Ako su cijena za rusku intervenciju u Ukrajini sankcije i gubitak „Sjevernog toka 2“ tj. ako vrijedi formula “država za plinovod“ – Rusija tada odmah može ući ne samo u Ukrajinu, već može slobodno produžiti i do Moldavije, Gruzije, može i do Balkana. Zar itko normalan ne može zbrojiti dva i dva i vidjeti što je za interes Moskve važnije – jedan plinovod bez kojega je i do sada živjela i živjet će, ili ponovo vratiti Ukrajinu pod svoje okrilje
Odnosi Rusije i Zapada došli su do kritične točke, priopćilo je 10. prosinca rusko Ministarstvo vanjskih poslova, kazavši kako je zbog toga potreban žuran dijalog između dviju strana o sigurnosnim pitanjima, i inzistirajući na „pravnim jamstvima koja isključuju bilo kakvo daljnje širenje NATO-a prema istoku i raspoređivanje oružanih sustava koji prijete na zapadnim granicama Rusije”.
Samo dva dana ranije, ljuti zbog, kako smatraju Bidenovog popustljivog stava prema Putinu tijekom njihovog virtualnog sastanka 7. prosinca, pojedini američki senatori tražili su od Bidena strogo sankcijsko kažnjavanje čitavog „ruskog naroda“, slanje američkih vojnika u Ukrajinu, pa čak i mogućnost, vjerovali ili ne – nuklearnog napada na Rusiju kao moguću opciju u sklopu pregovora – kako je to izjavio senator Roger Wicker, član senatskog odbora za obranu.
A što se to odvijalo na spomenutom američko-ruskom sastanku na vrhu, da je toliko uzbudilo pojedine američke (i europske) političke duhove, pokušat ću prikazati u ovoj analizi, skidajući sveprisutnu tvrdokornu ljušturu propagande s onoga što je od ukupnog sadržaja razgovora dostavljeno medijima u svrhu stvaranja iluzije nepopustljivosti obiju strana u svojim stavovima. Pri tom je jasno kako će prije ili kasnije i jedna i druga morati popustiti ako žele izbjeći katastrofu, a žele obje, a pitanje je samo tko će od tzv. kolateralnih žrtava „izvući deblji kraj“.
Zar itko misli da su čelnici dviju najmoćnijih svjetskih velesila razgovarali isključivo zato da bi se međusobno svađali i da bi se na kraju samo konstatiralo ono što su zapadni mediji pisali već tjednima ranije: da Rusija priprema napad na Ukrajinu, a da se SAD tome oštro protive i podržavaju suverenitet te zemlje; da će kazniti Rusiju najvećim mogućim sankcijama ako do napada dođe; da su ruske „crvene crte“ o nedopustivosti da Ukrajina postane dio NATO saveza i(li) da se njegova vojna infrastruktura instalira na njen teritorij po SAD potpuno neprihvatljive jer se u 21. st. tako više ne razmišlja i jer toga više nema u političkom leksikonu Washingtona? Čemu bi, tada, navedeni sastanak i trebao?
Naravno da to nije tako i da je ovaj sastanak već dugo pripreman, a kakvim će plodom uroditi (jer on će se sigurno uskoro nastaviti) vjerojatno još nije nikome nije poznato, pa ni Putinu i Bidenu.
Dovoljno se, naime, podsjetiti, kako su se dvojica državnika u lipnju ove godine po prvi put sastali u Ženevi. Niti tada nije bilo snažnih izjava za javnost od dviju strana, osim da će se pokušati uspostaviti zajednički rad u borbi protiv hakerskih napada, širenja nuklearnog naoružanja i sl. ali je i rečeno nešto važno, što je mnogima prošlo „ispod radara“: nakon 6 mjeseci dvojica državnika ponovo će razgovarati i vidjeti koji su rezultati postignuti nakon ženevskog sumita tj. što je u praksi provedeno a što nije.
