Z. Meter: Litva uvodi sankcije Rusiji jer se boji da će Putin anektirati Bjelorusiju

Litavsku vanjskopolitičku „ofanzivu“ na Rusiju možemo promatrati i u kontekstu pitanja: bi li istu takvu „oluju u čaši vode“, kakva je sada podignuta u Viljnusu, izazvala i hipotetska, obrnuta situacija: da Lukašenko otputuje u Bruxelles i tamo potpiše sve ugovore koje mu ovaj stavi na stol u smislu priključivanja Bjelorusije euroatlantskim integracijama? Nešto slično, kako je to bilo i sa svrgnutim ukrajinskim predsjednikom Viktorom Janukovičem, koji krajem 2013. g. u Bukureštu čak nije niti decidirano odbio potpisati pred njega stavljeni sporazum o pridruživanju Ukrajine i EU, već je samo kazao kako ga prije toga moraju proučiti ukrajinski eksperti s obzirom na njegov veliki opseg (više tisuća stranica) i važnost koja se mjeri geopolitičkim i geoekonomskim mjerilima, kao i činjenice da je bio napisan isključivo na engleskom, a ne i na ukrajinskom jeziku

Složeno političko stanje u Bjelorusiji nakon održanih predsjedničkih izbora 9. kolovoza zbog pokrenutih masovnih prosvjeda građana koji su stali na stranu oporbenih snaga, koje ne priznaju pobjedu aktualnog predsjednika Aleksandra Lukašenka, ne prestaje biti jedna od glavnih vanjskopolitičkih tema na europskom tlu ali i preko Atlantika. EU upravo priprema paket sankcija protiv te zemlje, SAD također ne priznaju izborne rezultate i traže održavanje novih izbora, dok je jedna od najmanjih članica EU – Litva, otišla i korak dalje – jučer priznajući oporbenu bjelorusku čelnicu i Lukašenkovu protukandidatkinju na izborima Svetlanu Tihanovskaju (koja je nakon izbora, navodno zbog straha za svoj život, izbjegla u Viljnus) za novu predsjednicu te zemlje, i tražeći da to isto učini i čitava EU. Osim toga, Litva uvodi i svoje nove sankcije protiv Rusije, pravdajući ih navodnom željom Moskve da anektira Bjelorusiju, zbog čega Viljnus poziva EU i čitav Zapad ta do pod svaku cijenu spriječi, a s obzirom da bi se to navodno moglo dogoditi već na predstojećem sastanku ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovog bjeloruskog kolege Aleksandra Lukašenka u Rusiji. Litvanski politički vrh smatra kako će Lukašenko potpisati sve što pred njega stavi Putin i da od bjeloruske državnosti na kraju neće ostati ništa (ovo su stavovi litvanskog šefa diplomacije i predsjednika parlamenta, a ne nekih nižerazrednih državnih službenika ili političkih šarlatana).

Prilično zanimljiva solo-vanjskopolitička akrobacija Litve, koja, zapravo, ovim svojim činom (s obzirom da je i sama članica EU) vrši svojevrstan politički pritisak koji ima za cilj ne smirivanje, već radikalizaciju stanja – prije svega Zapada i Moskve. I dok se Litvu na neki način može razumjeti tj. shvatiti njezinu želju da ne graniči direktno s velikim ruskim „medvjedom“ (Bjelorusija, kakva god da je, ipak predstavlja svojevrsnu tampon zonu između Litve i Latvije s jedne, i Rusije s druge strane), ostali dio EU sigurno na čitavu stvar gleda iz nešto drugačijega kuta, a što će se najbolje vidjeti i kroz doneseni paket spomenutih sankcija. Litva i Latvija, upravo zbog Bjelorusije kao spomenutog „tampona“, puno češće, otvorenije i oštrije kritiziraju Rusiju nego što to čini jedna Estonija koja s Rusijom dijeli zajedničku granicu.

Međutim, litavsku vanjskopolitičku „ofanzivu“ na Rusiju možemo promatrati i u kontekstu pitanja: bi li istu takvu „oluju u čaši vode“, kakva je sada podignuta u Viljnusu, izazvala i hipotetska, obrnuta situacija: da Lukašenko otputuje u Bruxelles i tamo potpiše sve ugovore koje mu ovaj stavi na stol u smislu priključivanja Bjelorusije euroatlantskim integracijama? Nešto slično, kako je to bilo i sa svrgnutim ukrajinskim predsjednikom Viktorom Janukovičem, koji krajem 2013. g. u Bukureštu čak nije niti decidirano odbio potpisati pred njega stavljeni sporazum o pridruživanju Ukrajine i EU, već je samo kazao kako ga prije toga moraju proučiti ukrajinski eksperti s obzirom na njegov veliki opseg (više tisuća stranica) i važnost koja se mjeri geopolitičkim i geoekonomskim mjerilima, kao i činjenice da je bio napisan isključivo na engleskom, a ne i na ukrajinskom jeziku. Ali to mu nije pomoglo da protiv njega, zbog takve „drskosti“ uskoro bude pokrenuta majdanska revolucija –  a sve nakon toga je povijest.

U tim i takvim okolnostima iz Moskve je maloprije stigla vijest o određivanju datuma sastanka Putin-Lukašenko. Njihov, dugo očekivani susret, s obzirom da su od početka bjeloruske krize komunicirali isključivo telefonski, održat će se 14. rujna u Sočiju. Dakle, u puno ležernijoj i opuštenijoj atmosferi nego što je ona službena i ozbiljna, kakva vlada unutar kremaljskih zidina, gdje se redovito i donose ključne i strateške odluke.



Što će taj susret donijeti, u ovome je trenutku teško reći. Ali ono što Putin sigurno neće napraviti je asimilirati Bjeloruse i njihovu državnost „stopiti“ s ruskom. Dvije će strane razgovarati o pitanjima razvoja daljnjih odnosa i strateškoga partnerstva, realizaciji velikih zajedničkih projekata trgovinsko-ekonomskog karaktera, energetici i td., a sve s ciljem pomicanja „s mrtve točke“ integracijskih procesa u okviru već postojećeg Saveza Država Rusije i Bjelorusije.

Taj je Savez začet još davnog 8.prosinca 1999.g. u vrijeme dok je Rusiju vodio Boris Jeljcin – kroz potpisivanje Ugovora o osnivanju Savezne države – naddržavne strukture s etapno utvrđenim i organiziranim jedinstvenim političkim, ekonomskim, vojnim, carinskim i drugim prostorom. Dvije su zemlje i strateški vojni saveznici. To je formalizirano i u Koncepciji vanjske politike Ruske Federacije, gdje je, kao jedan od regionalnih prioriteta, potvrđen smjer prema proširenju strateške suradnje s Minskom. Ne aneksije, asimilacije i tome slično, kako se to ovih dana čuje iz Litve.

U svemu je ovome, naravno, točno, kako će Putin na neki način iskoristiti opasno poljuljani Lukašenkov položaj u Bjelorusiji, ali ne za neki politički avanturizam, već za okončanje onoga što je već davno trebalo biti i okončano u sklopu spomenutih sporazuma i uspostavljenih naddržavnih okvira. Ali to je politika – nekada se uspijeva brzo, nekada (uopće) ne, a ponekad je samo potrebno pričekati pravi tajmnig. I čini se da ga je Putin dočekao. A to, što se Zapadu ovo neće svidjeti, posve je druga stvar.

 

Z. Meter: Krah bjeloruske revolucije? Oporbena političarka uhićena pri bijegu u Ukrajinu

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like