Nakon 6 sati i 20 minuta razgovora (od čega nekoliko sati „oči u oči“ samo dvojica predsjednika), u ruskom crnomorskom odmaralištu Sočiju večeras je završio sastanak ruske i turske delegacije predvođene predsjednicima Vladimirom Putinom i Recepom Tayyipom Erdoganom o stanju u Siriji u kontekstu turske vojne operacije „Izvor mira“, kao i američko-turskog sporazuma o 120-satnom prekidu vatre koji je istekao večeras u 20:00 sati. Današnji su pregovori održani nakon što je Erdogan prethodno odbacio plan francuskog predsjednika Emmanuela Macrona za sjevero-istok Sirije. I ne samo da ga je odbacio, već je Macrona optužio da predstavlja „teroriste“ i da govori u njihovo ime.

Rat ili mir? Tko dobiva, a tko gubi? S kim će Turska dalje – s Rusijom ili SAD-om…? Samo su neka od pitanja koja ovih dana, ali i tjedana i mijeseci golicaju svjetsku javnost, medije i političare. Zato nije nikakvo čudo da je u Soči stigao rekordni broj novinara: 138 reportera iz čitavoga svijeta iščekuje rezultate rusko-turskih pregovora na vrhu. I dočekali su ih. Na zajedničkoj konferenciji za medije oba su predsjednika izjavila kako nisu razgovarala samo o Siriji, već i bilateralnim odnosima, plaćanju u nacionalnim valutama u međusobnoj trgovinskoj razmjeni, gospodarskoj suradnji… Ali, naravno, svi su čekali samo jedno – riječ domaćina, Vladimira Putina, vezano uz Siriju i daljnje ruske i turske poteze uz tu zemlju.

A Putin je odmah nakon pregovora s Erdoganom pred novinarima izjavio slijedeće: Rusija i Turska došle su do sudbonosnih riješenja za stanje na sirijsko-turskoj granici. Te će odluke objaviti ministri vanjskih poslova dviju zemalja, kazao je Putin, a one će, prema njegovom mišljenju, omogućiti riješenje dostatno opasne situacije koja je sada stvorena na granici dviju zemalja.

Turski vođa Erdogan je kazao kako je „detaljno upoznao“ svoga ruskog kolegu o stanju na sjevero-istoku Sirije.

Mnistri vanjskih poslova Rusije i Turske Sergey Lavrov i Mevlut Cavushoglu zajednički su objavili vijest o potpisanom Memorandumu o razumijevanju između Moskve i Ankare, što je jedan od glavnih rezultata pregovora između dvojice predsjednika. Dokument uključuje 10 točaka, od kopjih su najvažnije slijedeće:

–          Obje strane potvrđuju privrženost očuvanju političkog jedinstva i teritorijalne cjelovitosti Sirije, kao i osiguranju nacionalne sigurnosti Turske;

–          Rusija i Turska naglašavaju svoju odlučnost u borbi protiv terorizma u svim njegovim oblicima i pojavnostima, i suprostavljaju se separatističkim težnajma na sirijskom teritoriju. U tom su se smislu dvije zemlje dogovorile da postojeći status quo u sadašnjoj zoni provedbe turske operacije „Izvor mira“ između sirijskih gradova Tel Abyad (regija Rakka) i Ras el-Aina (regija Haseke) u dubini do 32 kilometra bude očuvan;

–          Počevši od 12:00 sati po lokalnom vremenu 23. listopada (srijeda) na sirijsku stranu tursko-sirijske granice izvan zone turske operacije uvest će se postrojbe ruske vojne policije i sirijske granične službe. Oni će pomagati izvlačenje kurdskih postrojbi narodne samozaštite (YPG) i njihovog teškog naoružanja 30 kilometara od sirijsko-turske granice. To povlačenje mora biti završeno tijekom idućih 150 sati počevši od gore naznačenog sutrašnjeg roka;

–          Nakon toga strane su se dogovorile pristupiti zajedničkom rusko-turskom patroliranju na dubini 10 kilometara od granice prema zapadu i istoku od zone operacije „Izvor mira“, osim grada Kamshli (regija Hasake);

–          Sve postrojbe YPG i njihovo naoružanje bit će povučeno iz zona gradova Manbij i Tel Rifat (regija Aleppo);

–          Obje strane poduzet će nužne mjere za sprječavanje infiltracije terorističkih elemenata, a također će poduzimati zajedničke radnje za omogućavanje sigurnog i dragovoljnog povratka izbjeglica;

–          Osnovat će se zajednički mehanizam za monitoring i verifikaciju za nadzor i koordinaciju aktivnosti iz Memoranduma;

–          Obje će strane nastaviti raditi na traženju političkih riješenja sirijskog sukoba u okviru „Astanskog mehanizma“ i podržat će rad Ustavotvornog vijeća Arapske Republike Sirije.

