Foto: Zoran Meter
Koronavirus će sigurno mutirati – i to u novu veliku blokovsku podjelu svijeta – nikad opasniju i neizvjesniju. U pozadini zaokupljenosti tom zdravstvenom krizom, prije svega u Europi – obična javnost, kao i dobar dio političara, zapravo uopće nisu svjesni onoga što se događa u sad već olujnim globalnim geopolitičkim vodama. U ovoj analizi pokušat ću, što je moguće jednostavnije ukazati na katastrofu koja nam se ubrzano približava ukoliko njezini glavni akteri žurno ne pronađu minimalni okvir za snošljivu suradnju oko najvažnijih problema koji predugo opterećuju svijet.
Promjena političke karte Europe i novi ustroj svijeta
U analizi „Ukrajinska „crna rupa“ usisava SAD, EU i Rusiju“ od 29. listopada, ukazao sam na svu opasnost koju u sebi sadrži dugovječna ukrajinska kriza (vidi poveznicu https://www.geopolitika.news/analize/z-meter-ukrajinska-crna-rupa-usisava-sad-eu-i-rusiju/).
Od tada pa do danas stanje oko nje dramatično se radikaliziralo i prijeti eskalacijom neviđenih razmjera, za koju pojedini utjecajni ruski analitičari ovih dana otvoreno govore kako će, ukoliko uistinu dođe do ratnog sukoba u toj regiji, doći i do potpune preobrazbe sadašnje političke karte Europe i stvaranja jednog posve novog svijeta.
Ovakvi stavovi ruskih analitičara dijelom su posljedica permanentnog političkog i medijskog „loženja“ proteklih tjedana od strane Zapada, o tome, kako Rusija aktivno priprema napad na Ukrajinu i da se Zapad tome pod svaku cijenu mora suprotstaviti (brojni zapadni mediji i u njima gostujući političari i analitičari, ali i neke državne institucije, poput onih obavještajnih u samoj Ukrajini – posve otvoreno pišu kako će ruski napad sigurno uslijediti, navode se i točni datumi, precizan broj ruskih vojnika, tenkova i smjerovi od kuda će invazija krenuti, kao da svi u najmanju ruku imaju pristup ruskom glavnom stožeru ili da on nije u stanju kamuflirati ključne operativne podatke), a dijelom slijede trag rujanskih riječi ruskog predsjednika Vladimira Putina kako će Ukrajina, ako Kijev krene u vojni obračun s pobunjenim proruskim regijama na njenom istoku, izgubiti suverenitet odnosno prestati postojati kao država u sadašnjem obliku. To nije ništa drugo nego jasan signal da će, u slučaju takvog, naglašavam takvog, razvoja stanja tj. napada ukrajinske vojske na Donbas, Rusija vojno intervenirati. Oko toga sigurno nitko ne bi trebao imati iluzija, a nemaju niti u Washingtonu.
Usprkos svemu i dalje tvrdim kako Rusija neće napasti Ukrajinu niti u prosincu, niti u siječnju niti bilo kada, jer joj to jednostavno nije nužno (osim u spomenutoj – ratnoj varijanti Kijeva prema Donbasu). Osim toga, za pacifikaciju Ukrajine i neutralizaciju njene vojne moći Rusija ne bi koristila niti pješaštvo niti tenkovske divizije. Učinila bi to na isti način kako su to uradili Amerikanci s Irakom u operaciji Pustinjska oluja, gdje su respektabilnu iračku vojnu moć zapravo slomili s distance – zračnim i raketnim napadima, izbjegavajući nepotrebne žrtve vojnika kroz početni kopneni napad. Današnja ruska vojna moć to je u stanju učiniti još i brže jer je vojna tehnologija od 1991. Itekako napredovala. Uz to, i Irak i Ukrajina su pretežito ravničarske konfiguracije terena i to ne bi bio nikakav problem.
I ne manje važno, taj rat pod svaku cijenu svi žele izbjeći – i na Istoku i na Zapadu, zbog jasnoće samih posljedica, pa se tada postavlja logično pitanje: čemu ova histerija i opasne igre zveckanja oružjem?
