Masovni turizam proteklih desetljeća u Veneciji, koji je gotovo uništio dotadašnji tradicionalni način života njenih građana temeljen na industriji, obrtu i trgovini i sve podredio uslužnim djelatnostima, „okupiravši“ turistima u doslovnom smislu te riječi staru, kulturološki neizmjerno vrijednu gradsku jezgru – i prije pojave pandemije koronavirusa izazivao je veliki otpor dijela domicilnog stanovništva.
Nije nepoznata činjenica da se u Veneciji dramatično smanjuje broj stanovnika, u puno većem stupnju negoli je to slučaj u brojnim drugim gradovima Apeninskog poluotoka. Život je, jednostavno, postao dostatno neugodan po sve one koji neposredno nisu uključeni u turistički sektor grada i od njega ne žive, a takvih je većina. Naravno, gradski proračun od turizma itekako profitira, ali što to u konačnici znači za sam grad i njegovu perspektivu kada demografski izumire?
Jer novac nije svrha samom sebi, niti su gradske zidine ono što jesu bez ljudi koji unutar njih žive i o njima se u konačnici brinu. Veliki je broj primjera drevnih gradova Staroga svijeta čije su snažne i nekad neosvojive zidine sada samo ruševine i podsjetnik na neka slavna vremena.
Stanje u Veneciji dramatično je pogoršao dolazak sve većeg broja kruzera, što je od grada napravilo kaotičnu „košnicu“ – podređenu isključivo ugodi turista i marketinškim trikovima da kupe poneki od suvenira s prikazima slavnog i po mnogočemu jedinstvenog povijesnog grada smještenog na sjevernojadranskoj laguni.
Naravno, nitko od samih građana nije za zabranu dolazaka turista u njihov grad, već samo za pravilnu regulaciju i organizaciju čitavog procesa i njegovu održivost – kako u ekološkom tako i kulturnom i gospodarskom smislu.
O svemu ovome itekako bi morali voditi računa i hrvatski povijesni gradovi na jadranskoj obali – prije svega Dubrovnik, koji je do pandemijskog doba i sam opasno „klizio“ upravo prema opisanom venecijanskom scenariju. Serenissimu, naravno, ne treba u svemu slijediti – kako je to bila moda u velikom dijelu srednjega vijeka kada je bila jedna od najmoćnijih sila tadašnjega svijeta.
Ovaj naš poduži komentar posljedica je prispjele vijesti iz same Venecije.
Naime, u taj je grad stigao prvi veliki kruzer od početka pandemije Covida-19 prošle godine, zbog čega su njegovi stanovnici prosvjedovali. Vjeruju kako ih je vlada prevarila obećavši zabranu ulaska brodova u povijesni dio grada.
Radi se linijskom kruzeru MSC Orchestra s 650 putnika, koji je u subotu iznenadio stanovnike Venecije (info: The Guardian). To je bio prvi kruzer koji je u grad ušao u zadnjih 17 mjeseci.
Neki od Venecijanaca izašli su na ulice, a neki aktivisti sjeli su u barke i brodice i otišli do samog broda. Protivnici kruzera vjeruju da valovi s brodova utječu na temelje kuća povijesne jezgre i ekosustav lagune.
Zagovornici kruzera, s druge strane tvrde kako taj oblik turizma gradu donosi značajan prihod. Direktor Međunarodnog udruženja brodskih linija, Francesco Galietti, izjavio je za AFP da je tijekom prestanka kruzerskog turizma venecijanskom gospodarstvu nedostajalo oko milijardu eura.
Ranije se talijanskom premijeru i gradonačelniku Venecije obratila skupina poznatih pjevača i glumaca, uključujući Micka Jagera, i zatražila da zaustave krstarenje u gradu, navodi medij.
Ovdje bismo, za kraj, dodali slijedeće: naravno da je gradu nedostajao prihod od turizma kada je sve više-manje turizmu i podređeno. Upravo je to i najbolje upozorenje svima onima koji toga još nisu svjesni (a njih je, hvala Bogu sve manje), koliko je rizično oslanjanje isključivo na turističku djelatnost i koliko je ona u svojoj biti krhka i ovisna o brojnim čimbenicima – prirodnog i ljudskog porijekla: od prirodnih katastrofa različite vrste, do katastrofa pokrenutih ljudskom rukom, nemarom, pohlepom (ekoloških, vojno-sigurnosnih i mnogih drugih).
