Foto: preuzeto s portala Iraq-Iran War

Nakon iračkoga napada na Iran iranske oružane snage brzo su konsolidirale svoje redove i unatoč unutarnjim sukobima na koje je neprijatelj računao uspjele su stvoriti uspješan obrambeni sustav, koji je, vodeći aktivnu obranu, vrlo brzo prešao u ofanzivno djelovanje prema iračkim snagama, pa i prema samom iračkom teritoriju.

Iranci su u prvoj fazi rata ne samo potiskivali iračke snage sa svoga teritorija nego su zrakoplovstvom i topništvom udarali po infrastrukturnim objektima na iračkom teritoriju.

Kako bi zaštitili svoja naftna postrojenja Iračani su postavili radarske  i raketne potuzračne sustave oko Al-Bakra i Khor-al-Amaye, koji su u velikoj mjeri smanjili mogućnosti djelovanja iranskog zrakoplovstava ne samo prema iračkim naftnim postrojenjima nego i prema ostalim ciljevima na jugu Iraka. U cilju eliminacije tog iračkog obrambenog sustava, iranske pomorske i zrakoplovne snage pokrenule su 28. studenoga 1980. godine operaciju „Morvarid „(Biser) čiji je cilj bilo uništenje postavljene obrane naftnih postrojenja i njihovo uništenje. No, operacija je na koncu rezultirala ne samo devastiranjem postavljene iračke protuzračne obrane  i  iračkih naftnih instalacija nego i desetkovanjem iračke ratne mornarice i teškim oštećenjem iračkih pomorskih i zračnih luka.

Nakon što su iranski tehničari osposobili i za borbeno djelovanje pripremili  veliki broj zrakoplova i helikoptera, uključujući i F-4  Phantom  i F-5 Tiger II, iransko zrakoplovstvo 28. studenog 1980. godine udarilo je po iračkim zračnim bazama oko Basre. Barem jedan irački Mig-21 uništen je na tlu, a znatan dio pista izbačen je barem za kratko vrijeme iz uporabe, čime je smanjena mogućnost iračkog zrakoplovnog odgovora na operaciju „Morvarid“.

Tijekom noći 29. studenoga 1980. godine u akciju je krenulo 6 brodova iranske ratne mornarice, tkzv. udarna grupa 421, koja je uspjela iskrcati iranske marince na iračke naftne terminale Mina al Bakr i Khor-al- Amaya. Marinci, podržani od borbenih helikoptera AH-1J Cobra, Bell 214 i CH-47 Chinooks, nakon kratke i žestoke borbe uspjeli su poraziti iračke vojnike koji su štitili postrojenja, nakon čega su na njih postavili veliku količinu eksploziva. Nakon evakuacije  helikopterima i napuštanja iračkih instalacija eksploziv je aktiviran i oba iračka naftna terminala našla su se u plamenu.

U isto vrijeme, također  u sklopu operacije „Morvarid“, tri iranske raketne topovnjače klase „Kaman“ (orginalne francuske Combattante IIa), „Paykan“ i „Joshan“ naoružane automatskim topovima OTO-Melara kalibra 76 mm i američkim protubrodskim raketama „Harpoon“ blokirale se iračke luke Al Faw i Umm Qasr, u kojima se nalazilo 60 stranih trgovačkih brodova i izložile ih vatri svog topničkog naoružanja.

U cilju deblokade luka  Irak je u napad na iranske raketne topovnjače uputio torpedne čamce tipa P-6 i raketne čamce Osa II, sovjetskog porijekla. Došlo je do pomorskog boja u kojem su iranske topovnjače raketama  Harpoon odmah potopile dva raketna čamca tipa Osa II, dok su ostala 3 preživjela raketna čamca usmjerila napad na iransku topovnjaču „Paykan“. Vidjevši što im se sprema posada „Paykana“ zatražila je pomoć od iranskog zrakoplovstva, pa su u tom smijeru upućena dva iračka Phantoma F-4, svaki naoružan sa 6 televizijski navođenih raketa AGM-65 „Maverick“, američke proizvodnje. No prije nego što su zrakoplovi stigli u pomoć „Paykan“ je pogođen s dvije protubrodske rakete „Termit“ (NATO oznaka –Styx), najvjerojatnije verzije P-20, ispaljene s iračkih raketnih čamaca. Pogodak dvije protubrodske rakete, od kojih je svaka imala bojnu glavu s oko 500  kg eksploziva, iranski brod, dužine  50-ak metara, pretvorio je u prah i pepeo. No pristigli Phantomi debelo su se osvetili. Raketama Maverick potopili su sva tri  tri iračka  raketna čamca tipa Osa II,  kao i četiri torpedna čamca tipa P-6.

Samo u ovom boju iračka ratna mornarica bila je praktički desetkovana. Ubrzo su na bojište pristigla još 4 iranska Phantoma F-4 iz zračne baze Shiraz, koji su zajedno s borbenim zrakoplovima F-5 Tiger bombardirali lučka postrojenja Al Fawa, kojom prilikom su uspjeli uništiti i većinu položaja protuzračne obrane koja je štitila luku. Tijekom napada jedan je iranski Phantom pogođen i oštećen iračkom raketom zemlja-zrak ali se uspio vratiti u bazu.

Borbama su se potom  pridružili i najmoderniji iranski zrakoplovi F-14 Tomcat, koji su zajedno s Phantomima pokrivali povlačenje udarne skupine 421 i usput bombardirali iračke naftne platforme. Uništen je  i jedan  irački teški transportni helikopter Aerospatiale Super Frelon, francuske proizvodnje. Zrakoplovi su ponovo napali terminal Mina al Bakr, na što su Iračani odgovorili ubacivanjem u borbu sedam  lovaca Mig-23. Iranski Phantomi srušili su tri Mig-23MS. Jedan iranski  Phantom srušen je tijekom borbe. U nastavku borbe, četiri iračka Mig-23 jurišne verzije BN napali su iransku raketnu topovnjaču „Joshan“, no posada je ručnim protuzrakoplovnim raketama Strela-2M uspjela srušiti čak dva  Mig-23, a iranski  F-14 Tomcat, koji je doletio u pomoć topovnjači, srušio je još jedan Mig-23 BN. Jedini preživjeli irački Mig potom se dao u bijeg.

Operacija“ Morvarid“ postigla je svoje ciljeve. Uništene su lokacije iračke  protuzračne obrane,  čime su bar za neko vrijeme otvorena vrata djelovanju iranskog zrakoplvostva na području južnog Iraka. Nadalje, teško su oštećena iračka lučka postrojenja i piste u zrakoplovnim bazama, naneseni  bolni gubici iračkom ratnom zrakoplovstvu i, u konačnici, postignuto je i ono što nije bio primarni cilj operacije: potpuno izbacivanje iz stroja iračke ratne mornarice, koja se nakon operacije „Morvarid“ više nikada nije oporavila, niti je imala bilo kakve sposobnosti ratovanja s iranskim snagama.

 

Američki State Department u petak je potvrdio drugi paket proturuskih sankcija zbog trovanja bivšeg ruskog špijuna Sergeya Skripalja na teritoriju Velike Britanije. Objavljeno je kako će nove sankcije stupiti na snagu 26. kolovoza. Izjava State Departmenta objavljena je u američkom Federalnom registru.

Ured za nadzor inozemnih aktiva (OFAC) američkog Ministarstva financija objavio je 5. kolovoza kako će drugi dio proturuskih sankcija, uvedenih prema spomenutoj osnovi, stupiti na snagu 26. kolovoza.

