I dok je pozornost međunarodne zajednice usmjerena na 5. studenog pokrenute američke sankcije protiv Irana, prava drama odvija se u jednom drugom dijelu svijeta, kroz sve napetije američko-kineske odnose. Neovisno o činjenici da je Washington isti dan kada su sankcije startale objavio spisak od osam država koje i dalje neometano mogu uvoziti iransku naftu (u manjim količinama i privremeno, na rok od pola godine), među kojima je i velika Kina s kojom Trumpova administracija upravo vodi svojevrsni trgovinski rat, to nikako ne umanjuje vrlo visoku vjerojatnost ulaska odnosa između dviju svjetskih mega-država u dugoročno razdoblje klasičnog hladnog rata, sličnog onom izmađu SAD-a i SSSR-a, i to u svim sferama – od političkih i gospodarskih do vojnih.

Jer spomenuti Trumpov potez „omekšavanja“ sankcijske politike u odnosu na države koje nastave uvoziti iransku naftu, nipošto nije čin dobre volje prema tim zemljama, a najmanje prema Pekingu, već isključivo realnost s kojom se u svijetu američka politika susreće. Preciznije, susreće se s otporom takvoj politici od strane najvećeg broja bitnih svjetskih država, između ostalog i američkih saveznika i partnera. Osim toga, u vrijeme izbora za američki Kongres po Trumpa je bilo krajnje neugodno priznati poraz njegovih, gotovo polugodišnjih diplomatskih nastojanja oko primoravanja svjetskih država na potpuni odustanak od uvoza iranske nafte. Ovako je to ispao prilično elegantan i politički oportun potez Bijele kuće, koji znači odlaganje priznanja svog neuspjeha kroz novu „dobrohotnost“ SAD-a, koje, evo, svojim partnerima ponovo daju mogućnost za predah od američkih pritisaka i nastavak poslovanja s Iranom do konačne realizacije američkih zahtjeva, koji bi trebali biti ispunjeni do kraja ožujka iduće godine kada te beneficije za 8 država prestaju, iako se to baš ničim ne jamči.  U istom smislu treba sagledavati i nedavni Trumpov telefonski razgovor s kineskim vođom Xi Jinpingom i njihov naglo porasli optimizam u mogućnost sklapanja novog trgovinskog sporazuma s Kinom na summitu G20, krajem studenog u Argentini.  Jer sličnih priopćenja i velikog optimizma bilo je već i ranije nakon susreta dvojice čelnika (nešto kao i nakon summita Trump-Putin u Helsinkiju), ali gruba geopolitčka realnost ih vrlo brzo svede na onu razinu koja puno više zabrinjava nego li daje nadu u bolje sutra, ne samo u odnosima između tih dviju zemalja.

Xi Jinpingove dramatične izjave!

A da stanje na Dalekom istoku nije ni malo bezazleno, svjedoči i prošlotjedna sjednica politbiroa Centralnog Komiteta Komunističke partije Kine, kojoj je predsjedao partijski čelnik i predsjednik države Xi Jinping. Na sjednici je upozorio kako je stanje po kinesko gospodarstvo vrlo složeno, ali, i u razgovoru sa zapovjedništvom Južnog vojnog okruga otvoreno kazao kako se Kina mora pripremati za rat! To je prva takva izjava jednog kineskog čelnika nakon gotovo 40 godina. Iako možda zvuči čudno, ona uopće nije neozbiljna i neutemeljena, štoviše: u Kini se svih pet tamošnjih vojnih okruga priprema  za skoro izvođenje velikih vojnih vježbi, istodobno, kada Sjedinjene Države jačaju svoju pomorsku i zračnu flotu u regiji i sve češće patroliraju u spornim zonama Južnokineskog i Istočnokineskog mora koje Peking smatra svojim akvatorijem. Štoviše, Peking sve češće ultimativno zahtjeva povlačenje američkih brodova iz „kineskih“ voda, u koju svrhu podiže i svoje zrakoplove i šalje svoje brodove u zonu tih patroliranja. Sjedinjene Države, s druge strane, najavljuju jačanje svojih starih i otvaranje novih vojnih baza, poput one na japanskom otoku Okinawa, svega 150-ak kilometara udaljene od spornog otočja Senkaku (Diaoyu, kin.) oko kojeg se desetljećima spore Kina i Japan.

Bilo bi krajnje naivno vjerovati kako će Peking pojačanu američku vojnu nazočnost i aktivnost u „svom dvorištu“ mirno promatrati i kako u tom smislu neće poduzimati nikakve protumjere. A imajući to u vidu, ne bi nas trebalo iznenaditi da se iduće godine jedno jutro probudimo i na Tajvanu vidimo ekspedicijske postrojbe kineske vojske. Ne samo zbog gore navedenog, već i zbog sve češćih vijesti koje stižu do ušiju kineskih generala, koje govore o namjerama Sjedinjenih Država da i na Tajvanu izgrade svoju vojnu bazu. Jer Tajvan je za Peking bio i ostao jedinstveni i nedjeljivi dio kineskog državnog teritorija.

I još je nešto bitno naglasiti: iako je Peking na samom početku, američke najave o zaoštravanju trgovinskih odnosa s Kinom smatrao klasičnim politčkim izjavama „za domaću uporabu“ od kojih neće biti ništa konkretno, a taj je stav zadržao čak i nakon što je na čelo Bijele kuće došao Donald Trump koji se u predizbornoj kampanji upravo „razbacivao“ protukineskim izjavama, sada je i definitivno shvatio kako je protukineska politika Washingtona ozbiljna, dugoročna i da se pri tom ne radi samo o Trumpovom „hiru“, već osmišljenoj strategiji, utemeljenoj na kompromisu postignutom unutar američkih političkih i drugih elita – jednom rječju – američkog establišmenta.  Osim toga, Kina sada posve jasno uočava kako sve više postaje okružena neprijateljima, a ne samo, kao do nedavno, regionalnim konkurentima ili neistomišljenicima. U takvim okolnostima kineski vojni vrh shvaća postojanje stvarne mogućnosti američkih i njemu savezničkih snaga za sprječavanje plovidbe kineskih tankera kroz Indijski i Tihi ocean, čime se u potpunosti može paralizirati kineska industrija i gospodarstvo u cjelini, a njezine oružane snage ostaviti čvrsto ukopane na tlu. Peking sada shvaća veliku važnost kopnenih naftovoda i plinovoda po svoju nacionalnu sigurnost, pa proteklih tjedana ubrzano šalje svoje emisare diljem Srednje Azije, od Turkmenistana do Kazahstana s ciljem sklapanja novih energetskih poslova. Naravno, s Rusijom je po tom pitanju stvar više-manje jasna, jer se ruski energenti ionako Kini najvećim djelom isporučuju cjevovodima, a krajem iduće godine morao bi startati i najduži svjetski magistralni plinovod „Sila Sibira“, s plinom namjenjenim za kinesko tržište.

Problemi SAD-a:

Međutim, ni po SAD stvari nisu tako jednostavne kako bi se to iz navedenog moglo zaključiti. Američki aktivni visoki vojni časnici već su ranije, u tišini i daleko od očiju i ušiju šire javnosti, upozorili svoj politički vrh o nemogućnosti vođenja rata s Kinom zbog problema s kojima se Sjedinjene Države susreću u Europi i na Bliskom istoku. Naime, američki stratezi nastojali su srediti stanje u Europi prije „slamanja“ Kine koje je moralo biti gotovo prije nego  što ta zemlja 2025. g. realizira svoj golemi vojni plan, koji podrazumjeva izgradnju 4 udarne grupacije brodova na čelu s nosačima zrakoplova (SAD ih ima 11). U tu svrhu Pentagon upozorava i na rastući kineski vojni proračun (on ide isključivo za razvoj oružanih snaga, a ne, kao američki, na brojne druge rashode Pentagona, od logističkog opremanja svojih 800-tinjak vojnih baza diljem svijeta, do pomoći svojim saveznicima i partnerima) koji formalno iznosi oko 200 milijardi dolara za prošlu godinu. Međutim, pojedini američki analitičari prošlog su tjedna u programima američkih televizijskih kanala tvrdili kako se radi o politički „kamufliranoj“ brojci od strane Pekinga,  a da je pravi broj možda i dvostruko veći. A to je onda po SAD uistinu veliki problem, jer će Kina takvom dinamikom puno prije od očekivanog dostići vojnu moć Sjedinjenih Država.

