Je li moguć američki bojkot zimskih olimpijskih igara u Pekingu iduće godine?
Kada bi ovakve sulude inicijative, koje prizivaju na neka davno prošla vremena iz vrhunca hladnog rata između SAD-a i SSSR-a u prošlom stoljeću dolazile iz usta primitivnih i neukih ljudi odgovor bi se nametao sam za sebe. Međutim, kada želje za nečim takvim dolaze iz usta visokopozicioniranih američkih političara tada one poprimaju i jednu puno dublju i ozbiljniju dimenziju.
U tom kontekstu osvrćem se na jučer objavljeni članak Michael Waltza u mediju The Washington Examiner, pod gore nevedenim naslovom.
Ali prije toga treba reći kako Michael Waltz nije bilo tko. On predstavlja šesti okrug Floride u Zastupničkom domu SAD-a. Član je Odbora za oružane snage, veteran Zelenih beretki u ratu protiv terorizma u Afganistanu, bivši savjetnik za protuterorističku politiku Bijele kuće i autor knjige Ratni diplomat: Bitke zelenih beretki od Washingtona do Afganistana. Dakle, i više nego respektabilna osoba, koju čitatelji itekako trebaju uvažavati i shvaćati ozbiljno kada nešto napiše.
A o dijelu onoga što je ovom prigodom napisao više u nastavku ovog komentara.
Amerikanci se s radošću osvrću na Olimpijske igre 1936. u Berlinu kao trenutak tijekom predratne ere kada su Sjedinjene Države tukle naciste na njihovom terenu i opovrgavale njihovu zabludu o rasnoj nadmoći.
Ne samo da je trkačka zvijezda Jesse Owens prikazao herkulske performanse koji su kući donijeli četiri zlatne medalje, već je devet medalja američkih crnaca zadalo ogroman udarac propagandnom stroju Adolfa Hitlera, navodi dalje.
Gotovo 85 godina kasnije, SAD se približava sličnom nizu okolnosti sa Zimskim olimpijskim igrama 2022. u Pekingu, piše dalje autor teksta.
Može se ukazati na niz destabilizirajućih i opasnih akcija koje je kineska Komunistička partija poduzela u samo posljednjih godinu dana: izvještavanje o zataškavanju početka pandemije koronavirusa, represivnom suzbijanju i podrivanju sloboda prema građanima Hong Konga i upad kineske vojske na tajvanski suverenitet.
Ali najopakiji postupci koje je organizirala Komunistička partija, nastavlja dalje američki kongresnik, sasvim su jasni: njezin genocid nad Ujgurama i ostalim muslimanskim manjinskim stanovništvom u sjeverozapadnoj regiji Xinjiang.
U izvanrednom potezu prošlog mjeseca, tadašnji državni tajnik Mike Pompeo utvrdio je kako je Komunistička partija počinila zločine protiv čovječnosti koji su uključivali samovoljno zatvaranje više od milijun civila, prisilnu sterilizaciju, mučenje, prisilni rad i ograničenja slobode i vjere. Pompeo je izjavio da su “nirnberški sudovi na kraju Drugog svjetskog rata procesuirali počinitelje zbog zločina protiv čovječnosti, a isti zločini počinjeni su i u Xinjiangu”.
Ranije ovog mjeseca BBC je objavio izviješće u kojem su detaljno opisana silovanja i mučenja ujgurskih žena koja su doživljavale gotovo svake noći. Druga izvješća također su detaljno objavila o tisućama pripadnika muslimanskih manjina koje su smještene u masovne internate, a koriste se i za prisilni radu za proizvodnju roba koje se izvoze širom svijeta.
To je stvarnost kojoj se treba suprotstaviti frontalno, a ne se maknuti u stranu, kaže autor teksta.
Na nedavnoj konferenciji za tisak, državni tajnik Anthony Blinken složio se s ocjenom svog prethodnika: “Moje mišljenje ostaje da je genocid počinjen protiv Ujgura, a to se nije promijenilo.”
Iako postoji dvostranački konsenzus u priznavanju ovog genocida, što još možemo učiniti da zaustavimo zločine Komunističke partije u Xinjiangu, pita se autor?
Odgovor se nameće: bojkot zimske olimpijade u Pekingu 2022.g.
