Posljednjih desetljeća procesi globalizacije, kao i promjene u globalnoj raspodjeli moći suočili su međunarodnu zajednicu s brojnim sigurnosnim izazovima – masovnim migracijama, terorizmom, demografskim disbalansima, iscrpljivanjem prirodnih resursa, klimatskim promjenama, narastajućimm siromaštvu, kao i brojnim drugim – koji budućnost čovječanstva smještaju unutar odrednica društva rizika. Osobito nezaustavljiv rast disruptivnih tehnologija i revolucija automatizacije nameću potrebu promišljanja o društvu budućnosti. Naime, iako je umjetna inteligencija već u potpunosti promijenila globalno poslovanje, činjenica je da su izostale ozbiljne rasprave o njenom utjecaju na političke i društvene odnose koji se, osobito s aspekta moći, nepovratno mijenjaju. Nezaustavljiva tehnološka revolucija, razvoj umjetne inteligencije i Big data postavili su čovječanstvo pred najveći izazov s kojim se do sada susrelo.

Umjetna inteligencija, već u masovnoj primjeni, omogućila je obrađivanje ogromnih količina podataka i informacija, zbog čega (do sada) načelno demokratski sustavi postupno postaju autoritarni. Masovno praćenje, kao i brojni oblici napada na privatnost pojedinca dodatno tehniciraju svijet. Suvremeni „nadzorni“ kapitalizam omogućio je razvoj u kojem velike privatne tehnološke kompanije prikupljaju više podataka o svakom pojedincu, daleko više nego što su tu priliku ikada imale obavještajne službe npr. totalitarnih država. Neki informacijski sustavi poznaju nas bolje od naših obitelji i prijatelja. Promjena opsega i širine dostupnih informacija i stvaranje beskonačnih mreža konkurentnih informacija, poticaj je za promjenu percepcije politike, upravljanja i stavova. Korporativne države (liberalne demokracije) nevidljivo prerastaju u tehno utopiju, zbog čega će izazov političkog upravljanja vrlo skoro postati jedan od najvećih s kojima ćemo se suočiti. Naime, sve prisutniji alati za nadgledanje uspostavljaju arhitekturu političkog sustava u kojem će nove tehnologije preoblikovati obrasce našeg socijalnog ponašanja, dok digitalni svijet rođen u slobodi i kreativnosti kao otvorena i konstruktivna platforma postupno evaluira u sustav kontrole.

Dok Europska unija uvodi nove propise o zaštiti osobnih podataka i privatnosti kako bi se ograničila količina osobnih podataka koje tvrtke ili tijela vlasti mogu prikupiti, svjetski mediji naveliko se bave temom zastrašujućeg „sustava socijalnog kredita“ kojeg je uvela kineska vlada kako bi uspostavila ogromnu mrežu nadzora nad 1,4 milijarde (mnogi kažu gotovo 3) svojih državljana. Program će u potpunosti biti operativan vrlo skoro, već do 2020. godine, međutim već sada je u provedbi. Naime, sustav prati ponašanje građana putem mreže od 200 milijuna nadzornih kamera (Kina ih u ovom trenutku ima četiri puta više od SAD-a), nakon čega svaki pojedinac biva bodovno rangiran. Ovisno o svojem ponašanju, građani dobivaju ili gube bodove, dakle bivaju nagrađeni ili kažnjeni, a sve zahvaljujući naglom razvoju tehnologija za prepoznavanje lica, skeniranje tijela ili lociranje pojedinca pomoću GPS-a. Podaci koji se na taj način prikupljaju kombiniraju se s drugim važnim „uobičajenim“ podacima – poput medicinskih, učeničkih ili studentskih dosjea. Na osobnu digitalnu, virtualnu karticu pohranjuju se i podaci o financijama građana, te povijest pretraživanja weba.

Eksperimentalni pilot projekt programa pokazao se vrlo učinkovitim. Najmanje 16 gradova i pokrajina diljem Kine koristi se sustavom prepoznavanja lica koji skenira građane s 99,8% točnosti. AI naočale, izum tvrtke LLVision, mogu identificirati lice iz baze od 10 000 podataka za svega 0,1 sekundu, a koriste se od početka 2018. godne. Tako policajci i ostali „službenici za provedbu zakona“ razmješteni na ulicama, trgovima i ostalim javnim mjestima svakodnevno nose ove čudesne naočale kako bi identificirali osumnjičene. Naočale, povezane s bazom podataka o sumnjivim osobama, već su pomogle vlastima da identificiraju ljude za koje se sumnja da su počinili ozbiljna kaznena djela, ali i najjednostavnije prometne prekršaje (pretrčavanje ulice). Kineska je država s ciljem održavanja socijalne stabilnosti društva, odlučila poduprijeti razvoj umjetne inteligencije kojem su u potpunosti posvećene vodeće kineske (i svjetske) kompanije – BATHX (Baidu, Alibaba, Tencent, Huawei, Xiaomi)

Dakle, dok je Zapad vrlo zabrinut, čak i zgrožen „digitalnom diktaturom“ koja je uz pomoć tehnologije uspostavljena u Kini, istovremeno nije spreman priznati da je sustav nadzora već odavno institucionaliziran u „slobodnom“, liberalnom i demokratskom svijetu u kojem se nova totalitaristička stvarnost postupno oblikuje prema vizijama privatnih tehnoloških kompanija GAFAM (Google, Apple, Facebook, Amazon) i državnih elita koje sve češće posežu za vrlo autoritarnim metodama.

Naime, Patriot Act kao zakon koji su Sjedinjene Države usvojile nakon terorističkih napada 2001. g. s ciljem jačanja nacionalne sigurnosti i sprječavanja terorističkih napada, bitno je proširio državni nadzor i ovlasti američkih saveznih vlasti u provedbi tajnih istraga, prisluškivanja i masovnog prikupljanja privatnih podataka građana bez sudskog naloga, sužavajući time prostor ljudskih prava i građanskih sloboda. Ovaj Zakon nije posebna novost, budući da Sjedinjene Države još iz vremena Hladnog rata koriste satelitski sustav prisluškivanja komunikacija.

Ipak, Zakon je omogućio da američke sigurnosne službe razviju zastrašujući elektronički nadzor nad vlastitim  građanima, ali postupno i cijelu mrežu telekomunikacijskog nadzora koji širom svijeta presreće svu našu komunikaciju bilo pisanu (e-mail, društvene mreže) bilo telefonsku, odnosno mobilnu. Dakle, svi naši osobni podaci, razmišljanja i namjere koje putem Facebooka, Twitera, Skypea, Googla, Yahooa ili Youtubea razmjenjujemo, zapravo se nadziru, jer su IT kompanije (pod utjecajem Patriot Acta) bile prisiljene dopustiti NSA izravan uvid u svoje servere i podatke o svojim korisnicima. Tehnički, podaci se prikupljaju nasumce, filtriraju prema ključnim riječima i slažu u baze podataka, a mogu se aktivirati u slučaju da neka osoba ili organizacija postane predmet istraživanja.

Ono što je manje poznato hrvatskoj javnosti jest činjenica da je Patriot Act dao sporne ovlasti predsjedniku SAD-a da uhiti bilo koju stranu osobu za koju se vjeruje da priprema teroristički napad na SAD, ne samo na teritoriju SAD-a već i na teritoriju bilo koje druge zemlje. Ovako široko shvaćen, Patriot Act je iskorišten za rušenje talibanske vlade u Afganistanu 2001., za rušenje Sadama Huseina u Iraku 2003. (temeljem lažnih optužbi za posjedovanje oružja za masovno uništenje), pod optužbama za podršku teroristima neslavno je završio i libijski predsjednik Gadafi, a posebno je kontraverzno ubojstvo Osame Bin Ladena na teritoriju Pakistana kojeg su u tajnoj operaciji likvidirali američki komandosi.

