Turski ministar obrane Hulusi Akar izjavio je za agenciju Anadolu kako će američko isključenje Turske iz programa proizvodnje zrakoplova F-35, kao kaznena mjera protiv Ankare zbog kupnje ruskih sustava S-400, imati „neprijatne“ posljedice na moć NATO saveza, poglavito na njegovo južno krilo.

„Jednostrana odluka o nastojanju odstranjenja Turske od projekta (F-35) nema zakonsko utemeljenje“, kazao je prvi turski vojnik.

Podsjećamo: Rusija je 12. lipnja Turskoj počela isporučivati svoje protuzračne sustave S-400 „Triumf“ temeljem potpisanog međusobnog ugovora od kraja 2017.g., usprkos oštrom američkom protivljenju i upozorenjima o mogućim posljedicama i sankcijama, kao i protivljenju NATO saveza čiji je Turska član (naravno, tu je vrlo bitno naglasiti kako je ta odluka Ankare uslijedila nakon što je Washington negativno odgovorio na višestruke turske zamolbe za kupnjom američkih PZO sustava Patriot). Odmah nakon potvrda o prvim ruskim isporukama S-400 Turskoj, Washington je najavio izučavanje mjera koje bi mogao poduzeti protiv Ankare u svezi toga posla. Jučer smo objavili vijest kako se Bijela kuća odlučila za varijantu isključenja Turske iz programa proizvodnje najsuvremenijeg američkog zrakoplova 5. generacije F-35, u čijoj razradi sudjeluju i turske tvrtke (odluka o obustavi izvoza tih zrakoplova Turskoj još nije donešena, a pitanje je hoće li i biti jer otvara velike geopolitičke rizike za SAD i NATO ukoliko bi se Turska, kao protuodgovor, odlučila za kupnju ruskih zrakoplova 5. generacije Su-57, o čemu su već izvješćivali pojedini turski mediji. Spomenuta američka odluka odmah jučer izazvala je i oštru osudu Ankare, a glasnogovornik predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Ibrahim Kalin, izjavio je, kako odnosi između saveznika unutar NATO-a ne mogu ostati „zdravi pri donošenju ovakvih jednostranih odluka“.

 

Foto: preuzeto s portala Asia Times

Kineski znanstvenici postigli su ozbiljne uspjehe vezano uz napredak u tzv. stealth tehnologiji tj. proizvodnji materjala koji se za nju koriste. Prema njihovim riječima, oni mogu nevidljive zrakoplove i drugo oružje učiniti još lakšim, jeftinijim i manje osjetljivim za radarske sustave, navodi hongkonški medij South China Morning Post.

Profesor Luo Xiangang i njegove kolege iz Instituta za optiku i elektroniku Kineske akademije znanosti u Chengdu, regija Sichuan (Institute of Optics and Electronics, Chinese Academy of Sciences), izjavili su u svom priopćenju, objavljenom u ponedjeljak na sajtu Akademije, kako su prvi u svijetu izradili metematički model, koji precizno opisuje ponašanje elektromagnetskih valova u koleraciji s metalom s ugraviranim mikroskopskim uzorima. Koristeći novi model i dostignuća u sferi proizvodnje materjala, znanstvenici su razradili membranu, poznatu kao „meta surface“, koja je sposobna poništiti radarske valove u najširem spektru o kojem se do sada govorilo.

Foto:  profesor Luo Xiangang 

Trenutačno se nevidljivi zrakoplovi u glavnini baziraju na specijalnoj geometriji za odbijanje radarskih signala, ali takva geometrija može utjecati na aerodinamičke karakteristike. Osim toga, koriste se i materjali za apsorpciju radarskih signala i zaštitu, koji prilično smanjuju vidljivost, ali djeluju samo u ograničenom frekvencijskom spektru.

Tijekom jednog od testiranja nova tehnologija omogućila je smanjenje snage odraza radarskoga signala, izmjerenoga u decibelima, između 10 i 30 dB, u rasponu frekvencije od 0.3 to 40 gigahertza.

Stručnjak za stealth tehnologiju iz Univerziteta Fudan u Šangaju, koji ne sudjeluje u razradi tih materjala, izjavio je kako zrakoplov ili novi brod koji koristi novu tehnologiju, može obmanuti sve postojeće vojne radarske sustave. „Taj raspon za detekciju je nevjerojatan. Ja nisam nikada čuo da bi se netko makar i približio takvim pokazateljima. Trenutačno se tehnologija apsorpcije efektivnog raspona od 4 do 18 gigaherza smatra vrlo, vrlo dobrom“, kazao je taj znanstvenik. „Materjale s „meta surface2 tehnologijom već je moguće pronaći u kineskoj vojnoj tehnici, iako podaci o tome da oni postoje i o tome gdje se nalaze ostaju u značajnom stupnju tajni“, izjavio je stručnjak iz šangajskog Fudan University.

Podsjećamo: obavještajna služba američkog Pentagona već je ranije u svome izviješću, objavljenom ove godine, tvrdila kako je kineska vojska, kao rezultat „usvajanja tehnologije na bilo koji način“, došla na granicu primjene pojedinih najsuvremenijih sustava naoružanja u svijetu, a u nekim sferama već je postala i svjetski lider. U tome se dokumentu također navodi kako kineske zračne snage „razrađuju nove stealth-bombardere srednjeg i dalekog dometa za uništenje regionalnih i globalnih ciljeva“.

 

 

Turske zračne snage izvršile su napad na položaje zabranjene Radničke stranke Kurdistana na sjeveru Iraka, kao odgovor na ubojstvo turskih diplomata iz generalnog konzulata u Erbilu, središtu kurdske autonomne regije Irački Kurdistan. O tome je u petak, 19. srpnja, izvijestilo tursko Ministarstvo obrane.  

„Mi smo izvršili snažanu zračnu operaciju u brdskoj zoni Kandil i nanijeli velike gubitke terorističkoj organizaciji RSK“, izjavio je turski ministar obrane Hulusi Akar. Uništeni su vojni položaji, nastambe i skloništa terorista“.