Rekao bih da je Washington pokrenuo totalni globalni informativni rat protiv Rusije s više ciljeva:
1. vidjeti reakciju svojih saveznika tj. utvrditi tko je od njih spreman stati uz SAD i krenuti u sukob s Rusijom (tako bilježimo izjave Londona o spremnosti slanja 600 svojih padobranaca u Ukrajinu (od čega je upravo odustao); izjave Kanade o mogućem slanju svog broda u Crno more i svojih vojnika u Ukrajinu, izjave sada već odlazeće njemačke kancelarke Angele Merkel o spremnosti uvođenja novih sankcija protiv Rusije u slučaju pogoršanja stanja u Donbasu, pa čak i njemačkog vojnog angažiranja, između ostalog i za povratak Krima, izjave Švedske o svom angažiranju u Ukrajini u slučaju potrebe i td.);
2. pokušaj „omekšavanja“ ruskih vanjskopolitičkih stavova metodama političkog, vojnog i medijskog pritiska kakav nije postojao niti u vrijeme hladnog rata iz prošlog stoljeća (i samo je slabašno usporediv s tadašnjom kubanskom ili karipskom krizom koja se relativno brzo završila a ova ukrajinska traje već dugo);
3. pokušaj sprječavanja pokretanja ruskog baltičkog plinovoda Sjeverni tok 2 i potpunog potiskivanja Rusije s europskog energetskog tržišta u korist svojih proizvođača ukapljenog plina (LNG). Rušenjem tog projekta, u kojem, osim ruskog Gazproma, sudjeluju ne samo njemačke već i druge velike europske energetske tvrtke, definitivno pada i EU – preciznije, njeni ionako magloviti snovi o svojoj strateškoj autonomiji i zajedničkim vojnim snagama, ali se i Rusiju definitivno „reže“ od Europe. Tu bi se možda prije moglo stvar postaviti obratno, jer je pitanje tko je tu, zapravo, od koga više ovisan i tko bi više izdržao bez onog drugog?;
4. i konačno, Bidenovo, barem privremeno i ograničeno skretanje pozornosti američke javnosti s velikih ekonomskih problema unutar SAD-a (nikad veće cijene goriva i inflacije u zadnjih 30 godina) njezinim fokusiranjem na vanjske neprijatelje – Rusiju i Kinu.
O opasnostima rata u EU svi šute, a pacifizam je zamro
Ovom neviđenom pritisku treba dodati i prošlotjedne izjave glavnog tajnika NATO saveza Jensa Stoltenberga o mogućem razmještaju američkog atomskog oružja iz Njemačke ukoliko ga ta zemlja ne bude željela (što je, kako kaže – njena suverena odluka) dalje na istok Europe odnosno EU – što je izazvalo gnjevne reakcije u ruskim analitičkim i medijskim krugovima. Pri tom, dok odnosi na relaciji SAD-Rusija ključaju, u Europi gotovo nitko ne reagira u smislu upozoravanja na opasnost – niti političari, niti javnost, niti mediji – svi primarno zaokupljeni problemima Covid-pandemije (pogledajmo samo hrvatske udarne informativne emisije).
Kao primjer koliko je europska javnost i njezin mirotvorni aktivizam degradirao, možemo se, barem mi nešto stariji, prisjetiti kroz poznate scene iz zapadno-europskih država 70.-ih godina 20. stoljeća, kada su aktivisti različitih pacifističkih organizacija, među njima i tadašnje njemačke stranke Zeleni (njen član Joschka Fischer, kasniji njemački ministar vanjskih poslova, kao mlad je čak bio i na terorističkom spisku zbog svog studentskog aktivizma), ne samo nasilno prosvjedovali protiv razmještaja američkog nuklearnog oružja po tamošnjim vojnim bazama, već su se u tu svrhu, primjerice, vezali i lancima za željezničke pruge kojima bi vojni vlakovi trebali prolaziti i sl. Danas europljani sjede mirno ispred svojih televizora i mobitela, a njemački Zeleni su se u međuvremenu transformirali u promotore nove militarizacije Europe iako upravo ona ponajviše utječe na zagađenje okoliša i atmosfere (čemu se deklarativno snažno protive).