Prvi sankcijski paket protiv Rusije zbog njezinog navodnog nepoštivanja američkog zakona o kontroli kemijskog i biološkog oružja (CBW Act) uveden je prije godinu dana. Prema tom zakonu, za drugi sankcijski paket potrebno je izabrati najmanje tri od šest mogućih mjera, propisanih zakonom.

Sjedinjene Države odlučile su se za slijedeće mjere:

1.      Washington će biti protiv davanja bilo kakvih kredita ili druge financijsko-tehničke pomoći Rusiji od strane međunarodnih financijskih organizacija, poput Svjetske banke i MMF-a;

2.      SAD će pooštriti proceduru licenciranja za prodaju Rusiji niza proizvoda i tehnologije;

3.      SAD će zabraniti američkim bankama sudjelovanje na tržištu ruskog državnog duga i davanje kredita ruskoj vladi.

Nove sankcije neće se odnositi na ruske državne tvrtke i na dug u ruskim rubljima. To će omekšati utjecaj tih sankcija, smatraju analitičari istraživačke i konzultacijske tvrtke Eurasia Group, sa sjedištem u New Yorku.

Nafta sorte WTI u petak je pojeftinila za više od 3% nakon vijesti o kineskom uvođenju novih carina na američke proizvode.

Cijena listopadskih fjučersa za sjevernomorsku sortu Brent pala je za 2,1%, na iznos od 58,66 dolara za barel. Cijena američke nafte WTI za listopad pala je za čak 3,05%, na iznos od 53,66 dolara za barel.

Ovako nagli pad cijena „crnog zlata“ posljedica je objavljene kineske odluke o uvođenju dodatnih carina na uvoz američkih proizvoda u vrijednosti od 75 milijardi dolara godišnje. Carine se odnose na 5078 vrsta proizvoda, a na snagu stupaju 1. rujna i 15. prosinca ove godine.

Kinesko Ministarstvo financija ponovo uvodi dodatne carine u iznosu od 25% i 5% na američke automobile i rezervne dijelove.

Ovaj kineski potez predstavlja odgovor na već ranije donešenu odluku SAD-a o uvođenju carina od 10% na uvoz kineskih roba u vrijednosti od 300 milijardi dolara, čija primjena također starta 1. rujna i 1. prosinca.

Ne stišavaju se političke strasti nakon što su Sjedinjene Države 18. kolovoza izvršile prvo testiranje modificirane rakete koja krši okvir Sporazuma o uništenju raketa malog i srednjeg dometa, kojega su i SAD i Rusija službeno napustile početkom kolovoza ove godine. A nakon što su Rusija i Kina za jučer sazvale hitnu sjednicu Vijeća sigurnosti zbog američke najave instaliranja svojih raketa srednjeg dometa u Aziji i opasnosti za ukupnu globalnu sigurnost zbog počinjanja nove utrke u naoružanju, danas je uslijedila i reakcija ruskog predsjednika Vladimira Putina. Podsjećam, svega dva tjedna nakon službenog povlačenja iz Sporazuma o uništenju raketa malog i srednjeg dometa, Sjedinjene Države  izvršile su testno lansiranje krstareće rakete, koja, prema svom dometu ulazi u gabarite toga sporazuma tj. prelazi domet od 500 kilometara, zabranjen spomenutim sporazumom (zabrana se odnosila na rakete dometa od 500 do 5500 kilometara). Jučer je ruski ministar obrane Sergey Shoygu na zasjedanju kolegija toga Ministarstva izjavio kako se pogoršava sigurnosno stanje i na ruskim istočnim granicama zbog aktivnosti  SAD-a u Azijsko-tihooceanskoj regiji s ciljem, kako je kazao, slabljenja položaja Rusije i Kine.

Putin je na operativnom zasjedanju s članovima ruskog Vijeća sigurnosti 23. kolovoza u Moskvi, izjavio kako je nužno proanalizirati razinu ugroze u svezi američkog testiranja nove modifikacije krstareće rakete (Pentagon je ranije izvijestio kako se radi o moderniziranoj verziji krstareće rakete Tomahawk, op. a.) i nakon toga usvojiti odluke za pripremu simetričnog protuodgovora. Napominjem da su, osim Vladimira Putina, današnjoj sjednici izumeđu ostalih nazočili i ministar obrane Sergey Shoygu, ministar diplomacije Sergey Lavrov, direktor Vanjske obavještajne službe Sergey Narishkin, kao i zamjenik predsjednika vlade Yuri Borisov.

„Imajući u vidu novi razvoj stanja, nalažem Ministarstvu obrane, Ministarstvu vanjskih poslova i drugim profesionalnim institucijama provedbu analize razine ugroza, nastalih spomenutim potezima Sjedinjenih Država po našu zemlju, i donošenje sveobuhvatnih mjera za pripremu simetričnog odgovora“, izjavio je ruski predsjednik. Pri tom je ponovio kako je Rusija „i dalje otvorena za ravnopravni i konstruktivan dijalog sa SAD-om poradi uspostave povjerenja i jačanja međunarodne sigurnosti“, i dodao kako Rusija „nikada nije željela, niti  će biti uvučena u utrku u naoružanju, koja bi bila razorna po njezino gospodarstvo“.

Međutim, koliko će to biti moguće ostaje tek za vidjeti. Do sada je Rusija uspješno balansirala između postupne modernizacije svojih oružanih snaga i svojih gospodarskih mogućnosti, poglavito nakon uvođenja Zapadnih sankcija 2014.g. kada je taj proces usporen. S tim u svezi ona se orjentirala na proizvodnju suvremenih vrsta naoružanja (za što posjeduje znanje i tehnologiju) u zamjenu za masovnu proizvodnju klasičnog naoružanja. To joj je, svakako, jeftinija i učinkovitija varijanta iz perspektive očuvanja nacionalne sigurnosti (zato se često u javnosti zbunjeno postavljaju pitanja o tome, kako Rusija, koja proteklih godina troši za vojni proračun svega oko 60 milijardi dolara godišnje, za razliku od SAD-a čiji je vojni proračun otišao i iznad 700 milijardi dolara, uspjeva parirati SAD-u tj. da se razlika u kvaliteti suvremenog naoružanja zaporavo vrlo malo primjećuje, a u nekim segmentima (ponajviše upravo u raketnoj sferi) Rusija i nadvisuje SAD. Za odgovor na ta pitanja postoji više elemenata, ali to nije predmet današnje analize). Osim toga, u razvoju svoje pomorske flote Rusija je posljednjih godina orjentirana na veliku i brzu proizvodnju manjih brodova, naoružanih krstarećim raketama, smatrajući kako će to u dogledno vrijeme biti dovoljno za zaštitu njezinih interesa na svjetskim morima. Također prednost daje proizvodnji novih podmornica, a izbjegava gradnju skupih nosača zrakoplova, držeći se doktrine onih svojih stratega, koji tvrde da je upravo to optimalna varijanta za Rusiju s obzirom na njezin geografski položaj. Međutim, razvoj najmodernijih raketnih sustava i sustava predviđenih za što bolje pozicioniranje u svemirskim prostranstvima u koje SAD planiraju uložiti velika sredstva, prije ili kasnije dovest će do potrebe za većim financijskim ulaganjima. Naravno, dokle god Rusija bude procjenjivala da su njezini ofanzivni strateški kapaciteti dovoljni za sprječavanje američke želje za preventivnim napadom, ona će se suzdržavati od utrke u naoružanju. A trenutačno Moskva procjenjuje kako u njima ima stratešku prednost i da joj to daje dovoljno vremena za štednju, barem dok je Pentagon ne sustigne. Pri tom će ključan element biti upravo  vrijeme tj. koliko dugo će trajati sadašnji američko-ruski „hladni rat“, a za trajanje kojega će bitnu ulogu imati i geopolitički odnosi vezani uz Kinu. Jer ukoliko Rusija uza se bude imala Kinu (i obratno), a što više nije samo tendencija, već i geopolitička realnost, vrijeme otpora Moskve Washingtonu bit će dugo, i obratno: Rusija, u slučaju totalne izolacije od strane ključnih svjetskih država teško može uspjeti zadržati važan utjecaj u međunarodnim odnosima, a u po nju najboljem slučaju bila bi svedena na bavljenje samom sobom ili postala „svijet za sebe“ (za što posjeduje prirodne resurse i tehnologiju). A u radikalnoj varijanti tog scenarija njoj prijeti i teritorijalni raspad. Upravo na to posljednje igrali su (neki još uvijek igraju) i američki stratezi, sada ipak sve više svjesni kako ta opcija postaje malo vjerojatna upravo zbog stvorenog rusko-kineskog vanjskopolitićkog savezništva i vojnog strateškog partnerstva.