Podsjećamo: u srijedu je u središtu Erbila došlo do oružanog napada na izvjesni restoran u kojemu su se u to vrijeme nalazili djelatnici turskog generalnog konzulata, pri čemu su poginuli jedan turski diplomat i dva iračka državljanina.

Ubijeni turski diplomati u Iraku

 

Kao što smo i pretpostavili, geopolitički aspekti ponovo su dominantan razlog u najnovijim promjenama cijena nafte. Naime, one su skočile temeljem informacije o jučerašnjem američkom uništenju iranskog drona u zoni Hormuškog tjesnaca. Skok cijena iznosi oko 2%.

Cijena fjučersa sjevernomorske nafte Brent za rujan na londonskoj burzi ICE Futures jutros je porasla za 1,89% i iznosi 63,10 dolara za barel. Podsjećamo kako je u četvrtak ta cijena pala za 2,7% i to četvrti dan za redom nakon informacija o navodnoj iranskoj spremnosti na pregovore sa SAD-om o njegovom raketnom programu.

Cijena ugovora za američku naftu WTI za mjesec rujan na burzi u New Yorku (NYMEX) danas se povećala za 1,45% i iznosi 56,10 dolara za barel. Prethodno trgpovanje, kao i u gornjem slučaju, bilo je okarakterizirano padom cijene za 2,6% temeljem istih informacija o Iranu tj. njegovoj spremnosti na pregovore.

Rastu cijena nafte pogoduje zaoštravanje stanja tj. povećavanje napetosti u zoni Perzijskog zaljeva nakon sinoćnje objave Washingtona o rušenju iranskog drona.

Njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas stao je u zaštitu izgradnje plinovoda „Sjeverni tok 2“, naglasivši njegovu važnost ne samo za Njemačku, već i za čitavu Europu.

„To je ekonomski projekt, ekonomski projekt u sferi energetike, s našega gledišta nedvojbeno razuman, pri tom ne samo za Njemačku, već i za Europu“, kazao je čelnik njemačke diplomacije na zajedničkoj medijskoj konferenciji s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergeyom Lavrovom. Pri tom je odbacio zabrinutost kako će Europa zbog tog plinovoda odbaciti tranzit ruskog plina kroz Ukrajinu, i da će Ukrajina zbog toga biti izložena ucjeni. „Mi to ne smatramo poštenim argumentom jer savezna vlada već godinama nastoji očuvati tranzit kroz Ukrajinu“, kazao je Maas.

S druge strane ruski šef diplomacije Sergey Lavrov naglasio je isključiv gospodarski karakter plinovoda „Sjeverni tok 2“, izrazivši spremnost Moskve za razgovore s Kijevom o očuvanju tranzita ruskoga plina kroz Ukrajinu „na ekonomskim pravilima i u praksi realizirajućim uvjetima“.

Prema informacijama njemačkog instituta ewi Energy Research & Scenarios (ewi ER&S), nakon puštanja u rad plinovoda „Sjeverni tok 2“ cijene energenata u Europi mogu se smanjiti za 10%. U tom slučaju samo metalurški sektor EU mogao bi uštedjeti 1 milijardu eura godišnje, a kemijska industrija čak do 3 milijarde eura na godinu.

SAD – Iran 1:1! Taj sportski omjer i prikaz američko-iranskih vojnih „igara“ od danas je upravo takav, ukoliko pratimo broj međusobno uništenih bespilotnih letjelica, i ako je vjerovati američkom državnom i vojnom vrhu.

Naime, u četvrtak, 18. srpnja, Sjedinjene Države službeno su priopćile kako je njihov desantni brod USS Boxer, LHD-4 pod zapovjedništvom Središnjeg zapovjedništva (CENTCOM), iz sastava američke 5. flote, u 10 sati u jutro po lokalnom vremenu oborio iransku bespilotnu letjelicu (dron). Usprkos prethodnim upozorenjima članova posade američkoga broda, navodi se u priopćenju Pentagona, iranski je dron nastavio letjeti u blizini njihovoga broda koji je plovio u smijeru Perzijskog zaljeva. S broda USS „Boxer“ „primjenjene su zaštitne mjere s ciljem osiguranja sigurnosti broda i posade“.

Taj američki vojni brod naoružan je brodskim raketnim sustavom za neposrednu zaštitu broda RIM-116 (RAM) s dometom od 0,5-10 kilometara, i brodskim topničkim sustavom Phalanx CIWS. Osim toga, američke pomorske snage i marinci počeli su koristiti i nekinetičke sustave za uništenje dronova. Čime je točno oboren iranski dron za sada je nepoznato. Vjerojatno bi se moglo raditi o sustavu MADIS, koji objedinjuje aktivne radare, optičke i elektroničke sustave za ometanje bespilotnih letjelica protivnika i td.

O ovom incidentu novinarima se u Bijeloj kući obratio i američki predsjednik Donald Trump, riječima: „Posada vojnog broda „Boxer“ uočila je na vrlo maloj udaljenosti iranski dron. Udaljenost je bila oko 90 metara. Brojne signale (upozorenja) dron je ignorirao. Zbog osiguranja sigurnosti broda i posade dron je brzo uništen. … To je zadnja od mnogih provokacija i neprijateljskih akcija protiv brodova koji prolaze međunarodnim vodama.“

Naime, ovaj se incident dogodio nedugo nakon što je iranski Korpus straže islamske revolucije (jučer) objavio kako su njegovi brodovi zauzeli tanker u vlasništvu UAE, koji je plovio pod panamskom zastavom. Prethodno su i Britanci objavili kako su manji iranski brodovi u istoj zoni pokušali zauzeti i njihov tanker, a što je, navodno, sprječio brod Kraljevske mornarice koji se nalazio u njegovoj pratnji, upozorivši Irance koji su se nakon toga povukli. Također, sve se ovo može povezati i s nedavnim zauzimanjem iranskog tankera Grace 1 od strane britanskih marinaca, ispred obala Gibraltara.

