Intenzivan razvoj političkih i vojnih procesa na Bliskom istoku ne ostavlja previše prostora za optimizam. Nakon bijega virusa islamističkog terorizma iz američkih laboratorija („Al-Qaida“ je i u SAD-u potvrđena kao produkt američkih obavještajnih struktura, o čemu je svojedobno govorila i Hillary Clinton) i početnog držanja „stvari pod nadzorom“, danas slobodno možemo reći kako se njime inficirao gotovo čitav svijet.
Štoviše, islamistički terorizam, sponzoriran arapskim monarhijama i Turskom a osmišljen u glavama tisućama kilometara udaljenih krojača Novog svjetskog poretka, potpuno je izmakao kontroli i evoluirao u stvarni ratni sukob (za sada na sirijskom i iračkom terenu), s potpuno neizvjesnim ishodom i potencijalno ogromnim globalnim posljedicama. U nj su danas, posredno ili neposredno, na suprotnim stranama uključene najveće svjetske i regionalne sile, i to je ono što najviše zabrinjava političare i javnost diljem svijeta.
Propali ženevski pregovori
Od nekad stabilne, tolerantne i sekularne Sirije, u ime floskula o demokratizaciji „svega i svačega“ stvoren je gordijski čvor, koji je nemoguće rasplesti bez opasnosti po svjetski mir.
Prošli vikend započeti ženevski pregovori o mirnom riješenju sirijskog sukoba, propali su i prije stvarnog otpočinjanja razgovora. Predstavnici prosaudijske tzv. umjerene sirijske oporbe na samom su startu postavili Damasku i Moskvi ultimatume kao uvijet za početak razgovora: prekid ofanzivnih akcija sirijske vojske, deblokada pojedinih gradova i opkoljenih oporbenih postrojbi te prekid ruskih zračnih udara.
Sirijski i ruski predstavnici ultimatum su odbacili, nakon čega je oporba napustila pregovore.
Jasno je zašto „umjerenjaci“ (čitaj Rijad, Ankara i Washington) iznose takve zahtjeve:
Amerikanci kao svoj jedini cilj konstantno navode rušenje režima predsjednika Assada. Ali položaj „Islamske države“ (koja ga je jedina mogla srušiti), vojnih postrojbi nejake i razmrvljene „sirijske slobodne vojske“, kao i različitih islamističkih frakcija koje redom koketiraju s terorizmom, nakon ulaska Rusije u sukob postao je krajnje težak. Sirijska vojska polako ali sigurno napreduje u strateškom zapadnom i južnom djelu zemlje gdje je koncentrirano gotovo 80 posto sirijskog stanovništva. Oslobađaju se čitava naselja i veći djelovi teritorija, a linija fronte sjeverno od Aleppa približila se samoj turskoj granici. Istodobno se presjecaju opskrbni kanali, a usporedno s uspjesima sirijske vojske na zapadu, s istoka zemlje napreduju kurdske postrojbe koje čvrsto nadziru čitavu istočnu sirijsko-tursku granicu (od rijeke Eufrat do granice s Irakom), a prelaskom na desnu obalu Eufrata prijete spajanjem s vladinim snagama i zauzimanjem posljednjeg koridora pod nadzorom „IS“ uz granicu s Turskom (dugog 98 i širokog 50-ak km), čemu se Ankara oštro protivi jer bi joj time bio odsječen posljednji prolaz u dubinu sirijskog prostora i dalje u arapski sunitski svijet.
Za propast pregovora Washington je odmah optužio Moskvu, navodeći, kako Rusija sirijski sukob želi riješiti vojnim putom. Pritom zaboravlja, da je upravo on prije pet godina želio vojnom intervencijom skinuti Assada s vlasti. Nju je u posljednji čas spriječila Rusija, nakon što je Assad bio optužen za prelazak Obamine „crvene linije“ glede navodnih „igara“ s kemijskim oružjem, po prethodno uhodanom obrascu rušenja iračkog vođe Sadama Huseina pomoću „njegovog“ kemijskog oružja (za koje se poslje, kada je već bilo kasno i posve nebitno, ispostavilo kako nije niti postojalo ali odgovornost za oko milijun civilnih žrtava i uništenu državu nitko nije snosio).
