Vitomira Lončar IZRAVNO IZ KINE: Kako žive prosječni Kinezi i što ih razlikuje od zapadnjaka

Objavljujemo ekskluzivni intervju s dr.sc. Vitomirom Lončar, dugogodišnjom profesoricom na kineskom Xi’anEuroasia University, kojeg je obavila naša suradnica dr.sc. Jadranka Polović.

Kina je posljednjih godina nesumnjivo u fokusu međunarodne politike. Nakon 40 godina ubrzanog gospodarskog rasta podržanog od strane Zapada, Kina traži svoje mjesto u novoj strukturi međunarodnog poretka koji se oblikuje u okolnostima snažnog geopolitičkog natjecanja sa SAD-om. Napetosti u Južnom kineskom moru i Indo-Pacifiku, Tajwan, tehnološki rat, kineske vrlo restriktivne mjere tijekom pandemije, svakako su dio medijskog diskursa koji snažno utječe na formiranje stavova javnosti o Kini. Ipak, kakvi su snovi i brige prosječnog Kineza, žive li Kinezi svoj Chinesedream, boje li se složenog konteksta međunarodnih odnosa, o tome razgovaramo sa našom poznatom glumicom, dr.sc. Vitomirom Lončar, već sedam godina profesoricom na Xi’anEuroasia University, gdje predaje niz kolegija vezanih uz kulturu i medije.

 

Živimo u vrlo turbulentnim vremenima, Europa je suočena s nizom izazova – od rata na prostoru Ukrajine, gospodarskom, poglavito energetskom krizom, nekontroliranim migrantskim valom, posljedicama pandemije kao i nizom drugih. Vi ste teatrologinja, „dramaturški“ je vrlo napeto. S europskog Olimpa, Kina je svakako globalno značajna sila, a odnosi koje gradimo s njom kreću se od kooperacije (najveći je trgovinski partner Njemačke, i EU-a) do sve izraženijeg nepovjerenja, neke vrste podozrivosti prema svemu što dolazi iz Kine. Vi već niz godina živite u Kini, svjedočite promjenama u kineskom društvu. Kako doživljavate Kinu, kako ste primljeni kao Europljanka, dakle, kakvo je vaše iskustvo života i rada u Kini?

Vitomira Lončar





Znam da nije popularno reći, ali moje iskustvo života u Kini je izvrsno. Ni zemlju u cjelini, a ni ljude ne doživljavam neprijateljski, štoviše, upravo suprotno. Prema meni, strankinji, odnose se s poštovanjem i povjerenjem, a u gotovo sedam godina kineskog života mogla bih se prisjetiti jedne ili dvije situacije koje se mogu okarakterizirati neugodnima, a i to je bilo uzrokovano velikim kulturološkim razlikama. U Kini se osjećam sigurnom kako se nikada i nigdje nisam osjećala.

Iako se cijeli svijet bavi Kinom, Kinezi (takozvani „obični ljudi“, ljudi s kojima svakodnevno komuniciram) ne bave se svijetom. Oni su orijentirani na svoj život i zanima ih samo što je „nei“ (unutra). Ništa što je „wai“ (vanjsko), nije predmet njihova interesa. Imaju svoju Vladu kojoj vjeruju da radi najbolje za njih i ne troše energiju na teme koje su izvan njihovih osobnih života.

Na poslu imam uvjete o kakvima sam u Hrvatskoj samo mogla sanjati. Dakako, nema idealne zemlje, nema idealnog sustava, ali kineski način života mi je prihvatljiviji od hrvatskoga. Jednostavnost kineskog života u usporedbi s kompliciranim životom ovdje je razlogom što se uistinu radujem povratku u svoj kineski dom.





Jedno od prvih pitanja moram vezati uz pandemiju. Dramatična situacija lockdown-a koja se u Kini protegla sve do početka ove godine nije dostatno razjašnjena u Hrvatskoj, vjerujem i u Europi. Kina je sve do nedavno provodila projekt nulte tolerancije na COVID-19 kojim su bila zahvaćena glavna urbana područja diljem te zemlje. Što se zapravo događa?

Dramatična situacija, kako ju nazivate, u Kini je trajala tri mjeseca tijekom proljeća 2020. godine i jednim dijelom 2022. godine. Od ljeta 2020. do siječnja 2022. godine život se, za razliku od Europe i ostatka svijeta, odvijao normalno. Putovali smo, išli u kazalište, na koncerte, izložbe, radili uživo. Ono što mi teško možemo razumjeti jest silan strah koji je bio prisutan kod Kineza. Ne toliko strah za vlastiti život koliko strah da će ostati bez svojih najdražih, a to su djedovi, bake, starije osobe koje su rizične skupine. Kinezima su, za razliku od nas zapadnjaka, njihovi stariji na prvome mjestu. Konkretno, moji studenti su se užasavali pomisli da bi mogli zaraziti svoje djedove i bake. Neki čak nisu željeli ići na praznike da po putu ne pokupe virus i ugroze živote svojih ukućana. Kada su se u prosincu 2022. godine ukinule restrikcije, svi Kinezi, ali i mnogi stranci koje poznajem, bili su očajni i tek je onda nastala panika.