Aktivnosti velikih iranskih dronova u Perzijskom zaljevu i Hormuškom tjesnacu ne predstavljaju nikakvu novost. Njihovi su letovi intenzivirani nakon jačanja američkih pomorskih snaga u toj regiji. Iranski dronovi promatraju njihove aktivnosti, ali se pri tom obično drže na dovoljnoj distanci od američkih brodova kako bi se izbjegli incidenti. Prema američkoj verziji, jučer je iranska letjelica došla preblizu njihovome brodu, što je predstavljalo stvarnu prijetnju njegovoj sigurnosti.

Iran opovrgava ovu vijest. Ministar vanjskih poslova te zemlje Mohammad Javad Zarif izjavio je kako Teheran „nema informaciju o tome da smo mi danas izgubili dron“ i dodao, kako se ta informacija provjerava.

U svakom slučaju, bila vijest točna ili ne, ona sigurno neće pridonijeti smirivanju napetosti u toj regiji. Štoviše, možemo očekivati njezinu daljnju eskalaciju, ali i popratni porast cijena nafte na svjetskom tržištu.

Za liberalne ideologe, da izostavimo demokrate, statistika je idealna znanost! Bez dovođenja statističkih činjenica u društveni kontekst, statističkim podatcima možete potkrijepiti bilo što, svaku ozbiljnu tvrdnju, ali moguće i glupost, kojom želite impresionirati ionako zblesiranu javnost. Tako u najnovijem broju National Geographic Hrvatska (srpanj, 2019.), autorica Nadia Drake, u članku sa znakovitim naslovom „Šaljimo u svemir samo žene“, sasvim ozbiljno tvrdi da samo žene fizički i psihički imaju ono što je potrebno za duge međuplanetarne misije u svemiru, te postavlja zanimljivo pitanje – zašto onda uopće slati muškarce. Dakle, NASA je desetljećima regrutirala i u orbitu slala isključivo muške posade, svega 11% u 58 godina bile su žene. Međutim, žene su, prema zaključku autorice, zapravo bolje opremljene od muškaraca – niže su (lakši teret znači manje novca), psihički bolje podnose problematične fizičke učinke svemirskog leta (malobrojna su istraživanja autoricu navela na neobične zaključke da su žene u situacijama suživota osjetljivije prema drugima, komunikativnije…) i posljednje, svakako najvažnije – napućivanje novog svijeta zahtijeva reprodukciju.  Autorica skandalozno navodi: „S druge strane, kad se pogledaju troškovi: zašto slati muškarce ako možete poslati samo njihov doprinos idućoj generaciji, prikupljen i zamrznut u malim epruvetama.“ Neobično spolno diskriminatorni stavovi, ako je i od National Geographica, previše je!

Međutim, ova „ljubiteljica prirodnih satelita, pauka i prašumskih mačaka“ nije jedina, inovativnih ideja koje mijenjaju liberalni poredak ima napretek. Tako je Eindhoven University of Tehnology (TUE) u Nizozemskoj odlučio poduzeti radikalne mjere kako bi povećao udio žena u akademskim krugovima, stoga se odlučio za specijalni program zapošljavanja prema kojem će do kraja 2018. godine na mjesta predavača i istraživača primati samo žene. Naime, slobodna radna mjesta na ovom tehničkom sveučilištu dostupna su samo ženama, a ako se koji nesretnik suprotnog spola ipak usudi javiti, o njemu će (u kontekstu manjka ženskih kandidatkinja) raspravljati komisija ili vijeće mudrašica, pretpostavljam radikalnih feministica. Očarana ovim potezom, za praksu „pozitivne diskriminacije“ odlučila se i Mary Mitchell O’Connor, irska ministrica visokog obrazovanja koja je početkom ove godine najavila 45 novih akademskih radnih mjesta na koja će biti primljene isključivo žene. Ovaj je prijedlog u Irskoj izazvao žustru raspravu, ne samo o upitnosti legalnosti ovakve prakse, već i o sadržaju „ženskog pitanja“ ili  „gender equallity“ koji kao top tema u liberalnim demokracijama stavlja vlade pod prinudu promjene zakona i obrazovnih sustava. I u Hrvatskoj smo vidjeli kako je aktivizam Jelene Veljače zaslužio snažnu pozornost premijera i predsjednice.

Još jednu važnu temu – rodno uvjetovano nasilje, američki pokret #Me Too koji djeluju s pozicija agresivnog feminizma nastoji učiniti univerzalnom vanjskopolitičkom temom zaštite ljudskih prava (tko ih krši naći će se na udaru ekonomskih sankcija ili vojnog intervencionizma SAD-a), pa je tako jedan od glavnih promotora ove nezaboravne inicijative postao, ni manje ni više, već potpredsjednik SAD-a, Mike Pence, koji je izjavio da se sa ženama poslovno (privatno valjda nikako) više ne susreće bez svoje supruge ili drugih ozbiljnih svjedoka.

Ovo su samo neki od brojnih primjera urušavanja liberalne demokracije kao političkog sustava. U prethodnom smo nastavku elaborirali teze uglednog američkog politologa, Francisa Fukuyame, koji je u članku „Against Identity Politics: The New Tribalism and the Crisis of Democracy“, objavljenom 2018. godine, upravo razmahane „politike identiteta“ označio kao glavne krivce krize, čak i propadanja liberalne ideje.