O razmjerima prisluškivanja na globalnoj razini i posljedicama zloupotrebe ovlasti NSA-e progovorio je 2013. Edward Snowden bivši zaposlenik NSA-e. Naime, prema Snowdonu podaci se masovno prikupljaju bez svrhe, nadzora i „roka upotrebe“, ali ono što plaši jest mogućnost da ih netko, a to su američke tajne službe, manipulativno i zlonamjerno u nekom trenutku upotrijebi protiv vas.  Doista, stvar je zabrinjavajuća! Zakon o stranim sigurnosnim službama i nadzoru (FISA) usvojen 2008. dodatno je narušio zaštitu privatnosti neameričkih građana i uopće suverenitet zemalja EU, jer je stvorio okolnosti za masovni nadzor građana koji ne žive na teritoriju SAD-a, ali se koriste sustavom claud computing. Tako npr. svaka američka kompanija koja posluje u Europi obvezna je dati sve podatke o svojim korisnicima pa bili oni Hrvati, Francuzi, Rumunji… a ne Amerikanci, a da istovremeno oni o tome nisu obaviješteni. Zahvaljujući internetskim providerima – Microsoftu, Googlu, Apple-u, Skype-u, ….uglavnom smještenim u SAD-u, NSA doznaje sve: osobne podatke, podatke o bankovnim računima i kreditnim karticama koje koristite, vaše kontakte, ali i lokacije na kojima ste se nalazili ili se nalazite. Prije nekoliko godina, Gemalto – najveća svjetski proizvođač SIM kartica za mobitele, bio je predmet napada NSA-e koja je korporaciji protupravno oduzela kodirane podatke koji im omogućuju prisluškivanje razgovora i presretanje tekstualnih poruka i elektroničke pošte na mobilnim smart uređajima širom svijeta. Velika korporacija nije se ni pobunila smatrajući da ni sudskim postupkom, ali ni političkim pritiskom svoje vlade ne može utjecati na postupke američkih sigurnosnih službi.

Ono što je problematično kod ovih zakona jesu ovlasti za nadzor komunikacija u realnom vremenu koje su se s mogućih terorista ili terorističkih organizacija (bad gays) proširile i prema svima drugima koji na neki način mogu ugroziti američku nacionalnu sigurnost ili dovesti u pitanje temeljne postulate američke vanjske politike poput novinara, političara i aktivista good gays-a), političkih stranaka čije pohranjene podatke na famoznom cloudu proučavaju i procjenjuju američke sigurnosne službe. Prate se i inače zakonite političke aktivnosti u Europi poput organizacije protestnih skupova, ali i kompletne diplomatske aktivnosti, recimo skupovi G8(7) ili G20… Od 2002 špijuniraju se i državnici, sjetimo se skandala oko prisluškivanja A. Merkel ili izraelskog premijera, ali i „mali“akteri – svaki građanin može dospjeti pod nadzor NSA-e.

Građani ovo mogu percipirati tek kao dio visoke politike s kojom nemaju nikakve veze, međutim cijela situacija je puno kompleksnija. Naime, svatko od nas može potpasti pod jurisdikciju američkog pravosuđa bez mogućnosti da ga vlastita država, pa i EU zaštiti. SAD ima bilateralne sporazume s europskim državama o suradnji tajnih službi na prikupljanju obavještajnih podataka, a posebno sporan je Sporazum o unaprjeđenju ispunjavanja poreznih obveza na međunarodnoj razini čime je de facto Hrvatska obuhvaćena primjenom  američkog Zakona o dostavljanju podataka o nerezidentnim računima. Dakle, svaki novac koji građani imaju na računu, a za koji ne mogu objasniti porijeklo postaje suspektan, te time predmet interesa američkih vlasti. To naravno ima dobre strane poput sprječavanja porezne utaje, međutim, istovremeno otvara i brojne mogućnosti zlouborabe. Kao što su prije nekoliko godina FIFI-ni čelnici postali predmet istrage američkih tajnih službi, to mogu postati i obični građani. Npr. idete prodati stan mimo agencije i banke, dobili ste novac za koji trebate objasniti porijeklo, dok novopečeni vlasnik treba učiniti isto. Građani Hrvatske sve češće u bankama ispunjavaju vrlo čudne upitnike u kojima im se postavljaju do sada nezamisliva pitanja poput pripadnosti političkim opcijama ili organizacijama, štoviše pita ih se jesu li teroristi.  

U knjizi Digital Disconnect: How Capitalism is Turning the Internet Against Democracy, američki autor, Robert McChesney, navodi da su još sredinom devedesetih godina kao rezultat političkog dogovora “svi aspekti javne usluge interneta zapravo privatizirani i preobraženi u slobodno tržište, naravno, uz nelagodu znanstvenika (pa i čuvenog Tima Bernersa Lea) koji su internet i moderne komunikacijske tehnologije stvorili javnim novcem. Nakon institucionalizirane privatizacije, alati i prostor za oglašavanje postali su glavna pokretačka snaga razvoja internet tehnologije. Stoga je temeljna funkcija digitalnog komunikacijskog sustava praćenje korisničkih podataka, a online oglašavanje je nezaustavljivo otvorilo prostor za globalno masovno nadgledanje građana od strane komercijalnih korporacija i obvještajnih službi. Monopolske su korporacije, usko vezane uz zapadne korporativne (strateške) interese učinkovito kolonizirale mrežno okruženje, zbog čega je sasvim izvjesno da će nova regulacija na kojoj užurbano rade europske vlade smanjiti prostor slobode, te povećati kontrolu i nadzor.  

Milijarde dolara potrošeno je na alate za masovni nadzor tajnih službi kako bi se hakirala privatna računala, pametni telefoni, pametni televizori i pametni automobili. Procijenjena količina podataka prikupljenih o pojedincima svaki dan mjeri se gigabajtima. Digitalni alati imali su za cilj tzv. “dobronamjernu” diktaturu utemeljenu na podacima, u kojoj velike tvrtke i država određuju “što je najbolje za nas”. Od Arapskog proljeća takve se tehnologije sve više koriste za destabilizaciju država, ali i za stabilizaciju autokratskih režima. Suvremene tehnologije u značajnoj mjeri ugrožavaju demokraciju i mir, a obilježja digitalnih društava kao što su masovni nadzor, neetički eksperimenti s ljudima i dr., kreiraju i novu digitalno osnaženu vrstu totalitarizma koji je dosegnuo globalne razmjere. U pogrešnim rukama zlouporaba osobnih podataka temeljenih na nadzoru imat će katastrofalne posljedice za građane kao pojedince, te društvo u cjelini. U eksplicitno ili implicitno totalitarnoj državi, ova vrsta informacija mogla bi se koristiti za predviđanje i identifikaciju onih ljudi koji se ne slažu s određenim vladinim politikama, unaprijed definirajući raspon sankcije.  Činjenica je da će „novo doba“ u kojem već živimo radikalno promijeniti postojeći politički sustav koji je očito zastario i koji se zasigurno neće moći nositi s novim izazovima i potrebama.

I za kraj upozorenje, Stephena Hawkinga, jednog od najvećih umova 21. stoljeća koje je izrekao pred svoju smrt: “Umjetna inteligencija mogla bi postati najgori događaj u povijesti naše civilizacije osim ako se ne pronađe način kako kontrolirati njen razvoj. AI donosi brojne opasnosti, poput stvaranja moćnog autonomnog oružja koje bi manjina koristila za ugnjetavanje većine. Nekontrolirani razvoj AI može dovesti do dubokih raslojavanja i rascjepa u svjetskoj ekonomiji.”  Stoga, europska društva (pa I hrvatsko) zahtijevaju raspravu o političkom sustavu budućnosti!

Britanska predsjednica vlade Theresa May mora zamoliti EU za odgodu roka službenog Brexita, naznačenog za kraj ožujka, a prethodno s britanskim parlamentom usuglasiti rokove njegove nužne odgode.   

„Brakorazvodna parnica“ između Velike Britanije i Bruxellesa zaoštrava se zbog nesuglasja između vlade Therese May i političke stvarnosti, preciznije, onoga što je po tom pitanju spreman predložiti Bruxelles. Neslaganja postoje čak i unutar same britanske vlade oko toga na koliko dugo Brexit može biti odgođen. Ostalo je još svega tjedan dana do službenog roka izlaska zemlje iz EU i premjerka sada užurbano priprema pitanje o njegovoj odgodi, potrebnoj za sklapanje sporazuma o tzv. mekom Brexitu, koji mora odobriti skeptično raspoloženi britanski parlament.

Rizik se sastoji u tome, što će se dogoditi ukoliko London izabere prekratak rok odgode Brexita za sklapanje sporazuma, čime može produljiti neizvjesnost i povećati potencijalne gubitke za biznis.

U četvrtak, 21. ožujka, mora se održati summit šefova zemalja EU. Ali s porastom napetosti između obiju strana diplomati razmatraju mogućnost da se idućeg tjedna održi  izvanredno zasjedanje, vezano uz potpisivanje sporazuma o produljenju Brexita. Pri tom Bruxelles ne isključuje i drugi scenarij, o kojem smo više pisali jučer: Vijeće EU usuglasilo je u utorak niz mjera u slučaju izlaska Velike Britanije iz sastava EU bez sporazuma o njegvim uvjetima – scenarij tzv. tvrdog Brexita.

Zanimljive vijesti iz svijeta geopolitike sustižu jedna drugu. Danas je to, nedvojbeno, izjava savjetnika američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona, o tome, kako su SAD spremne Brazilu dati status glavnog saveznika izvan NATO saveza i raditi s njim po pitanju Venezuele.

