Z. Meter: UAE i Iran jačaju veze. Što će ostati od izraelsko-arapske protuiranske platforme koju forsira Biden?

Zoran Meter

Multipolarni svijet nezaustavljiva je nužnost, bez obzira što se Zapad „začahurio“ u nekakvu, naizgled jedinstvenu masu koja još uvijek želi diktirati glavna pravila globalne igre. Ali već je svima jasno kako ta pravila on više nije u stanju nametati ostalim ključnim igračima, već će to morati pokušavati razgovorima ali, od sada, na ravnopravnoj osnovi

Ministar vanjskih poslova Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) Sheikh Abdullah bin Zayed Al-Nahyan i njegov iranski kolega Hossein Amir-Abdollahian u srijedu su telefonski razgovarali o jačanju međusobnih veza, javljaju državni mediji Emirata i iransko Ministarstvo vanjskih poslova.

Dvojica ministara razgovarali su o načinima “jačanja bilateralnih odnosa i područja suradnje za dobrobit obiju zemalja”, izvijestila je emiratska državna novinska agencija WAM i dodala kako je Sheikh Abdullah “naglasio želju Ujedinjenih Arapskih Emirata… da unaprijedi sigurnost i stabilnost regije”.

UAE razmatraju slanje svog veleposlanika natrag u Teheran, nakon što su 2016. g. smanjili diplomatske veze s Iranom zbog napada iranskih prosvjednika na saudijska diplomatska predstavništva u Iranu (veleposlanstvo u Teheranu bilo je i zapaljeno) nakon što je Rijad pogubio (javno mu odrubio glavu) utjecajnog šijitskog muslimanskog svećenika Nimr al-Nimra na istoku Saudijske Arabije.

Već ranije ovog mjeseca, predsjednički savjetnik Ujedinjenih Arapskih Emirata Anwar Gargash izjavio je kako njegova zemlja razmatra slanje veleposlanika natrag u Iran i pozvao na regionalnu gospodarsku suradnju kako bi se ublažile političke napetosti. “Sljedeće desetljeće ne može biti kao prošlo desetljeće. To je desetljeće u kojem bi ‘deeskalacija’ trebala biti ključna riječ”, kazao je.





S druge strane, iransko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo je da je Amir-Abdollahian “pozdravio povećanje razine veza između dviju zemalja” kao “važan korak u procesu razvoja bilateralnih odnosa”, kao i to, da je iranski ministar također odvojeno razgovarao i sa svojim omanskim i kuvajtskim kolegama u utorak navečer.

Također je navelo kako je iranski šef diplomacije naglasio da će „prisutnost cionističkog režima (tako Teheran naziva izraelsku državu) u Perzijskom zaljevu uzrokovati nestabilnost i nesigurnost“ i da se „Tel Aviv potrudio nedavnu konferenciju u Džedi (Jeddah) pretvoriti u regionalnu krizu, no zahvaljujući razboritosti zemalja sudionica, pitanja regionalne suradnje su se riješila“.

Prvi iranski diplomat dotaknuo se i razgovora o ukidanju sankcija. Kazao je kako Europska unija čini sve kako bi se pregovori o iranskom nuklearnom programu isplatili, naglasivši kako je Iran ozbiljan u namjeri postizanja dobrog i trajnog rezultata.





Iransko MVP navodi kako je emiratski šef diplomacije na sastanku kazao: “Ne sumnjamo da ne samo što možemo ponovno zagrijati bilateralne veze, nego i da možemo otvoriti nove horizonte u vezama, posebno u vrijeme kada se suočavamo s brojnim izazovima u regiji, uključujući ekološke i klimatske izazove.” Dodao je kako su objema nacijama dostupne bezbrojne ekonomske mogućnosti koje mogu optimalno iskoristiti, i da će bilateralni posjeti dužnosnika, poslovnih ljudi i stručnjaka Irana i UAE biti veliki poticaj u tu svrhu.