Ali vratimo se za kraj još malo stavovima američkih generala: oni tvrde kako se za uspješno suprostavljanje Kini najprije moraju riješiti „poslovi“ u Europi, jer za dva velika  fronta SAD namaju snage. Potpuno je jasno kako pri tome misle na Rusiju, s kojom nije ispalo onako kako je to „trebalo ispasti“, jer pojavio se predsjednik koji se „nije trebao pojaviti“. Ali tako to ponekad u povijesti biva i na takve se „anomalije“ treba računati. Štoviše, osim Europe, taj isti predsjednik „koji se nije smio pojaviti“ sada je totalno poremetio američke interese i na Bliskom istoku i primorao Pentagon na daljnju veliku vojnu nazočnost njegovih snaga u toj regiji, ne samo zbog Sirije već i zbog Irana, koji nije izgubio potporu ni Moskve ni Pekinga iako se upravo to trebalo dogoditi, a za što su trebale poslužiti proturuske sankcije i protukineske carine i pseudo-trgovinski rat (koji to još uvijek nije iako mu se dvije zemlje opasno približavaju). A svoje bliskoistočne vojne snage Washington je želio prebaciti iz te regije upravo “u kinesko dvorište”.

Dakle, možemo slobodno zaključiti slijedeće: stanje u odnosima između najvećih svjetskih sila još je daleko od konačnog riješenja. A kakvo će ono biti još nitko sa sigurnošću ne može znati. Može se jedino predviđati, simulirati ove ili one scenarije, ali bilo koji od njih ne može pobiti jednu ključnu činjenicu: da se daljnjim  otezanjem oko sjedanja za pregovarački stol čelnika triju mega-država i početka ozbiljnih pregovora s ciljem riješavanja konkretnih problema koji danas opterećuju njihove i ukupne svjetske odnose, rizici od izbijanja obiljnih incidenata pa i vojnih sukoba ubrzano povećavaju. Jer za veliki rat se pripremaju svi, a ne samo Kina.

Neugodne vijesti stižu s američkog plinskog tržišta: cijene tamošnjeg ukapljenog plina skočile su na najveću razinu još od 2014. godine. U svega nekoliko dana index cijena na burzi Henry Hub porastao je za više od 40% i dosegao cijenu od 125 dolara za 1000 m3 (Henry Hub je plinsko tranzitno središte, smješteno u saveznoj državi Louisiani i upravo taj hub određuje cijenu plina u SAD-u).   Razloga je više, a jedan od njih je i naglo zahladnjenje koje je zahvatilo sjevero-istok Sjedinjenih Država i izazvalo posljedični veliki porast potražnje. Međutim, to nije najvažniji razlog: u SAD-u općenito raste potreba za „plavim energentom“, a proizvođači, uljuljkani u izvozne blagodati tog energenta, zanemarili su domaće zalihe u plinskim spremnicima, koje su pale na najnižu razinu u posljednjih nekoliko desetljeća, upravo pred dolazak zimske sezone, što tržište itekako uočava (info: Wolfgang Peters, predsjednik tvrtke Gas Value Chain Company CmbH). Pričuve plina iznose svega 90 milijardi m3, što je čak za 15% niže od prošlogodišnje razine, kada su SAD, također, zbog polarne zime koja je zahvatila istočnu obalu zemlje morale uvoziti LNG čak i iz Rusije (vidi poveznicu ispod teksta), što je izazvalo veliku medijsku pozornost i čuđenje zbog napetih političkih odnosa između dviju zemalja, poglavito u sferi energetike, a u okviru nje ponajviše bitke za europsko plinsko tržište.

Apsurdno, sada su Sjedinjene Države opet primorane tražiti prirodni plin u inozemstvu, pri čemu su američki izvoznici LNG-a zabrinuti da će zbog porasta cijena u SAD-u pretrpjeti štete kroz svoje izvozne ugovorne obveze, a njihova rentabilnost biti svedena na nulu. Npr. izvoz ukapljenog plina iz Louisiane u Veliku Britaniju sada iznosi oko 9 dolara za 1 MBTU (milijun britanskih toplinskih jedinica), približno isto koliko plin košta i na burzama same Velike Britanije. Još je gore na azijskom tržištu na kojem se i postiže najveća cijena, gdje amerikancima sada najviše prijeti tamo sveprisutni australijski LNG, da ne govorimo o onom katarskom.

U sadašnjim uvjetima sve ovo stavlja pod ugrozu isplativost američkog izvoza ukapljenog plina, a stručnjaci tvrde kako se prije svega mora razmišljati o njegovom uvozu. Nemali je broj onih koji iznova ukazuju na ruski plin iz projekta „Yamal LNG“ u vlasništvu tamošnje perspektivne tvrtke Novatek, koja je prošle godine svoj plin i izvozila u SAD, istina, posredstvom trejdera, konkretno francuske energetske tvrtke Engie. Međutim, to u biti nema nikakve veze jer se i u tom-posredničkom slučaju radi o ruskom plinu koji to samo formalno, u vlasničkom smislu više nije (ali molekule plina su i dalje ruske, kako je to u šali prošle godine kazao ruski premijer Dmitry Medvedev). Novatek se upravo sprema na slanje novog tankera-ledolomca s ukapljenim plinom Sjevernim ledenim oceanom i na njegovo prebacivanje s tog tankera na obični, a što će se obaviti na sjeveru Norveške. Gdje će taj plin završiti za sada se još ne zna, ali s obzirom na već ranije uhodane atlantske rute nikoga ne bi iznenadilo da njegov kupac budu upravo Sjedinjene Države posredstvom trejdera i da se ruski plin za svega 8 dana pojavi na bostonskom terminalu, na američkoj istočnoj obali. Jednako kao i prošle zime.

Zapravo, sve je ovo naizgled vrlo čudno i iz razloga što je SAD najveći svjetski proizvođač plina i 4. po redu izvoznik LNG plina u svijetu. Međutim, pokazalo se kako tržišne zakonitosti (na kojima se temelji prodaja LNG plina – prodaj, kupi, preprodaj i tako u nedogled) ne mogu biti jamac sigurne opskrbe tim energentom u nepredviđenim i ekstremnim uvjetima kakvi su prošle zime bili u SAD-u ali i u Zapadnoj Europi. A na dugoročne i čvrste ugovore u ovako nestabilnim uvjetima kakvi su danas u svijetu i koji itekako mogu utjecati na kolebanja cijena energenata nije se lako odlučiti. Naravno, ukoliko izuzmemo Poljsku, koja je to upravo nedavno i učinila s jednim od američkih proizvođača ukapljenog plina. Ali Poljska je ipak priča za sebe, kao i njezina uloga u trenutačnoj geopolitičkoj borbi Istok-Zapad. Najbolji primjer današnje energetske nestabilnosti je i nedavno odustajanje Kine od produljenja ugovora o kupnji američkog LNG-a, izazvano započetim trgovinskim ratom između dviju mega-država, koji to, na sreću, još uvijek nije u punom smislu te riječi, iako nikako nije isključen.

Nastavak „čuda“: uskoro i druga isporuka ruskog LNG plina u SAD

 

Bivši državni tajnik u njemačkom Ministarstvu obrane Willy Wimmer izjavio je kako u elitama Europske unije raste panika, proporcijalno rastu uvažavanja jednog prema drugom lidera SAD-a i Rusije. On je takav stav iznio u intervjuu Pars Today Deutch, kojeg možete pogledati na videu ispod teksta.

Taj je stručnjak za međunarodne odnose proanalizirao međuodnose triju ključnih geopolitičkih igrača na Zemlji –SAD-a, Rusije i Europske unije.

„Svi politčari u EU izgubili su dar govora kada su vidjeli nedavni nastup Donalda Trumpa na summitu NATO-a, gdje je on napao države EU kao loše sluge, a nakon toga otišao predsjedniku Rusije i prema njemu pokazao takvo uvažavanje, koje od njih nitko nije dobio. Otvoreno su se prestrašili. To i jest prava i stvarna karma za Europu – za te političare i političke snage, koji su htjeli učiniti loše upravo tim dvama vođama, koji sada i riješavaju sudbinu današnjega svijeta“, kazao je Wimmer.

Dalje je izjavio, kako sadašnje europske elite žele i dalje voditi ratove i pljačkati druge, dok se  Trump usredotočio na Ameriku, na počinjavši nove ratove i želeći uspostaviti odnose s Moskvom, dok Rusija, vidjevši to, pokazuje strpljivost koja zaslužuje svaku pohvalu. „I panika u elitama EU raste“, zaključuje Wimmer i prognozira, kako Zapadni svijet stoji na rubu kolapsa, jer „bez sukoba, vlasti Europske unije preživjeti ne mogu“, a Trump i Putin se neće uvlačiti u po obje zemlje samoubilački rat.