Razgovor Putin-Erdogan u Sočiju traje već pet sati

 

Ako je netko mislio kako su nedavni pregovori u Ankari između američke delegacije predvođne potpredsjednikom SAD-a Mike Penceom i turske delegacije na čelu s predsjednikom Erdoganom – koji su trajali gotovo 5 sati bili predugi, onda će se itekako  iznenaditi činjenicom da danas započeti pregovori u Sočiju između predsjednika RF Vladimira Putina i turskog čelnika Recepa Tayyipa Erdogana traju već više od pet sati i da k tome još nisu gotovi.

Glavna tema sastanka je, naravno, stanje u Siriji u kontekstu turske vojne operacije „Izvor mira“ na sjevero-istoku te zemlje, pokrenute 9. listopada, ali i američko-turskog sporazuma o prekidu varte na 120 sati – koji ističe upravo danas na veče.

Prije početka pregovora Putin je izjavio kako se nada da će „sadašnja razina rusko-turskih odnosa, koja je dosegnuta posljednje vrijeme, odigrati svoju ulogu u rješavanju svih pitanja i omogućiti pronalazak odgovora na sva, čak i vrlo složena pitanja u interesu kako Turske tako i Rusije, i svih zemalja regije“.

Turski čelnik Erdogan izjavio je slijedeće: „Zahvaljujem poštovanom gospodinu Putinu za ovaj poziv koji je vrlo važan u svjetlu događaja koji se odvijaju u regiji i koji će biti na korist. Prije ovoga posjeta mi smo imali vrlo plodonosne pregovore po ovoj tematici. Naravno, imat ćemo mogućnost također razmotriti i naše bilateralne odnose. Vjerujem da će ovi pregovori osigurati vrlo ozbiljne mogućnosti za operaciju „Izvor mira.“

Očekuje se kako će dvojica predsjednika nakon završetka sastanka na konferenciji za medije dati izjave i odgovarati na novinarska pitanja.

Podsjećamo: 13. studenog turski predsjednik Erdogan trebao bi otputovati u Washington na sastanak s američkim kolegom Donaldom Trumpom, također vezano uz temu Sirije i turske vojne intervencije u toj zemlji.

Izvor: Dnevno.hr

Liberalna stranka Justina Trudeaua ipak je zadržala vlast, ali tijesna izborna pobjeda znači da će kanadski premijer morati sastaviti manjinsku vladu, javljaju u utorak svjetske novinske agencije.

Njegova stranka imat će najviše mjesta u parlamentu, ali će drugi mandat biti puno teži jer će se morati oslanjati na ostale stranke u donošenju zakona.

Očekuje se da će liberali osvojiti 156 od 338 mjesta u parlamentu, što znači da im za većinu nedostaje još 14, piše N1. Trudeauovi konzervativni rivali desnog centra blizu su osvajanja 122 mjesta, što je veliki porast u usporedbi s 95 mjesta koliko su imali ranije.

Ovi savezni izbori smatraju se referendumom o Trudeauu, koji je izdržao težak prvi mandat okaljan skandalom. “Učinili ste to, moji prijatelji. Čestitam!”, rekao je u utorak Trudeau svojim pristašama u Montrealu. Obraćajući se svojim biračima diljem zemlje, Trudeau im je zahvalio: “Hvala što vjerujete da ćemo voditi našu zemlju u pravom smjeru.”

Trudeau je došao na vlast 2015. kao karizmatičan lik obećavajući “sunčane putove”. Međutim, popularnost mu je pala zbog starih fotografija i snimki na kojima je, obučen u Aladina i namazan kao crnac, prema ocjenama javnosti imao “rasističke” ispade. Osim toga, liberalnog premijera je bivša ministrica pravosuđa Jody Wilson-Raybould početkom godine optužila da su joj vladini dužnosnici prijetili da građevinska tvrtka tvrtka SNC-Lavalin ne bude optužena za korupciju. Sada će se morati osloniti na NDP u donošenju ključnih zakona.