“Za nas je mir, stabilnost kao i dobro i dostojanstvo Irana, kao susjeda i brata, vrlo važan, jer će to pozitivno utjecati i na našu vlastitu zemlju i nadamo se da ćemo u budućnosti biti sposobni poduzimati jače korake u širenju odnosa između dviju zemalja”, rekao je ministar vanjskih poslova UAE.

Zaključak:

Zbližavanje UAE i Irana dolazi u vrijeme intenzivnih napora Bidenove administracije i nove izraelske vlade na čelu s premijerom Yairom Lapidom da s ključnim arapskim zemljama formiraju čvršću zajedničku suradnju, štoviše –  formiraju svojevrsni arapski NATO, a sve to na protuiranskoj platformi tj. zajedničkom strahu od jačanja iranskog utjecaja u bliskoistočnoj regiji.

Upravo je to bilo vidljivo kao dominantno u nedavnom Bidenovom posjetu Izraelu i Saudijskoj Arabiji. Međutim, ključni arapski partneri SAD-a, bogate zaljevske monarhije i Egipat, nisu zainteresirani za jačanje konflikata s Iranom i sklonije su pokušajima relaksacije napetosti u regiji posredstvom diplomacije odnosno pregovora. Rijad je u tom smislu tradicionalno oprezniji od Abu Dhabija, ali je isto tako sklon traženju „izlaznih strategija“ u poremećenim odnosima s Teheranom, koje se ne temelje isključivo na jačanju vlastitih vojnih potencijala i politike prijetnji i zastrašivanja, jer ona niti do sada nije dala nikakvih pozitivnih rezultata. Štoviše, čitavu je regiju dovela na rub opasnog sukoba Arapa s velikim prekozaljevskim suparnikom.

A taj suparnik – Iran, u međuvremenu je svoje odnose s Kinom i Rusijom digao gotovo na razinu strateškog partnerstva, čeka na punopravni prijam u Šangajsku organizaciju (SCO) što bi se moglo dogoditi već ove godine, a podnio je zahtjev i za članstvo u grupi zemalja BRICS. Nedavno je u Teheranu održan i trojni summit na vrhu između Rusije, Turske i Irana  na kojem se događalo puno toga interesantnog (po Zapad krajnje neugodnog) i po pitanju čitave bliskoistočne regije, poglavito Sirije.

Već drugi dan nakon povratke iz Teherana ruski predsjednik Putin telefonski je nazvao saudijskog prijestolonasljednika Muhammeda bin-Salmana – MBS (koji je samo 5 dana ranije razgovarao s Bidenom) i izvijestio ga o pojedinim temama razgovora u Teheranu, naglasivši želju za daljnjim jačanjem suradnje, i time odbacivši strah Rijada od stvaranja nekakvog rusko-iranskog saveza protiv Arapa. Štoviše, ponudio je MBS-u zajedničku suradnju s Rusijom, Turskom i Iranom u rješavanju sirijskog sukoba u kojemu je utjecaj Rijada nakon poraza glavnine oporbenih snaga u toj zemlji postao minoran (preostalu oporbu, u sjeverozapadnoj regiji Idlib kontrolira Ankara, a kurdske organizacije na sjeveroistoku Sirije Washington).

Osim toga, nije nikakva tajna kako UAE već duže vrijeme traže da se Sirija vrati u članstvo Arapske lige odakle je izbačena 2011. nakon početka građanskog rata (Emirati su s Damaskom još prije dvije godine obnovili i diplomatske odnose), a takav stav podupire i Egipat, a prije nekoliko dana to isto je zatražio i Alžir. Rijad se tome još opire s obzirom kako je Washington prošle godine jasno dao do znanja kako mu je to neprihvatljivo i da nikada neće priznati režim Bashara Assada legitimnim.