Međutim, nije na sceni samo umrtvljenost ljudi, zaokupljenost drugim problemima, licemjerje i glupost političkih stranaka i njihovih bezličnih vođa, već i činjenica da se ljude namjerno ne upozorava – niti medijski niti od strane državne politike – na stupanj opasnosti i ubrzanu dinamiku kretanja prema velikom vojnom sukobu na tlu Europe koji bi mogao završiti pravom kataklizmom.
Ovdje ću spomenuti jedan primjer iz kojeg se vidi da je gotovo identično stanje kao u EU po tom pitanju i u SAD-u. Naime, direktor izvjesnog američkog think-tanka koji je i izdavač specijaliziranog medija iz sfere geopolitičkih i vojnih odnosa (ime direktora poznato je autoru ove analize) nedavno je izjavio kako ga je, nakon što je taj medij na naslovnicu stavio fotografiju New Yorka iznad kojeg se nalazi poznata „gljiva“ koja označava nuklearnu eksploziju, nazvao visokopozicionirani američki general, inače njegov dobar poznanik – te ga upitao zašto je stavio takvu sliku kojom plaši ljude? Dobio je odgovor da je to zato što se članak odnosi upravo na tu temu. Na to mu je general kazao kako plašenje američke javnosti stvarnom opasnošću nije dobro jer Washingtonu sužava mogućnost vođenja agresivne vanjske politike koja bi sigurno bila limitirana javnim otporom potaknutim egzistencijalnim strahom.
Biden Putinu nema što ponuditi
Međutim problem u Bidenovoj strategiji pritiska na Rusiju, poglavito u kontekstu njegovog očekivanog skorog novog summita s Putinom (za što još nema službenih potvrda), je taj što Rusija ne pokazuje nikakve znakove straha i odmaka od svojih stavova i proklamiranih nacionalnih interesa, za koje je post-sovjetski prostor od primarne važnosti. Američka administracija, u kojoj, to je važno reći, postoje različiti pristupi politici prema Rusiji (od onih sklonijih kooperativnijem odnosu i približavanju na protukineskoj platformi, do krajnje ratobornih – od strane tzv. jastrebova), kao i različiti interesi s njima povezani – jednostavno je blokirana tj. ne može jamčiti bilo kakav dogovor, a svjesna je da Moskvi mora dati „opipljive“ ustupke ako bilo što želi zauzvrat.
Tako je, zanimljivo, usprkos opisanoj sveopćoj histeriji, prošlotjedni Putinov govor na kolegiju Ministarstva vanjskih poslova RF glasnogovornica Bijele kuće Jen Psaki označila pozitivnim iako je taj govor u biti bio vrlo oštar. Putin je tada kazao kako je Rusija namjerno podigla razinu napetosti na svojim zapadnim granicama i da to daje rezultate jer Zapad konačno uviđa u kakvu se opasnu igru uvlači svojim upornim proturuskim djelovanjem i da će se takva politika Rusije nastaviti do promjene tih okolnosti odnosno da Zapadu ne padne na pamet „pokretati bilo kakve ograničene sukobe na ruskim zapadnim granicama koje Rusija ne želi“. Ono što Psaki tu smatra pozitivnim je Putinova želja za realizacijom Minskih sporazuma s ciljem rješenja pitanja pobunjenih istočnih ukrajinskih regija.
Međutim, problem u tome je, a što Psaki ne navodi, slijedeći: Moskva i Washington jesu za provedbu tog sporazuma ali posve različito tumače način njegove implementacije: Rusija tvrdi da Kijev, prema jasnom slovu sporazuma, najprije mora proglasiti punu amnestiju za sve građane tih regija, nakon toga provesti izbore u nazočnosti OESS-a, i tek onda preuzeti nadzor nad istočnim granicama tih regija s Rusijom. Washington, međutim, podržava Kijev koji želi izmjene sporazuma u smislu da se najprije mora uspostaviti ukrajinski nadzor nad državnim granicama a tek onda provesti izbori, što je za Moskvu neprihvatljivo jer su u tom slučaju, kako smatra, njihovi rezultati unaprijed poznati.
