kilicdaroglu provocira Erdogana i njegov tim da krenu u političku trgovinu s po njega što boljim ponudama.

Kako sam u spomenutoj analizi već rekao, Erdogan je zapravo već nakon prvog kruga gotovo pa pobjednik pa bi drugi krug trebao biti samo formalnost. Međutim, kao što sam gore u tekstu naglasio, u visokoj politici u ovakvim stvarima nema opuštanja i prepuštanja stvari samima sebi.

Tako prije dva dana turski medij Daily Sabah piše da je Oğan za njemačku agenciju dpa kazao kako ima „neke preduvjete”, poput borbe protiv terorizma i povratak sirijskih i drugih izbjeglica (to bi moglo ići na ruku Erdoganu).

Međutim rekao je i da mu je ustavna zaštita kako bi se osigurala sekularna načela Turske također nužna za davanje potpore njegovog saveza ATA – nazvanog po utemeljitelju republike Mustafi Kemalu Atatürku (što bi trebalo ići na ruku Kilicdarogluu kojemu je potpora Oğana nužna da bi se uopće imao i teoretske šanse nadati uspjehu).

Oğan je rekao da će od onoga koga on podrži tražiti da potpiše i podijeli detalje sporazuma u “transparentnom protokolu” s javnošću.

Kazao je i da mu oba tabora čestitaju, ali da on tek treba početi ozbiljne pregovore. Pri tom je izjavio ni manje ni više nego da ti pregovori uključuju i „potencijalnu poziciju u novoj vladi“ (odmah je jasno tko mu tu poziciju od dvojice finalista može lakše ponuditi i kojoj će više vjerovati s obzirom na sadašnji omjer snaga tj. razliku u broju glasova!) i da će „konačnu odluku donijeti već ovog vikenda “kako bi izbjegao neizvjesnost”.

Pri tom je priznao kako mu je “vrlo ugodno” igrati ulogu tvorca kraljeva i da je uvjeren da će pridobiti 2,8 milijuna ljudi koji su glasali za njega da podrže kandidata kojeg (on) podržava.

Ali kako ne bi bilo previše sumnje u to tko je za Oğana „bolja udavača“ (iako je ta udavača zapravo on), svjedoči i njegova prilično oštre kritika oporbenog kandidata.

Tako je kazao da je Kılıçdaroğluov tabor napravio“pogrešku” ignorirajući pravu moć desnice u Turskoj. Kılıçdaroğluov oporbeni blok od šest stranaka sekularnih, nacionalističkih i konzervativaca, uključujući bivše Erdoğanove saveznike, nije uspio pridobiti povjerenje ljudi – dodao je.

Oğanov ATA savez, predvođen ultranacionalističkim čelnikom stranke Zafer (Pobjeda) Ümitom Özdağom, obećava da će poslati oko 3,4 milijuna sirijskih izbjeglica u Turskoj natrag u Siriju, vratiti Atatürkovu sekularnu ideologiju i zatvoriti pro-PKK Narodnu demokratsku stranku (HDP) zbog njezinih veza s kurdskom terorističkom organizacijom Radnička stranka Kurdistana – PKK.

Za rizične poteze Kılıçdaroğlu nema ni snage ni hrabrosti pa priziva Zapad

Sve je, dakle, više-manje usmjereno na Erdoganovu pobjedu odnosno poraz Kılıçdaroğlua.

Ako bi uistinu htio promijeniti ovakav, po sebe nepovoljan razvoj stanja – morao bi povući puno radikalnije, ali time i po sebe i tursko društvo rizičnije poteze, pokušavši npr. isprovocirati neki ograničeni narodni bunt nezadovoljnika Erdoganovom vladavinom koji bi možda imao potencijala prerastanja u nešto više.

Međutim, on, vjerojatno ustrašen neuspjehom i mogućim posljedicama vuče slabe poteze i čini se – veću pomoć traži od Zapada nego unutar samog turskog društva.

Tako je danas (ako je vjerovati ruskim medijima) Kılıçdaroğlu poručio ni manje ni više nego da on Tursku neće prepustiti lažnom vođi Recepu Tayyipu Erdoganu koji tu zemlju približava Rusiji!

Još ne tako davno, na početku svoje kampanje, Moskvi je slao poruke kako će nastaviti težiti prijateljskim odnosima dviju država, da bi tijekom kampanje (osjetivši da je čitav Zapad stao uz njega) zaoštrio svoj proturuski gard izjavama poput onih da se Moskva miješa u izborni proces u Turskoj, i(li) da će preispitati važnost projekta prve turske atomske centrale Akkuyu koju gradi ruska državna tvrtka Rosatom.

S druge strane Erdogan je prije toga kazao ni manje ni više nego slijedeće:

“Kada napadate Putina, žao mi je, neću to prihvatiti. Jer naš odnos s Rusijom ne zaostaje za našim odnosom s SAD-om.”

Za sam kraj bih ipak dodao kako po Rusiju budući odnosi s Erdoganom neće biti ni malo lagani i jednostavni (oni to nisu bili niti do sada) s obzirom kako je Turska ekonomski u vrlo teškom položaju još od vremena pandemije, a sve je dodatno pogoršao i razorni potres koji je pogodio zemlju. Tu je i niz kontroverznih i pogrešnih poteza samog Erdogana vezano uz nošenje vlade s nastalom krizom i inflacijom, pa će se vjerojatno prije ili kasnije Ankara za pomoć morati obratiti MMF-u i ključnim svjetskim bankarskim institucijama. A zna se tko tamo kolo vodi. Sigurno ne Moskva.

Ali to je ipak budućnost, a nikada se sa sigurnošću ne zna što ona nosi. Pričekajmo zato radije drugi krug izbora ma koliko bio samo formalnost.

ANALIZA turskih izbora: turska „duboka država“ ne želi nestabilnost u opasna globalna geopolitička vremena!

Komentari

komentar

You may also like