Osim toga, SAD je intervenciju u Siriji želio izvršiti unilateralno, bez prethodne odluke VS UN-a, za razliku od današnje ruske intervencije koja se zasniva na normama međunarodnog prava – pozivu službeno priznate vlade punopravne članice UN-a.
Diplomatsko-medijski rat
Na samom startu ženevskih pregovora na Rusiju su započeli nikad žešći diplomatsko-medijski pritisci, ravni onima iz vremena ukrajinskog sukoba prije potpisivanja Minskih sporazuma. Stanje na sirijskom terenu Amerikancima i Turcima izmaklo je kontroli te prijeti kolaps godinama planiranih strategija. Zato se sada kreće u kombinaciju političko-vojnih pritisaka kroz oštra diplomatska priopćenja, medijske manipulacije, i izbijanje stvarnih ili virtualnih incidenata između ruskih i turskih snaga.
Ruska diplomacija i politika trpe udarac za udarcem od strane orkestriranih političko-medijskih akcija sa strane SAD-a i njezinih saveznika, ne bi li „omekšali“ svoju poziciju i prihvatili davno „skrojeno odijelo“ političke karte Bliskog istoka po mjeri Washingtona. One se kreću od izvrtanja „pile naopako“ i optužaba, da je ruska vojna intervencija glavni krivac za nastavak emigrantske invazije na Europu (ruski zrakoplovi kao gađaju naseljena mjesta, gradove, džamije i podržavaju Assadov režim čija vojska pod opsadom drži mirne građane i ubija ih glađu), pa do izjava kako Putinu treba dugotrajni rat, zbog čega on ne preza od vojnih provokacija prema prestrašenoj i nedužnoj članici NATO-a, Turskoj.
Paralelno s takvim objedama BBC je prije 10-ak dana objavio svoj dokumentarac zvučnog naziva „Tajno bogatstvo Putina“, u kojem (sramotno po taj ugledni medij) nije dostavljen niti jedan relevantan dokaz o korupciji i bogatstvu demoniziranog ruskog čelnika. Štoviše, kao glavnog svjedoka Putinove „korumpiranosti“ BBC pronalazi moralno posve diskreditiranu osobu, bivšeg čelnika ruske „Mezhprombank“ Sergeja Pugačova, koji je u vrijeme krize 2008./9. g. poput drugih ruskih banaka i tvrtki, kao pomoć dobio državne kredite. S tom razlikom, što su druge banke državi kredite u međuvremenu vratile, a Pugačov je s milijardu dolara državnog novca u džepu pobjegao u London. Nakon ruske tjeralice i naknadne odluke britanskog Visokog suda o izručenju Rusiji, Pugačov je pobjegao u Francusku gdje je BBC s njim i razgovarao, o – korupciji u Rusiji. Usporedno s tim filmom Britanija je obnovila i slučaj trovanja bivšeg ruskog agenta Aleksandra Litvinenka radioaktivnim plutonijem i izrekla javni sud (opet bez predočenja relevantnih dokaza koji su „državna tajna“), kako je trovanje naredio osobno – Putin.
Ostavši bez „tla na nogama“, američko-britanska diplomacija sada se okreće humanitarnom problemu u Siriji i u nadolazeće vrijeme nastojat će diskreditirati Rusiju kao „neodgovornu“ i „humano-neosjetljivu“ državu, koja grubom vojnom silom ostvaruje svoje geopolitičke ciljeve kršeći razno-razne rezolucije, deklaracije i td.
Prije nekoliko dana američki državni tajnik John Kerry i glasnogovornik Strate Departmenta John Kirby, izjavili su kako Rusi u Siriji koriste „neupravljane“ rakete koje padaju po civilima sirijskih gradova, te da su gađali konvoj humanitarne pomoći namjenjen civilima.
