Jedna od najcjenjenijih srbijanskih analitičarki društveno-političkih zbivanja Sonja Biserko je nedavno, za Al Jazeeru Balkans, izjavila/podsjetila povodom godišnjice genocida u Srebrenici, kako je početak velikosrpskih aktivnosti započeo u trenutku kada je bivša SFRJ počela poprimati konfederativna obilježja, odnosno tada je bilo uočeno da Srbija ne želi prihvatiti nove političke realnosti. Također je naglasila kako se od tada pa do danas država Srbija nada nastanku takvih geopolitičkih okolnosti – u smislu slabljenja vrijednosti liberalne demokracije, koji bi joj omogućili uspostavu novih, proširenih jugozapadnih granica. U tom je smislu razumljivo nastavljanje – do daljnjega, kako je kazala, „s kondicioniranjem srbijanskog društva kroz toksični narativ“, kako bi se ostvario zadani „sveti“ cilj.
*
S druge strane, nešto detaljnije gledajući, ovih dana, kada smo svi bili u prilici ponovo sagledati veličinu tragedije u Srebrenici, znakovito je kako još uvijek postoje pojedinci koji ne priznaju počinjen genocid, između ostalih ni oni koji tvore pojam i sadržaj države Srbije. Dakle, genocid ne priznaju ni nasljednici onih koji su 1995. godine stajali iza spomenute ideologije zla.
U tom je smislu nedavno pisac Andrej Nikolaidis odlično primijetio kako je „velikosrpska ideologija devedesetih – koja je sijala smrt u BiH i Hrvatskoj, poražena u ratu, ali je nastavila živjeti u miru sve do današnjih dana“.
Glede toga i istaknuti se crnogorski političar Miodrag Živković (čiju državu vodi prosrpska Vlada bliska SPC-u), pita, gdje su danas akademici Srpske akademije znanosti i umjetnosti (SANU) koji su tvorci Memoranduma koji je s dominantnom smjernicom – “Svi Srbi u jednoj državi” bio pokretač i „proizvođač“ balkanskog ratnog pakla okrunjenog genocidom i brojnim zločinima?
Gdje su danas popovi i vladike koji su “škropili svetom vodom” i blagoslivljali pomahnitale horde ratnika na putu zla i zločina?
Je li zauvijek nestala ta politika Šešeljevih radikala i Miloševićevog SPS-a koja je sve to koordinirala i provodila u djelo?
…te daje odgovore na spomenuta pitanja – koji su zabrinjavajući. Naime, SANU se nikada nije odrekla svog Memoranduma, a SPC je i nadalje najveći čuvar mita o “Velikoj Srbiji”, dok se u srbijanskoj politici ništa nije promijenilo; “Sve je isto, samo njega (Miloševića) nema. Šešeljev najbolji đak (Vučić) vodi Srbiju, a Miloševićev (Dačić) mu pomaže. No, za razliku od devedesetih, ova srbijanska vlast nema čak ni oporbu“.
Nadalje je u ovom okviru podsjetio da ni spomenuti recentni srpski političari, kao ni SPC, te SANU, nikada nisu kritizirali Miloševića – za zlo koje je učinio, već samo zato što nije uspio u svom velikosrpskom naumu.
*
Ipak, odvojeno gledajući fenomen i kontekst genocida u Srebrenici treba naglasiti kako se individualizacijom krivnje za zločine i genocid, skida krivica i odgovornost s naroda. Dakle, zločini i genocid jesu djela pojedinaca, a ne naroda, no, kako su tvorci i inspiratori zla i dalje na slobodi i dominantno kreiraju život današnje Srbije, odgovor na pitanje iz naslova ovog razmišljanja već se nameće i to kao vrlo jednostavan. Dakle, skrivanjem iza priče o genocidnosti vlastitog naroda skrivaju se zapravo sami velikosrbi, tj. stvarni počinitelji zla/genocida, jer bez njihove individualizacije nema ni političkog resetiranja, odnosno ni defašizacije Srbije…
ili kao što je to već negdje spomenuto – individualizacijom krivnje za zločine i genocid, skida se krivnja i odgovornost s naroda, „ali koga za to briga kad je to možda ulog, nekakva negativna motivacija u igri za Veliku Srbiju, koja je još uvijek u tijeku“!
Dakle, Srbija kao takva ostaje sumnjiva/opasna država za sve svoje susjede. Tako se ona ovih godina po imperativu bitke, makar za Malu-veliku Srbiju neskriveno – sa svojom crkvom, novcem, medijima i političkim utjecajem nastavlja miješati u unutarnje stvari susjednih država i to posebice zadnju godinu, u institucije Crne Gore, što po mišljenju spomenutog Živkovića „Crna Gora vrlo dobro osjeća i trpi“.
U tom su kontekstu indikativne i riječi predsjednika Crne Gore Mile Đukanovića koji je u ovih dana u Potočarima napisao, moguće misleći i na stanje u njegovoj državi:
„…U Potočarima riječi gube na značaju, jer je ovdje balkanska historija progovorila svojim najstrašnijim krikom. Pola vijeka nakon Holokausta, ovdje je još jednom ubijena europska civilizacija.
Ostaje nam jedino da s neizmjernom tugom čuvamo sjećanja na nevine žrtve genocida i da žalimo što smo suvremenici najvećeg zločina u Europi nakon 2. svjetskog rata.
To nas obavezuje da ne dozvolimo reviziju istine o velikom srebreničkom stradanju.“
*
I da zaključimo, nema mira na prostorima JI Europe bez temeljite defašizacije Srbije. Naime, ona je ta koja je, nažalost, čuvar i baštinik velikosrpske ideologije koja je proizvela tragediju devedesetih s do 150.000 smrtno stradalih ljudi, kako je to izjavio Đukanović, i koja to može ponoviti, ako Svijet ništa ne uradi.
Dakle, treba spasiti Zapadni Balkan i to na isti način kao što je Europa dugoročno i svojedobno bila spašena od sličnih ambicija Njemačke i Italije, a čime se ujedno spašava i Srbija – nekadašnji južnoslavenski Pijemont!
