Što je Izrael tražio to je i dobio! Naravno, u negativnom smislu. Na te bismo riječi mogli svesti epilog postojanih i sve drskijih izraelskih zračnih operacija na nebu iznad Sirije, jedna od kojih je u noći 17. rujna, posve neočekivano i neželjeno po izraelsku stranu, završila tragičnim obaranjem ruskog zrakoplova IL-20 od strane sirijske PZO nakon što su se iza ruskog zrakoplova uoči izvođenja napada na sirijsku regiju Latakiju skrivala četiri izraelska lovca. U nesreći je poginulo 15 ruskih obavještajnih časnika – i više nego dovoljno da se na noge podigne čitav ruski politički i vojni vrh, a što je još važnije i cjelokupna ruska javnost koja je od državnog vrha zatražila oštre mjere zaštite ruskih vojnika i kažnjavanje krivaca za ovu tragediju.

A nakon što je u nedjelju rusko Ministarstvo obrane, nakon provedene istrage i polučenih informacija sirijskog i izraelskog vojnog vrha (u Moskvu su doputovali najviši predstavnici izraelske vojske, kojom su prigodom ruskim kolegama dostavili svoje podatke o incidentu, aludirajući pri tom na izraelsku nedužnost i prebacujući krivicu isključivo na sirijsku stranu), kao i informacija ruskih obavještajnih izvora i satelitskih podataka donijelo konačni i službeni zaključak kako je za rušenje Il-20 kriv Izrael, u ponedjeljak, 24. rujna, ruski ministar obrane Sergey Shoygu obratio se javnosti i najavio odlučne  protumjere koje će rusko MO žurno poduzeti s ciljem zaštite ruskog vojnog osoblja u Siriji.

Tijekom iduća dva tjedna Rusija će Siriji isporučiti suvremene sustave PZO S-300, izjavio je prvi ruski vojnik, i dodao, kako se radi o sustavu koji je „sposoban za presretanje sredstava zračnih napada na udaljenosti većoj od 250 kilometara i istovremeno uništavati nekoliko zračnih ciljeva“, koji će „osjetno ojačati bojne sposobnosti sirijske PZO“.

Ovdje želim naglasiti kako je Rusija prije 8 godina sa Sirijom sklopila ugovor o isporuci PZO S-400, a sirijska je strana već i uplatila 400 milijuna dolara avansa. Međutim, Moskva je, usprkos riziku gubitka ugleda kao pouzdanog isporučitelja oružanih sustava, na zamolbu Izraela obustavila već ugovoreni posao s Damaskom, dajući primat partnerskim odnosima s Tel Avivom. Jer Izrael vrlo dobro zna kako Sirija sa sustavima S-300 može pokrivati i čitav izraelski zračni prostor. Slično je ruska strana (zbog nastavka suradnje s Izraelom, ali i na traženje američke strane), učinila i glede isporuka već ugovorenih S-300 za iransku vojsku. Teheran, koji je znatan dio novčanih obveza po tom poslu Moskvi već bio platio, čak je pred međunarodnim sudom podigao i tužbu protiv Rusije zbog njezinog ne ispunjavanja ugovorenih obveza. Ali kako su se u međuvremenu geoplitički odnosi u svijetu promijenili, a Rusija definitivno spoznala krah svojih iluzija o mogućnosti ravnopravne suradnje sa SAD-om, Moskva je 2016. g. Iranu konačno isporučila ugovorene S-300. Identična stvar upravo se sada događa i s Izraelom, koji je na bliskoistočnoj sceni, ali i po pitanju Sirije, u potpunosti zauzeo vanjsko-politički smjer američke administracije na čelu s Donaldom Trumpom (nakon što je Tel Aviv bio u velikom političkom raskoraku s prethodnom, Obaminom administracijom, i njezinim odnosom prema Iranu).

Ali vratimo se opet današnjem obraćanju ruskog ministra obrane jer neugodnosti po Izrael ima još. Sergey Shoygu je kazao kako se stanje sada promijenilo, ali „ne krivicom Moskve“. Rusija će Siriji isporučiti i suvremene, automatizirane sustave upravljanja za zapovjedna središta PZO. „To će osigurati centralizirano upravljanje svim snagama i sredstvima sirijske PZO, vršenje nadzora zračnog stanja i operativno izdavanje zapovjedi. Najvažnije, bit će zajamčena identifikacija svih ruskih zračnih objekata od strane sirisjkih sredstava PZO“, izjavio je Shoygu. I treće, Rusija će u sirijskom akvatoriju Sredozemnog mora sprječavati satelitsku navigaciju, zrakoplovne radarske sustave i komunikacije vojnih zrakoplova koji napadaju teritorij Sirije. Shoygu je izjavio da je Moskva primorana poduzeti adekvatne mjere odgovora zbog ponašanja Izraela, kako bi pojačala sigurnost ruskih vojnika. Pri tom je izrazio uvjerenje kako će usvojene ruske odluke „ohladiti usijane glave i zaustaviti ih od poduzimanja nepromišljenih  postupaka“. „U protivnom slučaju bit ćemo primorani reagirati u skladu s razvojem stanja“, izjavio je, nikada ozbiljnije, ruski ministar obrane.

Neovisno o tome što je službeni Kremlj danas priopćio kako isporuke ruskih S-300 Siriji nisu usmjerene protiv drugih država, već da je njihova namjena isključivo u svrhu zaštite ruskih vojnika, to neće biti previše utješno po Izrael. Ne samo zato što vojni stručnjaci znaju što s vojnog aspekta ova odluka donosi i mijenja, već i zato što je današnja ruska odluka, točnije, jučerašnji službeni zaključak o isključivoj izraelskoj krivnji, za izraelski državni i politički vrh posve neočekivana. On se do zadnjeg trenutka nadao kako će predočeni dokazi koje je u Moskvu donijela najviša izraelska vojna delegacija biti dovoljni za drukčiju odluku Moskve. Jer izraelski državni vrh i dalje je pretpostavljao kako je Izrael Rusiji izuzetno bitan čimbenik, ne samo po pitanju stanja u Siriji, i da Moskvi nije u interesu zaoštravanje vojnih odnosa s Jeruzalemom, poglavito sada, kada je sinkronizacija političkog djelovanja na relaciji Washington-Jeruzalem na nikada višoj operativnoj razini. Međutim, pojedini, čak i ugledni izraelski mediji poput Haaretza i Jerusalem Posta, proteklih su dana otovreno krivicu za tragediju s ruskim IL-20 pripisivali izraelskoj strani čiji je vojni vrh učino niz pogrešaka, prije svega vezano uz sporazum s Rusijom, potpisan 2015.g., o pravodobnom izvješćivanju o svojim zračnim akcijama nad Sirijom radi izbjegavanja incidenata. Izraelska vojska u ovom je slučaju rusku stranu izvjestila doslovno 1 minutu prije početka zračnog napada, pri čemu je pogrešno navela i kako će napad zrakoplovima biti izveden na sjeveru Sirije, a u stvarnosti su napadnuti ciljevi u zapadnoj regiji Idlib, čak ne na njezinom sjevernom dijelu već na jugu, na kojem su smještene i dvije ruske vojne baze (pomorska i zrakoplovna), a što sve skupa nije ostavilo ni vremena ni prostora za izvlačenje ruskog IL-20 iz zone nailaska izraelskih zrakoplova. A sirijska PZO do sada nije imala mogućnost prepoznavanja ruskih zrakoplova, već je uvijek prilikom napada izraelskih zrakoplova prema njima usmjeravala i navodila svoje PZO sustave – u konkretnom slučaju S-200. Zato odluka nakon istrage ruskog MO i nije mogla biti drugačija. Još i gore, u njoj se otvoreno navodi kako je izraelski čin bio smišljen i neprijateljski potez (dakle ne „slučajan niz nesretnih okolnosti“, kakvu je mogućnost ruski predsjednik Putin najavio prigodom zajedničke konferencije za medije s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom saznavši za tragediju Il-20).

Nakon ovoga Izrael ima samo dvije mogućnosti: prihvatiti odgovornost i dati jamstva kako će mu u budućim djelovanjima na nebu iznad Sirije biti više stalo do života tamo stacioniranih ruskih vojnika (ali sada uz višestruko povećane rizike za izraelske zračne snage nakon što Sirija dobije sustave S-300. Jer podsjetimo: u veljači je i ovakva „šuplja“ sirijska PZO, kakva je sada, oborila suvremeni izraelski F-16); ili, drugo, i dalje inzistirati na svoj nevinosti i krivnju prebacivati na sirijsku vojsku i time Rusiji poručiti da se sama mora pobrinuti za sigurnost svojih vojnika. A ovaj drugi scenarij teško da će Izraelu biti po volji jer prijeti njegovim neposrednim ulaskom u sirijski ratni sukob što on nipošto ne želi. Jer Jeruzalemu je itekako odgovaralo dosadašnje „tiho“, „neprimjetno“ i nekažnjeno vojno djelovanje protiv vlade u Damasku, nad kojim su sve glavne sile zatvarale oči. Ali to od ovog tragičnog incidenta više neće biti moguće. Jer ruska je vojna struka jučer i danas svoje rekla, a njezine poteze podržao je i ruski politički vrh. Ali usudio bih se reći još nešto: u svemu ovom čak i nije toliko važana sama odluka o ruskim vojnim protumjerama (neovisno što će one itekako utjecati na promjenu stanja na terenu), koliko ton najvišeg ruskog vojnog i državnog vrha, iz kojeg se iščitava spremnost Moskve na promjenu cjelokupne paradigme njezinih složenih odnosa s Izraelom, koji su i do sada imali svojih amplituda – uspona i padova, ali bi uvijek ostajali na po obje strane prihvatljivoj razini.  A kada je to tako, mjesta za izraelsku samovolju, nonšalantnost i improvizaciju više nema. Zato ovaj izraeski potez, koji je doveo do rušenja ruskog Il-20 (neovisno o tome je li prethodno bio smišljen ili ne) bez ustručavanja uspoređujem s onim turskim, namjernim obaranjem ruskog bombardera Su-24 u studenom 2015.g., jer će po svom unutarnjem eksplozivnom kapacitetu proizvesti slične i dugoročne posljedice ne samo u Siriji, nego i u odnosu na novo strateško pomicanje i preslagivanje savezništava i partnerstava na bliskoistočnom prostoru. Jer ne treba smetnuti s uma da će rusko zaoštravanje odnosa s Izraelom biti vrlo povoljno primljeno ne samo od strane Turske i Irana, već i velikog dijela „arapske ulice“ koja Izrael (uz SAD), neovisno o njihovim političkim elitama, i dalje smatra najvećim neprijateljem i „velikim Sotonom“. Zato pred izraelskim državnim vrhom sada stoji složena zadaća, na koji način odgovoriti na nastali izazov, a da se dalje ne pogoršavaju njegovi odnosi s njemu itekako važnim partnerom – Rusijom.  Jer SAD nikada, naročito pod ovakvim okolnostima i uzrocima moguće nove krize, neće ni zbog koga zaratiti s Rusijom (pa makar se radilo o ovom ili onom članku statuta NATO saveza, kojeg, Izrael, uostalom i nije član).

Video snimku obraćanja ruskog ministra obrane možete pogledati ispod teksta.

 

U naoružanju slovačke vojske nalazi se jedan od najnaprednijih i najneobičnijih samohodnih topničkih sustava u svijetu. Riječ je o samohodnoj haubici 155 mm  na kotačima Zuzana 2. Dana 23. svibnja 2018. godine slovačka vojska objavila je da u naoružanje uvodi prvih 25 topničkih sustava Zuzana 2 koji su na testiranju bili od 2014. godine.

Proizvodnja haubica  se nastavlja jer su prvi primjerci  isporučeni  slovačkoj vojsci u potpunosti zadovoljili, a ponuđena je i ogromnoj  indijskoj vojsci kod koje se sada nalazi u fazi terenskih ispitivanja.

Zuzana 2 nastavak je konstrukcije stvorene 70.-ih godina, još u doba Čehoslovačke. Njezino izvorište je u samohodnoj haubici DANA (Dělo Automobilní Nabíjené Automaticky), razvijenoj  kasnih 70.-ih godina prošlog stoljeća.  Ogromna 152 mm haubica postavljena je  tada  na neubičajnoj konfiguraciji na 8 kotača umjesto na gusjenično vozilo. Većina samohodnih haubica toga doba bila je na gusjeničnom podvozju, a DANA je bio prvi topnički sustav koji je koristio podvozje terenskog vojnog kamiona  Tatra s pogonom na svih 8 kotača i potpuno neovisnim ovjesom. DANA je raspolagala i sa automatskim punjačem što je taj neobični samohodni top, koji je kada bi bio prekriven ceradom, podsjećao na autodizalicu ili kakav građevinski stroj, doveo već tada u sam vrh modernih topničkih oružja toga doba. Top je bio oklopljen a prednji oklop mogao je izdržati pogotke strojnica kalibra 14,5 mm i krhotina eksplodiranih granata. U prednjem dijelu vozila nalazila se posada i vozač, a u zadnjem dijelu diesel motor. U središnjem dijelu postavljena je kupola sa sovjetskom haubicom kalibra 152 mm. Kupola se je mogla okretati 30 stupnjeva na svaku stranu od središnje osi.

Čehoslovačka je za hladnog rata održala proizvodnju vlastitog naoružanja pa je i haubica Dana bila zamjena za rusku samohodnu gusjeničnu haubicu istoga kalibra 2S3 Akatsiya, koja se uvodila u naoružanje svih ostalih država Varšavskoga ugovora. Proizvodnja DANA započela je 1971. godine i trajala je sve od 1994. godine za koje vrijeme je proizvedeno ukupno 750 primjeraka. Prigodom razlaza Češke i Slovačke izvršena je i raspodjela raspoloživih primjeraka DANA –e. Manji broj primjeraka isporučen je Poljskoj i Libiji. DANA je koristila sovjetsko standardno streljivo kalibra 152 mm i raspolaže kompletom od 60 granata i punjenja. U vrijeme kada je ugrađen automatski punjač bio je izuzetno napredan i omogućavao je punjenje topa bez obzira na položaj cijevi. Kao sekundarno naoružanje korištena je strojnica kalibra 12,7 mm ugrađena na krovu odjeljka sa vozačem. U temelju sustava bio je kamion, konfiguracije 8×8  Tatra T815 Koloss, pokretan deisel motorom Tatra 2-939-34, maksimalne snage 345 KS.

Za razliku od gusjeničnih samohodnih haubica DANA je postizala veću brzinu i mogla prijeći veće udaljenosti s jednim punjenjem goriva. S druge strane imala je slabije sposobnosti kretanja izvan putova. Prednost joj je bila niža cijena i raspoloživost pričuvnih dijelova koje je djelila u velikoj mjeri sa široko rasprostranjenim vojnim kamionom Tatra T-815.

DANA je korištena od strane češke vojske i u Afganistanu. Nakon stvaranja nezavisne Slovačke ona je u svojim tvornicama proizvela nasljednicu DANA-e koja je po svemu bila slična, osim što je ugrađena haubica kalibra 155 mm koja je mogla koristiti standardno NATO streljivo. Slovačka haubica, nazvana Zuzana, uvedena je u naoružanje slovačke vojske, a manji broj primjeraka je prodan republici Cipar.

U nastavku razvoja topničkog oružja slovačka tvrtka Konstrukta proizvela je usavršenu Zuzanu koja je dobila naziv Zuzana 2. Za razliku od Zuzane novi topnički sustav naoružan je s novim topom kalibra 155 mm  L52, dužine cijevi 52 kalibra, s  većim dometom. Zuzana 2 ima redizajniranu kabinu tako da je top u kupoli koja se može okretati 360 stupnjeva montiran između dva odvojena kabinska odjeljka. Na taj način posada je potpuno izolirana od potencijalno opasnih incidenata i plina koji se razvija pri ispaljivanju. Top koji koristi sve vrste NATO streljiva u kalibru 155 mm smješten  u zasebnoj kupoli zapravo djeluje potpuno automatski,  a posada s njim upravlja iz svojih pozicija u kabini.

Posadu broje 4 člana, težina sustava je 32 tone, težina projektila je 43,5 kg, maksimalni domet je 41 km, kada se koristi reaktivno zrno,  a maksimalna brzina paljbe je 6 granata u minuti, ukoliko se koristi automatski punjač. Elevacija cijevi je od -3,3  do  +60 stupnjeva. Vozilo konfiguracije 8×8 na kojemu je montirana kupola, kabina za posadu i pogonski dio pokretano je diesel motorom Tatra T3B-928.70, maksimalne snage 442 KS., maksimalna brzina na cesti je 80 km/h, a maksimalna udaljenost koju moiže prijeći bez naknadnog punjenja goriva je čak 600 km. Vozilo savladava uspon od 60 stupnjeva i bočni nagib od 30 stupnjeva.

Zuzana 2 može izravno i neizravno pucati, pri čemu može koristiti standardna eksplozivna zrna, eksplozivna zrna s raketnim pogonom i protuoklopna zrna za direktno djelovanje po oklopnim ciljevima. Sustav ima 40 granata spremih za uporabu. U bitnicama se nalaze kamioni Tatra identične konfiguracije pogonskoga dijela koji se koriste za popunu gorivom i streljivom, te vozilo sa sustavom za upravljanje vatrom. Zuzana 2 može djelovati i samostalno, bez umrežavanja u sustav upravljanja. Topnički sustav Zuzana 2 sposoban je ispaliti uzastopno više projektila koje lete po različitim putanjama kako bi istovremeno pogodili cilj.  Sve ispaljene granate istovremeno pogađaju cilj (Multiple Round Simultaneous Impact Firing – MRSI).