Nagrađivanje lošeg ponašanja autokrata samo ih hrabri. Nema goreg vremena da se Xi Jinping nagradi za krajnju nepromišljenost i neljudskost, navodi američki republikanac i nastavlja riječima kako se Kini ne smije dozvoliti da uživa u bogatstvu ekonomskih blagodati i besplatnog publiciteta koji dolaze s domaćinstvom Olimpijskih igara. U tom smislu poziva američke tvrtke poput Nikea i Coca-Cole, za koje se, kako kaže, sumnja da zapošljavaju ili nabavljaju radnu snagu od Ujgura, da ne bi trebale imati koristi od oglašavanja na tim igrama.
U tom smislu podsjeća kako je, nakon invazije Sovjetskog Saveza na Afganistan, predsjednik Jimmy Carter donio ispravnu odluku da izvrši pritisak na američki Olimpijski odbor da bojkotira Ljetne olimpijske igre 1980. u Moskvi i vodio kampanju da se tome pridruže i drugi članovi globalne zajednice. Kao rezultat toga, najmanji broj nacija bio je zastupljen na tim Olimpijskim igrama još od 1956. godine.
„Ne mogu zamisliti koliko su predanog i napornog rada uložili naši sportaši da bi se kvalificirali za ovaj trenutak svoga života, ali ovaj je trenutak mnogo važniji od atletskog natjecanja“, kaže dalje Walzt.
Autor navodi kako je republikanski senator s Floride Rick Scott pozvao Međunarodni olimpijski odbor da preseli igre iz Kine u drugu zemlju, osim ako se Peking odmah ne pozabavi svojim kršenjem ljudskih prava.
Kako bih osigurao da Amerika i dalje ostaje lider u ljudskim pravima, podnosim rezoluciju kojom potičem američki Olimpijski odbor da bojkotira Zimske olimpijske igre u Pekingu ako MOK ne premjesti mjesto igara u drugu zemlju, navodi autor teksta.
Da se razumijemo, ovo je krajnji čin, ali MOK nažalost pokazuje da je iskvaren novcem Komunističke partije kao i mnoge druge međunarodne organizacije, navodi autor i kaže kako se nada da ovo služi kao prvi korak za vladu da se ona pridruži 180 skupina za zaštitu ljudskih prava koje pozivaju na bojkot i da SAD na taj način ostanu na čelu zagovaranja ljudskih prava širom svijeta, zaključuje Waltz svoj tekst.
Ovdje bih dodao slijedeće: naglo probuđeni američki političari, koji do ove godine desetljećima nisu primjećivali ništa pretjerano spornog u potezima kineske vlade tj. Komunističke partije (kako je sada moderno govoriti u američkim političkim i medijskim krugovima aludirajući na ideološke razdjelnice po obrascu demokracija-totalitarizam) zbog čega su se svestrani a najviše gospodarski odnosi između dviju mega-država razvijali zadivljujućom dinamikom u očima ostatka svijeta (osiguravajući SAD-u i Kini maksimum svojih interesa, benefita i profita), krenuli su u oštri protunapad na Kinu – pravilno je detektirajući kao najvećeg američkog globalnog suparnika jer ona to i je – što samo po sebi nije protuzakonito jer svaka država ima pravo na svoj razvoj.
Međutim optuživati Kinu, nakon što su joj upravo SAD svojom aktivnom kineskom politikom omogućili da postane ono što je danas, licemjerno je i prozirno, poglavito kada se u taj kontekst guraju ideološke odrednice poput komunizma. Pa komunizam je u toj zemlji na vlasti svo vrijeme spomenute velike suradnje i ništa nije bio manje rigidan nego što je to danas. Osim toga vrlo je opasno da SAD, sada, u svoj sukob s tom zemljom, kojeg su same pokrenule, žele povući i čitavi svijet. Nešto slično kao što rade s Rusijom još od 2014. g. i početka ukrajinskih sukoba i krize koja u toj zemlji traje sve do danas i još se ne zna čime će rezultirati.
Ako neka međunarodna organizacija ili država ovakve prijedloge neće htjeti podržati, automatski se medijski (a sve više i politički) pokušava stigmatizirati kao koruptivna, preplavljena kineskim novcem, ucjenama, mitom… Je li medijski članak ovakvoga tipa, kakav je ovdje prokomentiran, indirektno upozorenje Međunarodnom olimpijskom odboru (i ne samo njima) da zauzme oštar protukineski stav i poduzme krajnje radikalne mjere prema toj zemlji – prosudite sami.