„Sada Europa na stvari mora gledati trezveno, a istina je u tome, da smo za SAD mi nitko i ništa. Maksimum – suparnik. Rusija je nešto posve drugo. Rusija je za Ameriku – veliki autoritet, a Europa,  poput „zadnje rupe na svirali“.

U slučaju postizanja rusko-japanskog sporazuma o predaji dijela južno-kurilskih otoka Japanu, tamo neće biti izgrađene američke vojne baze, kazao je japanski premijer Shinzo Abe, a objavio tamošnji medij Asahi Shimbun.

Navodi se, kako prema sporazumu o sigurnosti između Tokia i Washingtona, SAD mogu otvoriti svoje vojne baze na čitavom japanskom teritoriju, ali, kako su tom mediju izjavili japanski visoki državni službenici, oni to ne mogu učiniti bez suglasnosti Japana.

Osim toga, Japan će se, u slučaju predaje dijela ruskih Južnih Kurila, zalagati da oni dođu pod njegov državni suverenitet.

Podsjećamo: na prije nekoliko dana održanom summitu zemalja ASEAN-a u Singapuru ruski predsjednik Vladimir Putin i japanski premijer Shinzo Abe dogovorili su se ubrzati pregovarački proces o tom pitanju na temelju Zajedničke sovjetsko-japanske deklaracije iz 1956. g., koja razmatra mogućnost predaje Tokiju nekoliko južno-kurilskih otoka pod određenim uvjetima.

Međutim, Vladimir Putin je dodao, kako u deklaraciji nije utvrđen niz elemenata. U glavnini, nije utvrđeno na kakvoj osnovi bi se ti otoci predali, kao ni to pod čijim bi suverenitetom oni nakon toga bili. Sve bi to još moralo biti predmetom razgovora. Nije nikakva tajna kako su Južni Kurili strateški važni za Rusiju i izlazak njezine Tihooceanske flote, bazirane u Vladivostoku, na otovreni ocean. Rusija bi bila spremna eventualno predati Japanu dva najjužnija od ukupno 4 sporna otoka kurilskog arhipelaga, ali se boji da Japan neće imati snage oduprijeti se eventualnim željama Washingtona da upravo tamo otvori svoju vojnu bazu i time zatvori izlaz ruske flote na otvoreni ocean. Japan bi bio spreman na kompromis s Rusijom i odustati od preostala dva, sjevernije smještena južnokurilska otoka. Dakle, radi se o vrlo važnom geopolitičkom i geostrateškom pitanju, a ne samo o tamo neka 4, više-manje rijetko naseljena i beznačajna otoka.

 

Sjedinjene Države uvjerene su kako će se Sjeverna Koreja pridržavati obećanja, neovisno o tetiranju novog supertehnološkog oružja, izjavio je za rusku agenciju RIA novosti predstavnik američkog State Departmenta.

State Department je podsjetio kako su na summitu u Singapuru (u lipnju o.g.) predsjednici Donald Trump i Kim Jong-un postigli dogovor o denuklearizaciji.

„Mi razgovaramo sa Sjevernokorejcima o realizaciji svih tih obveza. Predsjednik je jasno dao do znanja, da će, ukoliko Kim Jong-un izvrši denuklearizaciju, Sjevernu Koreju čekati blistava budućnost“.

Podsjećamo: sinoć je sjevernokorejska televizija izvijestila o uspješnom testiranju „ultrasuvremenog“ oružja, na kojem se radilo već duže vrijeme. Kaže se, kako je riječ o nedavno razrađenoj vrsti oružja taktičkog karaktera. Na testiranju je sudjelovao i čelnik te zemlje Kim Jong-un.

 

 

Nakon što je Ukrajina zadržala 15 brodova koji su ranije uplovljavali u luke na poluotoku Krimu, član ruskog Vijeća Federacije za obranu Franc Klincevich izjavio je sinoć, kako, kao odgovor, Rusija može zatvoriti Azovsko more za sve ukrajinske brodove. (Radi se o malom,  zatvorenom moru između krimskog poluotoka i ukrajinskog i ruskog teritorija.)

„Nas doslovno guraju na oštre protumjere. Da, mi doslovno za jednu minutu možemo zatvoriti Azovsko more za bilo koje ukrajinsko plovilo. I ne isključujem da takav potez može uslijediti“, izjavio je Klincevich.

Prema njegovim riječima, takvim potezima Ukrajina sama uništava sporazum o Azovskom moru od čega će „samo ona i stradati“.

Također je kazao kako nije važno radi li se o zadržavanju ruskih ili brodova drugih država, jer su i jedni i drugi potpuno zakonito uplovili u krimske luke.

Podsjećamo: Ukrajina je jučer priopćila kako je njezina pogranična služba zadržala 15 brodova zbog „protuzakonitog ulaska u luke okupiranog Krima“.

Stanje u svezi plovidbe Azovskim morem zaoštrilo se početkom ove godine. U ožujku je Ukrajina zadržala tanker „Nord“ s deset ruskih mornara, a kapetanu broda prijeti 5 godina zatvora zbog nezakonite posjete Krimu „s ciljem počinjenja štete državnim interesima“. U kolovozu je u ukrajinskoj luci Herson zadržan još jedan ruski tanker.

Moskva ove poteze Kijeva naziva „pomorskim terorizmom“ i odgovorila je jačanjem pograničnog nadzora u svom dijelu Azovskog mora. Tada je Kijev optužio Moskvu za „strogu politiku zadržavanja i pregleda brodova“, a ruska strana je odgovorila kako time ne krši međunarodno pomorsko pravo, što je priznalo i ukrajinsko Ministarstvo vanjskih poslova, kazavši, kako ruske pogranične službe ne krše protokole pri pregledu brodova.

Nedugo nakon toga Kijev je izjavio kako namjerava ojačati svoju vojnu nazočnost u Azovskom moru i tamo izgraditi svoju pomorsku bazu.

Nakon 2. svjetskog rata poražena Njemačka je potpuno razoružana i podijeljena između pobjedničkih i savezničkih sila. Ujedninjenjem američke, francuske i britanske okupacijske zone 1949. godine, na pragu hladnoga rata, stvorena je Savezna Republika Njemačka.  Njemačka vojska u tom trenutku još uvijek nije postojala, preživjele zalihe oružja su podijeljene između saveznika  u obliku ratnog plijena, a potom i ratnih reparacija, pa je stoga bila moguća paradoksalna situacija, da nova SR Njemačka nakon svoga osnutka nije raspolagala  niti  jednim tenkom,  a francuska vojska u sastavu 501. oklopne  pukovnije  još je uvijek koristila desetke njemačkih tenkova Panther iz ratnog razdoblja.

Njemačka oružana sila sve do osnutka njemačke vojske Bundeswehra 1955. godine i pristupanja NATO-u iste godine bila je ograničena samo na policijske postrojbe, postrojbe za razminiravanje i postrojbe za kontrolu vruće granice prema Istočnoj Njemačkoj. Odmah nakon formiranja Bundeswehra pokrenut je program njegovog naoružavanja i opremanja, uglavnom američkom vojnom tehnikom. Prvi tenkovi pristigli u njemačko naoružanje bili su američki M41 Walker-Bulldog, a potom je  od strane Amerikanaca isporučeno oko 1100, tada još uvijek suvremenih američkih tenkova M47 Patton.

U slijedećim godinama  isporučeno je jednako toliko tenkova M48 Patton II, koji su tijekom svoga operativnog života prolazili više njemačkih modernizacija. U isto vrijeme Njemačka je zajedno s Francuskom razvijala planove o zajedničkom razvoju europskog tenka pod nazivom „Standard- Panzer“. Zapadna Njemačka tražila je zamjenu za svoje tenkove M47, koji su u vrijeme otvaranja francusko-njemačkog projekta 1956. godine već postali uvelike zastarjeli. Ideja je bila razviti tenk mase oko 30 tona s provjerenim i vrhunskim britanskim topom L7 kalibra  od 105 mm, standardne nuklearne, biološke i kemijske zaštite, s pogonom na diesel motor. Naglasak je stavljen na pokretljivost i vatrenu moć pa je oklop budućeg tenka bio relativno slab i imao je otpornost samo na projektile do 20 mm. Projektu su se 1958. godine pridružili i Talijani, koji su u zajedničkoj konstrukciji i proizvodnji vidjeli priliku da po povoljnoj cijeni pribave zamjenu za svoje M47 Patton tenkove.

