Z. Meter: Zašto u njemačkim gradovima prosvjednici skandiraju „Nord Stream 2“, i to bez ukrajinskih zastava?

Zoran Meter

Njemačka vlada ništa ne želi prepustiti slučaju, pa je tako donijela uredbu o patroliranju ulicama ni manje ni više nego snaga Bundeswehra (teritorijalnih postrojbi pod njegovom nadležnošću), koji bi bili zaduženi za održavanje reda u slučaju nasilnih prosvjeda. Scenarij je to koji neugodno podsjeća na neka davna i mračna vremena kada su Hitlerovi jurišnici po ulicama batinali radnike pod krinkom borbe protiv komunista. Ponavlja li se povijest

Nastavljaju se pravne zavrzlame oko ruskog baltičkog plinovoda Sjeverni tok 2, onog istog, koji nikada nije proradio iako je završen još u jesen 2019.g., i iako Europu trese nikad veća i opasnija energetska kriza.

Tako je na stranici švicarskog Službenog trgovačkog biltena objavljeno kako je stečajni postupak operatera spomenutog plinovoda, tvrtke Nord Stream 2 AG, obustavljen na još četiri mjeseca – konkretno, do 10. siječnja 2023. godine.

Naime, Sud u švicarskom gradu Zug je na zahtjev tvrtke produžio privremeni moratorij na otplatu kredita.

Što se time želi postići tj. zašto se izbjegava stečaj kad su perspektive pokretanja istog plinovoda blago rečeno vrlo mračne – ostaje nepoznanica.





Ali teško se oteti dojmu da nade o njegovom pokretanju još uvijek tinjaju „s obje strane barikada“ – i u Rusiji i u Njemačkoj. U ovoj prvoj, jer su u projekt uložena golema financijska sredstva, a u ovoj drugoj, osim tog istog (troškovi između Gazproma, kao većinskog vlasnika plinovoda, i europskih energetskih konzorcija koji su sudjelovali u projektu podijeljeni su približno 50:50), i činjenice da je bez ruskog plina Njemačkoj jednostavno teško preživjeti. Kako industriji odnosno gospodarstvu u cijelosti, tako i građanima.

Ovi zadnji se posljednjih dana u velikom broju okupljaju diljem njemačkih gradova i, zanimljivo, pri tom skandiraju ni manje ni više nego: „Nord Stream 2, Nord Stream 2!“, pri čemu se ne vijore ukrajinske zastave što je još do nedavno bilo posve uobičajeno pri prosvjedima protiv rata u Ukrajini (vidi naslovnu foto).

U svakom slučaju teška vremena za Njemačku, na što je nedavno upozorio i Die Welt, kazavši kako bi se scenarij velikog prosvjeda u Pragu, održanog prošlog vikenda na glavnom gradskom trgu Vaclavske Namesti (na kojem je sudjelovalo preko 70 000 građana), mogao preliti u njemačke gradove još većom silinom, od kojih bi oni protiv covid-mjera mogli izgledati kao “mačji kašalj”.





Savezna vlada u Berlinu, međutim, ništa ne želi prepustiti slučaju, pa je tako donijela uredbu o patroliranju ulicama ni manje ni više nego snaga Bundeswehra (teritorijalnih postrojbi pod njegovom nadležnošću), koji bi, uz policiju, bili zaduženi za održavanje reda u slučaju nasilnih prosvjeda (dakle, vlada se boji da policija više neće biti dovoljna). Scenarij je to koji neugodno podsjeća na neka davna i mračna vremena iz 30-ih godina prošlog stoljeća, kada su Hitlerovi jurišnici radili upravo to isto – gušili građanske nerede pod krinkom borbe protiv komunizma, a zapravo za održavanje na vlasti i uvođenje diktature. Ponavlja li povijest?

Sada bi se moglo dogoditi da snage Bundeswera na ulicama Berlina stanu ispred njemačkih radnika i, ne daj Bože, da ih još počnu i batinati. A ti ljudi nisu nikakvi komunisti (barem ne golema većina njih, ali što i da jesu – i to je legitimno u demokraciji?) a još manje Putinovi agenti i rusofili. Oni jednostavno ne žele plaćati podivljale račune za režije i pri tom se još smrzavati u svojim domovima. Logika je u tom smislu, dakle, potpuno jasna. Oni nizašto nisu krivi. Briga njih za visoku politiku, ali ne žele da se pomoć Ukrajini, koliko god bila plemenita i potrebna s moralne strane, odvija preko njihovih leđa.