Ovih je dana objavljeno i zanimljivo izviješće australijskog Centra za istraživanje SAD-a pri sveučilištu u Sydneyu (The United States Studies Centre), koje sadrži i poziv Sjedinjenim Državama i njihovim regionalnim saveznicima, poput Australije i Japana, da razmotre planove vojnih investicija i razmještaja snaga u svezi s brzim razvojem kineske tehnologije. U protivnom će se susresti, kako se navodi, s prijetnjom gubitka američke vojne dominacije u odnosu na Kinu. Naime, autori izvješća navode kako je kineska Narodno-oslobodilačka vojska razmjestila oko 1500 balističkih raketa malog dometa, 450 balističkih raketa srednjeg dometa i stotine krstarećih raketa kopnenog baziranja dalekoga dometa. Kina posjeduje rakete DF-21D („ubojice nosača zrakoplova“), koje mogu dosegnuti američke nosače zrakoplova na udaljenosti do čak 1500 kilometara. U izvješću se također navodi kako kineski „rastući arsenal preciznih raketa velikoga dometa predstavlja ugrozu za sve američke, savezničke i partnerske baze, uzletno-slijetne staze, luke i vojne objekte u zapadnom dijelu Tihog oceana“, jer oni mogu postati bespomoćni u prvim satima vojnog sukoba. Također je zanimljivo kako australijski Centar u svom izvješću navodi kako su kineske rakete sposobne izvoditi precizne napade na ciljeve u zoni Singapura, gdje se nalazi najveći američki logistički objekt, kao i uništiti američke baze u Južnoj Koreji i Japanu. Međutim, u spomenutom je izvješću zanimljivo i kako njegovi autori navode da su američki interesi u odnosu na sigurnost njihovih saveznika „fundamentalno drugorazredni“, kako u odnosu na vlastite interese tako i u odnosu na glavne interese Pekinga, što Washington može staviti u poziciju  da „intervencija nije vrijedna svijeća“ (žrtava i šteta, op. ZM.). Drugim riječima, ovakav razvoj stanja  u konačnici može dovesti do toga da se SAD uopće vojno ne umiješaju u tamošnje prilike. (izvor: https://www.ussc.edu.au/analysis/averting-crisis-american-strategy-military-spending-and-collective-defence-in-the-indo-pacific.)

Međutim, ostaje za vidjeti koliko su australijski analitički stručnjaci u pravu s obzirom da su se Sjedinjene Države, kako se čini, i definitivno odlučile na razmještaj raketa srednjeg dometa u Aziji, što je potvrdio i nedavno imenovani šef Pentagona Mark Esper. Međutim, nakon zajedničke rusko-kineske reakcije koja je uslijedila nakon te najave, a poglavito nakon spomenutog američkog testiranja svoje modificirane krstareće rakete u Kaliforniji, postalo je jasno kako je Rusija i definitivno zauzela prokinesku stranu, svjesna ranjivosti svoga položaja ukoliko bi sutra ostala sama izložena američkoj i NATO-ovoj vojnoj ugrozi.

I za kraj, treba podsjetiti kako je već duže vrijeme vidljiva puna vanjskopolitička koordinacija poteza Moskve i Pekinga vezano uz ključne međunarodne probleme. Pri tom pojedini, naizgled deeskalirajući potezi američkog predsjednika Donalda Trumpa, poput prošlotjednog poziva članicama G7 da za summit slijedeće godine u svoj sastav ponovo prime Rusiju (G8), imaju samo deklarativni i kozmetički karakter kojega u ruskom državnom i političkom vrhu malo tko shvaća ozbiljno. Štoviše, svi potezi koje Rusija poduzima protklih godina svjedoče o njezinoj pripremi za dugoročni, otovreni „front“ sa Zapadom, prije svega SAD-om, ali i na oslanjanje na Kinu, koje postaje uzajamno s obzirom na američko istodobno otvaranje „dvaju frontova“ u odnosu na te dvije zemlje.

A kako će to sve završiti, danas nitko u svijetu ne može sa sigurnošću reći, osim što je razvidno kako se ubrzano i radikalno pogoršava ukupno globalno sigurnosno stanje. I od te činjenice ne treba bježati ili „zabijati glavu u pijesak“ praveći se da se ništa loše ne događa. Jer to je, na žalost, dio je ukupnih strategija oko zadržavanja dominacije (SAD) ili uspostave svojevrsne ravnoteže između ključnih igrača na globalnoj razini (Rusija, Kina), poznatije i pod nazivom višepolarni ili policentrični svijet. A kada je to tako, jasno je i kako raste mogućnost od izbijanja incidenata na suvremenim oružjem sve zasićenijim prostorima sučeljavanja njihovih nacionalnih interesa, a time i do izbijanja više-manje (ne)kontroliranih oružanih sukoba, prije svega posredstvom drugih igrača ili „tuđom krvlju“.

 

 

 

 

Američki i japanski pregovarači u četvrtak se nisu uspjeli dogovoriti o međusobnom trgovinskom sporazumu, te su odlučili produljiti pregovore za još jedan dan.

Četverosatni pregovori dviju delegacija završili su neusjehom, ali su šef američkih trgovinskih pregovarača Robert Lighthizer i japanski ministar gospodarstva Toshimitsu Motegi novinarima izjavili da su se „približili sklapanju“ sporazuma. Lighthizer je izjavio kako još treba vremena jer pregovori obuhvaćaju široki krug pitanja koja neposredno zadiru u nacionalne interese obiju zemalja.

Dvije su strane pet i pol sati pregovarale i u srijedu, želeći sklopiti sporazum prije početka summita G7 u Francuskoj koji počinje sutra.

Podsjećamo: izvoz japanskih proizvoda u SAD u srpnju je porastao za 8,4% na godišnjoj razini, a rast izvoza bilježi se već 10. mjesec za redom. Međutim, uvoz iz SAD-a povećao se svega za 3,5%. Japan ima pozitivan omjer u trgovinskoj razmjeni sa SAD-om, koji je u srpnju nadvisio 15,6% na godišnjoj razini, dostigavši 579,4 milijarde jena. Novi rast japanskog suficita u odnosu na SAD može izazvati i novu ljutnju američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je već ranije kritizirao Japan i druge američke partnere zbog trgovinske neravnoteže.

