Talibani, koji su ovladali gotovo cijelim Afganistanom, očekuju formiranje vlade u Kabulu koja će biti pod njihovim punim nadzorom. Takav scenarij ne sviđa se Zapadu koji traži podjelu vlasti (to je tražio i tijekom, sada već „silom prilika“ završenog pregovaračkog procesa u Dohi između talibanskih i pregovarača bivše vlade u Kabulu pod posredništvom SAD-a) u zemlji posredstvom dogovora a ne primjenom slile. Kako se ta sila ne terenu već de facto ostvarila, a talibani, jučer, službeno i slavodobitno proglasili svoju pobjedu nad Sjedinjenim Američkim Državama, jasno je kako je nekakvu (barem prividno pravednu) podjelu vlasti u Kabulu iluzorno očekivati. Isto je tako jasno kako je talibanski pokret posljednjih dana počeo dobivati posve jasne poruke i signale od strane SAD-a i Zapada u cijelosti, kako je njihova vladavina u Afganistanu po njih posve neprihvatljiva i da nikakvu pomoć ne trebaju očekivati niti će ju dobiti.
U tim i takvim okolnostima talibani će se, htjeli ili nehtjeli, morati okrenuti nekom drugom za pomoć (jer živjeti će od nečega morati i oni i afganistanski narod), a čini se da su zemlje, koje bi, prema njihovu mišljenju na to bile spremne, talibani već i detektirali, barem ukoliko je suditi prema slijedećoj vijesti:
Talibani Kinu i Tursku smatraju glavnim partnerima u poslijeratnoj obnovi Afganistana i izgradnji islamskog emirata (kako Afganistan talibani već i službeno nazivaju), izjavio je glasnogovornik talibana Suhail Shaheen u intervjuu za kinesku televiziji CGTN.
“Kina je velika zemlja s velikim gospodarstvom i velikim potencijalom. Mislim kako Kina može odigrati veliku ulogu u obnovi Afganistana”, izjavio je Shaheen.
Naravno, nije zaboravio niti islamski svijet, pa je tako kazao i slijedeće:
“Islamskom emiratu Afganistan potrebno je prijateljstvo, potpora i suradnja s Turskom više nego bilo kojom drugom zemljom. Afganistan ima bogate prirodne resurse. Ali nemamo načina da ih dobijemo. Cijela naša infrastruktura uništena je zbog okupacije i krađe vladara. Želimo surađivati s Turskom na području zdravstvene zaštite, obrazovanja, gospodarstva, građevinarstva i energetike, kao i u preradi minerala.”
Ovdje možemo i moramo dodati slijedeće: bit će vrlo zanimljivo pratiti kako će Turska reagirati na buduću talibansku vlast u Afganistanu. Ankara, nedvojbeno, želi aktivno sudjelovati u razvoju tamošnjih gospodarskih (ali i političkih i sigurnosnih) procesa i u tom smislu će sigurno intenzivno surađivati i s Islamabadom (Pakistan).
Međutim, Turska je članica NATO saveza i kako takva sigurno ima i svoje limite. Ankara će itekako pažljivo morati usklađivati svoje poteze na afganistanskom tlu s političkim stavovima Zapada, makar je proteklih godina često od istih odstupala i primarno provodila politiku svojih nacionalnih interesa (Rusija, Sirija, Libija, Nagorno Karabah). Ako Washington potpuno blokira talibane – diplomatski, financijski, sankcijski – a sve ide u tom smjeru, akrobacije Ankare bit će nedvojbeno pod njegovim povećalom.
Međutim, po Tursku je ovo prilika kakva se ne propušta za njen daljnji prodor na Istok, u samo „srce“ Azije. Ali Erdogan će pri tom itekako morati voditi računa da se previše „ne zaigra“ i da ne dođe do prenapregnutosti turskih snaga i mogućnosti s obzirom na, prije svega, stanje njezinog gospodarstva. Ali i ne samo njega: Ankara će, ako dugoročno želi o(p)stati u toj regiji, morati filigranski precizno balansirati s interesima ostalih velikih regionalnih igrača koji su na tim prostorima tradicionalno i dominantno prisutni – prije svih s Rusijom i Kinom, koje sve ove godine (a najava o američkom povlačenju iz Afganistana jasno je odaslana još 2019. g.) sigurno nisu stajale „prekriženih ruku“.