Kina je velika zemlja i ono što se događa u Šangaju ili Beijingu i što prenose mediji uz napomenu da je baš to Kina i da svi Kinezi misle baš kako su oni napisali, promašeno je. Kao što New York nije Amerika, tako ni Šangaj ili Beijing nisu Kina. Ja živim u gradu u središnjoj Kini (13 milijuna stanovnika) i tradicionalna smo sredina. Tradicionalne vrijednosti koje većina Kineza njeguje u većini su zemlje snažno izražene.

Ipak, kakve su ekonomske i društvene posljedice takve politike? Je li to potkopalo kinesko gospodarstvo na način da je stvorilo kaos u opskrbnim linijama unutar zemlje, ali i ograničilo do sada vrlo živu razmjenu sa svijetom.

Kaosa je u opskrbnim linijama bilo nekoliko dana početkom 2022. godine, ali ubrzo je dostava radila uobičajeno dobro. Način kako opskrba funkcionira u toj zemlji za nas je na razini znanstvene fantastike. Tijekom najžešćeg zatvaranja ja sam uredno jela jagode. Nema šanse da bi tamo itko dopustio da nema hrane. Kinezima je hrana na prvome mjestu. Tijekom siječnja 2022. godine u našem su gradu smijenjena tri gradonačelnika. Nezadovoljstvo organizacijom i postupcima lokalnih vlasti građani izražavaju putom aplikacija ili putom za to predviđenih telefonskih linija. Ako ekipa zadužena za funkcioniranje grada u bilo kojem dijelu ne radi kako treba, odmah leti s položaja.

Vanjske su granice bile praktički zatvorene. Zračni promet je bio desetkovan, mi smo teško, a Kinezi nikako, mogli izaći iz zemlje, a ulazak je bio kompliciran i skup.

Mnogi se pitaju kako to da su sve restrikcije u Kini dignute nakon točno tri godine od početka pandemije. Odgovor je jednostavan: svaki Kinez ima ušteđevine za tri godine života. Za razliku od zapadnog svijeta gdje ljudi nisu uspijevali plaćati rate kredita već nakon mjesec dana, Kinezi se nisu previše uzrujavali. Kako je kraju dolazilo razdoblje od tri godine, bilo je za očekivati da će se dogoditi promjena. Prosvjedi su ubrzali ono što smo znali da će se dogoditi.  Država je cijelo vrijeme davala poticaje i olakšice sektorima najviše pogođenima pandemijom.

Usprkos ograničenjima, velika većina Kineza podržavala je mjere. Zapadni mediji su, dakako, cijelo vrijeme prenosili samo vijesti o nezadovoljstvu mjerama i stvarali sliku koja nije oslikavala stanje u većini zemlje i razmišljanja većine građana.

Kako Kinezi žive u smislu standarda? Prije pandemije bili su zbilja brojni turisti u Hrvatskoj i Europi, u tom smislu čini se da je za Hrvatsku kinesko tržište zatvoreno. Kina je u svakom slučaju pravi pobjednik globalizacije, povoljno geopolitičko okruženje početkom tisućljeća otvorilo je niz mogućnosti za Kinu koje je ona jako dobro iskoristila. Međutim, u kontekstu sve većeg globalnog natjecanja, može li Kina opstati kao samodostatna zemlja? Naime, izložena sve većim pritiscima, je li Kina napravila strateški zaokret, u smislu stavljanja u fokus potencijal vlastitog stanovništva, dakle, okreće li se unutarnjoj politici?

U Kini je prije pandemije samo 6% stanovništva imalo putovnicu, ali to je više od 80 milijuna ljudi! Kinezi obožavaju putovati i kupovati, a mnogima je putovanje najdraži način provođenja slobodnog vremena. Tijekom pandemije putovali su unutar zemlje, a sada, kada se otvaraju granice, ponovno su krenuli na put, i to na obostranu korist. Mnoge poznate destinacije živjele su od Kineza i jedva čekaju da se vrate jer mnogo troše i ne zadržavaju se dugo na jednome mjestu. Politika je jedno, život nešto sasvim drugo. No, ono što vidim kao mogući problem jest negativna atmosfera koja se stvorila oko Kineza zbog komentara u svjetskim medijima. Moglo bi se dogoditi da u nekim sredinama više neće biti dobrodošli kao što su bili prije, a to uistinu ne bi bilo dobro.