Iako je lijevo orijentirana Nova demokratska stranka (NDP) imala je razočaravajuću noć, budući da je osvojila puno manje nego na izborima 2015., ona bi mogla imati znatan utjecaj na novu Trudeauovu vladu.

“Mislim da će se liberalna vlada s podrškom NDP-a dodatno nagnuti prema lijevo”, smatra John Manley, bivši liberalni ministar financija koji danas radi u privatnom sektoru. “To sad poteže niz pitanja oko zahtjeva koje će NDP postavljati. Koja će biti cijena upravljanja? A mislim da će poslovni svijet odgađati svoje odluke dok ne dobiju neku potvrde o tim pitanjima”, dodao je.

Manjinske vlade u Kanadi rijetko traju duže od dvije do dvije i pol godine.

Čelnik NDP-a Jagmeet Singh kazao je kako je razgovarao s Trudeauom i da se obvezao ‘teško raditi kako bi ostvario prioritete države.’

Ankete su prije izbora najavljivale tijesnu utrku između Trudeaua i njegovog glavnog rivala – konzervativnog čelnika Andrewa Scheera.

Prijevremeni rezultati pokazuju da su konzervativci zapravo osvojili najviše glasova na nacionalnoj razini.

47-godišnjeg Trudeaua koji je kao premijer promicao različitosti, u posljednjoj fazi kampanje podržao je i bivši američki predsjednik Barack Obama koji se smatra jednim od posljednjih progresivnih čelnika u većim svjetskim demokracijama. No, bivši sin pokojnog premijera Pierrea Trudeaua, morao je nadvladati i činjenicu da su se Kanađani zamorili njegovom vladom.

Američki predsjednik Donald Trump, čiji je odnos s Trudeauom često bio napet, čestitao mu je na Twitteru na “divnoj i teško dobivenoj pobjedi.“

Autor: M.J.

 

Trudeau ipak slavi, ali izgubio je većinu!

Vijesti iz Sirije ili one koje su na ovaj ili onaj način uz nju vezane sustižu jedna drugu. A jedna od zvučnijih svakako je i ona iz Bagdada, prema kojoj je združeno zapovjedništvo iračke vojske danas objavilo kako američki vojnici, koji su u Irak ušli iz Sirije, moraju napustiti irački teritorij.

„(Amerikanci, op. a.) su dobili dozvolu isključivo za ulazak u Irački Kurdistan (autonomna regija Iraka većinski nastanjena kurdskim stanovništvom, op. a.) kako bi se izveli iz Iraka…. Američkoj vojsci nisu dana nikakva suglasja za njihov ostanak u Iraku“, navedeno je, između ostalog, od strane glasnogovorništva iračke vojske.

Podsjećamo: prije nekoliko dana američki ministar obrane Mark Esper izjavio kako će se oko tisuću američkih vojnika, koliko ih je bilo na istoku Sirije prije turske operacije „Izvor mira“, povući u zapadni Irak, kao i to da se one neće povući odjednom, već će to trajati tjednima.

 

Na strateški važnu zračnu luku Tabqa u sirijskoj sjevernoj regiji Rakka, na kojoj se donedavno nalazila američka vojna baza, sletjeli su ruski vojni helikopteri. Taj je objekt sada pod nadzorom sirijske vojske.

Objekt su 2017.g. od ISIL-ovih snaga oslobodile pretežito kurdske postrojbe „Sirijskih demokratskih snaga“ (SDF) i nadzirale ga, kao i istoimeni grad, gotovo pune dvije godine (pogledaj video ispod teksta). Amerikanci su pokraj zračne luke ubrzo uspostavili svoju vojnu bazu – vrlo važnan objekt jer se radilo o jedinoj bazi američke vojske zapadno od rijeke Eufrat, uz onu manju, pokraj grada Manbija, koja je također napuštena odmah po početku turske vojne operacije „Izvor mira“. Baza u Manbiju imala je prije svega zadaću održavanja veza i komunikacije s američkim i savezničkim zračnim snagama koje su djelovale na sjeveru Sirije. S druge strane američka baza u Tabqi predstavljala je neugodnu situaciju za sirijsku vojsku koja je djelovala u obližnjim zapadnim dijelovima zemlje ali i sprječavala njezin prodor prema gradu Rakki, administrativnom središtu istoimene regije koje je od prije nekoliko dana opet u rukama vlade u Damasku.