Zahvaljujući proizvodnji Zuzane 2 slovačka vojna industrija održava  i unapređuje tehnološku razinu i osigurava proizvodnju i daljnji razvoj borbenih sustava za slovačku vojsku, a izgledna je mogućnost  izvoza ovog topničkog sustava. Zuzana 2 suvremeni je topnički sustav  velike pokretljivosti i operativnog radijusa, a u odnosu na slične topničke sustave na gusjenicama osjetno je niže nabavne cijene kao i troškova održavanja jer koristi pogonske komponente standardnih kamiona Tatra 8×8 slovačke vojske.

 

Nakon prošlogodišnjeg uspjeha i više nego očekivanog interesa od strane medijske javnosti, kao i pohvala domaćih i inozemnih stručnih krugova glede organizacije i odabranih i obrađenih tema, i ove se godine, 27. i 28. rujna, u Splitu (hotel Cornaro), održava Drugi međunarodni energetsko-bankarski forum „Europska unija-Euroazija: Geopolitičke energetske perspektive“. Forum organizira Institut za europske i globalizacijske studije (INEGS / http://www.inegs.com). U odnosu na prošlu godinu, kada je naglasak tj. fokus interesa na Forumu stavljen isključivo na energetiku, ove je godine energetici pridodana i tema bankarstva i financija, što je izuzetno bitno s aspekta potencijalnih ulaganja, sklapanja poslova i td. budući da će u radu foruma sudjelovati domaći i strani stručnjaci i predstavnici tvrtki i iz tog izrazito važnog sektora.

Ovaj se stručni skup održava u vremenu izraženog suparništva interesa vodećih čimbenika međunarodnih odnosa, koji snažno utječu na geopolitičko preslagivanje na globalnoj razini. Prostor Europe i Euroazije teško se može razdvojiti, budući da je zemljopisno i civilizacijski sama Europa (i EU) zapravo dio Euroazije. Tako je i veliki francuski predsjednik, Charles de Gaulle, imao viziju jedinstvene Europe koja bi se prostirala od Atlantika do Urala i kao takva postala najutjecajnija svjetska sila i „odlučivala o sudbini svijeta“, (de Gaulle, Strasbourg, November 1959).

Euroazija je, danas, jedna od najdinamičnijih regija u svijetu u kojoj živi 75% svjetske populacije, koja raspolaže s tri četvrtine svjetskih izvora energenata i ostvaruje više od 60% svjetskog BDP. Na prostoru Euroazije nalaze se neke od najdinamičnijih i najutjecajnijih zemalja svijeta (šest najvećih potrošača vojne opreme i naoružanja), od kojih su Rusija i Kina ozbiljni pretendenti za svjetski primat. Zbog ogromne potrošnje energije u razvijenim državama, ali i onim u razvoju, uz rastući deficit energetskih rezervi u svijetu, kao i pratećih predviđanja poremećaja u ponudi, opskrbi i transportu nafte i prirodnog plina, pitanje energetske sigurnosti postavljeno je na agendu međunarodne zajednice kao prvorazredno političko pitanje i najveći globalni izazov. Novu energetsku krizu obilježava veliki rast potražnje za energijom, a zaoštravanje političkih napetosti između vodećih čimbenika međunarodnih odnosa često je posljedica nove geopolitike koja se oblikuje kroz nastojanja velikih sila za uspostavom nadzora nad izvorima nafte i plina, i putovima njihovog prijenosa.

U tom kontekstu odnosi Zapada i Rusije, Europske i Euroazijske unije imaju uspone i padove, dok diskurs o energetici dobiva prepoznatljivu geopolitičku dimenziju koja se snažno reflektira na prilike u jugoistočnoj Europi, time i u Republici Hrvatskoj. Rivalstvo velikih sila, trgovinski „plinski ratovi“ prijeteći ugrožavaju najvrijednije europsko naslijeđe – sedamdeset godina mira, gospodarskog prosperiteta i tehnološkog napretka, međusobne povezanosti i ovisnosti, tolerancije i multikulturalnosti, zajedničke obrane i sigurnosti.

Forum, koji je na tragu intenzivnog političkog dijaloga s Rusijom, i ove se godine održava pod pokroviteljstvom Ureda predsjednice RH, Kolinde Grabar Kitarović. Na Forumu će se okupiti članovi akademske zajednice, predstavnici ministarstava i Hrvatske gospodarske komore (HGK), domaći i inozemni stručnjaci za energetiku, predstavnici naftnih tvrtki, kao i financijskih korporacija i poduzetnika, a s ciljem uspostava novih znanstvenih i poslovnih kontakata, organizacije rasprave o mogućnostima ulaganja, poticanja suradnje i dogovaranja poslova.  Forum je fokusiran na energetski potencijal Euroazije i njezin utjecaj na interese EU, s posebnim osvrtom na kaspijsku regiju, u kojoj su značajni energetski igrači „nove velike geopolitičke igre“ Azerbajdžan i Kazahstan.

Energetski trendovi i tendencije u Euroaziji u novom geopolitičkom kontekstu, energetski izazovi u 21. st., i prilike za energetsku suradnju Hrvatske i zemalja Euroazije, teme su panela prvog dana (27. rujna). Skrećemo pozornost na sadržaje drugog dana Foruma (28.09.), na kojima će paneli „Zajednički bankarsko-gospodarski interesi hrvatskih i ruskih gospodarstvenika“, i „Mogućnost podrške zajedničkim investicijskim projektima u području energetike, te malog i srednjeg poduzetništva“, vjerujemo, privući pozornost hrvatskih poduzetnika.

I ove godine u radu Foruma aktivno će sudjelovati i analitički stručnjaci portala Geopolitika News dr. sc. Jadranka Polović i Zoran Meter, što nam je velika čast i zbog čega se i ovoga puta zahvaljujemo organizatoru i prof. dr. Anđelku Milardoviću osobno.

(Program konferencije dostupan je na mrežnim stranicama Instituta za europske i globalizacijske studije http://interef.eu/program-foruma.)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Odnosi između Srbije i NATO saveza složeni su zbog poznatih događaja s kraja prošlog stoljeća i NATO-vog bombardiranja te zemlje zbog rata na Kosovu. To je, vjerojatno, i jedan od glavnih razloga zbog kojih se većina građana Srbije protivi članstvu svoje zemlje u toj vojno-političkoj organizaciji. S druge strane, NATO savez nedjeljiv je dio tzv. euroatlantskih integracija tj. gotovo su sve zemlje članice EU prije pristupa u taj elitni klub država postale i članice NATO saveza. Drugim riječima, članstvo u NATO-u smatra se nužnim „ausvajsom“ tj. propusnicom za ulazak neke zemlje u Europsku uniju. Ali zbog aktualnih geopolitičkih previranja u svijetu, Europi i balkanskoj regiji i zategnutih odnosa na relaciji SAD-Rusija i SAD-Kina (kineski gospodarski interes za JI Europu vrlo je visok), takvo nepisano pravilo sada teži iznimkama: one se, jednostavno, svode na želju Zapada za što bržom integracijom preostalih zemalja regije u zajednicu europskih država, kako bi sprječio daljnje jačanje utjecaja Moskve i Pekinga na ovom strateški važnom prostoru – jednom od vrata Euroazije. Pri tom strogi kriteriji, koje su za članstvo u euroatlanskim integracijama ranije morale ispuniti druge zemlje negdašnjeg „soc-lagera“ (poput Hrvatske) postaju sve blaži, neovisno o formalnim izjavama Bruxellesa i ključnih zemalja Unije da će i Srbija morati ispuniti sve kriterije poput drugih zemalja koje su svojedobno bile u „čekaonici“ EU. A oni će se, vjerojatno, dodatno reducirati i prilagođavati novonastalim okolnostima. Jer ulozi u globalnoj geopolitičkoju bitci Istok-Zapad su preveliki, a da bi se bilo što prepuštalo slučaju.

O tome svjedoči i slijedeća vijest:

Vojna suradnja Srbije s s takvim državama poput Rusije i Bjelorusije nije problem za NATO, izjavio je 20. rujna, na konferenciji „Suradnja vojske Srbije i oružanih snaga država-članica NATO“, šef Odijela za vojne sveze Sjeveroatlantskog saveza u Beogradu, general Giuseppe Marinelli. Također je kazao kako će Srbija sama odlučiti, hoće li ili neće postati članica NATO saveza.

General Marinelli je kazao kako Sjeveroatlantski savez visoko cijeni sudjelovanje Srbije u mirovnim operacijama. „Mi imamo zajedničke izazove, a htjeli bismo imati i zajedničke odgovore“, kazao je general, čije je riječi prenijela agencija Tanjug.

„Ukoliko Srbija ne želi postati članica NATO-a – nema problema. Ako se Srbija želi priključiti savezu, to će biti odluka same Srbije. Ako ona želi surađivati s NATO-om, to je također njezina odluka. Ako Srbija želi surađivati s drugim zemljama, poput Rusije i Bjelorusije – NATO u tome ne vidi problem“, kazao je general Marinelli i podsjetio, kako u NATO-u izvrsno funkcionira i suradnja s neutralnim državama – Švedskom i Finskom.

Šef delegacije srpskog parlamenta pri Parlamentarnom vijeću NATO saveza, Dragan Šormaz, istom je prigodom izjavio, kako Srbija u tom tijelu ima status pridruženog člana, što joj omogućuje predlagati, ali ne i glasovati o konačnim odlukama. „Stav o Srbiji sada se jako promijenio i svi se naši prijedlozi u glavnom usvajaju“, kazao je Šormaz.

Podsjećamo: NATO i Srbija postupno jačaju suradnju od trenutka kada se ta zemlja 2006.g. priključila programu „Partnerstvo za mir“ i Vijeću za euroatlantsko partnerstvo. NATO savez je te iste godine u Beogradu otvorio Odijel za vojne veze, s ciljem pružanja potpore srpskim vojnim reformama, pomoći Srbiji u okviru programa „Partnerstvo za mir“ i suradnje oko „aktivnosti NATO-a u sferi javne diplomacije u regiji“. Posljednjih mjeseci vidljiv je sve mekši pristup NATO saveza u odnosu prema Srbiji i njegovim početnim, više-manje ultimativnim zahtjevima Beogradu tipa „ili mi ili oni“, ili „s nama ili s njima“, kada su u pitanju srpski odnosi s Rusijom, koji, zapravo, i jesu glavna prepreka za davanje „zelenog svjetla“ za srpsko priključenje euroatlantskim integracijama. Jasno je kako vrijeme na geopolitičkoj šahovskoj ploči sve brže istječe i kako je Beograd toga jako dobro svjestan, zbog čega više ili manje tvrdo i ustrajava na svojim političkim stavovima (od Kosova do Republike Srpske tj. BiH) kako bi po sebe „ušićario“ što je moguće više dividendi. Zbog toga i zemlje regije (uključujući i Hrvatsku) moraju s pojačanom pozornošću pratiti odnose EU-NATO-Srbija, kako se u „trgovini“ između Bruxellesa i Beograda iza leđa ne bi „trgovalo“ i njihovim nacionalnim interesima.

 

Tragični incident s obaranjem ruskog vojnog zrakoplova Il-20 17. rujna (u kojem je poginulo 15 ruskih vojnika), kojeg je raketom oborila sirijska PZO gađajući izraelske zrakoplove koji su krenuli raketirati ciljeve na sirijskom tlu i pri tom se kretali u blizini spomenutog Il-20, doveo je do pogoršanja rusko-izraelskih političkih odnosa, ali i do porasta protuizraelskog raspoloženja u ruskoj javnosti i na ruskim društvenim mrežama na kojima građani od ruskih vlasti zahtjevaju odlučnije mjere protiv izraelske države. Naime, nedugo nakon incidenta, rusko Ministarstvo obrane svu je krivicu prebacilo isključivo na izraelsku stranu, ne samo zbog skrivanja izraelskih zrakoplova iza ruskog Il-20 pri namjeri ulaska u sirijski zračni prostor, već i zbog toga što izraelska strana o planiranom napadu na sirijske objekte (koje Izrael smatra logističkim ili kapacitetima za proizvodnju oružja kojim se koriste iranske proxy organizacije u Siriji) ovaj put nije izvjestila rusku stranu. Jer Rusija i Izrael su, dva mjeseca nakon što je rusko zrakoplovstvo počelo vojne operacije u Siriji 2015.g., upravo zato da se ne dogodi neželjeni scenarij poput turskog obaranja ruskog bombardera u studenom te iste godine, usvojile memorandum o koordinaciji zračnih aktivnosti, koji podrazumijeva i izraelske najave svojih zračnih akcija na nebu iznad Sirije. Ovoga je puta to izostalo, što je i bio glavni razlog za riječi ruskog predsjednika Putina na zajedničkoj konferenciji za medije s mađarskim premijerom Orbanom, prema kojima on u cijelosti podržava priopćenje ruskog MO. Pri tom je Putin dodao (očito nastojeći smiriti situaciju i pričekati telefonski razgovor s izraelskim premijerom Netanjahuom i želeći čuti njegova objašnjenja), kako se ovaj incident ne može poistovijetiti sa spomenutim turskim činom kada je turski lovački zrakoplov s namjerom oborio ruski bombarder Su-24 na nebu iznad Sirije, u blizini turskog zračnog prostora. Međutim, Putin je odmah i kazao kako će Rusija ojačati sigurnost svojih snaga u Siriji i kako će „to primjetiti svi“. A u telefonskom razgovoru s izraelskim premijerom, kako je izvjestio službeni Kremlj, Putin je „ovakve operacije izraelskih zračnih snaga označio kao narušavanje sirijskog suvereniteta“ i naglasio kako izraelska strana nije poštivala „rusko-izraelski dogovor o nedopustivosti opasnih incidenata“. U priopćenju je također jasno navedeno kako je ruski zrakoplov uništen „vatrom sirijske PZO“.

Ovdje želim ukazati, kako su pojedini savjetnici turskog predsjednika Erdogana nedugo nakon obaranja Il-20 direktno optužili Izrael, koji, kako je rečeno, „nastoji minirati postignuti rusko-turski sporazum o Idlibu“, usuglašen neposredno prije tog incidenta, na sastanku najviših političkih i vojnih delegacija dviju zemalja u Sočiju. Također, za pretpostaviti je i kako Iran sada „trlja ruke“ zbog traljavosti izraelskog postupka (jer Izrael, iako su se njegovi zrakoplovi možda i skrivali iz ruskog transportnog Il-20, sigurno nije želio niti očekivao ovakav scenarij tj. da će sirijska PZO oboriti zrakoplov svog glavnog saveznika bez kojeg bi Damask već odavno bio poražen na bojnom polju). Nije nikakva tajna kako Teheran već dugo iščekuje ruski odgovor na nekažnjeno izraelsko ponašanje u Siriji.

A svjetska javnost, zapravo, nije niti svjesna koliko je Izrael duboko involviran u sirijski sukob: prema ruskim izvorima, samo od početka ove godine Izrael je izvršio 200 zračnih napada na kopnene ciljeve na tlu te zemlje. Izrael, naravno, nije jedina zemlja koja u Siriji, nezakonito s točke međunarodnog prava, krši sirijski suverenitet i njezin zračni prostor. To čini i Turska na sjeveru Sirije, kao i američka koalicija na sjevero-istoku te zemlje. Međutim, u ta dva posljednja primjera niti jedna od njih ne napada sirijske vojne objekte, makar i pod pokrićem da se njima služe proiranske snage, već one djeluju isključivo po terorističkim postrojbama „Islamske države“, a Turska i dodatno (prema njezinim objašnjenjima) protiv terorističkih postrojbi sirijskih Kurda. Dakle, razlika je i u tom smislu velika.

S druge strane izraelski vojni i politički vrh sada, u komunikaciji s Moskvom nastoji umanjiti svoju odgovornost, naglašavajući činjenicu da je  ruski zrakoplov oboren od strane sirijskog PZO i da su Sirijci ti koji su „morali pritisnuti dugme“ za lansiranje rakete, zbog čega snose svu odgovornost. Ali Jeruzalem ipak ne može opovrgnuti činjenicu kako o svom napadu nije izvjestio rusku stranu, a osim toga njegovi su se zrakoplovi kretali prema sirijskoj regiji Latakiji, u kojoj se nalazi i ruska zrakoplovna baza Hmeymim, što još više usložnjava njihovu poziciju. Treba spomenuti kako je nedavno izraelsko zrakoplovstvo bombardiralo i sirijske ciljeve svega 20-ak kilometara od ruske pomorske baze u Tartusu, što je također izazvalo negativnu reakciju Moskve, koja smatra kako se takvim akcijama povećava rizik za ruske vojnike i njihove oružane efektive u toj zemlji.

