Nakon gotovo  80 godina aktivne službe, krajem prošle godine i službeno su iz naoružanja povučeni  posljednji, potpuno ispravni i borbeno sposobni tenkovi  T-34, legende 2. svjetskog rata.

Vojska Laosa posljednja je država koja je u svom naoružanju imala navedene tenkove. Za razliku od drugih država koje su posjedovale i danas posjeduju manji broj primjeraka tenkova T-34, povučenih iz uporabe i rashodovanih, od kojih su poneki  bili pokretni i borbeno sposobni, Laos je sve do prosinca prošle godine u operativnom sastavu vojske imao više desetaka dobro održavanih i potpuno borbeno spremnih  T-34. Neke siromašnije zemlje, kao što je Mali, još uvijek imaju jako male zalihe funkcionalnih T-34, a jedan primjerak se čak pojavio i na jemenskom ratištu 2015. godine. No Laos je i službeno u svom arsenalu zadržao velik broj tenkova T-34.

Povlačenje iz uporabe laoskih T-34 pokrenuto je pregovorima s Rusijom o isporuci tenkova T-72B i školsko-borbenih zrakoplova Jak-130.  Sve je počelo  posjetom Laosu  ruskog ministra obrane Sergeja Šojigua u siječnju 2018. godine, koja je trebala otvoriti novu fazu vojne suradnje Rusije i Laosa, uključujući i isporuku suvremenog naoružanja laoskoj vojsci koja je još uvijek naoružana zastarjelim, hladnoratovskim oružjem iz 60.-ih godina prošlog stoljeća, od kojeg su velika većina muzejski primjerci. Tijekom pregovora ruska strana, iako je od ranije raspolagala podacima da Laos u aktivnom sastavu vojske ima tenkove T-34, bila je iznenađena stanjem u kojem su se nalazili. Desetci tenkova T-34 bilo je tehnički  potpuno ispravno i izgledali su gotovo kao da su upravo izašli s tvorničkih traka. Na prijedlog ruske strane, u dogovore oko isporuke naoružanja uključeni su i tenkovi T-34 na uistinu bizaran  način – isporuku ruskih tenkova T-72 pratit će laoska  isporuka  starih T-34 Rusiji, koji će se, tako, nakon desetljeća ponovo vratiti u zemlju u kojoj su i proizvedeni.

I uistinu, u procesu realizacije sklopljenih vojnih ugovora između Rusije i Laosa,  u prosincu 2018.  godine Rusija je izvršila  isporuku prvih tenkova T-72B  i školsko-borbenih zrakoplova Jak-130. Usporedno, Laos je Rusiji isporučio 30 primjeraka starih, ali dobro očuvanih T-34.  Tenkovi su brodom prebačeni u Vladivostok, odakle su, prema ruskom Ministarstvu obrane, željeznicom prebačeni u Naro-Fominsk,  70 km jugoistočno od Moskve, u kojem je smještena elitna ruska 4. gardijska oklopna divizija i postrojenja za održavanje tenkova i drugog oklopnog naoružanja. Obnovljeni tenkovi T-34 koristit će se tijekom mimohoda, kao eksponati u muzejima diljem Rusije i kao rekviziti za snimanje povijesnih filmova o domovinskom ratu, priopćilo je rusko Ministarstvo obrane.

Tenk T-34 u sovjetsko naoružanje uveden je davne 1940. godine i postao udarna snaga sovjetskih oklopnih postrojbi i kopnene vojske kroz cijeli 2. svjetski rat. U naoružanju snaga Varšavskog ugovora održao se sve do sredine 60.- ih godina prošlog stoljeća, kada su ga naslijedili tenkovi T-54, T-55 i T-62,  a potom T-64 i T-72. Tenk T-34 proizvodila je i čehoslovačka industrija. Korišten je u gotovo svim ratovima koji su se diljem svijeta odvijali nakon 2. svjetskog rata. Masovno je korišten u korejskom ratu u rukama sjevernokorejske i kineske vojske, potom u vijetnamskom ratu, tijekom turske vojne intervencije na Cipru na strani Ciparske narodne garde, tijekom kubanskih vojnih intervencija u Africi, posebice tijekom građanskog rata u Angoli. U velikom broju primjeraka korišten je na strani arapskih zemalja, posebice Egipta i Sirije,  u ratovima protiv Izraela od Sueske krize 1956. godine, preko šestodnevnog rata 1967. godine, listopadskog rata 1973. godine i libanonskog rata 1982. godine kada je korišten od strane palestinskih vojnih struktura i u manjem broju od strane sirijskih trupa u Libanonu.

Svoju inačicu T-34 na temelju licence proizvodila je i kineska industrija pod oznakom Type 58 ali je proizvodnja kratko trajala jer je ubrzo usvojen Type 59, kao kineska kopija tenka T-54. Tenkove T-34 koristila je i Hrvatska vojska tijekom Domovinskog rata nakon kojeg su povučeni iz naoružanja.

Na temelju tenka T-34 razvijen je uspješni samohodni protuoklopni top Su-100 koji je jednako kao i T-34 masovno korišten diljem svijeta i sudjelovao u gotovo svim ratovima druge polovice 20. stoljeća. Velik broj tenkova T-34 nakon povlačenja iz prvog ešalona oklopnih postrojbi prepravljen je u inžinjerijska vozila, zapovjedna vozila i samohodna topnička oružja. Tako su egipatske oružane snage svoje  T-34 nadogradile kupolom s poznatom haubicom D-30  kalibra 122 mm i u drugoj inačici s kupolom u kojoj se nalazio protuoklopni top BS-3 kalibra 100 mm. Sirijska vojska svoje T-34 preuredila je također u samohodna topnička vozila također ugradnjom haubice D-30 ali u otvorenoj konfiguraciji, bez oklopne kupole.

Neobičnom razmjenom novog i starog naoružanja između Rusije i Laosa posljednji primjerci tenkova T-34 napokon su  službeno povučeni iz naoružanja i aktivnog sastava posljednje države koja ih je imala u svom arsenalu  i poslani u zasluženu mirovinu.

 

U utorak, 22. siječnja, u 13:40 sati po moskovskom vremenu, u ruskoj regiji Murmansk srušio se ruski strateški bombarder Tu-22M3 nakon prinudnog slijetanja na uzletno-slijetnu stazu zračne baze Olenegorsk, priopćilo je rusko Ministarstvo obrane. Poginula su trojica od ukupno četiri člana posade, a preživjeli je zadobio teške tjelesne povrede. Zrakoplov je potpuno uništen, a u vrijeme leta nije bio opremljen bojevim naoružanjem. U vrijeme nesreće vladali su ekstremni vremenski uvjeti, snijeg i snažan vjetar, a vidljivost je bila „nula“.

Uništeni zrakoplov izgrađen je 1986.g., a zadnji remont nad njim obavljen je 2012.g. u zračnoj bazi u Kaliningradu.

Tu-22M3 je nadzvučni streteški bombarder, naoružan raketama i bombama, namjenjen za uništenje kopnenih i vodenih (nadvodnih i podvodnih) ciljeva s velike, srednje i male visine. U naoružanje je uključen 1989.g. Pokazao se izuzetno uspješnim u ruskim zračnim operacijama u Siriji, u uništenju infrastrukture terorističke organizacije „Islamska država“.

 

 

 

Talijanski energetski div „Eni“ primoran je, zbog američkih sankcija, obustaviti svoju poslovnu suradnju s ruskom tvrtkom „Rosneft“ u projektima u Crnom i Barentsovom moru, objavljeno je u utorak, 22. siječnja, u upravi te tvrtke.

Tu je vijest još u listopadu 2018.g. najavio ruski premijer Dmitry Medvedev uoči sastanka s talijanskim kolegom Giuseppeom Conteom, kazavši, kako se ta talijanska tvrtka povlači iz projekta s Rosneftom u Crnom moru i da razmatra zaustavljanje projekata i na šelfu Barentsovog mora.

