Zoran Meter
I upravo se za te američke „mrvice“, ili njihov najbolji dio, sada vodi unutareuropska bitka. Poput ljepotica na izboru za miss koje se međusobno natječu koja će se najviše svidjeti stručnom žiriju. A taj se žiri, naravno – nalazi u Washingtonu – i na njih pozorno i pohotno gleda. I nemojte sumnjati: sigurno će znati izabrati
Zapadne demokracije žele pobjedu Ukrajine – no jesu li sve sretne što središte gravitacije Europe migrira prema istoku, pita se britanski medij The Guardian u svom jučerašnjem tekstu (naslov ovog teksta prenesen je iz teksta ovog britanskog medija)?
„Kad bi se rezultat rata mogao odrediti bacanjem novčića, tabori bi bili jasni: demokracije bi željele da Ukrajina pobijedi, autokracije bi željele da ona izgubi. Ali politički ishodi u stvarnom svijetu nisu tako binarni. Obično se nalaze u spektru između uništenja i potpune pobjede. To ostavlja demokracije podijeljene u najmanje tri tabora: englesko govorno područje, zapadnoeuropsko i istočnoeuropsko bez Mađarske. Ono što Putin naziva “kolektivnim zapadom” svi žele da Ukrajina pobijedi. Ali ne nužno u istoj mjeri.“, uvodni je pasus iz teksta uglednog britanskog medija.
U njemu se navodi i slijedeće: “Poljska i Ukrajina danas su mnogo siromašnije od Francuske i Njemačke. Kako uistinu mogu postati protusila u EU? Poput mnogih poslijeratnih gospodarskih čuda – poput onih u Južnoj Koreji, Japanu i Zapadnoj Njemačkoj – ovo će također vjerojatno sponzorirati supersila koja bi imala velike koristi od preoblikovanja političkog poretka.”
Zna se, naravno, o kojoj je supersili riječ: o Sjedinjenim Državama.
U tom kontekstu tekst britanskog medija napominje kako Sjedinjene Države već “upumpavaju novac i tehnologiju” u istočnu Europu i da Washington zauzvrat traži ono što mu Pariz i Berlin ne mogu dati: “jasan stav u odnosima s Kinom”.
“Litva je bila spremna riskirati trgovinske odnose s Kinom kako bi zadovoljila Washington, Ukrajina i Češka prešle su na opskrbu nuklearnim gorivom iz Sjedinjenih Država. Poljska je nedavno potpisala ugovor s američkom tvrtkom o izgradnji svoje prve nuklearne elektrane,” (zaobilazeći one francuske, op.ZM.) – stoji, između ostalog, u tekstu britanskog The Guardiana.
Karta: politička karta Europe; izvor Wikimedia Commons
Zapadni Europljani nisu se spremni pomiriti s pomicanjem geopolitičkog težišta Europe na istok i jačanjem utjecaja SAD-a na kontinentu, dodaje isti medij, naglašavajući zajedničke odredbe vanjskopolitičkih strategija Francuske, Njemačke i Rusije.
“Francuska i Njemačka trenutačno podržavaju politiku strateške autonomije za Europu, ideju obrane i sigurnosti koja bi jednog dana mogla dovesti do stvaranja vojske EU-a. Rusija je postavila cilj stvaranja Euroazijske unije koja bi se protezala od Vladivostoka do Lisabona. Ono što je zajedničko objema strategijama je averzija prema anglosaksonskoj dominaciji u Europi.”, zaključuje The Guardian.
Međutim, ovdje bih ipak dodao nešto važno:
navedeni britanski medij, kako to prošlih mjeseci gotovo redovito posve otvoreno čine svi relevantni mediji s Otoka, ipak primarno polazi od interesa, kako sam kaže, „anglosaksonske dominacije u Europi“. U tom kontekstu Velika Britanija, već posve javno, aktivno djeluje s Poljskom i Ukrajinom stvarajući s njima svoj vlastiti europski savez.
S druge strane želje Pariza i Berlina za stvaranjem zajedničke vojske EU su toliko malo vjerojatne, da će se i njihovo eventualno formiranje kao dopune jačanju NATO saveza smatrati velikim uspjehom.
Što se tiče Moskve, ona je svoj prvotni cilj o stvaranju Euroazijske unije od Lisabona do Vladivostoka već odavno (nevoljko) napustila, svjesna nemogućnosti njegove realizacije, i reducirala ga do krajnosti što se zapadnih granica tog nepostojećeg geopolitičkog konstrukta tiče. Konkretno – svela ga je na prostor od zapadnih granica Rusije i Bjelorusije do Vladivostoka. A to je, priznat ćete – ipak nešto posve drugo.
U tom smislu, kako će se rasplesti unutareuropska (EU) „križaljka“ najutjecajnijih država – primarnu će brigu morati voditi one zemlje koje se u tu borbu namjeravaju uključiti.
Neovisno o tome tko će ili ne postati američki „miljenik“ (čitaj jamac provedbe i osiguranja američkih interesa u Europi), Rusija na europskom geopolitičkom prostoru više neće imati što tražiti iako mu geografski pripada, barem ne u obliku kako je to bilo prije početka invazije na Ukrajinu 24. veljače (iako je i do tada međusobna suradnja bila krajnje limitirana ranije uvedenim snažnim sankcijama i protusakkcijama (pripajanje Krima 2015., afere Skripalj, Navaljni, …) i zaoštrenom retorikom, te svedena najvećim dijelom samo na energetsku suradnju).
Moskva je toga u potpunosti svjesna i zato svoj ukupni strateški smjer geopolitičkog djelovanja ubrzano prebacuje na Istok i Jug. To je, svakako, za nju dug i bolan proces, ali drugog izbora, Rusija, stiješnjena uza zid – niti nema.
Uostalom, dug i bolan proces svega ovoga što se događa u svijetu i u čijoj smo sada fazi kulminacije – bit će to i za Europsku uniju – i to više od svih drugih. Konglomerat različitih interesa, ambicija, želja, u kombinaciji s dubokom gospodarskom i energetskom krizom i nedostatkom prirodnih resursa, uz pretvaranje u „obrambeni bedem“ Zapada prema Rusiji – Europsku uniju pozicionira kao najslabiju kariku u dugoročnom, iscrpljujućem sukobu za dominaciju ključnih globalnih sila. Zapravo, pretvara ju u produženu ruku američkih nacionalnih interesa od čega se nada dobivati „mrvice sa stola gospodara“.
I upravo se za te američke „mrvice“, ili njihov najbolji dio, sada vodi unutareuropska bitka. Poput ljepotica na izboru za miss koje se međusobno natječu koja će se najviše svidjeti stručnom žiriju. A taj se žiri, naravno – nalazi u Washingtonu – i na njih pozorno i pohotno gleda. I nemojte sumnjati: sigurno će znati izabrati!
