Z. Meter: Đukanović „pao“ prije Lukašenka: oporba pobijedila na crnogorskim izborima

Najdugovječnijem i najmoćnijem vladaru neke europske države ozbiljno se poljuljao tron. Riječ je, naravno, o crnogorskom predsjedniku Mili Đukanoviću, koji, kontinuirano – što kao premijer, što kao predsjednik, vlada tom zemljom još od 1991. godine, na čemu mu čak može pozavidjeti i tzv. posljednji europski diktator – bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko – koji je na čelu te zemlje „tek“ od 1996. godine.

Jučer održani parlamentarni izbori u najmanjoj balkanskoj državi – Crnoj Gori, doveli su do onoga što se prije ili kasnije moralo dogoditi. Đukanovićeva Demokratska partija socijalista – DPS, kao pojedinačno najjača politička snaga u zemlji, nije uspjela ostvariti pobjedu u koaliciji sa sebi odanim manjim strankama, i nakon dugih 30 godina odlazi u oporbu. Prema rezultatima Centra za monitoring, nakon pobrojanih 95 posto glasova birača DPS ima 30 mandata, koalicija “Za budućnost Crne Gore” 27, “Mir je naša nacija” 10 mandata, a “Crno na bijelo” četiri. Po tri mandata, prema sadašnjem stanju, dobivaju Socijaldemokrati i Bošnjačka stranka, dva SDP i dva dvije liste albanskih stranaka. Sveukupno gledano, ovakav raspored snaga bit će dovoljan samo za to da Đukanovićeva opcija ode u oporbu. Jer sadašnja oporba polučila je 41 mandat, od ukupno 81 – koliko zastupničkih mjesta ima crnogorski parlament. Ona zato već najavljuje formiranje svoje vlade.

Pa iako se pojavljuju informacije kako Milo Đukanović ne namjerava priznati poraz svoje koalicije, teško je da će u tome imati uspjeha. On je u međunarodnoj zajednici de facto ostao usamljen. Njegove metode vladanja i navodne bliske i duboke veze s organiziranim kriminalnim miljeom postali su pretežak „uteg“ i za njegove Zapadne sponzore, kao u Bruxellesu tako i u Washingtonu. Činjenica je kako zbog njegovog oblika vladavine postojano raste nezadovoljstvo u crnogorskom društvu, a što itekako znalački koriste prosrpske političke snage i Srpska pravoslavna crkva – što se, naravno, vidi i u rezultatima ovih izbora. Osim toga, kada bi Đukanović po Zapad i dalje bio poželjan, teško je vjerovati da bjelosvjetski moćnici ne bi malo „zažmirili“ na Miline „nestašluke“ i omogućile mu „pronalazak nepravilnosti“ u jučerašnjim izborima, a time i daljnji ostanak na vlasti. Jer u pitanju je više-manje samo jedan glas. A što je to za „izborni inženjering“, koji je ondje već odavno doveden do savršenstva.

Kako bilo da bilo, pred Crnom Gorom su politički neizvjesni dani. Svaka korjenita promjena i smjena okoštalog ustroja vlasti za sobom nužno vodi i političku i društvenu nestabilnost – sve do trenutka formiranja neke buduće i čvrste vlade. Ostaje za vidjeti koliko je ona u Crnoj Gori uopće i moguća s obzirom na veliku unutarnju podijeljenost, ne samo po političkoj i ideološkoj crti, već i po onoj geopolitičkoj – od kojih pro-crnogorske snage teže maksimalnoj integraciji sa Zapadom, a one suprotne – prosrpske – maksimalnoj integraciji sa Srbijom, a onda i s Rusijom. Pritom je zanimljivo podsjetiti kako je i sam američki predsjednik Donald Trump već ranije ukazivao na opasnu zaigranost Zapada kada je riječ o crnogorskom prijamu u NATO savez, ma što pod tim mislio. Ali, očito – prvi čovjek SAD-a to nije rekao bez veze.

 




Komentari

komentar

You may also like