Turski predsjednik Erdogan nazvao je provokacijom i odbacio rezoluciju koju je Euro-parlament u četvrtak izglasao golemom većinom glasova i koja izražava zabrinutost zbog neriješenog kurdskog pitanja, narušavanja prava i sloboda čovjeka i medija, i prava građana na pravnu zaštitu. Pa iako je turski vojni obračun s Kurdima po mnogima ovom rezolucijom „preblago“ sankcioniran, i to je bilo dovoljno za veliku nervozu turskog čelnika koji poput novovjekog sultana daje političke lekcije i prijeti svima i svuda ukoliko se ne budu poštivali turski nacionalni interesi, ma što oni značili za sudbinu okolnih naroda i država, i domaće nacionalne manjine.
A da je kurdska problematika rak-rana Erdoganove politike potvrđuje i najnovije izvješće američke CIA-e.
Analitičari te američke obavještajne agencije su na temelju najnovijih promjena u strukturi Radničke stranke Kurdistana (RSK) iznjeli određene pretpostavke. One se odnose na informacije o tome, kako turske sigurnosne službe trenutačno razmatraju mogućnost ruskog iskorištavanja kurdskih oružanih grupacija za provođenje daljnje podrivačke politike protiv turskih interesa u regiji s ciljem destabilizacije stanja u državi, smjene predsjednika Erdogana i odvlačenja turskih snaga sigurnosti od problema u Siriji i stanja na krimskom poluotoku, i njihovo koncentriranje na unutarnje probleme.
Američki analitičari ukazuju na rastuću zabrinutost Ankare zbog započete konsolidacije snaga RSK u Siriji i Turskoj kroz format jedinstvene „zaštitne organizacije“ u koju bi ušao najveći broj ljevih kurdskih grupacija i pokreta iz čitave regije. Nova organizacija dobila je naziv Narodni savez revolucionarnog pokreta, a predvodi ga šef ljevog krila RSK Duran Kalkan. Političke zadaće koje je novi savez postavio pred sebe su: suprostavljanje Turskoj kao državnoj strukturi, i suprostavljanje vladajućoj Stranci pravde i razvoja i Redžepu Erdoganu osobno. Metode kojima će se služiti su: teroristički napadi protiv pripadnika turskih snaga sigurnosti i infrastrukture spomenute vladajuće stranke i državnih institucija, a također i napadi na strance.
Prvotni pregovori o osnutku Narodnog saveza revolucionarnog pokreta (NSRP) počeli su u prosincu prošle godine, a svega tri mjeseca kasnije, 12. ožujka, njezini predstavnici i službeno su objavili vijest o njezinom službenom osnutku. Veliki broj kurdskih organizacija uključenih u savez dogovorile su zajedničku suradnju i s ne-kurdskim ljevičarskim organizacijama u Turskoj. U izjavi datoj nakon osnivanja, oštro se kritizira mekana pozicija pojedinih prokurdskih stranaka, poput Stranke demokracije naroda (koja je prošlo ljeto čak uspjela i ući u turski parlament osvojivši više od 10 posto glasova na parlamentarnim izborima), ali prema njima se ne najavljuju bilo kakve agresivne akcije.
NSRD danas objedinjuje deset ljevih kurdskih grupacija od kojih mnoge već sudjeluju u Međunarodnim brigadama oslobođenja na sjeveru Sirije i djeluju pod zapovjedništvom Stranke demokratskog saveza (PYD), danas najsnažnije stranke sirijskih Kurda. To su prije svih Turska komunistička radnička stranka – lenjinisti, Turska komunistička stranka – marksisti-lenjinisti, i Marksističko-lenjinistička komunistička stranka. Sve te grupacije odavno surađuju s RSK, također i u obuci svojih boraca u njihovim kampovima. Za sada nova organizacija djeluje ponajprije uz sirijsko-turske pogranične regije gdje imaju četiri „zone odgovornosti“. Organizirali su i dva logistička operativna punkta na istoku i sjevero-istoku Turske zadužena za organiziranje napada na turski teritorij. U turskim gradovima u kojima žive uglavnom Kurdi, organizirani su punktovi samozaštite, a već je evidentiran i slučaj njihovog pritiska na lokalne gradske čelnike s ciljem njihovog pružanja potpore ustanicima ili, u suprotnom, prinude na davanje ostavke.
Rast terorističke ugroze prema strancima doveo je do naglog porasta evakuacija obitelji američkih vojnih službenika na sjeveru Turske, kao i do upozorenja State Departmenta američkim građanima o opasnosti dolazaka u Tursku. Tendenciju agresivnog odnosa prema strancima CIA-ini analitičari povezuju upravo s osnivanjem NSRP-a, iako nedavne terorističke napade u Istambulu i Ankari a priori ne vežu s tom organizacijom. Njih su puno prije izvele neovisne turske ljevičarske organizacije.
