" /> Vijesti | Geopolitika News

Foto: dnevno.hr

Hrvatski mainstream mediji i njihovi komentatori, poput papagaja prenose razmišljanja zapadnih mainstream medija o prekjučerašnjim političkim promjenama u Rusiji nakon poslanice predsjednika RF Vladimira Putina zastupnicima državnoga parlamentna i ključnim osobama iz društvenih i vjerskih krugova te zemlje, naglašavajući, kako smjena ruske vlade i drugi potezi, poput namjere o promijeni ustava, vode isključivo u smijeru održavanja Putina na čelu Rusije i nakon kraja njegovog sadašnjeg mandata 2024. godine. Naravno, s tim se može i ne mora složiti. Ali takva su razmišljanja i prosudbe vrlo površne i plitke, i puno više zasnovane na elementima dnevnog politikantstva temeljenog na zamjeni stvarnoga za željeno (pritom je njihova želja, redovito, odlazak mrskog Putina koji je mnogima pomrsio račune), nego zdrave i hladne analize.

Jer intencija Putinove duge i sveobuhvatno razrađene poslanice ipak je bila i jest primarno usmjerena na dobrobit ruskih građana i zemlje u nadolazećem srednjoročnom razdoblju, u ova složena geopolitička vremena u kojima će biti teško opstati bez jasne i čvrsto određene strategije bilo kojoj državi svijeta. Zato stavljati Putina u kontekst klasičnih političara na koje smo mi u Hrvatskoj i šire pomalo navikli, i naglasak stavljati na njegove navodne maštarije i kombinatoriku usmjerenu na grčeviti opstanak na vlasti nipošto ne odgovaraju istini. Ako on i želi ostati na čelu države nakon 2024. (pretpostavljam da ne želi) ne čini to iz koristoljublja pohlepnih političara koji obnašanje vodećih državnih funcija redovito shvaćaju kao prigodu za izvlačenje maksimalnih benefita i debljanje svojih bankovnih računa. Pa iako se za Putinove bankovne račune vjerojatno ne treba previše brinuti, on je svoju odanost i iskreno domoljublje prema Rusima i Rusiji već bezbroj puta dokazao, učinivši od zemlje koja je 90.-tih godina prošloga stoljeća bila „u slobodnom padu“ i predstavljala globalno ruglo – snažnog globalnog igrača, bez kojega se više ništa ključno u svijetu ne može rješavati i kojega već odavno svjetski moćnici ne gledaju s podsmjehom. Štoviše, mnogi od njih ponovo redovito „hodočašće“ u Moskvu, dobro znajući u čijoj se ruci danas nalazi jedna od glavnih poluga za rješavanje nagomilanih svjetskih problema. I pritom dobro znaju da ta „poluga“ nikako nije iracionalna, već je, nerjetko, stvarna protuteža iracionalnim politikama drugih igrača, zbog kojih bi svijet (da im nije protuteže), vjerojatno bio u puno većem kaosu nego li je to sada.

A stanovnici Rusije, uza sve gospodarske, socijalne, demografske probleme s kojima se suočavaju i koji nisu mali, nikada u svojoj povijesti nisu živjeli bolje (i to usprkos Zapadnim sankcijama koje traju već 6 godina). Zato Putinu nije nužna nikakva kvazi-politička ili kozmetička kombinatorika, jer je on i bez ustavnih promjena i bilo kakvih rekonstrukcija u sustavu vlasti i dalje suveren po pitanju potpore ruskih gađana i realno je vrlo teško očekivati da bi ga bilo tko od oporbenih političara mogao sustići bez prethodnih snažnih potresa unutar ruskog društva, koje, prije svega, Sjedinjene Države tako željno očekuju. Nešto slično kao i kod Irana, kojemu se Washington ne usudi izvseti demokraciju američkoga tipa kroz lansiranje Tomahawka, već desetljećima, kroz snažni sankcijski pritisak, čeka da to učini sam iranski narod.

A da bi unutarnje potrese u ruskom društvu prevenirao, Putin, kao iskusan politički znalac i strateg jednostavno zna odrediti tajming kada treba povući određeni potez. Uviđa kako je na ruskoj političkoj i društvenoj sceni došlo do svojevrsnog zasićenja sadašnjiim političkim elitama (uključno i njim samim), neovisno o (ne)uspjehu realizacije njihovih ovih ili onih političkih i gospodarskih ideja i projekata, te da je upravo sada potrebno kadrovsko i institucionalno „osvježenje“ na političkoj i društvenoj sceni. Zato sada i istupa s prijedlogom da sami građani u tome  „osvježenju“ aktivnije sudjeluju kroz odlučivanje o nužnosti ili ne uvođenja ustavnih promjena i (ako da) kakve bi one trebale biti. Naravno da građani bilo koje zemlje ne mogu donositi odluku o tome kako će izgledati ustav jer to naprosto nije moguće, i jer za to postoje ustavno-pravni stručnjaci, pa tako sigurno neće biti ni u Rusiji. Međutim Putin zna da ljudima treba dati barem privid osjećaja njihove važnosti da bi se osjećali bolje, i da ih je zato potrebno što više uključiti u aktivne političke procese, a što je posve legitmno.

Dakle, ne treba biti niti Putinov „odvjetnik“ niti poseban mudrac kako bi se zaključilo slijedeće: medijski optuživati Putina s pozicije da pod svaku cijenu želi očuvati vlast potpuno je površno s profesionalne točke gledišta, i pogrešno u samom svom fundamentu.

Što je Putin govorio u svojoj poslanici?

Evo najvažnijih elementata Putnove poslanice od 15. siječnja, koja je prema svom sadržaju i posljedicama postala puno važnija u odnosu na sve dosadašnje.

Predložene su mjere koje zahtijevaju povećanje proračunskih rashoda i ozbiljne zakonodavne promjene u zemlji. Osim toga, istaknuta je nužnost dodatnih mijera za povećanje nataliteta s obzirom na složeno demografsko stanje u zemlji. Naglašena je važnost daljnjeg povećanja porodiljnih financijskih naknada, za koje će se, kako procjenjuju ruski vodeći analitičari, kao i ugledni financijski stručnjak i česti otvoreni kritičar vladinih poteza Aleksey Kudrin (šef glavnog ruskog tijela za nadzor paltnog prometa), izdvajati najveće doprinose u odnosu na ikada ranije. Te demografske  mjere, i naglasak stavljen na njih, ukazuju na težnju za povećanjem socijalne odgovornosti od strane države.

Predložene izmjene u Ustavu Ruske Federacije u cijelosti se mogu protumačiti kao prijelaz sustava vlasti prema većoj socijalnoj odgovornosti novih vlada i državnih službenika pred građanima Rusije, nego što je to sada slučaj. A davanje dodatnih ovlasti ruskom parlamentu – Dumi, po pitanju potvrde i imenovanja predsjednika ruske vlade i ministara predstavlja jasan korak u tome smijeru.
U tom smislu treba gledati i na Putinov prijedlog za zabranom dvojnog državljanstva za državne službenike, što se tumači povećanjem odgovornosti državnih službenika u planu obavljanja poslova u interesu Ruske Federacije i njezinih građana, a ne bilo kojih drugih država.

O Putinovim prijedlozima koji se odnose na ustavne promjene obavit će se glasovanje među samim ruskim građanima, što najbolje i govori o važnosti predloženih mjera. Radi se o preustroju ruskog sustava vlasti i davanja većih ovlasti državnom parlamentu koji bi ubuduće trebao odlučivati o premijeru vlade, a veće ovlasti dobile i bi i ruske regije. Ali Putin je i tu jasno dao do znanja: „Rusija mora ostati snažna predsjednička republika.“ Ništa neobično (naravno, niti nezakonito), predsjedničke republike su i pojedine snažne demokracije poput, primjerice, Francuske. Putin je pritom naglasio kako Rusija ima „ogromni teritorij“, „složen nacionalno-teritorijalni ustroj“ i „različite kulturno-povijesne tradicije“ i da zato „ne može stabilno funkcionirati u formi parlamentarne republike“.

Ova Putinova opservacija je i ključna po daljnji razvoj Rusije. On će se temeljiti na snažnom državnom upravljačkom centru a ne amorfnoj parlamentarnoj strukturi, kao i na prioritetu ruskog zakonodavstva u odnosu na međunarodno pravo, o čemu su jučer, kao o navodnoj negativnoj činjenici govorili brojni Putinovi kritičari i u hrvatskim i zapadnim medijima. Međutim, međunarodno pravo kao primarno ne pozna niti američki ustav pa Sjedinjene Države (ne samo Trump i njegova administracija) ne dozvoljavaju da im međunarodno pravo nadjačava njihov temeljni pravni dokument.

Tko ima primat: domaće ili međunarodno pravo?

