Zoran Meter
Počinje funkcionirati jedan potpuno novi i drukčiji svijet. U njemu sada postaje ključno završiti ukrajinski ratni sukob, jer bez toga, svi se ovi planovi grade na krajnje nestabilnim temeljima. O tome najbolje svjedoči i preksinoćnji incident s padom ukrajinske protuzračne rakete na poljski teritorij, koji je umalo doveo do neposrednog vojnog sukoba Rusije i NATO saveza
Zaredali su se sastanci različitih međunarodnih organizacija ili foruma na tlu Azije, prije svega njezinom jugoistoku, što samo ukazuje na ključnu važnost te regije na koju se sada prebacuje cjelokupna pozornost svijeta – njegove politike i ekonomije.
Ništa čudno: golemi ljudski potencijal, snažni gospodarski rast i propulzivnost u vrijeme dok se ostali svijet suočava sa sve većom krizom, samo su dio važnih elemenata koji tu regiju čine privlačnom za ulagače i biznis.
Naravno, nužni preduvjet za to je sigurnost – za što bi se trebali pobrinuti upravo sudionici svih tih foruma i sastanaka koji su posljednjih dana zaredali, a s obzirom na zajednički ekonomski interes: od prošlotjednog Istočnoazijskog summita u Kambodži, paralelnog summita država članica ASEAN-a (Savez država Jugoistočne Azije (engl. Association of Southeast Asian Nations), do upravo završenog summita članica G 20 čiji značajni dio čine baš azijske države – Kina, Indija, Indonezija, Japan, Južna Koreja, Saudijska Arabija, kao i euroazijske zemlje Rusija i Turska.
Hoće li to tako na kraju i biti, hoće li ta ključna svjetska regija zadržati stabilnost i sigurnost, tj. hoće li prevladati interes ekonomije u odnosu na geopolitiku i njezine zakonitosti tek ostaje za vidjeti. Ali kako se sada čini, upravo bi tako moglo biti. Jer bez ekonomije i biznisa svijet jednostavno ne može, ne samo ići naprijed u razvojnom smislu već i opstati ovakav kakav je sada: s manjkavim, ali ipak kakvim-takvim pravilima koja jamče određenu stabilnost i u ovim krajnje neizvjesnim i problemima opterećenim vremenima uslijed pokrenutih tektonskih geopolitičkih poremećaja koji su već stvorili potpuno novu sliku svijeta.
Međutim, jasno je kako će oštra konkurencija između SAD-a i Kine i dalje trajati, ali će se sigurno pokušati svesti u neke kontrolirane okvire. Da je tome tako svjedoče i riječi američkog predsjednika Joe Bidena.
On je, u subotu, u Kambodži, obećao da će SAD surađivati s ASEAN-om i poručio njegovim vođama da će izgraditi bolju budućnosti koju svi žele vidjeti u regiji gdje američki konkurent Kina također radi na proširenju svog utjecaja.
S druge strane kineski premijer Li je kazao na sastanku ASEAN-a, kako u vrijeme “turbulentne” situacije s globalnom sigurnošću, rastu protekcionizam i unilateralizam, kao i ekonomski i financijski rizici zbog čega je globalni razvoj suočen s izazovima bez presedana. Kazao je kako države ASEAN-a, vodeće ekonomije Istočne Azije, trebaju ostati posvećene promicanju mira, stabilnosti, razvoja i prosperiteta u regiji, kao i poboljšanju života ljudi.
A novi međunarodni forum u toj regiji upravo počinje. Radi se o 29. Forumu azijsko-pacifičke ekonomske suradnje (APEC) koji će se održati u Bangkoku, na Tajlandu.
Organizacija za azijsko-pacifičku ekonomsku suradnju – APEC (Asia-Pacific Economic Cooperation), osnovana je 1989. godine i ima sjedište u Singapuru. Države članice APEC-a, abecednim redom, su: Australija, Brunej, Čile, Filipini, Indonezija, Japan, Južna Koreja, Kanada, Kina, Malezija, Meksiko, Novi Zeland, Papua Nova Gvineja, Peru, Rusija, SAD, Singapur,Tajland i Vijetnam.
U Bangkok je u četvrtak već stigao kineski predsjednik Xi Jinping. Kako izvješćuju kineski državni mediji, osim sudjelovanja u radu samog foruma, Jinping će se sastati s tajlandskim dužnosnicima, a obavit će i bilateralne razgovore s čelnicima zemalja članica APEC-a. Očekuje se kako će se Xi Jinping danas sastati i s japanskim premijerom Fumiom Kishidom.
I upravo je ovo posljednje vrlo jasan signal koji govori u prilog mojoj tezi o vjerojatnom traženju modaliteta za održavanje međusobno korisne gospodarske suradnje u pojedinim sferama između Kine i tzv. kolektivnog Zapada (tu uvjetno spadaju i Japan, Južna Koreja, Australija i Novi Zeland), u uvjetima neizbježne oštre konkurencije i već de facto polariziranog svijeta.
Ta se polarizacija najbolje vidjela upravo na summitu G 20, gdje je tzv. kolektivni Zapad (G7+EU kao cjelina) nastupao kao potpuno jedinstvena sila ili jedinstveni front – naravno – pod dirigentskom palicom Sjedinjenih Država. Ostala polovica zemalja zadržava svoju samostalnost u donošenju odluka, ali je posve sigurno da će se po onim pitanjima, koja su od zajedničkog interesa, one brzo homogenizirati ukoliko po njih osjete ugrozu sa strane združenog Zapada.
Dakle, počinje funkcionirati jedan potpuno novi i drukčiji svijet. U njemu sada postaje ključno završiti ukrajinski ratni sukob, jer bez toga, svi se ovi planovi grade na krajnje nestabilnim temeljima. O tome najbolje svjedoči i preksinoćnji incident s padom ukrajinske protuzračne rakete na poljski teritorij, koji je umalo doveo do neposrednog sukoba Rusije i NATO saveza i koji, u tome se svi slažu – ne može završiti drukčije nego nuklearnom kataklizmom.
I to, ni manje ni više nego zbog optužujućih i ratobornih izjava službene Varšave, koja se, bez prethodno provedene istrage, povela za izjavom ukrajinskog čelnika Volodimira Zelenskog o ruskom raketnom napadu na poljski pogranični teritorij. Taj su narativ vrlo brzo prihvatili svi zapadni mediji, a stvar je primirila tek naknadna Bidenova izjava s Balija, sa summita G 20, kako se vjerojatno ne radi o ruskom napadu. Mediji su potom utihnuli, baš kao po dirigentskoj palici, a uskoro i potpuno promijenili ploču o tom incidentu.
Ali glavno je pitanje kako doći do mira u Ukrajini, a da pri tom „vuk ostane sit, a sve ovce na broju“. Za sada se to čini sizifov posao, kao što se i mogućnost kontroliranja eskalacije tog sukoba čini sve opasnijim rizikom.
