CRTICE IZ VOJNE POVIJESTI: Operacija Diamond – seksom i ucjenom do MIG-a 21

Dana 16. kolovoza 1966. godine odvijao se završni čin operacije Diamond. Tada moderni irački MIG -21 F-13 upravljan pilotom, satnikom Munirom Redfom, ušao je u izraelski zračni prostor gdje je ga je preuzela pratnja sastavljena od dva izraelska borbena zrakoplova Mirage III CJ. Irački pilot je s MIG-om prebjegao u Izrael i neprijatelju dostavio u ruke jedan od tada najmodernijih zrakoplova arapskih država. Operacija je bila toliko tajna da ni piloti izraelskih Mirage-a nisu znali na kakvu zadaću se toga dana upućuju. Tek kada su doletjeli na unaprijed određen položaj, preko radio veze obratio im se osobno zapovjednik izraelskog ratnog zrakoplovstva. Nakon što im se predstavio, a piloti potvrdili da prepoznaju njegov glas, zapovjednik im je priopćio kako će prema njima iz smjera Jordana za nekoliko minuta doletjeti MIG-21 s iračkim nacionalnim oznakama, da ni u kojem slučaju na njega ne otvaraju vatru, već da osiguraju njegov prelet preko izraelskog teritorija i slijetanje u izraelsku zračnu bazu.

Operacija pribavljanja neprijateljskog zrakoplova, koju je provodila izraelska tajna služba Mossad, nazvana je Diamod,a slijetanje iračkoga pilota bio je njezin završni čin. Prema službenoj izraelskoj verziji puštenoj u javnost, irački satnik Redfa bio je irački kršćanin koji je navodno vjerski i etnički diskriminiran u iračkom zrakoplovstvu, postavljan na lošije dužnosti i odvajan od svoje obitelji. Navodno mu je isplaćeno miljun dolara, dano izraelsko državljanstvo, a obitelj, preko tada prijateljskog Irana kojim je vladao šah Reza Pahlavi, izvučena iz Iraka i prebačena u Izrael. Pribavljeni MIG -21 omogućio je izraelskom zrakoplovstvu potpuno objektivnu procjenu zrakoplova, koja je pokazala sve njegove prednosti i slabosti, koje je kasnije koristilo izraelskim zračnim snagama tijekom arapsko izraelskih ratova u razdoblju od 1967. – 1973. godine. U siječnju 1968. godine Izrael je zrakoplov predao američkom ratnom zrakoplovstvu koje ga je testiralo pod oznakom YF-110 .

No nakon protoka više desetljeća, priča o bijegu iračkoga pilota u Izrael polako dobiva sasvim novi oblik. Uz pomoć umirovljenog  brigadnog generala Ahmada Sadika, bivšeg visokog časnika obavještajne službe iračkog ratnog zrakoplovstva i egipatskog povjesničara Noura Bardaia, ta je priča ponovo rekonstruirana i sada je izvjesnije kako irački pilot nije bježao u Izrael zbog svoje vjerske pripadnosti.

Priča je puno mračnija i prljavija, puna seksa, ubojstava i ucjena, a Redfa je u Izrael, zajedno s MIG-om,  natjeran postavljenim izborom – srebro ili olovo, odnosno novac ili metak.

Nakon što izraelci nisu uspjeli obavještajnim radom u Egiptu pribaviti MIG-21, gdje su im svi planovi propali, a njihov agent Jean Leon Thomas zajedno sa još dva suradnika osuđen na smrt i javno obješen, Mossad se okrenuo svojim agenturnim uporištima u Iraku, koji je također raspolagao MIG-ovima 21. Tih godina u Bagdadu su se izmjenjivali vojni udari, a posljednji, 17. studenoga 1963. godine, na vlast je doveo ekipu sastavljenu od časnika bliskih Velikoj Britaniji   gdje su školovani. Oni su  odmah krenuli  ponovno uspostaviti  bliske političke i vojne veze sa Londonom i Washingtonom. Planiranirali su zamjenu ranije nabavljenih sovjetskih zrakoplova MIG-17 i MIG-21  sa zrakoplovima američkog i britanskog  porijekla. S Amerikancima se pregovaralo o kupnji borbenih zrakoplova  F-5A, zbog čega je Irak u veljači 1965. godine u SAD uputio petnaest časnika zrakoplovnih snaga, među kojima je bio i Munir Redfa, koji je do tada već bio iskusan pilot, školovan u SSSR-u i  zamjenik zapovjednika 11. eskadrile iračkoga ratnog zrakoplovstva naoružane MIG-ovima 21. Izraelce je o putovanju iračkih časnika u Ameriku obavijestio njihov agent u Bagdadu, trgovac židovskog porijekla Ezra Zelkha, kodnog imena „Jusuf“, inače dobro povezan s iračkim kriminalnim podzemljem, pa mu nisu bili strani nasilje, iznude i ubojstva.

