Z. Meter: Napadi strateških bombardera. Mijenja li se cjelokupna ruska strategija u Ukrajini?

Zoran Meter

Htio ili ne htio, Putin će biti primoran vrlo brzo učiniti temeljitu rekonfiguraciju dosadašnje strategije ruske „specijalne vojne operacije“ i „odvezati jednu ruku“ bez koje Rusi sada ratuju jer njihov državni vrh govori o nekakvom mitovima o bratstvu i jedinstvu ruskog i ukrajinskog naroda, zbog čega se onda mora paziti na civile i njihovu infrastrukturu i što sve ne. Ratovi se tako ne dobivaju. Moskva bi, osim toga, morala spoznati kako se narod, koji jednom poluči svoju nezavisnost, nje teško odriče

U četvrtak, 15. rujna, u poslijepodnevnim satima, ruska vojska izvršila je  još jedan raketni napad na metu u Krivom Rogu (Kryvyi Rih, ukr.). O tome je, na svom telegram kanalu, iz tog grada izvijestio Oleksandr Vilkul, a prenijeli su mnogi ruski mediji, dok je činjenica o napadu prikazana i na ruskoj televiziji Rossiya-1.

Također se javlja da se iznad pogođenog objekta diže gusti dim.

Vilkul je u svom telegram kanalu pozvao lokalno stanovništvo da se sakrije i izvijestio kako je zbog napada došlo do ozbiljne štete na tamošnjem postrojenju. Navodno nema žrtava ni ozlijeđenih.




“Krivi Rog je napadnut raketama. Ostanite u zaklonu. Nemojte ništa snimati i objavljivati ​​na društvenim mrežama”, poručio je gradonačelnik.

Eksplozije su zabilježene i u regiji Vinnitsa i Cherkasy. Zasad nema detalja o tim napadima.





Podsjećam kako je ruska vojska 14. rujna u večernjim satima napala branu kraj grada Krivi Rog na akumulacijskom jezeru Karachunovsky.  Pogođena je navođenom raketom, prema pojedinim ruskim analitičarima, ispaljenom iz strateškog bombardera Tu-95. Tada je oštećena i termoelektrana Krivorozhskaya.

Kao rezultat tih napada, razina vode u rijeci Ingulec značajno je porasla. Prijelaz ukrajinske vojske u području Davydov Broda je srušen, a Andrejevski mostobran presječen.

Ovdje bih nužno dodao slijedeće:

Nakon nedavnih velikih vojnih uspjeha ukrajinskih snaga u regiji Harkov, odnosno, po Rusiju krajnje neugodnog vojnog poraza makar samo na tom ograničenom dijelu više od ukupno 1000 kilometara duge bojišnice, primjetno je kako Moskva postupno mijenja taktiku (moguće i strategiju) svoje vojne operacije i da se odlučuje za napade na ključnu ukrajinsku civilnu infrastrukturu, poput elektrana, vodoopskrbnih sustava, brana i sl. To je radio i NATO savez prilikom bombardiranja SR Jugoslavije 1999. godine, kada su primarno uništavani ključni infrastrukturni objekti poput mostova preko Dunava, radio-televizije, industrijskih postrojenja, elektroenergetskog i vodoopskrbnog sustava. Pritom su dobro poznate riječi iz Washingtona koje su govorile „bacit ćemo vas natrag u kameno doba“. Drugim riječima, Amerikanci su pravilno znali kako nije potrebno trošiti prevelike vojne resurse i ljudske kapacitete ako se već može potpuno paralizirati po sebe neprijateljsku zemlju. Epilog je dobro poznat, slično kao i u Iraku.




Rusija takvu strategiju u Ukrajini do sada nije primjenjivala, o čemu svjedoče i sačuvani ključni i jedini tunel kroz Karpate (kojim stiže glavnina vojne pomoći) i željeznički mostovi na zapadu Ukrajine,  ključni mostovi preko rijeke Dnjepra koji povezuju istočni i zapadni dio Ukrajine i kojima se neometano odvija promet, uključno i prijevoz oružja dobivenog od Zapada do bojišnica u Donbasu, ali i stanje u Kijevu, u kojemu se javni život odvija gotovo jednako kao u bilo kojoj europskoj prijestolnici, s prepunim restoranima, kafićima i td.