Kao razlog za osnivanje NSRP-a američki analitičari smatraju želju RSK za izgradnjom maksimalno široke oporbene fronte predsjedniku Erdoganu s uključenjem ne-kurdskih ljevih grupacija, i davanjem impulsa aktivnosti upravo takvom obliku suprostavljanja vlastima. To se šrije svega odnosi na tursku Revolucionarnu frontu narodnog oslobođenja koja je posljednjih godina jako oslabljena i čiji bojevi potencijal još ne omogućuje provođenje ozbiljnih napada. Završnom ujedinjenju te grupacije i novoosnovane NSRP trenutačno smetaju osobna raznoglasja njihovih vođa, ali to ne isključuje materjalno-tehničku potporu i toj ljevičarskoj organizaciji od strane RSK.
Osnivanje NSRP-a gotovo je sigurno rezultat reakcije sirijskih obavještajnih službi na tursko miješanje u sirijski građanski rat. To se podudara s apsolutno bezumnom Erdoganovom politikom započinjanja rata s Kurdima zbog kojeg je sam narušio ranije uspostavljeno primirje s RSK. Bilo kakvi pokušaji opravdavanja takve politike, poput onog o „izdajničkoj ulozi“ RSK, „ne drže vodu“ jer se zna kako je (makar i labavo) primirje išlo na ruku turskim vlastima u ovim turbulentnim bliskoistočnim vremenima prepunim bremenitim događajima potpuno neizvjesnoga ishoda, a isto tako i zbog aktivne uloge koju je Ankara igrala (i još uvjek igra) u pokušaju rušenja režima Bashara Asada. Erdogan je potpuno pogrešno krenuo u savez s turskim nacionalistima (od kojih je do tada zazirao u ime pan-islamizma) prestrašivši se narasle snage prethodno spomenute prokurdske Stranke demokracije i njezinog ulaska u državni parlament. A upravo kroz parlamentarnu borbu, dakle demokratskim putom, stvorila se šansa da se kurdsko pitanje riješi u okviru demokratskog unutarturskog dijaloga, a ne vječitim natezanjem i primjenom represije i oružane sile protiv RSK. Na taj način Erdogan je žrtvovao interese države svojim osobnim ambicijama i veliko je pitanje čime će u konačnici po Tursku njegova politika i rezultirati.
Ruski analitičari smatraju kako Moskva nema interesa sudjelovati u aktivnostima vezanim uz NSRP, barem ne tako vidljivo i intenzivno kako to pretpostavljaju turske službe sigurnosti. Moskvi ne treba potpora takvim, blago rečeno „sumnjivim“ aktivnostima kurdskih separatista, poglavito zbog njihove metode borbe koja je temeljena na terorističkim akcijama i usmjerena, između ostalog, i na napade na strane državljane. S druge strane Moskva ne želi niti „ratovati“ s turskim obavještajcima i njihovim ekspoziturama na krimskom poluotoku jer bi oni u tom slučaju sigurno pokušali snažnije radikalizirati tamošnju tatarsku manjinu (iako je to realno teško ostvarivo (svega ih je 12,5 % od ukupnog krimskog stanovništva), a Moskva ih pripojenjem Krima zapravo „mazi“, svjesna negativnih implikacija u slučaju tatarskog nezadovoljstva i po vlastiti imidž), tradicionalno okrenutu Turskoj.
S druge strane, za aktivizaciju nove „krovne“ i „svekurdske“ organizacije Moskvi nije nužno dostavljati NSRP-u neposrednu vojnu pomoć. Nju u cjelosti mogu pružiti Sirija i Iran. Tim prije jer je upravo Teheran kroz čelne osobe elitnog Korpusa straže islamske revolucije i stajao iza inicijative osnivanja te kurdkse organizacije i njezinog praktičnog oživotvorenja (zanimljivo, tog elementa nema u izvješću CIA-e).
Bilo kako bilo tj. tko god da je pomogao Kurdima, Turska je dobila upravo ono na što su mnogi svjetski analitičari upozoravali nakon Erdoganovog ukidanja primirja s RSK: početak konsolidacije kurdskih i drugih separatističkih i ekstremističkih organizacija u svojevrsnu „internacionalu“ s ciljem ili rušenja Erdogana s vlasti, ili duboke destabilizacije stanja u Turskoj udaranjem po njezinom gospodarskom sektoru, ponajprije turizmu i energetskim postrojenjima i komunikacijama, nakon čega će samo socijalno nezadovoljstvo građana dovesti do identičnog cilja – rušenja sadašnjeg državnog vodstva.
A kada znamo da niti američkoj administraciji već dugo „ne leži“ nepredvidljivi i autoritarni Erdogan i da SAD i dalje nastavlja podupirati kurdske snage u Siriji i Iraku usprkos oštrih turskih upozorenja i prijetnji prekidom vojne suradnje, produžuje se spisak onih koji će „zatvarati oči“ pred novom svekurdskom organizacijom. Jer eventualni dolazak na čelo Turske novog političara demokratskijih načela i spremnog na razgovor o kurdskoj problematici i u Turskoj i u širem regionalnom kontekstu, itekako bi odgovarao Washingtonu. On bi stabilizirao američko-turske odnose i doveo do rješavanja kurdskog problema na zadovoljavajući način, a što je preduvjet za stabilizaciju čitave regije.
0 komentara