Trump je krajem svibnja boravio u Tokiju i želio je sklopiti sporazum prema kojemu će Japan ograničiti svoj izvoz automobila u SAD i otvoriti svoj poljoprivredni sektor za američke proizvode, kako bi SAD smanjio carine na uvoz automobilskih dijelova i industrijskih proizvoda. Osim toga, Trumpu japansko poljoprivredno tržište treba kako bi kompenzirao gubitke koje taj sektor u SAD-u trpi zbog trgovinskog rata s Kinom.

Trump napustio Japan uz neizvjesnost oko postizanja trgovinskog sporazuma

 

Dokument predviđa jednostrano uvođenje carina na američke proizvode.

Europska unija suprostavlja se trgovinskoj politici SAD-a. Prema navodima medija Politico, Bruxelles je razradio gospodarski program, koji predviđa jednostrano uvođenje carina na američke proizvode i suradnju u razvoju europskih tehnoloških tvrtki.

Radi se o dokumentu od 173 stranice, čiji se autori nastoje suprostaviti Trumpovoj trgovinskoj politici, kao i američkim tehnološkim divovima Google, Apple, Amazon, Microsoft i Facebook. Plan predviđa osnivanje Europskog fonda za budućnost od strane predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, koji bi morao investirati više od 100 milijardi dolara u dionice perspektivnih tvrtki u EU, što bi trebalo pomoći konkretnoj borbi s američkim i kineskim tehnološkim divovima.

U dokumentu je navedeno i kako bi EU morala pokazati više odlučnosti u trgovinskoj sferi u borbi sa SAD-om.

Međutim, treba naglasiti kako je ova inicijativa još uvijek u stadiju razmatranja. Politico navodi, kako će Brexit ojačati položaj Njemačke i Francuske, koje se već odavno zalažu za jaču intervencionističku ekonomsku politiku.

Podsjećamo: brojni analitičari već procjenjuju potencijalne štete od trgovinskog rata SAD-EU, navodeći, kako će njihov učinak biti razorniji nego onaj u trgovinskom ratu između Washingtona i Pekinga. Jer trgovina između EU i SAD-a je najveća dvostrana trgovinska rijeka u svijetu. U 2018.g. uvoz i izvoz roba i usluga s dviju strana Atlantika nadvisio je robnu razmjenu između SAD-a i Kine za više od 70%, izjavio je za televiziju CNBC ekonomist Berenberg banke Florian Hans.

Prema informacijama američke Trgovinske komore, 2018.g. SAD su iz Europske unije uvezli roba i usluga u vrijednosti od 683,9 milijardi dolara, a iz Kine za 557,9 milijardi. Pri tom je američki izvoz u EU iznosio 574,5 milijardi dolara, a u Kinu  svega 179,2 milijarde.

Svega tjedan dana uoči početka summita stigao je još jedan udarac jedinstvu G7: američki čelnik Donald Trump predložio je povratak Rusije  u sastav G7 tj. G8 na summitu slijedeće godine. Međutim niz čelnika EU istupio je protiv takvoga prijedloga. Konkretno, protiv su oni glavni – Boris Johnson i Angela Merkel, koji su na jučer održanoj zajedničkoj konferenciji za medije u Berlinu iskazali svoje protivljenje Trumpovom prijedlogu. I dok je Johnson podsjećao na rusku „umješanost“ u trovanje kemijskim oružjem na britanskom tlu i na krizu u Ukrajini i druge točke u svijetu, Merkel je bila puno pragmatičnija, kazavši samo, kako još nema dovoljno napretka u odnosu na 2014.g. i kako se još nisu stekli uvijeti za povratak Rusije u klub G7. A sve je ovo zanimljivo i u kontekstu da sama Moskva više uopće ne preferira svoju reintegraciju u taj tzv. elitni klub. … Moskva se ne želi dati ucjenjivati politikom „mrkve i btine“, u kojoj bi „mrkva“ bila G8, a „batina“ njezino odustajanje od pojednih ključnih nacionalnih interesa koje sada štiti na prostorima izvan svoga teritorija (kao što to već odavno čine i SAD-a), prije svega u Siriji i istoku Ukrajine, ali i u odnosima s Kinom, Venezuelom i Iranom. Zato Trumpove najave o potrebi vraćanja Rusije u G8, preciznije „u krilo“ Zapada, u sadašnjim globalnim uvjetima služe isključivo kao „igra“ oko „prijestolja“ u samom „elitnom“ klubu G7. Klubu – kojemu tek predstoji riješiti probleme unutar samoga sebe, a da bi uopće mogao značajnije utjecati na riješenje globalnih problema, koji su uistinu golemi i kojih je jako puno.

Predstojeći summit G7 u Francuskoj održat će se u sjeni velikih nesuglasica između vođa „velike sedmorice“ oko kriznih pitanja i budućeg razvoja svjetskih država.

Na konferenciji za medije francuskog predsjednika Emmanuela Macrona uoči summita G7 koji će se održati od 24.-26. kolovoza u prestižnom francuskom odmaralištu Biarritzu, francuski je vođa izjavio kako se u svijetu događa „vrlo duboka kriza demokracije“, a govorio je i o „krizi kapitalizma“ i „krizi nejednakosti“. Također je kazao kako bi objava zajedničke izjave u takvim okolnostima bila „besmisleni“ korak.

Ovdje bismo dodali, kako će, drugim riječima, ovo biti prvi put od 1975.g. i održavanja prvog summita (tada još) G6, da neće biti usvojena zajednička deklaracija, što samo po sebi dovoljno govori o veličini problema. Macron je također govorio i o nesuglasju sa SAD-om oko Pariškog klimatskog sporazuma, kazavši, kako se „predsjednik Trump neće suglasiti s potpisivanjem zajedničkog sporazuma“, u kojem bi se izrazio zajednički stav razvijenih zemalja po tom pitanju.

Summit G7 održat će se u turističkoj destinaciji Biarritz na jugu francuske atlantske obale. Očekuje se da će atmosfera na summitu biti prilično napeta zbog suprostavljenih stavova ne samo oko pitanja klime, već i onima oko Irana ali i u sferi trgovine. Naime, niz članica EU već je objavilo, poput Francuske, ili uskoro planira objaviti uvođenje novih (većih) poreza na velike američke IT-tvrtke, koji će imati neugodne posljedice po američke korporacije. Kao protuodgovor, američki predsjednik Trump zaprijetio je primjenom carina na uvoz francuskih vina. Osim toga SAD i EU još se uvijek nisu uspjele dogovoriti o novom trgovinskom sporazumu. A bez njega SAD mogu uvesti carine i na uvoz europskih automobila. Podsjećamo da je Trump u svibnju ove godine samo odgodio njihovo uvođenje ali ta prijetnja i dalje ostaje „visjeti u zraku“.

U tom kontekstu ne manje važan moment je i Brexit i činjenica da se London i Bruxelles još uvijek nisu uspjeli dogovoriti o sporazumnom izlasku Velike Britanije iz EU. S tim u svezi Boris Johnson je već ranije stigao na europsko kopno, kako bi prije summita G7 obavio pregovore s vodstvom EU, želeći dobiti mogućnost za pokretanje novih pregovora po tom pitanju. Za sada je mogao dobiti samo izjavu njemačke kancelarke Angele Merkel, da „Velika Britanija ima 30 dana“ za prijedlog alternativne varijante oko moguće pojave granice između Sjeverne Irske i Republike Irske nakon Brexita. Niti Macron nije bio puno darežljiviji prema Borisu Johnsonu. Francuski vođa mu je kazao kako za pregovore o preispitivanju uvjeta sporazuma o izlasku Velike Britanije iz EU „nema vremena“.