„Mi ćemo s ponosom učiniti Brazil našim glavnim saveznikom izvan NATO-a i s nestrpljenjem očekujemo rad s njim po Venezueli, Iranu i Kini“, izjavio je Bolton na svom tvitu. Pregovori predsjednika SAD-a i Brazla – Donalda Trumpa i Jaira Bolsonara – postali su „veliki susret s novim snažnim strateškim partnerom“, naglasio je Bolton.

Status glavnog saveznika SAD-a izvan NATO saveza uveden je 1989. godine. Tijekom 1996. g. zemlje koje su dobile taj status polučile su dodatnu vojnu i financijsku pomoć. Američki predsjednik može imenovati državu glavnim saveznikom tijekom 30 dana od potvrde takvog prijedloga od strane Kongresa.

Spomenuti status za države koje su ga polučile znači razvoj prije svega odnosa sa SAD-om: mogućnost sudjelovanja u zajedničkim vojnim projektima, provedbi zajedničkih vojnih istraživanja, sudjelovanje u ograničenim protuterorističkim operacijama, isporuke ograničenih vrsta naoružanja, zajedničke projekte u svemiru i td.

Do sada status glavnog američkog saveznika izvan NATO-a imaju: Afganistan, Argentina, Australija, Bahrein, Egipat, Filipini, Izrael, Japan, Jordan, Južna Koreja, Kuvajt, Maroko, Novi Zeland, i Pakistan.

Međutim, s Brazilom je stvar specifična – on je punopravni član skupine zemalja BRICS, koju još čine Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika, pa bi, time, za razliku od spomenutih država, de facto bio izvučen iz rusko-kineskog okrilja, kao ključnih zemalja u BRICS skupini. Naravno kako će u slučaju da Brazil, na čijem je čelu od Nove godine spomenuti proamerički predsjednik i bivši vojnik – zbog svojih konzervativnih svjetonazora i političkog djelovanja prozvan još i „brazilskim Trumpom“ – postane glavni američki saveznik izvan NATO-a, ta država morati izići iz grupe zemalja BRICS, jer je teško vjerovati kako će (ako ćemo vjerovati Boltonovim riječima) Brazil, zajedno sa SAD-om, između ostalog raditi i po pitanju Kine (i Irana, koji, uz Tursku, također traži svoje mjesto u grupi BRICS), a da bi ova i druge članice BRICS-a to mirno promatrale. Ovdje je bitno naglasiti kako je Brazil ideološki, politički i socijalno vrlo podjeljena zamlja, kao i to, da se integracijski procesi unutar BRICS-a već duže vrijeme intenzivno razvijaju, poput zajedničke Banke BRICS, uspostave jedinstvenog paltnog sustava i sl., pa ćemo sa zanimanjem pratiti daljnji razvoj stanja vezeno uz ovu Boltonovu inicijativu, koja će, nedvojbeno, povisiti ionako visoke političke tenzije u toj najvećoj južnoameričkoj zemlji, ali i među njegovim susjedima, prije svega Venezueli.

I upravo pristigla vijest, objavljena od strane američkog Bloomberga: Nova razvojna banka BRICS planira ove godine dodjelu kredita najvećoj afričkoj tvrtci iz sfere distribucije električne energije, Eskom Holdings SOC Ltd. iz Južnoafričke Republike. Ta se tvrtka susreće s brojnim problemima operativne i financijske prirode u svezi sve većih potreba za isporukom električne energije. Vlada namjerava tvrtci dostaviti pomoć u iznosu od 4,8 milijardi dolara, podjeljeno u iduće tri godine. Banka BRICS dodjelila bi 180 milijuna dolara za izgradnju mreže, a razmatra i kreditiranje još dvaju projekata te tvrtke u 2019.g., od kojih bi se za jedan dodjelilo 480 milijuna dolara, a za drugi 300 milijuna dolara. Ta će banka JAR-i ove godine ukupno dodjeliti 900 milijuna dolara.

Inače, Eskom je najveća elektro-energetska tvrtka u čitavoj Africi, a njezin udio podmiruje  95% potreba za električnom energijom u JAR i oko 45% potreba u svim državama afričkog kontinenta. Tvrtka je u krizi zbog visoke razine dugovanja, ali i  nužnosti kapitalne modernizacije svog sustava opskrbe.

 

Zamjenik pomoćnika državnog tajnika SAD-a za financije David Peyman izjavio je kako će Sjedinjene Države pojačati sankcije protiv Rusije.

„Sukladno aktiviranju zlonamjernog ponašanja sa strane Rusije sankcije će se pojačavati i mi želimo nastupati zajednički s našim europskim partnerima, kako bi naše sankcije dale višesmjerni učinak i dostatno snažan pritisak na Rusiju, kako bi ona snosila odgovornost za svoje zlonamjerno ponašanje“, kazao je službenik State Departmenta u intervju za VoA. Ogromni gubici, koje su zbog sankcija pretrpjeli ruski oligarsi, bliski Kremlju, otvorili su pukotine u njihovom odnosu s Kremljom, navodi Peyman.

„Osim toga, mi uvodimo sankcije ne samo da povećamo gubitke, već da bismo izazvali promjene u ponašanju. I u tom odnosu pojavilo se prekrasno transatlantsko jedinstvo s našim europskim partnerima. Ono je bilo još i 2014.g. Sada više nije 2014. godina. Zlonamjerno ponašanje Rusije aktiviziralo se“, kazao je Peyman.

Na pitanje novinara, primjećuje li State Department neke promjene s ruske strane, diplomat je kazao slijedeće: „Gledajte, postojale su određene sfere zajedničkih interesa i suradnje između Rusije i SAD-a, uključno sirijsku scenu vojnih aktivnosti. Rusija je zainteresirana da tamo ne bude iranske vojske. Tamo su bile određene rasprave i pojedini signali, kako je smatram, sa strane Rusije, kako je prisutnost iranske vojske tamo nepoželjna. A tamo gdje postoji sfera suradnje, mi nastavljamo voditi dijalog, nastojeći uskladiti naše interese s Rusijom i raditi zajedno. Ali razvidno je kako po pitanjima poput Krima, Ukrajine, miješanja u izbore, mi moramo vidjeti pozitivne promjene sa strane ruske vlade i Kremlja, prije nogo li bude bilo kakve mogućnosti za promjenu naše sankcijske politike.“

POLITIČKO-KORPORATIVNA SPREGA OVLADAVANJA PRIRODNIM RESURSIMA REGIJE

Nekoliko višedimenzionalnih kriznih situacija u regiji, sasvim jasno ukazuju da je pred Zapadnim Balkanom nestabilna politička godina. Napetosti u odnosima između Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine eskaliraju još od posljednjih listopadskih parlamentarnih izbora na kojima je Željko Komšić izabran (glasovima Bošnjaka) za člana Predsjedništva BiH, što je znatno doprinijelo usložnjavanju političkih prilika u susjednoj državi. Početak gradnje Pelješkog mosta bio je razlog da bošnjačke vlasti optuže Hrvatsku da Bosni i Hercegovini uskraćuje pristup otvorenom moru (prema Konvenciji o pravu pristupa otvorenom moru (UNCLOS). Nije nevažno napomenuti kako je Pelješki most prvi projekt novog Puta svile ili kineske inicijative „Pojas i put“ („Belt and Road“) u Hrvatskoj, te da kao takav nimalo nije „sjeo“ Sjedinjenim Državama koje na kineske investicije u regiji gledaju vrlo sumnjičavo. I konačno, posljednji incident u nizu – špijunska afera prema kojoj su hrvatske obavještajne agencije provodile tajnu „false flag“ operaciju u BiH čiji je cilj bio, prema tvrdnjama ministra sigurnosti, Dragana Mektića, „predstaviti BiH kao utočište terorista“ – zasigurno je bitno narušio odnose dviju susjednih država. Iako je Hrvatska odbacila ove optužbe kao „potpuno besmislene, koje ne zaslužuju ni komentar“, a bošnjačke vlasti i dalje ustraju na njima, činjenica je kako hrvatska javnost ne raspolaže stvarnim podacima o sigurnosnom stanju na području Bosne i Hercegovine, poglavto u kontekstu sloma tzv. Islamske države u Siriji i povratka radikalnih islamista. Statistički podaci koje je objavio Centar za globalnu sigurnost (New York) za zaključno 2017. godinu, zapravo ukazuju na broj od 900 članova ID sa Zapadnog Balkana (Kosovo – 317; BiH – 248; Makedonija – 140; Albanija – 90;), što je samo naizgled znatno manje u usporedbi sa zemljama Zapadne Europe, ali nikako ako se uzme u obzir omjer broja stanovnika i građana koji su se priključili DAESH-u. Sasvim je sigurno da susjedna država, kao i ostale države regije, za Hrvatsku i dalje ostaje sigurnosni izazov, a odgovor na pitanje – što sa povratnicima – stvara „glavobolju“ svim zapadnoeuropskim državama koje su svjesne činjenice da se nalaze pred vrlo ozbiljnim, teško razrješivim, pravnim, sigurnosnim i etičkim problemom.

