Zoran Meter: Nova izraelska vlada – produkt korupcije ili nužde?

Rotacija premijera, „Likud“ oslabljen, oporba nezadovoljna

Nedavno smo u našoj analizi (vidi poveznicu ispod teksta) najavili formiranje nove izraelske koalicijske vlade do kraja prošloga tjedna, u kontekstu najnovijeg zaoštravanja odnosa između te zemlje i Europske unije vezano uz izraelsku namjeru, da u sklopu Trumpovog Bliskoistočnog plana anektira pojedina palestinska područja na Zapadnoj obali (rijeke Jordana), čemu se oštro protive ne samo Palestinci i njihovi arapski i drugi muslimanski pokrovitelji, već i sama Europska unija. A upravo je jučer stigla potvrda o formiranju nove izraelske vlade pa ćemo se ovom prigodom, ukratko, na to i osvrnuti.

U nedjelju, u posljepodnevnim satima, nova koalicijska vlada dala je svoju prisegu, čime je i formalno završilo više od jednogodišnjeg  razdoblja vođenja zemlje od strane prijelazne vlade na čelu s premijerom Benjaminom Netanjahuom. Tako dugotrajno stanje svojevrsnog „vakuuma“ izvršne vlasti (iako, naravno, stvarnog zrakopraznog prostora oko njezinog funkcioniranja u svim bitnim segmentima zemlje nije bilo niti si Izrael tako nešto može dozvoliti)  ukazuje na duboku političku i ideološku raslojenost današnjeg izraelskog društva, u čemu ta zemlja nikako nije usamljena. Pritom je dovoljno pogledati na nadašnje Sjedinjene Države ili na post-Tuđmanovu Hrvatsku pa da shvatimo pravi smisao navedenih podjela, a takvih je država diljem Europe i svijeta.

Dakle, rekli bismo, ništa posebno i ništa novo. Neoliberalne elite uvijek stvaraju sebi odane platforme organiziranog političkog djelovanja, pričemu su uvijek zaštićeni njihovi temeljni interesi u osiguranju profita, neovisno o tome koja je od političkih platformi (političkih stranaka – ovih ili onih ideoloških predznaka) trenutačno na vlasti. Međutim, problem nastaje onda kada se elite unutar sebe počinju dijeliti, a s obzirom na buduće oblike ustroja državne vlasti i modele upravljanja masama (svijetom u cjelini). A upravo je to sada slučaj, jer su postojeći, višedesetljetni pa i stoljetni oblici ustroja vladavine elita iscrpljeni, a modeli koji su im osiguravali profit i svekoliki utjecaj uveliko istrošeni s obzirom kako na vidjelo izlaze ne samo ogromene socijalne razlike između ljudi i nestanak tzv. srednjeg sloja kao temelja stabilnosti bilo kojeg društva, već i nebrojene korupcijske afere čiji su razmjeri golemi i običnim čovjeku teško shvatljivi ali i sve teže prihvatljivi. Zbog toga i dolazi do krize takvog – neoliberalnog poretka, koji se primarno oslanja na financijski i globalizacijski kapitalizam. Ali da sada ne ulazimo u dublje analize te, inače vrlo bitne i kompleksne problematike (koja se itekako tiče i Izraela, čiji je premijer Netanjahu dio spomenutih elita, i sam zahvaćen pravosudnom tužbom za korupociju i zlouporabu ovlasti), vratimo se ipak glavnoj temi i pokušajmo odgovoriti na pitanje, kakav će biti odnos političkih snaga u Izraelu nakon formiranja nove vlade, koji će, onda, utjecati i na unutarnjopolitičke i vanjskopolitičke poteze te zemlje, koji su uvijek zanimljivi s obzirom na genezu formiranja suvremenog Izraela i utjecaj koji ta zemlja ima u regiji i šire.

Dakle, u novoj vladi, nazvanoj „vlada nacionalnog jedinstva“, uspostavljen je paritet u broju ministara između desno-religioznog bloka na čelu s najvećom strankom u zemlji – Likudom (predsjednik Likuda je Benjamin Netanjahu), i lijevo-centrističkim blokom na čelu s „Bijelo-plavim“ (njihov predvodnik Benny Ganz dobio je dužnost predsjednika parlementa – Knesseta ali i ministra obrane).