Ali to još nije sve! Svega tjedan dana uoči početka summita stigao je još jedan udarac jedinstvu G7: američki čelnik Donald Trump predložio je povratak Rusije  u sastav G7 tj. G8 na summitu slijedeće godine. Međutim niz čelnika EU istupio je protiv takvoga prijedloga. Konkretno, protiv su oni glavni – Boris Johnson i Angela Merkel, koji su na jučer održanoj zajedničkoj konferenciji za medije u Berlinu iskazali svoje protivljenje Trumpovom prijedlogu. I dok je Johnson podsjećao na rusku „umješanost“ u trovanje kemijskim oružjem na britanskom tlu i na krizu u Ukrajini i druge točke u svijetu, Merkel je bila puno pragmatičnija, kazavši samo, kako još nema dovoljno napretka u odnosu na 2014.g. i kako se još nisu stekli uvijeti za povratak Rusije u klub G7. A sve je ovo zanimljivo i u kontekstu da sama Moskva više uopće ne preferira svoju reintegraciju u taj tzv. elitni klub. Štoviše, kao ključne međunarodne platforme za rješavanje globalnih problema ona već duže vrijeme ističe isključivo summite država G2O ili Vijeće sigurnosti UN-a. Drugim riječima, Moskva se ne želi dati ucjenjivati politikom „mrkve i btine“, u kojoj bi „mrkva“ bila G8, a „batina“ njezino odustajanje od pojednih ključnih nacionalnih interesa koje sada štiti na prostorima izvan svoga teritorija (kao što to već odavno čine i SAD-a), prije svega u Siriji i istoku Ukrajine, ali i u odnosima s Kinom, Venezuelom i Iranom. Zato Trumpove najave o potrebi vraćanja Rusije u G8, preciznije „u krilo“ Zapada, u sadašnjim globalnim uvjetima služe isključivo kao „igra“ oko „prijestolja“ u samom „elitnom“ klubu G7. Klubu – kojemu tek predstoji riješiti probleme unutar samoga sebe, a da bi uopće mogao značajnije utjecati na riješenje globalnih problema, koji su uistinu golemi i kojih je jako puno.

 

Francuski predsjednik Emmanuel Macron, uoči predstojećeg summita G7 čiji će Francuska biti domaćin, intenzivirao je svoje diplomatsko-političke napore i susrete na domaćem tlu sa „škakljivim“ gostima – visokopozicioniranim dužnosnicima iz isto tako „škakljivih“ ili, drugim riječima – po Zapad odmetnutih država. Očito je kako domaći summita želi u očima svojih kolega ostaviti dojam o Francuskoj, kao jednoj od ključnih država svijeta koja može preuzeti posredničku ulogu, ili ulogu mosta između sukobljenih strana – između Istoka i Zapada. Osim toga, Macron je, vjerojatno, kao i sam Trump, potpuno svjestan kako platforma G7 danas više nema stvarnu snagu za rješavanje ključnih globalnih političkih, gospodarskih i sigurnosnih problema, i da su je nadjačale one političke platforme, poput, primjerice G20, na kojima osim “sedmorice velikih” stoje još i najmanje Rusija i Kina, a onda i pojedine ključne regionalne države. Koliko će Macron u svemu tome uspjeti tek ćemo vidjeti, ali da se zdušno trudi – to mu nitko ne može poreći.

Tako će, nakon što je proteklih dana na Azurnoj obali Macron ugostio ruskog predsjednika Vladimira Putina, u petak, 23. kolovoza, u posjet Parizu stići i iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif. Sasvim sigurno ne slučajno. Naime, u srijedu je predsjednik Emmanuel Macron predložio ili omekšavanje protuiranskih sankcija, ili izradbu „kompenzacijskog mehanizma, koji bi iranskom narodu omogućio bolji život“, u zamjenu za potpuno ispunjenje nuklearnog sporazuma s Teheranom, iz kojeg su se Sjedinjene Države jednostrano povukle u svibnju prošle godine. Ovdje je bitno napomenuti kako se za očuvanje nuklearnog sporazuma s Iranom, osim njega i Francuske, zauzimaju i Njemačka i Velika Britanija, ali i Rusija i Kina. Naravno, puka politička retorika i potpora sporazumu za Teheran nema nikakvu važnost ukoliko se obveze koje iz njega proizlaze ne provode od strane europskih supotpisnica samoga sporazuma, prije svega u odnosu na neometan nastavak izvoza iranske nafte, što je sada ugroženo zbog američkih prijetnji sankcijama prema svima onima koji surađuju s iranskim energetskim sektorom.

Danas je iranski šef diplomacije izjavio kako je Iran spreman raditi po spomenutim francuskim prijedlozima s ciljem spasa nuklearnog sporazuma. „Na stolu su, kako francuski tako i iranski prijedlozi, i mi se spremamo raditi nad njima već od sutrašnjega dana“, izjavio je Zarif, dodavši, kako „s nestrpljenjem iščekuje ozbiljan razgovor s predsjednikom Macronom o mogućim pomacima naprijed“.

Iranski ministar vanjskih poslova osvrnuo se i na američke napore za osnivanje međunarodne koalicije za osiguranje sigurnosti plovidbe u Hormuškom tjesnacu i Perzijskom zaljevu, kojoj su se do sada službeno priključili Velika Britanija, Australija i Bahrein. „Jasno je kako se namjera SAD-a o svom prisustvu u Perzijskom zaljevu sastoji od suprostavljanja Iranu. Ne očekujte da ćemo mi šutjeti kada nam netko dođe i počme prijetiti“, zaključio je Zarif.

Japansko-južnokorejski odnosi nastavljaju se zaoštravati na političkoj, gospodarskoj, a čini se i na sigurnosnoj razini. Nakon što smo proteklih tjedana s pozornošću pratili jačanje napetosti na relaciji Tokio-Seul, koji imaju tendenciju prelaska u međusobni otvoreni trgovinski rat poput onog američko-kineskog, danas je stigla i nova vijest koja samo potvrđuje naše teze o opasnosti od pogoršanja tih odnosa ne samo po širu gospodarsku stabilnost, već i po ukupnu sigurnosnu konstrukciju toga dijela Azije – naslonjene na američke nacionalne interese, s obzirom da su obje te zemlje ujedno i najveće azijske saveznice SAD-a.

Naime, zapovjednik Službe za nacionalnu sigurnost Južne Koreje izjavio je u četvrtk, 22. kolovoza, kako je vlada u Seulu donijela odluku o povlačenju iz sporazuma o razmjeni obavještajnih podataka s Japanom. U izjavi se kaže slijedeće: „Vlada je donijela odluku o prestanku razmjene obavještajnih informacija s Japanom. Potvrda te odluke bit će dostavljena Tokiju po diplomatskim kanalima. Japan nije mogao objasniti razloge brisanja Južne Koreje sa spiska trgovinskih partnera od povjerenja… što je imalo za posljedicu osjetne promjene u sferi vojne suradnje dviju zemalja…. Nastavak sporazuma o razmjeni važnih vojnih podataka više nije u nacionalnom interesu Južne Koreje.“

Japan i J. Koreja na granici trgovinskog rata: Seul od Tokia traži kompenzacije za zločine tijekom japanske kolonijalne vlasti

Trump, poput uvrijeđene nevjeste nakon odbijanja Danske da s njim razgovara o američkoj kupnji Grenlanda, nakon svoje jučerašnje odluke o odgodi službenog posjeta Kopenhagenu, zakazanog za cca dva tjedna, sada ide još i dalje.