Nadalje, pregovori o konačnom rješenju statusa Kosova i normalizaciji odnosa sa Srbijom koji traju još od 2013. g., postupno su, uz pomoć tzv. međunarodne zajednice koja je inicirala „unutarnji dijalog“, pripremili srpsku javnost na priznanje realnosti, odnosno kosovske državnosti. Rezultat su prosvjedi građana predvođeni oporbenim strankama koji se od prosinca 2018. godine, svake nedjelje, održavaju širom Srbije, ali i na djelovima Kosova naseljenim Srbima. Izuzev iskazivanja nezadovoljstva unutarnjom politikom, u fokusu proturežimskih prosvjeda je Kosovo. Građanske demonstracije su zahvatile i Crnu Goru i Albaniju, zbog čega se Europska unija našla pred novim izazovom – mogućim „balkanskim proljećem“, koje postojeću strukturnu krizu integracije, svakako, pojačava. Naime, u kontekstu suprotstavljenih interesa SAD-a, NATO-a i EU (osobito moćnih članica) koji održavaju na vlasti marionetske, protunarodne režime ogrezle u korupciji i kriminalu i građana koji su napokon progledali i traže poštivanje izbornih procedura, demokratskih načela, slobodu misli i govora, dakle drukčiju vrstu politike, koja nudi mogućnost dostojanstvenog života, regija zapada u uspostavljeni „kontrolirani kaos“ unutar kojeg ključaju potisnuti (uvijek konfliktni interesi) naroda, zemalja i njihovih građana.

Nedavno je njemačka političarka, Doris Pack, stanje u regiji ocijenila kao iznimno opasno, kaotično, na korak od stanja iz 90.-tih kada su izbili oružani sukobi uzrokovani raspadom bivše Jugoslavije, te je upozorila na opasnost od promjene granica. Međutim, za najutjecajnije međunarodne aktere (SAD, NATO, Velika Britanija) – normalizacija odnosa Srbije i Kosova u vidu potpisanih sporazuma (koji uključuju i razmjenu teritorija) tijekom 2019. g., jedan je od prvih zahtijeva. Trenutno najosjetljivije pitanje u regiji je finalizacija sporazuma između Srbije i Kosova, zbog čega su srpski i kosovski predsjednici, Aleksandar Vučić i Hashim Tachi, već tijekom jeseni 2018. godine promovirali ideju o razgraničenju Srba i Albanaca, ideju o razmjeni teritorija ili „korekciji granica“. Kosovo je, nesumnjivo, emocijama duboko prožeto identitetsko pitanje suvremene Srbije, međutim, istovremeno i vrlo složeno pitanje u regionalnom balkanskom prostoru. Napetosti u regiji stalno se pojačavaju, a vrijeme za postizanje sporazuma između Beograda i Prištine istječe. Mnoštvo povremenih incidenata, ali i fake newsa u javnom prostoru, lako mogu postati okidač za reakcije s obje strane i izazvati novo nasilje nakon kojeg će teritorijalna podjela postati vrlo izgledna opcija. Stoga su svi regionalni akteri izloženi snažnim diplomatskim pritiscima.

Nedavno je nacrt konačnog, detaljnog ili „sveobuhvatnog“ sporazuma između Srbije i Kosova objavljen na društvenim mrežama Kosova, te je time postao dostupan i najširoj javnosti. Prema IBNA (Independent Balkan News Agency), sporazum će biti usklađen sa zahtjevima Sjedinjenih Država, iako SAD stalno ponavljaju da ne žele „propisivati oblik konačnog rješenja” koje, opet, mora biti  primjenjivo i na Srbiju i na Kosovo i doprinijeti dugoročnoj stabilnosti regije. Prema njemačkom dnevniku „Frankfurter Rundschau“ plan podjele Kosova postoji, te uključuje povlačenje nove granice između Albanaca i Srba na sjeveru Kosova i pripajanje Kosovu nekoliko (pretežito Albancima) naseljenih sela iz Srbije. Općina Preševo koja se nalazi na jugu Srbije u potpunosti bi trebala pripasti Kosovu, dok će Bujanovac dobiti status posebnog distrikta (bescarinska zona) podijeljenog između Srbije i Kosova, s upravom Europske unije. Pećka patrijaršija i srpske crkve na Kosovu dobiti eksteritorijalni status

Plan sadrži sedamnaest točaka koje se odnose na teritorijalno razgraničenje, ali i na eksploataciju i upravljanje kosovskim rudnicima i ogromnim hidropotencijalom. Prema Energetskoj strategiji Kosova (2013.) koju je objavilo kosovsko Ministarstvo ekonomskog razvoja, Kosovo raspolaže velikim zalihama lignita (bazeni Dukagjini i Drenica oko 12 milijardi tona), ali i olova, cinka, srebra, nikla, mangana, molibdena i bora, pa se, stoga, na Kosovu vodi borba za 1 000 milijardi dolara vrijednog rudnog blaga.

Prema Sporazumu, najveći rudarski kompleks bivše države – Trepča (procjenjuje se na oko 500 milijardi eura prirodnih resursa), također dobija poseban status. Trepču preuzima zajednički američko-francusko-kineski konzorcij koji dobija koncesiju i pravo na eksploataciju na 99 godina. Energetskim sektorom će upravljati Sjedinjenje Države, Austrija i Njemačka. Naime, u bitku za eksploataciju kosovskih resursa već odavno su se uključile najveće svjetske korporacije – Envidity Energy Inc. kojom presjedava bivši zapovjednih NATO-a, general Wesley Clark, „filantrop“ George Soros surađuje s albanskim milijarderom Sahita Mujom na eksploataciji lignita, Avrupa Minerals, američka globalna korporacija za istraživanje rudnog bogatstva angažirana je na nekoliko lokacija (Kamenica, Kosovska Mitrovica, Režanj), te Lydian International korporacija usmjerena na istraživanja u rudniku zlata u Orahovcu (http://www.kosovahaber.net/?page=3,10,9386.).

Nadalje, prema sporazumu, vojna baza „JUG“ u Cepotinu, srpski „Bondsteel“ postaje američka baza s oko 1700 vojnika (između ostalih 50% Srba; 50% Albanaca).  Otvaranje „srpskog Bondsteela“ (što je naziv američke vojne baze na Kosovu), 2009. godine, na jugu Srbije, u općini većinski naseljenom Albancima, izazvalo je niz kontroverznih i podeljenih stavova. Za srpsku vladu, ali i stanovnike južne Srbije, baza „Jug“ bila je jamac stabilnosti, dok su je predstavnici albanske zajednice doživljavaju kao prijetnju. Vremenom je vojna baza „Jug“ dobila status najmodernije baze u regiji, zbog svog idealnog položaja i pogleda koji „na dlanu“ ima Kosovo i Makedoniju. Sada je pod kontrolom NATO-a.

I na kraju vrlo frekventni paneuropski prometni Koridor 10 (Salzburg–Ljubljana–Zagreb–Beograd–Niš–Skopje–Veles–Solun) bit će također zaštićen od strane NATO-a na razdoblje od 15 godina, tako da će se sve (sukobljene) strane moći slobodno kretati po njemu.

Očekuje se da će ovaj sporazum garantirati VS UN-a, EU i NATO. Sporazum bi trebao biti potpisan do 13. lipnja 2019., a parlamenti obje zemlje trebale bi ga ratificirati do listopada 2019. Potpuna implementacija ovog sporazuma počela bi 1. studenog 2019. godine. Dakle, plan je pripremljen, međutim, veliko je pitanje nudi li održivo rješenje dugogodišnje krize u regiji, s obzirom na „izdvojene stavove“, npr. Njemačke, te Rusije i Kine. Ili je riječ o još jednom u nizu diplomatskih sporazuma ili čudesnih rješenja diplomatskih čarobnjaka (kakvih smo se nagledali – Dayton, Ohridski sporazum…) koji u sebi imaju ugrađene „detonatore“ pomoću kojih održavaju trajno stanje konstruktivnog kaosa u regiji.

 

U današnjem komentaru dana osvrnut ću se na dvije, prilično neobične i neočekivane vijesti iz svijeta energetike: prva je, da je Rusija postala najveći izvoznik ukapljenog plina u Europu i jedan od najvećih u Veliku Britaniju; i druga, o indijskom odustajanju od kupnje venezuelanske nafte i namjeri Caracasa da svoju naftu, namjenjenu SAD-u, izvozi u Rusiju i Kinu.