Slika: Benny Gantz

Preciznije, Likud ima više mandata od „Bijelo-plave“ koalicije (predstavnik svake od njezinih frakcija u parlamentu dobio je ministarsku fotelju) ali znatno manje nego što je to bilo u prethodnoj vladi. Zbog toga je niz uglednih članova Likuda ostalo bez ministarskih fotelja i završilo u zastupničkim klupama Knesseta. Međutim, takav raspored snaga izazvao je oštre kritike unutar oporbe koja predstavlja komplot od krajnje lijevih, centrističkih i desnih stranaka, i koja već sada  izjavljuje kako formiranje ovakve vlade samo po sebi predstavlja korupciju.

Bilo korupcije (političke ili neke druge) ili ne, činjenica je kako je formirana, nikad u povijesti te zemlje – od njezinog novovjekog ustroja, brojnija vlada, koja ima, nevjerojatna, čak 34 ministarstva (s mogućim povećanjem na 36!), ne računajući još i njihove zamjenike. Jasno je što to znači, kada imamo u vidu da Knesset broji ukupno 120 zastupnika – gotovo polovica njih postaju ministri ili njihovi zamjenici, a svi oni dobivaju i plaće sukladno novim funkcijama, svoje urede, pomoćnike, tajnice, glasnogovornike, osiguranje, vozače…, sve to u uvjetima velike gospodarske krize koja je zahvatila i tu zemlju zbog pandemije koronavirusa.  A kolika je ta kriza, dovoljno svjedoče podaci kako je nezaposlenost u Izraelu porasla s manje od 4% u ožujku na čak 30% u svibnju. Naravno, za koronakrizu i njezine posljedice oporba ne može i ne optužuje premijera Netanjahua, ali zato ukazuje na svu rastrošnost kada je riječ o formiranju nove vlade, koja se, očito (i usprkos tim kritikama), pošto poto morala sastaviti a da bi se izbjegli novi – četvrti po redu izvanredni izbori u godinu i pol dana, koji bi, vjerojatno, opet završili sličnim rezultatima kao i oni prethodi (a da i ne govorimo o cijeni njihove provedbe). Tj. po pitanju (ne)mogućnosti za nekakvo lagodno formiranje čvrste vlade ništa se ne bi pomaklo „s mrtve točke“ u odnosu na ranije izbore. Naravno, uvijek ostaje pitanje, jeli se mogla iznaći neka racionalnija i štedljivija varijanta oko formiranja vlade i zadovoljavanja možda nekih umjerenijih „apetita“ njezinih ključnih aktera?

Jer postaje sasvim jasno kako će upravo ta činjenica, o skupoći ustroja i samog tehničkog funkcioniranja nove vlade u kontekstu velike gospodarske krize, postati i glavna platforma za njezino osporavanje i pokušaj rušenja od strane oporbe. A takva platforma sigurno će naići na širok odjek i potporu dijela izraelske javnosti s obzirom na navedene gospodarske probleme s kojima se sada suočava i koji mogu biti još i znatno veći jer koronakriza nije završila. Pritom se nikako ne smije ignorirati niti gore navedena činjenica, da su mnogi ugledni članovi Likuda ostali bez fotelja u novoj vladi i praktički politički i osobno poniženi, poput utjecajnih Avija Dichtera i Gideona Saara, što sve skupa može dovesti i do skorog „bunta2“.

I za kraj, navest ću neka najvažnija imena i funkcije u novoj izraelskoj vladi, čija bi se premjerska dužnost trebala temeljiti na rotacijskoj osnovi između Netanjahua i Gantza (vidjet ćemo hoće li na kraju tako i biti, jer, kada je u pitanju Netanjahu – „stari politički lisac“, ili „mačka sa stotinu života“ – nikada se ništa ne smije isključiti):

1.  Ministar obrane, ujedno i predsjednik Knesseta, je spomenuti, budući „rotacijski“ premijer Benny Gantz: bivši zapovjednik logistike izraelske vojske, predvodnik koalicije „Bijelo-plavi“, sin repatrianata iz Mađarske;

2. Ministar vanjskih poslova je Gabriel Ashkenazi, general pukovnik logistike izraelske vojske i član koalicije „Bijelo-plavi“, sin je oca repatrianta iz Bugarske i majke repatriantice iz Sirije;

3. Vrlo utjecajni izraelski političar Israel Katz, koji je u bivšoj vladi bio ministar vanjskih poslova, sada je postao ministar financija;

4. Ministar koji će zadržati fotelju iz prijašnje vlade je Aryeh Deri, koji će voditi Ministarstvo unutarnjih poslova, ujedno je vođa sefardske ultra-ortodoksne religiozne stranke „Shas“, a korijene vuče iz Maroka.

Zoran Meter: Veliki problemi: Izraelsko MVP optužilo EU za potporu terorizmu

 

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like