Zoran Meter
Pozornost svjetske zajednice danas će biti usmjerena na Bruxelles, gdje će se održati sastanak Vijeća NATO-Rusija, prvi nakon dvije i pol godine, a svega dva dana nakon američko-ruskog sastanka u Ženevi koji je završio vrlo mršavim rezultatima koji otvaraju više pitanja i dvojbi nego što daju odgovora. Između ostalog i pitanja hoće li se, i ako hoće pod kojim uvjetima ti pregovori uopće dalje i nastaviti. A taj bi nastavak itekako mogao ovisiti o rezultatima današnjeg sastanka u Bruxellesu, kao i onog sutrašnjeg, u Beču, u okviru OESS-a.
I danas će se, kao i u Ženevi dva dana ranije, u Bruxellesu diplomati baviti sigurnosnim pitanjima, ali oko toga i ovog puta ne prevladava optimističko raspoloženje. Upravo suprotno.
Europski stručnjaci izražavaju sumnju da bi se nekakvi pomaci mogli očekivati već nakon prvog summita Rusija-NATO nakon višegodišnjeg zahladnjenja međusobnih odnosa. Stvar dodatno komplicira i želja Europske unije da se pridružiti pregovorima o globalnoj sigurnosti u Bruxellesu (ona je za sada iz njih isključena), s obzirom na dobro poznate različite stavove unutar njenih pojedinih članica po nekim važnim pitanjima međunarodnih odnosa. Oni su još više vidljivi u odnosu na Rusiju, gdje istočne članice EU u pravilu zauzimaju oštar i beskompromisan stav prema Moskvi, za razliku od „starih“ članica koje su tradicionalno sklonije dijalogu i kompromisima – ali, rekao bih, i realnijem sagledavanju ukupnog stanja.
Šef diplomacije EU Josep Borrell, očito nastojeći minimizirati činjenicu da EU ne sudjeluje u pregovorima, izjavio je kako ne vidi problem u nedostatku predstavnika EU u prvom krugu pregovora u Ženevi, jer su “SAD obećale da ništa neće biti osigurano bez koordinacije i dogovora s partnerima”. Ali ne dijele baš svi u EU takvo mišljenje. (Više o ovoj temi možete pročitati u našoj analizi ovdje ili na poveznici ispod teksta.)
Tako ravnateljica talijanskog Instituta za međunarodne odnose Nathalie Tocci kaže kako slijedeće: “Dok se drama polako odvija u Europi, samih Europljana nema nigdje. Trebali bi početi s revitalizacijom i proširenjem pregovaračkog formata koji se donedavno koristio u rješavanju sukoba u Ukrajini.“. Dodaje kako bi se SAD o ovoj krizi morale „službeno konzultirati i s Italijom“.
“Sama činjenica razgovora u Ženevi, NATO-u i OESS-u je važna, ali oni bi se trebali održati uz sudjelovanje većeg broja strana”, kazao je Jurgen Trittin, glasnogovornik za vanjske poslove njemačke stranke Savez-90/Zeleni za vanjske poslove.
Jasan je jučer bio i francuski predsjednik Emmanuel Macron osvrćući se na istu temu, izjavivši slijedeće: “Naš stav o pitanju europske kolektivne sigurnosti i kontrole naoružanja u Europi povezan je s pitanjem europskih granica i raketnog oružja koje bi moglo pogoditi europski teritorij. Što se tiče pregovora između Rusije i Sjedinjene Države, onda Europska unija također mora sjesti za stol i donijeti neovisnu odluku. Potreban je dijalog kako bi se pronašli načini za smirivanje napetosti.”
S druge strane, u utorak je Julianne Smith, američka veleposlanica pri NATO-u, izjavila da vidi malo prostora za kompromis u pogledu proširenja saveza. Podsjetimo kako je prije dva dana u Ženevi, nakon sastanka s ruskom delegacijom, prva zamjenica američkog državnog tajnika Wendy Sherman – predvodnica američke delegacije na istim razgovorima, potvrdila kako se Washington ne slaže s ograničenjima koja traži Moskva po pitanju prijma novih zemalja u NATO savez.
Britanski Foreign Office izdao je službeno priopćenje prema kojemu na Vijeću NATO-Rusija namjerava kazati Moskvi da je vojno gomilanje na granici s Ukrajinom neprihvatljivo ponašanje.
S druge strane predsjednica odbora za obranu njemačkog Bundestaga Marie-Agnes Zimmermann istaknula je kako se Njemačka protivi isporuci oružja Ukrajini, jer to može samo dovesti do daljnje eskalacije, te ponovila da Berlin inzistira na dijalogu, čak i ako se situacija čini bezizlaznom.
Dakle, iz svega se ovog vidi koliko je, zapravo, komplicirano stanje i koliku je zbrku učinilo prošlomjesečno objavljivanje ruskog, gotovo pa ultimatuma upućenog Washingtonu i Bruxellesu (NATO savezu a ne EU) s traženjima za osiguranje jamstava ruske strateške sigurnosti. Jer iako je, kao dominantan, odgovor Zapada na isti na političkoj i medijskoj razini bio odbacivanje pojedinih ruskih zahtjeva glede daljnjeg proširenja NATO saveza na istok (prije svega Ukrajine i Gruzije), svima je jasno kako su upravo to i ključni ruski zahtjevi, a ne oni koji se odnose na dogovore o neširenju naoružanja, provedbi vojnih vježbi na međusobnim granicama i sl.
U svakom slučaju došlo je vrijeme da se učini ozbiljni iskorak i konačno krene iz polja vječno prisutne propagande, koja ne vodi nikuda, u polje realnosti i ozbiljnog percipiranja problema. Već i sama ta činjenica bila bi pomak prema boljem. Slušati jedni druge i razgovarati na ravnopravnim osnovama možda je s obzirom na višegodišnju zatrovanost međusobnih odnosa i izbjegavanja iskrenog dijaloga sada uistinu mučno, ali drugog puta jednostavno nema (osim toga diplomacija za to i služi, jer kada bi sve u svijetu bilo lako i idealno ona ne bi trebala niti postojati). Na dijalogu treba ustrajavati, jer alternativa je u konačnici samo kaos i rat koji vodi u propast i u kojem u ovom slučaju ne može biti pobjednika.
Z. Meter: Rusko „sve ili ništa“! Zašto EU izbacuju iz pregovora Biden-Putin?