Iako Sjedinjenje Države proteklih mjeseci postojano upozoravaju Europu o „opasnom“ i „agresivnom“ ruskom plinu i isto takvim energetskim projektima koji će samo dodatno povećati njezinu ovisnost o Rusiji, te ukazuju na europsku potrebu njegovog zamjenskog uvoza s „dobrim“ i „savezničkim“ američkim ukapljenim plinom (drugim riječima, povećala bi se sveukupna europska ovisnost o SAD-u, jer ona više ne bi bila samo vojne i sigurnosne prirode, već i one, također ključne – energetske),  iz svijeta energetike stiže vrlo zanimljiva vijest, koja demantira spomenuta američka upozorenja (a nerjetko i otovrene prijetnje) o štetnosti energetske suradnje s Moskvom.

Pa iako odnosi između Rusije i Velike Britanije nikada nisu bili lošiji još od vremena hladnog rata (iako niti tada SSSR nije koristio energetske ugovore za političke probitke i zbog toga zatvarao Zapadnoj Europi plinske ventile), čini se kako ta činjenica previše ne smeta kada je u pitanju njihova suradnja u opskrbi britanskog tržišta ruskim ukapljenim plinom.

Naime, od trenutka puštanja u rad ruskog arktičkog terminala za ukapljeni plin „Yamal LNG“ 2017.g., isporuke ukapljenog plina iz Rusije postale su jednim od ključnih za britanske potrošače. O tome svjedoče podaci britanskog terminala Refinitiv Eikon, objavljeni od strane agencije Reuters. (https://uk.reuters.com/article/uk-britain-lng-imports-graphic/surging-lng-imports-drive-down-british-wholesale-gas-prices-idUKKCN1QZ1J4)

Isporuke plina iz „Yamal LNG“, prema ocjenama agencije, „promijenile su energetski izgled Europe“. Primjetno povećanje uvoza ukapljenog plina iz Rusije i SAD-a od strane Velike Britanije, posljednjih nekoliko godina dovelo je do oštrog smanjenja uloge Katara. Katar je zauzimao 1. mjesto u isporukama LNG-a Velikoj Britaniji dugi niz godina, a 2017.g. udio katarskog plina u toj je zemlji iznosio čak 87%. U 2018.g. taj se udio snizio na 39%, a od početka 2019. on je već pao na 34%.

Isporuke plina iz drugih zemalja omogućile su smanjiti njegove tržišne cijene za britanske potrošače. Velika Britanija nastavlja povećavati uvoz ukapljenog plina: u ožujku 2018.g. oni su porasli za maksimum u odnosu na 2015.g.

S druge strane ruski mediji pišu kako je, prema rezultatima iz veljače 2019.g., zahvaljujući razvoju projekta „Yamal LNG“ Rusija uspjela zauzeti 1. mjesto u isporukama LNG-a u Europu, čime, zapravo, potvrđuju navode Reutersa o ruskoj izmjeni energetske slike Europe posredstvom svog ukapljenog plina.

I tako, dok se SAD i EU, prije svega Njemačka i njoj odane članice saveza, sukobljavaju (do razine opasnog narušavanja strateške i savezničke suradnje) oko projekta plinovoda „Sjeverni tok 2“, koji će povezivati Rusiju i Njemačku dnom Baltičkog mora, Rusija, gotovo neprimjetno i u tišini, paralelno sa svojim kopnenim plinovodima razvija i svoje LNG projekte golemih kapaciteta i perspektiva. O jednom od njih nedavno smo pisali i mi na Geopolitika News u svojoj analizi, a radi se o projektu „Artic LNG 2“ (nedaleko od spomenutog „Yamal LNG“), u koji je prije desetak dana aktivno u partnerstvo s ruskim “Novatek“-om, kao nositeljem projekta, ušao i francuski energetski div „Total“ (vidi poveznicu ispod teksta). https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-americko-ruska-energetska-bitka-s-plinovoda-se-prebacuje-i-na-lng-plin/

Indija odustaje od venezuelanske nafte

Druga današnja vijest također plijeni pozornost. Radi se o tome da Venezuela zaustavlja izvoz nafte u Indiju, koja je, nakon SAD-a, bila njezino drugo po veličini tržište. Indija je, nakon što je u veljači drastično povećala uvoz nafte iz Venezuele i postala svjetski lider u njezinom uvozu, od nje sada odustala. Podsjećam,  Indija je u prvoj polovici veljače u kupnji venezuelanske nafte preskočila SAD, koji je protiv Venezuele uveo sankcije, uključno i blokadu aktiva venezuelanske naftne tvrtke PDVSA, i time povećala uvoz nafte iz te karipske zemlje na 620 tisuća barela dnevno tj. za više od 66%. Indijsko MVP naglasilo je želju za daljnji razvoj energetske suradnje s Caracasom. Što se u međuvremenu dogodilo na relaciji New Delhi-Caracas još nije poznato, kao ni to, povlači li se Indija zbog straha od američkih sankcija?  Jer New Delhi se ionako ne pridržava američkih sankcija protiv Irana i njegovog naftnog sektora s kojim je Indija nedavno uspostavila mehanizam plaćanja nafte u indijskim rupijima, umjesto u dolariuma ili eurima. Dva ključna neposluha prema Washingtonu možda bi, ipak, i za veliku Indiju bila previše?

Bilo kako bilo Venezuela je obustavila izvoz nafte u Indiju, kako je to danas potvrdio venezuelanski ministar energetike i predsjednik naftne tvrtke PDVSA Manuel Quevedo, najavivši diversifikaciju izvoznih tržišta s ciljem prevladavanja problema s naglim padom izvoza u SAD i Indiju. Ali Quavedo je kazao i slijedeće: „Zbog zaustavljanja izvoza nafte u Indiju, Rusija i Kina se razmatraju kao ključni smjerovi (izvoza nafte iz Venezuele, op. a.)“. On je, jučer, na sastanku vijeća OPEC+ u Bakuu, izjavio kako Caracas može preusmjeriti dio prvotno naznačenih količina nafte za SAD u Rusiju i druge zemlje. A nedavno je Caracas sjedište europske podružnice PDVSA prebacio iz Lisabona u Moskvu, nakon čega su mnogi analitičari počeli govoriti o energetskom savezu dviju zemalja – velikih izvoznica nafte.

A da stvari nisu ni malo jednostavne, svjedoči i činjenica da je prije desetak dana  američki državni tajnik Mike Pompeo optužio rusku energetsku tvrtku Rosneft zbog nastavka poslovne suradnje s Venezuelom i kupnje njihove nafte usprkos američkim sankcijama protiv venezuelanskog energetskog sektora. Njegov ruski kolega Sergey Lavrov Pompea je potom podsjetio kako sankcije protiv Venezuele nije uveo nitko osim SAD-a i da one nisu odobrene od strane Vijeća sigurnosti UN-a te stoga nemaju nikakvu pravnu snagu ili obvezu da ih se pridržava Rusija ili bilo koja druga zemlja.

Upravo danas, 19. ožujka, u Rimu bi se trebao održati prvi američko-ruski sastanak o Venezueli: američku delegeciju predvodit će Elliot Abrams (Trumpov posebni predstavnik za Venezuelu), a rusku zamjenik ministra vanjskih poslova Sergey Ryabkov. Potonji je jučer izjavio kako će se u Rimu razmatrati i pitanje američkih pritisaka na ruske tvrtke zbog nastavka poslovnih aktivnosti s venezuelanskim partnerima. Kazao je kako će Rusija tu suradnju nastaviti i dalje, uključno i onu u sferi energetike i vojnih odnosa i da  prijetnje američkim sankcijama na to neće utjecati. Ryabkov je naglasio kako su američke sankcije već uobičajena pojava, koja Rusiju neće zaustaviti. Više o svemu vjerojatno ćemo znati nakon vijesti iz Rima, sumnjajući pri tom u mogućnost bilo kakvih konkretnih dogovora iako je ovaj sastanak i sam po sebi vrlo indikativan s obzirom na ukupnu razinu današnjih američko-ruskih odnosa i njihovih potpuno suprostavljenih stavova po svim ključnim pitanjima međunarodnih kriznih žarišta i budućeg ustroja svijeta općenito.

Zoran Meter: AMERIČKO-RUSKA ENERGETSKA BITKA S PLINOVODA SE PREBACUJE I NA LNG PLIN

Nesuglasja između SAD-a i Kine u svezi velike kineske infrastrukturne inicijative „Jedan pojas, jedan put“ zaoštrila su se u petak, nakon što je Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno usvojilo rezoluciju o produljenju mandata političke misije UN-a u Afganistanu na 6 mjeseci, piše The Washington Post.