Podsjećamo: „Eni“ i „Rosneft“ 2012.g. dogovorili su se o zajedničkom istraživanju Srednje-barentsovog (Barentsmorneftegaz) i Fedynsko-barentsovog (Fedynskmorneftegaz) energetskog dijela Barentsovog mora, kao i Zapadno-crnomorskog (Shatskmorneftegaz) dijela u Crnom moru. „Eni“ je u tim projektima osigurao 33,33%, pri čemu je talijanska tvrtka u potpunosti financirala geološko-istraživačke radove do pronalaska tržišnih nalazišta plina i nafte.

Kina od Kanade zehtjeva brzo oslobađanje Meng Wanzhou, financijske direktorice kineske tvrtke Huawei, i odlučno poziva SAD da Ottavi ne upućuje službeni zahtjev za njeno izručenje, izjavila je u utorak, 22. siječnja, glasnogovornica kineskog Ministartsva vanjskih poslova Hua Chunying,

Američki CNN, pozivajući se na kanadskog veleposlanika u SAD-u, priopćio je kako će Sjedinjene Države uskoro Kanadi uputiti službeni zahtjev za ekstradiciju Meng Wanzhou. Za sada on nije uručen, a krajnji rok za to je 30. siječnja, objavljeno je u kanadskom Ministarstvu pravosuđa.

„Kina je već više puta izražavala svoj čvrsti stav po tom pitanju i svaki razuman čovjek može zaključiti kako slučaj Meng Wanzhou uopće nije redovito kazneno djelo, a kanadska je strana smišljeno kršila američko-kanadski sporazum o ekstradiciji, što je dovelo do ozbiljnog kršenja zakonitih prava i interesa kineske državljanke“, kazao je diplomat.

Peking traži od Kanade „žurno oslobađanje Meng Wanzhou i jamčenje njenih zakonitih prava i interesa“. Glasnogovornica kineskog MVP izjavljuje kako Kina „također odlučno poziva SAD na žurno ispravljanje greške i ukidanje odluke o uhićenju Meng Wanzhou, kao i ne upućivanje kanadskoj strani službenog zahtjeva za njenu ekstradiciju“.

Podsjećamo: Meng Wanzhou, kćer utemeljitelja velike kineske tehnološke tvrtke Huawei i njezina financijska direktorica, uhićena je u Kanadi 1. prosinca prošle godine na zahtjev SAD-a zbog „kršenja sankcija prema Iranu“, koje su SAD uvele porotiv Teherana nakon svog jednostranog povlačenja iz sporazuma o iranskom nuklearnom programu. Pretpostavlja se kako je Washington već zatražio njezino izručenje ali je Peking poduzeo protumjere i uhitio dvojicu kanadskih državljana. Te su poteze mediji ubrzo proglasili kineskom osvetom Kanadi.

Rano jutros, 22. siječnja, u središnjem dijelu Izraela čule su se detonacije, a na nebu iznad mora primjećeni su tragovi raketa. Kasnije je javljeno kako se radilo o zajedničkom izraelsko-američkom testiranju novog sustava protuzračne i proturaketne obrane velikog dometa Arrow 3 (Strijela 3).  

Izraelski medij The Times of Israel priopćio je kako je tamošnje Ministarstvo obrane probna lansiranja označilo „potpuno uspješnim“ i da je zadani cilj u vježbi bio uništen. Sustav je namjenjen za presretanje balističkih raketa dalekog dometa izvan atmosfere.

U veljači prošle godine dvije su zemlje također izvršile testiranja toga sustava, ali tada rakete nisu pale na zadani cilj. Međutim, testiranje je također dobilo ocijenu „dobar“.

Očekuje se da će ove godine testiranja sustava Arow 3 biti nastavljena na Aljasci jer je za njegovo potpuno ispitivanje potreban veći nenaseljeni prostor, kojim Izrael ne raspolaže.

Izrael već raspolaže PZO i PRO sustavima male („Iron Dome“) i srednje daljine („David’s Sling“).

Nakon što je 16. siječnja u sirijskom gradu Manbiju na sjeveru zemlje izvršen napad na američke vojnike koji su se nalazili u jednom od kafića u središtu toga grada i kojom prilikom ih je petoro ubijeno (odgovornost je naknadno preuzela t.o. „Islamska država“), u ponedjeljak, 21. siječnja, došlo je do novog incidenta. Ovoga puta na krajnjem sjevero-istolu Sirije, u regiji Haseke, koja je pod nadzorom sirijskih Kurda.

Jedan automobil, kojim je upravljao bombaš-samoubojica, zaletio se u konvoj američkih vojnika koji je bio u pratnji kurdskih snaga, nakon čega je aktiviran eksploziv od kojeg je teško ranjen jedan američki vojnik. Prema informacijama lokalnih izvora poginulo je pet osoba, a eksplozija se dogodila u blizini nadzorne točke koju drže američki saveznici iz kurdskih oružanih snaga.

Podsjećamo da je jučer turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan u telefonskom razgovoru s američkim čelnikom Donaldom Trumpom kazao kako je nedavni napad na američke vojnike u Manbiju djelo onih snaga u SAD-u koje se protive povlačenju američke vojske iz Sirije. Također je izrazio spremnost da Turska preuzme nadzor nad sigurnošću toga grada nakon američkog povlačenja, kao i potvrdio Trumpovu želju za što skorijim konzultacijama na razini zapovjednika vojski dviju zemalja oko uspostave sigurnosne zone na sjevero-istoku Sirije.

 

Iranski civilni zračni prijevoznik Mahan Air od ponedjeljka, 21. siječnja, ne smije obavljati letove za SR Njemačku, objavilo je danas njemačko ministarstvo prometa.

„Luftfahrtbundesamt (savezno tijelo za zračni promet) izvijestilo je Mahan Air o žurnom ukidanju dozvole za zračni promet s Njemačkom. Obustava stupa na snagu isti dan, tj. danas“, objavljeno je u ponedjeljak u MVP, u Berlinu.

https://www.mainwelle.de/iranische-mahan-air-darf-nicht-mehr-nach-deutschland-fliegen-1686258/

Glasnogovornik njemačkog MVP Christopher Burger izjavio je kako Berlin nastavlja podupirati sporazum o iranskom nuklearnom programu, ali da „destabilizirajuće aktivnosti Irana u regiji, kao i njegov raketni program, nisu prihvatljivi“. „Zato su njemački vanjskopolitički interesi da se zabrane  zračne veze s Njemačkom onim tvrtkama koje podupiru sukob u Siriji i sudjeluju u pogoršanju položaja ljudi u regiji sukoba“, izjavio je Burger.

Podsjećamo: američke sigurnosne službe prethodno su se obratile Njemačkoj s prijedlogom o zabrani letova tog iranskog zračnog prijevoznika, ukazujući, kako daljnja suradnja s Mahan Air-om „prijeti sigurnosti američkih državljana u njemačkim zračnim lukama“. Mahan Air je vršio letove između Teherana i njemačkih gradova Düsseldorfa (četiri puta tjedno) i Münchena, (dva puta tjedno). Prema informacijama američkih i izraelskih vojnih obavještajaca, Mahan Air se koristi za prebacivanje iranskog vojnog tereta u Damask i Bejrut.

Službeni Teheran već duže vrijeme ukazuje na slabost Europske unije za istinskim suprostavljanjem američkoj politici uvođenja protuiranskih sankcija i energetske i svake druge blokade te zemlje. Pri tom često kao primjer navodi sporost EU oko više puta gromko najavljene uspostave samostalnog europskog platnog prometa, neovisnog o SWIFT-u, i izbavljanja od političke instrumentalizacije američkog dolara od strane Washingtona.