Kinezi su sami sebi dostatni, drugi ih ne zanimaju, ne zabadaju nos u tuđe poslove. Vrijedni su ljudi, znaju samo za rad, vjeruju svojoj Vladi. Njihovi unutarnji resursi su veliki. Kada je pao međunarodni promet, snažno se promovirala unutarnja potrošnja. Nešto kao akcija „Kupujmo hrvatsko“ kod nas. Evo primjer s Huawei mobitelima. Sjećate se kada je Trump blokirao Huawei? Očekivala se katastrofa. No, te je godine Huawei završio s povećanjem prodaje od više od 20%, a sve je to bila unutarnja potrošnja. Koliko je prodaja Apple mobitela i ostalih uređaja pala – ne treba ni govoriti. Kinezi će uvijek biti jedan za drugoga i jedni uz druge čim nastupi vanjska prijetnja. A kako ih ima koliko ih ima i kako je u toj kulturi zajedničko važnije od osobnog interesa, nije jednostavno pronaći način da ih se destabilizira.

Usprkos ruskoj invaziji na Ukrajinu, Kina za SAD ostaje prioritet budući da je jedina konkurentska sila, sistemski izazivač, za razliku od Rusije koju Amerika doživljava kao neposrednu, ali više „lokaliziranu“ prijetnju. Američka strategija naglašava potrebu obuzdavanja (containtmenta) Kine koja postaje ozbiljan izazivač američkoj vojnoj i tehnološkoj nadmoći. Čini se da slijedi radikalan prekid s desetljećima dugom američkom vanjskom politikom utemeljenoj na premisi da će globalna ekonomska integracija Kine onemogućiti njene geopolitičke ambicije, osobito mogućnost da postane potencijalni vojni suparnik. Kako se to odražava na stanje unutar zemlje?

Ponavljam, prosječnog Kineza ne zanima ništa izvan njegovog života. Geopolitičke priče i termini koje rabite, nisu im bitni. Izbrojite koliko su ratova izazvali Kinezi, a koliko Amerikanci u proteklih 100, 200, 300 godina. Ako je tko bio napadan – to su bili oni. Što su im napravili Englezi u 19. stoljeću? A Japanci?

Kina je 2006. bila na listi „gladnih zemalja“. 2009. godine bila je 80. ekonomija svijeta, a sada je druga na toj listi. Sasvim je logično da Amerika želi učiniti sve da ne izgubi svoje vodstvo. Nije li? To je više američki, a manje kineski problem. Kina ide svojim putom koji nije put od danas do sutra. Oni razmišljaju za 7 generacija unaprijed, za razliku od Zapada kojem „održivi razvoj“ znači misliti maksimalno na sljedeću generaciju.

To je drugi svijet, drugi i drukčiji način razmišljanja koji Zapad iz svoje veliko JA (I, engleski, piše se velikim slovom) ne može shvatiti. Kinezu je na prvom mjestu MI. Zapadnjaku JA. I nema niti može biti razumijevanja koncepta onog drugog.

I dok se Amerika sve jače dezintegrira iznutra, Kina sustavno radi na unutarnjoj integraciji. Ne možeš biti uspješan na van ako si iznutra dezintegriran. Vrijeme i način razmišljanja radi za Kineze. Kinez uvijek ima vremena. Amerikanac ga nikad nema. Kinezu nije važno da se nešto dogodi za vrijeme njegovog (osobnog) života.

Stalno naglašavate jedinstvo kineskog društva. Vrlo je različito od zapadnih…

Oni će uvijek biti jedni za druge. Nemojte zaboraviti da je Han Kineza sveukupno preko milijardu i 200 tisuća. Oni su jedna etnička grupa, jedan narod, nemaju podjela zbog religijskih razloga. Ostale nacionalne manjine i etničke grupe u Kini čine nekoliko postotaka. Takvu monolitnost rijetko možete naći, a kada uzmete u obzir da se radi o najvećoj etničkoj skupini na svijetu koja ima neprekinutu kulturu u trajanju od pet i više tisuća godina, onda ne trebam ništa više reći.

„Politika jedne Kine“ je temelj kinesko-američkih odnosa, dakle, u ovom trenutku još uvijek predmet diplomacije, ali u budućnosti moguće i spora. Kinezi Taiwan smatraju neotuđivim dijelom Kine. Boje li se Kinezi rata? I kakav je stav Kineza o rusko-ukrajinskom sukobu…?