Jedan od sirijskih vojnih časnika izjavio je kako su islamistički teroristi razrušili uzletno-slijetnu stazu u zračnoj luci Tabqa koju Amerikanci nisu obnavljali, a tim se poslom sada bavi sirijska vojska.

 

 

 

 

Američko Ministarstvo obrane razrađuje plan potpunog povlačenja američke vojske iz Afganistana u slučaju takve odluke predsjednika Donalda Trumpa, isto kao što je to bilo u Siriji, objavila je u ponedjeljak televizija NBC, pozivajući se na izvore u Pentagonu.

Razrađuje se plan žurnog povlačenja američke vojske ukoliko se ta odluka donese tijekom idućih tjedana. Pentagon se priprema za tu zapovjed koja može doći neočekivano, kao ona vazana uz Siriju. Pritom izvori NBC-a tvrde kako se trenutačno ovo čini iz preventivnih razloga i spada u sferu „razumnog planiranja“. Ali također navode i kako Trumpovi potezi oko Sirije mogu biti generalna proba onoga što on priprema za Afganistan.

Ovoj vijesti dodali bismo i onu sinoćnju iz New York Timesa, prema kojoj je Washington već počeo smanjivati broj vojnika u Afganistanu. Naime zapovjednik američkih snaga u toj zemlji general Austin Scott Miller potvrdio je kako se broj američkih vojnika sada smanjio na 12 tisuća (bilo ih je 14 tisuća). To se dogodilo, navodi NYT dalje, neovisno o tome što SAD još nisu postigle sporazum s radikalnim pokretom „talibani“ koji bi uključivao povlačenje američkih vojnika. Taj medij također navodi kako se ukupan broj američkog kontingenta u Afganistanu uskoro može smanjiti na 8,6 tisuća vojnika.

Možemo zaključiti slijedeće: ukoliko se sve ovo na kraju pokaže istinitim to bi zapravo značilo i ostvarenje, u međuvremenu djelomično modificiranih Trumpovih obećanja o potpunom povlačenju američkih vojnika iz Afganistana, datog u predizbornoj kampanji 2016.g. Trump sada smatra kako bi mu i ovo – djelomično ispunjenje obećanja trebalo biti dostatno tj. prikazano kao njegov važan vanjskopolitički uspjeh u trenutačnoj predizbornoj kampanji pred izbore iduće godine. Jer niti Sirija, niti Iran, niti Venezuela ili bilo koji drugi nerješeni vanjskopolitički problem SAD-a po američku javnost nemaju tako negativne konotacije kao gotovo 20-ogodišnji rat u Afganistanu – enormno skup i opterećen brojnim žrtvama američkih vojnika, gotovo pa uzalud. Jer niti je Afganistan postao stabilna zemlja (a kamoli uređena demokracija) niti su talibanski teroristi, zbog kojih je vojna intervencija 2001.g. bila i pokrenuta uništeni. Štoviše – bez talibana u Afganistanu ne može biti stabilnosti a što je Washington već jako dobro shvatio. A Trumpov posebni izaslanik za Afganistan i glavni pregovarač s talibanima upravo je stigao u Moskvu gdje, kako kaže, želi čuti što o svemu ovome misle Rusija i Kina.

Američki državni tajnik Mike Pompeo izjavio je kako će predsjednik Donald Trump to učiniti „u slučaju nužde“.

Donald Trump spreman je za vojne akcije protiv Turske u slučaju nužde, kazao je američki državni tajnik Mike Pompeo u intevjuu televiziji CNBC. Što može biti povod za vojne akcije nije kazao, ali je naglasio kako Washington teži miru.

„Mi favoriziramo mir a ne rat. Ali u slučaju nužde za primjenu vojnih akcija, vi morate znati da je predsjednik Trump na njih upotpunosti spreman“, izjavio je šef američke diplomacije, naglasivši, kako će SAD najprije koristiti diplomatske metode.