Na sastanku u Moskvi u svibnju ove godine Netanjahu je dobio dozvolu ruske strane za daljnje izvođenje svojih napada na objekte u Siriji koje smatra svojom nacionalnom ugrozom, kao što ju je dobio i u lipnju, nakon incidenta s prehvatom ruskog zrakoplova od strane izraelskog drona (to je prošlo bez tragičnih posljedica). Ali već su tada pojedini izraelski analitičari upozoravali na rastuću opasnost izbijanja međusobnih incidenata ruskih i izraelskih zračnih snaga. A nakon ovog incidenta i pogibije ruskih vojnika stvari će se sigurno promijeniti te je jasno kako izraelski zračni napadi po sirijskim objektima (za koje pretpostavljam da će se i dalje nastaviti jer se radio o izraelskoj dokrtini po pitanju nacionalne sigurnosti, koliko god ona kontroverzna bila, jer što bi se dogodilo da takvu doktrinu napada na susjedne zemlje koriste i ostale svjetske države?) više neće biti tako „ležerni“ i samouvjereni. Drugim riječima – izraelski napadi bit će otežani.

Osim toga povećava se rizik da Iran ili sirijska vojska slijedeći put „namjerno pogriješe“ i da iznova dođe do neplaniranih gubitaka po rusku stranu. Jer sukob Rusija-Izrael i sirijskoj vladi (koja godinama bezuspješno prosvjeduje protiv izraelskih napada) i Teheranu (čije su proxy snage izložene tim napadima) itekako bi olakšao njihove pozicije. Osim toga, Moskva računa na pogibiju svojih vojnika na terenu pri izvođenju klasičnih vojnih operacija i to može pravdati pred svojom javnošću (svaki rat nužno dovodi i do gubitaka u ljudstvu), ali teško će moći pravdati svoje nedjelovanje u slučaju incidenata u kojima pogibaju njezini vojnici koji ni u kakvim aktivnim borbama na sirijskom tlu ne sudjeluju, kao što je i sada bio slučaj. Ruska javnost će prije ili kasnije pitati, ima li rusko strpljenje granica i ima li Rusija uopće snage i volje zaštititi svoje vojnike od protuzakonitog djelovanja suprotnog tabora na sirijskoj bojišnici? Sve su to neugodna pitanja koja se mogu odraziti na pad popularnosti ruskog predsjednika Putina i vlade, zbog čega će on prije ili kasnije biti primoran oštrije reagirati. Njegovo priopćenje o dodatnom jačanju sigurnosti ruskih snaga u Siriji „koje će svi osjetiti“ za sada je nepoznanica po pitanju što ono konkretno znači. Radi li se o jačanju ruskih sustava PZO ili možda isporuci suvremenijih PZO sustava sirijskoj vojsci, kojima će one obje pod nadzor staviti cjelokupni sirijski zračni prostor? Neovisno o toj nepoznanici, a znajući za Putinove dosadašnje poteze, kao i za netom učvršćeno rusko-tursko zajedničko djelovanje u sirijskom sukobu nakon sastanka u Sočiju (naravno i s Iranom), sigurno je kako Rusija neće ostati bez odgovora.

Ali i pored svega pretpostavljam kako ipak neće doći ni do kakvog poremećaja strateških rusko-izraelskih odnosa jer Izrael ipak nije želio ovakav tragični scenarij (makar za njega i imao veliki dio „zasluga“), iako niti to nije isključeno. Jer izraelski državni vrh je po ukupnoj bliskoistočnoj problematici (tako i po onoj sirijskoj), nakon dolaska Trumpove administracije u potpunosti zauzeo američki stav.

Rusija i službeno optužila Izrael za incident s Il-20

Nakon što je u veljači o.g. sirijska PZO srušila izraelski F-16, izraelska je strana shvatila poruku ali je njegovo zrakoplovstvo svejedno nastavilo ulaziti u sirijski zračni prostor i vojno djelovati, neovisno o tome što su te operacije postajale sve opasnije. Ali sve se to sada itekako može promijeniti. Naime, u nedjelju, 23. rujna, rusko MO je, nakon službeno provedene istrage i nakon što je u Moskvi boravio izraelski vojni vrh i predočio svoje dokaze o incidentu s Il-20, donijelo konačnu ocijenu i zaključilo slijedeće: za rušenje Il-20 kriv je Izrael!

Nakon ovoga Izrael zapravo ima samo dvije mogućnosti: prihvatiti odgovornost i dati jamstva kako će mu u budućim djelovanjima na nebu iznad Sirije biti više stalo do života tamo stacioniranih ruskih vojnika, ili, drugo, i dalje inzistirati na svoj nevinosti i krivnju prebacivati na sirijsku vojsku i time Rusiji poručiti da se sama mora pobrinuti za sigurnost svojih vojnika. U tom slučaju Rusiji je najjednostavnije sirijskoj vojsci isporučiti suvremenija sredstava PZO, što je Moskva do sada oklijevala činiti upravo zbog očuvanja svojih partnerskih odnosa s Izraelom. A takav scenarij Izraelu nikako ne bi bio po volji. Ukoliko ga bude nastojao spriječiti prijeti mu neposredan ulazak u ratni sukob u Siriji, što on nipošto ne želi. Jer njemu je itekako odgovaralo dosadašnje „tiho“ i „neprimjetno“ vojno djelovanje protiv vlade u Damasku, nad kojim su sve glavne sile zatvarale oči. Ali to od ovog tragičnog incidenta više neće biti moguće. Jer ruska je vojna struka svoje rekla, a sada je na redu Putin i politički vrh. A ruski građani ovog puta složno traže konkretne poteze i kažnjavanje krivaca.

Međutim, na sve ovo možda će  najvažniju ulogu ipak imati američko-ruski odnosi. Američka je vojska Rusiji ponudila pomoć oko traženja ostataka ruskog Il-20 u Sredozemnom moru, prošli je tjedan u Moskvi boravio američki ministar energetike, a dva dana kasnije Trump je najavio odustajanje od uvođenja sankcija protiv tvrtki koje sudjeluju u projektu plinovoda „Sjeverni tok 2“. Koliko god bili složeni i konkurentni, ono što je sigurno – na američko-ruske odnose nitko sa strane ne može utjecati, a što oni dogovore ili ne dogovore utječe na cijeli svijet. Ta njihova „velika igra“ u svakom se slučaju nastavlja, a time i opasnost za „kolateralne“ zemlje. Smatra li se Izrael takvom ili pak državom koja može utjecati na globalne odnose stvar je percepcije njegovog državnog vrha.

Zoran Meter: RUSKO-TURSKI SPORAZUM O IDLIBU. ZAOŠTRAVAJU SE RUSKO-IZRAELSKI ODNOSI!

Kao što smo već ranije pisali u našim energetskim analizama, tvrdeći kako je projekt plinovoda „Sjeverni tok 2“ (povezuje direktno Rusiju i Njemačku dnom Baltičkog mora) praktički nezaustavljiv, a predugo razmišljanje Danske hoće li ili neće dati svoju dozvolu za prolazak plinovoda kroz njezine teritorijalne vode samo problem tehničke prirode kojeg je investitorima lako zaobići, danas su se takve prognoze i potvrdile.

Američki predsjednik Donald Trump, u srijedu, 19. rujna, izjavio je kako Sjedinjene Države neće uvoditi sankcije protiv tvrtki koje sudjeluju u projektu plinovoda „Sjeverni tok 2“, iako on osobno smatra kako taj projekt Njemačkoj „nije nužan“. Izjavio je to ni manje ni više nego u vrijeme susreta s poljskim predsjednikom Andrzejom Dudom, čime je snažno razočarao svog poljskog kolegu čija je zemlja bila ona članica EU koja se najoštrije protivila izgradnji tog plinovoda, nazivajući ga novim instrumentom ruskog geopolitičkog pritiska na Europu. Varšava je, praktički, do danas gajila nadu, kako će, usprkos posve jasnim njemačkim političkim signalima i porukama da taj projekt ide do kraja i da je nezaustavljiv, Washington ipak uspjeti blokirati njegovu izgradnju. Naravno, Poljska to nije činila bez razloga. Nju su na to poticale izjave najsnažnijih američkih političara (uključno i samoga Trumpa) i ključnih državnih institucija – od Bijele kuće do Kongresa. Međutim, predsjednik Trump na kraju je ipak priznao realnost. To je, doduše, učinio na način da Ameriku pokuša ostaviti „čistoga lica“ u čitavoj ovoj dugogodišnjoj energetskoj sagi – skoro pa agoniji – čija je kulminacija sukoba i počela dolaskom Trumpa na čelo SAD-a. Dakle – Trump ju je morao i okončati i očito kako to upravo i čini. U tom je smislu, pokušavajući „sačuvati obraz“, on danas izjavio i da njemačka vlada „neumjesno“ troši sredstva na taj projekt i da će njemački narod „platiti milijarde i milijarde dolara godišnje za energente iz Rusije“, zbog čega je on uvjeren kako se to „njemačkom narodu ne sviđa“.

Poljski predsjednik Duda i dalje uporno izražava nadu da će SAD zaustaviti izgradnju tog plinovoda i da je „odluka u rukama američkog predsjednika“, naglasivši, kako će prisutnost ruskog plina na europskom tržištu smetati SAD-u prodavati svoj ukapljeni plin (LNG).

Ovakva Trumpova izjava sasvim sigurno nije slučajna, niti je ona njegov „novi hir“ – kako obično Trumpove snažne poteze tumače njegovi oponenti kod kuće i u svijetu. Dovoljno je naglasiti kako je u posjetu Moskvi prije samo dva dana boravio američki ministar energetike Rick Perry, gdje je bio gost ruskog ministra energetike Aleksandra Novaka i direktora moćne državne korporacije „Rosatom“, koja gradi atomske centrale diljem svijeta, Alekseya Lizhacheva. U intervjuu kojeg je 17. rujna dao ruskom mediju „Kommersant“, američki ministar energetike kazao je kako, „neovisno o sankcijama, mi smatramo krajnje važnim nastaviti otvoreni dijalog (s Rusijom)“, a glede plinovoda „Sjeverni tok 2“ izjavio je kako Amerikance najviše zabrinjava pitanje tranzita ruskog plina kroz Ukrajinu, ali i da mnoge zemlje EU uz „Sjeverni tok 2“ traže i mogućnost alternativnih opskrba plinom. Dakle, već iz ovih riječi je vidljivo kako Washington shvaća nemogućnost svog ključnog utjecanja na izgradnju tog plinovoda i da su današnje Trumpove riječi samo rezultat te spoznaje. Osim toga, vrlo je vjerojatno da su američka i ruska strana u Moskvi razgovarali i oko nastavka tranzita ruskog plina kroz Ukrajinu. Oko tog pitanja Moskva je već davno zauzela pragmatičnu poziciju jer je njoj praktički svejedno na koji će način isporučivati svoj plin u EU. Bitno joj je jedino da ga plasira. Međutim, po pitanju tranzita kroz Ukrajinu njezin je stav evoluirao u tom smislu, da ona sada inzistira da buduće isporuke plina kroz tu zemlju (sada važeći dugoročni ugovor o tome ističe 31.12.2019. i to je glavni razlog za europsku zabrinutost, žurbu i nervozu) moraju biti temeljene na tržišnim zakonitostima. Dakle, sve priješnje dividende i popuste u cijeni plina koje je Rusija davala Ukrajini za tranzit kroz njezin teritorij u zamjenu za ostanak te zemlje u ruskoj sferi utjecaja ubuduće neće vrijediti. Na kraju, ukoliko se i postigne novi ugovor između Moskve i Kijeva i ruski se plin nastavi isporučivati Europi i ukrajinskim plinovodima, najveći gubitnik bit će upravo ta zemlja, koja će ostati bez znatnog dijela unosnog „kolača“ kojeg je dobivala temeljem ugovora koji se primiče svome kraju. Skupa je to cijena velike geopolitičke borbe Istoka i Zapada u koju su se ukrajinske političke i intelektualne elite olako dale uvući, bez dubinskog sagledavanja svih posljedica, ne samo energetskih – koje su samo najlakše izračunljive.

Rick Perry je u intervjuu ruskom mediju izjavio kako se SAD ne protive „Sjevernom toku 2“ zbog bojazni da će on negativno utjecati na plasman američkog LNG plina u Europu, što je  potkrijepio činjenicom da se Amerika ne protivi izgradnji plinovoda TAP (Trans-jadranskog plinovoda koji će se iz Azerbajdžana dostavljati plinovodom TANAP kroz Tursku i Grčku i dalje plinovodom TAP kroz Jadran do Italije). Međutim, pri tom je važno naglasiti kako će ta dva, u perspektivi spojena plinovoda, kao dio tzv. „Južnog plinskog koridora“ za opskrbu Europe, u svom maksimalnom kapacitetu omogućiti isporuke svega 15 milijardi m3 plina godišnje, što plinovodu „Sjeverni tok 2“ ne predstavlja nikakvu stvarnu konkurenciju s obzirom da će njegov godišnji kapacitet iznositi 55 milijardi m3 plina. Dakle, jasno je zašto TAP  ne predstavlja smetnju ni američkom LNG plinu: on, jednostavno, bez ruskog plina ne bi bio u stanju pokriti niti minimalne europske potrebe za „plavim energentom“, koje će, ionako, sve više rasti kako se budu zatvarale njemačke i francuske nuklearke i termoelektrane na ugljen i, naravno, nastavljao industrijski i svaki drugi razvoj.

A koliko je stanje u EU konfuzno i u političkom smislu, ukazuje i inicijativa Tri mora, koja ima otvorenu američku potporu, a izaziva zabrinutost tzv. stare Europe od „neposluha“ (čitaj: njezine nemogućnosti kontrole i utjecaja) novih članica u istočnom dijelu EU. Tako, jučer, Amerikanci na sastanku te inicijative u Bukureštu nju otovoreno pozdravljaju i najavljuju upravo kroz nju plasiranje svoje nove atlantske strategije u odnosima SAD-EU, a sve to pozdravlja i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker koji je aktivno sudjelovao na jučerašnjem sastanku. I sve bi to djelovalo i više nego idilično da predsjednik jedne od ključnih zemalja Višegradske skupine (koja je i kostur inicijative Tri mora) – Mađarske, Viktor Orban, upravo jučer nije bio gost ruskog predsjednika Vladimira Putina. I ne samo da je bio gost: dvije su zemlje dogovorile nastavak i proširenje političke i gospodarske suradnje u mnogim smjerovima, poput izgradnje dvaju novih reaktora mađarske nuklearke “Paks“ koja sada daje 35% ukupne električne energije Mađarskoj, a nakon proširenja osiguravat će čak 80% i time dugoročno našim susjedima riješiti problem opskrbe električnom energijom. Orban je jučer u Moskvi, otvoreno, pred novinarima, zamolio ruskog predsjednika da jedan krak plinovoda „Turski tok“ (koji bi trebao biti završen do kraja slijedeće godine), ukoliko se usmjeri prema Srednjoj Europi bude građen upravo preko mađarskog teritoirja. Dvije su strane jučer dogovorile nastavak i jačanje financijske suradnje između dviju država (mađarska OTP banka u Rusiji ima čak 200 svojih poslovnica), MOL sudjeluje u eksploataciji velikog nalazišta nafte u blizini ruskog grada Orenburga, odakle dobiva oko 60 000 tona nafte godišnje i td. Najavljuju se zajednički projekti u medicini, prije svega u onkološkom sektoru, i td. i td. A gdje su u tome svemu onda američke i EU proturuske sankcije?

Ali ovo spominjem samo zato što se Orbana u EU smatra klasičnim desničarem i populistom, koji otovreno surađuje s populistima na vlasti u Italiji (iz stranke „Liga“), u Njemačkoj (Seehofer i Bavarska) i Francuskoj, a nije potrebno spominjati koliko dobro surađuje i s aktualnim vladama u Poljskoj i Češkoj koje su prošli tjedan otvoreno stale u zaštitu Mađarske od prijetnji sankcijama EU zbog načina vođenja politike i stanja ljudskih prava u toj zemlji (vidi poveznicu ispod teksta).

Dakle, u Europskoj uniji na sceni je (u sjeni velike migrantske krize kao dominantnog problema kojeg se ovom prigodom nećemo doticati), jedan totalni politički kaos, kojeg možemo svesti na slijedeće elemente: na europskom tlu odvija se veliki geopolitički i geoekonomski sukob između SAD-a i Rusije; polariziraju se odnosi EU Zapad-EU Istok, jačaju suverenističke snage (Bruxelles ih iz propagandističkih razloga naziva „populistima“ ali i kao takve one su posve legitimne); desne „populiste“ otvoreno podržava Trumpova administracija, nastojeći smanjiti utjecaj Bruxellesa i slomiti jedinstvo EU kako bi bilateralnim dogovorima s europskim državama jednostavnije sklapala po SAD povoljnije sporazume; i konačno, desni „populisti“ u mnogim (ne svim, primjerice u Poljskoj i pribaltičkim republikama) EU članicama otvoreno simpatiziraju i Putina, kao i rusku politiku (Matteo Salvini, Marine Le Pen, Viktor Orban, njemačka desna stranka AfD) i te snage imaju zajedničku ideološku platformu koja se sastoji od namjere za promjenom dosadašnjeg ustroja Europske unije u smislu njezine veće decentralizacije i vraćanje izvornim kršćanskim korijenima i vrijednostima. Upravo je o tome jučer u Rusiji Viktor Orban pred novinarima otvoreno govorio.