„Plinsko pitanje“ glavna je tema današnjeg dana u Bruxellesu. Naime, tamo se održavaju trojni pregovori između EU, Rusije i Ukrajine o tranzitu ruskog plina u Europsku uniju nakon isteka roka važenja rusko-ukrajinskog ugovora o opskrbi Europe plinom kroz ukrajinski teritorij (podsjećamo: taj ugovor istječe 31. prosinca ove godine). Očekuje se kako će u središtu pozornosti ovih pregovora (koji sigurno neće biti i posljednji) biti izgradnja plinovoda „Sjeverni tok 2“, koji će se protezati od ruske obale, kroz podmorje Baltičkog mora, do njemačkih plinovoda koji su dio europskog plinovodnog sustava. Do sada je izgrađeno oko 400 od ukupno 1200 kilometara tog plinovoda, kapaciteta 55 milijardi m3 plina godišnje, kojim bi se ruski plin dopremao u njemačke plinovode i dalje distribuirao u  češke i austrijske plinovodne sustave.

Rusija, kroz ukrajinski plinovodni sustav, temeljem sada važećeg ugovora između Gazproma i ukrajinskog Neftogaza u EU isporučuje 90 milijardi m3 plina godišnje, a očekuje se kako će puštanjem u rad plinovoda „Sjeverni tok 2“ taj iznos pasti na 30 milijardi m3 „plavog energenta“. Moskva je spremna na daljnje isporuke plina kroz Ukrajinu pod uvjetom da ugovor bude zasnovan na tržišnim načelima, dok je, s druge strane, stav Kijeva potpuno suprotan, gotovo pa ucjenjivački – on i dalje inzistira na zaustavljanju projekta „Sjeverni tok 2“, smatrajući ga, poput SAD-a, Poljske i pribaltičkih država, štetnim po europsku energetsku sigurnost i ističe njezinu još veću ovisnost o Rusiji.

Međutim Njemačka, kao ključna karika po pitanju „Sjevernog toka 2“ ništa ne želi prepuštati slučaju. Ona taj projekt smatra tržišnim, a ne geopolitičkim, i ističe nužnost njegove izgradnje za osiguranje njezine energetske stabilnosti i sigurne opskrbe plinom po primjerenim cijenama, nužnim za globalnu konkurentnost njezinih ali i proizvoda čitave EU. Naime, Berlin (i Pariz) je već ranije donio odluku o zatvaranju svih svojih atomskih centrala, kao i termoelektrana na ugljen, i najavio prijelaz na čiste izvore energije, prije svega na prirodni plin.

EU je u potpunosti svjesna i smanjenja proizvodnje plina u Sjevernom moru i stagnacije proizvodnje plina u Norveškoj, kao i skorog zatvaranja najvećeg nizozemskog nalazišta plina Groningen (eksploatiraju ga zajednički Shel i ExxonMobil) zbog seizmičkih problema (dvaju snažnih potresa) proteklih godina, a također opada i uvoz plina iz Alžira. Zbog tih će se činjenica, kao i daljnjeg industrijskog i drugog razvoja i porasta potražnje, kroz 20 godina u EU pojaviti nedostatak plina u iznosu od 100 milijardi m3 godišnje, što je nemoguće nadoknaditi bez nastavka suradnje s Rusijom, ma što god o tome mislila dnevna politika. Svi planirani kopneni plinovodi (od kojih su poneki još samo slovo na papiru) iz Srednje Azije, Izraela, Egipta i Cipra, neće moći izbaciti ključnu rusku ulogu u opskrbi Europe plinom do 2040.g. (o tome je prošle godine u svom izvješću izvjestilo i američko ministratvo energetike (EIA).

Bruxelles sada ubrzano traži (jer vremena do isteka rusko-ukrajinskog ugovora ostalo je još vrlo malo, gledano iz kuta svijeta energetike) pravilan okvir za definiranje energetske suradnje s Rusijom, pri čemu nastoji levitirati između oštrih geopolitičkih „stijena“ koje mu stoje na putu iznalaska po sve strane prihvatljivog i ujednačenog sporazuma. Koliko će u tome uspijeti saznat će se vrlo brzo. Ali ono što postaje sve izvjesnije jest to, da će se plinovod „Sjeverni tok 2“ definitivno izgraditi i pustiti u pogon, možda već i do kraja 2019. g. kako je prvotno i planirano. Polaganje njegovih dviju paralelnih cijevi teče istodobno i s njemačkog dijela Baltičkog mora i ruske strane, s koje već traje polaganje cijevi i ispred švedskih teritorijalnih voda. Do sada je sagrađena trećina od ukupno 1200 kilometara plinovoda, a gradnja je ubrzana priključenjem najvećeg svjetskog broda-cjevopolagača „Pioneering Spirit“ (uz manji brod toga tipa „Solitaire“ koji već od ranije izvodi radove s njemačke strane) u prosincu prošle godine, koji na dno mora polaže jednu cijev dužine 12 metara i težine 24 tone svakih 8 minuta.

 https://www.youtube.com/watch?v=clWVhjvOWH0

 

Moćni izraelski ministar za obavještajne poslove i promet Yisrael Katz ne isključuje jačanje izraelskih napada na iranske položaje u Siriji, piše The Jerusalem Post.

„Naša se politika promijenila. To je otovreno suprostavljanje Iranu. Kada nam bude potrebno pojačati protudjelovanje, mi ćemo to učiniti. Nećemo dozvoliti učvršćenje (Irana) u Siriji“, kazao je jedan od najmoćnijih izraelskih ministara. Iranska raketa, koja je prošli tjedan ispaljena sa sirijskog teritorija na Izrael i skijalište na planini Hermon na sjeveru Golanske visoravni, bila je uništena izraelskim proturaketnim sustavom „Čelična kupola“. Katz je izjavio kako će bilo tko, tko napadne Izrael, „platiti visoku cijenu“.

Da Katz ne govori „u prazno“ svjedoče i napadi izraelskih zrakoplova u noći s nedjelje na ponedjeljak na međunarodnu zračnu luku kraj Damaska, kojom su prilikom, osim pričinjene materjalne štete, poginula i četvorica, a ranjena dvojica sirijskih vojnika.

S druge strane zapovjednik iranskih zračnih snaga Aziz Nasirzade izjavio je danas o iranskoj spremnosti na rat s Izraelom. „Mladi ljudi u vojnim zračnim snagama nalaze se u bojnoj spremnosti i s nestrpljenjem očekuju sukob s cionističkim režimom, kako bi ga snesli s lica zemlje“, kazao je iranski general, čije je riječi prenijela ruska agencija Interfaks.

(Video) U izraelskom zračnom napadu poginula četvorica sirijskih vojnika

Turska je spremna preuzeti odgovornost za osiguranje sigurnosti u zoni sirijskog grada Manbija nakon povlačenja američkih vojnika, izjavio je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan tijekom jučerašnjeg (20. siječnja) telefonskog razgovora s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom.

Erdogan je pri tom osudio napad na američke vojnike u tome gradu, izvršen 16. siječnja, nazvavši ga „provokacijom“ onih snaga, koje nastoje omesti Trumpovu odluku o povlačenju američke vojske iz Sirije.

Turska državna agencija Anadolu objavila je kako je Erdogan Trumpu izrazio sućut glede pogibije američkih vojnika u Manbiju i naglasio kako Ankara neće dozvoliti da teroristička organizacija Radnička stranka Kurdistana i njezini sirijski ogranci vrše akcije, usmjerene na kršenje stabilnosti na sjevero-istoku Sirije.

Dvojica lidera dogovorila su se poduzeti zajedničke mjere s ciljem čišćenja Sirije od ostataka terorističke organizacije „Islamska država“ i sprječiti njezin povratak. Pri tom su se suglasili o nužnosti ubrzanja konzultacija između zapovjednika oružanih snaga dviju zemalja oko formiranja sigurnosne zone na sjeveru Sirije (između granice s Turskom i prostora naseljenog Kurdima istočno od Eufrata).

U terorističkom napadu u Manbiju poginuli američki vojnici

 

 

Izraelske zračne snage izvršile su najjači napad na proiranska uporišta u Siriji od svibnja prošle godine. Napadi su se odvijali noću 21. siječnja, u vremenu od 02:11 do 02:56 sati, iz tri smijera: zapadnog, jugo-zapadnog i južnog. U ruskom zapovjednom središtu u Siriji tvrde kako je tom prilikom došlo do pogibije četvorice i ranjavanja dvojice sirijskih vojnika, kao i djelomičnog uništenja infrastrukture međunarodne zračne luke kraj Damaska.