Dakle, ovaj se sastanak itekako pripremao a ono što je za prije toga trebalo učiniti jest pripremiti javnost i u SAD-u i u Europi da prihvati nužnost ne samo njegovog održavanja, već i sve dogovore koji će biti postignuti ako ne na njemu, a ono vjerojatno vrlo brzo. A najbolja priprema, inače potpuno proturuski nastrojene američke i europske javnosti kojoj je „ispiran mozak“ do te mjere da ih se mjesecima uvjeravalo kako nikakav razgovor s Putinom nije moguć jer on „razumije jedino govor sile“ – jest dovesti stvari „do usijanja“ tj. stvoriti osjećaj masovnog straha od izbijanja velikog rata između Zapada i Rusije. I sve to uz zlokobnu sjenu sveprisutne Covid-19 paranoje i velike energetske krize koja se nadvila nad Europom i koja, to svi dobro znaju – ne može biti riješena bez Rusije. A potonjoj u tome, kao i 1941., i 2021. g. opet pomaže preuranjena i oštra zima diljem kontinenta, kad ohlađeni solarni paneli i vjetroturbine pokazuju svoju „učinkovitost“.
Plinovod za Ukrajinu!
Mi ćemo zatvoriti plinovod Sjeverni tok 2 ako Rusija vojno intervenira u Ukrajini; protiv Rusije ćemo uvesti sankcije „iz pakla“ i spriječiti konverziju ruskog rublja za najveće ruske banke; odrezat ćemo Rusiju iz SWIFT-a, uvesti ograničenja u rad energetskih tvrtki, … – ali se nećemo vojno miješati u taj sukob, rečenice su posljednjih tjedana koje su sinkronizirano stizale iz SAD, NATO saveza i EU.
Međutim, ako je cijena za rusku intervenciju u Ukrajini gubitak „Sjevernog toka 2“ tj. ako vrijedi formula “država za plinovod“ – Rusija tada odmah može ući ne samo u Ukrajinu, već može slobodno produžiti i do Moldavije, Gruzije, može i do Balkana. Zar itko normalan ne može zbrojiti dva i dva i vidjeti što je za interes Moskve važnije – jedan plinovod bez kojega je i do sada živjela i živjet će i dalje, ili ponovo vratiti Ukrajinu pod svoje okrilje? Zar itko normalan može misliti da se Rusija od 2014. g., kada su joj prvi put zaprijetili izbacivanjem iz SWIFT-a, u ovih 7 godina nije za to pripremila? Ne znaju li oni, koji to moraju znati, da izbacivanje iz SWIFT-a 2018. g. od strane Trumpove administracije nije slomilo ni jedan Iran a kamo li će Rusiju koja ima razrađen rezervni unutarnji platni sustav, a može se vrlo brzo prebaciti i na onaj kineski?
Zato su oni koji sada Moskvi prijete novim sankcijama blago rečeno neuvjerljivi, ali su zapravo svjesni da drugih alata u rukama više i nemaju. Uostalom, da ih imaju, nikakvih pregovora s Moskvom i Putinom ne bi ni bilo. Oni bi to sredili onako kako to uvijek i čine: ili „mrkvom“ ili „batinom, ili njihovom kombinacijom. Ne bi tada bilo sastanaka čelnika ruskih i američkih vojnih i obavještajnih službi proteklih tjedana (sastanak zapovjednika dviju vojski Gerasimovaa i Milleya u Helsinkiju, posjet Moskvi šefa CIA-e W. Burnsa, Bidenovog savjetnika za nacionalnu sigurnost J. Sullivana, kao i Victorie Nuland iz State Departmenta – jedne od predvodnica tzv. jastrebova iz redova neokonzervativaca (neoliberla sklonih globalnom intervencionizmu) po pitanju američke politike prema Rusiji.
Iako se čine agresivnim potezi Rusije su iznuđeni
Prijetnja invazije Rusije na Ukrajinu je pretjerana, ali Moskva i Washington imaju priliku postići dogovor o glavnim problemima iako je Bijela kuća izazvala odgovor Kremlja na rusko-ukrajinskoj granici, izjavio je Florent Parmentier, francuski stručnjak za europsku geopolitiku u prošlotjednom intervjuu za Le Figaro. Prema njegovom mišljenju, rusko djelovanje na granici s Ukrajinom posljedica je čestih provokacija zapadnih zemalja, poglavito SAD-a. “Rusija pokušava odgovoriti na dva-tri nedavna vojna događaja: pojavu turskih bespilotnih letjelica, jačanje vojne prisutnosti NATO-a u Crnom moru i pojavu američkih bombardera 20 kilometara od Rusije. Prije nekoliko tjedana Vladimir Putin je izrazio želja da dobije sigurnosna jamstva za svoj teritorij”, objasnio je stručnjak, dodajući kako bi Moskva u svakom slučaju smatrala “angažman” Ukrajine i NATO-a neprihvatljivim. Parmentier smatra kako Moskva i Washington imaju šanse za normalizaciju odnosa dok su snage oba geopolitička igrača približno jednake. Međutim, neosjetljivost bilo koje strane može dovesti do strašnih posljedica.