U konkurenciji dva razvojna tima, nakon testiranja prototipova 1960. godine pobijedio je tim, predvođen dizajnerskim uredom Porsche, što nije bilo nikakvo iznenađenje jer je Porsche imao ogromno iskustvo razvoja njemačkih tenkova u razdoblju prije i u vrijeme trajanja 2. svjetskog rata. Pobjednički dizajn definitivno je potvrđen 1963. godine kada je započela predserijska, a kasnije i serijska proizvodnja novog njemačkoga tenka nazvanoga Leopard. U međuvremenu projekt su napustili Francuzi i Talijani. Francuzi su se posvetili razvoju svoga tenka AMX-30, a Talijani su na kraju ipak dobili licencu za proizvodnju njemačkoga Leoparda.

Nakon djelomičnog redizajna predserijskih primjeraka, koja je uključivala poboljšanje oklopne zaštite, lijevanu kupolu, veću snagu motora i optički daljinomjer, proizvodnja je počela u rujnu 1965. godine u postrojenjima tvrtke Krauss-Maffei u Münchenu, a tenk je konačno dobio naziv „Leopard 1“.  Licenca za proizvodnju tenkova dodjeljena je talijanskoj tvrtki OTO Melara iz La Spezia, koja ih je proizvodila za potrebe talijanske vojske.

Tijekom 1966. godine prvi tenkovi isporučeni su zapadno-njemačkoj vojsci, a nekoliko godina kasnije kupoprodajne ugovore zaključile su i Belgija, Nizozemska, Norveška, Danska, Australija, Kanada, Turska i Grčka. Kasnije su ih nabavili i Brazil, Čile, Ekvador i Libanon. Belgija je primila ukupno 132 primjerka, Brazil 378, Kanada 114, Čile 202, Danska 230, Grčka 520, Norveška 172, Ekvador 30 i Libanon 43. Najveći korisnik tenkova Leopard 1 postala je Zapadna Njemačka s ukupno 2437 primjeraka, Italija sa 720, Nizozemska s 468 i Turska s 337 primjeraka.

Podaci o ukupnom broju prozvedenih Leoparda se razlikuju s obzirom računaju li se i vozila namijenjena za inžinjerijske zadaće, nosači mostova i podvozja za protuzrakoplovne samohodne topove kalibra 35 mm tipa Gepard. Računa se da je u razdoblju od 1965. do 1985. godine prozvedeno  ukupno  oko 4740 Leoparda 1  svih varijanti.

Uvođenjem u naoružanje Leoparda 1 njemački tenkovi M47 Patton povučeni su iz postrojbi A sastava u domobranske brigade tkzv. teritorijalne vojske (Heimatschutzbrigaden des Territorialheeres). Na njihovo mijesto u aktivnim postrojbama stupili su Leopardi 1 koji su djelovali zajedno s moderniziranim američkim tenkovima M48 Patton II verzija M48A2C i M48A2GA2. Leopardi 1 i tenkovi M48 bili su potpuno kompatibilni jer su za razliku od povučenih tenkova M47, koji su imali topove kalibra 90 mm, bili naoružani identičnim topovima kalibra 105 mm  koji su koristili isto streljivo.

Glavne varijante Leoparda 1, koje su razvijene tijekom operativne upotrebe, su Leopard 1, Leopard 1 A1 s dodatnim oklopom kupole, Leopard 1 A2 s modificiranom kupolom i pasivnim uređajima za noćno promatranje, Leopard 1 A3 sa usavršenom oklopnom zaštitom, Leopard 1 A4 s integriranim sustavom za upravljanje vatrom (posljednja varijanta koja je korištena od strane njemačke vojske), Leopard 1 A5 sa usavršenim sustavom noćnog promatranja i sustavom za upravljanje vatrom. Proizveden je i jedan Leopard oznake A6 koji je bio prototip s ugrađenim novim topom od 120 mm, kasnije korištenim na Leopardu 2.

Tenk Leopard 1 bio je težine oko 42 tone, dužine 9,54 metra, širine 3,37 metara i visine 2,62 metra. Bio je pogonjen jednim diesel motorom MTU MB838  snage 830 KS, koji je mogao koristiti više vrsta goriva. Tenk je imao relativno veliku brzinu kretanja, do 65 km/h i s jednim punjenjem goriva mogao je prijeći 600 km. Glavno naoružanje je bio britanski top L7A3 tvrtke Royal Ordnance kalibra 105 mm, jedna strojnica MG3, kalibra 7,62 mm  spregnuta s topom i jedna strojnica istog tipa na kupoli. Tenk je nosio 55 komada streljiva kalibra 105 mm i 5500 metaka kalibra 7,62 mm.

Prvi posljeratni njemački tenk Leopard 1, zahvaljujući njemačkom iskustvu i industrijskoj sposobnosti bio je pun pogodak i u vrijeme svoga operativnog života predstavljao je važan čimbenik borbene sposobnosti ne samo  SR Njemačke nego i velikog dijela europske komponente NATO-a. Zbog svoje pouzdanosti i borbenih karakteristika Leopard 1 ostvario je i veliki izvozni uspjeh, udario tehnološke temelje svom nasljedniku Leopardu 2 i u upisao se u povjesnicu oklopnog ratovanja.

 

 

 

Zapovjednik iranske vojske (dio sustava ukupnih iranskih oružanih snaga bez Korpusa straže islamske revolucije) brigadni general Seyyed Abdolrahim Mousavi je u četvrtak, 15. studenog, izjavio kako je došao „kraj (vojnoj) hegemoniji“ Sjedinjenih Država u Zapadnoj Aziji. Njegove je riječi prenijela tamošnja agencija Mehr.

Mousavi je izjavio kako su neprijatelji Islamske Republike „danas slabiji nego prije“. Posebno je ukazao na položaj SAD-a u regiji, kazavši, kako je on postao plod destruktivne politike sadašnje administracije Donalda Trumpa.

Neovisno o „gubitku vojne moći“ i „političkoj izolaciji“ na međunarodnoj sceni, SAD nastavljaju želju za proširenje svog utjecaja na Bliskom istoku, s uporištem na svoje regionalne saveznike, kazao je zapovjednik iranske vojske. Međutim, prema svim znakovima, vojnoj hegemoniji Amerike u Zapadnoj Aziji došao je kraj, naglasio je Mousavi.

Također je kazao, kako su vojska i Korpus straže islamske revolucije jedinstveni u borbi protiv iranskih neprijatelja.

Saudijski državni tužitelj Saud al-Muajib priopćio je danas kako je uhićena još 21 osoba, osumnjičena za ubojstvo saudijskog disidenta i novinara Jamala Khashoggija 2. listopada u generalnom konzulatu te zemlje u Istanbulu. Njegove riječi prenijela je saudijska novinska agencija SPA.

Za sada je za to gnjusno kazneno djelo optuženo 11 osoba, a za njih pet tužiteljstvo traži smrtnu kaznu, dok ostali iščekuju presude u skladu sa šerijatskim zakonom.

Tužitelj je također izvijestio o novim detaljima tog kaznenog djela, kazavši, kako je šef specijalne grupe, zadužene za povratak Khashoggija u Saudijsku Arabiju, naredio likvidaciju novinara u slučaju provale operacije.

Britanski ministar za pitanja Brexita Dominic Raab danas je podnio ostavku na svoju dužnost zbog neslaganja oko sporazuma s Europskom unijom o uvjetima Brexita.

„Danas ja podnosim ostavku na dužnost tajnika za Brexit. Ja ne mogu ići protiv svoje savjesti i podržati uvjete, predložene za naš sporazum s EU“, napisao je Raab u svojoj objavi na Twitteru, a također je objavio i svoje pismo adresirano na kabinet ministara Velike Britanije, s objašnjenjem ostavke.

„Ne mogu poduprijeti sporazum iz dva razloga: Prvo, ja smatram kako predloženi režim za Sjevernu Irsku predstavlja realnu ugrozu za cjelovitost Velike Britanije… Drugo, ja ne mogu podržavati neodređeni sporazum o Back Stop-u (prijelazno razdoblje poslije Brexita), kada EU zadržava veto nad našom mogućnošću izlaska.“, napisao je, između ostalog, Raab u svom pismu britanskoj vladi.

Jačanje krize u vladi prijeti urušavanjem plana premjerke Therese May oko Brexita, a čak je može koštati i njezine funkcije predsjednice vlade.

Prema informacijama Bloomberga, još dva važna ministra razmatraju mogućnost napuštanja njezine vlade, a istovremeno deseci članova parlamenta iz redova konzervativaca spremaju se stati u red onih koji će glasati protiv sporazuma s EU, kojeg je vlada jučer, teškom mukom, većinom glasova usvojila.

Postoji također i informacija kako sve više jača i koordinirana urota za smjenu Therese May s čelnog mjesta britanske vlade.

