Zoran Meter
Drevna arapska poslovica „zlatni magarac otvara vrata i najutvrđenijeg grada“ prošli se tjedan nikako ne bi mogla primijeniti na saudijsku prijestolnicu Rijad. Naime, tamo se, nakon više od jednog desetljeća otvorenog neprijateljstva i međusobnih optužbi s državnim vrhom Saudijskog Kraljevstva – pojavio glavom i bradom sirijski predsjednik Bashar al-Assad.
Niti je Assad magarac, niti je sa sobom nosio zlato – ali vrata Rijada ipak su mu se širom otvorila. I ne samo otvorila: dočekan je s najvišim državnim počastima od stane najvišeg političkog vrha zemlje na čelu s prijestolonasljednim princom Muhammedom bin-Salmanom.
U takvom je društvu trijumfalno ušao u reprezentativnu dvoranu u kojoj se održao summit Arapske lige, znakovito – isti dan kada je svoj summit u japanskoj Hirošimi počela i grupa zemalja G7. Ona ista koju predvode Sjedinjene Države, koje su se pak posljednjih nekoliko godina oštro protivile političkoj rehabilitaciji Bashara Assada tj. njegovu povratku u „arapsku obitelj“.
A upravo se o tome u Rijadu i radilo, jer je glavna tema summita bila službeni povratak tj. ponovni prijam Sirije u najvažniju organizaciju arapskih država – Arapsku ligu.
Vrlo topli i srdačni prijem donedavno omraženog vođe jedne od najvažnijih arapskih država uopće – Sirije (takva je sigurno bila do katarze koju je prošla i koja još uvijek nije do kraja završena) možete najbolje vidjeti na ovoj poveznici:
https://www.facebook.com/100025853168668/videos/pcb.1315198319351928/629155315780454
Dubinske promjene: na redu su Egipat i Iran
Dakle, nakon nedavne obnove diplomatskih odnosa s Iranom, uz posredništvo Kine, saudijski državni vrh odlučio se za daljnju akciju. U Damask je sredinom travnja Basharu Assadu najprije poslao svog šefa diplomacije, moćnog princa Faisala bin Farhana, kako bi pripremio njegov trijumfalni dolazak u Rijad. Također je u međuvremenu u nužnost tog poteza i vraćanja Sirije u „arapsku obitelj“ uvjerio i one skeptične arapske zemlje koje su se tome protivile, paradoksalno, upravo zbog donedavnog protivljenja samog Rijada koji se nije želio dodatno zamjerati Washingtonu.
Međutim, i prije toga je broj utjecajnih arapskih zemalja koje su težile obnovi odnosa sa Sirijom rastao – poput UAE (koje su još prije nekoliko godine „probile led“ i obnovile rad svog diplomatskog predstavništva u Damasku) i Egipta, koji nikada u potpunosti i nije želio zatvoriti vrata za kontakte s Assadom. Isti taj Egipat – koji sada, poučen saudijskim iskustvom – namjerava održati kontakte na visokim razinama s iranskim dužnosnicima s ciljem obnove i poboljšanja međusobnih odnosa.
„Epidemnija Assaditisa“ proširit će se i na Tursku
Svojevrsna bliskoistočna „epidemija Asaditisom“ svoj će vrhunac doživjeti nakon očekivane velike pomirbe između Bashara Assada i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana (u slučaju njegove pobjede na nedjeljnim izborima u koju malo tko sumnja), na kojoj intenzivno rade Moskva i Teheran u „kvartetu“ tzv. astanskog formata u kojem su, osim Rusije i Irana, još i Turska i Sirija.
U Moskvi su već ranije održani zajednički ministarski sastanci tih zemalja u formatu ministara obrane i vanjskih poslova. Upravo je sastanak ovih posljednjih značio i konačnu instancu za pripremu pomirbenog sastanka na vrhu između Ankare i Damaska.
Sirijsko-turska pomirba je i najsloženija s obzirom kako su ključne arapske zemlje već odavno „izbačene iz igre“ u ratu na sirijskom tlu kao one koje podupiru Damasku oporbene grupacije, a sada ostatke tih grupacija podupire još samo Turska. I to u jednoj jedinoj regiji – Idlibu, na krajnjem sjeverozapadu Sirije.
Assad se, međutim, vraćanjem u „arapsku obitelj“ uz istodobnu snažnu potporu Rusije i Irana sada osjeća i siguran i dovoljno moćan da Turskoj postavi svoje uvjete za normalizaciju odnosa. S druge strane i Erdogan će se osjećati politički ojačano nakon očekivane nedjeljne izborne pobjede. Međutim, Erdoganov osjećaj bit će dominantan na unutarnjem političkom prostoru, dok će prema van, prije svega u bliskoistočnoj regiji – on sada itekako morati osluškivati snažno „bilo promjena“ koje su je zahvatile. U protivnom bi Turska vrlo lako mogla „ispasti iz igre“ (kao ključne arapske zemlje u Siriji) ali ne samo u Siriji, već u čitavoj regiji i šire.
A to si Erdogan sigurno neće dozvoliti, pa čak i spoznaja da mu Katar neće nikada okrenuti leđa za njega više neće biti dovoljna. Prije ili kasnije i Doha će morati prihvatiti realnost i neće htjeti biti usamljeni „otok“ u združenom „arapskom moru“.
Tim više, što je sve ovo što se sada događa na Bliskom istoku posljedica spoznaje tamošnjih država – tako i Turske (ona je uvijek postojala ali iz geopolitičkih razloga i određenih strahova od posljedica nije bila i službeno deklarirana) da međusobne političke svađe, vjerske sukobe i klasične ratove među njima i njihovim narodima koriste samo vanjskim centrima moći za nametanje svojih interesa. Ti su sukobi, povijesno gledano – redovito završavali u potocima krvi i generirali desetljeća pa i stoljeća međusobne mržnje i netrpeljivosti.
Veliko pospremanje
Vrijeme je za „veliko pospremanje“ – i u to su otvoreno ušli svi bliskoistočni ključni antagonisti, želeći prije svega osigurati toliko željeni regionalni mir i stabilnost. To će ovoga puta, po prvi put u modernoj povijesti nastojati učiniti sami, pri tom ne zatvarajući vrata za suradnju nikome izvana, koji pravila, koja oni sami utvrde, budu poštivali.
Oni pravi „zlatni magarci“, koji izvana opet budu htjeli ući na vrata ključnih bliskoistočnih prijestolnica da bi ovima potom gazde magaraca diktirali svoja pravila – ovoga bi puta mogli naići na čvrsto zatvorena vrata.
„Magarci“ će moći ulaziti samo kao sredstvo za prijevoz proizvoda u međusobno korisnoj trgovini.
Možda je tako i najpravednije.