Politika identiteta tako više nije tek fenomen, igra s niskim ulozima u “ratovima kultura”, riječ je o presudnom političkom konceptu koji objašnjava mnogo toga što se događa u globalnim međunarodnim odnosima, navodi Fukyjama. To suvremene liberalne demokracije suočava s važnim izazovom. Naime, globalizacija je donijela ekonomske i društvene promjene, učinile zapadna društva daleko raznovrsnijima, nakon čega je uslijedio zahtjev za priznanjem prava od strane manjinskih skupina koje su nekada bile sastavni dio  „nevidljivog društva“.  Fukyjama upozorava da su vremenom demokratska društva postala „frakturirana na uske identitete“, zbog čega je potpuno izostalo promišljanje i kolektivno djelovanje društva u cjelini.  Naime, u brojnim je demokratskim zemljama ljevica (ne proturječi joj ni desnica) fokusirana na promicanje interesa raznih marginaliziranih skupina, kao što su etničke manjine, imigranti i izbjeglice, žene i LGBT osobe, dok je problem siromaštva individualiziran (svatko je osobno odgovoran za vlastitu socijalnu poziciju), zbog čega su otvorena pitanja društvene raspodjele i ekonomske / socijalne polarizacije u društvu skinuta s agende.

Upravo se društveni ishodi tržišne ekonomije ogledaju u velikoj nejednakosti koja dovodi do snažne diskriminacije određenih društvenih skupina. Naime, unatoč sveukupnom bogatstvu, SAD kao i druge razvijene zemlje, tijekom posljednjih 30 godina, doživljavaju dramatično povećanje nejednakosti prihoda. Američkoj radničkoj klasi posljednjih nekoliko desetljeća nije bilo dobro. Njen socijalni status ugrozili su stagnirajući ili opadajući prihodi, ali i izraziti gubitak radnih mjesta.  Za Afroamerikance taj je proces započeo još sedamdesetih godina, desetljećima nakon velike migracije kada su se preselili u gradove kao što su Chicago, Detroit i New York u kojima su pronašli posao u automobilskoj i mesnoj industriji, te industriji čelika. Međutim, uslijed deindustrijalizacije, koja je započela krajem 70-tih, ljudi su počeli gubiti posao, što je  rezultiralo serijom socijalnih problema, uključujući povećanje stopa kriminala, epidemijom uporabe crack kokaina, pogoršanjem uvjeta obiteljskog života, te posljedično  prenošenjem siromaštva iz jedne generacije u drugu.

Ali tijekom proteklog desetljeća, slična vrsta „social decline“ proširila se i na bijelce. Epidemija opioida ili zlouporabe droga, 2016. godine dovela je do više od 60.000 smrti od predoziranja. Očekivano trajanje životnog vijeka bijelih Amerikanaca smanjilo se između 2013. i 2014., što je vrlo neobično za najrazvijenu i najmoćniju zemlju Zapada. Znatno se uvećao i broj djece bijele radničke klase koja odrastaju u jednoroditeljskim obiteljima. Ove vrlo uznemirujuće izazove ili „statističke podatke“ političke eliteočito nisu uzele u obzir. Naime, do uspona Ronalda Reagana, 1980-ih, radnička je klasa glasala većinom za Demokratsku stranku koja je kao progresistička poticala sindikalno organiziranje. Uostalom i model europske socijalne demokracije izgrađen je na temeljima sindikalizma i solidarnosti radničke klase, navodi Fukyjama.

Međutim, u eri globalizacije većina „lijevih“ stranaka je napustila ovu strategiju. Umjesto da izgrađuju solidarnost i zajedništvo na temama ekonomske eksploatacije, one su se usredotočile na sve manje skupine koje su se našle marginalizirane na specifične načine. Načelo univerzalnih i jednakih prava za sve mutiralo je u zahtjeve za posebnim priznanjem. Šezdesetih godina 20. stoljeća širom razvijenih liberalnih demokracija pojavili su se novi društveni pokreti – feministički koji je svojim zahtjevima potakao masovni priljev žena na tržište rada, razbijajući pri tom tradicionalne društvene norme o seksualnosti i obitelji; pokret za zaštitu okoliša preoblikovao je stavove prema prirodi. Fragmentacija je nastavljena, pa su tako uvaženi zahtjevi koji promiču prava osoba s invaliditetom, Indijanaca, imigranata, homoseksualnih muškaraca i žena i konačno transrodnih osoba.

Važno pitanje u američkom društvu postalo je pitanje rasne diskriminacije. Martin Luther King je zahtijevao da američko društvo tretira crne ljude na način na koji tretira bijelce.  Međutim do kraja šezdesetih godina pojavile su se skupine kao što su „Crni panteri“ koje su tvrdile da crni ljudi imaju vlastitu tradiciju i svijest. Naime, autentično unutarnje „ja“ crnih Amerikanaca nije isto kao kod bijelaca, njihova je svijest oblikovana jedinstvenim životnim iskustvom odrastanja u neprijateljskom društvu kojim dominiraju bijelci. To je iskustvo bilo definirano nasiljem, rasizmom i ponižavanjem, stoga se odnedavno policijsko nasilje nad Afroamerikancima povezuje s dugom poviješću ropstva i linča. Prema mnogima, ova povijest čini dio nepremostivog jaza razumijevanja između crnaca i bijelaca. Slična se evolucija dogodila i unutar feminističkog pokreta. Zahtjevi pokreta bili su usmjereni na jednak tretman žena u zapošljavanju, obrazovanju i drugim sferama, međutim, od početka je važan dio feminističke misli promovirao stavove prema kojima se svijest i životna iskustva žena u osnovi razlikuju od onih koja imaju muškarci.

Marginalizirane su skupine vremenom počele zahtijevati da šire društvo prepoznaje i čak slavi (gay pride) unutarnje razlike koje ih razdvajaju, te da se promijeni zakonski okvir, time i državne institucije. Izraz “multikulturalizam“ postao je tako temeljno obilježje političkog sustava, uskoro i vizija društva fragmentiranog na mnoge male skupine s različitim iskustvima.

Budući da je u eri neoliberalne dominacije, postalo sve teže osmišljavati politike koje bi prevladale sve dublji socio-ekonomski jaz, liberalna ljevica je počela prihvaćati multikulturalnost.  Naime, tvrda ljevica je tijekom prve polovice 20. stoljeća definirana idealima revolucionarnog marksizma i vizijom podjednako radikalnog egalitarizma.  Međutim, u nastupajućoj eri globalizacije socijaldemokratska ljevica imala je drugačiji plan – teško je više mogla zadržati ideju „države blagostanja“ , stoga se snažno priklonila politikama identiteta. Skrećući pozornost na diskriminaciju određenih skupina, politika identiteta dovela je do dobrodošlih promjena u kulturnim normama, te proizvela konkretne javne politike koje su pomogle mnogim ljudima.