Jedno od ključnih pitanja, koje je ministre koji se zalažu za Brexit stavilo u položaj protivljenja Therei May, jest plan koji isključuje carinske provjere na granici između Republike Irske i Sjeverne Irske (potonja je u sastavu Ujedinjenog Kraljevstva). Kritičari takvog riješenja govore da će takva situacija zemlju držati i potencijalno otvorenom carinskom savezu s EU. To je neprihvatljivo za euroskeptike koji žele da Velika Britanija bude slobodna od pravila EU, kako bi mogla sklapati vlastite trgovinske sporazume diljem svijeta.

Sukladno postignutom sporazumu s EU, Velika Britanija će dobiti 21 mjesec dugo prijelazno razdoblje nakon Brexita u ožujku iduće godine. Za to se vrijeme neće ništa promijeniti, a biznis se može odvijati kao i do sada. Na razočarenje pristalica Brexita iz redova torijevaca, sporazum Theresi May daje mogućnost i za produljenje tog prijelaznog razdoblja (ali samo jednom), bez za sada usuglašenog roka njegovog završetka. To je također potez za izbjegavanje nužnosti uvođenja carinskog nadzora na granici s Republikom Irskom.

Općenito, ovaj sporazum o budućim trgovinskim odnosima između Velike Britanije i EU zapravo znači očuvanje dubokih veza koje će dvije strane držati dovoljno blizu jedne drugoj i po pitanju jedinstvenog tržišta i carinske unije. Zato je i razumnjiv otpor euroskeptika u britanskom političkom miljeu i javnosti. Vidjet ćemo kako će se stvari dalje odvijati, ali, s obzirom na navedenu ostavku i moguće druge, kao i protivljenje dijela konzervativaca  u parlamentu ovako formuliranom sporazumu, još je svašta moguće, uključno i pojavu duboke političke krize i podjeljenosti unutar britanskog društva.

Mnoge zemlje Bliskog istoka i Azije namjeravaju u Rusiji nabaviti njihov raketni sustav za protuzračnu obranu S-400, neovisno o američkim prijetnjama sankcijama, objavila je u srijedu, 14. studenog, američka televizija CNBC, pozivajući se na niz svojih anonimnih izvora.

Tako se navodi kako su predstavnici Alžira, Vijetnama, Egipta, Iraka, Katara, Maroka i Saudijske Arabije već sudjelovali u pregovorima s Rusijom o nabavi tog sustava PRO, a podsjeća se i na to, da su tri zemlje s Rusijom o tom poslu već sklopile čvrste ugovore – Kina, Turska i Indija.

Također se navodi kako mnoge zemlje žele nabaviti sustav S-400, a ne američki Patriot i/ili THAAD iz čitavog niza razloga: prije svega, kupnja tih sustava suočena je s mnogobrojnim birokratskim i izvoznim barijerama. Upravo je o tome govorio i jedan od izvora spomenute američke televizije, kazavši slijedeće: „Mnoge od tih država ne žele čekati dok SAD ne ukinu službena ograničenja. S-400 ima manje izvoznih ograničenja, a ruska je vlada spremna ubrzati prodaju tih sustava, otklanjajući bilo kakve službene probleme. To je doslovno kupnja u trgovini.“

Osim toga, navodi se, kako na izbor država u korist ruskog oružja utječe i njegova manja cijena, kao i mogućnost ruskog vojno-industrijskog kompleksa za brzu proizvodnju tih sustava, u usporedbi s rokovima isporuka američkih sustava PZO. Jedan od izvora CNBC-a izjavio je kako SAD ne mogu izvršiti ugovorne obveze o isporuci sustava PZO tako brzo kako to radi Rusija.

Naveden je i još jedan razlog takvog razvoja stanja po tom pitanju (a on je možda i najvažniji, op. a.): karakteristike tj. operativne mogućnosti sustava S-400. Tako se navodi da  sustav S-400 nadvisuje THAAD po svojim mogućnostima vezano uz istovremeno gađanje puno šireg spektra ciljeva, uključno i nevidljive bombardere, lovce, krstareće rakete, precizne i taktičke balističke rakete: „Niti jedan drugi sustav Sjedinjenih Država ne može se usporediti s mogućnostima  S-400 glede zaštite velikih dijelova zračnog prostora na tako velikim udaljenostima.“

Sporazum o slobodnoj trgovini između Srbije i Rusije izgubit će snagu onda, kada Srbija postane član Europske unije, ali sada on ima važnu ulogu za ekonomski razvoj Srbije. O tome je srpska predsjednica vlade Ana Brnabić govorila 12. studenog na berlinskom forumu „Srbija u EU“.

Tada je, također, izjavila, kako Srbija i Rusija imaju tradicionalno dobre odnose zbog vjerskih i kulturnih sličnosti, kao i razvoja ekonomskih veza, prije svega u sferi energetike, zbog čega je njena zemlja 100% ovisna o ruskom plinu.

„EU je zainteresirana za gospodarski snažnu Srbiju. Tada, kada mi postanemo članica EU, mi ne možemo očuvati taj sporazum (s Rusijom), ali on je u sadašnjem trenutku u interesu Srbije i našeg gospodarskog razvoja“, kazala je u Berlinu srpska predsjednica vlade. Također je dodala, kako je Moskva upoznata s tim, da je strateški prioritet Beograda članstvo u EU, i da ona (Moskva) nikada, ni na koji način nije kazala kako je protiv tog srpskog cilja.

Podsjećamo i da je srpski predsjednik Aleksandar Vučić 2. listopada ove godine boravio u Moskvi, kojom mu je prigodom ruski čelnik Vladimir Putin kazao kako su ruske investicije u srpsko gospodarstvo dosegnule 4 milijarde dolara, a da robna razmjena između dviju država stabilno raste. U takvim uvjetima, dok Srbija još nije članica EU, posve su razumljive navedene riječi srpske premijerke. Ali ona, zapravo, i nije rekla ništa novo: samo je na obrnuti način kazala kako Srbija neće odustati od suradnje s Rusijom dok je EU ne primi u svoj elitni klub!

Međutim, nije nikakva tajna kako je Bruxelles u svom pristupu Srbiji i njezinim težnjama za članstvom u EU prvotno imao potpuno drukčiji – ultimativan pristup: od Beograda je zahtijevao poslušnost i solidarnost prema stavovima EU o odnosima s Moskvom, nužnost srpskog vođenja europske vanjske politike, prije svega po pitanju uvođenja proturuskih sankcija, čemu se Srbija postojano opirala. Međutim, u uvjetima sve zaoštrenijih odnosa Zapad-Rusija i strateške potrebe za užurbanim uključenjem „zapadnog Balkana“ u euroatlantske integracije, Bruxelles je u međuvremenu „omekšao“ svoj tvrdi stav (to je učinio i NATO savez), pa  njihovi emisari u Beograd sve češće dolaze s porukama kako shvaćaju poziciju Beograda i da oni nemaju ništa protiv suradnje Srbije s Rusijom u nekim razumnim okvirima, dok Beograd istovremeno proširuje okvire suradnje  s EU i NATO savezom i postupno ispunjava nužne kriterije za prijam u EU.

Neosporno je, što god netko o tome mislio, kako je Beograd po tom pitanju „nadmudrio“ Bruxelles, najviše kroz svoje iskorištavanje promjenjenih geopolitičkih odnosa u Europi i svijetu i geostrateškog položaja Srbije u Jugo-istočnoj Europi. Tako se danas u Srbiji vrlo jednostavno i bez velikih pompi s bilo čije strane (i domaće javnosti, i Zapada, i Rusija) održavaju i srpsko-NATO-ove vojne vježbe i srpsko-ruske vojne vježbe, u Srbiju stižu investitori  iz Rusije, ali i iz Nizozemske, Italije, Kanade, Kine…

Pa iako Beograd ima veliki unutarnjopolitički problem vezan uz zahtjev Zapada za nužnim priznanjem nezavisnosti Kosova, on isto tako u rukama ima čvrsti regionalni geoplitički „adut“ s kojim može itekako unosno Berlin, forum “Srbija trgovati – Republiku Srpsku, o njemu potpuno politički i gospodarski ovisnu a time i spremnu na ispunjenje bilo kojih srbijanskih želja. A sve to skupa ukazuje samo na to, kako stvari u ovom dijelu Europe još ni izdaleka nisu do kraja posložene, i da su još moguća velika iznenađenja, uključno i po pitanju državnih granica.

SAD i Francuska su povijesni saveznici, ali biti saveznik ne znači biti vazal, izjavio je jučer francuski predsjednik Emmanuel Macron.

„SAD je naš povijesni saveznik i nastavljaju to biti. To je saveznik s kojim mi preuzimamo sve rizike, s kojim mi vodimo najsloženije operacije. Ali biti saveznik ne znači biti vazal“, kazao je Macron u programu televizije TF1, komentirajući ideju o osnivanju europske vojske.