Kada sve ovo sagledamo, ukljčno i destabilizirajući čimbenik migrantske krize i prijetnji terorizmom, kao i pokrenutih trgovinskih i carinskih ratova globalnog karaktera koje predvodi SAD, a itekako se tiču i EU (primjerice iranska problematika, odnosi s gospodarski prevažnom Kinom i td.), budućnost Europske unije posve je neizvjesna. Klupko njezinih nagomilanih problema iz ove perspektive, zapravo, izgleda nerazmrsivo, i zato nije nikakvo čudo da se sve veći broj ključnih zemalja EU odlučuje na samostalne političke „izlete“ na ovu ili onu stranu svijeta, od od SAD-a, preko Bliskog istoka, do Istočnih geopolitičkih središta (Moskve i Pekinga), nastojeći najprije osigurati što veći stupanj  najvažnijih vlastitih nacionalnih interesa, a tek onda povesti brigu o zajedničkim EU interesima i vrijednostima, ma što one bile i koga god predstavljale. A o tome bi brigu itekako morala voditi i hrvatska državna politika.

Zoran Meter: EUROPI PREDSTOJE VELIKE PROMJENE, MOŽDA I KAOS

 

„Slobodna Dalmacija“ je u utorak, 18. rujna, objavila zanimljiv članak autorice Lole Wright pod naslovom „Izraelska luka Haifa prelazi u kineske ruke“, za koji je svoj komentar dao i naš urednik Zoran Meter. Članak prenosimo u cijelosti:

Izrael je dao Kini ključ svoje najveće luke Haife. Možda će američka mornarica napustiti Izrael, piše tamošnji Haaretz. Izraelski list ukazuje kako se nije mislilo o strateškim interesima zemlje kada je Peking dobio zeleno svjetlo za ulazak u tu važnu luku jer su u blizini izraelske nuklearne podmornice, a zasigurno nisu sretni ni saveznici poput SAD-a.

Kinezi su 2015.g. potpisali 25-ogodišnji ugovor po kojem u luci Haifa mogu poslovati njihove tvrtke. Posao je, dakle, sklopljen u vrijeme administracije bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame, kada odnosi SAD-a i Izraela nisu bili najblistaviji. Taj posao, međutim, ide dalje, što je nekima razlog za brigu. Postavlja se, između ostaloga, pitanje, može li američka Šesta flota i dalje računati na Haifu, koja je redovito bila domaćin američkim ratnim brodovima. Lani je, primjerice, u Haifi bio nosač zrakoplova USS George W. Bush, a ove godine u ožujku je u tu izraelsku luku doplovio američki brod „Iwo Jima“, dok ju je u lipnju posjetio i razarač  USS Donald Cook.

Prema portalu Maritime-executive, očekuje se da će Shangai International Port Group (SIPG) upravljati novim Bay Terminalom u Haifi od 2021. godine, što donosi prisutnost Kine u toj izraelskoj strateški važnoj luci. Haifa je jedna od važnih točaka velikog kineskog projekta „Jedan pojas-jedan put“.

Nervozne reakcijje

Izraelski general Shaul Horev za agenciju Arutz Sheva pita, kako će se na sigurnost zemlje odraziti moguća kineska kupnja luke, „pod izgovorom izgradnje trgovačkog puta, kao što su učinili u luci Pirej u Grčkoj“. Izraelski Haaretz navodi kako se zbog Haife u Pentagonu pali alarm. U vrijeme sve intenzivnijeg trgovinskog rata između Pekinga i Washingtona, iz Kine jasno poručuju kako se neće samo braniti.

Zoran Meter, glavni urednik i analitičar portala Geopolitika News, ističe, kako su i Bijela kuća i Pentagon u posljednje vrijeme dovedeni u položaj da sve češće moraju reagirati na događaje na terenu, a sve ih manje sami iniciraju i pokreću, što su do nedavno činili, primoravajući ostale globalne ili regionalne  konkurente da onda na njih traže odgovore ili se njima prilagođavaju. Inicijativa sve više prelazi od strane Washingtona na Istočne geopolitičke centre moći – Moskvu i Peking. Poglavito je to vidljivo na području Sirije gdje Rusija diktira pravila igre, odnosno pokreće ili zaustavlja ofanzivne akcije sirijske vojske što je sada aktualno u regiji Idlib, a Washington uglavnom reagira političkim ili vojnim priopćenjima i prijetnjama.

A povijesno je poznato kako geoplitičke sukobe dobiva ona strana koja ima inicijativu. Ako se ovom pridoda i stvaranje strateškog partnerstva između Rusije i Kine kojemu upravo svjedočimo (ne samo kroz danas završene velike ruske vojne vježne „Vostok-2018“) i koje predstavlja noćnu moru za Washington, stanje po SAD postaje sve kompliciranije. A time i reakcije američke strtane postaju sve nervoznije. Zapravo, sadašnja američka administracija nema realnu strategiju odgovora na aktualne izazove na prostoru Bliskog istoka – procijenio je analitičar.

Gubitak inicijative

On ukazuje kako pozicioniranje Kine, osim na ključnim točkama Bliskog istoka poput Irana i vojne baze u Džibutiju, te istoku Afrike, Egiptu, a sve više i u Turskoj, predstavlja geostrateški i geoekonomski problem za SAD koji je on nastojao i još uvijek nastoji minimizirati projiciranjem krize u „kineskom dvorištu“, što se odnosi na Korejski poluotok i teritorijalne sporove u  Južno-kineskom moru.

A ulazak Kine u Izrael, koji je i najveći bliskoistočni politički i vojni saveznik SAD-a, za Washington bi bilo pravo „svetogrđe“. Ali pitanje je što Washington može učiniti na sprječavanju izraelsko-kineske suradnje? Jer Jeruzalem, uostalom, ulaskom Kineza nipošto ne želi odbaciti američki sigurnosni „kišobran“ ali želi sudjelovati u velikim gospodarskim  projektima koji se realiziraju u regiji  poput kineskog infrastrukturnog mega-projekta „Jedan pojas-jedan put“, čiji pomorski krak prolazi i Crvenim morem za Sredozemlje i dalje u Europu, dakle, neposredno uz Izrael , jer od nečega se mora živjeti. To je koncepcija kojoj će se i SAD prije ili kasnije morati prilagoditi. Riječ je o završetku globalne dominacije jedne supersile i stvaranju višepolarnoga svijeta. Hoće li se „polovi“ ukopati u svoje rovove ili će s vremenom početi surađivati na ravnopravnim i uzajamno korisnim osnovama i interesima pokazat će vrijeme – istaknuo je Meter.

Iako su brojni zapadni mediji i političari nakon nedavnog sastanka u Teheranu (7. rujna) između čelnika Rusije, Turske i Irana  govorili o raskolu u odnosima tih triju zemalja  (jamaca pregovaračkog procesa u Astani) zbog pokrenutih operacija sirijske i ruske vojske u regiji Idlib, kako smo i pretpostavili, iznova se radilo o pisanju radi pisanja ili miješanja željenog za stvarno. Jer iako su u Teheranu na vidjelo izišle razlike u pristupu riješenja problema Idliba između Putina i Erdogana (takvih razlika bilo je i ranije glede pacifikacije ostalih zona deeskalacije: Istočne Gute, jugo-zapadnih predgrađa Damaska, Deraae i El-Quneitre na jugu uz izraelsko-jordansku granicu), naravno kako si ni Turska s jedne, niti Rusija i Iran s druge strane, sve i da hoće, u sadašnjim globalnim i regionalnim uvjetima i odnosima snaga ne mogu dozvoliti nekakve velike nesporazume, koji bi vodili ponovnom zaoštravanju međusobnih odnosa, a kako je to bilo neposredno nakon ulaska ruske vojske u sirijski sukob na poziv vlade u Damasku 30. rujna 2015.g. (sjetimo se samo turskog obaranja ruskog bombardera i svega onog što je Ankara nakon toga proživljavala). A u te tri godine novi regionalni partneri (Moskva, Ankara i Teheran) previše su toga prošli i previše iskustva stekli da bi dozvolili da ih, nakon toliko uloženih napora i postignutih uspjeha, posljednji veći dio sirijskog teritorija pod nadzorom terorista – Idlib –  opet vrati na početak, a sirjski ratni sukob gurne u novi, nezaustavljivi vrtlog sektaškog i etničkog nasilja po libijskoj i iračkoj recepturi, što su pojedine međunarodne i regionalne silnice nedvojbeno priželjkivale.  Od svega toga neće biti ništa, a jučer postignuti dogovor na četveroipolsatnom sastanku ruskog predsjednika Vladimira Putina i turskog čelnika Recepa Tayyipa Erdogana u Sočiju to samo potvrđuje. Zapravo, sama dužina sastanka, kao i sastav delegacija dviju zemalja (najviši politički, vojni i obavještajni dužnosnici) ukazuje na složenost samih razgovora ali i na dogovor koji se mora razmatrati kao kompromisno riješenje. Najveći gubitnik sinoćnjeg rusko-turskog dogovora o Idlibu sigurno je Saudijska Arabija, a preko nje i one izvanregionalne zemlje koje su se proteklih godina oslanjale upravo na Rijad, kao ključno središte, čiji će utjecaj presudno djelovati na razvoj stanja i krajnji ishod sirijskog sukoba. A krajnji rezultat se za središnju vladu u Damasku pretvorio u konačnu vojnu pobjedu koju više nitko u svijetu niti ne osporava. Na horizontu ostaju još jedino politički pregovori o budućem ustroju te zemlje (koji neće biti lagani), kao i individualne i teritorijalno izolirane povremene borbe protiv ovih ili onih ostataka razbijenih terorističkih organizacija koje će još dugo vremena ostavljati svoj krvavi trag ali bez bilo kakvog presudnog utjecaja na daljnji razvoj stanja u toj zemlji. Naravno, za riješiti ostaje i problem povratka izbjeglog sirijskog stanovništva i obnove zemlje, imajući pri tom u vidu kako SAD, a vjerojatno i veliki dio zapadnoeuropskih zemalja iz političkih razloga u njoj neće htjeti sudjelovati (dok je god „terorist“ i „diktator“ Assad na čelu zemlje).

Što je, konkretno, sinoć dogovoreno?

Ukoliko ovdje, zbog same teme zamenarimo onaj dio razgovora dvojice državnika o rusko-turskim gospodarskim odnosima,  otvaranju dvaju tržišta za proizvode one druge strane,  povećanju robne razmjene koja se naplaćuje u nacionalnim valutama, rekordnom broju ruskih gostiju koji su ove godine posjetili Tursku (njih čak 4,7 milijuna, čime su postali najbrojniji strani turisti u turskim odmaralištima, pri čemu je Erdogan za iduću godinu najavio dolazak čak 6 milijuna ruskih turista), važnosti nastavka realizacije započetih velikih energetskih projekata – izgradnji prve turske atomske centrale „Akkuyu“ i plinovoda „Turski tok“ za kojeg je Putin rekao kako će osigurati tursku energetsku sigurnost, a nada se i europsku, najvažnije je ipak slijedeće: postignut je dogovor o Idlibu i uspostavi razvojačene (demilitarizirane) zone u toj regiji, iz koje će biti povučene sve oružane organizacije (i „teroristi“ i „umjereni“), između ostalog i teroristička organizacija „Jabhat al-Nusra“ (ta je organizacija pod nadzorom Saudijske Arabije, i predstavlja sirijski ogranak znatno čuvenije „Al-Qaide“). Kako je kazao predsjednik Putin, ruska je strana zabrinuta prijetnjama od strane pobunjenika iz Idliba za grad Aleppo i ruske vojne baze u Tartusu i Hmeymimu. „Na sastanku smo podrobno razmotrili tu situaciju i odlučili do 15. listopada 2018.g. osnovati uzduž linije sukoba oružanih organizacija i vladinih snaga razvojačenu zonu dubine od 15-20 kilometara s izvlačenjem od tuda radikalnih boraca, između ostalog „Jabhat al-Nusre“, kazao je Putin. Osim toga, do 10. listopada, na prijedlog predsjednika Erdogana, planira se „izvlačenje iz te zone teškog naoružanja, tenkova, višecjevnih bacača raketa, minobacača svih oružanih organizacija“. „Nadzor nad razvojačenom zonom osiguravat će zajedničke patrole turske vojske i ruske vojne policije, uspostavit će se cestovna prometna povezanost  Aleppo-Latakija i Aleppo-Hama, ne kasnije od kraja 2018.g., također na prijedlog turske strane“, izjavio je ruski čelnik. I ne manje važno (ukoliko se prisjetimo kako je prošli tjedan američka veleposlanica u UN-u Nikky Haley izjavila kako je nakon spomenutog trojnog summita u Teheranu Astanski pregovarački proces mrtav), Putin i Erdogan dogovorili su nastavak usuglašavanja aktivnosti kroz Astanski pregovarački proces, koji će poslužiti kao osnova za nastavak Ženevskih pregovora pod okriljem UN-a. Dakle, Rusija, Turska i Iran dobro shvaćaju prednosti koju im daje astanska politička platforma za riješenje sirijskog sukoba. Kada one po svojoj želji poslože vojno-sigurnosno stanje na terenu, nedvojbeno je kako će jednostavnije izići i s konkretnim političkim prijedlozima za riješenje budućeg ustroja Sirije pod okriljem UN-a, koji će imati puno veću težinu nego da svaka strana djeluje zasebno.

Pa iako se na prvi pogled čini kako će izvan demilitarizirane zone u regiji Idlib ostati sve po starom što se tiče razmještaja pobunjeničkih i ekstremističkih organizacija, htio bih pojasniti, za one koji ne znaju reljef te regije, slijedeće: primjerice, uspostava sigurnosti autocesta znači udaljenje s jedne i druge strane oružanih grupacija na udaljenost od 15-20 kilometara. Ukoliko znamo da autocesta Aleppo-Latakija prolazi svega 9 kilometara od sjedišta regije Idlib, grada Idliba, stvar je jasna u smislu da i taj grad mora biti očišćen od radikala. Također, i druga spomenuta autocesta križa se s ovom prvom u Idlibu, što znači da je regija praktički rasčetvorena, a samo će njezin sjeverni dio ostati s proturskim organizacijama pod kontrolom Ankare. I njih sigurno nitko neće dirati. Kompromis je to velik po obje strane, pri čemu je potrebno naglasiti kako se u njemu nigdje ne spominje Iran (osim kao sudionika u Astanskim pregovorima). Jednostavno, Rusija sada Iran drži po strani i koristit će ga samo u slučaju nekih nepredviđenih promjena stavova od strane nepredvidljivog turskog vođe Erdogana (sklonog emotivnim reakcijama). Jer dobro je poznato oštro iransko protivljenje stacioniranju turske vojske na sirijskom tlu (identičan stav po tom pitanju ima i Damask), zbog čega nije isključeno formalno protivljenje Teherana elementima sinoćnjeg dogovora u Sočiju ali ništa više od toga. Iran, jednostavno, u uvjetima visoke napetosti svojih odnosa s SAD-om i njegovim regionalnim partnerima nije u mogućnosti ići ni na kakve samostalne političke i druge akcije, nekoordinirane s Moskvom. Osim toga, prema prošlogodišnjem sporazumu triju država iz Astane o uspostavi sjeverne zone deeskalacije (Idlib) upravo je Turska dobila zadaću njegove pacifikacije zbog svog utjecaja na tamošnje radikalne organizacije. Ankara je u tom smislu, ubrzo, na sjevernim rubovima i pojedinim zonama unutar Idliba uspostavila  svoje vojne nadzorne punktove. Zbog toga pretpostavljam kako stvarnog iranskog protivljenja sinoćnjem dogovoru neće biti (fingiranog možda) i sve će se na kraju svesti na to, hoće li Ankara imati stvarne volje i snage provesti sinoćnji dogovor do kraja. Jer, kako je i Putin naglasio, govoreći o pojedinim točkama dogovora, upravo su neke konkretne stvari u njemu i bile inicirane od strane predsjednika Erdogana (uspostava prometne povezanosti ključnih sirijskih gradova, rokovi za izvlačenje pobunjeničkih i ekstremističkih snaga i td.). Dakle, odgovornost za dogovor ponajviše leži na turskoj strani (Rusija je radi njega odustala od planirane velike ofanzive), iako ostaje nepoznanica kako će Rusija i Turska reagirati u slučaju neposluha terorističkih organizacija tj. njihovog nastavka oružane borbe zbog koje bi primjena vojne sile tada bila nužna i neizostavna.   Pretpostavljamo kako su svi detalji stabilizacije te regije razrađeni u sinoć potpisanom memorandumu između ministara obrane dviju zemalja Sergeya Shoygua i Hulusi Akara.

Možemo zaključiti slijedeće: sinoćnji dogovor ima nedvojbeno kompromisni karakter. Njime Rusija osigurava sigurnost svojih vojnih baza od učestalih napada dronovima, a sirijska vlada sigurnost svojih gradova (npr. Aleppa) i vojnih postrojbi u blizini Idliba. S druge strane Turska je dobila ono što je i priželjkivala, odgodu na neodređeni rok sirijsko-ruske vojne operacije za uspostavu nadzora nad Idlibom, čime je uspjela očuvati svoj utjecaj na zbivanja na sirijskom terenu kroz svoju vojnu nazočnost na sjeveru te zemlje. Nepoznanica ostaje Izrael, koji nastavlja s bombardiranjem sirijskih položaja, pa je tako i sinoć napao zrakoplovima iz smijera Latakije, koji su se skrivali iza ruskog transportnog zrakoplova Il-20, pri čemu je sirijska PZO greškom oborila ruski zrakoplov u kojem je poginulo 15 putnika i članova posade. Ruski ministar obrane Sergey Shoygu u razgovoru s izraelskim kolegom Avigdorom Liebermanom izjavio kako krivnju za to u potpunosti snosi Izrael i da Rusija ima pravo odgovoriti na takvo ponašanje, imajući u vidu i prijašnje zahtjeve Moskve za suzdržavanje Izraela od napada na sirijske ciljeve, kao i činjenicu da o ovom napadu izraelska strana uopće i nije upozorila Rusiju. Dakle, stanje u odnosima Moskva-Jeruzalem nakon ovoga ne izgleda ni malo optimistično.