Turski predsjednik Erdogan istodobno optužuje Moskvu za propast ženevskih pregovora, a 5. veljače je za aktivnosti Rusije u Siriji rekao kako imaju „okupacijski karakter“. Moskva će „morati odgovarati za ljude koje je tamo ubila“, „Rusija ubija sirijsku djecu“, a „Assadov režim ubio je preko 400 tisuća ljudi“, riječi su sve nervoznijeg turskog predsjednika, izrečene više puta proteklih dana.
Propagandni rat je počeo i čini se kako se priprema nešto značajno.
Siriji prijeti kopnena invazija?
Prošli tjedan rusko Ministarstvo obrane optužilo je Tursku za pripremu skore intervencije njezinih kopnenih snaga na Siriju, te da u medijskoj tišini na granicu dovlači tenkove i mehanizaciju. Prethodno je objavilo i video snimku turskog granatiranja sirijske vojske u pograničnim dijelovima regije Latakija, od strane turskih samohodnih topničkih oruđa velikog kalibra, kada je ubijeno i ranjeno nekoliko sirijskih vojnika.
Službena Ankara u potpunosti odbacuje ruske optužbe o namjeri vojne intervencije, navodeći kako Rusi žele skrenuti pozornost međunarodne javnosti sa svojih „zločina nad sirijskim stanovništvom“.
Međutim, da se scenariji vojne invazije na Siriju uistinu izrađuju, svjedoče i službene vijesti iz Rijada. Savjetnik tamošnjeg ministra obrane general Ahmed Asiri izjavio je, kako Saudijska Arabija razmatra slanje svoje kopnene vojske u Siriju u sklopu međunarodne koalicije, pod uvjetom da je vode SAD. Na saudijskom teritoriju već se provode pripreme arabijskih, jordanskih, egipatskih i sudanskih oružanih snaga. Njima će se pridružiti i bahreinska vojska, izjavio je u subotu veleposlanik te zemlje u Londonu.
Američki CNN pritom spominje brojku od čak 150 tisuća arapskih vojnika spremnih ući u Siriju, a američki ministar obrane Ash Carter izjavio je kako će arabijska inicijativa biti razmatrana na sastanku NATO saveza ovog tjedna u Bruxellessu.
Teheran i Damask oštro protiv invazije
Zapovjednik elitne iranske vojne postrojbe Korpus garde Islamske revolucije Mohammad Ali Jafari, izjavio je 6. veljače, kako rukovodstvu Saudijske Arabije „nedostaje hrabrosti“ započeti kopnenu operaciju u Siriji (TV Al-Mayadin). Pritom je kazao, kako će u blisko vrijeme sirijska vojska ostvariti još veće pobjede koje su ionako već „porušile karte“ protivnicima te države.
Sirijski ministar vanjskih poslova Valid Muallem na prošlotjednoj je konferenciji za medije izjavio, kako će bilo čija vojna intervencija biti proglašena agresijom te će prouzročiti odmazdu čitavog sirijskog naroda, a „intervencionisti će biti poslani kući u mrtvačkim sanducima“. Za nastavak ženevskih pregovora, kaže isti, preduvjet je uspostava potpunog nadzora sirijsko-turske i sirijsko-jordanske granice od strane sirijske vojske, jer se upravo preko njih u zemlju ubacuju terorističke grupacije i dostavlja im se logistička potpora.
Zaključak:
Jasno je kako niti jedna država ili koalicija u regiji neće započeti intervenciju u Siriji bez prethodne dozvole SAD-a. Nedavno je i sam Pentagon najavljivao moguće slanje svojih kopnenih postrojbi u Siriju ali je ta opcija iz nekog razloga ubrzo medijski „zamrla“.
Koliko se u najnovijim „igrama“ radi o američkom blefu, a koliko o stvarnoj spremnosti na konačno „paljenje bliskoistočnog fitilja“ još je teško reći, jer u pitanju su golemi ulozi i još veći sigurnosni rizici globalne dimenzije.
Međutim, čini se kako Rusija ovim prijetnjama nije previše impresionirana. Stješnjena uza zid, ona više niti nema previše manevarskog prostora za popuštanje jer bi to značilo i njezin politički poraz i gubitak mogućnosti daljnjeg vođenja samostalne vanjske politike, vjerojatno za sva vremena.