Kao što smo na Geopolitika Newsu već ranije pretpostavili (vidi poveznicu ispod teksta), Trump će, nakon „odbijenice“ danske vlade i označavanja njegove ideje o kupnji Grenlanda „apsurdnom“, nastaviti s pritiscima na tu zemlju, a jedan od njih svakako je i njegov najnoviji tvit.

Danska je bogata zemlja i mora puno više uplaćivati u NATO, napisao je Trump u svom tvitu.

„… Danska na NATO troši svega 1,35% BDP-a. To je bogata zemlja i mora plaćati 2%“, navodi američki čelnik i dalje kaže, kako SAD „štiti Europu, ali 2% plaća svega osam zemalja od njih 28, a SAD troše puno, puno više“.

Međutim, Trump bi s Danskom ipak trebao biti malo „nježniji“. Naime, ta je zemlja jedna od najvjernijih američkih saveznica na europskom tlu uopće. Dovoljno je podsjetiti i kako Kopenhagen već par godina odbija dati službeni odgovor na zahtjev operatera projekta ruskog plinovoda „Sjeverni tok 2“, tvrtci „Nord Stream 2“ AG, da se trasa toga plinovoda, koji se gradi dnom Baltičkog mora, u posljednjoj dionici prema Njemačkoj gradi kroz danske teritorijalne vode. Pa iako Danska formalno-pravno ne može spriječiti gradnju plinovoda kroz svoj isključivi gospodarski pojas (gdje bi se on mogao izmjestiti), ona otezanjem davanja odgovora koči navedeni projekt i u krajnjem ga slučaju može primorati na izmjenu prvotne trase, koja bi, u tom slučaju, bila veća za cca 50 kilometara. To nije neki veliki problem za same investitore, ali je otezanje s odgovorom od strane danske vlade, zapravo, davanje vremena Washingtonu da pokuša svojim političkim metodama sprječiti izgradnju toga plinovoda kojim će u Europu teći, kako on tvrdi „zli ruski plin“, i trasirati put za američki „plin slobode“ (kako je američki LNG za EU i poluslužbeno nazvan od strane američkog državnog vrha). Dakle, Danska je prema tom pitanju za američke interese vrlo konstruktivna. Zato Trump, zbog svoje ideje oko kupnje Grenlanda na Kopenhagen ne bi trebao ići tako tvrdo. Ali to je, vjerojatno, samo nastavak jedne, blago rečeno neobične vanjske politike, koja u praksi dovodi do rasipanja dotadašnjih neupitnih američkih saveznika ili njihovog držanja na okupu isključivo putom sile i ucjene. Takva je politika možda i korisna na kratke staze, ali je dugoročno gledano vrlo rizična.

Trump se nije šalio: zbog izjava danske premijerke o Grenlandu odgodio je posjet Danskoj

 

Foto: preuzeto s RT.com

Tijekom svog službenog posjeta Finskoj ruski predsjednik Vladimir Putin izrazio je uvjerenje u uspješnu realizaciju projekta plinovod „Sjeverni tok 2“.

To je na jučerašnjoj zajedničkoj konferenciji za medije s finskim predsjednikom Sauli Väinämö Niinistö-m izjavio ruski čelnik, odgovarajući na pitanje novinara.

Pri tom se Putin zahvalio finskom državnom vrhu za „pragmatično ponašanje“ pri sudjelovanju u „jednom od najvećih europskih međunarodnih projekata“, konstatiravši, kako je izgradnja plinovoda na finskoj dionici koja prolazi kroz isključivu finsku gospodarsku zonu, već završena.

Prema ranije objavljenim informacijama ruskog Gazproma od sredine kolovoza, do sada je izgrađeno više od 1800 kilometara plinovoda „Sjeverni tok 2“, ili 73,6% od njegove ukupne duljine.

 

Nezadovoljstvo francuskih gospodarstvenika i javnosti Zapadnom politikom sankcija prema Rusiji, imalo je priliku otvoreno se izraziti prilikom pripreme susreta Macron-Putin na francuskoj Rivieri. Naime, sankcije koje je EU 2014. nametnula Rusiji zbog aneksije Krima, kaznile su i njezine tvorce. Poglavito francuske poljoprivrednike. Npr., istodobnim ukidanjem sistema kvota  u proizvodnji mlijeka na EU razini i izvoza mlijeka u Rusiju, 2015. godine, Francusku je potresla snažna «mljekarska kriza», označena naglim padom cijene mlijeka i posljedičnim, dotad neviđenim, padom prihoda francuskih mljekara.  Naprotiv, europski embargo na izvoz prehrambenih proizvoda u Rusiju, pokrenuo je rusku prehrambenu industriju, koja je 2017. ostvarila rekordni izvoz od 16, 4 milijardi eura.

Svoju metodu vladanja «lijevo i desno, u isto vrijeme» francuski se predsjednik trudi primijeniti na međunarodnoj razini odnosno vratiti Francuskoj ulogu razumnog, nepristranog pregovarača.  Što je Sizifov posao, s obzirom na obveze koje je Francuska preuzela reintegracijom NATO-ovog integriranog zapovjedništva 2009. (Sarcozy), i s obzirom na nepredvidivost Trumpove «twitter diplomacije» i karizmu ruskog predsjednika. U tom kontekstu, susret francuskog predsjednika s Putinom na francuskoj Rivieri, nekoliko dana prije Summita G7, sastanka «sedmorice veličanstvenih», organiziranog u Biarritz-u, na suprotnoj – atlantskoj (baskijskoj) obali Francuske, više je simboličnog značaja. Radi se o Macronovom pokušaju da, u sjeni priprema za summit G7, postigne pomak u pregovorima s Rusijom i o tom pomaku izvijesti sudionike G7.

Pomaci i nesuglasice u francusko-ruskim odnosima

Francuski predsjednik je najavio da je temeljni uvjet za povratak Rusije u G7, dakle za povratak na samite formata G8, postizanje prihvatljivog riješenja za izlazak iz ukrajinske krize. Ruski predsjednik potvrdio je da su pomaci mogući, s obzirom na kontakt koji je uspostavio s novim ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, a u kojem je posredovao Emmanuel Macron: «Postoje stvari koje su vrijedne rasprave i koje navode na oprezni optimizam.» (Euronews, 19. 8. 2019).

Očekivano, po pitanju Sirije, potvrdile su se nesuglasice koje proizlaze iz temeljno različitog pristupa sirijskoj krizi, kao i samoj definiciji terorizma u tom prostoru. Neslaganja, dakle, uključuju i aktualni problem uspostavljanja učinkovitog primirja u Idlibu, za koje Putin smatra da je nespojivo s njegovom željom da pomogne Bašaru el Asadu da se riješi terorističkih prijetnji.

O napetostima u američko-iranskim odnosima, pitanju koje je na dnevnom redu Summita G7, 24. kolovoza u Biarritzu, postoji francusko-ruski konsenzus oko prezervacije Bečkog sporazuma o iranskom nuklearnom naoružanju iz 2015., kao ključnog alata u kontroli iranskog nuklearnog programa. Međutim od Rusije, koja i sama trpi od američke politike sankcija, nerealno je očekivati da prihvati ulogu moderatora.