Kada ovim Pompeovim riječima dodamo ranije Trumpove izjave, poput one da „ljudi uistinu misle kako mi moramo početi rat protiv Turske, članice NATO-a“, tada nije teško zaključiti kako ta Sjeveroatlantska vojno-politička organizacija prolazi kroz nikada veću unutarnju krizu. Naime do sada se još nikada nije dogodilo da bi SAD prijetile vojnim napadom na neku zemlju-članicu Saveza, kao što se nije dogodilo da SAD prijete ili uvode kaznene carine ili sankcije nekoj od njih. Zbog „tvrde“ vanjske politike SAD su se dovele do toga da su na europskom tlu poremetile odnose s najjačom i ključnom zemljom EU Njemačkom, a puno bolje stanje nije niti s Francuskom. Prema najnovijim istraživanjima javnog mišljenja u Njemačkoj SAD je po simpatijama stanovništva već pala znatno niže od Rusije. S druge strane francuski predsjednik Emmanuel Macron odluku SAD-a o povlačenju svoje vojske sa sjevera Sirije, a bez da je o tome unaprijed izvijestio svoje saveznike (Francuska također ima razmješten svoj vojni kontingent u tom dijelu Sirije, koji je djelovao skupa s američkim snagama i pružao potporu kurdskim postrojbama)  nazvao je, ni manje ni više nego posljednjim činom koji pokazuje kako je NATO savez  izgubio svrhu svoga postojanja.

Osim toga, koja je poruka Washingtona američkim partnerima koji teže ulasku u NATO savez? Jednoj Gruziji, Ukrajini, ili čak američkim saveznicima diljem svijeta – Japanu, Južnoj Koreji, …? Mi ćemo vas podupirati dok nam je to u interesu? Hoće li one nakon ovoga u Siriji shvatiti kako je sve u svijetu zapravo jedna velika trgovina i da je čitava unutarnja logika na kojoj počiva cjelokupno američko društvo utemeljena na spoznaji kako je ama baš sve i kod kuće i u svijetu na kupnju i prodaju?

Najnovije Pompeove prijeteće riječi Ankari možemo promatrati i u kontekstu današnjeg sastanka Putin-Erdogan koji bi se morao održati u Sočiju na temu turske vojne operacije „Izvor mira“ i političkog pronalaska riješenja sirijskog sukoba. Washington kroz Pompea očito odašilje upozoravajući signal da se Turska na sirijskom tlu eventualno ne bi previše „zaigrala“ s Rusijom na štetu američkih interesa. Ali navedene Pompeove riječi, poznavajući Erdogana, mogu polučiti i potpuno suprotan učinak od onog očekivanog.

Zato ćemo s pozornošću pratiti tijek i rezultat današnjeg sastanka čelnika dviju ključnih država u sirijskoj krizi vezano za daljnji tijek turske vojne intervencije koja je, kao već dugo niti jedna druga vojna operacija u tom dijelu svijeta izazvala toliku količinu neizvjesnosti, nepoznanica i (ne)mogućih scenarija – u čemu i jest njezina opasnost.

Ujedinjeno Kraljevstvo desetljećima je za vrijeme svoga članstva u EEZ i kasnije Europskoj uniji postupno i uporno gradilo svoje novo carstvo koje više nije bilo teritorijalno s osloncem na kolonije, nego financijsko carstvo bazirano na narasloj „financijskoj industriji“, zasnovanoj na novim financijskim tehnologijama i na of shore zonama ili „poreznim utočištima“ s pretenzijama  stjecanja ključnog utjecaja na globalnim financijskim tržištima.

U trenucima kada je taj postupak izgradnje britanskog  globalnog financijskog carstva bio gotovo dovršen, Ujedinjeno Kraljevstvo bilo je spremno napustiti Europsku uniju i njene regulatorne mehanizme, kako bi njegovo novo carstvo financijskih oaza moglo prodisati punim plućima bez pravnih ograničenja koja sa sobom nosi članstvo u Europskoj uniji.

U njegovom središtu sam je City of London i paukova mreža britanskih financijskih institucija i tvrtki sprecijaliziranih za privlačenje kapitala izvučenog poreznim utajama i nelegalnim transakcijama iz cijeloga svijeta, koje su razasute ne samo po cijelom teritoriju Ujedinjenog Kraljevstva, nego i na 14 njegovih prekomorskih teritorija kao posebnih jurisdikcija pod upravom britanskih guvernera. Već samim time novoizgrađeni  britanski špekulativno -financijski kompleks zauzimajući ogromna prostranstva južne hemisfere, od Atlantika preko Indijskog oceana do Pacifika ima globalni karakter.