Danas  je, zapravo, pitanje tko treba imati primat – domaće ili međunarodno pravo – vrlo logično pa i legitimno postavljati. U normalnim geopolitičkim okolnostima u svijetu logički bi bilo da primat ima međunarodno pravo. Međutim današnje globalne okolnosti sve su prije samo ne normalne. Međunarodno pravo i ranije je bio vrlo rastezljiv pojam i primjenjivalo se, prečesto, tamo gdje ga se htjelo primjenjivati  a tamo gdje takve želje od strane ključnih svjetskih središta moći nije bilo, na njega bi se redovito „zaboravljalo“. Ali sada je, a poglavito nakon dolaska Donalda Trumpa na čelo Sjedinjenih Država, međunarodno pravo degradirano kao nikada ranije i, zapravo, izgubilo i na svojoj snazi i na svojoj ulozi. Dovoljno se prisjetiti samostalnog Trumpovog povlačenja iz međunarodnog sporazuma oko iranskog nuklearnog programa, trgovinskih sporazuma, poput onog o slobodnoj trgovini u Sjevernoj Americi (NAFTA) i td., a da bi se shvatilo o čemu se tu radi. Naravno, niti jedan međunarodni sporazum nije „sveta krava“ i iz njega se može povlačiti ili ga se ukidati, ali za to postoje predviđene pravne procedure. Ali u „kaubojštini“, kakva je danas u svijetu na snazi (a takvom će ostati još dugo), kritizirati Rusiju da namjerava svoje pravo smatrati primarnim u odnosu na međunarodno nije utemeljeno. Ta je zemlja, uostalom, kao rijetko koja posljednjega desetljeća, na svojoj koži itekako osjetila „rastezljivost“ pa i kršenje tog istog međunarodnog prava: od jednostranog uvođenja proturuskih sankcija (bez odluke Vijeća sigurnosti UN-a, kako bi to po međunarodnom pravu moralo biti), preko izbacivanja sa sudjelovanja u najvećim međunarodnim sportskim natjecanjima kroz gruba preglašavanja u sklopu prenapuhanih afera oko korištenja dopinga ruskih sportaša (s tim situacija nigdje u svijetu nije čista, a u nekim, pa i vrlo važnim zemljama je i više zloupotrebljavana nego u stigmatiziranoj Rusiji) i td, i td. Naravno, to ne znači kako i Rusija nije kršila to isto međnarodno pravo ili ga „samo malo“ modificirala sebi u korist, poput, primjerice, pripajanja Krima, gdje je Moskva koristila nužni pravni institut referenduma ali on nije proveden u skladu s ukrajinskim zakonima čiji je Krim prije toga bio državni teritorij. Ali referenduma, čak niti takvoga – prema ruskom „scenariju“, nije bilo niti na Kosovu prije proglašavanja njegove neovisnosti pa nitko nije previše galamio. Upravo to Rusija često upotrebljava kao protuargument za pripajanje Krima, upozoravajući na dvostruka mjerila primjene međunarodnog prava. Može li se to negirati? Mislim da ne, ma koliko to u današnjim okolnostima bilo nepopularno govoriti.

Zaključak

Najavljenim promjenama u ustroju ruske državne vlasti Putin ne želi ništa drugo nego osigurati miran i stabilan prijenos vlasti nakon njegove ere na čelu Ruske Federacije (koja kad-tad mora završiti), koja je u toj zemlji ostavila duboki trag kao rijetko koja. On je posrnulu zemlju iz „slobodnog pada“ postavio „na noge“, izgradivši joj čvrste temelje, a samo će o Rusima ovisiti koliko će dugo oni ostati takvi. Putin zato ne želi anarhiju, kakva se često javlja u zemljama kojima su dugo na vlasti autoritativne vođe, čija vladavina prije ili kasnije dođe kraju. On je itekako svjestan osjetljivosti toga trenutka (uostalom, proces prijenosa vlasti s Putina na njegovog nasljednika jedna je od glavnih nepoznanica kojom se bave mnogi zapadni analitičari, i za koju se svi redom slažu kako će imati presudnu ulogu u određivanju budućnosti te zemlje) i ne želi da se Rusiji ponovo događaju ulične revolucije, oružane pobune, terorističke akcije s velikim brojem žrtava, a što je sve živo prethodilo njegovu preuzimanju vlasti 2000.g. od Borisa Jeljcina, a nešto od toga se zadržalo i u prvoj fazi njegove vladavine. Putin pravilno računa na jasno sjećanje ruskog naroda na tragičnu zbilju kojoj su svjedočili 90.-ih godina. A onaj koji nije vidio Rusiju 90.-ih ili početkom 2000.-tih, i današnju Rusiju, teško može razumijeti o čemu je riječ.

Odatle i antologijska glupost da Putin za rusku ekonomiju nije učinio ništa u posljednjih 20 godina, kakvu smo sinoć mogli čuti na jednoj od hrvatskih televizija kroz usta komentatora Željka Trkanjca. Ta je izjava za anale i zapravo je teško vjerovati da je u nju bilo tko pametan povjerovao. Danas nabrajati što je sve u Rusiji učinjeno u ovih 20 godina (od čega u posljednjih 6 godina pod pritiskom Zapadnih snažnih gospodarskih i financijskih sankcija) u gospodarstvu, infrastrukturnim projektima, energetskim projektima, obrani, svemirskim tehnologijama i td., nije potrebno jer se s time svatko tko se služi internetom može vrlo brzo upoznati. Ali ne treba, naravno, nikome zamjerati na svome stavu o bilo čemu, pa makar on bio i pogrešan. Međutim, kada ga on dijeli sa širokom javnošću tada je to i neumjesno i štetno – ponajviše po onoga tko budalaštine i priča.

 

Sirijska vojska od 15. siječnja, kada je počela masovna topnička priprema, nastavlja s napadima na sjevero-zapadnu regiju Idlib i njoj gravitirajuće rubne dijelove susjednih regija Aleppo i Latakija. U petak, 17. siječnja, službena sirijska vojska nastoji staviti pod nadzor južne i zapadne dijelove regije Allepo, koji ulaze u tzv. zonu deesklalacije Idlib, objavila je turska agencija Anadolu.

Priprema za ovu operaciju počela je prošloga tjedna, kada su na liniju bojišnice dopremljene dodatne snage sirijske vojske iz regija Aleppo, Latakija, Hama i Deir ez-Zour, kao i topništvo i oklop. U zonu bojevih aktivnosti prebačeni su i dijelovi iranske specijalne postrojbe „Quds“ (iz sastava Korpusa straže islamske revolucije) kojom je donedavno zapovjedao ubijeni general Qassem Soleimani. Potporu napadu na islamističke snage pružaju ruske zračne snage iz sastava njihovog sirijskog kontingenta. Ruski su zrakoplovi izvršili napad na grad Maarat an-Nouman, u regiji Idlib. Civili napuštaju zonu vojnih djelovanja i prema turskoj se granici približavaju deseci tisuća ljudi.

U zoni Andan, u regiji Aleppo, nalazi se jedna od nadzornih točaka turske vojske. Zauzimanje te zone omogućilo bi sirijskoj vojsci preuzimanje nadzora nad strateškom prometnicom M5, koja povezuje Aleppo, Hamu, Homs i Damask, sve do sirijske granice s Jordanom, navodi agencija Anadolu.

Podsjećamo: sinoć je sirijska vojska počela snažni raketni i topnički napad na položaje radikalne islamističke organizacije „Hayat Tahrir ash-Sham“, u kojoj glavnu ulogu ima teroristička organizacija „Jabhat Fath ash-Sham“ – bivša „Jabhat al-Nusra“ kao sirijski ogranak saudijske „Al Qaide“. Također je napala i snage proturske organizacije „Nacionalni front oslobođenja“ u zapadnim predgrađima Aleppa i naseljima južno od toga – drugog po veličini sirijskog grada.

 

U Berlinu će se 19. siječnja održati međunarodna konferencija o Libiji, na kojoj  će se razgovarati o načinima riješenja libijske krize, između ostalog i o zaustavljanju vojnih aktivnosti, intenziviranih posljednjih mjesec dana na bojišnicama oko glavnog grada Tripolija, kao i početku pregovora pod agendom UN-a. Sudionici konferencije potpisat će završni dokument koji će sadržavati ključne segmente sporazuma.

Njemačka vlada za sada se nije odlučila o samom formatu konferencije i pregovora, a pripreme još traju, kazao je glasnogovornik savezne vlade u Berlinu Steffan Seibert. Za sada se zna kako će u njemačku prijestolnicu tim povodom stići ruski predsjednik Vladimir Putin, koji je prošloga tjedna u Kremlju ugostio kancelarku Angelu Merkel, i kada je Libija bila jedna od važnijih tema njihovog razgovora.