“U ovoj krizi Moskva zauzima određeni stav i kaže Sjedinjenim Državama: “Ako ne želite komunicirati sa Sergejem Lavrovom, u redu je. Ali tada ćete morati poslušati ruskog ministra obrane Sergeja Šojgua”. I ovo dovoljno govori”, naglasio je francuski analitičar.
Utjecajni američki The Wall Street Journal navodi kako se Biden suočava s dvije opcije u pregovorima s Putinom, a obje su loše. Na razgovorima s Putinom Biden nema prostora za diplomatske manevre, a svaka njegova akcija može izazvati mržnju njegovih birača, piše autor članka Walter Russell Mead, profesor vanjskih poslova i humanističkih znanosti na Bard Collegeu u New Yorku. On kaže kako Biden može zauzeti dvije pozicije: pomoći Ukrajini da se integrira sa Zapadom i poslati tamo snage NATO-a ili ići na ustupke kako bi smanjio rizik potpunog sukoba s Moskvom.
“Ni jedno ni drugo ne izgleda privlačno. Čvrst stav mogao bi eskalirati sukob. Mnogi će se Amerikanci usprotiviti još jednoj neograničenoj vojnoj obvezi, a rusko neprijateljstvo prema SAD-u će se pojačati. Odluka o ustupcima bit će prerana nakon afganistanske katastrofe, kada mnogi sumnjaju u američke riječi. Rusija će postati utjecajnija i prezirnija prema Sjedinjenim Državama”, objasnio je stručnjak.
Ruska percepcija uzroka nastale krize
Rusija tvrdi kako je Zapadna percepcija njenih poteza potpuno izokrenuta i to namjerno, i da Moskva vuče poteze isključivo kao posljedica neodgovornih postupaka suprotne strane. Pri tom podsjeća na Gruziju koja je u ljeto 2008. g. prva napala Južnu Osetiju i na granici ubila desetak ruskih vojnika iz mirovnog kontingenta nakon čega je Moskva vojno intervenirala; da je u Siriju ušla na zahtjev zakonite vlade u Damasku koja je bila pred padom od džihadista IS protiv koje se zapadna koalicija pod vodstvom SAD-a do tada bezuspješno borila ili tu borbu samo hinila; da je svoje snage prema granici s Ukrajinom i u veljači i sada pokrenula tek nakon pokreta ukrajinske vojske prema pobunjenim proruskim regijama, uporabe turskih bespilotnih letjelica Bayraktar i otvorene retorike Kijeva iz listopada da će silom, ako ne ide politički, vratiti te regije u ustavno-pravni poredak zemlje.
Rusija ne želi razgovarati ni sa kim osim SAD-om
Gore spomenuti francuski analitičar Parmentier smatra kako “Rusija ne želi razgovarati o pitanju mira s ukrajinskim vodstvom, ona želi razgovarati samo sa Sjedinjenim Državama. Ona smatra da nema smisla pregovarati s Europljanima, pa čak ni s NATO-om, jer oni u svakom slučaju traže odobrenje SAD-a prije nego što donesu bilo kakvu odluku. Rusija želi razgovarati samo s “glavnim igračem”, uvjeren je Parmantier.
