Z. Meter: Erdogan: Turska spremna za čvršću suradnju s Rusijom po Siriji

Turska računa na čvrstu suradnju s Rusijom po Siriji i nada se postizanju pravednoga mira, jednako kao i u Nagorno Karabahu, izjavio je jučer turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan.

„Za izgradnju nove Sirije, utemelje na volji naroda te zemlje, mi smo spremni usko raditi sa svim utjecajnim snagama u regiji, prije svega – s Rusijom. Vjerujem da, kako se s iskrenom suradnjom uspjelo u kratko vrijeme postići pravedni mir u Karabahu, isto takvi koraci mogu poduzeti i u Siriji. Režim i terorističke organizacije, od kojih krvari Sirija, moraju biti odstranjeni“, izjavio je Erdogan u srijedu, u govoru u turskom parlamentu.

Međutim, nije sve baš tako jednostavno i usporedivo kako kaže Erdogan. Naime, dobro je poznato kako Moskva i Ankara u Siriji podržavaju međusobno suprotstavljene strane, pri tom puno više surađujući na sprječavanju moguće eskalacije sukoba tih dviju strana – vlade u Damasku i oporbe u svim njezinim inačicama – u rasponu od one umjerene do radikalno-islamističke, nego na konkretnim potezima koji bi mogli dovesti do stvarnog rješenja sirijskog „gordijskog čvora“ iako se i tome nedvojbeno teži, poput, primjerice, pomalo posustalog s pojavom pandemije koronavirusa (i da li samo zbog toga?) Astanskog pregovaračkog procesa, u kojemu još sudjeluje i Iran. Za Erdogana je, kao što se vidi iz njegovih, gore navedenih riječi, za stanje u Siriji ponajviše kriv (zločinački) režim koji mora otići, dok je za Moskvu taj režim (međunarodno priznata vlada čiji predstavnici aktivno sudjeluju i u radu svih tijela UN-a, neovisno o (ne)simpatijama ovih ili onih država prema njemu) on ključni saveznik na sirijskom tlu, na čiji je poziv Rusija vojno i intervenirala na strani Damaska u sirijskom građanskom ratu.

Osim toga, usporedba s Nagorno Karabahom, koliko god na prvi pogled bila slična, sa sirijskim problemom nema previše dodirnih točaka. Rusija je na samom početku azerbajdžanske vojne intervencije u Nagorno Krabahu jasno dala do znanja kako se po tom pitanju primarno moraju dogovoriti Baku i Erevan, i da se ona u taj ratni sukob ni u kom slučaju ne namjerava miješati osim na način da se obje strane usuglase sa slanjem ruskih mirovnih snaga u tu regiju, a što se upravo i dogodilo potpisivanjem trojnog sporazuma Baku-Erevan-Moskva o završetku rata. Moskva i Ankara po pitanju rata u Nagorno Karabahu uopće i nisu bile značajnije udaljene u smislu iznalaska modaliteta za njegov završetak (problem su jedino predstavljale informacije o turskom slanju radikalnih islamističkih boraca iz Sirije na karabahsku bojišnicu ali i to je sve samo više bio dio pritiska na obje strane da se problem prije riješi, nego što je predstavljalo stvarni sigurnosni problem ili element koji je mogao donijeti bilo kakvu kvalitetnu prevagu na samim bojišnicama), što se na kraju i dokazalo.

U Siriji je, međutim, problem fundamentalno drukčiji i sigurno nije tako jednostavno rješiv. Uostalom, da je to tako, već bi se odavno i riješio. Osim toga, u toj se zemlji snažno isprepliću i interesi drugih bitnih regionalnih i globalnih igrača.




Što se tiče Rusije, Sirija je za nju od ključne geopolitičke i geostrateške važnosti: ona joj omogućuje vojnu nazočnost na Sredozemnom moru i na Bliskom istoku u cjelini, a onda osigurava i njezine gospodarske interese koji u toj regiji sve više jačaju. Ako bi Turska u tom smislu Rusiji mogla ponuditi neko čvrsto jamstvo za rusku neometanu vojnu nazočnost u svojim bazama u nekoj budućoj Siriji bez Assada, kompromis bi se možda i mogao postići. Ali pitanje je koliko za takve kompleksne i osjetljive dogovore postoji stvarne volje i, što je još važnije – međusobnog povjerenja da jedna od strana na kraju neće biti izigrana. Pri tom je Rusija itekako svjesna i činjenice kako je Turska, usprkos svim međusobnim dubiozama sa Zapadom, ipak još uvijek i članica NATO saveza.

Dakle, Erdoganove riječi o mogućem sličnom modalitetu rješenja sirijske i karabahske krize teško su ostvarljive i pitanje je kome su one stvarno upućene: Moskvi ili domaćoj turskoj javnosti u kontekstu složenih gospodarskih i političkih prilika u zemlji, i koja sigurno ne traži nove turske vojne avanture. Neovisno o turskoj neupitnoj vojnoj snazi one ipak puno koštaju – čak i ako su ograničenog tipa po opsegu, intenzitetu i vremenskom roku.

 





 

 

Komentari

komentar




You may also like