Podsjećamo: predstavnici Rusije i Turske su 13. siječnja u Moskvi održali pregovore s predstavnicima glavnih sukobljenih strana u Libiji – premijerom međunarodno priznate vlade u Tripoliju (koja je slaba i nadzire samo mali dio teritorija koji gravitira glavnom gradu) Fayezom al-Sarrajem i zapovjednikom Libijske nacionalne vojske (LNA) generalom Khalifom Haftarom, koji nadzire najveći dio libijskoga teritorija. Uz posredništvo ruskog i turskog ministra vanjskih poslova sporazum o primirju tada je potpisao samo premijer  Sarray, dok je Haftar izjavio kako uzima „dvodnevnu pauzu“ i sporazum odbio potpisati.
Jučer je stigla vijest kako je Haftar načelno spreman potpisati sporazum o prekidu vatre, za što mu je u Moskvi, navodno, smetalo tursko posredništvo. U Berlinu turskog posredništva neće biti pa ćemo vidjeti, je li to baš bio ključni razlog Haftarovog odustanka. Ili se on sada jednostavno ne želi vojno uplitati u borbe za Tripoli s obzirom da je turski predsjednik Erdogan izjavio kako je Turska počela prebacivati svoje vojnike u libijski glavni grad, što bi po Haftara vjerojatno bilo prerizično.

 

Haftar napustio Moskvu bez sporazuma o primirju s vladom u Tripoliju

 

 

Kinesko stanovništvo, bez učešča posebnih administrativnih autonomnih regija Hong Kong, Makao i Tajvan, do kraja 2019. g. povećalo se za 4,67 milijuna i previsilo broj od 1,4 milijardi stanovnika, objavio je kineski središnji državni statistički ured.

U 2018.g. Kina je svoje stanovništvo povećala za 5,3 milijuna. U 2019.g. registrirano je 14,65 milijuna novorođenih, a njihov je koeficijent iznosio 10,48 na tisuću stanovnika. U istoj je godini umrlo 9,98 milijuna ljudi, a koeficijent smrtnosti iznosio je 7,14 umrlih na tisuću stanovnika. Prirast stanovništva iznosio je 3,34 na tisuću ljudi. Broj muške populacije iznosio je 715,27 milijuna, a ženske 684, 78 milijuna.

Broj radno sposobnog stanovništva u dobi od 16 do 59 godina smanjio se na 896,4 milijuna, u usporedbi s 2018.g. kada je iznosio 897,29 milijuna, što čini 64% ukupnog broja stanovnika. U 2018. taj je pokazatelj iznosio 64,3%.

Krajem 2018.g. u Kini je registrirano 253,88 milijuna stanovnika starijih od 60 godina, ili 18,1% od ukupnog broja stanovnika. Broj osoba starijih od 65 godina u 2019.g. povećao se na 176,03 milijuna, u usporedbi s godinom ranije kada je iznosio 166,58 milijuna, što predstavlja 12,6% ukupnog broja stanovnika.

Urbano stanovništvo Kine u 2019.g. povećalo se za 17,06 milijuna i iznosilo je 848,43 milijuna ljudi, a seosko se smanjilo za 12,39 milijuna i iznosi 551,62 milijuna. Udio gradskog stanovništva u ukupnom broju stanovnika Kine povećao se s 59,58% na 60,6%.

Demografi i sociolozi sigurno će se detaljno baviti proučavanjem ovih podataka, kao i tendencijom navedenih brojeva, koji su uistinu golemi. Za primjer i bolju percepciju ovih podataka, broj kineskog stanovništva (i bez u uvodu spomenutih kineskih autonomnih područja, koji su također brojčano impresivni) veći je od zajedničkog broja stanovnika SAD-a, Kanade, Europske unije, Rusije i Australije tj. tzv. zapadnog civilizacijskog kruga.

Foto: Tass

Čini se kako s Istoka Europe kreće svojevrsna „epidemija“ ostavki i pada vlada. Nakon što je prekjučer svoju ostavku podnio ruski premijer Dmitry Medvedev, danas je to učinio i ukrajinski predsjednik vlade Oleksiy Valeriyovych Honcharuk. Bitna razlika je „samo“ u tome što je Medvedev otišao „čist“ tj. u sklopu dogovora oko predstojećih rekonstrukcija u sustavu ruske državne uprave, uključno i kroz planirane ustavne promjene, dok je ukrajinski premijer otišao pod pritiskom nastalog skandala u kojemu se osobno našao u središtu pozornosti. Skandala na ukrajinskoj političkoj sceni ne nedostaje, ali ovaj, svakako, ima potencijala za destabilizaciju državnog vrha, o čemu svjedoči i spomenuta premijerova ostavka.

Naime, sve je kulminiralo nakon što se na You Tube pojavila audio-snimka (pod nazivom „Kako prevariti predsjednika“) Honcharukovog razgovora s vladinim financijskim „blokom“ i vodstvom Ukrajinske narodne banke na zatvorenoj sjednici vlade.

Na tom razgovoru Honcharuk je navodno ružno govorio o ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom, nazivajući njegovo shvaćanje „primitivnim“ i govoreći kako mu je „u glavi magla“. Istovremeno je premijer i priznao kako i on sam ništa ne razumije o ekonomiji jer je po profesiji pravnik.

O svojoj ostavci premijer Honcharuk danas je izvijestio na svom fejsu, izjavivši, kako ju je pismeno uručio predsjedniku Zelenskom. Predsjednik je to potvrdio i  izjavio kako će je njegov ured razmotriti i o rezultatu izvijestiti naknadno.

Međutim ima i onih koji kažu kako Honcharuk, zapravo, i ne želi otići s čelnog mjesta ukrajinske vlade jer da o ostavci ionako ne odlučuje predsjednik države, već parlament, kojemu premijer nije niti uputio odluku o svojoj ostavci. Ali politička oporba, poput Julie Timoshenko, već je zatražila njegovu ostavku, ali i ostavku samoga predsjednika Zelenskog.

Ukrajinske „igre bez granica“ idu dalje.

 

Nakon američke likvidacije iranskog generala Qasema Soleimania u blizini bagdadske zračne luke postavlja se logično pitanje – kako i zašto se iranski general našao usred prijestolnice Iraka, države s kojom je Iran vodio krvavi osmogodišnji rat? Kakav je slijed događaja mogao dovesti do toga da se iranski general nalazio u Bagdadu u borbenoj misiji?

Najrelevantniji odgovor na ovo pitanje može dati nitko drugi doli onaj tko je naredio njegovo ubojstvo – američka politika.

Pojednostavljeno rečeno,  da odlukom američke politike američka vojna sila nije 2003. godine direktnom intervencijom u Iraku srušila iračkog diktatora Saddama Husseina, uspostavila brutalnu okupaciju s kontrolom naftnih izvora, svojom okupacijskom upravom stvorila preduvijete za otvorene sektaške sunitsko-šijitske sukobe i u konačnici uništila Irak kao funkcionalnu državu, iranski  general se u Bagdadu nikada ne bi mogao pojaviti. Nikakav iranski general, osim vojnih izaslanika, ne bi mogao šetati Irakom, a najmanje zapovijedati bilo kakvim vojnim formacijama. Američka vojna intervencija i  uništenje Iraka kao države otvorila je put ulasku Irana na iračke prostore u cilju projekcije iranskih  regionalnih interesa s osloncem na većinski šijitsko iračko stanovništvo.

No vratimo se još jedan korak unatrag na povijesnoj crti krvavih bliskoistočnih zbivanja. Jasno se tada može vidjeti da američka politika, uz potporu najmoćnijih europskih država i arapskih saveznika, prije svega Saudijske Arabije, uz izdašnu vojnu i financijsku pomoć, nije tog istog Saddama Husseina poslala u rat protiv Irana u rujnu 1980. godine, Iran nikada ne bi imao toliku moć i utjecaj u regiji, niti bi imao snage za bilo kakav politički ili vojni utjecaj u Iraku. Unatoč dostavi enormne količine vojne tehnike od strane zapadnih država, uključujući i bojne otrove, koji su kasnije poslužili kao opravdanje vojne intervencije proiv Saddama – Irak i Saddam Hussein izgubili su rat protiv Irana. Čak štoviše, jedva su uspjeli zaustaviti uzvratni iranski vojni prodor na irački teritorij i nekako dočekati potpisivanje primirja. U svakom slučaju, iračko-iranski rat,  koji je protiv Irana pokrenula američka politika uz potporu svojih europskih i arapskih saveznika, umjesto rušenja iranskog teokratskog režima Iran je samo ojačao i pretvorio ga u regionalnu silu. Uostalom ni ubijeni general  Soleimani ne bi mogao izgraditi vojnu karijeru i postati general da nije bilo toga rata. U trenutku njegova izbijanja bio je obični vojnik iranske Islamske revolucionarne garde, da bi ubrzo preuzeo zapovjedništvo jedne satnije. Put od zapovjedništva satnije do čina generala i položaja jednog od najznačajnijih iranskih vojnih zapovjednika omogučio je upravo taj rat.