Dakle, ne postoji ništa loše u politici identiteta kao takvoj; to je prirodan i neizbježan odgovor na nepravdu, navodi Fukuyama.  Ali usredotočenost politika identiteta isključivo na „kulturna pitanja“, poništila je društvenu raspravu o pitanjima snažne socioekonomske nejednakosti u društvu. Naime, lakše je uključiti tek reprezentativni broj žena ili pripadnika drugih manjinskih skupina u fakultetske programe, nego povećati njihove prihode, time i proširiti njihove mogućnosti u društvu. Štoviše, u središtu nedavnih političkih kampanja motiviranih politikom identiteta (#MeToo), bile su žene nositeljice izvršne vlasti u Silicijskoj dolini ili holivudske zvijezde, dakle, one koje se nalaze na vrhu distribucije prihoda. Njihove kampanje koje traže veću jednakost su dobra stvar, ali će malo pomoći u rješavanju očiglednih društvenih problema koji proizilaze iz razlika između najvećeg postotka zaposlenih i svih ostalih, zaključuje Fukuyama. Uz to, demokrati nisu iznijeli nikakve ambiciozne strategije za rješavanje potencijalno ogromnog gubitka radnih mjesta koji će pratiti napredovanje automatizacije ili dohodovne nejednakosti, a što razvoj umjetne inteligencije može donijeti svim Amerikancima.

Štoviše, politike identiteta postale su  prijetnja slobodi govora i racionalnom diskursu koji je potreban za održavanje demokracije. Usredotočenost političkih elita na iskustvo manjinskih skupina odredilo je „prioritet emocionalnog svijeta unutarnjeg sebstva nad racionalnim istraživanjem problema u vanjskom svijetu“, navodi autor. Oslanjanje isključivo na identitetske politike iskazuje slabosti kao politička strategija. Naime, sadašnja disfunkcija i propadanje političkog sustava SAD-a povezani su s ekstremnom i sve većom polarizacijom, a krivnju za to snose obje političke stranke. No, možda je najgora stvar u politici identiteta, kakvu trenutno prakticira američka ljevica (Demokratska stranka), to što je ona potaknula uspon politike identiteta na desnoj strani. Razlog tome je u političkoj korektnosti i društvenim normama koja zabranjuje ljudima da javno izražavaju svoja uvjerenja ili mišljenja, bez straha od moralne, ali i kaznene osude. Prema Fukuyami to objašnjava rezultate predsjedničkih izbora u SAD-u 2016., te podršku javnosti koju predsjednik Trump uživa. U eri političke korektnosti, Trump predstavlja neku vrstu autentičnosti kojoj se mnogi Amerikanci dive: on može biti zlonamjeran, netrpeljiv i ponašati se nediplomatski, ali barem kaže ono što misli.

Mnogi od Trumpovih pristaša iz radničke klase osjećaju da su ih političke elite zanemarile. Ljudi koji žive u ruralnim područjima, koji su okosnica populističkih pokreta (ne samo u Sjedinjenim Državama, već i u mnogim europskim zemljama) često vjeruju da njihove kozmopolitske, urbane elite ugrožavaju njihove tradicionalne vrijednosti. I premda su sociološki gledano dio dominantne etničke skupine, mnogi pripadnici bijele radničke klase vide sebe kao žrtve i marginalizirane. Takvi osjećaji utrli su put desničarskoj politici identiteta koja ponekad poprima oblik eksplicitno rasističkog bijelog nacionalizma.

Zahvaljujući Trumpu, „bijeli nacionalizam“ s ruba se pomaknuo prema mainstreamu. Njegovi se zagovornici žale da iako je politički prihvatljivo govoriti o pravima Afroamerikanaca, ženskim pravima, ili pravima homoseksualaca, nije moguće zagovarati prava bijelih Amerikanaca, a da ih se smjesta ne proglasi rasistima. „Praktičari“ politike identiteta na lijevoj strani smatraju da su desničarske tvrdnje o identitetu nelegitimne, te da ne mogu biti stavljene na istu moralnu razinu kao one manjina, žena i drugih marginaliziranih skupina budući da odražavaju perspektivu povijesno povlaštene zajednice. To je očito istina, smatra Fukuyama, jer životna stvarnost mnogih marginaliziranih skupina ostaje nepromijenjena – Afroamerikanci su i dalje podvrgnuti policijskom nasilju, dok su žene i dalje zlostavljane.

Ne bi bilo moguće niti poželjno da zahtjevi za dostojanstvom nestanu. Liberalna demokracija izgrađena je na pravima pojedinaca da uživaju jednak stupanj izbora i djelovanja u oblikovanju svog kolektivnog političkog života. Ali sloboda i stupanj izbora koji postoje u modernom liberalnom društvu također mogu ostaviti ljude nesretnima i nepovezanim sa svojim bližnjima. Većina ljudi je i dalje nostalgična prema zajednici i strukturiranom načinu života za koji misle da je izgubljen.  Autentični identiteti koje traže su oni koji ih povezuju s drugim ljudima.  Međutim, građani modernih društava imaju višestruke identitete koje oblikuju društvene interakcije – oni su definirani rasom, spolom, radnim mjestom, obrazovanjem, nacijom, sklonostima itd… I premda je logika politike identiteta podjela društva na male, fragmentirane, samosvojne skupine, liberalne se demokracije nalaze pred izazovom stvaranja širih i integrativnijih identiteta.  Dakle, liberalne demokracije trebaju promicati nove identitete koji se grade oko temeljnih vrijednosti i uvjerenja.  Ideja je ohrabriti građane da se identificiraju s temeljnim idealima svojih zemalja i koriste javne politike kako bi asimilirali pridošlice.