Osim toga, Putin je u svom govoru jasno kazao kako je spreman na konstruktivan dijalog sa SAD-om ali samo uz uvjet davanja konkretnih sigurnosnih jamstava Washingtona, a ne na temelju lijepih riječi. A ta su čvrsta jamstva, zbog spomenutog različitog pristupa i interesa u američkom establišmentu, zapravo nemoguća. SAD danas potpiše sporazum, sutra ga nova administracija preko noći ukine ako smatra da nije u američkom interesu, poput onog o iranskom nuklearnom programu.
S druge strane, nije tajna kako je Ukrajina za Rusiju ključna „crvena crta“ koju ne dozvoljava prijeći i dozvoliti da se stanje u toj zemlji „cementira“ na proturuskim temeljima. Putinov ustupak mogao bi biti da se ukrajinski sadašnji suverenitet i „zapadni smjer“ slobodno nastave ali uz uvjet, ne samo da ne postane članica NATO saveza (oko čega Moskva niti ne namjerava pregovarati), već da ne postane platforma za permanentni obračun s Rusijom. Tj. Putin od Kijeva traži potpunu promjenu proturuske retorike kao preduvjet za dobrosusjedske odnose i suradnju (u Ukrajini živi i višemilijunska ruska zajednica).
Koliko je Washington spreman za tako nešto drugo je pitanje. Mislim da je još jako daleko od toga. Danas su stvari po SAD puno povoljnije. Američka vojska se može potpuno povući iz direktnog sukoba (tako barem Washington misli), a njezinu ulogu preuzet će europske saveznice iz NATO-a – potpuno sigurno u samoubilačkom scenariju.
Zbog svega ovog u Europi, ako bismo skinuli zaštitne maske, mogli bismo osjetiti intenzivni miris baruta. Ali maske nam ne daju skinuti. A stvari, kada jednom odu predaleko (a zvona upravo zvone na uzbunu), mogu postati neupravljive i nepopravljive. Zato više i nije bitno pitanje tko je za sve ovo kriv, već ono – kako spriječiti kataklizmu? Jer na obje je strane sve više „usijanih glava“ koje ne bježe od sukoba. Zdravog razuma ponestaje, histerija ubrzano raste.
„Ruski napad iz tri smjera“
Koliko je histerija jaka svjedoči i tekst američkog medija Bloomberga od 21. studenog (https://www.bloomberg.com/news/articles/2021-11-21/u-s-intel-shows-russian-plans-for-potential-ukraine-invasion?srnd=premium-europe).
U njemu se navodi kako su SAD uvjerene u pouzdanost podataka prema kojima se Rusija sprema napasti Ukrajinu i da je Washington o tome poslao obavještajne podatke i karte svojim europskim saveznicima. Njima se potvrđuje gomilanje ruskih snaga i dovlačenje topništva (u stvarnosti je ono više od 500 km od ukrajinske granice što se ne navodi), potrebno za brzu invaziju velikih razmjera na Ukrajinu iz nekoliko smjerova odjednom, ako Putin to odluči. Govori se da bi operacija mogla početi početkom iduće godine i da bi u njoj sudjelovalo oko 100 tisuća ruskih vojnika koji bi prodrli s Krima, iz Bjelorusije i s istočne granice Ukrajine.