Po izraelskim raketama djelovala je sirijska protuzračna obrana te se navodi da je uništen 30 krstarećih raketa i navođenih bombi.

Izrael priopćava kako je napad bio odgovor na gađanja Golanske visopravni  od strane iranskih postrojbi s teritorija Sirije. Tel Aviv također izjavljuje kako će nastaviti svoje suprostavljanje neprijateljskoj nazočnosti iranskih snaga na svojim sjevernim granicama i upozorava kako za stanje na teritoriju Sirije odgovornim smatraju službeni Damask.

https://videoidf.azureedge.net/d6562383-8692-4678-a8fb-a2a4f9cb240a

 

U prvoj fazi neoliberalne revolucije, anglo-američki par Reagan-Tatcher dao je primjer za slijediti: deregulacije, delokalizacije i privatizacije. Početkom 80.-tih godina, cilj druge faze neoliberalne revolucije bio je bacanje SSSR-a na koljena. U njoj je ključnu ulogu odigrao drugi utemeljitelj Grupe Bilderberg i Trilaterale, kum američke geopolitike Novog svjetskog poretka, izbjegli poljski grof Zbigniew Brzezinski. Ubrzo je, s jedne strane, izbor Pape Poljaka destabilizirao komunističku Poljsku, ključni prolaz svakog pohoda na Rusiju. S druge su strane, nakon što su «ratovi zvijezda» iscrpili sovjetsku ekonomiju, a podrška Zapada afganistanskim islamistima Crvenu armiju, privilegirani odnosi Londona i Washingtona s Deng Xiaoping-om (tijekom pregovora o retrocesiji Hong Konga Kini 1984.) postupno su najmnogoljudniju komunističku državu na svijetu transformirali u ključnog ekonomskog saveznika Zapada.

Osoba oko koje se, u ekonomskom svijetu, digla velika prašina preziva se Milanović. Međutim ne radi se o poznatom nam Milanoviću, nego o dr. Branku Milanoviću kojeg nije iznjedrilo neko od postjugoslavenskih društava. Naprotiv, Branko Milanović je rođen u Parizu, 1987. doktorirao u Beogradu tezom o ekonomskoj nejednakosti u Jugoslaviji, a od 1990. radi u istraživačkom departmanu za analizu siromaštva i nejednakosti Svjetske banke u Washingtonu. Nakon desetogodišnjeg istraživačkog rada, a zahvaljujući jačanju američke protekcionističke političke opcije, dobio je priliku javnosti predstaviti  svoj statistički prikaz globalizacijskih nejednakosti 1988.-2008., tzv. «slonovski graf».

Ta krivulja razvoja prihoda kućanstava u svijetu jasno ukazuje na sraz između dobitnika i gubitnika globalizacije, dakle između srednjih klasa država u razvoju i razvijenih država. Tako su se, proteklih 30 godina,  kineske i indijske srednje klase bogatile, za razliku od američkih i europskih.  Svijet je, na taj način, bilježio globalni pad siromaštva i nezapamćeni rast bogaćenja 1% super-bogatih. Odatle bijes američkih i europskih srednjih klasa usmjeren prema globalizacijskim elitama, odnosno financijsko-ekonomskim gigantima i njihovim političkim zaštitnicima koji su pokrenuli neoliberalnu revoluciju radi bogaćenja svjetske multikulturalne nekolicine, a nauštrb većine američkih i europskih građana. S jedne strane, prekarizacijom nižih slojeva srednje klase demokratskih država, zapalo je u kvar tradicionalno « socijalno dizalo » koje je održavalo vjeru u socijalni uspon radom. S druge strane, svi slojevi srednje klase demokratskih društava osjetili su se zakinutima jer uglavnom nisu izvukli zadovoljavajući profit od neoliberalnih privatizacija i transfera njihovih znanja i postignuća bez filtera (regulatora) koji su predstavljale jake nacionalne države.

Izvor : L’OBS, 11. srpnja 2016.

Dakle zagovornici anglo-američkog protekcionsitičkog ekonomskog zaokreta gubitnici su globalizacije. Podržavaju ih «konzervativci», prema kojima «slonovska krivulja» opravdava bijes građana koji ih je doveo na vlast.  Zadnja utvrda anglo-američkog «progresizma» – EU  slonovskim se grafom počela baviti tek 2016.  Prema vladajućim europskim «progresističkim» elitama, Milanovićev graf ne opravdava bijes anglo-američkih pauperiziranih srednjih klasa, nego objašnjava odakle dolazi opasno populističko, protekcionističko iskušenje kojem su se Anglo-Amerikanci olako prepustili. Niti devet-tjedni rastući bijes europske tihe većine koji se izražava u prosvjedima širom Europe s epicentrom u Francuskoj,  nije ih pokolebao u jasnoj intenciji da globalizacijski model, koji nam se svima ukazao u formi nezasitog slona, nastave hraniti iz proračunskog deficita i daljnjim fiskalnim pritiskom na porezno preopterećene građane.

Izvor: L’Opinion, 13. listopad 2016.

Što se krije ispod simbolike slona – najvećeg planetarnog deblokožca? 20 milijuna kontejnera koji svake sekunde tranzitiraju oceanima  najvidljiviji su vektor globalizacije tržišta, A među njima ono europsko, kao jedno od najotvorenijih zahvaljujući brojnim ugovorima o slobodnoj trgovinskoj razmjeni koje su europske države potpisivale počevši od  1970.-tih godina do danas. Ti ugovori i financijalizacija svjetske ekonomije – dvije strane jedne iste medalje,  kalili su novi planetarni ekonomski poredak : globalizaciju.

Financijalizacija svjetske ekonomije

Lipanj 1991., Baden-Baden: David Rockefeller, jedan od kumova američkog kapitalizma,  otvara sjednicu Grupe Bilderberg koju je osnovao, kao i Trilateralu kojom predsjeda. Pred okupljenim uglednicima: bankarima, poduzetnicima, političarima i novinarima kojima pravilnik Grupe zabranjuje divulgaciju zaključaka sjednice, izjavljuje da je svijet spreman za «svjetsku vladu». Istina, Grupa Bilderberg i Trilaterala imaju formu bilo kojeg drugog kluba, dakle organizacije bez formalnih ovlasti  u kojoj je diskrecija pravilo. Međutim, s obzirom na članstvo koje ti klubovi okupljaju, njihov utjecaj na establishement je više nego razvidan. Stoga će, u predstojećim godinama, uloga «intelektualnih elita» koje je Rockefeller okupio u Baden-Badenu biti od najvećeg značaja. Tu je ulogu, s dobrom dozom cinizma, David Rockefeller priznao i objasnio u nekoliko riječi, 1999. u Newsweeku: «Kako nečim svejedno treba zamijeniti vlade (javnu vlast), čini se da je privatna vlast  prava solucija». Rockfeller-ov cinizam u Baden-Badenu 1991. postat će komunikacijski trend novih svjetskih intelektualnih elita. Počinje era neskrivenog prakticiranja logičke greške «zamjene teza» u političkoj komunikaciji.

