Nakon što je još jučer bjelorusko Ministarstvo vanjskih poslova zahvalilo Sjedinjenim Državama za „nepromjenjenu potporu suverenitetu i nezavisnosti“ Bjelorusije, čini se kako slijedi potpuni zaokret u retorici Minska prema Washingtonu. Naime, u petak, 21. kolovoza, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko po prvi je put otvoreno izjavio kako se prosvjedi u Bjelorusiji planiraju i upravljaju iz SAD-a.
Lukašenko je tu izjavu dao u vrijeme razgovora s radnicima poljoprivrednog kombinata „Dzeržinski“, naglasivši, kako je djelatnost Zapada usmjerena protiv Rusije. „Sada oni žele uspostaviti baltičko-crnomorski koridor, sanitarni koridor – tri baltičke republike, mi i Ukrajina. Mi smo ostali još jedna karika“, kazao je bjeloruski vođa. Pritom je naglasio kako sve to „planiraju i vode SAD“, a europljani prihvaćaju. Kazao je kako je s tim ciljem osnovan specijalni centar pokraj Varšave i da „mi znamo čime se on bavi“. „Shvatite, kada se kraj nas počinju pokretati tenkovi i letjeti zrakoplovi, to nije slučajno“, jer protiv Bjelorusije djeluje nekoliko središta moći, u kojima su odsjele „vlade u izgnanstvu“ (misli na predstavnike bjeloruske oporbe). Pritom je kazao kako je osobno pomogao bivšoj predsjedničkoj kandidatkinji Svetlani Tihanovskoy otići u Litvu. Lukašeno je izjavio kako su (strane silnice, op. a.) u Bjelorusiji nekome platili, a nekome „napunili glavu“…, dok „izvan granice provode vojne vježbe“ s ciljem intervencije. Kazao je kako je već davno ranije uočio zamisli „svojih protivnika i onih koji iza njih stoje“.
Lukašenko je podsjetio kako su na početku oni (njegovi suparnici i oni koji iza njih stoje) tražili ponovno brojanje glasova, ali da su brzo od te ideje odustali i počeli zahtjevati nove izbore.
„Shvaćaju kako je 80% glasova nemoguće falsificirati… Govore, idemo na nove izbore.“, kazao je Lukašenko i dodao, kako će, dok je god predsjednik Bjelorusije, provoditi „strogu politiku za stabilizaciju stanja unutar zemlje“.
Dakle, iz ovih je izjava vidljivo kako dugogodišnji bjeloruski čelnik, koji predsjedničku dužnost obnaša već 26 godina, ne namjerava ići na kompromise s oporbom i tražiti rješenja izlaska iz krize na način da uzima u obzir i oporbene zahtjeve. Također se iz njegovih riječi može isčitati i kako je došao kraj „medenog mjeseca“ u američko-bjeloruskim odnosima, koji su se proteklih godinu dana prilično popravili, neovisno što Washington još uvijek nije ukinuo davno uvedene sankcije protiv Minska. Još prije cca 6 mjeseci američki državni tajnik Mike Pompeo pozdravio je poboljšanje ljudskih prava u Bjelorusiji, a tankeri s američkom, umjesto do tada uobičajenom ruskom naftom, počeli su pristizati na bjelorusko tržište, dok Lukašenko i ruski predsjednik Vladimir Putin nikako nisu uspjevali pronaći zajednički jezik oko modaliteta za proširenje integracije dviju država koje formalno čine Državnu Zajednicu Rusije i Bjelorusije, a i članice su iste savezničke vojne organizacije s još četiri zemlje iz bivšeg SSSR-a.
Podsjetio bih i na izjavu bjeloruskog ministra vanjskih poslova Vladimira Makeia tijekom njegovog jučerašnjeg telefonskog razgovora sa zamjenikom američkog državnog tajnika Mikea Pompea, u kojoj je izjavio kako je Bjelorusija zahvalna Sjedinjenim Dražavama zbog nepromjenjene potpore koju ove pružaju njenom suverenitetu i nezavisnosti.
Hoće li tako biti i dalje, vidjet ćemo, ali je sada već posve jasno kako Washington „diže ruke“ od Aleksandra Lukašenka i da traži neka nova rješenja. Jer potonji se, u suprotnom, sasvim sigurno ne bi poslužio gore navedenom protuameričkom retorikom. Sada ostaje samo za vidjeti, je li Lukašenko konačno i zadobio čvrstu potporu ruskog predsjednika Putina (koji je, o svemu ovome što se proteklih dana događa u Bjelorusiji, poprilično tih), o kojemu sada u potpunosti i ovisi njegova sudbina, ili on djeluje samostalno i kreće „na sve ili ništa“, uzdajući se u pomoć sebi odanih državnih tijela, prije svega vojnih i sigurnosnih (koje su, opet, dobro premrežene s ruskim službama s obzirom na njihovu formalno vojno savezništvo), kao i znatnog dijela bjeloruskih građana čiju potporu Lukašenko nedvojbeno i dalje ima. Samo, je li ona i dovoljna za soliranje u ovako složenim globalnim geopolitičkim okolnostima i procesima koji su u tijeku?
Komentari