Borba protiv pogubnog utjecaja politike identiteta bit će u Europi osobito teška, smatra Fukuyama. Naime, posljednjih desetljeća europska je ljevica podržavala oblik multikulturalizma koji minimizira važnost integracije pridošlica u nacionalne zajednice. S druge strane, novi populistički pokreti u Europi nostalgično se osvrću na nestajuće nacionalne kulture koje su se temeljile na etničkoj pripadnosti ili religiji i koje su se razvijale u društvima koja su uglavnom bila slobodna od imigranata.

No, nezamislivo i globalistički orijentiran Fukuyama daje populističke savjete europskim vladama kojima preporučava nametanje strogih zahtjeva za naturalizacijom „novih“ građana, što su Sjedinjene Države učinile mnogo godina prije. U SAD-u, osim što moraju dokazati kontinuirani boravak u zemlji u proteklih pet godina, od novih se građana očekuje da budu sposobni čitati, pisati i govoriti osnovni engleski jezik; razumjeti povijest i vladu SAD-a; biti moralno karakterni (tj. nemaju kaznenu evidenciju); demonstrirati privrženost načelima i idealima Ustava SAD-a. Sve to europske zemlje trebaju zahtijevati ​​od svojih „novih“ građana.

U usporedbi s Europom, Sjedinjene Države pružile su daleko više dobrodošlice imigrantima. Iako su SAD imale koristi od raznolikosti, one ipak ne mogu izgraditi svoj nacionalni identitet samo na raznolikosti. Zajednički identitet mora ponuditi suštinske ideje kao što su konstitucionalizam, vladavina prava i jednakost ljudi.  Amerikanci poštuju te ideje, a država ima pravo uskratiti državljanstvo onima koji ih odbacuju. Jednom kada države definiraju vlastiti nacionalni identitet vjere (koji je otvoren za raznolikost modernih društava), priroda kontroverzi oko imigracije neizbježno će se promijeniti. U SAD-u i Europi ta je rasprava trenutno polarizirana. Desnica nastoji ukinuti imigraciju, te želi poslati imigrante natrag u zemlje porijekla; ljevica potvrđuje gotovo neograničenu obvezu liberalnih demokracija da prihvate sve imigrante, bez iznimke. To su dvije neodržive pozicije. Umjesto toga, prava rasprava trebala bi biti o najboljim strategijama asimilacije imigranata u novokreirani nacionalni identitet. Dobro asimilirani imigranti donose zdravu raznolikost svakom društvu; slabo asimilirani imigranti opterećuju državu i u nekim slučajevima predstavljaju sigurnosne prijetnje. Čini se da će Fukuyama glasati za Trumpa. Nevjerojatan ideološki zaokret!

dr. sc. Jadranka Polović: „ZASTARJELOST“ LIBERALNE IDEOLOGIJE, PORED PUTINA, PROPITUJU I VODEĆI AMERIČKI ANALITIČARI

 

Iranski Korpus straže islamske revolucije priopćio je slijedeće: „Uvjerivši se da se strani tanker bavi švercom nafte, po nalogu iranskog suda pomorske snage Korpusa straže islamske revolucije zauzele su ga. Strani tanker, koji može prevoziti 2 milijuna barela nafte, dobio je švecanu naftu od nekoliko malih iranskih brodova i zatim je svoj teret morao prebaciti na druge strane brodove daleko od iranskoga otoka.“

Podsjećamo: 4. srpnja britanski marinci zauzeli su iranski tanker Grace 1 ispred Gibraltara, pod sumnjom da prevozi naftu za Siriju koja je pod embargom SAD-a i EU. Teheran je britanski čin nazvao „gusarstvom“ i obećao svoj protuodgovor „na nužnom mjestu“ i „u nužno vrijeme“.

Iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif dao je intervju za Bloomberg, u kojemu je izjavio kako bi Iran mogao zatvoriti Hormuški tjesnac, ali da to ne želi učiniti: „Mi to, naravno, možemo napraviti. Ali to ne želimo jer su Hormuški tjesnac i Perzijski zaljev naša cesta života.“

Cijene nafte porasle su nakon vijesti o iranskom zadržavanju stranog tankera.

 

Foto: preuzeto s portala Federal News Network

Konačno se i dogodilo ono na što je američka vlada već duže vrijeme upozoravala: Washington je objavio vijest o isključenju Turske iz programa JSF tj. iz proizvodnje komponenti za najnovije američke vojne zrakoplove 5. generacije F-35 zbog turske kupnje ruskih sustava protuzračne obrane S-400. Ova odluka Washington će navodno koštati između 500 i 600 milijuna dolara, a Ankaru 9 milijardi dolara.

„SAD i drugi partneri iz programa F-35 suglasni su s odlukom o isključenju Turske iz sudjelovanja u programu i o početku procesa o službenom isključenju Turske iz toga programa“, izjavila je 17. srpnja novinarima zamjenica ministra obrane SAD-a Hellen Lord.

Lord je izjavila kako će problemi u lancu isporuka u proizvodnji zrakoplova koštati SAD od 500−600 milijuna dolara, jer Turska proizvodi više od 900 komponenti, nužnih za sklapanje F-35. Ta će se proizvodnja iz Turske prebaciti u SAD. A Turska će, izjavila je dalje Lord, „na žalost, … izgubiti radna mjesta i eventualne gospodarske mogućnosti“, dodavši, kako će ukupni gubici Turske zbog ove odluke iznositi više od 9 milijardi dolara.

Je li donešena odluka i o zabrani izvoza Turskoj navedenih zrakoplova, od kojih je Ankara već u potpunosti platila 4, nije rečeno.

Foto: preuzeto s portala National Interest

U Veliku Britaniju je iz Sjedinjenih Država stiglo šest lovaca 5. generacije F-35B, koji će ući u sastav 207. eskadrile Kraljevskih zračnih snaga (RAF). Obuka pilota počet će od 1. kolovoza na britanskoj bazi Marham (trenutačno se obuka britanskih pilota obavlja u SAD-u).