Između karizme i «demokratske nezrelosti»

Susret Putin-Macron polučio je i temeljnu, metodološku nesuglasicu  koja ih dijeli. Dok se Putin dekompleksirano služi svojom neupitnom karizmom, Macronova je tek u nastajanju i opterećena percepcijom karizme u zapadnom demokratskom društvu. Prema sociologu Max Weber-u, radi se o ostatku utjecaja religije na razvoj društva koji se je održao u suvremenoj politici. Karizma, riječ prenesena u politički rječnik, dolazi od svetog Pavla koji je tako nazvao kvalitetu koja je čovjeku Bogom podarena. Kod Webera, karizma je jedan od tri ključna motiva zbog kojih se čovjek pokorava čovjeku. Druga dva su običaj (tradicija) i zakoni/kodeksi. Kada se čovjek pokorava čovjeku s karizmom, on to čini jer misli da on posjeduje božansku, odnosno nesvakidašnju kvalitetu kojom budi entuzijazam.

U tom kontekstu, europske demokracije često izraz želje nekog demokratskog naroda da ga vodi karizmatični čelnik, objašnjavaju kao oblik demokratske nezrelosti toga naroda. «Čuvari demokracije», u inkvizitorskom duhu čuvara raznih revolucija, tako su Hollandu zamjerali što nije dovoljno autoritativan, a za Macrona tvrde da je preautoritativan. Stoga je danas teško dokučiti kakav bi to trebao biti demokratski vođa. U nedostatku orijentira, mladi francuski predsjednik rijetko prakticira autokritiku, iako se ne libi kritizirati «demokratsku nezrelost» drugih naroda.

Putinovom dolasku u Brégançon prethodili su glasni zahtjevi bezbrojnih udruga za zaštitu ljudskih prava i francuske ljevice (organizacija koje uživaju sve manju potporu francuskog javnog mnijenja) da ruskom predsjedniku bude postavljeno pitanje nedemokratskog suzbijanja demonstracija u Rusiji. Tako se je Emmanuel Macron, vidno nenadahnut, upustio u oprezan i predugačak  diskurs: «Jer je Rusija europska, ona zauzima značajno mjesto u Europi vrijednosti […] I baš u ime toga mjesta mi smo ovo ljeto apelirali da se poštuje pravo na prosvjedovanje, na slobodu mišljenja i slobodnog kandidiranja na izborima […] sve europske države, pa i Rusija, trebale bi ta prava u potpunosti ispoštovati, a ja vjerujem u  europsku Rusiju… »

Tu je priču Putin smireno skratio jasnom i efikasnom izjavom da se ne želi suočiti s događajima poput onih iz Pariza, aludirajući na krizu Žutih prsluka, odnosno visoki broj uhićenih, preminulih i ranjenih  među prosvjednicima i policijskim snagama.

U sjeni Summita G7

S jedne strane, zbog pitanja demokratske zrelosti i nezrelosti, propuštena je prilika za metodološko približavanje dvaju predsjednika. Naime, ruski predsjednik nije povjerovao francuskom, da su, u uvjetima rastućih nejednakosti – koje su središnja tema Summita G7, prosvjedi produktivni jer su sposobni potaknuti nužne socijalne transformacije.

S druge strane, propuštena je zlatna prilika za dovođenje u pitanje danas uvriježenog mišljenja, prema kojem narodi jedino mogu birati između izvansistemskog autoritarizma (globalna percepcija Trumpove i Putinove vladavine) i socijalnog statusa quo (europske parlamentarne demokracije). Naime, upravo Macronova metodologija nudi treću alternativu: ideju da je dužnost političara reagirati na osjećaj demokratske otuđenosti (Žuti prsluci) političkom snagom koja mijenja stvari (nedostatni, ali svejedno odgovori Macronista na zahtijeve Žutih prsluka). Francuski predsjednik ne uspijeva svoju ideju afirmirati na međunarodnoj razini jer se na individualnoj još uvijek nalazi u dilemi, treba li  karizma, ili ne treba biti faktor koji donosi važne promjene. Stoga  danas, plašt karizme ili snage za društvene transformacije nose desničarski ekstremisti.

Od nametanja modela zapadne demokracije oružjem (Sirija, Libija…) do «Narančaste revolucije» i «arapskih proljeća», potrošio se je diskurs o zapadnim demokratskim slobodama, te njegova reiteracija iritira sugovornike, kao što je to došlo do izražaja prilikom susreta Macron-Putin. Stoga je nejasno zašto francuski predsjednik inzistira na tom diskursu. Rusi ga ionako percipiraju kao «proameričkog mondijalista», jednog među ostalim EU vođama kojima demokratski principi daju sve slobode osim one da budu protuamerički ili proruski nastrojeni.

U isto vrijeme, jednako je nejasna ruska nezainteresiranost za zajedničko promišljanje mogućih izlaza iz krize financijskog kapitalizma kojem su, nakon pada Berlinskog zida, bezrezervno prisegli. Nezaustavljiv rast nejednakosti urušava socijalne sustave razvijenih država, koji u svakom trenutku mogu generirati prosvjede s eskalacijom nasilja, poput onih Žutih prsluka. Sama Rusija ne nudi rješenja za premošćivanje jaza između dobitnika i gubitnika globalizacije, niti prihvatljiv model odgovora na nezadovoljstvo građana. Stoga, neovisno o simpatijama prema Rusiji, u potrazi za boljim životom, Europljani i dalje ne iseljavaju u Rusiju.

Rusi s francuske Riviere

U tom kontekstu, izbor francuske Riviere za susret s Putinom nije slučajan. S jedne je strane, pozivom u utvrdu Brégançon koju je francuski predsjednik Macron već drugu godinu za redom izabrao za svoj tradicionalni kolovoški predsjednički radni odmor, ukazana je čast ruskom predsjedniku. Radi se o rezidenciji koju su Macronovi prethodnici, s iznimkom Mitteranda, uglavnom izbjegavali zbog negativnog iskustva Charles De Gaulle-a. On je u Brégançon-u, u kolovozu 1964., proveo samo jedan dan. Svejedno mu se je ta utvrda, podignuta na vrhu stijene što strši iz mora, na 35 metara nadmorske visine, nekoliko metara od obale rta Bénat, zgadila za cijeli život.  Neoubičajeno visok francuski predsjednik proveo je noć u Brégançon-u stiješnjen u premalenom krevetu i u tjeranju oblaka komaraca kojih se je grozio.  Tamo se nikada više nije vratio, što ga nije spriječilo da 1968. Bréganson proglasi službenom predsjedničkom rezidencijom, te da ta utvrda s nedalekim kopnom uskoro bude povezana pomoću umjetne prevlake, čiji parking služi i kao heliport.