Ovdje bih naglasio kako se ipak nadam da njemački primjer nošenja s prosvjedima angažiranjem vojske neće doživjeti „lančanu reakciju“ i diljem EU, kako to obično i biva kada Berlin donosi pojedine važne odluke i rješenja.

Dodatno ulje na vatru dolile su i nedavne izjave kancelara Olafa Scholza i ministrice vanjskih poslova Annalene Bearbock da će ispuniti svoje obećanje (dano kome nije precizirano) o pomoći Ukrajini dokle god to bude trebalo, neovisno što o tome misle njemački birači! Dakle, demokracija, o kojoj se toliko govori, pada u vodu jer viši su interesi sada u pitanju. Možda to i je tako, ali građani se s takvim promjenama sve teže nose i mire.

Ali vratimo se opet „plinovodu razdora“. Dakle, što se tiče Sjevernog toka 2, podsjetio bih kako je njemački kancelar Olaf Scholz  22. veljače, dva dana prije ruske vojne kampanje u Ukrajini i nakon što je Moskva priznala suverenitet tzv. narodnih republika Donjeck i Lugansk, objavio kako njemačka vlada obustavlja certifikaciju projekta tog plinovoda.

Sljedeći dan, američki predsjednik Joe Biden naredio je svojoj administraciji da uvede sankcije operateru projekta Nord Stream 2 AG i njegovoj upravi kao odgovor na poteze Rusije u Ukrajini.

Prema navodima njemačkog medija Stuttgarter Zeitung, predsjednik tvrtke Matthias Warnig izvijestio je krajem ožujka da Nord Stream 2 AG namjerava podnijeti zahtjev za bankrot. Iz same tvrtke nisu potvrdili napise o početku stečajnog postupka te su naveli da su samo obavijestili švicarske vlasti o prisilnom raskidu ugovora s osobljem.

Podsjećam kako je izgradnja plinovoda Sjeverni tok 2 u potpunosti završena 10. rujna 2021. godine. Prvotno je planirano da bude dovršen prije kraja 2019. Međutim, te su planove odgodile američke sankcije, uvedene od strane Trumpove administracije u prosincu iste godine, zbog kojih su završni radovi bili odgođeni nakon povlačenja brodova-cjevopolagača u strahu da tvrtke-vlasnici istih ne padnu pod udar američkih sankcija. Plinovod su na kraju s velikim teškoćama završili ruski specijalizirani brodovi, dovlačeni u Baltik i s ruskog Dalekog istoka, pritom čak i mijenjajući svoje vlasnike u strahu da ne padnu pod sankcije SAD-a.

Međutim, sada je sve to stvar prošlosti i posve nebitno. Plinovod ne radi, a vjerojatno nikad neće niti proraditi, barem ne u neko relativno obazrivo vrijeme. Do tada će Njemačka i EU prolaziti kroz energetske krize, ne samo zbog smanjenih isporuka ruskih energenata ili njihovih potpunih obustava, već i zbog rizičnih i nepromišljenih energetskih politika vezano uz tranziciju s fosilnih na obnovljive izvore energije, koji su se na kraju pokazali i nedovoljni i skupi.

Ali sada Bruxelles nastoji iskoristiti vrlo visoke cijene plina (i on je fosilno gorivo, iako s vrlo malom emisijom CO2 da ga se trebalo tako radikalno odricati za razliku od, primjerice, ugljena, kojeg se u europskim i američkim krugovima ekoloških čistunaca često naziva i “crno zlo”) za ponovno oživljavanje spomenute energetske tranzicije, pri čemu još nije pronašao niti stabilne i dostatne alternative za manjak ruske nafte i plina (kojih se, usput, samostalno odriče), a što bi mu moralo biti primarno zbog alarmantne situacije pred nadolazeću zimu za stanovništvo i industriju. Istodobno i u Njemačkoj i diljem EU enormno raste uporaba omraženog ugljena. Paradoks za paradoksom!

Paralelno s tim, Europska komisija – EK, nastoji predloženim mjerama za stabilizaciju stanja oko visokih cijena električne energije i plina (od kojih je jedna i krajnje rizična mjera određivanja gornje granice plina uvezenog iz Rusije i zbog čega Moskva prijeti potpunom obustavom istog) „na mala vrata“ uvesti centralizaciju energetske politike na razini EU, što izaziva dodatno nezadovoljstvo među pojedinim zemljama članicama i prijeti daljnjim raskolom unutarnjeg jedinstva. O tome sada pišu i ugledni američki mediji.

Quo vadis Germania? Quo vadis EU?

 

Komentari

komentar

You may also like