Dodao bih kako je upravo to ono što je Washington i želio postići: zavaditi EU s Rusijom i od nje je odrezati u što više mogućem smislu, i tako sebi osigurati ekskluzivitet da jedini razgovara s Moskvom oko ključnih pitanja, dok se i Berlin i Pariz pretvaraju u njegove klasične vazale. Ruski šef diplomacije Sergej Lavrov je još lani, i prije pobjede Bidena na američkim izborima, izjavio kako se EU „predala“ SAD-u, da su odnosi između Moskve i Bruxellesa de facto svedeni na nulu i da više ne postoji bilo kakav zajednički rad na nekakvim inicijativama, projektima i sl. Potpuno ista stvar vrijedi i za ruske odnose s NATO-om za kojeg smatra da nije u stanju učiniti ništa bez pomoći SAD-a čija je samo poluga za projekciju američkih interesa na tlu Europe.
Što žele SAD?
SAD, kako kažu, žele stabilne i predvidljive odnose s Rusijom tj. znati točno koje granice dvije supersile ne mogu prelaziti. Ali znati i priznati dvije su različite stvari: Amerikanci, zapravo, jako dobro znaju o kojim se granicama tu radi, ali priznati ih i to javno obznaniti posve je druga stvar.
Zbog ovog drugog je i pokrenuta gore navedena histerija, da bi javnost koja ne razumije ništa, jer joj to razumjeti i nisu dali – sada šutke i spremno prihvatila sve ono što će Washington prije ili kasnije reći da će se morati prihvatiti za sporazum s Rusijom. Zato Biden lukavo kaže kako će se o svemu prethodno usuglasiti s ključnim europskim saveznicima: Velikom Britanijom, Njemačkom, Francuskom i Italijom tj. da nikakvu odluku o početku razgovora o definiranju ruske strateške sigurnosti koje traži Putin on neće sam donijeti. Naravno da će svi saveznici morati poslušati ono što Washington u tom smislu riješi, ali privid jednakopravnosti u donošenju odluka mora se održati jer bi sve protivno vodilo prema još većim unutarnjim dubiozama.
O njima svjedoči i čudna reakcija istočnog krila EU odnosno NATO saveza – prije svega triju baltičkih država o kojima prošli tjedan piše američki Bloomberg. Tako su one nedugo nakon razgovora Biden-Putin i njegove najave razgovora s odabranim saveznicima zajedničkim priopćenjem izrazile bojazan o mogućem dogovoru njima „iza leđa“ i postavile pitanje, prema kojim bi to kriterijima samo neke članice saveza trebale odlučivati o tako važnoj stvari – sporazumu s Rusijom? Pri tom su kazale kako se one prve žrtvuju i izlažu pred Rusima za zaštitu ostalih članica NATO-a odnosno EU.
Takve izjave političkih predstavnika baltičkih država bivšeg SSSR-a govore ili o potpunoj naivnosti ili potpunoj gluposti njihovih političkih vođa, koji su umislili kako njihov glas ima jednaku težinu samo zato što su pripustili da se na njihovom teritoriju nalaze vojne baze, vojnici, tenkovi i zrakoplovi NATO saveznika i da zato oni mogu ravnopravno razgovarati o sudbini Europe, a time i svijeta s ključnim državama Zapada. Oni ne shvaćaju da su u slučaju ne postizanja sporazuma ključnih zapadnih saveznika s Rusijom upravo njihove zemlje, ne samo zbog spomenutih baza već i zbog svoje oštre proturuske retorike koja sigurno iritira Moskvu – prva meta ruskog udara u slučaju ratnog scenarija koji bi trebao osigurati minimalno nužno vrijeme za vojni protuodgovor zapadnih sila. Ali to je već njihov problem i problem onih koji su ih birali.
Što želi Rusija?
Dakle, primarni cilj Washingtona u pregovorima s Moskvom je postizanje sporazuma o međusobnoj strateškoj stabilnosti tj. jasnog razgraničenja interesa i predvidljivosti poteza, što mu je prijeko potrebno za nastavak dugotrajnog obračuna s Kinom (pri tom Washington više nema iluzija da će Rusija Kini okrenuti leđa). Moskva se također zalaže za taj sporazum, ali ono na čemu će ustrajavati je to, da globalne strateške stabilnosti sa SAD-om ne može biti dok se ne osigura ruska strateška sigurnost. I to isključivo po onim elementima koje će ovih dana ruski stručni timovi dostaviti američkim kolegama (i, kako je 8. prosinca rekao Putin, javno ih obznaniti – što je vrlo bitno jer ukazuje kako Rusija od njih neće odstupati tj. da su oni imperativ za postizanje američko-ruskog sporazuma). Upravo je to i bio ključni dio razgovora Biden-Putin.