Šest zrakoplova F-35B uzletjelo je iz SAD-a i preletjelo Atlantski ocean u pratnji triju zračnih tankera Airbus KC2 Voyager (A330−243MRTT).

Trenutačno britanski RAF raspolaže s 18 zrakoplova F-35, a planira ih kupiti ukupno 138.

 

 

Najsmješniji projekt u mom životu. Tako je američki predsjednik Donald Trump prokomentirao pokušaj Predstavničkog doma Kongresa (u kojemu većinu imaju demokrati) za pokretanje kongresne procedure o njegovom impeachmentu (smjeni). Povod za to glasovanje bile su Trumpove nedavne izjave protiv četiriju tamnoputih zastupnica Kongresa iz redova tzv. naprednjaka u Demokratskoj stranci, koje su mnogi demokrati okarakterizirali kao rasističke. Evo kako je sve to završilo:

332 kongresmena „protiv“, 95 „za“ i 1 suzdržani u svezi prijedloga za pokretanje procedure  o Trumpovom impeachmentu zbog njegovih spomenutih oštrih ali i „proruskih“ izjava, označilo je bolnu provalu njegovih oponenata iz redova Demokratske stranke u američkom Kongresu.

„Tek što je završilo „veliko“ glasovanje o impeachmentu. To je najružniji projekt u kojem sam ja bio figura. Protiv te inicijative glasovala je velika većina i to je kraj priče. Demokrati se sada mogu mirno vratiti svome radu“, bio je sarkastičan američki čelnik Donald Trump nakon svoje najnovije velike pobjede. Jer vidljivo je kako inicijativu, koju je predložio kongresmen-demokrat Al Green iz Teksasa,  nisu podržali niti brojni zastupnici iz njegove stranke, između kojih i oni nejnepomirljiviji u svom odnosu prema Trumpu. Prema njihovom mišljenju Trump ima pravo kritizirati one koji kritiziraju državu čiji je on vođa, a to je, zapravo, velika istina iz koje bi i hrvatski državni dužnosnici trebali izvući poučak.

Najupečatljiviji dokaz o kolikoj se pobjedi Donalda Trumpa radi, jesu riječi demokratskog kongresmena Johna Kennedyja, koji kaže: „To je Amerika! I ako vam se ne sviđa naša država, vi ju u bilo koje vrijeme možete napustiti. Mislim kako takvo razmišljanje ima pravo na život. Pri svom uvažavanju onih kongresmenica (gore spomenutih, neameričkoga porijekla, op. a.), ja mislim kako one a priori smatraju SAD zlom državom, a većinu Amerikanaca rasistima. Ja osobno iz dubine duše s tim nisam suglasan!“

Sličnost sa stanjem u Hrvatskoj i njezinim brojnim kritičarima, poglavito onima koji je a priori smatraju „slučajnom“ ili „na zločinu utemeljenom državom“, a Hrvate fašistima i ustašama (a u međuvremenu su objeručke prihvatili hrvatsko državljanstvo!), u ovim riječima američkog kongresmena itekako može biti vidljiva.

 

Davna proturječja velikih azijskih suparnika izišla su iz okvira diplomacije. Zbog takvog razvoja stanja 3. i 11. ekonomija svijeta našle su se na granici trgovinskog rata, piše medij Asia Times.

Novi sukob, koji se nazire između dviju sjevero-istočnih azijskih država, saveznica Washingtona, prijeti tektonskim poremećajima ne samo u svjetskom lancu isoporuka elektronike, već i regionalnoj geopolitici. Pri tom obje strane ne žele deeskalaciju, a tradicionalni posrednik – Washington – drži se po strani.

Japanska vlada ranije je ovoga mjeseca objavila o uvođenju novih ograničenja na izvoz svojih visoko-tehnoloških materjala u Južnu Koreju, pozvavši se na „značajan gubitak“ nanešen povjerenju u odnosima između dviju zemalja. Sada će za izvoz u Južnu Koreju triju vrsta visoko-tehnoloških materjala, koji se koriste u procesu proizvodnje poluvodiča i displeja za smartfone i televizore, trebati individualne narudžbe.

Bilateralni odnosi između Tokia i Seula pogoršali su se zbog traženja Južne Koreje isplata kompenzacija za robovski rad njezinih građana u razdoblju japanske kolonijalne vlasti na Korejskom poluotoku od 1910.-1945. godine.

U listopadu je Vrhovni sud Južne Koreje ostavio na snazi tužbu iz 2013.g., prema kojoj japanska tvrtka Nippon Steel & Sumitomo Metal Corp. mora isplatiti kompenzacije četvorici južnokorejskih radnika za prinudni rad na njezinim tvornicama u vrijeme Drugog svjetskog rata. Japan je osudio tu odluku najviše južnokorejske sudbene instance, smatrajući kako je pitanje prinudnog rada korejskih građana već bilo riješeno sporazumom iz 1965.g., prema kojemu je Japan Južnoj Koreji dostavio financijsku pomoć u iznosu od 500 milijuna dolara.

Oštrije mjere izvozne kontrole od strane Japana mogu usporiti proces izvoza na nekoliko mjeseci, što bi nanijelo udarac južnokorejskim tehnološkim divovima poput Samsung Electronics Co, SK Hynix Inc. i LG Display. S druge strane to bi naštetilo i japanskim tvrtkama, jer neke od njih trebaju južnokorejske tehnološke komponente, a oni također mogu izgubiti korejske klijente. Međutim ti su gubici najvjerojatnije učitani u računicama Tokija.

Južnokorejski ministar financija je izjavio kako ne isključuje mogućnost direktnih protumjera protiv Japana ukoliko Tokio nastavi s ograničenjima na izvoz spomenutih materjala tijekom duljeg razdoblja. Južnokorejski korisnici društvenih mreža već su počeli pozivati na bojkot japasnkih proizvoda, uključno i automobila i piva, a također, neki pozivaju i na izbjegavanje odabira Japana kao svoga turističkog odredišta.

