Dakle, sve je veća gužva po pitanju plinskog biznisa na tako malom prostoru. U njega se sada guraju i novi – do sada potpuno nepoznati energetski igrači koji nastoje pronaći „svoje mjesto pod suncem“.
Posljednjih se mjeseci naglo zaoštrilo stanje u istočnom dijelu Sredozemnoga mora s obzirom na morska razgraničenja i s njima povezane sporove između Grčke i Cipra s jedne, i Turske s druge strane, u pozadini čega, kao i obično, stoji sveprisutna energetika – tj. bogata plinska nalazišta u toj zoni sredozemnog bazena. Naravno, porastu napetosti, pa i opasnosti od raskola unutar dosadašnjih regionalnih vojnih i političkih savezništava, prijeti i sve otvorenije svrstavanje vanjskih čimbenika u navedene sporove, o čemu, svakako, svjedoči i slijedeća vijest:
Francuska će se priključiti vojnim vježbama s Italijom, Grčkom i Ciprom u istočnom dijelu Sredozemnog mora, koje će se provoditi od 26. do 28. kolovoza, objavilo je danas francusko Ministarstvo obrane. Francuska će u njima sudjelovati s tri svoja višenamjenska lovačka zrakoplova Rafale i jednom fregatom, na čijoj je platformi helikopter.
Da se radi o demonstraciji snage i političke odlučnosti usmjerene prema Turskoj itekako se može isčitati iz riječi grčkog ministra obrane Nikosa Panagiotopulosa, prema kojima je „ova inicijativa… usmjerena na demonstraciju privrženosti četiriju europskih sredozemnih država načelu vladavine prava, u okviru politike smanjenja napetosti u regiji“.
Koliko će ona u stvarnosti pridonijeti smanjenju napetosti najbolje se vidi i iz jučerašnje turske najave o izvođenju svojih vojnih vježbi u akvatoriju Istočnog Sredozemlja, u zonama između Cipra i grčkog otoka Krete. Upravo se u proglašenom grčkom isključivom gospodarskom pojasu oko Krete sada križaju i zone tih voda koje Turska prisvaja kao svoje, nakon što je Ankara prošle godine s libijskom vladom u Tripoliju potpisala sporazum o međusobnom razgraničenju u vodama Istočnog Sredozemlja, u zamjenu za snažnu političku i vojnu pomoć vladnim snagama u dugotrajnom i iscrpljujućem libijskom građanskom ratu. Taj sporazum ništavnim smatraju sve spomenute europske države kao i EU u cjelini, a također i SAD, Izrael i Egipat koji također imaju svoje snažne energetske interese u tom dijelu Sredozemlja. S druge strane Grčka je nedavno potpisala sporazum o pomorskom razgraničenju s Egiptom, koji se upravo u zonama Krete preklapa s turskom zonom proglašenom kroz sporazum s Libijom – pa sve skupa izgleda potpuno kaotično.
Stanje dodatno usložnjava i činjenica da je Turska ponajvažnija članica NATO saveza, kao i riječi turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana od 24. kolovoza, prema kojima „Turska neće učiniti niti najmanji korak u stranu od misije Oruç Reis (naziv turskog istraživačkog brod koji obavlja naftna istraživanja u spornim vodama Sredozemnog mora oko Krete) ili naših vojnih brodova koji taj brod prate“. S druge strane Grčka od EU traži uvođenje protuturskih sankcija zbog njenog „agresivnog ponašanja“ i „kršenja međunarodnog prava“, u čemu je podupire Francuska.
Izlaz iz ove velike krize u Istočnom Sredozemlju najaktivnije pokušava pronaći Njemačka, vjerojatno i najsvjesnija njezinog razarajućeg potencijala po čitavu regiju ali i EU u cjelini, pa je tako u Ankaru, sinoć, nakon posjeta Ateni, stigao i njemački šef diplomacije Heiko Maas. Danas je turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu izjavio kako je njemačkom kolegi kazao da je Turska spremna na pregovore s Grčkom o smanjenju napetosti bez ikakvih preduvjeta, ali da je, također, „spremna učiniti sve potrebno za zaštitu svojih zakonitih interesa“.
A kada je to tako, i kada su supostavljene strane duboko „ukopane“ u svoje „rovove“, izlaz se teko može pronaći. Pritom čudnu „igru igraju“ i Sjedinjene Države, koje, s jedne strane podupiru turske vojne poteze i ambicije u Libiji, potpuno suprotne interesima Francuske, Egipata i bogatih arapskih zaljevskih monarhija – prije svega UAE, dok s druge strane u sporu oko razgraničenja u istočnom sredozemnom bazenu podržavaju stavove te iste EU, Egipta i Izraela.
Međutim, i Turska znalački igra svoju igru, ma što god o njoj tko mislio. Tako je danas objavljena vijest kako je Ankara spremna na suradnju s Rusijom vezano uz najnovije otkriće velikih turskih zaliha plina u Crnom moru. One mogu, kako je izjavio turski ministar financija Berat Albajrak za tursku televiziju NTV, omogućiti suradnju s Rusijom, koja je „naš oslonac u isporukama (plina)“.
Podsjećam kako se zalihe navedenog crnomorskog nalazišta procjenjuju na 320 milijardi dolara i da bi pokretanje proizvodnje na njemu moglo početi 2023. godine. To bi nalazište, prema riječima turskog čelnika Erdogana, moglo riješiti problem deficita energije u zemlji, pa čak od nje stvoriti i potencijalnog izvoznika plina. Dakle, sve veća gužva po pitanju plinskog biznisa na tako malom prostoru. U njega se guraju posve novi i do sada nepoznati energetski igrači koji nastoje pronaći „svoje mjesto pod suncem“. Ali plina je sve više, a tržišta koja bi ga mogla preuzimati ne rastu dovoljnom brzinom. Stanje će se dodatno zakomplicirati i kada (i ako) zaživi zelena energetska agedna EU, kojoj je čak i prirodni plin „opasan“ zagađivač.