I napokon, još jedan korak unatrag na povijesnoj crti zbivanja jasno pokazuje da američka politika nije u suradnji sa svojim saveznicima, prije svih Velikom Britanijom i Francuskom, organizirala rušenje svoga vlastitog saveznika iranskog šaha Reze Pahlavija Iran bi i dalje bio američki vjerni regionalni saveznik, a na vlasti ne bi bile teokratske političke snage koje su od samoga početka ušle u otvoreni sukob s američkom politikom, stavivši pod iransku kontrolu iranske naftne izvore. Rušenjem Reze Pahlavija na vlast su došle snage koje su se usprotivile američkoj politici ne samo prema Iranu nego i prema cijeloj bliskoističnoj regiji, pa je američki put do rata mogao početi. Paradoksalno, i srušeni šah Reza Pahlavi je došao na vlast također američkom i britanskom obavještajnom operacijom kojom su državnim udarom 1953. godine s vlasti u Teheranu srušili legalno izabranog premijera Mohammada  Mosaddegha koji je učinio ono što nije smio i što je kasnije ponovila nova vlast u Teheranu nakon rušenja šaha – pod iransku kontrolu je stavio iranske naftne izvore.

Sasvim je očigledno, sve što se dogodilo od trenutka detonacije koja je ubila iranskog nacionalnog heroja generala Qasema Soleimania, možda najzaslužnijeg za slamanje ISIL-a u Iraku i Siriji, pa unatrag do sredine prošlog stoljeća neprekinuti je kauzalni niz događaja koje je režirala američka i saveznička politika.

Uvidom u povjesni kontekst i pažljivim pregledom kauzalnog lanaca događaja od sredine sedamdesetih godina do danas ne može se izbjeći spoznaja da je sve što se danas događa na Bliskom istoku, uključno i američke i zapadne probleme s Iranom, rezultat uporne i konzistentne američke i britanske politike podržane od strane europskih i arapskih saveznika.

Kao i sve ostalo na bliskoistočnim prostorima tako i promjene u Iranu, koje ih danas toliko žuljaju,  Amerikanci i saveznici  zakuhali su sami.

Kako god to danas prikazivali, uglavnom kao nepredvidive i iznenadne događaje,  iza rušenja šaha  stajala je upravo američka i britanska politika. Cilj im je bio zamijeniti šaha još poslušnijim eksponentom svoje politike u hladnoratovskom pariranju SSSR-u, iskoristiti ogromnu moć islamskog  fundamentalizma, koji je po samoj svojoj prirodi antikomunistički. No događaji su im u iranskom slučaju uistinu izmakli kontroli jer nisu mogli niti sanjati da bi nakon rušenja sekularne šahove monarhije snage političkog islama mogle biti sposobne preuzeti efektivnu vlast u Teheranu i organizirati učinkoviti državni ustroj. Oni su se uistinu nadali da će u Iranu još jednom promjenom vladajuće garniture ojačati svoju kontrolu nad Iranom i iskoristiti ga za svoje globalne ciljeve.  Jednako kao što  su državnim udarom 1953. godine oborili vlast premijera  Mohammada  Mosaddegha –  koji je bio toliko drzak da nacionalizira iransku naftnu industriju – i na vlast doveli šaha  Pahlavia, odlučili su srušiti toga istoga šaha i instalirati novu marionetu koja će s jedne strane prekinuti šahove ambicije pretvaranja Irana u regionalnu silu, što je posebice smetalo Velikoj Britaniji,  a s druge strane pokrenuti jaki islamistički pokret koji će biti brana širenju sovjetskih interesa od Afganistana dalje prema jugu i Perzijskom zaljevu. Sve su to računali  izvesti jednim, jedinim elegantnim potezom rušenja, grubo zanemarujući snagu volje iranskoga naroda. Sukob s Iranom  je posljedica neuspjelog pokušaja američke i zapadne manipulacije Iranom  kroz namještanje onakve  vlasti u Teheranu kakva bi im odgovarala, što im se na kraju obilo o glavu.

Rušenje šaha samo je dio dugoročne agende preslagivanja Bliskoga istoka i njegovoga prilagođavanja američkim, britanskim i savezničkim europskim interesima. Iran je trebao biti  kratka epizoda obaranja Pahlavia za kojim nitko ne bi pretjerao žalio, a nastali učinak bio bi još jedna kockica u složenom mozaiku koji američka strategija gradi još od početka sedamdesetih godina  sve do današnjeg dana.

U prilog američke i britanske organizacije rušenja iranskog šaha govori već i  sama zdrava logika. U situaciji kada je dinamika događaja u Afganistanu američkoj strani nedvosmisleno ukazivala  na jačanje sovjetskoga utjecaja i u konačnici do moguće vojne intervencije Moskve, koja je, uostalom, od strane afganistanskog rukovodstva više puta tražena, ne postoji teorija po kojoj bi Amerkanci dozvolili da Afganistanu susjednoj tako važnoj i moćnoj državi kao što je Iran s vlasti bude srušen vladar i njegova politička garnitura koja je pouzdani saveznik SAD-a i Zapada. Na raspolaganju u samom Iranu imali su sasvim dovoljno snaga da šaha održe na vlasti i spriječe bilo kakvo političko talasanje a kamoli revolucionarni kaos koji je uslijedio i nakon kojeg je njihov saveznik morao bježati iz Irana. Dijelovi američkih vojnih snaga u tom trenutku nalazili su se u Iranu posebice u vidu savjetnika, a CIA je desetljećima u bliskoj suradnji sa šahovim sigurnosnim službama, civilnim i vojnim, djelovala iz Irana po cijeloj regiji. Relativno stabilni Iran pod šahom bio im je daleko sigurnija operativna osnovica djelovanja prema tadašnjem SSSR-u i regionalnim  pokušajima implementacije njegovih interesa nego što je to bio, oduvijek unutarnjim sukobima rastrgani Pakistan. Temeljem koje logike bi usred Pariza mogao politički djelovati i aktivno organizirati otpor šahovom režimu ajatolah Khomeini da to nisu odobrile francuske vlasti, koje, opet, to nisu mogle učiniti bez suglasnosti američkog saveznika koji se javno deklarirao kao zaštitnik šahovog režima. Kako bi ajatolah Khomeini i njegovi suradnici i mogli istupati i iznositi svoje stavove na britanskom BBC-u da to nije odobrila vlast u Londonu, a ni ona to ne bi učinila bez konzultacije s Washingtonom?  Opravdano se postavlja pitanje, kakvo je to savezništvo, u kojemu jedna strana osigurava neometano djelovanje protivnika režima koji podržava? Nepobitna je činjenica da je cijela iranska oporba od kriptokomunista preko liberala do islamskih fundamentalista slobodno djelovala u državama koje su se iskazivale kao bliski saveznici, pokrovitelji i zaštitnici iranskog šaha i njegovog režima.

Jednostavno rečeno, da Amerikanci i Britanci u dogovoru sa Francuzima , ali i uz suglasnost Njemačke nisu htjeli pad šaha Reze Pahlavia – do njega  ne bi ni došlo. No oni su upravo to željeli. Zbog toga je  bilo moguće da uza svu američku, britansku i zaštitu cijelog zapadnog svijeta njihov deklarirani saveznik bude oboren s vlasti. Amerikanci su uistinu bili šokirani i bijesni, ali ne zato što su izgubili sebi vjernog šaha nego zato što su planirali djelomično presložiti iranski politički krajolik i malo se poigrati političkim islamom te ga iskoristiti protiv sovjetskog hladnoratovskog protivnika koji je u tim trenucima polako ali sigurno sve dublje i dublje ulazio u afganistanski kaos. Umjesto toga dobili su politički i ideološki monolitnu i moćnu iransku nacionalnu politiku. Islamska Republika Iran je u najboljoj tradiciji drevne Perzije ovoga puta odlučno odbila biti nečiji pijun na globalnoj ili regionalnoj  geopolitičkoj šahovskoj ploči, kako bi to rekao američki geostrateg Zbigniew Brzezinski. Amerikanci i Zapad kreirali su i proveli rušenje šaha no, zauzvrat su dobili ogorčenog regionalnog protivnika umjesto onoga  što su očekivali.