Seul je odlučio obratiti se Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) kako bi osporio poteze Tokija. Međutim Japan može reći kako je on samo promijenio proces izvoza u J. Koreju, a ne i obustavio isporuke. S druge strane WTO je u travnju ove godine po prvi put odlučila kako pitanja nacionalne sigurnosti mogu poslužiti kao razlog za uvođenje trgovinskih ograničenja (sankcija), a upravo su to osnove na koje se poziva i japanska vlada.

Podsjećamo: južnokorejska ministrica vanjskih poslova već se ranije požalila američkom državnom tajniku Mike Pompeu na Japan, ali je Washington odbio posredovati u tome sukobu.

Neovisno o svemu Tokio se već pripremio za nastavak eskalacije i dao do znanja kako Južna Koreja, već u kolovozu može biti izbrisana s tzv. bijelog spiska država, koje mogu pojednostavljeno kupovati japanske elektroničke komponente koje se smatraju važnima za nacionalnu sigurnost. A ukoliko se to dogodi, i drugi važni sektori korejskog gospodarstva, poput onog automobilskog, mogu biti dovedeni u težak položaj. U uvjetima ne htijenja Washingtona za miješanje u sukob, pogoršanje odnosa na relaciji Tokio-Seul izgleda potpuno vjerojatnim.

A ukoliko se to dogodi i počme trgovinski rat dvaju azijskih ekonomskih divova, može doći do ozbiljnih poremećaja u prodajnom lancu elektroničke opreme u čitavom svijetu, a sve to može još i dodatno utjecati na već ionako stradalu svjetsku ekonomiju zbog trgovinskog rata između SAD-a i Kine.

Međutim, posljedice mogu izići iz okvira ekonomije,upravo, i prije svega, ako se Sjedinjene Države umješaju i stanu na stranu Japana, što bi dovelo do približavanja Južne Koreje Kini koja joj je i najveći trgovinski partner (isto kao i Japanu). A kako je Tokio (za razliku od Seula) već dokazao svoju odanost Trumpovoj administraciji u smislu suprostavljanja Kini, kako po diplomatskim tako i po sigurnosnim pitanjima, scenarij daljnjeg zaoštravanja odnosa Tokio-Seul itekako bi mogao prouzročiti dubinske geopolitičke poremećaje i u sferi sigurnosti na prostoru Sjevero-istočne Azije. Prostoru gdje Trumpova administracija upravo nastoji pokrenuti „s mrtve točke“ svoje odnose sa Sjevernom Korejom (a to je, opet, nemoguće učiniti bez Seula i bez Pekinga) i ostvariti važnu vanjskopolitičku pobjedu, Trumpu toliko bitnu u predstojećoj američkoj predsjedničkoj kampanji.

Naravno kako je Washington svih ovih rizika jako dobro svjestan i za sada je odabrao pravilnu taktiku ne mješanja u sukob svojih dvaju najvažnijih azijskih saveznika (od kojih mu je Japan ipak važniji), jer svako posredovanje uključuje i rizike za nezadovoljstvo druge strane pojedinim prijedlozima posrednika. Međutim, zbog velikih geopolitičkih i sigurnosnih rizika koji mogu nastati daljnjom eskalacijom odnosa Tokia i Seula, bilo kakvi ekonomski benefiti koje bi Washington mogao izvući pokrenutim trgovinskim ratom Japana protiv Južne Koreje (koja se, za razliku od Japana, nije željela priključiti američkim sankcijama protiv kineskog Huaweija iako je upravo on najveći globalni konkurent tamošnjem Samsungu u razvoju 5G mreže), mogli bi ustupiti mjesto geopoltičkim i sigurnosnim probicima, zbog čega bi čitava ova pokrenuta „igra“ od strane Tokija po njega na kraju mogla završiti vrlo neugodnim posljedicama.

Novoizabrana predsjednica Europske komisije, bivša njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen, izjavila je o još nekim svojim potezima kada od Jean-Claude Junckera na jesen preuzme kormilo najvažnije institucije Europske unije, poput onih o jačanju vladavine prava. A te će se riječi, vjerojatno, teško svidjeti zagovornicima veće samostalnosti zemalja članica unutar Europske unije.

Evo što je izjavila nova čelnica EK: „Moja prva obveza u svojstvu predsjednice komisije bit će uspostava novog mehanizma, posredstvom kojeg će nezavisni eksperti postojano kontrolirati sve zemlje EU. Tamo gdje budu dokazi o kršenju pravnog poretka, primjenjivat će se sankcije.“

 

U Erbilu, sjedištu autonomne regije Irački Kurdistan, izvršen je napad na restoran u kojemu su se nalazili djelatnici turskog konzulata.

„Nepoznate osobe otvorile su vatru iz oružja… od koje su poginuli zamjenik turskog glavnog konzula i njegova dva suradnika“, izajvio je izvor iz iračkih tijela sigurnosti. Tursko veleposlanstvo u Bagdadu potvrdilo je vijest o napadu i pogibiji svojih djelatnika, bez davanja bilo kakvih pojedinosti o samom događaju.

Tursko-iračke odnose već desetljećima usložnjava tzv. kurdsko pitanje. Bagdad je nakon američke vojne intervencije u toj zemlji odlučio dati teritorijalnu autonomiju kurdskom stanovništvu na sjeveru zemlje. Ta regija, Irački Kurdistan, ima vrlo široku autonomiju ali i neskrivene želje za proglašenjem svoje nezavisnosti, čemu se, osim središnje vlade u Bagdadu, oštro protive i Turska i Iran zbog mnogobrojne kurdske zajednice u njihovim zemljama, a čiji etnički prostor velikim dijelom graniči i s Iračkim Kurdistanom. Današnji napad na turske diplomate u administrativnom središtu Iračkog Kurdistana samo će dodatno zaoštriti tamošnje, već ionako visoke tenzije.