A Sjednjene Države, čiji je utjecaj na sirijskom terenu minoran i oslonjen isključivo na sirijske Kurde (koji pak glavninom djeluju na svom uskom etničkom prostoru na sjevero-istoku Sirije), samim time i nemaju previše prostora za kritike sinoćnjeg rusko-turskog dogovora iako je sigurno kako im on ne odgovara. O tome svjedoče i riječi direktora Obavještajne uprave američkog Ministarstva obrane generala Roberta Ashleya, izrečene u Centru za strateška i međunarodna istraživanja u Washingtonu: „Daje nadu to što se vode rasprave, u tom smislu i rasprave između predsjednika Erdogana i predsjednika Putina.“ Uostalom, sinoćnji rusko-turski dogovor ostavlja mogućnost za preživljavanje tzv. umjerene sirijske oporbe za koju se i Washington „može hvatati“ u predstojećim Ženevskim pregovorima i time pokušati ostvariti barem dio svojih interesa vezanih uz budućnost te zemlje, koja prema prethodnim scenarijima budućnost nije trebala niti imati.

Ali još je nešto bitno naglasiti: na sinoćnjoj zajedničkoj konferenciji za medije predsjednika Putina i Erdogana, turski je čelnik rekao jednu vrlo važnu stvar, a to je, da će se nakon ovoga trebati razračunati s još jednom preostalom terorističkom organizacijom u Siriji – onom kurdskom, u vidu njihovih postrojbi YPG (čine kostur postrojbi SDF, koje otovreno podupiru Sjedinjene Države!). Erdogan nije izrijekom spomenuo njihovu zaštitu od strane SAD-a ali svi jako dobro znaju kako po tom pitanju stoje stvari. Ovakav Erdoganov istup jasno ukazuje na dramatično loš stupanj ukupnih američko-turskih odnosa, što, općenito, potvrđuje i sinoćnji turski dogovor s Rusijom oko Idliba. Jer očekivana sirijsko-ruska vojna operacija u Idlibu bila je motivacija za novu rundu klasičnog informativno-propagandnog rata, operaciju u kojoj je već sve bilo spremno za novu sotonizaciju ruske politike i njezine vojske koja „sije smrt po nedužnim sirijskim civilima“. Osim toga, reinkarnacija već otpisanih „Bijelih kaciga“ nakon pacifikacije preostalih zona deeskalacije, njihov dolazak u Idlib i od SAD-a spominjana priprema kemijskih napada sirijske vojske na civile u Idlibu (zbog koje će SAD biti primorane vojno udariti po sirijskim vojnim i državnim objektima), nakon sinoćnjeg dogovora (i jasne izjave ruskog ministra obrane Sergeya Shoygua kako se vojna operacija za oslobođenje Idliba neće provoditi) sada više nemaju nikakvog smisla ni uporišta.

Jer sinoć su u Sočiju ministri obrane dviju država dogovorili da vojnici jedne od ključnih članica NATO saveza (Turske) i ruski vojnici zajednički patroliraju i nadziru stanje u razvojačenim zonama Idliba. Tko nakon ovog još vjeruje kako savezi traju vječno? Vječni su jedino nacionalni interesi, a savezi se sklapaju i razvrgavaju, već prema potrebi. I o tome uvijek treba voditi računa pri kreiranju vlastite nacionalne politike: ostavljati komunikacijske kanale otvorene prema svima i biti spreman na prilagodbe novonastalim stanjima, kako se u jednom trenutku ne bi našli na pustopoljini i vjetrometini globalnih geopolitičkih igara posve usamljeni i prepušteni sami sebi. Jer stalna u svijetu samo je mijena.

 

Desetljećima nakon što je Saudijska Arabija stekla nezavisnost (1932. g.), a u njezinom se susjedstvu formirali postkolonijalni mini-emirati, regija Perzijskog (ili kako ga Arapi nazivaju – Arapskog) zaljeva iz pješćane i neperspektivne pustoši, na krilima petrodolara pretvorila se u dinamično financijsko središte.

Saudijska Arabija pokrenula je ambiciozne investicijske i razvojne projekte (gradi suvremene autoceste i bolnice, kulturne centre, goleme solarne elektrane), Katar je 2022.g. domaćin najvećeg globalnog sportskog događaja – svjetskog nogometnog prvenstva, UAE neprestano grade i svojim replikama znamenitih svjetskih građevinskih i kulturnih čuda (poput prošle godine otvorene filijale pariškog muzeja Louvre) nebrojene goste ostavljaju bez daha. Međutim, sve to zajedno ne znači previše ukoliko se velika sigurnosna kriza u toj regiji nastavi produbljivati, a sjena velikog iranskog prekozaljevskog susjeda poprimi sve jači obris neizbježnog vojnog sukoba sa Saudijskom Arabijom. Sukoba, koji bi u tren oka sve ranije nabrojano i postignuto pretvorio u ruševine, prah i pepeo, točnije, regiju vratio njezinom prirodnom stanju stvari – suncu, pijesku i pustinji.

Ovaj uvod bio je potreban s obzirom da je u četvrtak, u Londonu održana konferencija na kojoj su stručnjaci za međunarodno pravo i politiku na Bliskom istoku izvjestili, kako međunarodna zajednica mora razmotriti svoj stav prema saudijskom prijestolonasljednom princu Muhammedeu bin-Salmanu, kako bi se završilo sa sadašnjom krizom u Perzijskom zaljevu. Sudionici rasprave zaključili su, da će, ukoliko međunarodna zajednica ne poduzme odlučnije mjere, biti vrlo malo šansi da se tamošnja kriza uskoro riješi.

„Saudijska Arabija djeluje onako kako smatra nužnim, jer šutnju smatra šutljivim odobravanjem… Ne treba očekivati promjene ukoliko SAD njih podržava“, izjavio je Carl Buckley, odvjetnik i direktor  Guernica 37 International Justice Chambers.

Posebno je apostrofiran problem Katara, kojeg države članice GCC-a (Vijeća za suradnju zemalja Perzijskog zaljeva) ne mogu riješiti već 15 mjeseci i koji postaje sve veći. Podsjećamo: u lipnju 2017.g. Saudijska Arabija, a za njom i UAE, Egipat i Bahrein prekinuli su diplomatske odnose s Dohom i uveli ekonomski embargo protiv Katara zbog njegovog navodnog sponzoriranja regionalnog terorizma. Katarski problem snažno opterećuje odnose u GCC-u (čiji je i Katar član), gdje Kuvajt pokušava igrati ulogu navodno neutralnog posredinika između Rijada i Dohe, Oman također igra svoju igru vezano uz dobre odnose s Iranom s kojim nadzire strateški važan Hormuški tjesnac – ulaz u Perzijski zaljev, a preko omanskog teritorija odvija se i šverc roba i oružja za šijtske pobunjenike hute u susjednom Jemenu, što već dugo iritira Saudijsku Arabiju (naravno, dostavu oružja u Jemen Iran vrši i sa strane istočno-afričkih država, ne samo omanskog sultanata koji pri tom „zatvara oči“).

Zbog takvog stanja stvari novinar BBC-ja Bill Law, koji je radio na Bliskom isstoku, smatra kako sadašnja kriza u Perzijskom zaljevu ide u korist Iranu – „stvarnom pobjedniku“ u toj situaciji.

Države koje sudjeluju u blokadi Katara oštro kritiziraju katarsko-iranske odnose. Međutim, ti su odnosi i prije izbijanja spomenute unutararapske krize bili korektni i relativno stabilni. Iran i Kuvajt već godinama zajednički sudjeluju u eksploataciji golemog plinskog nalazišta „Južni Pars“ u akvatoriju Perzijskog zaljeva (što ne tako davno nikome nije pretjerano smetalo). Osim toga, katarski državni vrh vrlo dobro zna svu pogubnost svoje situacije (kao i svih ostalih zaljevskih zemalja) u slučaju izbijanja rata s Iranom i zbog toga pravilno nastoji s njim graditi korektne odnose, što nikako ne znači kako je okrenuo leđa svojim arapskim (donedavnim) saveznicima. Međutim, očito je kako je sadašnja razina saudijsko-iranskih odnosa dosegnula onu točku u kojoj više nije moguće (bar prema mišljenju Rijada) istovremeno imati korektne odnose s Teheranom i biti saveznik Rijadu. Ali paradoks je u slijedećem: u uvjetima kada Saudijska Arabija vrši snažan diplomatski i gospodarski pritisak na Katar (nerijetko zveckajući i oružjem), ona Dohu, zapravo, još više gura prema Iranu jer Kataru ništa drugo niti ne preostaje. Katarski najveći regionalni saveznik Turska ipak je puno dalje od njegovih nabrijanih i velikih susjeda. Zato se stanje u Perzijskom zaljevu vrti u krug: Saudijci traže odlazak turskih vojnika iz njezine baze u Kataru, smanjenje diplomatske razine odnosa između Dohe i Teherana (Katar je 24.8.2017. objavio uspostavu punih diplomatskih odnosa s Iranom), zatvaranje katarske televizije Al-Jazeera, a Katar, sve i da hoće (a neće) takve zahtjeve ne može ispuniti u uvjetima koji više sliče na pripreme za arapsku  invaziju na njegov teritorij nego na stvaranje platforme koja bi vodila postupnoj normalizaciji stanja.

Analitičari na spomenutoj londonskoj konferenciji upozorili su kako će se u slučaju nastavka krize biti teško nositi s negativnim posljedicama, a kao jedan od glavnih čimbenika nastavka Low je istaknuo nedostatak perspektive vođa Perzijskog zaljeva. Zbog toga je pozvao na uravnoteženiji pristup i sastanak „razumnih vođa“, kojih „nama tako puno“, koji moraju „riješiti bezumni spor“. Analitičari su se složili u tome, da je unutarnja dinamika Saudijske Arabije, a poglavito utjecaj prijestolonasljednika Muhammeda bin-Salmana, glavni čimbenik krize u Perzijskom zaljevu. On se nedavno spotakao s velikim problemima u realizaciji svojih projekata i planova gospodarskog razvoja zemlje: u kolovozu su propali njegovi planovi oko djelomične privatizacije državnog naftnog diva i najveće naftne tvrtke na svijetu „Saudi Aramco“ i privlačenja 100 milijardi dolara od prodaje 5% te tvrtke. Postoje i naznake kako Saudijsku Arabiju u bliskoj budućnosti očekuju i ekonomske nestabilnosti.

Tako je Аl-Rashid, profesor LSE Middle East Centre, kazao, kako će Saudijska Arabija „potonuti u dugovima“  i da se u bližoj budućnosti očekuje da Saudijska Arabija neće moći izvoziti puno nafte jer će njezin veći dio odlaziti za unutarnje potrebe.  Sudionici londonske konferencije usporedili su stanje u saudijskom  kraljevstvu i Kataru, i zaključili kako je stanje u Kataru stabilnije i da ga se teško može smatrati zemljom koja je poražena u nastaloj situaciji i krizi.

Zabrinuta Velika Britanija

I samo održavanje ove konferencije u britanskoj prijestolnici ukazuje kako Velika Britanija nije i ne može biti ravnodušna s razvojem stanja u regiji Perzijskog zaljeva, koju po sebe smatra ključnom u odnosu na ukupni prostor Bliskog istoka. Primjerice, samo u UAE-ima trenutačno živi oko 300 tisuća državljana Velike Britanije, a britanski naftaši, knjigovođe, doktori, programeri i trgovci zauzimaju ključne položaje u državnim i privatnim tvrtkama arapskog dijela Perzijskog zaljeva.

Ali saudijski petrodolari, njihova količina i računi na kojima su raspoređeni po teritoriju Velike Britanije za Britance su nepoznanica. Britanski mediji češće pišu o ljudskim pravima u Saudijskoj Arabiji, problemima britanskih turista u toj regiji i sl. nego o skrivenom utjecaju saudijskih petrodolara i kapitala (i kapitala drugih regionalnih financijskih divova, poput UAE Katara i Kuvajta) na ukupno britansko društvo, uključno i politiku i ekonomiju.

Odmak u tom neznanju pokušava učiniti David Wearing, u svojoj novoj knjizi „AngloArabia: Why Gulf Wealth Matters to Britain“ (zašto je bliskoistočni kapital tako važan za Britaniju). Tako on navodi kako je ovisnost Velike Britanije o novcu iz Perzijskog zaljeva počela desetljećima prije nego li su investitori iz Rijada i Abu Dabija počeli pokazivati interes za engleske nogometne klubove ili medije, poput Independenta. Već do 1975.g. investicije Saudijske Arabije u britansko gospodarstvo iznosile su čak 20 milijardi funti. Značajan dio tog financiranja vršen je diskretno, ali neovisno o tome imao je ogroman utjecaj na pojedine sektore, poput dioničarske trgovine, turizma, kao i tržištu nekretninama, poglavito u Londonu.

Prema podacima Sovereign Wealth Fund Institute, 14 od 78 nacionalnih humanitarnih fondova  upravljano je iz Vijeća za suradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva. Njihovi ukupni aktivi iznose 40% vrijednosti svih humanitarnih fondova u svijetu. To omogućuje državama članicama GCC investiranje značajnih sredstava u Veliku Britaniju: oko 35 milijardi funti investirao je samo Katar. Primjerice, 4,9% dionica Citigroupa pripada UAE, a Kuvajt raspolaže s 5.7% dionica Merrill Lyncha. Mnogi od tih financijskih investicija uvećavaju se na račun velikih biznis-portfelja, u koje spadaju i zgrade poput Shard-a i Harrods-a. Abu Dabi vlasnik je ExCel London, а Dubai Holdings vlasnik je Travelodge-a.

Britanski političari i službenici o svemu ovom redovito diplomatski šute, ali pojedini njihovi savjetnici znaju biti puno razgovorljiviji. Tako Simon Mayall, bivši savjetnik Ministarstva obrane po problematici Bliskog istoka, 2016.g., na saslušanju u britanskom parlamentu, navodi slijedeće: „Mi smo društvo utemeljeno na vrijednostima… Oni, neosporno, imaju druge vrijednosti, ali oni postaju sve više i više globalizirani“ (misli na bogate arapske monarhije).

A upravo te „britanske vrijednosti“, o kojima govori Mayall, postaju prve žrtve u velikoj igri oko prodaje oružja. Posljednjih godina britanska vlada i njezin vojni sektor aktivno pomažu Saudijskoj Arabiji u vođenju rata u Jemenu, a niti jedna vlada koja smjenjuje jedna drugu ne govori o zlouporabama korištenja britanskog oružja i kršenju ljudskih prava od strane Saudijaca u krvavom jemenskom sukobu kojeg je ta zemlja pokrenula (intenzivirala) svojom vojnom intervencijom (arapska vojna koalicija predvođena Rijadom). Britansku vojnu nazočnost može se primijetiti u čitavoj zaljevskoj regiji: osim naoružanja, tamošnje vojske oslanjaju se i na britanske, američke i francuske instruktore. U posljednjem desetljeću na Bliski istok i Sjevernu Afriku odnosi se više od 50% ukupne prodaje britanskog vojno-industrijskog kompleksa.

Međutim, kako navodi autor spomenute knjige David Wearing, odnose Velike Britanije i Perzijskog zaljeva ugrožavaju dva neposredna problema. Prvo – do 2020.g. Kina će postati najveći svjetski uvoznik nafte i plina (ona je to postala već sada, pretekavši prošle godine SAD po pitanju uvoza nafte, op. ZM.), a do 2035.g. drugi položaj u tom segmentu zauzet će Indija. Zemlje čalnice GCC već i sada preusmjeravaju svoje isporuke ugljikovodika u te dvije mega-države. Katar već sada osigurava trećinu ukupnih kineskih uvoznih potreba za plinom.
I drugo – loše provedeni Brexit prijeti da Velika Britanija postane manje privlačna za vođe Perzijskog zaljeva koji teže diversifikaciji svojih ekonomija. A kako premijerka Theresa May planira nepredvidljivi potres  nakon ožujka 2019.g., britanski aktivi mogu postati manje interesantni zbog političke i financijske nestabilnosti.

Nakon referenduma o Brexitu 2016.g. britanski veleposlanici u zemljama Perzijskog zaljeva posebno su ukazivali na „globalnu Britaniju“. Istinitost ove fraze, kao i ukupne britanske odnose sa zemljama Bliskog istoka u nadolazeće vrijeme očekuje stresno testiranje.