Geopolitičar William Engdahl, u svojoj glasovitoj knjizi „Stoljeće rata“ tvrdi da je cilj rušenja šaha bilo stvaranje programiranog kaosa u Iranu koji bi se prelijevao prema sovjetskim pozicijama u Afganistanu i njihovim južnim republikama, te stvaranje kriznog luka oko SSSR-a . Prema njemu, za to su bili potrebni drastični šokovi. Stoga je u studenom 1978. godine američki predsjednik Jimmy Carter imenovao Georga Balla ravnateljem specijalnog odjela Bijele kuće za Iran pod neposrednom kontrolom predsjednika Vijeća za nacionalnu sigurnost  Brzezinskog. Engdahl navodi: „Ball je predložio da Washington prestane podržavati iranskog šaha i pruži potporu fundamentalističkoj islamskoj oporbi ajatolaha Ruhollaha  Khomeinia. Jedan od vodećih ljudi CIA-e Robert Bowie preuzeo je ključnu ulogu u novom državnom udaru koji je CIA  organizirala protiv čovjeka kojega su 25.godina ranije na vlast dovele tajne akcije CIA-e. Njihov plan temeljio se na pažljivom proučavanju fenomena islamskog fundamentalizma prema prikazu britanskog stručnjaka za islam doktora Bernarda Lewisa, koji je tada bio predavač na Sveučilištu Princenton u SAD-u.“ Prema Engdahlu Lewisov plan anticipirao je ono što američka, britanska i saveznička politika i danas provodi na Bliskom istoku – fragmentaciju regije prema etničkim, vjerskim i sektaškim podjelama. Nastali kaos proširit će se u krizni luk oko hladnoratovskog protivnika i potom preliti u muslimanske dijelove Sovjetskog saveza. Engdahl nastavlja: „Vojni udar protiv šaha kao i onaj protiv Mossadegha 1953. godine ponovo su organizirale američka i britanska tajna služba, a razmetni Brzezinski potom je, što je za njega tipično, sebi pripisao zaslugu što se je riješio korumpiranog šaha.“ Šah Pahlavi je toliko vjerovao u svoje tobožnje saveznike da je, prema Engdahlu, u nekoliko mjeseci prije svoje smrti u egipatskom izgnanstvu zabilježio slijedeće: „Tada to nisam znao, možda nisam htio znati, ali sada mi je jasno da su Amerikanci željeli moj odlazak. Posebno su to priželjkivali i zagovarali pobornici ljudskih prava u američkom Ministarstvu vanjskih poslova. Ball je bio među njima. Trebao sam ozbiljnije shvatiti naglu odluku američke vlade da Georgea Balla imenuje savjetnikom za Iran….“

U svojoj knjizi “The Last Shah of Iran“ bivši iranski ministar u jednoj od posljednjih šahovih vlada  i profesor političke ekonomije sa sveučilišta Shiraz  Houchang Nahavandi također ukazuje na američku i britansku ulogu u šahovom rušenju. Drži da im je prije svega smetala šahova ideja da Iran pretvori u petu svjetsku gospodarsku silu, njegov prijedlog za denuklearizaciju regije što je totalno iznerviralo Izrael, i posebice njegov plan za novi obrambeni savez koji bi, na čelu s Iranom povezivao sve države u Perzijskom zaljevu i Indijskom oceanu, osim, dakako, Saudijske Arabije koja u tu priču nije mogla nikako ući. Na pokušaj stvaranja nekakvoga saveza Irana s državama Perzijskog zaljeva i Indijskog oceana posebice su žestoko reagirali Britanci. Po njima šahov plan nije ništa drugo nego pokušaj popunjavanja prostora iz kojeg su se oni za vrijeme  vladavine laburista i premijera Harolda Wilsona povukli. Naime, u siječnju 1968. godine tadašnji britanski premijer  Wilson i njegov ministar obrane Denis Healey objavili su da će se britanske trupe do 1971. godine potpuno povući iz svojih baza u Jugistočnoj Aziji, istočno od Adena, uključujući i trupe raspoređene u Maleziji i Singapuru, Perzijskom zaljevu i Maldivima. Masovno povlačenje snaga uistinu je izvršeno, a umjesto Wilsonove odrednice crte povlačenja „istočno od Adena“ uobičajio se izraz „istočno od Sueza“ koji je trebao dramatično ukazati na razmjere povlačenja i slom britanske kolonijalne politike.

Prema Nahavandiu i njegovoj knjizi „Last Shah of Iran“ rušenje šaha konačno je dogovoreno u francuskom prekomorskom departmanu Guadeloupe 6. siječnja 1979. godine,  na sastanku američkog predsjednika Cartera, njemačkog kancelara Schmidta, britanskog premijera Callaghana i francuskoga predsjednika Giscard d’Estainga. Navodno je Giscard d’Estaing tada ostalima prezentirao: “Ukoliko na vlasti ostana šah Pahlavi Iran će skliznuti u građanski rat i krvoproliće, komunisti će ojačati, američki časnici stacionirani u Iranu biti će uvučeni u sukobe što bi sovjetima dalo izgovor za intervenciju“. Schmidt je, nešto u njemačkom stilu problematizirao kao bilo bi dobro ali da s druge strane ne bi bilo dobro, pa je američki predsjednik Carter presudio: “Šah ne može ostati . Iranski narod više njega ne želi. Nemamo što brinuti.“ Odmah nakon sastanka stvari su se ubrzale i u Teheran je po nalogu američkog predsjednika sletio zamjenik zapovjednika američkih snaga u Europi (U.S. European Command) general Robert E. Huyser, gdje je, prema  šefu francuske vanjske obavještajne službe Marenchesu, obilazio čelne ljude iranske vojske kako bi ih odvratio od intervencije u budućim događajima. Također je zajedno s američkim veleposlanikom održao sastanke s vodećim revolucionarnim vođama, a nakon toga se posvetio organiziranju šahovog odlaska iz Irana.

Pod pritiskom cjelokupne iranske političke javnosti koja je tražila njegovu smjenu, i pritiskom  vanjskih sila šah je napokon napustio Iran 17. siječnja 1979. godine. Prije toga za novog premijera imenovao je Shahpoura Bakhtiara koji je bio dugogodišnji liberalni kritičar šahove vlasti i dugo živio u izgnanstvu. Bakhtiar je na mjesto premijera postavljen očito na traženje američke i britanske administracije. On je bio prva zamjena za šaha i osoba koja je trebala osigurati nastavak američkog i zapadnog utjecaja u Iranu, a s druge strane istovremeno omogućiti i jačanje snaga političkog islama unutar Irana kako bi se stvorila čvrsta brana sovjetskom utjecaju u Afganistanu i prema Perzijskom zaljevu. No pogrešno su procijenili. Islamski pokret ajatolaha Khomeinia rastrgao je političke protivnike i uz masovnu podršku naroda postao najmoćnija politička snaga u Iranu koja je slijedom toga uspjela formirati svoju vlast. Bakhtiar je na mjestu premijera preživio jedva dva mjeseca nakon čega je ponovo napustio Iran. Deset godina kasnije ubijen je u svome domu u predgrađu Pariza.

Nakon što su sve planirano obavili i šaha izvukli iz Irana Amerikanci i njihovi saveznici očekivali su stabilizaciju prilika u Iranu prema mjeri njihovih strateških interesa .No, u konačnici vlast je preuzeo islamski pokret predvođen ajatolahom Khomeiniem  što je američku politiku ubrzo dovelo do ludila jer je nova vlast počela voditi potpuno samostalnu vanjsku i unutarnju politiku. Od toga trenutka otvorio se je sukob Irana sa zapadom koji traje do današnjih dana.

Iran je posljednja anomalija uspostavljenoga odnosa snaga, posljednja točka bliskoistočnog prostora na kojem američka vojna moć  ne može ostvariti svoju efektivnu prisutnost na terenu. Rezultat je to početnog sloma manipulacije Iranom iz vremena rušenja šaha i iranskoga otpora nastavku geoekonomske i geopolitičke eksplatacije iranskih potencijala za račun SAD–a i njegovih zapadnih saveznika. Sukob nastao u tome povjesnom trenutku nastavit će se jer američka i zapadna politika nikada neće odustati od pokušaja promjene sadašnje  paradigme međusobnih odnosa.

Gotovo je sigurno, američka politika približava se kraju dugog puta prema ratu s Iranom započetkog sredinom prošloga stoljeća.

Uzimajući u obzir snagu i karakteristike iranskog  obrambenog sustava može se pretpostaviti da će taj rat imati specifični oblik. Američka i saveznička politika računaju da će Iran zbog financijskog i vojnog pritiska puknuti iznutra kroz unutranje pobune protiv postojeće vlasti i širenja političkog, vjerskog i etničkog raskola. Uostalom cilj svake vojne intervencije SAD-a posljednjih  desetljeća uvijek je bio pokrenuti unutarnji razdor u napadnutim državama i po mogućnosti međusobno oružano razračunavanje. Ciljana država tada je jednostavno rečeno gotova, nakon čega dobiva etiketu tzv. propale države, kojoj je po definiciji potreban vanjski proktetorat, koji, po logici stvari, koristi i njene prirodne resurse. Prvi pokušaj lomljenja Irana, posredno uz pomoć Saddama Husseina – koji je nakon rušenja s vlasti i kratkog suđenja ekspresno obješen kako ne bi previše pričao – završio je potpunim neuspjehom.

Na redu je, očito, sljedeći, čini se nešto bolje pripremljen udar, a njegove učinke ostaje tek za vidjeti.

 

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan izjavio je u četvrtak, 16. siječnja, kako se u Libiju šalju turski vojnici za pomoć Vladi nacionalnog sporazuma u Tripoliju.

Komentirajući stanje u Istočnom Sredozemlju, turski je vođa kazao kako će, sukladno sporazumima s Libijom o jurisdikciji (razgraničenju) na Sredozemnom moru, turska vlada ove godine izdati licence za istraživanje i eksploataciju nalazišta nafte i plina. U prvoj fazi brod Oruç Reis provodit će geološko istraživanje, priopćila je turska agencija Anadolu.