Prošlogodišnja rezolucija o produljenju mandata misije UN-a na godinu dana pozdravila je i pozvala na daljnje napore za učvršćenje regionalne ekonomske suradnje s učešćem Afganistana, između ostalog i u inicijativi Pekinga „Jedan pojas, jedan put“. I rezolucije iz 2016. i 2017.g. imale su sličan karakter.

Kina je željela da takva formulacija bude uključena i u novu rezoluciju, protiv čega su se zauzele Sjedinjene Države. V.d. veleposlanika SAD-a pri UN-u Jonathan Cohen nakon glasovanja izrazio je duboko razočarenje u svezi s tim, da VS nije moglo produljiti mandat misije UN-a (UNAMA) na godinu dana, jer je „Kina rezoluciju držala kao taoca i ustrajavala na tom, da se ona usredotoči na političke prioritete Kine, a ne  afganistanskog naroda“.

Kineski zamjenik veleposlanika pri UN-u Cohenu je odgovorio, kako se njegovi pogledi „razilaze s činjenicama i puni su predrasuda“ i dodao, kako inicijativa „Jedan pojas, jedan put“ omogućuje gospodarski razvoj Afganistana. „Kina i Afganistan nastavit će jačati suradnju u tim okvirima po različitim sferama, surađivati u ekonomskom i socijalnom razvoju zemlje i integraciji Afganistana u regionalni razvoj“, kazao je kineski predstavnik.

Podsjećamo: Kina je najveći strani investitor u Afganistan. Posljednjih godina Peking je povećao gospodarsku pomoć i svoje investicije u toj zemlji. Kina Afganistan privlači u svoju inicijativu dodjelom povoljnih kredita za izgradnju infrastrukturnih kapaciteta.

Vijeće EU izglasalo je danas niz mjera u slučaju izlaska Velike Britanije iz EU bez sporazuma – tzv. tvrdog Brexita, objavljeno je u priopćenju Vijeća EU.

„Danas je Vijeće usvojilo niz zakonskih akata“ u okviru pripreme mogućeg „Brexita bez sporazuma“, navodi se u priopćenju.

Cilj toga je sprječavanje ozbiljnih šteta, koje mogu biti nanesene takvim oblikom Brexita u određenim sektorima, navodi se dalje.

Radi se o mjerama privremenog karaktera i one ne zamjenjuju sve blagodati od punog članstva u savezu. Konkretno, tiču se ribolova, prometa, ali i obrazovnih programa.

Posljednji dan kada britanski zastupnici mogu glasovati o tekstu sporazuma je 20. ožujka. U četvrtak će premjerka Theresa May stići u Bruxelles, gdje će, kako se očekuje, službeno zamoliti o prijenosu roka Brexita. Kako bi to uspjela učiniti, vlada mora riješiti pitanje o glasovanju u britanskom parlamentu, a sada mu predstaviti i novi prijedlog sporazuma – do noći 19. ožujka – tj. danas. Međutim, posljednja izjava predsjednika parlamenta to će vjerojatno otežati, što će dovesti do prijenosa Brexita na puno duži rok od 30 lipnja, kako je prvotno zamišljeno.

Podsjećamo: britanski parlament u četvrtak je glasovao za odgodu Brexita najmanje za tri mjeseca, što je označilo novi korak političke krize u toj zemlji, preciznije, u samom njezinom središtu – Westminsteru. Iako je to glasovanje bilo neobvezujuće, EU će se morati suglasiti na odgodu Brexita. Bruxelles je već izjavio kako mu Britanija mora službeno dostaviti taj svoj  prijedlog.

Francuski ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian pozvao je američkog predsjednika Donalda Trumpa da se ne miješa u unutarnje poslove Francuske. Izjava je uslijedila nakon nedavnog komentara američkog čelnika o francuskoj politici o klimi i prosvjedima „žutih prsluka“.

„Ja govorim Donaldu Trumpu, i predsjednik Republike mu također govori: mi se ne miješamo u američke rasprave, a Vi se ne miješajte u život naše zemlje“, kazao je Le Drian, čije je riječi prenio njemački DW.

Podsjećamo: američki predsjednik Donald Trumop je na svojoj tvit objavi od 16. ožujka napisao, kako Pariški sporazum o klimi ne ide u korist Pariza nakon 18 tjedana nereda „žutih prsluka“. Pri tom je pohvalio američku klimatsku politiku, kazavši, kako se država popela na vrh spiska ekoloških zemalja.

 

 

Francuska ministrica obrane Florence Parly izjavila je jučer kako europske države ne mogu „povećati svoj doprinos u NATO savezu, kako to traži američki predsjednik Donald Trump, ako im SAD budu željele nametnuti prodaju isključivo američkog oružja.

O tome je prva vojnikinja Francuske izjavila u svom govoru 18. ožujka, u „Atlantskom vijeću“ („Atlantic Council“), održanog tijekom posjeta Washingtonu (https://www.atlanticcouncil.org/blogs/new-atlanticist/a-message-from-france-to-united-states-don-t-be-afraid-of-european-autonomy).

Parly je također kazala kako se SAD „ne trebaju nužno bojati europske autonomije“. Autonomija je „raznovrsnost prijateljstva“. Pri tom je naglasila kako članice NATO saveza ne smiju jedna drugoj nametati kupnju svoga oružja.

„Članak NATO saveza o solidarnost (odnosi se na zajedničku zaštitu) zove se 5. članak, a ne članak F-35. Mene brine misao da snaga solidarnosti NATO saveza može biti dovedena u ovisnost o kupnji određenog naoružanja. Sudjelovanje u sastavu saveza ne smije ovisiti ni o kakvim uvjetima, inače to nije savez“, kazala je francuska ministrica obrane.

 

U rujnu prošle godine Florance Parly i direktor francuske Generalne direkcije za unutarnju sigurnost (DGSI) Laurent Nuñez izjavili su o nužnosti sniženja ovisnosti o SAD-u u informacijskoj i vojnoj tehnologiji. Ovaj stav nedvojbeno ide u prilog Turskoj, koja je već mjesecima izložena snažnim pritiscima NATO saveza, prije svega SAD-a, zbog ugovora s Rusijom o kupnji ruskog protuzračnog sustava S-400.

A ne samo zbog toga i iz  navedenih riječi ministrice Parly, vidljivo je kako su pukotine u prekoatlantskom vojnom i svekolikom drugom savezništvu i partnerstvu sve veće i da sve opasnije prijete unutarnjoj koheziji zajedničke sigurnosne politike i, općenito, po pitanju pogleda o budućem ustroju svijeta. U njemu EU (ili barem njezine ključne države) nastoje izići iz velike sjene svog „starijeg“ prekooceanskog „brata“ i pronaći svoje mjesto među najutjecajnijim globalnim igračima  sutrašnjice.

 

 

Rusija i Egipat potpisali su 2 milijarde dolara vrijedan ugovor za isporuku egipatskim zračnim snagama više od 20 ruskih višenamjenskih lovaca Su-35, izrazitih manevarskih i operativnih sposobnosti, kao i pripadajućeg naoružanja za tu vrstu moćnog ruskog zrakoplova, izgrađenog na platformi legendarnog Su-27. Isporuke će početi 2020./21. g.

Ruski medij „Komersant“ 18. ožujka navodi, pozivajući se na visokopozicionirane, neimenovane djelatnike ruskog vojno-industrijskog kompleksa, kako je ugovor bio potpisan krajem 2018.g.

Isporuke Egiptu, kako navode spomenuti izvori, „jamče popunjenost proizvodnih kapaciteta“ tvornice ovog zrakoplova „Komsomolsk na Amure“ za nekoliko slijedećih godina. Agancija „Interfaks“ navodi kako je u okviru potpisanog ugovora „proizvodnja zrakoplova za Egipat već počela“.

Nabavljanje ruskih lovaca Su-35, s nastavkom već započetih isporuka Mig-29 M/M2, omogućit će Egiptu zamjenu zastarjelih Migova-21 i J-7.

