Z. Meter: U „napadu dronovima“ na vojni aerodrom kraj Minska oštećen ruski zrakoplov? Tko stoji iza svega?

Zoran Meter

I za Ukrajinu i za Zapad bilo bi itekako poželjno otvaranje unutarnjeg bjeloruskog fronta – neovisno čime bi on u konačnici rezultirao – padom ili opstankom Lukašenka. Svaka disperzija fokusiranja Moskve s Ukrajine na nove probleme sigurnosne prirode i njeno iscrpljivanje – u tom je smislu po njih i više nego dobrodošlo

Danas su brojni mediji, između ostalih i britanski Reuters, izvijestili o incidentu na strateškom vojnom objektu u Bjelorusiji – zračnoj luci kraj glavnog grada Minska, gdje su u nedjelju odjeknule dvije eksplozije.

Konkretno, radi se o vojnom aerodromu u Machulishchiju, a u eksplozijama su navodno oštećeni bjeloruski zrakoplov kao i zrakoplov ruskih zračno-svemirskih snaga i oprema za čišćenje snijega. Tu su informaciju kasnije potvrdili ruski vojni dopisnici iz te zemlje. Prema izvorima, napad je izveden uz pomoć ukrajinskih bespilotnih letjelica, od kojih je većina oborena.

Prema pojedinim lokalnim i ruskim izvorima, Ukrajinci su koristili šest dronova, od kojih su četiri oborena na putu do vojnog aerodroma. Jedan dron oboren je na nebu iznad objekta, a njegovi fragmenti su pali na servisnu opremu. Posljednja ukrajinska bespilotna letjelica ipak je uspjela „isporučiti“ eksploziv na zrakoplov bjeloruskih zračnih snaga, od čega se vatra proširila na rusku vojnu opremu.

Nije bilo službenih informacija tj. opovrgavanja ili potvrde ove vijesti iz Minska i Moskve. Barem do sada.





Naime, kako upravo prenose ruski mediji, na ovu se vijest šturo referirao glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov, kazavši kako Kremlj ne komentira medijska izvješća i telegram kanale o “napadu” na aerodrom Machulishchi, koji se nalazi u predgrađu Minska.

“Nemamo što reći ovdje”,  kazao je Peskov, odgovarajući na pitanje o mogućem napadu 26. veljače, na aerodrom gdje su navodno bazirana i četiri ruska vojna zrakoplova – 3 lovca MiG-31K s hiperzvučnim projektilima Kinžal, kao i zrakoplov za rano upozoravanje i obavještajni nadzor (AWACS) A-50.

Peskov je naglasio kako se radi o teritoriju Bjelorusije, a da je “Bjelorusija demantirala (ova izvješća), tu se nema što dodati” .





Ovdje bih ipak ja nešto imao za dodati, a to je, da su se informacije slične vrste, koje su se ranije pojavljivale o napadima ukrajinskih snaga na ruski teritorij, čak i zračne baze udaljene više od 500 kilometara od linija bojišnica na kojima su stacionirani ruski strateški bombarderi – na kraju pokazale točnima usprkos početnim demantijima s ruske strane.

Vidjet ćemo što će, i hoće li uopće, na kraju biti s ovom viješću, o kojoj britanski Reuters danas izvješćuje kao o mogućoj akciji bjeloruskih oporbenih aktivista tj. gerilaca.

Također podsjećam da je, nedavno, prebjegla bjeloruska oporbena političarka i kandidatkinja za predsjednika te zemlje na izborima 2020. godine Svetlana Tihanovska pozvala Bjeloruse na nove prosvjede i na aktivni otpor aktualnoj vlasti predsjednika Aleksandra Lukašenka (kojeg Zapad takvim više ne priznaje, već pojedine njegove ključne zemlje za predsjednicu smatraju upravo disidenticu Tihanovsku) , a da su se izjave potpore oporbenim Bjelorusima snažno čule i u prošlotjednom  govoru američkog predsjednika Joe Bidena u Varšavi.

On je, tada, već svojom uobičajenom retorikom, osim Bjelorusa, na borbu za zaštitu svoje slobode i demokracije pozvao i Moldavce, dajući im do znanja kako je Amerika „nepokolebljivo“ uz njih i uvijek privržena načelima međunarodnog prava ni zapadnih vrijednosti.