No za takvu geoekonomsku i geopolitičku strategiju Ujedinjenog Kraljevstva sažetu u doktrini „Globalne Velike Britanije“ (Global Great Britain) nije dovoljno samo napuštanje članstva i formalno- pravni odmak od Europske unije, nego je novu imperiju potrebno politički, sigurnosno i vojno zaštititi.

Između ostaloga, ona se nimalo slučajno, nalazi upravo na pravcima kojima se protežu  kroz ključne pomorske komunikacije suvremenoga svijeta i zapravo se oslanja na stare pozicije utjecaja nekadašnjega kolonijalnog carstva. Njih je potrebno zaštititi od utjecaja drugih sila i konkurenata, a to je nemoguće bez projekcije britanske pomorske i vojne moći na te prostore. Stoga je, nakon pada Berlinskoga zida, manje-više zanemarene britanske oružane snage, sada  po procjeni  britanskih stratega potrebno  ponovo kvantitativno i kvalitativno ojačati i dovesti ih na razinu dovoljnu za ispunjenje funkcije zaštite britanskih interesa na prostorima  nove imperije.

Jačanje britanske ratne mornarice, koja u novoj geopolitičkoj koncepciji mora biti prisutna ne samo na Atlantiku, čija zaštita je za trajanja hladnoga rata i kasnijeg nadmetanja s Rusijom bila i ostala njezina strateška zadaća, trenutno je najvažniji cilj revitalizacije ukupne britanske vojne moći. Royal Navy sada razvojem nove doktrine globalne Velike Britanije mora kontrolirati za britanske trgovačke i financijske  interese značajne pomorske linije komunikacija (Sea lines of communication-SLOC) na Indijskom oceanu i na Pacifiku. Stoga London ubrzano radi na opremanju i stavljanju u funkciju dvije pomorske operativne grupe od kojih bi svaka bila predvođena  nosačem  zrakoplova klase „Queen Elizabeth“ s ukrcanim najmodernijim američkim borbenim zrakoplovima F-35B  Lightning II. U sastavu borbenih grupa osim pratećih razarača klase „Daring“ (type 45) i novih fregata type 26 i type 31 bili bi i desatni brodovi  s kojih bi marinske i specijalne postrojbe mogle djelovati duboko na kopnu. Jedna udarna grupa nosača zrakoplova bila bi raspoređena zapadno od Sueza na Atlantiku s osloncem na baze na Karibima i na Faklandima (Malvinima), a druga operativna grupa  istočno od Sueza, britanske mitske odrednice rasprostiranja svoje vojne moći. Ona bi se oslanjala na baze i uporišta na Bliskom Istoku u savezničkim zaljevskim monarhijama, na Indijskom oceanu uključujući i britanski teritorij Diego Garcia, koji sada kao vojnu bazu koristi SAD, te u bazama rapoređenim na teritoriju bliskih britanskih saveznika na Pacifiku iz obrambenog sustava „Five Power Defence Arrangmetts“ (FPDA) u koji, pored Australije i Novog Zelanda ulaze Malezija i Singapur.

Tako, usporedno s diplomatskim i gospodarskim naporima k realizaciji agende povratka na stare imperijalne pozicije izgradnje nekakve suvremene replike nekadašnjeg carstva na temeljima nove financijske industrije, britanska politika namjerava osigurati i potrebne vojne instrumente koji bi podržavali novu konstrukciju globalnog utjecaja. Prema dokumentima vodećih britanskih think- tankova i izjavama političkih dužnosnika tzv. tvrda moć sve više treba dobiti na značaju u projekciji britanskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa.

