Z. Meter: FSB objavio plan japanskog udara na SSSR: osvojiti Sibir do Bajkalskog jezera

Slika: Zoran Meter

Ruska Federalna služba sigurnosti – FSB, prošli je tjedan skinula tajnost s protokola ispitivanja u Moskvi bivšeg zamjenika ministra rata Japana, general-pukovnika Keojija Tominagija, u kojem on govori o izradi plana za vojni udar na SSSR 1940. godine. Planirano je zauzeti ne samo Daleki istok, već i teritorij Sibira do Bajkalskog jezera.

Glavni udarac Crvenoj armiji trebao je biti zadan u području jezera Khanka, nakon čega bi uslijedilo zauzimanje Habarovska. Tako su se Japanci nadali da će odsjeći dalekoistočne zemlje od središnjeg dijela SSSR-a. Pretpostavljalo se da će se sa zadatkom nositi 12 pješačkih divizija, pojačanih s dvije topničke, tri tenkovske i dvije konjske brigade. Zračne napade na ruske dalekoistočne gradove trebalo je izvesti dodatnih pet pukovnija bombardera raspoređenih u Kini i Japanu.

Nakon okupacije Vladivostočke ravnice, napad na grad Svobodny trebao je pokrenuti Sjeverni front – njegov je zadatak bio presjeći željezničku prugu koja je povezivala Daleki istok sa zapadnim regijama Sovjetskog Saveza. Ako bi operacija bila uspješna, Zapadni front trebao je pokrenuti ofenzivu na grad Čitu i zauzeti teritorij do Bajkalskog jezera. Prema Tominagiju, plan je odobrio car Hirohito.

Objavljivanje tajnih dokumenata sovjetske vojne protuobavještajne službe SMERSH tempirano je na 73. godišnjicu dovršetka Međunarodnog vojnog suda za Daleki istok nad glavnim japanskim ratnim zločincima.




Međutim, vjerojatno i ne samo zato.

Naime, posljednjih mjeseci ruski FSB objavio je i niz do sada nepoznatih povijesnih, arhiviranih dokumenata koji se odnose na japanske zločine iz vremena Drugog svjetskog rata. Slučajno ili ne (a slučajnosti u takvim sferama, poput sigurnosnih službi nikada nema), njihovo javno objavljivanje poklapa se sa sve oštrijim izjavama japanske vlade vezano uz status Južnih kurila, tj. četiriju najjužnijih otoka Kurilskog arhipelaga koji su pod državnim suverenitetom Rusije, kao nasljednice SSSR-a, dok ih Japan smatra svojim tzv. Sjevernim teritorijem koji je okupiran od strane SSSR-a.





Rusija, također, paralelno s tim potezima (koje bismo mogli nazvati „mekom silom“ i kojima je cilj podsjetiti Japance gdje im je mjesto s obzirom na navedenu prošlost), posljednjih mjeseci jača svoje vojne efektive na tim otocima, gradi novu vojnu infrastrukturu i izvodi vojne vježbe, između ostalog i u suradnji s Kinom, a na što Tokio redovito ulaže oštre diplomatske prosvjede.

Sve ovo skupa (objavu povijesnih dokumenata, vojne vježbe i sl.) treba iščitavati isključivo kao jasan signal nezadovoljstva Moskve istupima bivše kratkotrajne vlade Yoshihide Suge, ali i nedavno formirane nove vlade u Tokiju na čelu s premijerom Fumiom Kishida, koji su oboje zauzeli puno oštriju retoriku po pitanju Južnih Kurila u odnosu na dugovječnu vladu prethodnog premijera Shinzo Abea, koji je s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom uspostavio intenzivan dijalog po spornim pitanjima, pa čak i osobno prijateljstvo, s ciljem postizanja konačnog rješenja ovog problema koji opterećuje inače dobre, prije svega gospodarske odnose dviju država i onemogućuje im potpisivanje mirovnog sporazuma zbog čega su, pravo gledano, one još uvijek u ratu iako je Japan poražena strana koja je potpisala kapitulaciju.

U sve se to, naravno, dodatno umiješala i stanje opteretila i trenutačna nepovoljna globalna geopolitička situacija, kao i činjenica da je Japan ključni američki saveznik u Aziji, ali i zemlja koja, da se tako izrazimo, kao poražena strana u WW2 „nema pravo glasa“ po pitanju vanjske i obrambene politike ako se one kose s interesima Washingtona. To Moskva, naravno, jako dobro zna i jamstva Tokija, poput onih kako on nikada neće dozvoliti izgradnju američkih vojnih baza na dva najjužnija kurilska otoka (koja su se u rusko-japanskim pregovorima spominjala u svojstvu mogućeg povrata Japanu) za Moskvu u ovakvim globalnim okolnostima djeluju neuvjerljivo.

Ona je u tom smislu poučena i „opečena“ obećanjima Zapada o neširenju NATO saveza na istok Europe nakon raspada Varšavskog ugovora, da bi on, u međuvremenu, stigao čak i do ruskih zapadnih granica prijamom Estonije, Latvije i Litve u tu vojno-političku organizaciju.




Stvar po Moskvu u svezi Južnih Kurila je vrlo jednostavna s pozicije njenih strateških interesa u Aziji: najveći ruski grad i luka na Tihom oceanu – Vladivostok, ujedno je i sjedište ruske Tihooceanske flote. Gubitkom suvereniteta nad tim otocima i eventualnom pojavom američke (ili japanske) vojne baze na njima praktički bi bio blokiran slobodan izlaz Tihooceanske flote na otvorena prostranstva Pacifika, kakav si komoditet Moskva ne može dozvoliti čak niti u nekim puno stabilnijim vremenima od ovih sadašnjih.

Drugim riječima, kako sada stvari stoje, do konačnog rješenja problema statusa južnokurilskih otoka na po obje strane zadovoljavajući način vjerojatno je još vrlo dug put. Za rusko-japanski dogovor oko tog pitanja svijet će, očito, trebati postati puno bolje i sigurnije mjesto. A do tada, Moskva i Tokio morat će s tim naučiti živjeti, tome prilagođavati svoje odnose i tražiti suradnju oko onih tema koje su od zajedničkog interesa, prije svega – gospodarskih. Uostalom, dvije strane to već ionako dugo čine.

Komentari

komentar

You may also like