Za Kinu i Kineze s kojima živim nema dvojbe oko pitanja Taiwana. Jedna Kina – dva politička sustava. Moja dekanica udata je za Kineza s Taiwana, u kampusu nam glavni restoran (taiwanski) vode Kinezi s Taiwana i slično. Ponovno se nakon pandemije  putuje u oba smjera na dnevnoj bazi, dakle, život je jedno, a politika drugo. Mediji uglavnom gledaju politički, a ne svakodnevni život i potpiruju netrpeljivosti.

I ponovno ću se vratiti na etnički dio: na Taiwanu također žive etnički Han Kinezi. Skupina koja je nakon građanskog rata 1949. otišla na Taiwan, etnički je ista kao ona koja je ostala na kopnu. Mnogi i dalje imaju rodbinu s obje strane.

Nisam čula da Kinezi komentiraju ukrajinsko–ruski sukob. Možda u nekim svojim krugovima da, ali to nije tema koja bi im zaokupljala pozornost na način kako je to u Hrvatskoj gdje je ovaj sukob stalno na naslovnicama. Tuđe ih stvari i problemi na svakodnevnoj razini slabo ili nikako zanimaju.

Rata se (ponavljam, govorim o ljudima s kojima svakodnevno komuniciram, uključivo i moje studente) ne boje. Rat za njih nije realna opasnost. Osim toga, bazen iz kojeg oni mogu regrutirati vojsku je ogroman. Svi naši studenti prolaze vojnu obuku tijekom prve godine studija. Mnogi se studenti odlučuju za dvogodišnji odlazak u vojsku nakon završenog fakulteta, a nakon toga nastavljaju svoje karijere.

Jednom su me nazvali prijatelji iz Hrvatske zabrinuti za situaciji na indijskoj granici i pitali nas jesmo li sigurni. Mi smo, kao što sam već rekla, u srcu Kine i imamo otprilike 5 sati leta do indijske granice i iako pratim kineske medije, nisam ni čula da se nešto dramatično  događa. Do sjeverne granice imamo 4.5 sati leta. Ljudima koje poznajem tako nešto u smislu osobne opasnosti – nije tema.

Zajedno smo realizirale vrlo interesantan projekt online povezivanja vaših studenata i studenata iz regije. Zanimljivo je bilo kad ste rekli da smo mi vjerojatno prvi stranci koje su vidjeli. Kakve su perspektive mladih obrazovanih ljudi da poslije završenog fakulteta dobiju posao?

Predajem kolegij planiranja karijere i moj tim se bavi pronalaženjem prakse i posla za naše studente završne godine. Jako se velika pozornost posvećuje ovome dijelu i to na svim razinama, a zbog brze promjene koja je utjecala na obrasce ponašanja mladih, a i potreba tržišta. Može se reći da se reagira proaktivno, ne reaktivno, s obzirom na broj mladih ljudi koji svakodnevno izlazi na tržište rada. Prate se postoci zapošljavanja u pojedinim sektorima i, za veličinu zemlje, reagira vrlo brzo.

Ono što je velika razlika između mladih ljudi na Zapadu i u Kini jest samostalnost i vezanost na obitelj. Većina mojih studenata čeka da njihovi roditelji odluče što će i kako dalje. Rijetki su oni koji su spremni započeti samostalni život i koji to žele. Živjeti s roditeljima i brinuti se o njima, glavna je njihova tema. I to je vezano za njihovu kulturu i njihovu najveću vrijednost, a to je „dječja poslušnost“ (filialpiety, kineski „xiao dao“).

Obitelj je temeljna ćelija kineskog društva, unutarnja povezanost u obitelji je njihova snaga. Iako broj rastava braka raste, raste i broj mjera za potporu obiteljima. S druge pak strane Zapad već duže vrijeme rastače koncept obitelji. Kulturne razlike u ovome dijelu još više produbljuju probleme i smanjuju prostor razumijevanja.

Malo više prihvaćanja različitih kultura i neslaganja s poštovanjem (dissagree respectfully) svima bi nam dobro došlo. Pokušaj isključivanja Kine iz globalnih tokova svima ide na štetu, ali Kini manje. Dobre odluke (prema Adizesu) moraju biti kratkoročno i dugoročno efektivne i učinkovite. Zapad se fokusira na kratkoročnost, a Kina ima dugoročni koncept. Zapad je sve više dezintegriran, što dodatno integrira Kinu.

Nema nam nego čekati što će donijeti budućnost.

A dok čekamo, svojim radom povezujem, učim svoje studente važnosti razumijevanja i uvažavanja drukčijih i drugačijih kultura. To je sve što mogu napraviti u ovim vremenima.

 

 

Komentari

komentar

You may also like