Lako je govoriti o uporabi sile protiv Rusije i Kine kada si daleko, i kada iza svojih leđa imaš otvorenu zaštitu SAD-a! Tako bismo, nekako, ukratko mogli okarakterizirati slijedeći tekst, objavljen u njemačkom Die Weltu, čiji je autor njemački profesor Maksimilian Terhalle, zaposlen u Londonu kao konzultant u britanskom Ministarstvu obrane. Naime, u autorskom tekstu Terhalle poziva njemačku vladu da konačno počme koristiti govor sile u odnosu na Rusiju i Kinu, koje „prijete zapadnom svjetskom poretku“.
A evo što to, konkretno, u svom članku na njemačkom jeziku navodi 46-ogodišnji profesor Terhalle:
Njemačka kancelarka Angela Merkel pokazala se kao „iskusni krizni menadžer“. Ali ona ne daje dovoljno pozornosti drugom, ne manje ozbiljnom problemu – Rusiji i Kini, čiji pritisak na zapadni svjetski poredak raste. Prošla su ona vremena kada je Europa mogla ostati zatvoreno tržište, a ostali je svijet smatrati kao veliki trgovinski prostor. Berlin, s tim u svezi, mora naučiti govoriti s Moskvom i Pekingom „jezikom sile“, kako bi sprječavao njihove ambicije, koje imaju ne samo ekonomski karakter. Njemački političari učinili su jednu veliku grešku, dozvolivši izgradnju plinovoda „Sjeverni tok 2“ kojim su podrili proturuske sankcije, kazao je dalje Terhalle i izjavio slijedeće:
„Da, Putin je materjalno stradao. Ali psihološki on je još 2014.g. shvatio kako gospođa Merkel ne misli ozbiljno. Zato se Putinovo ponašanje nije promjenilo – niti u Donbasu, niti u Siriji, niti u nuklearnom Kalinjingradu. Nedavno je Merkel ponovo pokazala mekoću prema Rusiji, neovisno o dokazima njezine uloge u velikom hakerskom napadu na Bundestag 2015.g. To samo jača cinizam šefa Kremlja.“
Terhalle dalje piše kako Berlin plinovod „Sjeverni tok 2“ smatra ekonomskim projektom i da se tako odnosi i prema zajedničkim poslovima s Kinom. Ali kineski predsjednik Xi Jinping davno je odbacio prijašnju suzdržanosti i želi više. A njemački političari to ne uviđaju i ignoriraju činjenicu, da je Peking posljednjih pet godina ubrzano jačao svoju vojnu moć. A snažno jačanje Kine je „ugroza postojećem zapadnom svjetskom poretku“. Zato Berlin mora razmotriti svoj strateški hod i iskoristiti sva dostupna sredstva kako bi prinudio Peking na obuzdavanje svojih ambicija.
Terhalle navodi slijedeće: „Onaj, tko u 30. godišnjici ujedinjenja Njemačke shvaća slobodu koju smo uspjeli izboriti, mora danas, promatrajući događaje u Hong Kongu, primjetiti, kako takav svjetski poredak mi ne želimo.“
Ali Njemačka nema svoju koncepciju, nema odgovora na pitanja koja se tiču za nju životno važnih interesa, navodi dalje autor. Naravno, ako se sukob Washingtona i Pekinga u Južnokineskom moru zaoštri, SAD će poslati svu svoju zastrašujuću silu na Kinu, ali će istodobno oslabiti američke pozicije u Europi, što može izazvati agresiju sa strane Rusije. Za Putina, kojega još uvijek ne zadovoljava teritorijalna podjela, nastala 1991.g., želja za iskorištavanjem slabosti Zapada bit će vrlo velika.
„Ali posjeduje li sadašnja kancelarka to strateško shvaćanje, koje je nužno, kako bi danas, kada je u igri budućnost Europe, zaštitili od svojih neprijatelja najviše blago, slobodu? Gospođa Merkel… nema takav dojam“, zaključuje Maksimilian Terhalle.
I na kraju, što reći na ovaj tekst? On je u samoj svojoj biti poziv na novi hladni rat u Europi i svijetu, međusobnu konfrontaciju Istoka i Zapada, ukopavanje u svoje rovove. I što na kraju krajeva znači „zapadni svjetski poredak“ u svijetu koji je već odavno prerastao tu formu? Što znače floskule o zapadnim vrijednostima, slobodama i td., kada su, iskreno, te vrijednosti odavno nestale a slobode svedene na golu borbu za opstanak, beskrajne ideološke i socijalne sukobe, kontrolu svega i svačega što odudara od zacrtanih mainstream interesa i td. i td. Tući se u ime takvih, ispraznih ideala, o kojima govori Terhalle, s jednom Kinom oko Južnokineskog mora ili Hong Konga, a da bi se očuvao takav svjetski poredak nema nikakvoga smisla. Uostalom, neka se on osobno ili njegova djeca za taj dio svijeta iz njemu bitnih razloga idu boriti. Međutim, Terhalle to ostavlja američkim vojnicima (kao da se njima ratuje s Kinezima u „kineskom dvorištu“), dok bi se, u međuvremen, mi europljani trebali pripremati za rat s Rusijom koja eto samo čeka da nas napadne i teritorijalno proširi, kao da joj nije previše i svoga teritorija kojega nema čime napučiti.
Naravno, iza svih ovih Terhalleovih riječi ne krije se ništa drugo doli ekonomski i financijski interesi Zapadnog (u prvom redu britanskog i američkog) krupnog kapitala koje on ne želi s nikim dijeliti i za koje se spreman i fizički boriti – ali ne svojim, već tuđim rukama. Angela Merkel, koja nedvojbeno ima puno mana (jedna od najveći je „welkomen politik“ migrantima u Njemačku i EU) sve to dobro razumije i shvaća ulogu koju joj London (i Washington) sada nameću. Njemačka bi, prema Terhalleu, trebala postati svojevrsno novovjeko „predziđe kršćanstva“ odavno dekristijalizirane Europe, i polako krvariti, ovoga puta ne pred Turcima kako je to bilo sa srednjovjekovnom Hrvatskom (kada smo, čuvajući Zapad pred najezdom Osmanlija njemu omogućili neometani ravoj, a zauzvrat od njega dobivali mrvice sa stola i bili svedeni na „ostatke ostataka nekada slavnog hrvatskog kraljevstva), već pred „poganim“ Rusima i Kinezima.
Možda bi se Terhalleu bilo bolje zapitati, zašto je Velika Britanija uopće napustila EU (i tu istu Njemačku), nego što on sada arogantno daje lekcije Berlinu o tome kako kancelarka i njemački političari (kao da su svi oni „vesla sisali“ i ne razumiju ama baš ništa) dobro ne rade i što u svom radu moraju popraviti. Ako se britanska politika već toliko brine za Njemačku i EU, njezine slobode, vrijednosti, interese, mogla je jednostano ostati u toj istoj EU i tamo s njom zajednički djelovati na njihovoj zaštiti. Jer Terhelle, s obzirom na svoje radno mjesto, ovim tekstom sasvim sigurno ne iznosi samo vlastite stavove.