Sve je to dovodilo (i još uvijek dovodi) do sve većeg nerazumijevanja pa i otvorenih kritika unutar ruske javnosti i tamošnjih analitičkih krugova, poglavito nakon ubojstva popularne Darie Dugine, kćerke jednog od najutjecajnijih ruskih geopolitičara i filozofa Aleksandra Dugina.

Htio ili ne htio, ruski predsjednik Vladimir Putin bit će primoran učiniti, i to vrlo brzo, temeljitu rekonfiguraciju dosadašnje strategije ruske „specijalne vojne operacije“ i „odvezati jednu ruku“ bez koje Rusi sada ratuju jer njihov državni vrh govori o nekakvom mitovima o bratstvu i jedinstvu ruskog i ukrajinskog naroda, zbog čega se onda mora paziti na civile i njihovu infrastrukturu i što sve ne. Ratovi se tako ne dobivaju, a Moskva bi, osim toga, morala spoznati kako se narod, koji jednom poluči svoju nezavisnost, nje teško odriče.

U suprotnom, ako ne bi došlo do promjene, prije svega psihološkog pristupa ruskog državnog vrha ratu kojeg je sam pokrenuo – bilo bi vrlo vjerojatno očekivati nove i još neugodnije ruske vojne poraze na ukrajinskom terenu. Oni bi, bez ikakve sumnje, prije ili kasnije doveli i do destabilizacije ne samo službene vlasti u Rusiji, već i čitave zemlje – vrlo slično kako je to bilo 90-ih godina prošlog stoljeća nakon raspada SSSR-a. Teško da u Moskvi to ne znaju.

I za kraj. Bilo bi potpuno pogrešno vjerovati kako Putin za radikalizaciju vojnih poteza u Ukrajini ne bi imao veliku potporu ruske javnosti i tamošnjih političkih krugova. Ona je, sada, nakon bolnog poraza u harkovskoj regiji i posljedičnog šoka, vjerojatno veća nego ikad, a javnost ujedinjena do maksimalnih razmjera, gotovo isto kao u ruskom Domovinskom ratu (Drugi svjetski rat) s kojim, uostalom, sada uspoređuju i ovaj u Ukrajini, shvaćajući ga kao po sebe egzistencijalni – što vjerojatno i je. “Rusija u Ukrajini mora i može ići do potpune pobjede” – fraza je koja ovih dana dominira i koja se  ponavlja u beskonačnost na svim mogućim razinama ruskog društva: javnim, medijskim, političkim, kulturnim.

Toga bi itekako trebali biti svjesni, prije svega u Washingtonu. Je su li, i je li SAD-u u interesu eskalacija ili smirivanje stanja – doznat ćemo vrlo brzo kroz iduće poteze dviju strana. Ovih dana iz američke administracije stižu upozorenja kako se pobjeda ukrajinske vojske kod Harkova ne smije shvatiti kao prijelomni trenutak rata i da Rusija još uvijek raspolaže golemom vojnom silom koju nije pokrenula i koju može pokrenuti bilo gdje u svijetu. Riječi su to ni manje ni više nego upućene iz Pentgona (šef za komunikacijske strategija Kirby). Zašto su izrečene ostaje za vidjeti. Kao “odstupnica” koja bi vodila pregovorima (prema meni manje vjerojatna opcija) ili kao motivacija i upozorenje o potrebi daljnjeg jačanja borbi i pomoći Kijevu (za mene realnija opcija s obzirom da smatram da je Washingtonu cilj produljenje rata na što duži rok i iscrpljivanje Rusije do kojeg još nije došlo).

U Ukrajini, zapravo, međusobno ratuju Rusija i Sjedinjene Države. I ta činjenica, za bilo kakve, makar i osrednje poznavatelje zbivanja nije nikakva tajna. Iz toga proizlazi da će taj sukob na ovaj ili onaj način morati završiti Moskva i Washington – i nitko drugi!

Komentari

komentar

You may also like