Jer arapsku diplomaciju, koliko god tamošnje zemlje bile jedna prema drugoj suparnički pa i neprijateljski nastrojene, karakterizira tipična istočnjačka lukavost – one prema vani nastupaju sinkronizirano ukoliko su im interesi jednaki ili slični, pri čemu vjerske, sektaške i druge razlike automatski padaju u vodu i posve su trećerazrednog karaktera. A i njihove mašte i želje za diverzifikaciju svojih ekonomija i smanjenje ovisnosti o Zapadu nisu „od jučer“. One, također, vrlo dobro shvaćaju i znaju za svu pogubnost koju im u razvojnom i svakom drugom smislu donosi premanentno „loženje“ napetosti i sukoba na svojim prostorima, podstrekivanih od strane globalnih geopolitičkih stratega, ali im se nisu bile u stanju suprostaviti. Bogate monarhije sada su jednostavno osjetile globalne tektonske promjene kojima svjedočimo i zato odgovaraju na (iza)zov vremena na sebi svojstven način. One današnju Kinu, Rusiju i Indiju smatraju dovoljno utjecajnim na globalnoj geopolitičkoj pozornici, a da i same (arapske monarhije) svoje ciljeve diversifikacije ne bi pokušale ostvariti. A šansa za to im je upravo sada (dok se granice utjecaja glavnih geopolitičkih igrača još nisu posve iscrtale i definirale) i nikada više. I toga su itekako svjesne. Uostalom, i Kina i Rusija i Indija kao partneri i same sve snažnije dolaze u njihovo dvorište (izraelski medij Haaretz tako danas piše o kineskom investicijskom ulasku u veliku izraelsku luku Haifa  https://www.haaretz.com/us-news/.premium-israel-is-giving-china-the-keys-to-its-largest-port-and-the-u-s-navy-may-abandon-israel-1.6470527. A ako mogu Izraelci, zašto ne bi i Arapi?).

Donosimo komentar američke novinarke Sophie Mangal, vanjske suradnice portala Geopolitika News, koja se aktivno bavi sirijskom i ukupnom bliskoistočnom problematikom:

Nedavne intenzivne borbe i ofanzivne akcije u Idlibu dokazuju gubitak ideje američkog vodstva. Štoviše, to je danas glavna tema koja govori o rizicima nove ere američkog izolacionizma i nedostatku američkog vodstva u svijetu.

Rat u Siriji uistinu najvjerojatnije ide do kraja. Bit će više nereda, s vjerojatnošću da ratovi skoro uvijek završavaju uništenjem – ali s jasnim ishodom. Islamska država, uz sektaške salafite financirane i naoružane od strane SAD-a ušli su u povijest, ali u povijest Sirije.

Washington bi u ovom trenutku napravio sve što je u njegovoj moći kako bi spasio svoj ugled. On će vjerojatno udariti po Assadovim objektima ili pokušati iskoristiti kurdsku kartu. Ukoliko bi Sjedinjene Države usvojile tradicionalnu britansku politiku „dijeljenja i osvajanja“ za pokušaj etničkog i religijskog okupljanja kurdskih i sirijskih frakcija poduprjetih od Turske, okupacija SAD-a nikada neće moći stvoriti siguran teritorij.

Ali SAD su danas previše zabrinute kako će ostaci ISIL-a uskoro biti eliminirani u Idlibu i diljem Sirije. Zato su dužnosnici CIA-e i Pentagona sada na putu preusmjeravanja džihadista u koje su usmjerene materijalne investicije. Salafiti imaju previše znanja i oni će biti korisno upotrebljeni za destabilizaciju procesa konsolidacije demokracije u Afganistanu. Dakle, SAD će ubiti dvije ptice jednim kamenom. Dakle, dok ISIS-ovi ciljevi nestaju u Iraku i Siriji, američke vojne promjene se usredotočuju natrag u Afganistan, koji trenutačno pati od političke, socijalne i sigurnosne nestabilnosti zbog aktivnosti talibana i islamskih državnih terorista.

Činjenicu je dokazao načelnik iranskog glavnog stožera, general-bojnik Mohammad Hossein Baqeri. Optužio je SAD za prebacivanje ostataka ISIS-a u Afganistan. Kazao je kako će ISIS biti zadužen za preuzimanje kontrole prometa heroina u Afganistanu. Štoviše, nakon što je navodno ubijen Abu Sayed Orakzai, šef ISIS-a u Afganistanu, također poznat kao Sad Arhabi, novi val terorističkih napada zapljusnuo je tu zemlju. Islamska država u Khorasanu, afganistanskoj grani ISIS-a, intenzivirala je napade visokih profila u kojima su već ubijene stotine civila. Tako je agencija „IS“ Amaq izvijestila kako je ISIL preuzeo odgovornost za napad buldožerom koji pripada afganistanskoj vladi u Jalalabadu, u Nangarharu. Broj poginulih penje se na 68 osoba u samoubilačkom napadu u Nangarharu, dok ih je 165 ranjeno, izvijestio je 1TVNews.

Američke vojne snage nastavljaju niz nesputanih, ilegalnih helibornih operacija kako bi spasili teroriste i zapovjednike ISIS-a iz Deir Es-Zoura, Hasake, Raqqe i sada su na putu da rade to isto s ISIS-om u Idlibu. Svi su znali kako priča o Idlibu nije priča o uspjehu SAD-a, ali u Afganistanu, čini se, sve počinje ispočetka.

Sophie Mangal: Američka „freelance“ novinarka, suradnica istraživačkog portala OrientalReview.org. i članica Inside Syria Media Center. Mangal živi u SAD-u, u Sjevernoj Karolini, gdje je i završila novinarstvo i medijske studije na University of North Carolina. U fokusu njenog interesa je izbjeglička kriza u Europi, kao i komparativna analiza Sirijskog sukoba i krize na Balkanu.

 

 

 

Učvršćenje suradnje između Rusije i Kine pod vodstvom Vladimira Putina i Xi Jinpinga izazvalo je zabrinutost zapadnih stručnjaka, koji ukazuju na osnivanje „novog trgovinskog poretka“ u svijetu i potencijalne negativne posljedice po SAD.

Teško je ne primijetiti poklapanje datuma početka izvođenja velikih ruskih vojnih vježbi „Vostok-2018“ i početka održavanja 4. međunarodnog Istočnog ekonomskog foruma u Vladivostoku (oba su startala 11. rujna). Oba događaja tempirana su za istovremeno odašiljanje jasnih političkih, vojnih i gospodarskih poruka Moskve, prije svega SAD-u, a jedan od najvažnijih ciljeva svakako je i demonstracija saznanja da Rusija niti u jednom od tri spomenuta segmenta nije usamljena i izolirana. Štoviše! Ona je na svoju stranu aktivno privukla i drugo najmoćnije svjetsko gospodarstvu i vojnu i nuklearnu velesilu Kinu (trenutačno obje zemlje objedinjuje njihov zajednički i najopasniji suparnik, SAD) , a u aktivni rad foruma u Vladivostoku privukla je i krupni biznis iz Japana i Južne Koreje. Koliko je ovo drugo važno svjedoči i činjenica, da su radu Istočnog ekonomskog foruma nazočili, osim, očekivano, ruskog predsjednika Putina, i kineski čelnik Xi Jinping i japanski premijer Shinzo Abe, a Južna Koreja na njemu inicira i izgradnju velikog magistralnog plinovoda koji bi iz Rusije, preko Sjeverne Koreje završavao kod njezinog južnog susjeda.

Plinovod kroz korejski poluotok

Taj plinovod samoj Rusiji, osim eventualnog prestiža ne znači previše, jer je Južna Koreja već ionako veliki uvoznik američkog ukapljenog plina kojim se podmiruje i najveći dio njezinih potreba za tim energentom. Osim toga Rusija se i sama sve više prebacuje na proizvodnju vlastitog LNG plina i otvaranje novih terminala umjesto izgradnje novih plinovoda (plinovodi „Sila Sibira“ za Kinu, „Turski tok“ za Tursku i, eventualno, ukoliko se bude gradio, „Sjeverni tok 2“ za EU, vjerojatno su i posljednji veliki ruski izvozni plinovodi. Gradnja plinovoda isplativa je do 4000 kilometara njihove dužine, a sve iznad toga prednost daje LNG-iju. A azijska prostranstva i udaljene točke toga kontinenta upravo su zato i najbitniji za prodaju ukapljenog plina). Jer nakon što se projekt Yamal-LNG u izvoznom smislu pokazao vrlo uspješan, ne samo prema kineskom, već i prema europskom tržištu, Rusija je formirala i flotu tankera-ledolomaca za izvoz LNG plina Sjevernim morskim putom, a planira i nove LNG terminale na Sahalinu i Kamčatki. Treba naglasiti kako Rusija iz Sahalinskih LNG projekata također izvozi plin u Južnu Koreju gdje za njim raste potražnja. Taj je izvoz povećan za 20%, u odnosu na prošlu godini kada je iznosio 1,9 milijardi m3. Neovisno o tome, Seul i južnokorejski energetski div KOGAS  i sami su spremni financirati spomenuti ruski plinovod kroz Korejski poluotok pa se slobodno može reći kako Južna Koreja, poput Europske unije, želi diversificirati svoju opskrbu plinom, samo, u ovom slučaju obrnuto – smanjenjem ovisnosti od SAD-a u korist povećanja uvoza ruskog plina. Pri svemu ovom, naravno, nije niti potrebno spominjati kako su i Japan i Južna Koreja najveći američki azijski saveznici, na čijem su tlu koncentrirane velike snage američke vojske i pripadajuće im vojne baze. Zato će i u ovom slučaju, nedvojbeno, energetski projekti itekako ovisiti o utjecaju visoke politike i njoj svojstvenih pritisaka.

„Alibaba“ s golemom investicijom ulazi u Rusiju

U okviru IV. Istočnog ekonomskog foruma golema kineska IT tvrtka Alibaba potpisala je ugovor s ruskim IT tvrtkama, vrijedan više milijardi dolara, o osnivanju zajedničke tvrtke u Rusiji za proizvodnju visokotehnoloških proizvoda, u kojoj će Alibaba imati 48% udjela, a četiri ruske tvrtke zajedno 52%. Osim velikih infrastrukturnih projekata dviju država, ovo je njihov prvi veliki zajednički projekt u sferi visoke tehnologije, koji je i izazvao najveću pozornost svjetskih analitičkih krugova iz sfere ekonomije. Na forumu u Vladivostoku vođe Rusije i Kine u više su navrata isticali visoku razinu suradnje dviju zemalja u gospodarstu, trgovini, znanosti, kulturi i onome što sada i plijeni najveću pozornost – vojnoj i tehničkoj suradnji.

Jer dok su u Vladivostoku potpisivani različiti ugovori i sporazumi, na ruskom teritoriju Dalekog istoka i akvatoriju Tihog oceana odvijala se (i još se uvijek odvija) velika vojna vježba „Vostok-2018“ na kojoj sudjeluje i 3,5 tisuća kineskih vojnika (vidi poveznicu ispod teksta). Radi se o najvećoj ruskoj vojnoj vježbi u njezinoj povijesti, u kojoj sudjeluje čak trećina ruske kopnene vojske (300 tisuća vojnika), 36 tisuća tenkova i drugih oklopnih vozila, 1000 zrakoplova, veliki broj raketnih sustava i oružja iz nuklearne trijade (atomske podmornice, atomske rakete kopnenog baziranja i strateški nuklearni bombarderi).

U intervjuu za televiziju Bloomberg William Lee, glavni ekonomist Milken Institute-a, izjavio je, kako je niz zapadnih stručnjaka istaknulo da operacionalizacija suradnje između Rusije i Kine dovodi do izgradnje „novog trgovinskog poretka“ (ja bih se usudio reći i do novog svjetskog poretka).   Lee je izjavio: „Prije 10 godina nismo mogli niti pomisliti kako će se zaoštriti odnosi u svjetskoj trgovini. Sada vidimo „trgovinske ratove“ koji dovode do osnivanja novih koalicija. … to će dovesti do izgradnje novog trgovinskog poretka. Xi Jinping i Vladimir Putin žele izgraditi blok koji će se moći suprostaviti EU i SAD-u.“ Na upit novinara, može li se reći kako se ovdje radi o provali američke vanjske politike i pojavi vakuuma, Lee je odgovorio kako je riječ „vakuum prilično točna ocijena, jer SAD sada njega nastoje popuniti vanjskom politikom temeljenom na bilateralnim, a ne višestranim odnosima. To će dovesti do pojave novih struktura“.

Problem SAD-a o kojem se dovoljno ne govori

U istom kontekstu treba spomenuti i intervju kojeg je za Bloomberg dao Robert Sutter, profesor Škole za međunarodne odnose Elliot pri George Washington University, u kojem on kaže, kako je zbližavanje Rusije i Kine rezultat rada vlada dviju zemalja tijekom mnogih prijašnjih godina, s čim se svakako treba složiti.

Također je kazao kako „Rusija i Kina rade na podrivanju američkih interesa u cijelom svijetu“, ali pri tom nije govorio djeluje li i amerčka politika, kada su u pitanju kineski i ruski interesi, po identičnom obrascu. Naime, SAD posve otvoreno uvode sankcije i pokreću carinske i trgovinske ratove usmjerene na podrivanje gospodarske moći i interesa svojih dvaju jedinih globalnih konkurenata (Europska je unija zbog svog specifičnog položaja prema SAD-u sasvim posebna priča).

Prema Sutterovim riječima, približavanje Rusije i Kine predstavlja „strateški problem“ na izučavanju kojeg u National Bureau of Asian Researchu radi oko 100 analitičara, i „oni nisu pronašli lako riješenje“. Konkretno, na upit novinara je li susret Putin-Xi Jinping na tragu ruske politike koja sada stavlja veći naglasak na odnose s azijskim državama, Robert Sutter izjavio je slijedeće: „Ja mislim kako je to jedan od koraka Rusije za zbližavanje s Kinom. Taj proces nastavit će se još neko vrijeme. To je prilično ozbiljna situacija za SAD. Mi imamo puno pitanja oko američke politike prema Rusiji i u odnosu prema Kini.Ali mi ne vidimo raspravu oko toga, što suradnja Rusije i Kine znači za SAD? A ta je rasprava krajnje nužna.“ Na novinarov upit, kakve će biti posljedice po SAD, poglavito sada, kada se Sjedinjene Države počinju povlačiti iz Azije, Sutter je izjavio slijedeće: „Ne bih rekao da SAD odlaze iz Azije. Ali razvidno je kako se Rusija i Kina približavaju jedna drugoj. Taj proces traje već godinama. Mi to proučavamo… i na tu temu bit će objavljeno novo izvješće ovoga tjedna. To je prilično ozbiljna situacija. Novi susret čelnika Rusije i Kine je nova epizoda u cjelovitoj knjizi, u kojoj dvije zemlje usko zajednički surađuju na podrivanju američkih interesa u Europi i Aziji. One jedna drugu podržavaju. To je vrlo ozbiljno stanje. Mi imamo posla sa strateškim problemom za kojeg SAD nemaju lakog riješenja. … Postoji nekoliko načina za riješenje. Jedan od najperspektivnijih načina je rad sa zemljama koje okružuju Rusiju i Kinu, zemljama kojima one neposredno prijete. Taj posao, zajedno s učvršćenjem položaja SAD-a može omogućiti uravnoteženje ovog procesa.“

Za novi problem stara receptura ne vrijedi

Iz ovih Sutterovih riječi zapravo se potvrđuje potpuno pogrešna koncepcija i strategija američke vanjske politike posljednjih godina, pa i desetljeća. Umjesto uspostave duha suradnje i povjerenja između SAD-a i Ruske Federacije nakon raspada SSSR-a (što bi i američkom biznisu i politici dalo do tada neslućene dugoročne dividende), na što je ova posljednja bila i više nego spremna, uključno i ruski narod i tadašnje političke elite, Washington je javno demonstrirao svoju nadmoć i uživao u pobjedi u hladnom ratu nad najvećim i najopasnijim globalnim suparnikom. On je isključivo težio daljnjem učvršćenju svoje globalne dominacije kroz punu rusku eliminaciju iz kruga zemalja koje će imati važan utjecaj u kreiranju novog svjetskog poretka. Potpuno ignorirajući sve ruske inicijative koje su težile zajedničkom kreiranju sigurnosne politike (uz suglasnost da SAD pritom bude „prva violina“), SAD je nastavio s provociranjem „teško ranjenog“ bivšeg suparnika, „usisavajući“ u svoju orbitu sve bivše socijalističke srednjo i istočno-europske zemlje i približavajući svoje vojne efektive (kroz širenje NATO saveza) ruskim zapadnim granicama usprkos sve otvorenijem negodovanju Moskve. Naravno kako zbog takve kratkovidne i na aroganciji utemeljene američke vanjske politike konačni rezultat i nije mogao biti drukčiji nego što je danas. SAD, uljuljkane u svoju apsolutnu moć i dominaciju, nisu primijetile (ili im nisu pridavale važnost) nužne promjene koje su se događale u ruskom društvu, čak niti u vrijeme prve faze vladavine Vladimira Putina, koji je otvoreno upozoravao što će se dogoditi ukoliko Washington ne promjeni svoj odnos prema Moskvi. Washington, jednostavno, u kontekstu tadašnjeg rasula ruske ekonomske i vojne moći,  nije vjerovao u mogućnost praktične realizacije Putinovih upozorenja i prijetnji pa je nastavio s dotadašnjom politikom. I čini se, jako pogriješio i u konačnici i doveo do onoga što su sve američke posljeratne administracije pod svaku cijenu željele i uspijevale spriječiti – uspostave strateškog partnerstva između Rusije i Kine.