Podsjećamo: zapovjednik Libijske nacionalne vojske (LNA) koju podupire vlada na istoku zemlje general Khalifa Haftar otputovao je 14. siječnja iz Moskve, gdje se očekivalo potpisivanje sporazuma o prekidu vatre između njegovih snaga i snaga odanih vladi u Tripoliju. Za razliku od Haftara, sporazum je potpisao predsjednik međunarodno priznate vlade Fayez al-Sarray. Međutim, realno govoreći, vladine snage imaju kontrolu nad vrlo malim područjem koje gravitira glavnom gradu Tripoliju, dok Haftarova LNA nadzire veći dio zemlje.

Nakon Haftarovog odbijanja ponuđenog sporazuma o prekidu vatre, koji se trebao potpisati pod pokroviteljstvom Rusije i Turske, Erdogan je već slijedeći dan, bez diplomatskog uvijanja, kazao, kako će Turska Haftaru dati „zasluženu lekciju“. Međutim, teško je vjerovati kako će se turski vojnici aktivnije uvlačiti u složeni i rizični vojni sukob u Libiji i da će, vjerojatno, prije svega svojom nazočnošću pokušati onemogućiti daljnje Haftarove napade na Tripoli i održati status quo tj. spriječiti rušenje tamošnje vlade, s kojom je Ankara krajem prošle godine potpisala po sebe unosan sporazum o morskom razgraničenju u istočnom sredozemlju, koji joj omogućuje pravo na eksploatiranje tamošnjih bogatih energetskih nalazišta. Taj sporazum ništavnim su proglasili Grčka, Egipat, Cipar i Izrael, a iza njih su otvoreno stale i EU i SAD.

Američka administracija zaprijetila je uvođenjem 25%-tnih carina na uvoz europskih automobila, ako Velika Britanija, Francuska i Njemačka službeno ne optuže Iran za kršenje nuklearnog sporazuma iz 2015. godine. O tome piše Washington Post, pozivajući se na neimenovane europske službenike.

Pa iako je Trump već ranije prijetio uvođenjem ovih carina, njihov je cilj sada dobivanje povoljnijih uvjeta za Washington u okviru trgovinskih odnosa između SAD-a i EU, a ne promjena europske vanjske politike, navodi američki medij.

Nejasno je, međutim, piše dalje WP, koliko je uopće bila potrebna prijetnja uvođenjem carina od strane SAD-a s obzirom da su Velika Britanija, Francuska i Njemačka već ranije izvijestile o namjeri pokretanja mehanizma za riješenje sporova unutar iranskog nuklearnog sporazuma. Njime de facto optužuju Iran za njegovo kršenje.

Mi bismo odgovorili: Trumpova je prijetnja bila potrebna zato da američka administracija europljanima kaže „gdje im je mjesto“, i kako ona ukupno gleda na EU i njezine geopolitičke ambicije. Upravo smo o tome detaljnije izvijestili u našem današnjem komentaru (vidi link ispod teksta).

Licemjerje oko iranskog nuklearnog programa dostiže vrhunac

Iranski predsjednik Hassan Rouhani izjavio je kako razina količine obogaćenog urana u toj zemlji sada previsuje razinu iz 2015.g., kada je Teheran pristao na potpisivanje sporazuma o svom nuklearnom programu (info: Reuters).

„Mi obogaćujemo više urana nego što je to bilo prije potpisivanja sporazuma… Pritisak na Iran je narastao, ali mi se nastavljamo kretati naprijed“, kazao je iranski predsjednik u četvrtak gostujući na iranskoj televiziji.

Podsjećamo: Iran je početkom siječnja objavio kako odustaje od ograničenja koja su mu postavljena u okviru nuklearnog sporazuma iz 2015.g. u odnosu na količinu centrifuga za obogaćivanje urana. Međutim Teheran je također kazao kako se on može vratiti ispunjenju svojih obveza ako se ukinu američke sankcije, uvedene nakon jednostranog povlačenja SAD-a iz toga sporazuma u svibnju 2018. godine.

U utorak su Velika Britanija, Francuska i Njemačka pokrenule mehanizam o rješavanju sporova u okviru spomenutog sporazuma, koji se svodi na službene optužbe protiv Irana zbog kršenja uvijeta sporazuma. Zapravo je nevjerojatno kako glavne europske sile i supotpisnice iranskog nuklearnog sporazuma sada „okreću pilu naopako“ i optužuju Teheran za ne ispunjavanje preuzetih obveza (koje je on do prije par mjeseci u potpunosti poštivao usprkos američkom napuštanju sporazuma i uvođenju jednostranih strogih sankcija), a upravo to, ukoliko čak upotpunosti i apstrahiramo američko jednostrano povlačenje, čine one same, i to u vrijeme dok ih je Teheran stalno pozivao da se „othrvaju“ američkim prijetnjama i konačno aktiviraju svoj najavljeni instrument za neometano obavljanje platnog prometa s Iranom (INSTEX) i nastavak međudobne robne razmjene i kupovine iranske nafte. Zato i nije čudo kako su Iran, nakon ove odluke europskog „trija“ po ovom pitanju podržale Rusija i Kina, dok tri ključne europske zemlje i dalje licemjerno izjavljuju kako žele uspjeh nuklearnom sporazumu s Teheranom i da se ne priključuju politici „maksimalnog pritiska“ koju prema Iranu provodi američka administarcija. A američkoj administraciji ovakve licemjerne izjave i dodvoravanje Washingtonu svejedno neće biti dovoljne i ona će od europskih supotpisnica nuklearnog sporazuma i dalje zahtjevati njegovo potpuno odbacivanje (o tome više u slijedećoj vijesti).

Iran je ovaj potez europske trojice nazvao „strateškom greškom s političkoga gledišta“. A to je, ruku na srce, preblaga ocjena spomenutog britansko-francusko-njemačkog čina, za koji ne treba biti niti iranski „odvjetnik“ niti preveliki mudrac za zaključiti, tko je o ovoj prljavoj međunarodnoj igri oko iranskog nuklearnog sporazuma na strani „svjetla“, a tko na strani „tame“ i neistine. A ključne europske zemlje žele biti, narodski rečeno „i poštene i j…“, a to tako ne ide u sadašnjim geopolitičkim okolnostima. One ili trebaju priznati svoju nemoć i staviti se pod skute SAD-a, ili biti čvrste u svojim stavovima. Ovaj njihov sadašnji „ples po žici“ prije ili kasnije dovest će do pada s velikim treskom i teškim posljedicama po sve njihove geopolitičke i geoekonomske ambicije. Jer kukavičluk i licemjerje ne voli nitko, pa će „ostatak svijeta“ puno radije strateški surađivati s čvrstim i konzistentnim globalnim igračima, ma kakva bila priroda njihove unutarnje ili vanjske politike.

A dok se god stvari ne budu nazivale svojim imenom ni Europi ni svijetu neće biti bolje.

Sinoć su u Washingtonu Sjedinjene Države i Kina potpisale tzv. prvu fazu trgovinskog sporazuma, čime je, za sada, zaustavljen trgovinski rat između dvaju najjačih gospodarstava svijeta, iako su međusobne carine i dalje ostale na snazi ali će se primjenjivati prema drugačijim modalitetima. Ovdje je bitno naglasiti kako je potpisivanju sporazuma nazočio predsjednik SAD-a Donald Trump, koji je na njega i satvio svoj potpis, dok je s kineske strane to učinio, ne predsjednik te zemlje Xi Jinping, već potpredsjednik kineske vlade Liu He, iz čega se, zapravo, odmah i vidi tko je za ovaj „krnji“ sporazum primarno bio i zainteresiran.  Svojevrsno „ne-amenovanje“ ovoga sporazuma od strane čelnika kineske države Pekingu ostavlja mogućnost za kasnije političke „akrobacije“ ukoliko nešto po ovom, jučer potpisanom sporazumu „pođe po zlu“. Xi Jinping na ovaj način, također, sa sebe skida moguće neugodne kritike protivnika potpisivanja sporazuma sa SAD-om na način na koji je to sinoć učinjeno.

A evo što su dvije strane jučer dogovorile:

u okviru sporazuma Kina se u slijedeće dvije godine obvezuje uložiti u kupnju američkih proizvoda 200 milijardi dolara više nego je to bilo 2017.g. (prije trgovinskog rata). To se prije svega odnosi na industrijske i poljoprivredne proizvode, ali i na energetiku, uključno naftu, ukapljeni plin (LNG) i ugljen.
Kina se također usuglasila nabavljati američku opremu za atomske centrale.

Ovdje, svakako, treba dodati i to, da je američkim financijskim institucijama konačno omogućen pristup kineskom tržištu. Do 1. travnja Peking će ukinuti sva ograničenja na inozemni pristup u osiguravajućem sektoru, na tržišta vrijednosnih papira i fjučersa, a američke kreditne agencije dobit će pravo objavljivati rejting kineskih obveznica u nacionalnoj valuti (juan).