Privatna je vlast moć tržišta čija je sirovina  novac, kapital. A od Velike krize 1929., Drugog svjetskog rata i formiranja komunističkog bloka, tržišta su  morala komponirati s drugim akterima, poglavito s državama koje su kontrolirale stvaranje novca, slobodu kretanja kapitala, bankarski sustav. Isto prema pravilima, definiranim 1944. u Bretton Woods-u, inspiriranim Keynes-evom temeljnom idejom konstrukcije Zapadnog monetarnog sustava oko američkog dolara dobrog kao zlato (35 $= unca zlata) kojem su se prilagođavali tečajevi drugih valuta. Nakon čega je Zapad, tijekom četvrt stoljeća, doživio nikad prije zabilježen prosperitet. Suprostavljen komunističkom, kapitalistički je režim, u tom razdoblju, morao dokazati da je učinkovitiji u produkciji i redistribuciji bogatstava.  Stoga je omogućio trijumf keynezijancima, fordizmu (masovna proizvodnja, potrošnja, puna zaposlenost) i ideji da radnike  treba dobro platiti i omogućiti im kupnju artikala koje proizvode. Kako populacije ne bi podlegle utjecaju suprostavljenog komunističkog bloka, bilo je nužno reducirati socijalne nejednakosti i razviti učinkovit sustav socijalne zaštite. Tako je stvorena Zapadna srednja klasa, koja je postala stup oksidentalnih (Zapadnih)demokracija i nedostižni uzor populacijama Istočnog bloka.

Upravo zahvaljujući uspješnom oglednom modelu zapadnoeuropske demokracije koju je karakterizirala njezina bogata srednja klasa, odnosno «socijalno dizalo» u koje se je ulazilo zahvaljujući trudu i obrazovanju, kapitalistička propaganda je uspjela poraziti komunističku. Nakon te pobjede, moglo se je pristupiti novoj restrukturaciji kapitalističkog sustava. Najavio ju je, 15. kolovoza 1971.,  Richard Nixon svojom unilateralnom odlukom, kojom je napustio pravila usvojena u Bretton Woods-u. Ukinuta je konvertibilnost dolara u zlato i prekinut tridesetogodišnji neupitni prosperitet. Zašto ? Svakako jer su Hladni rat (kompeticija u osvajanju Svemira) i rat u Vijetnamu koji su vodili demokratski predsjednici (Kennedy, Lindon, Johnson) bili sve skuplji, ali najviše zbog nezadovoljstva američkih velikih tvrtki koje su tvrdile da je prihod od kapitala nezadovoljavajući, sindikati prejaki, a država sveprisutna i svemoguća, što koči njihov dinamizam i inovativnost.

Nakon napuštanja obveza iz Bretton Woods-a, američka država mogla je slobodno tiskati novac bez pokrića, a državni tajnik John Conally svijetu otvoreno poručiti: «Dolar je naša valuta, a vaš problem». U sustavu slobodno plivajućih tečajeva, američki predsjednik je našao rješenje za precijenjenost američkog dolara koja je izazvala veliki deficit u američkoj platnoj bilanci, kao i za prevelike količine dolara koje su se nalazile kod drugih zemalja i povećavale njegovu ponudu. Među onima kojima je dolar problem: Japan, Kanada i Velika Britanija prešle su na sustav upravljanih deviznih tečajeva, male zemlje vezale su tečajeve svojih valuta za valutu neke druge zemlje, a neke zemlje su se povezale u valutne blokove, poput europskog monetarnog sustava (radi stabiliziranja međusobnih tečajeva i prepuštanja tečajeva valuta izvan valutnog bloka slobodnom formiranju).

Prelazak na hibridni sustav tečajeva najavio je transformaciju  kapitalizma, odnosno njegovu financijalizaciju putom programa reformi i strukturnih prilagodbi koje su postupno dovele do povećavanja nestabilnosti i nejednakosti u svijetu kojima danas svjedočimo (Philippe Askenazy – Pariška škola, Henry Sterdyniak – OFCE).  U prvom planu će se naći MMF, zamišljen kao središnja banka svih središnjih banaka sa svrhom pomoći onim zemljama čiji su valutni tečajevi uslijed poteškoća u platnim bilancama postali nestabilni. Rigorozan u davanju zajmova, MMF će potom odigrati ključnu ulogu u rješavanju dužničke krize u tranzicijskim zamljama.

Za razliku od svih drugih država, SAD kao dominantna država, koja onim drugima nameće pravila igre kojih se sama ne drži, nije oslabila. Amerikanci plaćaju u dolarima sve što kupuju i prodaju, pa su privilegirani u odnosu na svoju konkurenciju, jer su pošteđeni tečajnog rizika. Tim više što, u stvari, dolar fluktuira u funkciji američkih geostrateških interesa. Financijalizacija svjetske ekonomije je, dakle, bila dobitna kombinacija za SAD. Neoliberalna doksa: totalna liberalizacija trgovine i investicija koje generiraju privredni rast i time favoriziraju zapošljavanje i podižu životni standard građana cijelog svijeta, dobila je svoju znanstvenu formu u teoriji Miltona Friedmana i njegovih sljedbenika iz Čikaške škole. U kontekstu planetarne borbe protiv rasizma, antisemitizma, spolne/rodne i svih zamislivih nejednakosti osim one temeljne – socijalne, pristupilo se zamjeni teza. Keynezijanski sustav (koji je podigao životni standard razvijenog svijeta) zamijenjen je Friedman-ovim koji će podići životni standard kineskih i indijskih građana čija tržišta najbolje odgovaraju multinacionalnim kompanijama i velikom kapitalu, odnosno jačanju moći «svjetske privatne vlade» koju je najavio Rockfeller.

Neoliberalna revolucija

U prvoj fazi neoliberalne revolucije, anglo-američki par Reagan-Tatcher dao je primjer za slijediti: deregulacije, delokalizacije i privatizacije. Početkom 80.-tih godina, cilj druge faze neoliberalne revolucije bio je bacanje SSSR-a na koljena. U njoj je ključnu ulogu odigrao drugi utemeljitelj Grupe Bilderberg i Trilaterale, kum američke geopolitike Novog svjetskog poretka, izbjegli poljski grof Zbigniew Brzezinski. Ubrzo je, s jedne strane, izbor Pape Poljaka destabilizirao komunističku Poljsku, ključni prolaz svakog pohoda na Rusiju. S druge su strane, nakon što su «ratovi zvijezda» iscrpili sovjetsku ekonomiju, a podrška Zapada afganistanskim islamistima Crvenu armiju, privilegirani odnosi Londona i Washingtona s Deng Xiaoping-om (tijekom pregovora o retrocesiji Hong Konga Kini 1984.) postupno su najmnogoljudniju komunističku državu na svijetu transformirali u ključnog ekonomskog saveznika Zapada. Kina je privukla velike oksidentalne korporacije ponudivši im radnu snagu po cijeni izvan svake konkurencije, čime je izolirala  sovjetsku zonu  i osudila je na postupno odumiranje.

Neoliberalna svjetska zajednica postupno se odala prekomjernom zaduživanju država, burzovnim i bankarskim špekulacijama, napuhavanjem financijskih balona. Tako se je, u desetljeću 1980., unatoč dva kraha burze (listopad 1987. i listopad 1989.) – prvih od «crnog četvrtka» ili famoznog kraha iz listopada mjeseca 1929., vrijednost indeksa Dow Jonesa utrostručila. Na svaki krah, odnosno financijsku krizu, FED (Federalna Rezerva Amerike) odgovarala je tiskanjem dolara. Ne samo da to Europljane nije alarmiralo, nego ih potaklo na daljnje deregulacije, privatizacije i implementacije normi pristiglih s druge strane Atlantika. Ionako rijetki protivnici financijalizacije i deregulacije sasvim su zašutjeli nakon pada Berlinskog zida i SSSR-a. Kapitalizam je trijumfirao nad komunizmom. Kako više nije bilo ideologije koja bi mu se suprostavljala, napuštena je izgradnja EU u moćnog i autonomnog svjetskog igrača, a prihvaćena ideja velikog europskog tržišta i brzog proširenja EU, u funkciji anglo-američkih geopolitičkih i geoekonomskih smjernica koje su najviše odgovarale ujedinjenoj Njemačkoj (brzo je došla do jeftine kvalificirane radne snage u svom najbližem susjedstvu i prilike za rentabilnu delokalizaciju segmenata svoje proizvodnje). Između američkih velikih korporacija, Pekinga i Washingtona postignut je deal prema kojem je Kina zadužena za masivnu proizvodnju artikala i njihov izvoz prema dobroplatežnim državama (SAD i EU). Tako je Kina uposlila svoju radnu snagu i razvila industrijske kapacitete, a dio prihoda od izvoza pristala reciklirati kupnjom američkih državnih obveznica, čija emisija je vezana uz rast američkog trgovinskog deficita. Istodobno, u Americi, gdje su zagovornici te politike bili više Demokrati nego Republikanci, kao i u Europi koja ju je slijedila, izgubljeno je više milijuna radnih mjesta, plaće su stagnirale, rezane su beneficije radnika i srednjih klasa.