SAD je naš saveznik u NATO-u. Ali mogu li ja, kao predsjednik republike, reći našim građanima: ja želim predati svu vašu sigurnost u ruke SAD-a? Ne, zato što vjerujem da je moja odgovornost da vas zaštitim, da naša vojska štiti svoje građane“, kazao je francuski čelnik. Nužno je biti nezavisan, između ostalog u sferi kibernetskog prostranstva, borbe protiv hakerskih napada, u svim vojnim sastavnicama – na zemlji, moru, zraku i svemiru.

„A da bismo to napravili, ne smijemo biti ovisno, uključno i od SAD-a. U nekim sferama mi smo nekada jako ovisni, i to nije dobro“, naglasio je Macron.

Nedavno je Emmanuel Macron predložio osnivanje zajedničke europske vojske , jer se Europa susreće s mnogim nastojanjima za miješanje u njezine unutarnje demokratske procese i kibernetski prostor. EU je nužno zaštititi od Kine, Rusije, ali i od SAD-a, kazao je Macron i izazvao snažne kritike sa strane američkog predsjednika Donalda Trumpa, što je bilo itekako vidljivo prigodom Trumpovog boravka u Parizu na obilježavanju 100. godišnjice završetka Prvog svjetskog rata. Uslijedile su brojne neugodne poruke preko Twittera, a Trumpu nije ostajao dužan niti Macron sa svojim odgovorima. Te poruke poprimaju sve ružniji i uvredljiviji sadržaj, a uvrede se počinju sve više adresirati na njihove osobnosti, a manje na političke sadržaje. U tim i takvim okolnostima, oko Macrona, koji je imao relativno slabu potporu francuske javnosti, ovih su se dana počeli solidarno okupljati predstavnici i drugih francuskih političkih stranaka ali i francuski građani. Štoviše, Trumpova oštra retorika postala je, čini se, idealna platforma za novo francusko-njemačko zbližavanje. Tako je prekjučerašnji govor njemačke kancelarke Angele Merkel u Europskom parlamentu, u kojem je ona snažno poduprjela Macronovu ideju o osnivanju europske vojske, kao nikada ranije izazvao snažne ovacije i aplauze nazočnih zastupnika, uz veliku manjinu onih koji su negodovali. Čini se da je Trump u vrlo kratko vrijeme uspio učiniti ono što SSSR ranije, ni moderna Rusija svo vrijeme njihovog sukoba sa Zapadom nisu mogli učiniti: opasno uzdrmati „čvrsto atlantsko jedinstvo“ .

Najavu američkog povlačenja iz INF sporazuma o zabrani nuklearnog oružja malog i srednjeg dometa kopnenog baziranja u Europi, kao  i ranije američko raskidanje sporazuma o ograničavanju razvoja protubalističkih sustava ili tkzv. proturaketne obrane i realna mogućnost da se sporazum o ograničavanju strateškog nuklearnog naoružanja START 2010 ne produži nakon isteka djelovanja u veljači 2021. godine  potrebno je promatrati u kontekstu ubrzanog tehnološkog razvoja oružja koja čine bespredmetnim odredbe davno sklopljenih ugovora. No, usporedno,  i u kontekstu dramatičnih promjena političkih odnosa Zapada i Rusije i njihovog zaoštravanja gotovo na razinu novog hladnoga rata i povratka na scenu zloglasne  strategije ograničenog nuklearnog rata na europskim prostorima. I američka i ruska strana ne skrivaju da u svojim strateškim planovima imaju i varijantu ograničenog nuklearnog rata, a sve su očitije i operativne pripreme snaga na terenu.

Razvoj novih vrsta nuklearnih oružja kratkog i srednjeg dometa i s američke i s ruske strane, i ponovno oživljena doktrina ograničenog nuklearnog rata na europskim prostorima stvara toliki pritisak na odredbe već zastarjelih ugovora o kontroli nuklearnih oružja, posebice na sporazum INF, koji je u ovome trenutku faktički najvjerojatnije prekršen i od jedne i od druge strane i na terenu učinjen potpuno besmislenim. Oružani sustavi koji su razvijeni i uvedeni u naoružanje i koji se dalje razvijaju, oružja su neke sasvim druge tehnološke ere od one u kojoj je INF sklopljen davne 1987. godine. Jednostavno rečeno,  tehnologija  nuklearnog naoružanja,  posebice  onoga kratkog i srednjeg dometa, više ne odgovara sadržaju odredbi ranije sklopljenih ugovora.

Sporazmom INF, kojeg su 1987. godine potpisali Ronald Reagan i Mihail Gorbačov, a stupio na snagu 1. lipnja 1988. Godine,  strane su se obvezale povući s položaja i uništiti sve svoje balističke i krstareće rakete kopnenog baziranja kratkog dometa od 500 do 1000 kilometara i srednjeg dometa od 1000 do 5500 kilometara.Tijekom slijedećih godina to je uistinu učinjeno.

Sporazum se odnosi isključivo na raketna oružja sposobna nositi nuklearne bojne glave, koja se  baziraju i lansiraju s kopna, pa se u promjenjenom geostrateškom okviru, posebice nakon otvaranja ukrajinske krize, s obje strane  obnavlja razvoj novih nuklearno sposobnih raketnih sustava srednjeg i kratkog dometa koji se koriste sa zrakoplova i ratnih brodova, ali ne i s kopnenih platformi kako se ne bi prekršile odredbe INF sporazuma. No međusobna optuživanja o kršenju sporazuma traju godinama. Amerikanci tvrde da su ruske rakete kopnenog baziranja 9M728  Iskander-K  zapravo krstareći projektili  srednjeg dometa koje se kriju iza istog imena i istog mobilnog  vozila – lansera kao i 9K723 Iskander-M, koji je balistička raketa nominalnog dometa 480 km. Njegov domet je također po američkim saznanjima suspektan i procjenjuje se da debelo prelazi donju granicu INF sporazuma od 500 kilometara. S druge strane Rusi godinama tvrde da su Amerikanci zadržali pojedine sekcije sustava  „Pershing“, prikazujući ih kao  mete za vježbovna gađanja protuzračnim raketama. Također smatraju američke  naoružane bespilotne letjelice kakve se koriste u borbi protiv terorističkih organizacija krsterećim raketama  kopnenog baziranja s potencijalnim nuklearnim kapacitetima.

No sučeljavanje je prešlo u novu fazu. I ruska i američka strana tvrde kako ona druga  nuklearne projektile iz dosadašnjeg  pomorskog i zrakoplovnog  rasporeda dometa 500 do 5500 km prikriveno  raspoređuje na kopnu u Europi  i time krši INF sporazum. Prema američkim tvrdnjama nova ruska krstareća raketa Novator 9M729, NATO oznake SSC-8 usavršena je i kopnenoj upotrebi prilagođena verzija poznatog  i u sirijskom ratu testiranog pomorskog krstarećeg projektila 3M-14 Kalibr koja se može lansirati s istog vozila kao i projektili  Iskander, a dometa je oko 2600 km, dakle u okviru zabranjenih 500 do 5500 km, pa je njihovo uvođenje u operatinu uporabu direktno kršenje odredbi INF sporazuma.

S druge strane Rusi tvrde kako su lanseri  Mk41 VLS američkog proturaketnog obrambenog štita u Europi  (Aegis Ashore Missile Defense System -AAMDS) instalirani u rumunjskom  Deveselu i operativno aktivirani  2016. godine oružja koja direktno krše INF sporazum jer su to višenamjenski lanseri napadne „strike“ vezije sustava proturaketne obrane Aegis  dužine 7,7 koji su  sposobni, osim proturaketnih projektila SM-3  lansirati i krstareće projektile BGM-109 Tomahawk  s nuklearnim bojnim glavama, koje s dometom od oko 2500 km lako mogu iz rumunjske baze dosegnuti sve do Moskve.

Utemeljeno se može pretpostaviti da i američki lanseri i nove ruske rakete uistinu predstavljaju kršenje sporazuma INF jer su zapravo na ovaj ili onaj način maskirani kopneni  lanseri  sporazumom zabranjenih projektila. No ni jedna strana ne može to nedvojbeno dokazati. I jedna i druga izvedba oružnog sustava su kopnenoj upotrebi prilagođene  verzije izvorno mornaričkog oružja  američkog sustava Aegis i ruskog Kalibr. Svojom pojavom i tehnološkim karakteristikama pregazili su davno potpisani INF sporazum o kontroli nuklearnog oružja malog i srednjeg dometa u Europi.