Kao jedan od najvažnijih elemenata, svakako, možemo označiti onaj, prema kojemu SAD neće ukidati ranije uvedene carine na uvoz kineskih roba u iznosu od 360 milijardi dolara, ali isto tako njihovo se daljnje povećavanje više ne razmatra. Trump smatra kako je to američki „as u rukavu“ u daljnjim pregovorima s Pekingom i da će se sada promatrati kako će Kina provoditi obveze iz ovog sporazuma.

Smanjenje carina bit će moguće samo nakon prijelaza na drugu fazu sporazuma, o čemu je jučer više govorio ministar financija Steven Mnuchin, smatrajući ovo potpisivanje „velikom pobjedom“, koja će „smanjiti američki trgovinski deficit s Kinom za više od 200 milijardi dolara i što će dovesti do gospodarskog rasta“.

Važan moment jučerašnjeg sporazuma je i pitanje zaštite intelektualnog vlasništva. O njemu je više govorio Trumpov glavni ekonomski savjetnik Larry Kudlow, kazavši, kako je Kina pristala promijeniti svoje pravne procedure s ciljem jačanja zaštite prava intelektualnog vlasništva. To uključuje i mjere kažnjavanja ukoliko se utvrde kršenja.

Ovaj sporazum također donosi oštra ograničenja oko smanjenja tečaja (devalvacije) juana, o čemu je, jučer, prigodom njegovog  potpisivanja govorio sam predsjednik Donald Trump.

Kineski potpredsjednik vlade Liu He, potpisani sporazum prokomentirao je slijedećim riječima:

„U Kini se povećava razina standarda stanovništva, rastu narudžbe i zato ćemo mi uvoziti sve više kvalitetnih poljoprivrednih proizvoda iz čitavoga svijeta. Dogovorili smo se, kako, polazeći od situacije na tržištu kineske tvrtke mogu kupovati američke proizvode za 40 milijardi dolara godišnje. Ako potražnja bude rasla, onda i više. Sada je zadaća vlada – razvijati poslovne uvjete za povećanje gospodarskih aktivnosti“.

U svezi ovoga treba naglasiti kako je potpisivanje sporazuma na svjetska tržišta odmah ubrizgalo novi val optimizma, porasle su vrijednosti dionica na burzama, ali se stanje relativno brzo primirilo. Već danas od optimizma na kineskim tržištima nije puno ostalo: burzovni indeks na šangajskoj burzi pao je za 0,5%, a manji pad bilježe i burze u Hong Kongu, Japanu i Južnoj Koreji.

Jasno je kako ovaj „krnji“ sporazum ne rješava sve bitne probleme u gospodarskim odnosima Kine i SAD-a, ali je isto tako nedvojbeno kako je i donio olakšanje diljem svijeta jer je dosadašnja tendencija jačanja sukoba i međusobno optužujuće retorike na relaciji Washington-Pekin zaustavljena pa i (barem za sada, dok se još „glorificiraju uspjesi“ od potpisivanja dokumenta) okrenuta u suprotnom smijeru.

 

 

U nestabilnoj bliskoistočnoj arapskoj zemlji Libanonu traju već gotovo četveromjesečni masovni prosvijedi, koji sve više poprimaju nasilni karakter. Ljudi su krajnje nezadovoljni jer najvažnije političke silnice nikako ne uspijevaju formirati vladu koja bi zadovoljila „apetite“ svih ključnih igrača. Sve neovisono o tome što je bivši premijer Saad Hariri dao ostavku još 29. listopada, a na njegovo mjesto imenovan Hassan Diab. A takvo stanje ne može rezultirati ničim drugim nego kaosom. A on je počeo 14. siječnja, kada su prosvjednici blokirali ulice Bejruta, blokirali autocestu Bejrut-Damask, razbijali bankomate zbog nemogućnosti podizanja svoga novac pošto su banke, već na početku prosvijeda prošle godine ograničile mogućnost podizanja gotovine bojeći se potpunog odlijeva kapitala. Prosvjednici su došli i do kuće novoga premijera Diaba, uzvikujući, kako mu daju još 48 sati za formiranje nove vlade, a u protivnom će poduzeti još radikalnije mjere.

Već u noći 15. siječnja demonstranti su se u Bejrutu sukobili s policijom te je zadržano 50-ak osoba od strane snaga sigurnosti, a u četvrtak ujutro, 16. siječnja, stotine ljudi ponovo su okupljene ispred zgrade središnje državne banke, gdje je opet došlo do sukoba s policijom.

 

20. studenog, na sastanku u Bruxellesu, NATO-ovo vodstvo proglasilo je svemir novom operativnom domenom uz kopno, zrak, more i cyber prostor. Tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg izjavio je kako navedena odluka može omogućiti NATO-vim policy makerima traženje od savjetnika korištenje satelita i svemirske tehnologije radi poboljšanja komunikacije i koordinacije. U tome smo više pisali u prvom dijelu ove analize (vidi poveznicu ispod teksta), a sada donosimo njezin nastavak.

Svemir – nova bojišnica

Svijet je ušao u novo doba, vrijeme multipolarnog poretka s obnovljenom Rusijom, Kinom koja ima sve veću globalnu ulogu i nizom regionalnih sila poput Irana, Indije, Brazila s kojima treba računati. Navedene sile koriste svaku priliku da se što bolje pozicioniraju u novonastalom poretku što uključuje i posljednju granicu. Shvaćajući potencijal pozicioniranja u svemiru, Rusija je još 2015. spojila zračne i svemirske snage u jednu cjelinu, Kina također ima odjel za svemirsko ratovanje, kao i Indija, dok je SAD pod Trumpom ponovo dao osnovati Svemirsko zapovjedništvo. Trenutno se u svemiru nalazi preko 2000 satelita, više od pola ih je u vlasništvu zemalja članica NATO-a. Oni imaju razne svrhe, glavna im je vojna, u kontekstu ostvarivanja bolje komunikacije i koordinacije vojnih snaga na terenu, tijekom vojnih operacija, a također se mogu koristiti za navigaciju vojnih snaga, „češljanje“ nepoznatog terena, otkrivanje „neprijateljskih“ vojnih snaga i precizno određivanje njihovih lokacija čime se može omogućiti izvođenje preciznih kirurških napada. Suvremeno ratovanje obilježava konceptualni pomak od tradicionalnih konvencionalnih sukoba. Gospodarski i industrijski kapaciteti igraju bitnu ulogu, no najbitnije je danas kontrola nad tzv. integriranim bojištem uz posjedovanje  što više relevantnih informacija i njihovo optimalno i učinkovito korištenje u realizaciji vojnih operacija. Bitan čimbenik integriranog bojišta čine računalne mreže povezane sa satelitima što se moglo vidjeti na primjerima Zaljevskog rata 1991., bombardiranju Srbije 1999, ratu u Iraku 2003 i ruskoj intervenciji u Siriji koja je bila prototipna intervencija isključivo u izvedbi ruskih zračno-svemirskih snaga. U navedenim sukobima je ovladavanje informacijama odigralo ključnu ulogu, omogućivši brze intervencije s relativno malim vojnim gubicima. Navedeno se može potvrditi u riječima američkog generala Johna Raymonda, koji navodi, da je jedan od glavnih ciljeva ponovnog osnivanja američkog svemirskog zapovjedništva, poboljšanje obavještajno informacijskog djelovanja. Nadalje navodi kako je SAD po pitanju svemirskih kapaciteta vrlo ranjiv jer je Kina izrazito napredovala na tom području. Smatra da Kina posjeduje napredne protumjere poput elektromagnetskih sustava, orbitalnog i satelitskog oružja kojim može ugroziti sve svemirske kapacitete koje SAD trenutno posjeduje. Kina je napredno oružje testirala još 2007., sustav SC-19 koji čini protusatelitski naboj ugrađen na modificirani balistički projektil DF-21 kojim je kineska vojska srušila svoj vremenski satelit.