Međutim, vidjet ćemo što će s tim dalje biti. Arapskim zemljama svakako bi bilo komotnije imati Siriju uza se i s njom surađivati (to je, uostalom, arapska zemlja i to joj stoji i u službenom nazivu – Sirijska Arapska Republika), nego da ostane isključivo pod utjecajem šijitskog Irana koji joj je prvi uskočio u pomoć u turbulentnom razdoblju tzv. arapskih revolucija, kada je vrlo brzo došlo do simbioze tzv. umjerene oporbe i radikalnih i terorističkih organizacija sunitskog smjera islama diljem Bliskog istoka.

Ovdje bih želio naglasiti i kako američki predsjednik Biden, svjestan važnosti Irana, osobno nije sklon potpunom zatvaranju vrata prema toj zemlji (o čemu svjedoči i pokretanje pregovora u Beču o američkom vraćanju u nuklearni sporazum s Teheranom već mjesec dana nakon što je Biden zasjeo u Bijelu kuću), ali nema dovoljno snage za značajniji zaokret u tom smislu s obzirom na snažni otpor republikanaca ali i židovskog lobija koji zahtijevaju nastavak „tvrde“ protuiranske politike. Nju je, nakon prethodnog smirivanja stanja kroz postignuti nuklearni sporazum s Iranom u vrijeme Obamine administracije, ponovo pokrenuo Donald Trump koji je vratio stare i uveo nove sankcije protiv Teherana nakon što je Ameriku, prethodno, jednostrano povukao iz spomenutog sporazuma početkom svibnja 2018.

U tom smislu nije isključeno da UAE u neku ruku djeluju i u interesu Bidenove administracije koja ne želi u potpunosti izgubiti tako važnu državu, kakva je Iran, ali, opet, kako sve to povezati s ruskim čimbenikom? Naime,  s jedne strane SAD nastoje potpuno izbaciti Moskvu iz bliskoistočne (i ukupne globalne) igre, a s druge strane, svjedočimo jačanju utjecaja Moskve u regiji čak i nakon ruske vojne intervencije u Ukrajini – i to s najvažnijim igračima: Saudijskom Arabijom, UAE i Egiptom, kao i Turskom. Niti jedna arapska i afrička zemlja nisu se priklonile zapadnim proturuskim sankcijama, štoviše, intenziviraju suradnju ne samo u sferi energetike (ono što je malo poznato, Saudijska Arabija od nedavno je po prvi put počela uvoziti i ruske naftne derivate).

Tu je još zanimljivo ukazati i na format I2U2, pokrenut na američku inicijativu, i koji se sastao upravo tijekom spomenutog Bidenovog posjeta Bliskom istoku. Radi se o formatu kojeg čine Izrael, Indija, UAE i SAD. S obzirom na jačanje suradnje Indije i UAE, ali i na činjenicu kako Indija ima prijateljske i strateške odnose i s Iranom i Rusijom, sve ovo skupa sliči na veliku geopolitičku „kašu“ u kojoj se ipak, kao dominantan, nazire element međusobne suradnje sviju sa svima, dok se konfliktni karakter čini potisnut u drugi plan.

Ako je to tako, a svi signali upućuju upravo na to (poput predmetne vijesti s početka teksta), čini se kako je multipolarni svijet nezaustavljiva nužnost, bez obzira što se Zapad „začahurio“ u nekakvu, naizgled jedinstvenu masu koja još uvijek želi diktirati glavna pravila globalne igre. Ali već je svima jasno kako ta pravila on više nije u stanju nametati ostalim ključnim igračima, već će ih morati pokušavati ostvariti razgovorima. Ali više ne s pozicije dominacije tj. metodama meke i tvrde sile, kao je to već stoljećima bio slučaj, već s pozicije ravnopravnosti i međusobnog uvažavanja.

Smatram kako bi to i po sam Zapad bilo i sigurnosno i ekonomski puno povoljnije, u svakom slučaju, barem gledano dugoročno. A upravo tako treba i gledati, jer u protivnom možeš izgubiti i ono što sada posjeduješ kao sigurno.

Z. Meter: Rusija i Iran potpisuju sporazum o strateškom partnerstvu. Promjena odnosa snaga

Komentari

komentar

You may also like