Podsjećamo: u veljači 2018.g. Rusija i Indonezija potpisale su ugovor za isporuku 11 lovaca Su-35. Međutim prva, i za sada jedina zemlja svijeta kojoj je Rusija dostavila ovu vrstu zrakoplova je Kina, sukladno ugovoru iz 2015.g., kojim je Rusija, zapravo, zahvalila Kini što joj je pružila potporu u kritično vrijeme kada je ova bila izložena velikim političkim i sankcijskim pritiscima zbog sukoba u Ukrajini. Zato je Moskva Pekingu prodala (iako to prije nije željela učiniti) ovaj tip zrakoplova iako je ranije imala negativnih iskustava s kineskim kopiranjem ruske vojne tehnologije nakon isporuka Kini gore spomenutih Su-27. U studenom prošle godine završena je i posljednja isporuka četiriju Su-35 za Kinu, a Peking je ukupno dobio 24 ta zrakoplova za iznos od 2,5 milijardi dolara. Oni su već razmješteni u priobalne baze na jugo-istoku Kine i primarno su namjenjeni za suprostavljanje američkoj vojnoj grupaciji u Južno-kineskom moru. Washington je snažno prosvjedovao nakon potpisivanja rusko-kineskog ugovora o kineskoj kupnji Su-35, štoviše, zbog tog je posla prošle godine protiv Pekinga i po prvi put uveo sankcije sukladno novom zakonu „o suprostavljanju protivnicima Amerike posredstvom sankcija“ (CAATSA). Tako su u rujnu prošle godine zbog posla s Rusijom uvedene sankcije protiv Odjela za razvoj opreme kineske vojske pri Centralnom vojnom okrugu i njegovog direktora. Identičnim sankcijama Washington je prijetio i indonezijskim vlastima, ali je, neovisno o tome, tamošnji ministar obrane izjavio kako Jakarta ne namjerava raskinuti ugovor unatoč američkim proturuskim sankcijama i mogućim kaznama za suradnju s Rusijom. Isporuke Su-35 u Indoineziju mogu početi već krajem 2019. ili početkom 2020.g.

Inače, mnogi analitičari i na zapadu ovom tipu ruskih zrakoplova predviđaju sve veću globalnu popularnost, što se, očito, i potvrđuje spomenutim ugovorima. Radi se o vrhunskom borbenom stroju, kojeg mnogi vole komparirati s američkim zrakoplovima 5. generacije (iako Su-35 to još uvijek u potpunosti nije) F-22 Raptor i F-35.

Kako navodi „Komersant“, spomenuta tvornica ruskog zrakoplova Su-35 može, istovremeno s realizacijom ugovora s Egiptom, od 2019.-2020. g. isporučiti još 20-ak lovaca Su-35 za potrebe ruskih zračnih snaga.

Američki predsjednik Donald Trump namjerava ukinuti trgovinske povlastice za Indiju i Tursku, a svoj je prijedlog prošli tjedan proslijedio Kongresu. Odluku je obrazložio time, da New Delhi nije dao jamstva za ravnopravan i razuman pristup svojim tržištima za američke tvrtke, dok se turska ekonomija  u vrijeme djelovanja povlstica značajno učvrstila, a razina prihoda stanovništva porasla (prevedeno na dobri stari hrvatski jezik, Turci dalje mogu i bez trgovinskih povlastica). Navodi se, također, kako obustava povlastica može ozbiljno utjecati na indijski izvoz za koji su SAD ključno tržište (15% ukupnih indijskih izvoznih proizvoda završava u SAD-u, op. ZM.). S druge strane, prema podacima američkog sveučilišta MIT, američki izvoz u Indiju iznosi svega 2% ukupnog američkog izvoza.

New Delhi smatra kako će ukidanje američkih trgovinskih povlastica na Indiju imati ograničeni utjecaj pa zbog Trumpove odluke vlada neće poduzimati protumjere prema američkim proizvodima, iako se o tome još raspravlja.

Međutim, neovisno o indijskom spokojstvu, Trumpova odluka može ozbiljno utjecati na izvoz te države. Indija u SAD izvozi veliku količinu lijekova i drugih kemijskih proizvoda, tekstil i dijamante. Iako u znatno manjoj mjeri, Trumpova odluka imat će negativni  učinak i na turski izvoz. Analitičari navode kako Turska u SAD izvozi 5,3% svojih proizvoda (prve dvije zemlje su Njemačka i Kina, dok su SAD tek na šestom mjestu za izvoz turskih roba). Istodobno, uvoz turskih proizvoda po SAD čini svega 0,4% njihovog ukupnog uvoza.

Neovisno što se to izrijekom nigdje ne spominje, usudio bih se ukazati i na (geo)politički, a ne samo ekonomski karakter navedenog Trumpovog poteza. Naime, i Turska i Indija iskaču izvan okvira zacrtanih američkih vanjskopolitičkih planova po nizu ključnih tema: od Sirije i američkih sankcija protiv Irana, do Venezuele. Podsjetio bih kako je Ankara po pitanju ove posljednje otovreno stala na stranu Rusije, Kine, Irana (i manje bitno – Sirije) i snažno podržala venezuelanskog predsjednika Nicolasa Madura, dok je Indija, u vrijeme kada SAD snažno stežu omču sankcija protiv Caracasa (prije svega po pitanju naftne tvrtke PDVSA), u veljači enormno povećala uvoz nafte upravo iz Venezuele i time s drugog, izbila na prvo mjesto u svijetu po pitanju uvoza nafte iz te latinskoameričke zemlje, preskočivši do sada neprikosnovene SAD. Osim toga Indija je krajem prošle godine sklopila konačni ugovor o isporukama ruskih PRO i PZO sustava S-400 usprkos američkom protivljenju i njihovom nastojanju blokiranja ruskog izvoza naoružanja (koje im je najveća konkurencija po kvaliteti ali i cjenovno) bilo gdje u svijetu. Identičnu stvar čini i Turska, kojoj bi prva isporuka tih ruskih sustava trebala stići već u ljeto ove godine. SAD i NATO već dugo vrše snažan pritisak na Ankaru da od toga posla s Moskvom odustane, ali za Tursku je to već svršena stvar. Sada Ankara s Washingtonom vodi pregovore samo oko toga, da osim ruskih, eventualno nabavi i američke sustave „Patriot“ ali i ti se pregovori odvijaju vrlo mučno i sporo. Dakle, u tim i takvim okolnostima Trump vjerojatno zaključuje, zašto bi Sjedinjene Države stimulirale nečije ekonomije ako te države žele voditi samostalnu politiku i donositi samostalne odluke o čemu će i s kim trgovati, bez da se o tome prethodno konzultiraju s Washingtonom. S jedne je strane on možda i u pravu, ali s druge, ako želiš saveznike nešto im za uzvrat moraš i dati, a to nešto uvijek mora biti veće od onoga što one samostalno mogu ostvarivati jer, u protivnom, od takvog bi savezništva imale samo štetu.

Podsjećam kako je predsjednik Trump od samog početka svoje vladavine zauzeo čvrsti stav oko zaštite američkog gospodarstva i interesa domaćih tvrtki. Podsjetio bih na uvođenje carina na uvoz čelika i aluminija iz EU (i Turske), sankcije protiv iranskog energetskog sektora, pokretanje trgovinskog rata s Kinom koji utječe na gospodarske tijekove čitavoga svijeta i td. A upravo su trgovinski pregovori Washingtona i Pekinga već duže vrijeme u fokusu čitave svjetske ekonomije, a tržišta pozitivno reagiraju nakon najava da se dvije zemlje približavaju postizanju konačnog sporazuma. Međutim, naglasio bih kako je još uvijek prerano govoriti o uspjehu tih pregovora, iako je napredak po brojnim pitanjima nedvojbeno ostvaren. Pa iako američki mediji, čak i oni vrlo utjecajni, poput Wall Street Journala posljednjih dana učestalo najvaljuju kako bi se trgovinski sporazum mogao  uskoro potpisati na sastanku Donalda Trumpa i kineskog čelnika Xi Jinpinga (27. ožujka na Floridi), u stvarnosti još ništa nije konačno dogovoreno. I dalje postoje opterećujuća pitanja oko kojih još nema kompromisa, a prošli su tjedan stigle i prve najave kineskog Ministarstva vanjskih poslova o tome da je do potpisivanja sporazuma još uvijek  prilično dalek i vremenski nepoznat put. Pozitivne najave od strane SAD-a oko tog pitanja prije su samo signal usmjeren na oporavak tržišta, ustrašenog novim mogućim valom carina i kontra-carina.

U svakom slučaju američko-kineski trgovinski sporazum, ukoliko bude potpisan, definitivno će značiti i daljnje održavanje američke gospodarske, ali i ne samo gospodarske dominacije u svijetu. I Peking to jako dobro zna pa zato pažljivo važe sve njegove „plusove i minuse“, u ovoj velikoj igri ili utrci na duge staze, koju Kina jako dobro zna igrati. Naime, strpljenje je jedna od glavnih odlika kineske politike, ali i duhovne komponente tamošnjih ljudi. To se vidjelo i po pitanju reintegracije Hong Konga u ustavno-pravni poredak NR Kine i završetak britanske kolonijalne vlasti nad njim 1997. g. nakon što je istekao ugovr o vladavini Londona (iako je Peking, u stvarnosti, to bez problema mogao riješiti vojnim putem i to puno prije). To se i sada vidi kroz strpljivost Pekinga po pitanju Tajvana, čiju „nezavisnost“ upravo posljednjih mjeseci sve više odbacuje i ono malo zemalja svijeta koje su je priznale i time razorile odnose s „kopnenom“ Kinom.

