Loši odnosi na relaciji EU-Bjelorusija traju još od predsjedničkih izbora u toj zemlji iz kolovoza ove godine, čije rezultate tj. pobjedu aktualnog predsjednika Aleksandra Lukašenka Zapad ne priznaje, jednako kao i novi mandat kojega je on u međuvremenu dobio provedenom inauguracijom u okolnostima dok u zemlji, prije svega glavnom gradu Minsku, svake nedjelje traju masovni prosvjedi građana pod vodstvom združenih oporbenih snaga.
Međutim, reakcija združenog Zapada do sada je bila prilično mlaka vezano uz donijete sankcijske mjere (isključivo) personalnog karaktera, iz kojih je redovito izostavljan glavni protagonist – sam Aleksandar Lukašenko. Međutim, u studenom je EU službeno uvela paket individualnih sankcija protiv te zemlje, koji sada uključuje i Aleksandra Lukašenka, a njima se osobama sa spiska zabranjuje ulazak na teritorij EU i zamrzavaju svi njihovi aktivi unutar EU (iako ovog drugog vjerojatno nema previše jer su oni, koji su ih iz vrha vlasti možda i imali, već puno ranije znali što se može dogoditi i u skladu s time se pobrinuli za svoju imovinu i sklonili je na sigurno, osim ako nije riječ o nekretninama).
Zašto se Bruxelles sada odlučio na taj čin, koji, zapravo, onemogućava daljnje političke kontakte s Minskom teško je reći. Ili procjenjuje da je Lukašenko napravio prevelik otklon prema Rusiji i Putinu, ili možda smatra kako prosvjedi u Minsku imaju ozbiljnog potencijala za uspjeh i da ih treba još samo malo pogurati i financijski i organizacijski potpomoći da bi doveli do po Zapad željenoga cilja – demokratizacije Bjelorusije na način kako je to izvršeno i u nekim drugim post-sovjetskim državama, poput Gruzije i Ukrajine. One su time definitivno „odrezane“ od utjecaja Moskve, ali su zato platile vrlo visoku cijenu – ne samo u gubitku važnih dijelova teritorija, već i u neprestanoj unutarnjoj političkoj nestabilnosti i borbi za vlast poslovnih magova i njihovih političkih opcija, dok je gospodarsko stanje sve prije samo ne dobro. Osim toga, poput svih postkomunističkih zemalja, i demografskoj katastrofi ne nazire se kraj, a u tim je zemljama ona još i izraženija.
Hoće li ili ne najnovije sankcijske operacije Bruxellesa uroditi plodom za sada je teško reći. Dugoročno možda i hoće, ali to će primarno ovisiti o mogućnosti održavanja još uvijek relativno stabilnog gospodarskog i socijalnog stanja u Bjelorusiji. Problem po Lukašenka bi nastao kada bi zemlja krenula u organizirani štrajk, što se već od strane oporbe pokušavalo ali nije donijelo očekivanih rezultata. Nedjeljni mitinzi, koliko god bili masovni, nisu toliko neugodni za vlast osim u slučaju prerastanj u nasilne prosvjede i sukobe s policijom u kojima bi bilo i mrtvih i ranjenih. A sukobi s policijom već su počeli, pa je tako za vikend poginuo i jedan prosvjednik – Roman Bondarenko, zbog čega je Bruxelles najavio i dodatne sankcije.
Međutim, danas je iz Minska stigao odgovor bjeloruske vlade na uvedene sankcije. Ministar vanjskih poslova te zemlje Vladimir Makei izjavio je kako će Bjelorusija na razinu eksperata sniziti stupanj svog sudjelovanja u inicijativi EU „Istočno partnerstvo“
„Mi smo predložili zaustavljanje rada koordinacijske grupe „Bjelorusija-Europska unija“, u okviru koje su se razmatrala različita pitanja naše suradnje. … Vidimo kako postoji želja za politizacijom niza infrastrukturnih, međuregionalnih projekata u okviru te inicijative“, kazao je Makei, dodavši, kako će Bjelorusiju od sada na sastancima „Istočnog partnerstva“ predstavljati eksperti a ne šefovi ministarstava. Pitanja koja se odnose na Bjelorusiju razmatrat će se na razini stalnog predstavnika te zemlje u Bruxellesu, kazao je šef bjeloruske diplomacije. Bjeloruska vlada također otkazuje nastavak dijaloga s Bruxellesom po pitanju ljudskih prava, jer u uvjetima politizacije o tome nema smisla razgovarati, kazao je Vladimir Makei.
Inače, program Europske unije „Istočno partnerstvo“ ima za cilj učvršćenje i proširenje odnosa između EU i šest istočnoeuropskih država: Armenije, Azerbajdžana, Bjelorusije, Gruzije, Moldavije i Ukrajine. Posljednjih godina krizu unutar tog projekta prolaze i odnosi EU i Azerbajdžana, čiji se državni vrh oštro suprotstavlja kritikama stanja ljudskih prava u svojoj zemlji koje stižu ne samo iz Bruxellesa, već i iz Washingtona. Baku također ne dozvoljava politizaciju pitanja ljudskih prava.
Inače, inicijativa „Istočno partnerstvo“ za EU je bitna zbog nastojanja da se u zemljama bivšeg SSSR-a u što većoj mjeri smanji utjecaj Rusije, a u konačnici – u najpovoljnijoj i dugoročnoj varijanti – on bi trebao dovesti i do proširenja EU na istok tj, uključivanja i spomenutih 6 država u njen sastav.