Međutim, Robert Sutter, iako pravilno detektira „strateški problem“ s kojim se sada suočavaju Sjedinjene Države, na žalost, ne daje nikakav novi recept za njegovo riješenje. Zapravo, on kao model riješenja nudi staru recepturu, temeljenu na poticanju zemalja koje Rusiju i Kinu okružuju na zaoštravanje odnosa s Moskvom i Pekingom, želeći, tako, prema uobičajenoj praksi u raznim dijelovima svijeta, imati svoju proxy-vojsku za obračun s ključnim strateškim suparnicima. Međutim, problem po SAD sada je u slijedećem: sve te zemlje, a riječ je u prvom redu o onima koje imaju teritorijalne sporove s Rusijom i Kinom (od Ukrajine na zapadu, do Indije, Vijetnama, Japana i Filipina na istoku), vrlo dobro znaju što bi po njih same značio vojni sukob s te dvije nuklearne velesile, kao što dobro znaju kako SAD, osim deklarativne političke potpore i isporuka oružja i opreme, nikada aktivno, svojom vojskom neće stupiti u takve ratove. Zbog toga je Sutterova receptura, koju on sada Washingtonu nudi kao najperspektivnije riješenje, unaprijed osuđena na neuspjeh, a što u konačnici može biti kobno po same SAD.

Umjesto vječitog zaoštravanja na tuđi račun, jedini ispravni put riješenja ovog američkog „strateškog problema“ (u koji se je Washington sam uvukao) je samostalna američka inicijativa upućena Moskvi i Pekingu, koja bi išla u smjeru razgovora i dogovora oko ključnih problema koji opterećuju njihove odnose. Dijalogom se sve može riješiti ukoliko postoji dobra volja. Sve izvan toga je put u beznađe, propast – Armagedon, što sigurno niti jednoj strani nije u interesu. A svi pokazatelji, koji sada upućuju upravo na ovaj posljednji – najcrnji scenarij, ipak su još uvijek samo u sferi velike psihološko-propagandne bitke. Problem će nastati ukoliko ona predugo potraje jer je već i sada jasno kako niti jedna od tri strane ne namjerava popustiti pred (fingiranim) prijetnjama uporabe sile i pokretanjem novih i novih sankcija. Ne samo (iako i zbog toga) zbog imidža kod sebe doma, već, prije svega, zbog golemih uloga koji se u ovoj „igri“ nalaze, i koji će odrediti buduće odnose na međunarodnoj sceni za dugoročno razdoblje.

 

Zoran Meter: RUSKE VOJNE VJEŽBE „VOSTOK-2018“, ILI „SPREMNI SMO ZA RAT S SAD-OM“

 

Kanadski lovac presretač CF-105 Avro Arrow, iz 50.-ih godina prošlog stoljeća, iako nikada nije ušao u punu operativnu uporabu kanadskog zrakoplovstva (Royal Canadian Air Force- RCAF) ostao je u kolektivnoj memoriji Kanađana kao najbolji i najmoćniji borbeni zrakoplov svoga vremena i simbol kanadske industrijske moći i nacionalnog ponosa. Usporedo,  zbog svog iznenadnog povlačenja iz prozvodnje i početnih faza uporabe, uz uništenje svih proizvedenih primjeraka,  kompletne dokumentacije i proizvodnih pogona i danas  je Avro Arrow za Kanađane  simbol američkog utjecaja na kanadsku politiku i gospodarstvo, jer se sumnja, da je program njegovog razvoja, kao najnaprednijeg i najbržeg zrakoplova u to vrijeme, obustavljen na traženje SAD-a kako ne bi ugrozio buduće američke projekte od kojih su neki, na kraju, umjesto kanadskog  Arrowa uvedeni u naoružanje RCAF-a.

Proizvedeno je svega 5 primjeraka Arrowa, a početkom 1959. godine,  nakon nepune  godine dana uporabe, političkom odlukom vlade kanadskog premijera John Dierenbakera prozvodnja je obustavljena i  svi proizvedeni zrakoplovi, kao i cijela proizvodna linija sa svim alatima i tehničkom dokumentacijom je po vladinoj zapovijedi uništena. Legenda kaže kako je kanadski premijer to učinio na zahtijev Amerikanaca, koji su u naprednoj konstrukciji Arrowa vidjeli opasnost za svoju zarakoplovnu industriju. I to ne samo zato što bi Kanada, umjesto američkih, koristila svoje borbene zrakoplove, nego i zato što su za Arrow interes pokazivala i ratna zrakoplovstva najmoćnijih država Zapada. Priča se da su kanadske vlasti  ipak jedan primjerak sakrile i da on još dan danas postoji. Kanadski zaljubljenici u zrakoplovstvo i mnogi zrakoplovni stručnjaci nikada neće zaboravit  Arrowa niti oprostiti onima koji su ga otpisali. Izrađena je replika u prirodnoj veličini u bojama kanadske zastave i izložena u muzeju,  a minijaturni modeli se mogu pronaći u mnogim kanadskim trgovinama. Mnogi i danas pokušavaju pronaći bilo kakav fizički trag misteriozno nestaloga zrakoplova  koji bi na tržištu antikviteta postigao ogromnu cijenu, a mnogi se nadaju kako će jednom na svijetlo dana izaći i, navodni, originalni  skriveni primjerak Arrowa.

Razvoj CF-105 Arrowa počeo je početkom 50.-ih godina prošlog stoljeća, kada je kanadskom zrakoplovstvu bio potreban lovac presretač velike brzine i velikog akcijskog radijusa za zaštitu kanadskog zračnog prostora od eventualnog napada sovjetskih bombardera dalekog dometa s nuklearnim bombama. Postojeći zrakoplovi koje je RCAF imao, Avro CF-100 Canuck, također kanadske proizvodnje, zbog brzog razvoja zrakoplovne tehnologije postao je neupotrebljiv za tu svrhu jer je bio prespor da bi uspješno presretao novu generaciju sovjetskih strateških bombardera M-4 Myasishchev. Brz razvoj tehnologije i neovisno o mogućoj sovjetskoj ugrozi kanadske borbene zrakoplove prve i druge generacije kao što su  Canadair CF-86 Sabre i Avro CF-100 Canuck postali su potpuno zastarjeli.

Za obranu velikog kanadskog zračnog prostora Kanađanima je trebao zrakoplov brzine preko dvostruke brzine zvuka, koji bi maksimalnu brzinu mogao održavati duže vremena i velikog akcijskog radijusa. Prednost je dana kanadskoj zrakoplovnoj industriji, a razvoj je preuzela tvrtka  Avro Canada. Slično razvoju današnjega F-35, kako bi se ubrzalo uvođenje u naoružanje preskočena je faza izrade prototipa tako da je već prvi proizvedeni zrakoplov uveden u eksploataciju u kanadskim zračnim snagama, a daljnjim proizvedenim primjercima su otklanjane uočene mane i konstrukcjske pogreške. To je inače postupak koji zbunjunje kritičare američkog borbenog zrakoplova F-35 i koji potiče priče o njegovoj promašenosti i nepouzdanosti. Jednostavno F-35 direktno iz proizvodnje ulazi u upotrebu i u hodu se rješavaju konstrukcijski i tehnički problemi, a faza izrade i ispitivanja prototipskih primjeraka jednostavno je preskočena. Na isti način odvijala se kreacija i proizvodnja CF-105 Arrowa.

Tvrtka Avro početkom 1958. godine  javnosti je prikazala svoj Avro koji je za ono vrijeme djelovao kao borbeni  stroj iz ratova zvijezda. Masivni, prekrasni borbeni zrakoplov vitkih linija, konfiguracije čistog delta krila, prvi let pred očima javnosti svečano je obavio  25. ožujka 1958. godine. Bilo je to na isti dan kada je u svemir stupio sovjetski satelit „Sputnjik“ pa je njegov uspješni pokazni let  zaokupio manje medijske pozornosti nego što se očekivalo. Već u prvom letu zrakoplov je u vodoravnom letu postigao tada respektabilnu maksimalnu brzinu od 1,9 Macha, dakle dvostruku brzinu zvuka. Bio je pogonjen s dva mlazna motora  Pratt & Whitney J75-P-3  od kojih je svaki imao maksimalni potisak s uključenim naknadnim izgaranjem od 104,53 kN. Zrakoplov je bio dugačak 23,71 metar, a raspona krila 15,24 metra, težine oko 22000 kilograma, maksimalne poletne težine 31120 kilograma. Maksimalna brzina bila mu je 1,98 Macha ili 2104 km/h na visini od 15 tisuća metara. Ekonomična brzina krstarenja bila mu je oko 980 km/h, a operativni radijus iznosio je impresivnih  660 kilometara. Predviđena makasimalna visina borbenog djelovanja bila je do 16 kilometara. Bilo je predviđeno da u naoružanju ima dvije nevođene monstruozne  rakete  zrak-zrak američke proizvodnje AIR-2A Genie s nuklearnim bojnim glavama snage od 1,5 kT. Rakete nisu imale nikakvo navođenje jer im ono za tadašnje prilike nije ni trebalo. Nisu morale točno pogoditi neprijateljski zrakoplov jer bi posao odradila nuklearna eksplozija na velikom prostoru širenja udarnog vala. Uglavnom, bile su namijenjene borbi protiv formacija sovjetskih strateških bombardera ili grupa neprijateljskih zrakoplova prilikom izvođenja taktičkih borbenih djelovanja. Iako je projekt CF-105 otkazan, rakete Genie ostale su u naoružanju RCAF-a. Umjesto tih raketa Arov je mogao nositi čak 8 američkih raketa zrak-zrak  AIM -4 Falcon ili 3 AIM-7 Sparrow II 2D, aktivnog radarskog samonavođenja. Arov je trebao biti opremljen radarom velikog dometa koji bi locirao ciljeve, a podatke prosljeđivao sustavu  za kontrolu vatre Hughes MX-1179.

Činjenica je da je Avro Arrow koristio velik broj američkih komponenti, uključujući planiranu elektroniku i borbene sustave, kao i elektronski  sustav za kontrolu borbenog djelovanja. U isto vrijeme SAD  je u naoružanje uvodio novu generaciju borbenih zrakoplova, lovaca presretača za kontrolu ogromnog američkog zračnog prostora Convair F-106 Delta Dart i svakako im je bio interes uklanjanje konkurencije kao što je bio Avro Arrow . Iako je velika mogućnost da je kanadski Arrow eliminiran američkim utjecajem ipak su na djelu bili još neki bitni  čimbenici razvoja protuzračne obrane teritorija iz tog vremena. U to vrijeme, naime, pojavili su se protuzračni raketni projektili velikih borbenih mogućnosti, koji su, bez opasnosti za pilote, imali sposobnost rušiti neprijateljske zrakoplove, što su neki od njih, kao primjerice sovjetski SAM-2, već početkom 60-ih godina zorno prikazali. Usporedno tom razvoju vođenih protuzračnih raketa  strategija bombarderskog djelovanja morala se mijenjati, pa se bombardiranje više nije moglo obavljati s velikih visina, gdje su bombarderi bili izloženi novim PZO raketama, nego se moralo prijeći na male visine djelovanja. To je pak stvorilo novu generaciju strateških bombardera, kao što je američki B-1 koji je mogao djelovati s ekstremno malih visina. U takvom razvoju događaja zrakoplovi, kao što je Avro Arrow, izgubili su na važnosti iako je američki F-106 sličnih karakteristika zadržan u naoružanju gotovo 20 godina, a sovjeti su razvili strateški lovac presretač Mig-25 koji je u biti imao istu funkciju kao i Arrow.

Da su Amerikanci ipak imali veliki utjecaj u kreiranju kanadske obrambene strategije i ukidanju projekta Avro Arrow govori i činjenica da je Kanada u trenutku otkazivanja projekta Avro Arrow već bila uključena u zajednički projekt protuzračne obrane s Amerikancima pod nazivom NORAD ( North American Aerospace Defense Command). Sustav protuzračne obrane NORAD-a u velikoj mjeri počeo se oslanjati na protuzračne rakete Boeing CIM-10 Bomarc. Uskoro su se pojavile balističke rakete interkontinentalnog dometa koje su nuklearne udre neprijatelju mogle isporučivati s ogromnih udaljenosti, a njihovo presretanje zbog brzine i programiranog manevriranja pojedinačnih bojnih glava nije  do dan danas pouzdano riješeno uantoč ubrzanom  razvoju proturaketnih sustava.

Legenda o Arrow-u u Kanadi će nastaviti živjeti jer proizvodnja zrakoplova takvih karakteristika krajem 50.-ih godina opravdano izaziva ponos onih koji su ga financirali, dizajnirali i izradili. Možda se jednom pronađe i sam „sveti gral“ kanadskih zaljubljenika u zrakoplovstvo, navodno skirveni orginalni primjerak Arrow-a.

 

 

 

 

 

Američki ekonomist Paul Craig Roberts već je ranije govorio o paradoksu američkih liberala, naprednjaka i ljevičara, povezanih s CIA-om, FBI-om, vojno-sigurnosnim kompleksom i dubokom državom. Sada je paradoks te analize primijetila i Ann Harrison, koja smatra kako su se ljevičari posve lišili razuma.

Zbog ukupne dramatike globalnih geopolitičkih odnosa i rastuće napetosti između dviju vojnih velesila – Rusije i SAD-a, prenosimo zanimljive riječi uglednog američkog ekonomiste i javnog djelatnika Paula Craiga Robertsa, koje ukazuju na svu pogubnost situacije u kojoj se našao legalno i demokratski izabran američki predsjednik Donald Trump, ne samo po unutarnje američko društovo i tu zemlju, već i po čitavi svijet. Netko se s njegovim stavovima neće složiti ali većina, pretpostavljamo, vjerojatno hoće, suočena s argumentima u samom tekstu, kao i praćenjem i usporedbom samih događaja na američkoj i međunarodnoj političkoj areni nakon Trumpovog izbora za predsjednika najmoćnije zemlje svijeta. Na ove Robertsove stavove, koji nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim, ukazuje u svom blogu i poznata spisateljica Ann Harrison: „U svojoj mržnji prema Trumpu ljevičari su se ujedinili sa silama zla i rata, koji će neizbježno dovesti do sukoba s Rusijom. Oni se se udaljili od interesa radničke klase, koja je glasovala za Trumpa.“ Paul Craig Roberts ističe kako su ljevičari već izgubili svoje pozicije kada se raspao SSSR, a na smjenu socijalizmu došla je neoliberalna privatizacija.

Kako ne bismo sami prepričavali sadržaj Robertsovih stavova, i želeći  izbjeći kritike zbog eventualnog nerazumijevanja njihove interpretacije od strane naših čitatelja, u cijelosti prenosimo riječi uglednog američkog ekonomiste i javnog djelatnika Paula Craiga Robertsa:

„Bijes lijevog krila morao se u nečemu izraziti i ono je našlo izraz u politici identiteta, prema kojoj bijeli heteroseksualni muškarac zauzima mjesto kapitalista, a njegove žrtve – crnci, žene, homoseksualci, ilegalni imigranti – zauzimaju mjesto radničke klase. Savez lijevičara s raspirivačima ratova i lažovima doveo je do gubitka povjerenja prema ljevičarima. Oni su odobrili strategiju CIA-e – Russiagate, u odnosu prema kojoj nema nikakvih poznatih dokaza, međutim ljevičari to podupiru kao dokazanu istinu. Lijevo-liberalni novinari nastoje učiniti sve kako bi sakrili istinu, koja se sastoji od toga, da nema nikakvih znakova urote između Trumpa i Putina u vrijeme predsjedničkih izbora u SAD-u 2016.g. Već je dokazano da e-mail pošta Hillary Clinton nije bila hakirana, već presnimljena na stickove. Sam po sebi taj dokaz urušava sve temelje Russiagatea. Ali neovisno o tome obmana se nastavlja. Optužbe Millera (imenovanog posebnog istražitelja po tom pitanju, op.a.)… svode se na potpuno druge teme koje nemaju nikakve veze s Millerovim mandatom, poput, npr., izbjegavanja uplate poreza od strane konzultanata Republikanske stranke. Imenovanje posebnog istražitelja mora biti u okviru konkretnog saveznog prijestupa kojeg je nužno rasvijetliti. A u čemu se sastoji savezni prijestup u ovom slučaju? Kakav je njegov faktički temelj?

Poslije 16 godina bezakonja pri režimu Chenei, Busha i Obame čak su republikanci suglasni da su se ograničenja ustava protiv izvršne vlasti pokazala besmislena zbog „ratova“ s terorizmom, mistifikacijom, usmjerenom na guranje interesa Izraela na Bliskom istoku i neokonzervativne doktrine o američkoj hegemoniji, što je donosilo milijarde dolara vojno-sigurnosnom kompleksu. U knjizi Charlie Savage i knjizi Davida Griffina „Bush i Chenei: Kako su oni razorili Ameriku i svijet“, jasno je pokazano kako se teroristički napad 11. rujna  iskoristio za rušenje ustavne ravnoteže snaga u vladi i davanje prevelikih ovlasti izvršnoj vlasti, koji su uništili ustavnu zaštitu građanskih sloboda.