Vojni analitičar švedske javne televizije SVT Jons Olsson istče kako je došlo do izuzetno opasne situacije, u kojoj su nova nuklearna oružja svojim karakteristikama INF ugovor učinile beskorisnim, a ne postoji volja da ga se modernizira i prilagodi promjenjenim okolnostima, već, naprotiv, američka strana otvoreno najavljuje povlačenje iz sporazuma. Nakon toga, prema Olssonu, neće više postojati niti jedan obvezujući dokument koji bi sprječavao ili barem ograničavao novu utrku u nuklearnom naoružanju kratkog i srednjeg dometa u Europi. To, prema njemu, znači samo jedno – na djelu je ponovo doktrina ograničenog nuklearnog rata. Jonas Olsson kazuje: “Sve se više pozornosti posvećuje taktičkom nuklearnom oružju,  a visoki vojni dužnosnici sve češće tvrde kako se ono u određenim situacijama može primjeniti na europskom tlu i da njegova uporaba ne mora dovesti do globalnog nuklearnog rata i uništenja cijele planete.“

Tolika razina sučeljavanja oko nuklearnog oružja malog i srednjeg dometa kopnenog baziranja i njihov ubrzani razvoj, unaprijed sračunat  na zaobilaženje odredbi INF sporazuma,  nedvojbeno ukazuje na ponovno oživljavanje opasne doktrine ograničenog nuklearnog rata koji bi se vodio na prostorima Europe,  po crtama neposrednog kontakta američkih snaga i  NATO saveza s ruskom vojnom silom. Ta oružja su, zapravo, temeljna borbena sredstava za vođenje upravo takvog  rata.

Ideja da se ograničenim, nestrateškim  nuklearnim udarima po protivničkim snagama mogu ostvariti  strateški dobici ne temelji se na egzaktno utvrđenim podacima,  nego na klimavoj  pretpostavci da neprijatelj nije toliko lud odgovoriti  totalnim nuklearnim ratom koji bi uništio obje strane kao reakciju na taktički nuklearni udar. Riječ je o opasnoj doktrinarnoj strateškoj konstrukciji, koja je u svojoj biti čista  deluzija, vodi snižavanju nuklearnoga praga i otvara mogućnost tzv. malog nuklearnog rata na europskim prostorima, koji bi, dakako, poštedio glavne ratne aktere – SAD i Rusiju. Očito više nije dovoljno voditi posredničke konvencionalne ratove diljem svijeta, već je u međusobnom sučeljavanju kao ulog potrebno ubaciti i nuklearno prženje Europe.

Pentagon je 2. veljače 2018. godine objavio novu američku nuklearnu doktrinu  „Nuclear Posture Review (2018)“. Sredinom ožujka 2018. godine pred Senatskim odborom za oružane snage (Senate Armed Services Committee) novu nukleranu strategiju prezentirao je osobno zapovjednik američkog Strateškog zapovjedništva ( U.S. Strategic Command -USSTRATCOM) general John Hyten.

On navodi slijedeće: “Ruski predsjednik Putin najavio je još u travnju 2000. godine da će ruska doktrina koristiti nuklearno oružje s niskim učincima na bojnom polju u slučaju konvencionalnog preopterećenja“.  General Hyten upozorava da to znači kako su Rusi spremni u slučaju protivničkog uspjeha u konvencionalnom ratu iskoristiti nestrateško nuklearno oružje male snage. Prema američkim tvrdnjama ruska doktrina predviđa uporabu  taktičkog nuklearnog oružja u slučajevima tzv. konvecionalnog preopterećenja, kada ruske snage ne bi više mogle parirati udarima konvencionalnih snaga SAD-a i njegovih saveznika. Tu strategiju američka strana naziva doktrinom „eskalacije radi deeskalacije“ jer Moskva navodno računa da bi zbog mogućnosti  eskalacije nuklearnog rata prema totalnom u nastavku pokrenutog ograničenog  nuklearnog rata protivničke snage mogle odustati od daljnjeg  konvencionalnog vojnog djelovanja  prema ruskim snagama. Američka strana poziva se na razvoj i raspoređivanje velikog broja ruskih projektila kratkog i srednjeg dometa na europskom prostoru,  među kojima su, navodno, i novi  projektili 9M729 ili  SSC-8 za koje se tvrdi da su po svojim kakrakteristikama u suprotnosti s odredbama sporazuma. Ne samo da se raspoređuju kao kopnena oružja uz lažno prikazivanje dometa, nego se, prema Washingtonu, masovno koriste sa zrakoplovnih i pomorskih platformi i svojim karakteristikama probijaju okvire starih nuklearnih ugovora i uvode nadmetanje u sferu doktrine  ograničenog nuklernog rata.

Projektili SSC-8 i  „Kalibr“  oružja su upravo takvog rata i za njega su dizajnirana. Uostalom i samo korištenje  krstarećih  raketa  „Kalibr“ u  sirijskoj kampanji, ali s konvencionalnim bojnim glavama bila je gola  demonstracija ruske spremnosti vođenja ograničenog nuklearnog rata, jer nije postojala nikakva vojna potreba za njihovu uporabu na koju ne bi mogli odgovoriti drugi operativno korišteni ruski kopneni i zrakoplovni potencijali. Svojom porukom ruski predsjednik  je objavio kako  ruska strategija uključuje mogućnost vođenja ograničenog nuklearnog rata.

General Hyten upozorava da to znači da su Rusi već sada spremni u slučaju protivničkog uspjeha u konvencionalnom ratu iskoristiti nestrateško nuklearno oružje male snage, u kojem slučaju, prema sadašnjem stanju američkog arsenala,  Amerikanci praktički ne bi imali s čime odgovoriti, osim svojim strateškim nuklearnim potencijalima. Stoga je, prema njemu, u skladu s novom američkom nuklearnom doktrinom  potrebno razviti odgovarajuća oružja kao protutežu velikom broju ruskih taktičkih nuklearanih oružja raspoređenih u Europi i koji bi se koristili u slučaju takvog pretpostavljenog razvoja ratnih zbivanja. Najučinkovitiji način, prema procjeni američkih stratega  čija je razmišljanja iznio general Hyten, je razvoj nuklernih bojnih glava male snage, otprilike onakve  kakvu su imale nuklearne bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki  i njihovo  instaliranje na dalekometne prijenosnike strateškog nuklearnog oružja –  balističke projektile koji se lansiraju s podmornica i krstareće rakete bazirane na podmornicama i brodovima. Time bi se takvo oružje velikoga dometa moglo prekvalificirati u taktičko nuklearno oružje koje nije regulirano postojećim sporazumima o ograničenju strateškog nuklearnog oružja, ali nije protivno ni odredbama sporazuma INF o kontroli nestrateškog nukelarnog oružja malog i srednjeg dometa u Europi. Razvojem takvih oružja sporazum INF postat će u cijelosti bezvrijedan.

Pri svemu tome je temeljno pitanje, čime se, zapravo, definira strateški ili taktički značaj nuklearnog oružja –  da li dometima sredstava prijenosa do cilja kako je kodificirano u postojećim nuklearnim sporazumima, ili se klasifikacija vrši prema učincima nuklearne bojne glave na cilju. Tradicionalno se to određivalo uglavnom prema dometu sredstava prenošenja balističkih raketnih sustava , krstarećih projektila i strateških bombardera. No, sada se zbog tehnološkog razvoja koji probija normativne okvire postojećih sporazuma u velikom globalnom sučeljavanju SAD-a sa ruskim i kineskim konkurentima,  ali i u pariranju malim nuklearnim silama u nastanku, sve više gura klasifikacija prema učinku nuklearne bojeve glave na cilju. Time se automatski zaobilaze i čine bezvrijednim ugovori o ograničavanju strateškog nuklearnog naoružanja, kao i  INF sporazum.Ti sporazumi su već danas u velikoj mjeri dovedeni u pitanje, izbušeni svim mogućim rupama i upitne normativne funkcionalnosti.

Istovremeno američkom vodstvu  takva klasifikacija odgovara, jer svojim strateškim nuklearnim oružjem koje zbog ugrađenih  nuklearnih bojnih glava male snage  praktički postaje taktičko nuklearno oružje,  može odgovoriti novim malim nuklearnim silama kao što je Sjeverna Koreja ili Iran, pozivajući  se da zapravo nije ni koristila svoj strateški nuklearni potencijal iako bi, primjerice, balističke rakete s podmornica možda bile ispaljene s udaljenosti i do 10 tisuća km. To američkoj strani omogućava veću fleksibilnost nuklearnog odgovora, tim prije što takve nuklearne sile za sada i nemaju nukleranu snagu kojom bi u punoj mjeri SAD-u odgovorile na strateškoj razini. No, pariranje novim nuklearnim silama samo je jedan od elemenata nove američke nuklearne strategije, a njezin glavni cilj je Rusija i mogućnost vođenja ograničenog nuklearnog rata na europskim prostorima.