Irački piloti smješteni su u zračnoj bazi Randolph, u blizini Lacklanda, u Teksasu. Neiskusni mladići, kojima su osigurane bogate dnevnice, nakon redovitih zadaća razmilili bi se noćnim klubovima  i kockarnicama što su izraelski obavještajni operativci procjenili idealnom prilikom za agresivni nastup i prisiljavanje na suradnju. Na njih je poslano više djevojaka koje je kontrolirala izraelska obavještajna služba. Prvi na meti u ožujku 1965. godine bio je poručnik Hamid Dhahe koji se spetljao s izvjesnom Jean Pollan, koja se predstavljala kao Zainab. Nakon nekog vremena zatražila je od njega da prebjegne u Izrael, no, iako ucjenjen da će o njegovoj ljubavnoj  vezi u Americi biti obaviještena obitelj u Iraku, Dhahe je odbio bilo kakvu suradnju. Izraelski agenti  zatražili  su potom od njega da napusti SAD u roku od tri dana što on nije učinio, niti o događajima obavijestio svoje nadređene. Dana 15. lipnja 1965. godine u večernjim satima, u noćnom klubu  u kojem se nalazio iznenada je nestalo struje. Kada je ponovo uključeno svjetlo Dhahe je pronađen prostrijeljene glave naslonjene na šank.





S izraelskim ženskim agentima spetljali su se još trojica iračkih pilota, satnici: Shaker Mahmoud Jusuf, Mohamad Raglob i  Munir Redfa.

Po povratku u Bagdad, na njihovo ogromno iznenađenje, za njima su došle i njihove ljubavnice iz Amerike. Irački piloti nisu nadređenima prijavili ranija druženja s njima, a niti njihovu pojavu u Bagdadu, a pasivnost iračke obavještajne službe može se objasniti jedino blokadom zbog  željenog pokušaja uspostave vojnih odnosa s SAD-om. Ljubavnice iračkih pilota imale su američke putovnice.

Dana 6. srpnja 1965. godine, ljubavnica satnika Jusufa za sastanka u hotelu otvorila je karte i pozvala ga da sa svojim MIG-om 21 preleti u Izrael, pri čemu mu je pripoćila da su svi njihovi sastanci do tada tajno snimani i zaprijetila da će sve to biti dostavljeno njegovoj obitelji i nadređenima. Jusuf je ipak odmah odbio suradnju i rekao da će sve prijaviti iračkim službama. U tom trenutku u hotelsku sobu ušao je Ezra Zelkha i pucnjima iz pištolja usmrtio Jusufa. Ostala dvojica pilota koji su bili upleteni u seksualne veze s izraelskim agenticama, Raglob i Redfa, saznali su za događaj, zbrojili dva i dva i zaključili da su slijedeći na redu. Raglob je stoga odlučio zaigrati izraelsku igru, ali mu je ulog  bio prevelik. Od Izraelaca je tražio ni više ni manje nego milijun dolara i nije odstupao ni za centa. Dana 11. veljače 1966. godine nekim čudom ispao je iz vlaka i poginuo, a očevici su tvrdili kako je bio u  društvu  dvojica nepoznatih  muškaraca, koje više nisu vidjeli u vlaku.





Redfa više nije imao izbora – ili će završiti u iračkom zatvoru zbog kontakata s neprijateljskom službom i neprijavljivanja događaja od značaja za sigurnost ili će dobiti metak s izraelske strane. Njegova ljubavnica Lisa Brat uskoro ga je pronašla u Bagdadu i nimalo romantično mu predočila varijante – novac u iznosu koji ponude Izraelci po principu uzmi ili ostavi,  ili metak. Metak ili vješala su ga u svakom slučaju čekala i s iračke strane. U takvoj situaciji Redfa je prihvatio suradnju, izraelska služba prebacila je njegovu obitelj u Iran, a tri dana kasnije Redfa je iz zračne baze Tammouz, zapadno od Bagdada, poletio na trenažni let s kojeg se nije vratio, nego je preko Jordana sa zrakoplovom odletio u izraelski zračni prostor.

No tu nije kraj. Cijela priča je puno dublja i sadrži razinu koja nikada neće biti potvrđena ili opovrgnuta jer ulazi u kategoriju sigurnosno-obavještajnih aktivnosti iza kojih ne ostaju pisani tragovi. Riječ je o onoj sivoj i omiljenoj zoni djelovanja sustava, kada se svjesno propušta djelovanje kako bi se događaji slobodno, ali ipak kontrolirano, odvijali u željenom smjeru. Prema potrebi se samo malim intervencijama korigira putanja zbivanja, ali je temelj postupanja pasivnost. Iračke sigurnosne službe gotovo sigurno su bile upoznate sa svime što se događa njihovim časnicima, ali je političko vodstvo države željelo upravo ovakav rezultat. Ono je u tadašnjim  pregovorima o obnovi odnosa sa Amerikancima i Britancima moralo ponuditi neki ustupak dobre volje. Zbog ostalih moćnih arapskih država nije moglo jednostavno predati Amerikancima primjerak zrakoplova, nego je to moralo ispasti kao izdaja i djelo jednog odbjeglog časnika. Da sve bude još uvjerljivije, izabran je i pogodan akter – arapski kršćanin. Indikativno, nakon tog cijelog obavještajnog cirkusa, kurvanja, ucjenjivanja  i ubojstava časnika i konačno bijega jednog od njih neprijatelju zajedno sa zrakoplovom, nije kažnjen ni jedan njihov nadređeni, niti je postavljeno pitanje odgovornosti sigurnosno-obavještajnog sustava. Očito je svatko dobro odradio svoj dio posla.

Mario Stefanov

 

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like