Međutim, nešto se puno važnije kaže u tekstu, što nitko ne naglašava, a to je da ruska vlada shvaća kako će svaki vojni pokušaj zauzimanja dijelova Ukrajine značiti i uvođenje novih oštrih sankcija. Što to zapravo znači? Ništa drugo, već da SAD, time i Zapad u cjelini, ne samo da ne žele, već i odbacuju mogućnost ulaska u otvoreni rat s Rusijom za Ukrajinu. Zapravo, to bi značilo i potvrdu na početku teksta navedenih stavova ruskih analitičara o potpuno novoj konfiguraciji odnosa u svijetu i promjeni političke karte Europe, u slučaju vojnog sukoba. Jer uvođenje totalnih sankcija u zamjenu za rusku okupaciju Ukrajine u Moskvi bi niveliralo potrebu za suzdržavanjem oko realizacije i njenih drugih interesa na postsovjetskom prostoru koji su joj od sigurnosne važnosti: poput probijanja kopnene veze s Armenijom preko gruzijskog teritorija (o čemu se u tamošnjem javnom prostoru ne jednom govorilo s obzirom na neprijateljske odnose između Tbilisija i Moskve). Tu je i moldavska odmetnuta regija Pridnjestrovlje nastanjena većinom Rusima i Ukrajincima, koja bi u slučaju slamanja Ukrajine Rusiji postala tr. susjedna (graniči s ukrajinskom regijom Odesa) i sl. Sve su to ruske opcije zbog kojih smatram da do sukoba u Ukrajini ipak neće doći osim ako Washington poželi ići na sve ili ništa zbog zaštite svoje globalne dominacije koja je poljuljana kao nikad ranije, o čemu svjedoči i slijedeće:
Formirano rusko-kinesko vojno savezništvo
Dana 23. studenog, onog istog kada je Stoltenberg najavio mogućnost širenja američkog nuklearnog oružja na istok Europe, održan je sastanak ruskih i kineskih ministara obrane Sergeja Šojgu i Weia Fenghe. Ono bitno, što ga je razlikovalo od svih dosadašnjih, je da su na njemu po prvi put sudjelovali i vojni zapovjednici, kao i zapovjednici svih rodova dviju vojski tj. admirali flota i generali kopnenih i zračnih snaga. Još je nešto bilo prvi put, a to je da je ruski ministar Sergej Šojgu upozorio kineske kolege na razradu američke strategije nuklearnog udara na Rusiju iz dva smjera – s istoka i sa zapada, što se, kako je kazao, uvježbavalo u ovomjesečnim vojnim vježbama Global Thunder u kojima je sudjelovalo 10 američkih strateških bombardera koji su simulirali nuklearne napade na ključne ruske infrastrukturne objekte, pri čemu su zrakoplovi dolazili na udaljenost od svega 20 kilometara od ruskih granica.
Taj govor nije bio slučajan. On je bio uvertira u dio sastanka koji se odnosio na posve novi vid rusko-kineske vojne suradnje – onaj u domeni strateškog tj. nuklearnog oružja. U sklopu toga dogovoreno je daljnje intenziviranje vojnih vježbi strateškog karaktera, kao i zajedničko patroliranje njihovih strateških bombardera i pomorskih flota. U tom je smislu potpisan dokument o suradnji na tom području u razdoblju od 2021.- 2025. godine.
I ne manje važno: umjesto do sada uobičajenih fraza o vojnoj suradnji i prijateljstvu, Moskva i Peking u potpunosti mijenjaju retoriku. Sve do sada odbijali su govoriti o stvaranju vojnog saveza jer su se, kako su kazivale, opirale stvaranju nove blokovske podjele svijeta. Međutim od sada sve postaje drukčije: Kina i Rusija i službeno su definirale zajedničkog neprijatelja – SAD, kao što su, uostalom, i same već od ranije stavljene na identični „crni popis“ Washingtona u njegovim strateškim i doktrinarnim dokumentima.
Tako je, potpisujući 23. studenog de facto rađanje novog vojnog saveza s Rusijom, kineski ministar obrane general Wei Fenghe pred ruskim kolegom izjavio slijedeće: „Pred licom bezumnog sprječavanja i pritiska od strane SAD-a, Kina i Rusija staju leđa uz leđa kao velika planina. Naše je prijateljstvo neraskidivo. Zajedno se suprotstavljamo američkoj hegemoniji i protivimo se lažnom američkom demokratskom režimu, lažnom multikulturalizmu, kao i novoj formi hladnog rata.“
Ovako teške riječi protiv SAD-a i njegove vanjske politike dugo nije izrekao nitko od visokopozicioniranih državnih službenika niti u Moskvi, niti u Pekingu, još od doba vrhunca prošlostoljetnog hladnog rata. One potvrđuju kako ovo nije vojni savez uobičajenog „širokog spektra djelovanja“ kakav je NATO – već vojni pakt protiv SAD-a. Pri tom će ostale zemlje, američki partneri – same morati odlučiti hoće li sa SAD-om ratovati protiv Moskve i Pekinga. Gledano iz svega ovdje navedenog, teško je vjerovati da će u tome imati previše izbora.
Dakle, rađa se nova i nikad opasnija globalna blokovska podjela u kojoj će konflikti diljem svijeta samo rasti.