Uništavanje sporazuma INF o zabrani razmještanja nuklearnog oružja malog i kratkog dometa na europskom kopnu, što je postignuto razvojem novih vrsta oružja koji probijaju njegove normativne okvire, izuzetno je opasna situacija koja na europskim prostorima snižava nuklearni prag i širom otvara vrata mogućnosti ograničenog nuklearnog rata.

U procesu ubrzanog  preustroja američkog nuklearnog arsenala kao središnje pitanje nametnula se upravo izgradnja sposobnosti za vođenja ograničenog nuklearnog rata na europskim prostorima. Među američkim stratezima prevladao  je stav da se u slučaju ratnog sukoba u Europi nastupajuće ruske snage mogu zaustaviti preciznim ograničenim nuklearnim udarima. Procjenjujući da bi ionako  svaki direktni sukob NATO-a s Rusijom na kraju ipak završio nuklearnim ratom, zaključili su da bi „kontrolirana  teritorijalno  ograničena nuklearna eskalacija“ odbila daljnji ruski napad i posljedično spriječila globalni nuklearni rat.

Ta morbidna geostrateška logika, da je moguće malim nuklearnim ratom spriječiti veliki nuklerni rat puno ranije od  ideje o ugradnji  nuklearnih bojnih glava male snage  na oružja  iz američke strateške trijade i otvaranja mogućnosti njihove deklasifikacije u taktička oružja, potaknula je prilagodbu  američke vojne doktrine i 30 milijardi dolara težak razvoj nove generacije preciznijih i sposobnijih krstarećih raketa LRSO (Long-Range Standoff weapon ) za lansiranje sa zrakoplova koje su prilagođene uporabi  u takvom planiranom  ograničenom nuklearnom ratu. Projektili AG-158 JASSM (Joint Air-to-Surface Standoff Missile), dometa 370 km  i AGM-158B JASSM-ER (Joint Air-to-Surface Standoff Missile-Extended Range) dometa tisuću kilometara, sposobni nositi konvencionalne i nuklearne bojne glave, ubrzano se uvode u naoružanje  kao ključna komponenta modernizacije američke nuklearne trijade strateških oružja (strateški bombarderi, interkontinentalni balistički projektili, podmornice s balističkim projektilima)  i postaju okosnica američke nuklearne strategije. Odlikuje ih velika preciznost i otpornost na proturaketnu obranu zbog stealth svojstava i manevarskih  sposobnosti. Njima se opremaju strateški bombarderi B-52 i B-2 kao i budući B-21, no zbog svoje male mase i kompaktnog dizajna  za razliku od ranijih krstarećih raketa mogu se koristiti i s  manjih borbenih zrakoplova taktičke namjene. Verzija JASSM, osim SAD-a,  uvedena je i u naoružanje  Australije, Finske i Poljske. Iako projektili LRSO nemaju sposobnost strateškog nuklelarnog odvraćanja  američki dužnosnici ih u scenarijima nuklearnih  sukoba  otvoreno opisuju kao ofenzivno  taktičko nuklearno oružje koje se može koristiti u početnim fazama sukoba prije uporabe strateškog dalekometnog nuklearnog oružja. Tako je  na tiskovnoj konferenciji 2014. godine general  Garrett Harencak, tadašnji pomoćnik načelnika stožera američkog zrakoplovstva za strateško odvraćanje i nuklearno  integriranje opisao  njihovu ulogu kao „nuklearno oružje koje se koristi u fazi prije stvarnog i globalnog nuklearnog rata, kada naši bombarderi koriste nuklearno oružje na regionalnoj pozornici“.

Uporaba  tog nuklearnog oružja u fazi konflikta prije nuklarnog  rata nije ništa drugo nego oživotvorenje strategije ograničenog nuklearnog rata. Američka strategija računa da bi se njegovom uporabom na ograničenom europskom prostoru mogao odvratiti protivnik od nastavka sukoba i tako spriječiti direktni nuklearni rat SAD i Rusije i izbjeći razaranja na američkom tlu. U drugoj varijanti LRSO projektili s nuklearnim bojnim glavama mogli bi se upotrijebiti prije nuklearnog napada strateškim oružjem u svrhu uništenja ili slabljenja ruske proturaketne obrane i otvaranje puta strateškim nuklearnim udarima, koji bi onemogućili protivnički nuklearni odgovor i osigurali pobjedu u nuklearnom ratu bez štete za američki teritorij. “Tim oružjem možemo napraviti rupe i praznine u protivničkoj protuzračnoj obrani i otvoriti prostor napadnim bombarderima“, objasnio je   2014. godine zapovjednik američkih strateških nuklearnih  bombarderskih snaga (Air Force Global Strike Command -AFGSC) general Stephen Wilson. Očito, tvrdnje da se nema čime odgovoriti na mogući ruski taktički nuklearni udar u Europi  i da je stoga potrebno dio strateškog oružja ugradnjom slabijih bojnih glava prekvalificirati u taktičko nuklerno oružje ne odgovara istini. Stvarni cilj je unušenjem zbrke u klasifikkaciju  obezvrijediti  ranije porpisane ugovore o ograničenju nuklearnog naoružanja, posebice sporazum INF i time širom otvoriti vrata implementaciji doktrine ograničenog malog europskog nuklernog rata.

Teorija ograničenog nuklernog rata oborena je još davne 1983. godine za Reagonove administarcije velikom strateškom ratnom igrom „Proud  Prophet“,  čiji je cilj bila provjera tadašnje američke nuklearne doktrine. Odvijala se u krajnje realnim uvjetima u potpunoj tajnosti tijekom 7 tjedana. Uz sudjelovanje zapovjednih struktura svih rodova američkih oružanih snaga širom svijeta, sa stotinama vojnih časnika i najviših vojnih i političkih dužnosnika koji odlučuju o upotrebi američki nuklearnih snaga, uključujući i tadašnjeg ministra obrane Caspara Weinbergera i predsjedavajućeg zajedničkog stožera američkih oružanih snaga simuliran je nuklearni rat s tadašnjim SSSR-om. Provjerene su sve teorije,  pa i ona o preventivnom nuklearnom udaru i ograničenom nuklarnom ratu. Rezultat je bio poražavajući – svaka proigrana varijanta nuklearnog ratovanja završila je potpunim uništenjem obiju strana. Poginulo je 500 milijuna ljudi, cijela sjeverna hemisfera postala je nepodobna za život. Sam predsjednik Reagan je simulaciju zaključio izjavama  da je ideja kako  se nuklearno oružje može koristi za išta osim zastrašivanja i odvraćanja opasna i da se nuklearni rat ne može dobiti.

I sada, gotovo 40  godina nakon „Proud  Prophet“, stvoren je krug novih stratega koji temeljem promjenjenih okolnosti, apsolutne tehnološke dominacije američke vojne sile i tehnološkog razvoja, ponovo promišljaju ideju ograničenog nuklarnog rata po kojoj se malim nuklearnim ratom s nuklearnim oružjem male snage može spriječiti veliki nuklearni rat. Ograničeni, mali  nuklearni rat bi se, dakako, odigrao na europskom terenu kako bi spriječio veliki nuklearni rat koji bi ugrozio američki teritorij. Senatorica Dianne Feinstein povodom rasprava o finaciranju novih krstarećih raketa javno je upozorila da su oružja LRSO namjenjena vođenju upravo ograničenog nuklearnog rata: “Iskreno mislim da su ova oružja projektirana kako bi nam pomogla boriti se i pobijediti u ograničenom nuklearnom ratu. Držim da je riječ o šokantnom konceptu.“

Stvorena oružja odaju namjere i strateška promišljanja njihovih tvoraca. Američki sustavi LRSO, nove bojne glave male snage koje bi se instalirale na strateška oružja  i ruski „Kalibr“i SSC-8 kreirani su s istom svrhom u okviru različitih varijanti koncepta ograničenih nuklearnih  djelovanja na europskim prostorima. Koliko god stare teorije ograničenog nuklearnog rata bile danas sofisticirane i prilagođene modernom političkom i tehnološkom razvoju, uvijek  će ostati samo opasna zabluda, koja jedan za drugim ruši sve ranije sklopljene ugovore o ograničavanju nuklearnog oružja. Nova tehnologija razvijena za potrebe uskrsnule doktrine ograničenog nuklearnog rata učinila ih je beskorisnima i reliktima nekog prošlog  vremena.