Danas je u Americi  izvršen novi prevrat, organiziran od strane bivšeg šefa CIA-e Johna Brennana, bivšeg direktora FBI-a Comeya, zamjenika glavnog tužitelja Roda Rosensteina, Nacionalnog vijeća Demokratske stranke, senatora Republikanske stranke Johna McCaina (nedavno preminulog, op.a.). Prevrat je u Eisenhowerpotpunosti podržan od strane američkih medija. Taj prevrat stupa u sukob s politikom demokratski izabranog predsjednika SAD-a zato što ugrožava vlast i korist vojno-sigurnosnog kompleksa, o čemu je još prije 57 godina upozoravao predsjednik Eisenhower, želeći normalizirati odnose s Rusijom (SSSR-om), svjetskom nuklearnom državom.

Neizbježno se postavlja pitanje: zašto se Amerikanci s tim mire? Zar oni ne znaju da će se, ako predsjednik bude smjenjen zbog toga što teži miru s Rusijom, njegov nasljednik morati suprostaviti Rusiji ili će također biti odstranjen s vlasti? Povjerenje i pregovori između nuklearnih država postaju nemogući. Zašto Amerikanci šire sukob s nuklearnom državom, koja u potpunosti može uništiti Ameriku? Tijekom čitavog „hladnog rata“ stavljao se naglasak na smanjenje napetosti i izgradnju povjerenja. Danas je Washington zainteresiran za provociranje zemlje koja nas može zbrisati s lica zemlje. Što se događa? Liberali, naprednjaci, ljevičari teže uništiti zlu Ameriku? Nije li ta želja razlog zbog kojeg su ljevičari tako usko povezani s raspirivačima ratova u Washingtonu? Teško da je to razlog zbog kojeg ljevičari, demokrati i šaka republikanaca žele impeachment predsjednika Trumpa zbog nastojanja za postizanje mira s Rusijom. Kako ti ludi, nemoralni ljudi mogu istupati u ulozi arbitara u sferi morala, ako oni slijepo slijede kurs koji neminovno prijeti uništenjem Zemlje? I to se može dogoditi ranije nego što bilo tko misli.

Pogledajmo stanje u Siriji. Rusija i Sirija, u suradnji s Iranom i Turskom, počeli su napad na regiju Idlib, posljednje uporište proxi-vojske Washingtona, koja se sastoji od „Al-Qaide“, „Al-Nusre“ i ISIL-ovih najamnika, angažiranih od strane Washingtona. Prema priopćenjima, koja mogu biti istinita ili lažna, SAD i Velika Britanija imaju (svoje) vojnike među tim najamnicima. To ih uvjerava kako će njihova nazočnost spriječiti napad. Međutim, napad je već počeo, zato je to lažna nada.

Ruska je strana je saznala za urotu Washingtona, cilj koje je bio aktivirati kemijsko oružje u regiji Idlib i raskrinkala urotu Washingtona u UN-u. Washington je kazao kako će lansirati rakete „Tomahawk“ po sirisjkim snagama, štiteći na taj način svoju proxy-vojsku koju je on poslao za svrgavanje Assada. Rusko raskrinkavanje urote Washingtona negira mogućnost potpore Washingtona u UN-u. Štoviše, Rusija je u Siriju poslala vojno-pomorske snage, ojačane novim ruskim nadzvučnim raketama i objavila kako će zrakoplove u toj zoni također ojačati takvim raketama. Budući da su pomorske snage SAD-a i zračne snage lišene zaštite od tih raketa, ukoliko SAD napadnu sirijsko-rusku vojsku, Putin može dati zapovjed uništenja do temelja ovog ili onog američkog broda ili vojnog zrakoplova. Drugim riječima, sva vlast u toj zoni pripada ruskoj strani. Ako Washington još ima zrno zdravog razuma – a u njega toga nema, on ima samo aroganciju – Washington neće ni blizu prići Siriji.

Pitanje je slijedeće: misle li usijane glave u Washingtonu da je dovlačenje snaga ruske strane – „samo novi Putinov blef“? Do sada je Putin bio uvučen u beskonačne provokacije: na njega su bacili krivnju za rušenje malezijskog zrakoplova, optužili ga za trovanje mnogih ljudi u Engleskoj, za napad na Ukrajinu, za miješanje u američke izbore, za potporu „diktatoru“ Assadu, demokratski izabranom čovjeku koji ima potporu sirijskog naroda oslobađajući Siriju od snaga Washingtona, koje imaju za cilj vratit zemlju u kaos kakav je u Iraku i Libiji.

Jesmo li mi došli do točke u kojoj se Washington preračunao, donjevši netočne zaključke u odnosu na odlučnost Rusije i riješivši počet napad na sirijsko-ruske snage  koje su počele završno oslobođenje Sirije od najamnika Washingtona? Jučer su članovi (američke) organizacije „Veterani obavještajci za zdravi razum“ uputili pismo Trumpu, upozorivši na opasnost rata, koju je Trumpova administracija sazdala kao rezultat nastavka nezakonitog miješanja u unutarnje stvari Sirije.

Ruska se vlada ne može pomiriti s vojnim miješanjem Washingtona u interesu „Al-Qaide“, „Al-Nusre“ i ISIL-a, a da  pri tom i sama ne izgubi povjerenje ne samo u svijetu već i unutar same Rusije.

Realna alternativa vojnim djelovanjima za Wahington će biti ostanak po strani dok se Sirija obnavlja, i vođenje propagandnog rata, usmjerenog na optužbe Sirije i Rusije za pogibiju civilnog stanovništva i uništenje „demokratskih  pobunjenika“ koji su ustali protiv „diktatora“. Osjećaj straha može se proširiti do pribaltičkih zemalja i Ukrajine, izrodivši propagandu prema kojoj se Putin priprema uspostaviti Sovjetsko carstvo.

Washington je odavno iskorištavao umjetno izgrađeni strah od Rusije kako bi kontrolirao Europu. Strah pomaže držanju Europe za uzde, jer vojne akcije protiv Rusije mogu ustrašiti Europu, primoravši je tražiti spas u rađanju suvereniteta. Jučer je Wall Street Journal priopćio: „Predsjednik Bashar Assad u Siriji je odobrio korištenje klora protiv posljednjeg velikog uporišta oporbe u zemlji, izjavili su službeni predstavnici SAD-a, što će stvoriti pretpostavke za još jedan odgovor sa strane Amerike, jer tisuće ljudi nastoje izbjeći odlučujuću bitku u sedmogodišnjem ratu.“ Prema  Wall Street Journalu, napadi SAD-a mogu biti usmjereni na ruske, iranske, kao i sirijske snage.

Teško je povjerovati da Washington smatra kako bi napad na rusku vojsku ostao bez odgovora. Takav neodgovrni postupak može dovesti do stvarnog Armagedona.

Tvrdnja da je Assad odobrio korištenje klora u oslobađanju Idliba, nije ništa nego propagandna glupost, izmišljena u Washingtonu kao opravdanje za zaštitu proxy-vojske u Siriji vojnim napadima. Sve sirijsko kemijsko oružje bilo je odnešeno od strane Rusije i predano SAD-u u vrijeme vladavine Obame. Štoviše, Rusija ne bi dozvolila Assadu korištenje kemijskog oružja, čak i da ga on ima.

Život na planetu Zemlji stoji pred situacijom u kojoj je Washington tako odlučno nastrojen svrgnuti Assada i ostaviti Siriju u takvom kaosu u kakvom se nalaze Libija i Irak, da je spreman riskirati rat s Rusijom. Nikada prije vlada nije zauzimala takvu iracionalnu poziciju, koja u potpunosti može do smrti ustrašiti čitavi svijet.“

U svibnju 1941., dakle, svega mjesec dana uoči Hitlerovog napada na SSSR, tadašnji sovjetski vojni vrh održao je velike vojne vježbe na istoku zemlje, pokušavajući simulirati scenarij budućeg rata s Njemačkom. S jedne strane, uvjetno rečeno stvarnu sovjetsku vojsku i strategiju  koju je ona željela primijeniti u slučaju rata s Wermachtom predvodio je general Pavlov, dok je snage uvjetnog suparnika u toj vježbi predvodio general Žukov, primjenjujući strategiju i taktiku njemačke vojske od početka Drugog svjetskog rata 1939.g i napada na Poljsku i Francusku. Rezultat vježbi bio je katastrofalan poraz Pavlovljevih snaga od strane postrojbi generala Žukova. Ali vremena za ispravak uočenih problema i nedostataka u sovjetskoj vojsci više nije bilo. Zašto sam na ovo podsjetio?

Ovih dana veliku pozornost međunarodne javnosti i medija, kao i političkih i vojnih krugova diljem svijeta, plijene velike ruske vojne vježbe na istoku zemlje „Vostok-2018“. S tim u svezi potrebno je trezveno i analitički pravilno iščitati političke i vojne poruke i signale koje Moskva ovim vježbama odašilje i staviti ih u kontekst vremena u kojemu se one provode tj. u okvire nikada veće globalne, geopolitičke napetosti (od vremena hladnog rata) između SAD-a s jedne, i Rusije i Kine s druge strane. Jer vježbe ovakve veličine i karaktera nikada se ne provode bez jasnih i snažnih poruka globalnim  suparnicima. A u konkretnom slučaju poruke su vrlo ozbiljne.

Izvor: BBC

„Vostok-2018“ najveće su vojne vježbe u povijesti ruske države, u kojima sudjeluje oko 300 tisuća ruskih vojnika (što čini čak trećinu njihovog ukupnog vojnog kadra!), dvije armije – Centralna i Istočna, dvije ruske pomorske flote, Sjeverna i Dalekoistočna, golemi broj od 36 tisuća oklopno-mehaniziranih vozila  (tenkova, oklopnih transportera, samohodnih vozila i td.), 1000 zrakoplova, helikoptera i dronova, kao i svi vidovi strateškog naoružanja, ukljjučno i onog nuklearnog (u vježbama se ne koristi nuklearno bojevo streljivo, već njegova imitacija), od strateških bombardera i podmornica do raketnih sustava. Pitaju me ovih dana, koliko će to Rusiju koštati novaca? Odgovaram, jako puno! Međutim ovdje se ne radi o tome da je, kao u sovjetska vremena, ruski ministar obrane Sergey Shojgu ujutro nazvao Putina i rekao mu „idemo u nedjelju podignuti vojsku, pa da vidimo kako to funkcionira, da se ne bi uspavali“. Jer vježbe „Vostok-2018“ uključene su u vojni proračun RF za ovu godinu tj .za njih su već ranije osigurana sredstva. Zato je puno važnije od njihove cijene pitanje, zašto je Rusija veliki dio svoje vojske ovom vježbom odlučila podignuti na razinu uvjeta najbliže identičnim onim stvarnim ratnim?

Prije odgovora treba kazati, kako se radi o strateškim vojnim vježbama, kojima se u određenoj fazi njihove provedbe priključuje mongolska vojska, što je manje bitno, i postrojbe od nekoliko tisuća kineskih vojnika, što je izuzetno bitno. Zašto? Pa upravo zato što se radi o vježbama strateškog karaktera, koje su se i u vrijeme SSSR-a periodički izvodile s ciljem pripreme za potencijalni ratni sukob s Kinom! Sadašnja kineska aktivna vojna nazočnost u vježbama „Vostok-2018“ znači kako će po prvi put u povijesti kineski generali aktivno sudjelovati (ne kao promatrači), već u koordinaciji vježbi skupa s ruskim generalima. A to je već nešto posve drukčije i novo i ukazuje na ono, čemu se američka strateška doktrina desetljećima suprostavljala svim silama (i to je činila vrlo uspješno) – sprječavanje vojnog saveza Rusije (ranije SSSR-a) i Kine. Jer Washingtonu je posve jasno kako se u vojnom smislu snazi takvog saveza one ne mogu oduprijeti ili nad njim ostvariti vojnu pobjedu, neovisno o golemoj snazi današnje američke vojske. Jer prevaga po svim ključnim vojnim parametrima, od nuklearnog potencijala do ukupnog broja vojnog kadra bila bi na suprotnoj strani. Dakle, kineski generali, kao što sam rekao, ovom vježbom sudjeluju u strateškim operacijama ruske vojske (u konkretnom smijeru – onom istočnom), što znači i da su upoznati s njezinim ključnim elementima. A to znači samo jedno: između dviju vojski (preduvjet za to su bili politički odnosi) uspostavljen je visok stupanj povjerenja i koordinacije. A kada takve vojske surađuju na strateškoj razini to je onda vrlo ozbiljno i ne može se i ne smije svoditi na razinu dnevne politike i donošenja ad hoc odluka usmjerenih na pokušaj riješenja ovog ili onog problema. Vojske su presloženi i preosjetljivi sustavi da bi ih se tek tako moglo koristiti za dobivanje (vanjsko)političkih bodova u ostvarivanju svojih interesa.

Ovdje želim naglasiti kako i sam prostorni smještaj provedbe ovih vježbi (istočno od Urala) znači da Rusija nije obvezna na njih pozvati europske vojne promatrače, kao što to čini pri izvođenju vježbi na europskom dijelu ruskog teritorija (i obratno, ruski promatrači nazoče vježbama NATO saveza na europskom tlu), već vježbama mogu nazočiti vojni atašei zemalja, ukoliko to žele, kao i medijski predstavnici. Međutim, njihovo je kretanje ipak ograničeno, poglavito u uvjetima ovako velike i teritorijalno široko rasprostranjene vojne vježbe.

Vojna dimenzija i ciljevi „Vostoka-2018“ su jasni. Ali prije toga bih želio podsjetiti na jedan povijesni događaj: naime, u svibnju 1941., dakle, mjesec dana uoči Hitlerovog napada na SSSR, tadašnji sovjetski vojni vrh održao je velike vojne vježbe na istoku zemlje, pokušavajući simulirati scenarij budućeg rata s Njemačkom. S jedne strane, uvjetno rečeno stvarnu sovjetsku vojsku i strategiju  koju je ona željela primijeniti u slučaju rata s Wermachtom predvodio je general Pavlov, dok je snage uvjetnog suparnika u toj vježbi predvodio general Žukov, primjenjujući strategiju i taktiku njemačke vojske od početka Drugog svjetskog rata 1939. g i napada na Poljsku i Francusku. Rezultat vježbi bio je katastrofalan poraz Pavlovljevih snaga od strane postrojbi generala Žukova. Ali vremena za ispravak uočenih problema i nedostataka u sovjetskoj vojsci više nije bilo. Zašto sam na ovo podsjetio? Zato što su upravo uvid u stvarno stanje i mogućnost sadašnjih ruskih oružanih snaga, stupanj i organizaciju zapovjednih struktura svih njezinih vidova u gotovo realnim ratnim uvjetima i njihovu koordinaciju uz primjenu najmodernijih komunikacijskih sustava, kao i koordinaciju i mobilnost  snaga na samom terenu (Rusi su prebacivali goleme vojne efektive na razdaljinu od 4 do 7000 kilometara što je izuzetno zahtjevna zadaća!) i glavni cilj provedbe ovih masivnih vojnih vježbi. Eventualna nesposobnost zapovjedanja, pravilnog sagledavanja stanja i nadzora cjelokupne operacije, kao i nepravilno i neučinkovito iskorištavanje onih snaga koje su u konkretnom slučaju i u konkretno vrijeme morale biti na određenom položaju a nisu bile,  najčešći je uzrok poraza na bojnom polju. Drugim riječima, ovakve vojne vježbe su nužnost i njih provode sve velike vojske svijeta (provodi ih i NATO savez), možda ne takvog obujma jer su američke snage razmještene diljem svijeta ali svejedno. Vojne vježbe, ukoliko se njima ozbiljno pristupi u smislu provedbe i analize postignutih rezultata, daju jedini ispravni i stvarni uvid u pravo stanje konkretne vojske, temeljem čega se onda i izvode ovi ili oni zaključci, a ponekad i donose političke odluke dalekosežnog karaktera i sudbonosnih posljedica.

Politička dimenzija  vježbi „Vostok-2018“ isključivo je jedna: ona ukazuje da se Rusija priprema i da je spremna za vođenje suvremenog rata (ne da ga ona želi, već da je za nj spremna u slučaju nužde), i to ne protiv Mongola i Kineza. Radi se isključivo o jasnoj poruci SAD-u kako Moskva ne namjerava ustupiti pred ugrozama vojnog, političkog i gospodarskog (sankcijskog) karaktera i da ne odustaje od svoje namjere za povratkom na globalnu međunarodnu scenu u svojstvu samostalnog igrača – kojem se ne nameću „kolektivne zadaće“. Rusija ovim odašilje poruku i da je njezina vojna moć i odlučnost da ju se u slučaju potrebe primjeni, na puno većoj razini nego što se to bilo tko u svijetu posljednjih nekoliko godina usudio i pretpostaviti. I s tim porukama sada trebaju računati i Bijela kuća i Pentagon u osmišljavanju svoje daljnje proturuske strategije (koja je već dugo na sceni), potrebi njezine revizije, nadopunjavanja, ili potpunog mijenjanja (o povratku prema normalizaciji odnosa još se dugo neće moći govoriti, iako ju se, i pored svega, ne smije isključiti). Jer mada su i Rusija i Kina u novoj, početkom godine usvojenoj američkoj nacionalnoj i obrambenoj strategiji označene kao najveći globalni suparnici, niti u jednoj od njih se ne spominje mogućnost rusko-kineskog vojnog savezništva, neovisno, radi li se o klasičnom savezu u punom smislu te riječi, ili strateškom vojnom partnerstvu, što je u praksi jedno te isto ukoliko postoji zajednički neprijatelj. A u ovom slučaju radi se upravo o tome.