Turska i Rusija nastavljaju pregovore s ciljem postizanja čvrstog režima prekida vatre u Libiji, izjavio je u ponedjeljak, 15. lipnja, turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu na zajedničkoj konferenciji za medije s iranskim šefom diplomacije Mohammadom Javadom Zarifom u Istanbulu. Kazao je kako nikakvih problema u dijalogu između Ankare i Moskve nema i da se „nastavljaju tehnički pregovori s ciljem osiguranja dugoročnog prekida vatre u toj zemlji“ (info: Anadolu).
Iranski ministar vanjskih poslova tom je prigodom izjavio kako je stav Teherana i Ankare oko rješavanja libijskog sukoba usuglašen. „Turska je podržala Iran vezano uz američke sankcije. Iran i Turska dijele (istu) poziciju o Libiji“, kazao je Zarif.
Ovdje je bitno podsjetiti na slijedeće: u Tursku su 14. lipnja trebali stići ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov i ministar obrane Sergey Shoygu, kako bi se zaključili pregovori oko Libije. Međutim, dolazak je iznenada otkazan zbog nesuglasja oko grada Sirta na libijskoj obali Sredozemnog mora, kojega vladine snage premijera Fayeza Sarraja (kojega podupire Ankara) sada žele zauzeti silom od snaga Libijske nacionalne vojske pod zapovjedništvom generala Khalife Haftara. Rusko-turske konzultacije po tom pitanju nastavljaju se na nižoj razini (info: Reuters). Očito se čeka dogovor, jer dolazak visoke ruske delegacije u Ankaru prije toga nema nikakvoga smisla.
Sve ovo ukazuje kako danas po pitanju Libije jednu od glavnih uloga imaju upravoTurska i Rusija, kao i to, da dvije zemlje i dalje uporno surađuju na političkoj i diplomatskoj razini s ciljem postizanja dogovora, čak i ako su po pojedinim bitnim pitanjima međusobno posve suprotnih stavova, slično kako to čine i u Siriji. To je u svojoj biti konstruktivan pristup, u kojemu se nastoje pronalaziti dodirne točake od zajedničkog interesa po obje strane tj. polazi se s pozicije uvažavanja interesa suprotne strane.
Koliko će to, i hoće li uopće na kraju donijeti konkretnog uspjeha ostaje za vidjeti, ali je činjenica kako Moskva i Ankara na taj način djeluju po pitanju Sirije još od ljeta 2016. g. i obnove njihovih odnosa nakon pola godine ranije oborenog ruskog bombardera u Siriji od strane turskih zračnih snaga, i pokušaja vojnog prevrata protiv Recepa Tayyipa Erdogana 15. srpnja 2016.g. Takva, djelomično sinkronizrana rusko-turska politika po Siriji, uz učešće Irana, doveli su do velikih pomaka vezano uz vojno stanje na terenu gdje su gotovo u potpunosti završene frontalne vojne operacije. Ostala je samo jedna velika neuralgična točka – sjeverozapadna regija Idlib, ali se i tamo potezi vojne prirode povlače u relativno „kontroliranim uvjetima“ jer su i Moskva i Ankara itekako svjesni njegovog eksplozivnog potencijala – moguće razarajućeg po međusobne odnose, što ne želi niti jedna od dviju strana.
Posjet iranskog šefa diplomacije Turskoj može se, u kontekstu stanja u Libiji protumačiti i kao želja Teherana za posredništvom između Ankare i Moskve oko složenog libijskog pitanja, u čije su rješavanje uključene i mnoge druge međunarodne silnice i veliki „igrači“. A da Iran upravo želi takvu ulogu (poglavito u uvjetima njegove izoliranosti zbog snažnih američkih sankcija), svjedoči i činjenica da je ministar Zarif danas iz Istanbula poletio ne u Teheran, već u Moskvu, pritom napisavši u svom tvitu kako su (iranski) „susjedi – naš prioritet“. Naime, u Moskvi će se održati dvodnevni rusko-iranski vanjskopolitički summit na kojem će se razgovarati o stanju u bliskoistočnoj regiji s naglaskom na Siriju i mogućem održavanju rusko-tursko-iranskog summita u Teheranu u okviru astanskog pregovaračkog procesa, koji je bio odgođen zbog pandemije koronavirusa.
I za sam kraj. Što se Libije tiče, tursku interesiraju tamošnji bivši vojni objekti tj. baze u kojima bi se mogle razmjestiti turske vojne snage, prije svega, nedavno od Haftarovih snaga oslobođena strateški važna velika baza „Al Watiya“, 100-tinjak kilometara južno od Tripolija. Time bi Libija, zapravo, postala druga bliskoistočna (arapska) zemlja, nakon Katara, u kojoj bi Ankara imala razmještene svoje snage, a što joj je bitno za širenje turskog utjecaja u Sredozemnom bazenu.
S druge strane, turski mediji ovh dana snažno plasiraju informacije o tome, kako je Rusija zainteresirana za zračnu vojnu bazu „Al-Jufra“ pokraj Sirta (koju pod svoj nadzor žele staviti vladine snage), slično kako je to izvela i u Siriji sa zrakoplovnom bazom „Hmeymim“ u Latakiji.
Karta: Libija
Dakle, upravo odatle i proizlaze navedeni nesporazumi na relaciji Ankara-Moskva, koji su i doveli do iznenadnog odustajanja od dolaska visoke ruske političke delegacije u Tursku prije dva dana. Jer nedvojbeno je kako i Ankara želi da libijske vladine snage protjeraju Haftara iz Sirta, toga strateški vrlo važnog libijskog grada u koji upravo sada prisižu pojačanja za Haftarovu vojsku, dok mu se iz smjera zapada sve više približavaju vladine snage, čiji zapovjednik jučer navodi kako one nemaju nikakvu „crvenu liniju“ kada je riječ o zauzimanju toga grada (s obzirom kako su se u pojedinim libijskim medijima pojavile informacije o navodnoj ruskoj zabrani njegovog zauzimanja od strane vladinih snaga).
