Danas, u doba cyber ratovanja, teško je i zamisliti da su se samo prije nekoliko desetljeća sukobljene strane diljem svijeta borile za kontrolu fiksnih i telefonskih veza. Fiksna telefonija i telegraf smatrani su sigurnijima i bolje zaštićenim od radio veza, pa i onda kada su one usavršene razvojem usmjerenih, radio relajnih komunikacija. Prisluškivati i ometati telefonske i tegrafske veze najčešće je bilo moguće jedino ukoliko se s njima ostvari fizički kontakt, a njega je bilo teško ostvariti jer prodor do tih komunikacijskih kanala istovremeno je značio i fizički prodor u dubinu neprijateljskog teritorija. Bez obzira na takve probleme, usporedno sa sve sofisticiranijim elektronskim ratom, tijekom cijelog Hladnog rata vodile su se borbe za uskakanje u protivničke nadzemne i podzemne telefonske veze. Tako su se Rusi uspjeli priključiti na telefonske veze zapadnog Berlina s ostatkom SR Njemačke, a pravi telefonski rat vođen je tijekom godina arapsko-izraelskog rata.
Već u samim početcima ratovanja, arapske i izraelske strane koristile su za vojne potrebe civilne telefonske linije. Izraelci su brzo shvatili njihovu osjetljivost, koliko god pod zemljom izgledale sigurne, pa je promet preko njih bio potpuno šifriran. Arapski protivnici, nasuprot tome, malo su pozornosti davali kripto zaštiti svojih telefonskih i telegrafskih komunikacija.
Tako je, primjerice, jedan jedini kratki telefonski razgovor, koji je obavljen bez upotrebe kodiranja, izazvao uništenje cijele postrojbe egipatskih strateških bombardera ruske proizvodnje Tupoljev Tu-16. Tog 5. lipnja 1967. godine, prvog dana tzv. šestodnevnog arapsko- izraelskog rata, zapovjednik postrojbe egipatskih bombardera Hosni Mubarak, kasniji zapovjednik egipatskog zrakoplovstva i dugogodišnji predsjednik Egipta, iz zračne baze u Asuanu nazvao je zapovjedništvo u Kairu, kako bi izvjestio da su njegovi bombarderi zauzeli borbene položaje u toj zračnoj bazi. Svega 45 minuta kasnije, na zračnu bazu u Asuanu udarili su izraelski borbeni zrakoplovi i na zemlji u potpunosti uništili svih šest bombardera kojima je zapovjedao Hosni Mubarak. Egipatskoj strani odmah je bilo jasno kako podatak o sljetanju egipatskih bombardera u Asuan nisu dobili zračnim izviđanjem i kasnijim provjerama. Na svoj užas, egipatsko vojno vrhovništvo provođenjem istraga došlo je do saznanja kako je cijeli njihov sustav telefonskih i telegrafskih komunikacija pod izraelskim nadzorom.
Izraelci su to postigli upadom specijalnih postrojbi na protivnički teritorij, pronalaženjem telefonskih i telegrafskih kabela i njihovih čvorišta na koje bi montirali svoje prislušne uređaje. U velikom broju slučajeva ti uređaji su bili potpuno neovisni o vanjskom izvoru napajanja i radili su onoliko dugo koliko su im to omogućila njihova baterijska punjenja. Podatke skinute s telefonskih komunikacija Egipta i Sirije radio putem su preusmjeravali prema izraelskim prislušnim postajama.