U kontekstu i dimenziji „strateške strpljivosti“ Kina je definitivno spremna na ustupke SAD-u, ali mora biti krajnje oprezna da oni ne dovedu do kroničnog disbalansa međusobnih odnosa, nakon čega bi, dugoročno gledano, Kina pretrpila poraz u utrci za globalnog lidera. I to je sada najveće pitanje oko kojeg u Pekingu razglabaju kineski ekonomski i politički stratezi i mudraci.

Naravno, ostatak svijeta će s oduševljenjem dočekati bilo kakav trgovinski sporazum dviju mega-država jer, u protivnom, ozbiljno prijeti još veća globalna – ne samo ekonomska, već i politička i sigurnosna kriza. Nisam uvjeren kako je i Trumpova administracija zainteresirana za takav – crni scenarij – jer su i Sjedinjenim Državama gospodarski odnosi s Kinom prioritet u odnosu na sve druge. Kina je, naime, uvijek bila spremna, u uvjetima kada bi SAD upadale u gospodarske krize i recesije, kupovati američke obveznice ma koliko u dato vrijeme one bile bezvrijedne, i tako pomagala američki oporavak. Međutim, neovisno o obliku i uvjetima sporazuma koji bude (ako bude) potpisan, američka protukineska strategija (uz onu proturusku) još će dugo godina ostati prioritet američke vanjske politike. Jer Kina je jedina država svijeta koja u stvarnosti (a ne fikciji), već u bliže vrijeme može od SAD-a preuzeti vodeću globalnu ulogu u brojnim ključnim sferama, poput onih u sferi visoke tehnologije, a do 2040.-ih i u onoj vojnoj – što u Sjedinjenim Državama izaziva istinski užas s obzirom na američku „svetu misiju“ globalnog predvodništva, koju su sami sebi zadali. I budimo realni, tom predvodništvu bili tako blizu, jer ozbiljnih protivnika i prepreka po Washington nakon hladnog rata na vidiku više i nije bilo. Sve su to SAD na kraju same ispustile iz ruku svojim pogrešnim analitičkim procjenama i na njima usvajanim strateškim odlukama dalekosežnog karaktera. Jer i nemoćna je Rusija 90.-ih godina prošlog stoljeća bila spremna na priznanje američkog globalnog predvodništva, ali ne na račun svoga uništenja kao države, koja ima pravo, poput drugih velikih zemalja Europe i svijeta i na svoje nacionalne interese ma koliko u takvim uvjetima oni bili suženi. Ali gramzivost i opijenost hladnoratovske pobjede nad velikim posljeratnim suparnikom SSSR-om Washingtonu nisu dali mira, a samo s malo umjerenijom politikom i iskazivanjem „trunke“ više uvažavanja mogao je postići puno više nego što ima sada – traumatično i neuralgično globalno geopolitičko stanje i suparništvo, potpuno neizvjesnog krajnjeg ishoda. A da i ne govorimo što bi po jednu Kinu i njezine današnje ambicije značilo da je jedna velika Rusija sada integralni dio isto tako velikog Zapada, kojem u kulturološkom, vjerskom i svakom drugom kontekstu i pripada. Međutim, ako te netko u svom društvu ne želi, onda na silu ne ide i tada tražiš mjesto među onima koji će te prihvatiti takovog kakav jesi. I Rusija je to mjesto pronašla na Istoku – u zagrljaju s Kinom (o tome smo opširnije pisali u analizi čiji link dostavljamo ispod teksta).

Neke se pogreške, jednostavno, preskupo plaćaju i nikada ne ispravljaju! A tko je za njih krivac unutar američkog establišmenta sada ionako više nije važno. Iako bi, iz znanstveno-povijesnih razloga, svakako bilo zanimljivo doznati imena onih koji su do svega ovoga i doveli (a sigurno ih nema tako puno unutar glavnog kruga koji kreira ukupnu američku geostratešku politiku).

 

Zoran Meter: (Video) RUSKO-KINESKI, A NE NJEMAČKO-RUSKI SAVEZ STVARNA JE UGROZA PO INTERESE SAD-A

 

Ruska će strana na sastanku s američkom delegecijom, predvođenom Elliotom Abramsom (Trumpov posebni predstavnik za Venezuelu) u Rimu, 19. ožujka, postaviti temu o nedopustivosti vojnog miješanja i pritisaka na legitimnu vladu u Venezueli, priopćio je zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergey Ryabkov.

„Da, konzultacije će se održati. Njihov datum je 19. ožujka i trajat će jedan dan. Mi imamo čitav niz ozbiljnih stavova koje ćemo dostaviti američkoj strani, između njih, u središtu, i onu o nedopustivosti vojnog miješanja sa strane SAD-a, i neprihvatljivost drugih oblika pritisaka na legitimnu vladu u Caracasu“, izjavio je Ryabkov u jučerašnjem intervjuu za rusku sgenciju RIA Novosti.

Također je kazao kako će se razmatrati i pitanje pritisaka na ruske tvrtke zbog nastavka poslovnih aktivnosti s venezuelanskim partnerima, a što će Rusija nastaviti, neovisno o američkim pritiscima, uključno i u sferi energetike i vojnih odnosa. Prijetnje američkim sankcijama na to neće utjecati, kazao je Ryabkov. Naglasio je kako su američke sankcije već uobičajena pojava, koja neće zaustaviti Rusiju.

Podsjećamo: nedavno je američki državni tajnik Mike Pompeo optužio rusku energetsku tvrtku Rosneft zbog nastavka poslovne suradnje s Venezuelom i kupnje njihove nafte usprkos američkim sankcijama protiv venezuelanskog energetskog sektora. Njegov ruski kolega Sergey Lavrov Pompea je potom podsjetio kako sankcije protiv Venezuele nije uveo nitko osim SAD-a i da one nisu odobrene od strane Vijeća sigurnosti UN-a te stoga nemaju nikakvu pravnu snagu ili obvezu da ih se pridržava Rusija ili bilo koja druga zemlja.

Kako se intenziviraju američki pregovori s talibanima (talibani su, do nedavno, u Washingtonu službeno označavani kao teroristička organizacija s kojom nema pregovora i koja mora biti uništena do kraja), jačaju i vojne aktivnosti talibanskog pokreta u toj zemlji, poglavito na njezinom sjeveru. Tako su u noći sa 17. na 18. ožujka, u napadu talibana u sjevernoj regiji Faryab poginula 22 pripadnika afganistanskih snaga sigurnosti, a 12 ih je ranjeno. Istodobno se u susjednoj regiji Bagdis oko 100 pripadnika snaga sigurnosti bezuspješno pokušalo izvući iz talibanskog okruženja i pobjeći u susjedni Turkmenistan, a gotovo ih je polovica završila kao plijen tj. taoci talibana. Navodno se snažne borbe nastavljaju i dalje, ali afganistanske snage na terenu ostaju bez hrane i vode.

U vrijeme susreta s iračkim vjerskim vođama i političkom elitom Iraka u Bagdadu, iranski predsjednik Hassan Rouhani izjavio je kako „teroristi mogu stvarati probleme za stanovnike regije, jer su Amerikanci promijenili svoje planove“ i „sada oni prebacuju teroriste u Afganistan, Srednju Aziju i na Kavkaz“.

Podsjećamo: još ne tako davno, objašnjavajući potez američkog predsjednika Donalda Trumpa o povlačenju američke vojske iz Sirije i naznaka povlačenja polovice američkih vojnika iz Afganistana (o razlozima kojih je Geopolitika News sačinila dvije detaljne analize), pojedini Trumpovi ključni savjetnici objašnjavali su taj potez upravo činjenicom da je bliskoistočni terorizam najveći problem tamošnjih država (uključno i Rusije i Kine), a ne SAD-a i da se tamošnje države primarno s njim i moraju boriti, a ne da to umjesto njih već godinama čine Amerikanci.

Naravno kako nije nikakav problem u takvom novom američkom pogledu i pristupu na to pitanje ukoliko se ono i završi na tome. Međutim, američki regionalni  i globalni suparnici u to sumnjaju, strahujući kako će Washington, nakon izvlačenja svojih snaga stimulirati i pomagati terorističke organizacije u toj regiji i time nastojati dodatno iscrpljivati svoje suparnike dugortajnom borbom protiv islamističkih radikala. A njih na tim prostorima ionako ima i više nego dovoljno.