«Vlada Goldman Sach»s

Između 1990. i 2000., anglosaksonski kapital/banke, mirovinski i investicijski fondovi preuzeli su vlast, u čemu su najveću podršku dobili od Clintonove administracije. Dosluh između Clinton-ove vlade i Wall Street-a bio je tako vidljiv da je dio američkih medija vladavinu Billa Clintona okarakterizirao kao «vladu Goldman Sachs». Ukidanjem 1999. Glass Steagall Act.-a (razdvajanje tržišnog i investicijskog bankarstva), izglasanog 1933. na inicijativu Franklin Roosvelt-a radi zaštite uloga štediša od bankarskih špekulacija, sasvim su se otvorila vrata devijacijama financijskog kapitalizma.

Iz sistema proizvodnje pomoću kapitala, kapitalizam se transformirao u sistem proizvodnje kapitala. Dakle je kapital postao sam sebi svrha, a LBO (Leverage Buy Out) poželjan model preuzimanja urušenih tvrtki. Nakon prilagodbe pravnog okvira i poreznih politika potrebama financijskog lobija, dioničari investicijskih fondova, zahvaljujući LBO preuzimanju tvrtki koje se uglavnom oslanja  na kredit, prvo su iscijedili kupljena poduzeća otplatom svojih dugovanja i potom često dobro zaradili na njihovoj preprodaji. Od LBO-a do LBO-a uništeni su cijeli američki i europski segmenti industrije i generirana nova poduzetnička kasta milijardera. Istodobno, došlo je do transformacije djelovanja korporativnih menadžera koje se više nije odvijalo u službi pravne osobe – tvrtke s odgovornošću prema uposlenicima, klijentima i državama, nego u službi dioničara koji zaslužnima distribuiraju nagrade: golden hello, stock options, «zlatni padobrani», premije i bonus planovi. Što su veće dividende koje se isplaćuju dioničarima neke tvrtke, to je veća vrijednost njenih dionica na burzi, a time i prihodi menadžera. Stoga se menadžeri više nisu libili masovno otpuštati radnike, eksternalizirati aktivnosti ili zatvarati rentabilne tvornice radi njihove delokalizacije na tržišta s jeftinijom radnom snagom i realizacije većeg profita. Cilj opravdava sredstvo. Kako je, prema neoliberalnom globalizacijskom modelu, državni sistem socijalne zaštite sinonim za tešku birokraciju i neučinkovitost, a odumiranje država neminovno, multinacionalne korporacije počele su koristiti tu teoriju kako bi opravdale svoju praksu  izbjegavanja i optimizacije poreza, odnosno delokalizaciju profita u države s najnižim poreznim stopama ili u porezne rajeve. Smatra se da je, na taj način, samo iz iz SAD-a, iznešeno više od 2000 milijardi $ i stvoren svijet u dvije brzine, u kojem mala i srednja poduzeća nemaju niti volje niti mogućnosti za optimizaciju poreza, pa ga plaćaju po najvišim stopama.

Revolt gubitnika globalizacije

Nejednaka raspodjela bogatstava je povijesna konstanta, a porezna nejednakost konstanta financijskog kapitalizma. U situaciji u kojoj države još postoje samo kako bi njihove računovodstvene vlade servisirale državna dugovanja putem sve većeg poreznog pritiska na gubitnike globalizacije (na one koji nisu mogli ili htjeli delokalizirati svoju proizvodnju, prihode ili sebe same), bio je predvidljiv revolt građana, prvo u Americi i Velikoj Britaniji  (Trump i Brexit) gdje je sve počelo, a potom i u EU.  Nakon Velike Britanije, i druge europske sile mogle bi se posvetiti revalorizaciji vlastitih ekonomskih nacionalnih identiteta unutar svojih tradicionalnih kolonijalnih carstava i time maksimalizirati rizik od četvrtog, nakon dva topla i jednog hladnog rata.

Pragmatičnom pristupu tom riziku svakako ne doprinose  cinične analize europskih «progresista», prema kojima npr. dva pohoda na Bijelu kuću Hillary Clinton nisu bila uspješna jer Amerikanci nisu bili spremni izabrati ženu za predsjednicu. Evidentno je da se je Hillary-n problem prije nalazio u činjenici da nije bila bilo čija žena, nego supruga Billa Clintona – stupa «vlade Goldman Sachs». Što objašnjava «progresistički» izbor «crnog» kandidata za predsjednika SAD-a od strane Demokrata, a koji nije bio manje ciničan jer je, već na samom početku Obamina mandata, očekivano eksplodirao financijski balon (subprimes) koji je najviše napuhala Clintonova administracija. Izbila je ekonomska kriza 2008.-2010, a pod pokroviteljstvom američkih konzervativnih milijardera (braća Koch) rodio se politički pokret američkih «populista» (konzervativaca) Tea Party (akronim TEA znači Taxed Enough Already) protiv spašavanja banaka i njihovih žrtvi, i protiv Obaminih reformi koje bi povećale porezni pritisak na porezno preopterećene građane.  Međutim  i akcija konzervativaca  in fine pogodovala je «vladi Goldman Sachs» – čija banka ne samo da je spašena, nego je arbitrarnom odlukom Obamine administracije – likvidacijom  konkurentne banke Lehman Brothers, dodatno ojačala.  Istodobno, poput predsjednika uprave Lehman Brothers, ključni akteri zadnje financijske krize i dalje se neometano bave bankarskim aktivnostima,  (Jean-François Gayraud).

10 godina kasnije, bazično apolitički revolt u Europi danas slijedi transformacijski put prema europskoj formi američke konzervativne republikanske političke opcije. Isto u trenutku u kojem je, u srcu sistema (MMF), kritizirana Friedman-ova neoliberalna doksa, odnosno «slonovske»  nejednakosti koje je proizvela. Te bi nejednakosti mogle ugroziti «vladu Goldman Sachs», iz kojeg razloga  ona djeluje spremna na konzervativni   zaokret kojim bi se održala. S jedne strane, putom smirivanja slonovskog apetita najbogatijih.  S druge strane, putom jačanja državnih represivnih aparata i, u tom kontekstu, održavanja dijaloga između dobitnika i gubitnika globalizacije. Inauguracijom takvog dijaloga mogu se smatrati, upravo započete, konzultacije predsjednika Macrona s francuskim narodom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zanimljivu analizu pobune žutih prsluka u Francuskoj, dao je i jedan od najutjecajnijih ruskih suvremenih geopolitičara, Aleksandar Dugin. …  Dok običan čovjek, građanin, još koliko – toliko drži do neke kulturne tradicije, moderne kapitalističke elite koje nemaju aristokratizam u svojim čulima, vrlo su pohlepne za vlašću, statusom, obiljem i komforom. Zapravo, nove su zapadne elite daleko gore od masa – one danas ugrožavaju zapadnu kulturu, europski logos. Istovremeno sve više marginalnih tipova prodire u „novu elitu“ i to iz manjinskih skupina, bilo etničkih, kulturnih, religioznih (često sektaških) i seksualnih, koji postaju dominantni. Prema Laschu, upravo je to izopačena rulja koja predstavlja temelj moderne globalističke elite koja uništava same temelje europske i zapadne civilizacije. Dugin zaključuje da se populizam, uključujući i populizam žutih prsluka, može promatrati kao dio ustanka ljudi protiv elita koje su potpuno izgubile vezu s društvom., izgradile vlastiti svijet u kome vladaju dvostruki standardi, norme političke korektnosti i liberalna demagogija.