Izrael je na takva djelovanja bio prisiljen jer mu je bilo gotovo nemoguće unutar Egipta ili Sirije uspostaviti učinkovita obavještajna uporišta, a svi pokušaji završali su uhićenjima i smaknućima ubačenih izraelskih obavještajaca. Sredinom 60-ih godina prošloga stoljeća, arapske države, koje su se nalazile u ratu s Izraelom, prije svih Egipat i Sirija, uspjele su locirati veći dio izraelske agenture na svom teritoriju i eliminirati je. Tada su pali mnogi izraelski istaknuti obavještajci u neprijateljskim redovima, kao što je, primjerice, Wolfgang Lotz, koji je bio njemački Židov, a uspio je, lažno se predstavljajući kao njemački poslovni čovjek i bivši časnik Wehrmachta koji je tobože služio u Sjevernoj Africi tijekom drugog svjetskog rata, prodrijeti u neke od najviših egipatskih obrambenih krugova. Lotz je, tako, uspio identificirati sve njemačke znanstvenike koji su u to vrijeme radili na egipatskim raketnim i zrakoplovnim projektima. Između ostalih, otkrio je prisutnost u Egiptu i glasovitog njemačkog zrakoplovnog konstruktora Willya Messerschmitta, koji je sa svojim timom projektirao egipatski nadzvučni borbeni zrakoplov Helwan HA-300. Lotz je, potom, mnogima od njih poslao pisma bombe kako bi ih zaplašio i odvratio od rada na egipatskim vojnim projektima. Mnoge od njih anonimno je prijavio njemačkim vlastima po raznim pravnim temeljima, najčešće zbog ilegalnog rada u inozemstvu i utaje poreza. Egipatskim planovima i vojnoj industriji nanesena je time velika šteta jer su njezinu okosnicu činili upravo njemački stručnjaci. Neki poslovi su potpuno obustavljeni, a neki su uspješno dovršeni, kao što je, primjerice, modernizacija egipatskih tenkova T-54/55 – ugradnjom njemačkih uređaja za noćno promatranje marke „Telefunken“. Egipatske vlasti uskoro su mu stale na kraj i uhitile ga 1965. godine.
Gubitak operativnih obavještajnih uporišta izraelska vojska i obavještajna služba nadomjestile su udarom na egipatski i sirijski komunikacijski sustav. Kairo i Damask ubrzo su shvatiti što se događa, kada su na svom teritoriju počeli uočavati i ponekad zarobljavati manje postrojbe specijalnih izraelskih snaga. Tako je već 1964. godine sirijska vojska na svom teritoriju zarobila tim od pet pripadnika izraelske 1. pješačke brigade „Golani“. Kasnije deklasificirana izraelska vojna izvješća potvrdila su kako je njihova misija bila zamijeniti baterije na prislušnom uređaju koji je bio spojen na telefosnki vod kojeg je koristila vojska.
Tijekom 60-ih godina, izraelske snage poduzele su niz operacija koje su uključivale noćne upade manjih borbenih grupa specijalnih postrojbi na egipatski Sinaj, kao što su operacija „Pioneer“ iz kolovoza 1963. godine i „Bee-eater“ iz ožujka 1964. godine. U svim tim slučajevima cilj je bilo postavljanje ili zamjena prislušnih uređaja na egipatske telekomunikacije. Najveća operacija s takvim ciljem bila je operacija „Kachal“, pokrenuta 1. prosinca 1965. godine. Pripdnici specijalne postrojbe „Sayeret Matkal“, pod zapovjedništvom bojnika Eliezera Cohena, s tri helikoptera S-58 ubačeni su duboko na Sinaj, a posljednja priznata operacija ove vrste prije započinanja šestodnevnoga rata bila je operacija „Yergezi“, započeta u noći 20. veljače 1967. godine, kada su ponovo postrojbe „Sayeret Matkala“ helikopterima SA.321 „Super Frelon“ upali na Sinaj, i na veći broj pozicija na egipatskoj telefonskoj i telegrafskoj mreži postavili prislušne uređaje.
Zahvaljujući vrhunskoj obavještajnoj pripremi, koja je uključivala i fizički prodor do egipatskih podzemnih telefonskih vojnih komunikacija, izraelsko zapovjedništvo tijekom šestodnevnog arapsko izraelskog rata imalo je pregled nad aktivnošću egipatske vojske u gotovo realnom vremenu, a vojni odgovor na bilo koju egipatsku akciju bio je moguć u roku od približno 30 minuta. To je, na kraju se ispostavilo, bio jedan od ključnih razloga katastrofalnog arapskog poraza u šestodnevnom ratu 1967. godine.
Telefonski arapsko izraelski rat samo potvrđuje činjenicu kako je u ratu sve važno i da se ništa ne smije podcijeniti i prepustiti slučaju. Može se istovremeno voditi sofisticirani rat u cyber prostoru, ali se ne smije zanemariti ni obična vojnička čizma. U doba oružja umjetne inteligencije, autonomnih dronova, prostor će i dalje biti osvojen tek onog trenutka kada na njega stupi vojnička čizma.
0 komentara