U predmetnoj vijesti također treba uočiti jednu bitnu činjenicu: uopće nije iste težine i važnosti, ako se spomenuti napad na aerodrom kraj Minska stvarno i dogodio, je li napad izvršen od strane bjeloruskih aktivista ili „gerilaca“, ili je to djelo ukrajinskih „gerilaca“ ili pak ukrajinskih oružanih snaga.

Jer ovo drugo moglo bi se označiti kao čin rata s obzirom kako Minsk neprestano izjavljuje,  a poglavito posljednjih tjedana, kako bjeloruska vojska ne sudjeluje u napadima na Ukrajinu niti će to ikada činiti osim u slučaju napada ukrajinskih snaga na bjeloruski teritorij.

Također je teško vjerovati da bi samom Kijevu sada bilo u interesu otvarati dodatni front s Bjelorusijom. Naime, osim što Ukrajina nije članica NATO saveza – da bi joj ovaj temeljem članka 5 eventualno pomogao stupajući u rat s Bjelorusijom (to ne bi činio ni da je Ukrajina članica ako bi Kijev samostalno izvršio pojedine rizične poteze vojnog karaktera, slično kako je to krajem studenog 2015. g. učinio turski predsjednik Erdogan kada su turski lovci nad granicom sa Sirijom oborili ruski bombarder Su-24 i nakon čega je NATO Erdoganu dao „odbijenicu“ po pitanju pružanja zaštite ako Rusija izvrši vojnu odmazdu jer ne želi zbog njega ulaziti u Treći svjetski rat s Rusima) – Kijev ima i dovoljno problema na svom istočnom frontu. U Donbasu se, naime, već mjesecima odvijaju snažne i iscrpljujuće borbe ukrajinske vojske s ruskim snagama.

S druge pak strane, ako je riječ o bjeloruskim aktivistima kao odgovornima za napad – onda je to već isključivo pitanje Minska i njegovih poteza koje će poduzeti.

U svakom slučaju, u koliko se vijest potvrdi kao točna, neće biti ni malo ugodna ni za Lukašenka ni za Putina.

Bjelorusija je najveća ruska vojna saveznica i Moskva ima obvezu pružanja zaštite Bjelorusiji – ali samo od vanjske ugroze. Zato bi, ukoliko bi bila riječ o unutarnjim previranjima i mogućim sukobima – eventualni vojni angažman Moskve imao intervencionistički karakter pa makar njene snage djelovale i na službeni poziv bjeloruskog državnog vrha.

To se najbolje vidjelo i u vrijeme snažnih i dugotrajnih masovnih oporbenih prosvjeda u Bjelorusiji krajem 2020. i početkom 2021. godine nakon spomenutih predsjedničkih izbora, gdje Moskvi nije padalo na pamet vojno intervenirati iako je stanje po Lukašenka i njegovu vlast u jednom trenutku bilo uistinu kritično. Moskva, naime, ima i druge snažne poluge utjecaja koje je iskoristila za pomoć svom savezniku – obavještajnog i protuobavještajnog karaktera, financijskog, ekonomskog i drugog tipa.

Međutim, da u sadašnjim globalnim i europskim geopolitičkim i sigurnosnim okolnostima Lukašenka i njegovu vlast bilo što ugrozi, uvjeren sam da bi Moskva bez oklijevanja uporabila i vojnu silu kao potporu Lukašenkovom ostanku na vlasti. Rusija si jednostavno ne bi mogla priuštiti gubitak Bjelorusije. To nije dozvoljavala niti u mirnodopskim vremenima pa bi nešto takvo u sadašnjim okolnostima bilo iluzorno očekivati.

S druge strane i za Ukrajinu i za Zapad bilo bi itekako poželjno otvaranje unutarnjeg bjeloruskog fronta – neovisno čime bi on u konačnici rezultirao – padom ili opstankom Lukašenka. Svaka disperzija fokusiranja Moskve s Ukrajine na nove probleme sigurnosne prirode u njenom okružju, kao i njeno dodatno iscrpljivanje – u tom je smislu po njih i više nego dobrodošlo.

Komentari

komentar

You may also like