Mjesecima prije pojave masovnih prosvjeda, pokreta žutih prsluka u Francuskoj, pisali smo o društvenom i gospodarskom stanju Europske unije i cijele Europe koja se, sada sigurno, našla u samom predvorju onoga što je najpoznatiji španjolski filozof 20. stoljeća, Jose Ortega y Gasset nazvao „pobunom masa“. Sadašnji trenutak Europe uistinu podsjeća na početak 20. stoljeća kada je velika ekonomska kriza (1929.-1933.) osiromašila brojne obitelji u Europi i SAD-u, što je posljedično vodilo urušavanju vrijednosti liberalnih demokracija, usponu totalitarnih režima i strahotama Drugog svjetskog rata.  S druge strane, američki sociolog,  Christopher Lasch, svoju analizu entropije zapadnog liberalnog poretka temelji na političkom trendu „pobune elita“ (The Revolt of the Elites and the Betrayal of Democracy, 1995) koje smatra duboko odgovornima za, prije svega moralnu krizu koja razara suvremena zapadna društva.  U nastavku članka nastojat ćemo elaborirati u kakvom su odnosu ova dva koncepta („pobuna masa“ i „pobuna elita“) koja prijete novom europskom revolucijom, i poglavito, što u kontekstu neoliberalne agende i globalističke politike svjetskog mainstreama –  ekstremnog političkog centra, više uopće znače ideološki pojmovi ljevice i desnice.

Ovih dana svjedoci smo prvih izdanaka proljeća naroda ili „europskog proljeća“, kako je uzavrelu europsku situaciju nazvao Mateo Salvini, talijanski ministar unutarnjih poslova i lider Lige, koji na svojoj europskoj turneji nastoji okupiti desne, euroskeptične i suverenističke stranke tj. stvoriti europski reformski blok koji će promijeniti političku kartu Europe na svibanjskim izborima za Europski Parlament.  Salvini je zajedno s Lugiom di Maiom, čelnikom Pokreta 5 zvjezda, otvoreno suportirao i pokret žutih prsluka, izjavivši kako „podržava časne građane koji prosvjeduju protiv trenutnog predsjednika koji je protiv svog naroda“. „Rađa se nova Europa, Europa žutih prsluka, Europa pokreta i izravne demokracije. To je teška bitka, ali zajedno možemo pobijediti“, rekao je Di Maio.

Pokret žutih prsluka, usmjeren protiv nadnacionalne i globalističke bruxelleske elite, zapravo samozvane aristokracije, napokon je populizam na djelu. Riječ je o stvarnoj pobuni građana protiv autoriteta i europskih, te copy paste nacionalnih institucija koje, hladno, u ime neoliberalne agende i golog profita europsku srednju klasu pretvaraju u prekarijat bez budućnosti. Unatoč očajničkim pokušajima europske liberalne elite da istovremeno uguši i ekonomsko nezadovoljstvo većine stanovnika najmoćnijih, vrlo bogatih i utjecajnih država EU-a, te s druge strane spriječi sve snažniji politički pritisak suverenističkih snaga u borbi protiv nadnacionalnog EU projekta, na europskim prostorima zahuktava se europsko proljeće naroda. Francuski predsjednik Macron, koji je grandiozno najavio projekt nadnacionalnih Sjedinjenih Europskih Država i stvaranje europske vojske, zapravo je bez političke snage ali i političkog prostora za realizaciju svojih globalističkih ideja, zbog čega se morao populistički obratiti vlastitoj naciji s kojom nastoji uspostaviti društveni ugovor ili „novi ugovor za naciju“ (naravno, ako ne odluči posegnuti za daljnjom represijom).

S druge strane, čvršće se povezuju članice EU-a – Italija, Mađarska i Poljska koje su se uspjele oduprijeti bruxelleskoj birokraciji i pokušajima prisilnog uvođenja tih država u prljavi posao uvoza emigranata na europske prostore. Usporedo, nezaustavljivo se širi i „pobuna masa“, baš onako kako ju je opisao Jose Ortega y Gasset. Prisjetimo se, taj je veliki španjolski filozof (1883. – 1955.) ) za olovnih 30.-tih godina prošlog stoljeća definirao socijalne i psihološke razloge nastanka fašističke i komunističke ideologije i ulogu masa u tim procesima. U svojoj knjizi “Pobuna masa“, Gasset prije gotovo cijelog stoljeća piše: “Uspon masa i njezino osvajanje društvene vlasti – bilo to dobro ili zlo – najvažnija je činjenica koja se dogodila u javnom životu današnje Europe, ali kako po svojoj biti mase ne smiju i ne mogu vladati same sobom, a još manje mogu upravljati društvom, ta činjenica znači da danas Europa prolazi kroz najtežu krizu koja može zadesiti ljude, narode i kulture. Ta vrsta krize više se puta pojavljivala u povijesti.” Povijesne okolnosti koje su prethodile „pobuni masa“ u 20. stoljeću sežu u drugu polovicu 19. stoljeća koja je narodima zapadne civilizacije donijela do tada nezapamćeno poboljšanje životnog standarda. Pored toga, liberalne su demokracije, utemeljene na općem pravu glasa  i snažnim političkim strankama između čijih su programa glasači mogli birati, omogućile sigurnost, kako imovine tako i ljudskih života. Ravnoteža snaga, uspostavljena između vodećih europskih država, bila je jamstvo mira i prosperiteta do izbijanja Prvog svjetskog rata, do 1914. godine u kojoj se doimalo da čovječanstvo napreduje „prema sigurnoj, sjajnoj budućnosti koja će biti humanija i bogatija“ (https://nova-akropola.com/filozofija-i-psihologija/filozofija/jose-ortega-y-gasset-pobuna-masa/). Ipak, Veliki je rat ukazao na vrlo tanak civilizacijski sloj društva koje je bilo uvjereno da je najnaprednije na svijetu. Propast starih imperija, ruska revolucija i uspon totalirizama, urušili su temeljne stupove i vrijednosti europskog društva, dok je europski čovjek ostao dezorijentiran i bez vodstva. Na ruševinama stare civilizacije tako se pojavio primitivan čovjek, kojeg Gasset naziva „čovjek – masa“.

Po Ortegi y Gassetu, masa ne predstavlja neku posebnu klasu u društvu već osobitu psihološku i sociološku kategoriju ljudi čiji se pripadnici regutiraju iz svih društvenih klasa. Čovjek iz pobunjene mase je čovjek u čijem životu više nema projekata, niti vidi budućnost, on se prepušta tijeku. Njemu je društvo, gospodarski, politički i socijalni sustav oduzeo budućnost, stoga više nema što izgubiti budući da su mu izgledi da u životu nešto postigne potpuno uništeni. Prema autoru, pobuna masa nastaje kada građani počnu odbacivati svaki autoritet i prestanu se pokoravati svim, hijerarhijski postavljenim institucijama, te kada mase kao većina prestanu slušati manjine (elite) koje su ih do tada vodile i usmjeravale.

Do takve povijesne situacije, prema Ortegi, dolazi prije svega krivnjom elita koje su prestale pružati primjer kulturnog i plemenitog života, posvećenog nadilaženju vlastitih interesa, ali i ograničenja i poboljšanja vlastitog karaktera. Elite moraju biti primjer, ali uslijed rastućeg materijalizma, vodeća manjina počela je voditi računa isključivo o financijskim i gospodarskim probitcima, počela se posvećivati isključivo stjecanju profita. „Nastupila je epoha dekadencije aristokracije, koja je odustala od vodstva i prepustila masu same sebi”, ukazuje Ortega, jer je po njemu istinski aristokrat pripadnik kreativne manjine koji svjesno i voljno preuzima teške zadatke, te je uvijek u potrazi za mjestom na kojem bi mogao najbolje služiti svojem narodu. Autor postavlja i danas vrlo znakovitu hipotezu – nužno je da takve manjine (elite) vladaju u društvu, jer bez njihove kreativnosti ostatku društva (masama) nedostaje orijentacije i cilja kojem bi mogao težiti. Za Ortegu je zdravo društvo uvijek aristokratsko po svom ustroju, uređeno je po načelima koji omogućuju postojanje uređenih institucija i političkih izabranih lidera, te građana kojima se vlada putom njihova pristanka i poštivanja određenog projekta kojeg vlast provodi. Takva stabilna vlast nikad svoju snagu ne crpi iz sile i represije, već iz autoriteta i poštivanja javnog mišljenja (volje građana). Vladati ne znači oteti ili preuzeti moć, nego je mirno provoditi.  “Pobuna masa” po Ortegi nastaje onoga trenutka kada vladajuća elita ili aristokracija, kako je on definira, izgubi mogućnost utjecaja na ljude. To je upravo  ono što se sada događa u Europi.