Pri tom je Ukrajina bila samo okidač za pokretanje pregovora koji će se nastaviti – i to vrlo brzo. Pitanje članstva te zemlje u NATO-u također je sporedno iako se ističe u prvi plan. Odbijanje ruskog zahtjeva da NATO povuče obećanja da će Ukrajina ući u savez posve su beznačajna (Zapad si jednostavno ne može zbog ugleda dozvoliti da se povuče pred zahtjevima Moskve i ova to unaprijed zna), o čemu svjedoče i izjave Washingtona kako Ukrajina neće u NATO još najmanje 10 godina. Jer svima je jasno kako bez rješenja sukoba na relaciji Moskva-Kijev ni o kakvom članstvu ne može biti riječi, poglavito ne jer postoje neriješeni teritorijalni problemi. Što će biti za 10 godina ionako je nevažno.
Jer Rusija sadašnje stanje na svojim zapadnim granicama smatra neodrživim i neprihvatljivim i o tome govori otvoreno, kao i o tome da se oko toga želi dogovoriti sa SAD-om. Zato Putin želi reći slijedeće: ako Washington ne prizna zahtjeve Rusije i s njom se ne bude htio dogovoriti, Rusija će osigurati svoju nacionalnu sigurnost bez konzultacija s njim.
Priprema se povijesni sporazum kojeg tvrdolinijaši mogu minirati
Bez obzira na javnu percepciju, Washington zna da Putin rusku ljestvicu još uvijek nije podignuo previsoko da bi se SAD našle u bezizlaznoj situaciji tj. nemogućnosti bilo kakvog realnog odgovora na rusku intervenciju u Ukrajini. Victoria Nuland u Kongresu, nedugo nakon razgovora Biden-Putin, javno je priznala kako se u vojnom smislu SAD na tlu Ukrajine Rusiji nemaju čime suprotstaviti. A geostrateški poraz SAD-a u Ukrajini, nakon nedavnog neslavnog povlačenja iz Afganistana – ono je što Washingtonu sada najmanje treba.
Zato je upravo sada na djelu priprema povijesnog sporazuma između Sjedinjenih Država i Rusije oko utvrđivanja budućih pravila igre i zona utjecaja ili „crvenih crta“ koje jedna i druga strana neće prelaziti. Problem za postizanje strateškog sporazuma leži najviše u slabosti Bidenove administracije, popularnost koje je u SAD-u krajnje niska. To koriste republikanci i Donald Trump i udaraju istim onim oružjem po Bidenu i demokratima kojim su oni udarali po njima dok je Trump bio predsjednik: Bidena proglašavaju slabićem koji se predaje Putinu i izdaje nacionalne interese.
U tako kaotičnim unutarnjim političkim okolnostima u kojima se našao američki establishment, najviše svojom krivnjom, sada je teško pronaći izlaz i iz svega toga blata izići „čistog obraza“. Klanovske borbe i interesi unutar establishmenta dodatno su breme za čvrsta i pouzdana jamstva bilo kakvog američko-ruskog sporazuma. A bez pravnoobvezujućih jamstava Moskva neće ići na njegovo postizanje, „opečena“ usmenim „jamstvima“ o neširenju NATO saveza iz doba Gorbačova.
Upravo u tome leži opasnost po današnji svijet. On je nestabilniji nego ikad ne zbog jačanja Rusije i Kine, već zbog golemih unutarnjih proturječja vodeće svjetske velesile koja sve više gubi tlo pod nogama.
Na kraju krajeva nisu Rusija i Kina, uza sve njihove demokratske deficite o kojima Washington govori, one koje su prve SAD stavile na spisak glavnog neprijatelja u svojim doktrinarnim strategijama, već obratno. I zato je Washington taj koji se iz toga što je zakuhao sada mora vaditi. Pitanje je kako, jer je svima jasno da je primjena vojne sile za osiguranje globalne dominacije isključena. Hoće li mu u tome pomoći novi globalni političko-ideološki „savez demokracija protiv diktatura“ kojeg želi uspostaviti nisam baš uvjeren.
