Donosimo prijevod najzanimljivijih dijelova članka uglednog turskog medija Hurriyet koji se odnosi na rusko-turske odnose i njihovu perspektivu. Tekst je objavljen 29. prosinca, a autor je Sedat Ergin.
Na konferenciji za novinare 17. prosinca 2020., novinar pita ruskog čelnika Vladimira Putina: “Koji je od svjetskih čelnika u posljednje četiri godine bio najteži i najugodniji pregovarač za vas?”
Novinar pritom spominjeimena Merkel, Macrona, Trumpa, Erdogana i Lukašenka.
Putin, napominjući da su svi ti čelnici usmjereni na rješavanje zadataka s kojima se suočavaju njihove zemlje, nastavlja: „Ovo je poznata deviza: nema dobrih ili loših – postoje nacionalni interesi … I ja se time rukovodim. Ne razlikujem dobrih od loših. Radim sa svima kako bih postigao maksimalne rezultate za Rusiju. Negdje trebate napraviti kompromise, negdje treba inzistirati na našem stavu … ”
Tada se ruski čelnik obratio predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu kazavši slijedeće: „S predsjednikom Erdoganom imamo različita gledišta o određenim pitanjima, ponekad čak i suprotna stajališta. Ali on je čovjek koji drži riječ, čovjek. Ako misli da je to korisno za njegovu zemlju, ide do kraja. Ovo je element predvidljivosti, vrlo je važno razumjeti s kim imate posla.” Prošli petak, 25. prosinca, kada su novinari podsjetili predsjednika Erdogana na ovu Putinovu izjavu o “držanju riječi”, turski čelnik odgovorio je: “Kad sam upoznao Putina, upoznao sam ga na ovaj način. On je uistinu izravan, pošten čovjek koji drži do svoje riječi … Ovo je rijetka zemlja (Rusija, pš. GN.) s kojom smo uspjeli uspostaviti tako jake odnose kao s gotovo nijednom drugom državom …“.
Činjenica da se u vrijeme kada Turska ima ozbiljnih poteškoća u odnosima s mnogim zemljama zapadnog svijeta, poglavito SAD-om i EU, a istovremeno i Bliskim istokom, odnosi s Rusijom kreću u smjeru koji je u suprotnosti s ovom slikom, s tako toplim signalima koji zaslužuju posebnu pozornost, navodi turski medij.
Zapravo, da bismo vidjeli kako se razvijaju rusko-turski odnosi, možda bi vrijedilo ukratko podsjetiti na još jednu Putinovu izjavu. Na konferenciji 22. listopada 2020. ruski analitičar pita ruskog predsjednika o raspravama o Erdoganovoj želji za proširenjem turske zone utjecaja na granice bivšeg Osmanskog carstva. Putin daje sljedeći odgovor: „Ne znam što Erdogan planira, kako se odnosi prema osmanskom nasljeđu. To njega pitajte. Znam da je danas naš trgovinski promet veći od 20 milijardi dolara … ”
Nesumnjivo je, nastavlja Hurriyet dalje, da je ova trgovina za Rusiju izuzetno isplativa zbog turskih kupnji prirodnog plina. U siječnju i listopadu odlazeće 2020. godine uvoz Turske previsio je 14 milijardi dolara, dok je izvoz iznosio samo 3,4 milijarde dolara.
Sljedeće glavno područje suradnje u području energetike je ruski projekt nuklearne elektrane koja se gradi u Mersinu („Akkuyu”, op. GN.)
Jedan od najvažnijih koraka poduzetih u odnosima dviju zemalja tijekom protekle godine bila je provedba projekta plinovoda Turski tok kojim se ruski prirodni plin transportira preko Crnog mora do Trakije, a svečanost puštanja plinovoda u promet održana je u siječnju. Tako se Rusija povezala s turskim tržištem drugim plinovodom i stekla novu rutu koja će joj omogućiti diverzifikaciju linija za opskrbu prirodnim plinom na europsko tržište.
Uz to, također treba napomenuti da su od sada Rusi najveća grupacija turista koji dolaze u Tursku. U 2019. godini broj ruskih turista koji su posjetili Tursku nadvisio je sedam milijuna. Ove godine, zbog pandemije, taj je broj pao na dva milijuna.
Kao rezultat, na ovaj ili onaj način dolazi do kolosalnog intenziviranja suradnje dviju zemalja u sferama gospodarstva, trgovine, energetike i turizma. Naravno, kao novi strateški čimbenik moramo dodati činjenicu da je kupnjom sustava protuzračne obrane S-400 od strane Turske u iznosu od 2,5 milijarde dolara, obrambena industrija također ušla u popis tih odnosa, navodi turski medij.