Zanimljivu analizu pobune žutih prsluka u Francuskoj, dao je i jedan od najutjecajnijih ruskih suvremenih geopolitičara, Aleksandar Dugin,  u kojoj govori o važnosti populizma koji je, kao fenomen koji se uzdiže iz političke strukture u društvima nastalim na Velikoj francuskoj revoluciji, radikalno promijenio, zapravo odbacio klasičnu političku matricu – lijevo – desno – po kojoj desetljećima bezbrižno funkcioniraju liberalne demokracije. Pozivajući se na američkog sociologa, Christophera Lasch (1932-1994), ruski geopolitičar u nedavno objavljenom članku „Ustanak u Francuskoj – anatomija populizma i izazov Matrixu“(https://www.geopolitica.ru/sr/article/ustanak-u-francuskoj-anatomija-populizma-i-izazov-matriksu), smatra da vrijedi uzeti u obzir i njegovu tezu o „pobuni elita“, kao novom političkom trendu koji jasno ukazuje na destruktivnost globalističkih elita u suvremenim zapadnim društvima. Dok običan čovjek, građanin, još koliko – toliko drži do neke kulturne tradicije, moderne kapitalističke elite koje nemaju aristokratizam u svojim čulima, vrlo su pohlepne za vlašću, statusom, obiljem i komforom. Zapravo, nove su zapadne elite daleko gore od masa – one danas ugrožavaju zapadnu kulturu, europski logos. Istovremeno sve više marginalnih tipova prodire u „novu elitu“ i to iz manjinskih skupina, bilo etničkih, kulturnih, religioznih (često sektaških) i seksualnih, koji postaju dominantni. Prema Laschu, upravo je to izopačena rulja koja predstavlja temelj moderne globalističke elite koja uništava same temelje europske i zapadne civilizacije. Dugin zaključuje da se populizam, uključujući i populizam žutih prsluka, može promatrati kao dio ustanka ljudi protiv elita koje su potpuno izgubile vezu s društvom., izgradile vlastiti svijet u kome vladaju dvostruki standardi, norme političke korektnosti i liberalna demagogija.

Bilo da se radi o „pobuni elita“ koje su izopačile zapadna liberalna društva, ili „pobuni masa“ koja može dovesti do teških socijalnih nemira i sukoba, ovi procesi snažno mijenjaju europska društva. „Pobuna masa“ jasno je već iskazana kroz europske izborne procese od 2016. godine, nakon kojih sadašnja dramatična zbivanja po ulicama europskih gradova ciljaju na lažne vrijednosti postojeće globalističke elite ili lažne europske aristokracije, zapravo na poredak, za koji se koji se sada, već mirne duše, može reći da potječe iz laboratorija teorije zavjere. To je hladni, nemilosrdni „novi svjetski poredak“ kojega već dva desetljeća, uporno pod okriljem tobože neizbježne globalizacije, provodi europska politička i gospodarska elita u suradnji sa svojim angloameričkim i arapskim partnerima. Prema ovim „novim elitama“, ljudi, građani, nemaju mjesta u svojim državama, niti u svojim društvima. Tipičan primjer nove elite je Hillary Clinton, koja je uznemirena uspjehom populističkog Trumpa, otvoreno uvrijedila obične Amerikance nazvavši ih – deplorablesom ili jadnicima.

Međutim, ono što se stvarno događa, uočavaju i javno elaboriraju već i pripadnici te iste liberalne elite, koji su sačuvali dostojanstvo, poštenje i vezu s narodom unatoč svojim pozicijama. Iako ne odustaju od obrane liberalnog sustava, neki od njih, poput dugogodišnjeg njemačkog ministra vanjskih poslova i vice kancelara, Joschke Fischera, dobro prepoznaju i opisuju europsku stvarnost. Tako Fischer u autorskom članku od 24. prosinca 2018. godine piše: “U Francuskoj su žuti prsluci artikulirali svoje zahtjeve uglavnom u ekonomskom smislu, nakon što su prvi put izašli na ulice kako bi prosvjedovali protiv predloženog poreza na gorivo“. No osim ekonomskih poticaja pobune, Fischer lucidno uočava i njezinu drugu dimenziju, te za razliku od ostatka licemjerne europske liberalne elite, ne oklijeva izjaviti u nastavku teksta: “Međutim, pokret, također, sadrži jake identitetske elemente koji su se izgradili oko osjećaja nezadovoljstva gubitkom tradicionalnog načina života u doba globalizacije i europskih integracija. Kao i u većini zapadnih zemalja ti su osjećaji koncentrirani među tradicionalnim biračima radničke i srednje klase koji su zaključili da je posljeratni socijalni ugovor postao nevažeći. Težak rad više ne osigurava ekonomsku sigurnost i mobilnost prema gore“.

I uistinu, nasuprot tvrdnjama europske vladajuće oligarhije, oni koji ih kroz političku borbu na izborima ruše, nisu neka točno određena kategorija građana, nego ljudi iz svih slojeva društva kojima su globalističke elite svojim politikama oduzele budućnost, mnogima i uništile život.  Oni jednostavno ne žive dobro i čak nemaju više što izgubiti!  Zar će ih otpustiti s posla koji nemaju ili ovršiti prihode koje nemaju ili pak, neće moći platiti ratu kredita za kupnju stana koji im banka nije htjela odobriti (budući da ne rade, možda volontiraju ili rade kao prekarna radna snaga)? Što se toj ogromnoj i sve većoj klasi ljudi više uopće može oduzeti? Europski građani više nemaju nikakve veze s tradicionalnim klasnim podjelama na ljevicu i desnicu, prisiljeni su kontinuirano trpjeti sve eksperimente koje na njima provodi europska liberalna vladajuća politička elita. Oni svakako nisu populisti, a kamoli ekstremna ljevica ili desnica, kako ih se pokušava prikazati. Oni su jednostavno masa pokrenuta pobunom protiv  liberalnog i globalističkog  ekstremnog  centra, kako ga je nazvao britanski publicist Tariq Ali.

(Nastavlja se)

Najveća grupa migranata, koja posljednjih tjedana i mjeseci nastoji iz Meksika ući na teritorij Sjedinjenih Država i polučiti izbjeglički status, ušla je kroz ilegalno prokopani tunel ispod graničnog zida između dviju država, u SAD. Radi se o čak 376 osoba, koje su na američki teritorij ušle u blizini grada San Luiz, država Arizona, izvjestila je danas američka televizija ABC, pozivajući se na službenike američke Carinske i granične službe.

Događaj se zbio još u ponedjeljak, a imigranti su se u međuvremenu predali djelatnicima američkih nadležnih službi. Od 376 imigranata koji su ušli na američki teritorij, čak je 179-ero djece.

S druge strane granice, na onoj meksičkoj, trenutačno se nalazi više tisuća migranata iz srednjoameričkih država, a samo u široj zoni grada Tihuana nalazi se njih između 6 i 9 tisuća, porijeklom iz Hondurasa, Guatemale i Salvadora. Dio migranata vratio se u svoje matične zemlje, a dio ih je odlučio ostati u Meksiku. Američka administracija je na granicu s Meksikom razmjestila i nekoliko tisuća vojnika radi dodatnog očuvanja sigurnosti.