Rusija je, k tome, na sirijskom terenu danas stvarni gospodar i bez nje se tamo ništa ne može riješiti.
Ona je ovih dana na sva nova zveckanja oružjem i paljenje tenkovskih motora pokraj sirijskih granica, odgovorila diplomatski racionalno, a vojnički hladnokrvno.
Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov nakon propasti ženevskih pregovora (koji bi se trebali nastaviti 25. veljače), kaže: „Ruski zračni udari neće biti zaustavljeni do naše stvarne pobjede nad terorističkim organizacijama: ISIL, „Jabhat al-Nusra“ i njima sličnih. Ne vidim temelja za zaustavljanje tih udara.“
Pritom je naglasio kako je postavljanje ultimatuma na ženevskim pregovorima besperspektivna pozicija, a da je jedan od uvijeta za prekid vatre zaustavljanje šverca preko sirijsko-turske granice koji jača islamiste, pričemu Moskva inzistira na uključivanju svih predstavnika sirijske oporbe u pregovarački proces, uključno i tamošnje Kurde koji čine oko 10 posto stanovništva te zemlje.
Vojni odgovor Rusije:
Su 35S-NAOPASNIJI SVJETSKI LOVAČKI ZRAKOPLOV DANAŠNJICE
Dosadašnji sastav ruskih zrakoplova u sirijskom kontingentu i njihova operativna učinkovitost (skupa s najsuvremenijim PRO i PZO sustavom S-400 i raketnim lanserima „Pancir-S1“, kao i uporaba krstarećih raketa „Kalibr“ brodskog i podmorničkog baziranja) šokirala je zapadne vojne zapovjednike i analitičare, ne manje od ruske odlučnosti da ih primjeni u borbi.
Britanski The Independent prošli se tjedan prisjetio ne tako davnih izjava pojedinih visokih dužnosnika NATO-a i Pentagona s početka ruske vojne kampanje: „ruske bombe su više glupe nego pametne“, ili „ruski zrakoplovi su više hrđavi negoli spremni za rat“. Danas više tako nitko ne misli. Upravo suprotno: nisu rijetke niti kritike prema autoritetnim zapadnim analitičkim središtima koji su godinama pričali bajke o ruskoj nemoći, siromaštvu, dezorganiziranosti njezinih oružanih snaga i sl.
Prošli tjedan Rusija je u Siriju poslala četiri najsuvremenija vojna zrakoplova Su-35S koji su odmah po dolasku „ubačeni u vatru“.
O kakvom se zrakoplovu radi najbolje svjedoči podatak, da je danas u svijetu jedini analog ruskom Su-35S (4++ generacije) američki F-22 Raptor (jedini operativni zrakoplov 5. generacije), koji, međutim, u ponekim parametrima čak i zaostaje za Su-35S.
Taj je „teški“ lovac ušao u operativni sastav ruskog zrakoplovstva 2012. godine i planirano je, da zbog svojih najsuvremenijih komponenti zadovolji ambicije ruskih zračnih snaga za taj tip zrakoplova u idućih 30 godina. Vrhunskih je manevarskih sposobnosti, razvija vrlo velike brzine, a jedini je od svjetskih „teškaša“ (20-40 tona) sposoban smanjiti brzinu na svega 150-200 km/h i pritom se ne srušiti.
Su 35-S u Siriji ima svoje prvo vatreno krštenje u realnim ratnim uvjetima. O njemu prošli tjedan piše i njemački Stern, koji ga ocjenjuje najopsanijim svjetskim lovačkim zrakoplovom današnjice, koji u sebi nosi karakteristike lovca 4. generacije i temeljne osobine 5. generacije, pričemu značajno nadvisuje konkurente, uključno i F-22 Raptor.
Supermanevarske suvremene lovce trenutačno imaju samo tri države svijeta: SAD, Rusija i Indija koja je od Rusa zakupila neserijski proizvedene Su-30MKI.
0 komentara