Francuska Riviera nije samo odredište svjetskog jet seta, nego i  omiljeno stanište ruskih milijardera, koje bi susret Macron-Putin mogao senzibilizirati na središnju temu Summita G7 : rast nejednakosti. Naime, neposredno nakon pada komunizma 1991., u luksuzu i šiku francuske Riviere, prepoznali su se ruski oligarsi Abramovich, Ribolovlev, Prohorov, Deripaska, Pugachev, Blavatnik i drugi. Požurili su s obnavljanjem vjekovnih spona između ruskih careva i Riviere i, naravno, sa sigurnim plasiranjem brzo zarađenog novca. Uglavnom su investirali u vile Belle Epoque u Cap-d’Antibes i Saint-Jean-Cap-Ferrat, sjeverno od Brégançon-a. Kao i drugi  došljaci prije njih, popularno zvani «novaritchs  s Riviere» u početku su bili prozivani zbog ekstravagancija (rastrošnosti), lošeg ukusa i manjka edukacije, da bi se postupno stopili sa sredinom u kojoj su se zatekli. Vrijeme ruske rastrošnosti danas je prošlost, a prisustvo na Rivijeri diskretno (uputstva i jelovnici pisani na ćirilici, ruski proizvodi u trgovinama…). Postupno, počevši od sredine XIX stoljeća, ruska zajednica se je uključivala u život i razvoj Riviere od Saint-Tropeza do San Rema. O tom razdoblju svjedoče crkve, među kojima pravoslavna katedrala Svetog Nikole u Nici, jedna od najvećih ruskih crkvi izvan Rusije, čiju je gradnju naručio Aleksandar II. Francusko-ruski afiniteti prema znanosti izrazili su se u utemeljenju ruske Zoološke stanice u Villefranche-sur-Mer 1855., na inicijativu Alexis de Korotneff-a i zahvaljujući ruskim financijama. 1931. Zoološka stanica je i službeno preuzeta od strane francuskog Ministarstva obrazovanja, da bi 1983. prerasla u Centar za oceanografske studije i istraživanja, povezan s CNRS-om (centralnim francuskim državnim istraživačkim institutom) i s Oceanološkim observatorijem 1989. godine.

Dakle, postoje realni uvjeti za «klimatsko zatopljenje» u francusko-ruskim odnosima, koje je Macron, u Brégançon-u, najavio citirajući Dostojevskog, odnosno njegovu ideju europske Rusije.

U međuvremenu, dok se na račun Rusa, od Saint-Tropeza do Monaka, i dalje prepričavaju stereotipni vicevi, poput: «Kupio sam kravatu za 500 eura!» veli jedan «novaritch» drugom, koji mu uzvraća: «Baš si bedast, u dućanu do, mogao si ju dobiti za dvostruko veću cijenu!», američkom predsjedniku Trumpu se žuri, pa zbija šale s Europljanima. Iako su sankcije element američke politike prema Rusiji kojoj su se Europljani uglavnom nevoljko pridružili, on je  požurio izjaviti da bi osobno podržao bezuvjetni povratak Rusije u G8, dakle i ukoliko ne bude ispoštovan Sprazum iz Minska, kako to zahtijevaju Europljani.

Predstojeći Summit G7 u Biarritzu usredotočiti će se na nejednakosti u globalnom kontekstu, obilježenom nacionalističkim iskušenjima, ekonomskom nesigurnošću, socijalnim i ekološkim krizama. Održat će se u trenutku u kojem francuski mediji javnosti predstavljaju statistike iz kojih proizlazi da je 2019. godina rekordnih profita (514 milijardi dolara), poglavito u Francuskoj u kojoj je isplaćeno najviše dividendi: 51 milijarda dolara. Međutim, kako očekivati  da će biti poduzete učinkovite mjere kada će biti temeljene na polazišnoj analizi: «Globalizacija je imala blagotvoran učinak u smislu izvlačenja velikog dijela svjetskog stanovništva iz ekstremnog siromaštva.»

 

 

Ukoliko se nastave pritisci američke administracije na Iran, tamošnje vlasti upozoravaju na negativne posljedice koje će takva politika imati za pomorske prijevoznike nafte na regionalnoj, ali i na svjetskoj razini.

Iranski predsjednik Hassan Rouhani danas se susreo s vrhovnim vjerskim vođom Alijem Hameneijem i članovima iranske vlade. Tijekom sastanka Rouhani je upozorio SAD i druge zemlje na posljedice zbog njihovog nastojanja za potpunim prekidom izvoza iranske nafte.

„Svjetske države znaju kako u slučaju smanjenja izvoza nafe iz Irana na nulu međunarodni pomorski putovi neće biti tako sigurni, kao ranije. Jednostrani pritisak na Iran neće im zato dati nikakvu prednost i ne jamči njihovu sigurnost u regiji i svijetu u cjelini“, kazao je iranski predsjednik.

Iranska je vlada u više navrata upozoravala SAD na posljedice provedbe „nepredvidljive“ vanjske politike, kao i o rizicima vojnoga sukoba na Bliskom istoku zbog moguće propasti sporazuma o iranskom nuklearnom programu nakon američkog jednostranog povlačenja iz istog u svibnju prošle godine.

Upravo je o tome, u srijedu, 21. kolovoza, u Stockholmskom institutu SIPRI govorio iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif: „Predsjednik Trump ne može računati na to da će se on ponašati nepredvidljivo, a da će drugi biti predvidljivi. Nepredvidljivost dovodi do uzajamne nepredvidljivosti. Uzajamna nepredvidljivost dovodi do kaosa. Nemogućnost postizanja suglasnosti (o provedbi obveza iz nuklearnog sporazuma) u lošijoj varijanti dovest će do rata, i u tom će slučaju izgubiti svi: u ratu nema pobjednika.“

 

Švedski medij Expressen piše o porastu prodaje sprejeva na bazi papra u toj zemlji zbog  porasta silovanja. Tako je prodaja tih sprejeva u pojedinim regijama te zemlje skočila za čak 90% zbog straha od počinjenja toga kaznenog djela.

Trgovački lanac Kjell & Company objavio je podatak, da je prodaja predmeta za samoobranu u kolovozu porasla za 90% u usporedbi s lipnjom ove godine.

Proizvođač spreja na bazi papra Plegium navodi kako prodaja raste godinama, ali ovoga se ljeta dogodio pravi „bum“. Druga tvrtka-proizvođač toga preparata „Bodyguard“ priopćila je kako joj je prodaja porasla za 21%.

Navedna švedska novina piše slijedeće: „Švedska je ljetos bila potresena serijom silovanja. Najviše tih događaja dogodilo se u Uppsali, gdje su samo od 3. do 7. kolovoza izvršena dva silovanja i dva pokušaja silovanja.“

Međutim, koliko je stanje za nevjerovati, a o čemu bi morali voditi računa i svi oni koji zdušno zagovaraju slobodu migracija s Bliskog istoka i Afrike i u Hrvatskoj, svjedoči i podatak da policija u mnogim švedskim gradovima savjetuje ženama da ne izlaze same noću i da se ranije vraćaju kući. Drugim riječima, policija traži prilagodbu dosadašnjeg načina života starosjedilaca novonastalim okolnostima i de facto priznaje svoju nemoć u zaštiti građana pred pojačanim intenzitetom seksualnog nasilja na ulicama švedskih gradova. Jer, prema podacima, objavljenim prošle godine, 58% osuđenih nasilnika u Švedskoj rodilo se izvan Europe. U onim slučajevima kada žrtva nije poznala napadača, udio tih počinitelja veći je od 80%. Gotovo 40% osuđenih nasilnika su doseljenici s Bliskog istoka ili Afrike – regija iz kojih je Švedska posljednjih godina primila najveći broj migranata.

Prema ranije objavljenim informacijama švedskog Nacionalnog vijeća za sprječavanje nasilja (BRA), posebno je zabrinjavajući porast nasilja prema djeci, koji je dosegnuo rekordnu razinu, kao i veliki porast počinjenja kaznenih dijela od strane mlade migrantske populacije.