Međutim, istodobno postoje pitanja o kojima se, kako je rekao Putin opisujući rad s Erdoganom, dvije strane ne slažu, suprotnih su stavova, ponajprije u kontekstu regionalnih kriza i sporova …
Prije svega, Sirija. Posebno tešku krizu između Turske i Rusije početkom 2020. godine pokrenula je kontroverza oko Idliba. Do toga je dovela vojna operacija koju je u veljači pokrenula Assadova vojska za oslobađanje autoceste M-5 u regiji Idlib. Rusija je svojim borbenim zrakoplovima pružala snažnu potporu režimskoj vojsci, navodi Hurriyet. Turska je također rasporedila svoju vojnu silu na bojišnicu kako bi podržala oružane oporbene skupine koje pokušavaju zaustaviti napredovanje režimskih snaga. Ova situacija dovela je Tursku i Rusiju u pred sukob u gradu Serakibu.
27. veljače, kada su sirijski i ruski ratni zrakoplovi zajednički izvršili zračni napad koji je usmrtio 34 turska vojnika u Baluneu, 10 kilometara južno od autoceste M-4, što je bio vrlo težak događaj za tursko-ruske odnose sa svih gledišta i ušao u njihovu povijest, navodi turski medij.
Nakon ovog događaja uslijedio je posjet predsjednika Erdogana Moskvi 5. ožujka, u teškom okružju stvorenom spomenutim napadom, i dogovor postignut u glavnom gradu Rusije. Odnosi, koji su upali u ozbiljnu krizu nakon napada na Baluneu, pronašli su drugačiji temelj formiranjem novog statusa quo, u kojem je Idlib djelotvorno podijeljen na dva dijela pod nadzorom sirijskog režima i turske vojske. Ovaj put, na TV ekranima, počeli smo gledati kako su turska i ruska vojska išle u zajedničkim ophodnjama autocestom M-4, navodi turski medij.
Čak je i sirijski dosje zapanjujući odraz paradoksalne strukture tursko-ruskih odnosa. Turska podržava oružanu oporbu, Rusija podržava režim, ali u isto vrijeme dvije zemlje također surađuju na Siriji u Astanskom formatu.
Dok u Siriji Turska i Rusija surađuju i sučeljavaju se, na libijskoj su fronti više u sukobu. Rusija je putem plaćenika iz “Wagner Group” poslanih u Libiju nastojala osigurati da Khalifa Haftar pobijedi u građanskom ratu u ovoj zemlji. Turska je intervencijom na bojnom polju s vojnog gledišta ometala Haftarovu pobjedu.
Kasnije prošle jeseni odnosi Rusije i Turske prošli su osjetljiv test stresa u Karabahu, gdje je Azerbajdžan postigao veliki vojni uspjeh u ratu protiv Armenije. Turska se također umiješala u sukob koji je izbio na bojnom polju u ovoj regiji, koju Rusija smatra svojim “dvorištem”. Međutim, na kraju se ta kriza razvila u suradnju Turske i Rusije. Turska i ruska vojska zajednički će nadzirati prekid vatre u vojnom centru koji će biti postavljen u Aghdamu, uz granicu Karabaha.
U usporedbi s Kavkazom, primjeri Sirije i Libije posebno su očiti u modelu sukoba. Isto tako, nije teško pogoditi kako zbližavanje Turske s Ukrajinom također stvara nelagodu u Kremlju. Međutim, najvažnije je da odnosi između Turske i Rusije mogu izdržati pritiske kriza na bojnom polju, sukoba i konkurencije, navodi Hurriyet.
Zapravo se između Turske i Rusije stvorila “osebujna” struktura odnosa, koja se u međunarodnim odnosima ne susreće tako često, što se može opisati kao “suradnja u sukobu konkurencija”. S druge strane, Rusija i Turska, u prisutnosti ozbiljnih nesuglasica među sobom, otvaraju prostor za međusobno djelovanje.
Kao što smo ranije naglasili, sve to omogućava Rusiji i Turskoj da se pragmatično nose sa svojim razlikama.
Međutim, trajna turbulencija u koju su nedavno ušli odnosi Turske sa Zapadom mogla bi dovesti do povećanja ruske težine u turskoj vanjskoj politici. U ovom slučaju, ne može se zanemariti vjerojatnost da u bilanci na kojoj se temelje rusko-turski odnosi Rusija može imati jače karte za pregovaranje s Turskom.
Glavno je pitanje hoće li Turska u svojim odnosima sa Zapadom u narednom razdoblju uravnotežiti zbližavanje koje se događa u njezinim odnosima s Rusijom, zaključuje autor članka u turskom mediju Hurriyet.