Suvremeno svemirsko ratovanje se još uvijek nalazi u strogo teoretskim i hipotetskim okvirima. Jedan od najpoznatijih primjera u vojnim krugovima je koncept kinetičkog bombardidanja. Prema tom konceptu u Zemljinu orbitu bi bio postavljen niz satelita s projektilima od volframa, koji bi bili bez naboja, no njihovo lansiranje i penetracija kroz atmosferu, prema zadanom cilju, stvorili bi potrebnu kinetičku energiju koja bi izazvala eksploziju, koja bi varirala od klasične avionske bombe, do taktičkog nuklearnog oružja – ovisno o veličini projektila. Prednost takvog oružja bi se nalazila u činjenici da bi bilo lansirano iz visokog, strmog kuta, čime je otkrivanje lansiranja otežano u odnosu na projektile koji se lansiraju sa zemlje i mora, čime se može procijeniti njihova putanja i iskoristiti protumjere da bi ih se presrelo. Kinetički projektil mogao bi vrlo brzo doći do mete i teško bi ga bilo presresti zbog rastuće brzine. Prednost navedenog oružja je upravo u tome, da bi se moglo iskoristiti u regionalnim sukobima za brze i precizne kirurške intervencije kojima bi se umreženi „protivnički“ zapovijedno-obavijesni sustavi mogli onesposobiti uz zapovijedni lanac i navesti protivnika prema pregovaračkom stolu ili pripremiti preduvjete za kopnenu intervenciju s minimalnim protivničkim otporom. U sukobima između većih sila navedeno oružje bi moglo biti „as u rukavu“ pomoću kojeg bi određena strana mogla neutralizirati protivnikovu konvencionalnu kvalitativnu ili kvantitativnu prednost.  Mana takvog sustava počinje od stavke da je strogo teoretske i hipotetske naravi, znači da u praksi takvo oružje trenutačno nije nikada testirano, zbog čega se ne može zaključiti bi li funkcioniralo. Nadalje, uspješno testiranje takvog oružja od strane jednog aktera dovelo bi do saznanja o istome od strane drugog čime bi se razvio realistični koncept sigurnosne dileme i razvijanja protumjera i istih sustava od strane drugih aktera. Cijena proizvodnje i pozicioniranja takvog oružja bi bila vrlo visoka uz redovito održavanje, dok su protumjere puno jeftinije, poput protusatelitskog oružja kao što su američki SM-3. Rusija i Indija također posjeduju slične sustave koji su uspješno testirani, što u ovakvim okolnostima čini vjerojatnost primjene kinetičkog i orbitalnog oružja minimalnim.

Zbog svega navedenoga SAD, Rusija, Kina, Indija u svojim strateškim dokumentima i vojnim doktrinama navode da je svemir budući sektor vojnog nadmetanja, ali da će se njihovo pozicioniranje temeljiti isključivo na održavanju i postupnom proširenju postojeće komunikacijsko-obavještajne svemirske infrastrukture i strategiji odvraćanja potencijalnih ugroza, bez sadašnjih namjera za intenziviranjem konkretnih ofanzivnih kapaciteta. NATO, također, kao vojni savez ne posjeduje kapacitete za opsežno ili ofanzivno svemirsko djelovanje. SAD, UK i Francuska posjeduju sredstva i praktično iskustvo za operativno djelovanje u novoj domeni borbenog prostora, no financijski i resursni  troškovi su puno veći od potencijalne dobiti zbog čega je vjerojatnost za NATO-ovo pozicioniranje u svemirskim prostranstvima minimalna.

Zaključak

Na kraju se može reći kako je svemir, kao „posljednja“ granica čovječanstva, još jedna od točki globalnog nadmetanja između država i sila koje su u mogućnosti da svoju moć i kapacitete projiciraju radi obrane svojih nacionalnih interesa. Od Drugog svjetskog rata, gdje je razvoj balističkog naoružanja trebao odnijeti prevagu, preko psihološkog i ideološkog trijumfa koji je simbolizirao napredak u svemirskim istraživanjima, sve do današnjih pozicioniranja radi povećanja efikasnosti postojećih kapaciteta. Može se zaključiti kako još uvijek postoji velika neravnoteža između vizija i teorija o primjeni sofisticiranih tehnologija i sustava i cijene koja bi bila potrebna da se takvi projekti realiziraju. Zbog navedenoga može se reći da su najave o militarizaciji svemira više senzacionalističke nego najava konkretnih poteza globalnih aktera. Suvremena vojna industrija u svemirskom sektoru će se do daljnjega držati postojećih okvira, održavati postavljenu infrastrukturu, imati ulogu skupljanja informacija i pospješivanja koordinacije, uz dodatan element strategije odvraćanja potencijalnih prijetnji. To ponajviše vrijedi za NATO, koji ima potencijal za združeno opsežnije djelovanje u vojnoj, svemirskoj domeni, no u ovom trenutku nema nužnu potrebu niti praktičnu dobit od pokretanja ambicioznih projekata u koji bi morale biti uključene sve zemlje članice.

 

 

 

 

 

 

LITERATURA

Banks, M.(2019.) NATO names space as an „operative domain“ but without plans to weaponize it https://www.defensenews.com/smr/nato-2020-defined/2019/11/20/nato-names-space-as-an-operational-domain-but-without-plans-to-weaponize-it/ (pristupljeno, 28.12.2019.)

Dominik Matković: NATO i operacija svemir – novi projekt „Ratova zvijezda“ ili svijet sutrašnjice (1)

 

Foto: rt.com

Predsjednik Vlade Ruske Federacije Dmitry Medvedev je 15. siječnja izvijestio ruskog predsjednika Vladimira Putina o svojoj ostavci, što podrazumijeva i ostavku čitave vlade. Nakon Putinove današnje Poslanice Federalnom parlamentu Medvedev je objavio svoju odluku. Vladimir Putin odredio je Medvedevu da on i vlada ostanu tehnički obnašati svoje dužnosti do izbora novog premijera i sastava kabineta.

Putin je također kazao kako će Medvedevu ponuditi novu dužnost – zamjenika predsjednika ruskog Vijeća sigurnosti (predsjednik toga Vijeća po Ustavu je predsjednik države, dakle Vladimir Putin), što znači kako Medvedev i dalje ostaje osoba od njegovog najvećeg povjerenja.

Navodimo kako je Putin danas predložio ustavne promijene koje bi trebale dovesti do osjetnih promjena što se tiče ravnoteže vlasti. O tome je danas izvijestio upravo Dmitry Medvedev.

Medvedev ima bogatu političku i dužnosničku karijeru: osim što je dva puta za redom bio premijer ruske vlade (ukupno 8 godina), jednom je bio i predsjednik Ruske Federacije nakon završetka drugog uzastopnog mandata predsjednika Putina. Bio je i predsjednik vladajuće „Putinove“ stranke Jedinstvena Rusija.

I najnovija vijest, upravo pristigla: Vladimir Putin za novoga premijera Vlade Ruske Federacije predložio je sadašnjeg šefa ruske Federalne porezne službe Mihaila Mishustina (rođenog 1966.g. u Moskvi), koji je novu dužnost i prihvatio. Novi premijer, kojega još mora potvrditi ruska Duma, do sada je obnašao brojne funkcije u ruskim državnim institucijama, a od 2010. g. je na čelu Federalne porezne službe. Smatra se kako je Mishustin utemeljio najbolji sustav na svijetu za prikupljanje poreza.

 

Kina i Pakistan su najveći regionalni saveznici. Osim u vojnom, dvije zemlje vrlo intenzivno surađuju i u gospodarskom segmentu (pogledaj link ispod priloženog videa). U svemu tome nemalu ulogu imaju prilično loši kineski, a poglavito pakistanski odnosi sa zajedničkim velikim susjedom – Indijom. Kina Pakistan smatra ključnom zemljom za realizaciju svog infrastrukturnog projekta „Jedan pojas, jedan put“, u čemu glavnu ulogu ima Kinesko-pakistanski ekonomski koridor (China-Pakistan Economic Corridor -CPEC), a u njemu pak glavnu ulogu ima pakistanska luka Gwadar, smještana na obali Indijskoga oceana, nedaleko od granice s Iranom. I upravo je danas u luku Gwadar, u čije je proširenje i modernizaciju Kina uložila velika financijska sredstva, stigao prvi kontejnerski teret namjenjen Afganistanu. O tome je 15. siječnja izvijestilo kinesko veleposlanstvo u Islamabadu, čije je riječi prenio afganistanski medij TOLOnews.

Kontejneri će u gwadarskoj luci biti pretovareni na kamione i dalje preveženi u Afganistan kroz pakistanski pogranični grad Chaman. Do ovoga događaja promet roba u Afganistan odvijao se kopnenom trasom ili preko dvije pakistanske luke u Karačiju, u okviru sporazuma između Kabula i Islamabada (ATTA). Zahvaljujući kineskim ulaganjima, duboka luka Gwadar u Arapskom moru sada je također dobila mogućnost za prijam velikih brodova, što će značajno ubrzati tranzit roba u Afganistan. Ta se luka nalazi u središtu značaja spomenutog ekonomskog koridora CPEC, koji u sebe uključuje još i izgradnju prometnica, električnih centrala, gospodarskih zona i velike zračne luke u Gwadaru.

Ovdje treba podsjetiti i kako je Indija, zbog prepreka koje postavlja Pakistan, za plasman svojih roba u Afganistan i dalje u srednju Aziju, Rusiju i Europu kao ključnu tranzitnu luku odabrala iranski najjužniji veliki lučki grad Chabahar i uloga toga grada, prema mišljenju analitičara, u budućnosti će sve više rasti.

Zoran Meter: TRUMPOV „DIPLOMATSKI SKANDAL“ PRODUBIO KRIZU – PAKISTAN KLIZI U ZAGRLJAJ KINE