Britansko ministarstvo obrane u prosincu 2018. godine obajvljuje dokument pod nazivom “Mobilizing, Modernizing & Transforming Defense” (Mobiliziranje, modernizacija  i transformacija obrane)  u kojem se navodi: „Nakon gotovo tri desetljeća relativne stabilnosti međunarodnih odnosa svijet je ponovo ušao u razdoblje uporne i intezivne konkurencije i nadmetanja između država. Britanski obrambeni sustav u okviru novog globalnog pozicioniranja Ujedinjenog Kraljevstva mora se prilagoditi promjenama.“ Prema toj studiji ministarstva obrane, kako bi odvratile i porazile potencijalne protivnike, britanske oružane snage moraju biti sposobne u svakom trenutku rasporediti operativnu grupu od 50 000 vojnika bilo gdje na svijetu, odnosno u zonama interesa britanske politike. To uključuje i navedene pomorske grupe okupljene oko nosača zrakoplova, jednu diviziju kopnene vojske sastavljene od tri brigade i jednu zrakoplovnu grupu sastavljenu od borbenih, transportnih i izvidničkih zrakoplova. Prema britanskom ministarstvu obrane, britanske oružane snage u svakome trenutku na moru moraju imati raspoređenu jednu nuklearnu podmornicu naoružanu strateškim projektilima s nuklearnim bojnim glavama u svrhu strateškog odvraćanja.

Nakon razdoblja štednje na području obrane Ujedinjeno Kraljevstvo zbog izlaska iz Europske unije i novog pozicioniranja na globalnoj razini  ponovo je, počevši od 2017. godine podiglo ulaganja u obrambeni sektor. Vojni obračun stabilizirao se na oko 55 milijardi dolara godišnje, a tijekom 2017. i 2018. godine vlada je oružanim snagama dodijelila dodatne dvije milijarde dolara.

To omogućava održavanje brojčanog stanja oružanih snaga od oko 200.000 profesionalnih vojnika i časnika. Dodatno je uloženo novih 13 milijardi dolara iz pričuvnog fonda za razvoj četiri nove nuklearne podmornice klase „Dreadnought“ naoružane strateškim balističkim projektilima koje će tako britanski proračun koštati oko 39 mlijardi dolara. Taj iznos predstavlja dvije trećine godišnjeg britanskog obrambenog proračuna, ali ni vojne strukture ni politika ne misle odustati od izgradnje tih podmornica jednostavno zato što bez njih globalna Velika Britanija jednostavno ne bi bila globalna sila. Prema studiji ministrastva obrane u operativnu funkciju će se staviti oba nosača zrakoplova klase „Queen Elizabeth“ , a u flotnom sastavu i dalje će ostati šest novih modernih razarača type 45, dosadašnjih 13 fregata type 23 biti će zamjenjene s 8 novih fregata type 26 i 5 novih fregata type 31. U flotnom sastavu po dovršetku programa će biti i 7 novih napadnih podmornica klase „Astute“, 24 ophodna broda, 12 lovaca mina, 5 desatnih brodova, i 9 opskrbnih brodova oceanskih sposobnosti . U sastavu mornarice ukupno će biti 6 helikopterskih eskadrila i 48 borbenih zrakoplova F-35.

Tradicionalno, britanske oružane snage u miru se oslanjaju na manje profesionalne postrojbe i  ne gomilaju naoružanje i vojnu opremu, što se posebno odnosi na kopnenu vojsku. Stoga je pitanje, primjerice, s koliko operativnih tenkova ovoga trenutka raspolaže Ujedinjeno Kraljevstvo potpuno  irelevantno,  jer će ono imati na raspolaganju onoliko borbenih sredstava koliko mu je u određenom povijesnom tenutku potrebno. Velika Britanija, kao uostalom i  Njemačka, ne mora unaprijed proizvoditi stotine i stotine tenkova i borbenih vozila jednostavno zato što njihova industrija ima sposobnost brze proizvodnje potrebnih količina naoružanja i vojne opreme, a proizvodne linije i tehnološki  tazvoj održavaju velikim izvoznim poslovima. Ujedinjeno Kraljevstvo s druge strane uvijek na raspolaganju ima otvorene američke arsenale i zahvaljujući posebnom vojnom aranžmanu sa SAD-om u svakom trenutku može dobiti potrebne količine borbenih sredstava. To je bio slučaj i za vrijeme vojne intervencije u Libiji, kada su potrošene zalihe zrakoplovnih ubojnih sredstava, prije svega navođenih avio-bombi i navođenih raketa bile promptno nadoknađene iz američkih izvora. Stoga je dojam da Ujedinjeno Kraljevstvo ima malu kopnenu vojsku s nedovoljnim brojem borbenih sredstava samo privid, koji je, uostalom, više puta u povijesti zavarao britanske protivnike. Ujedinjeno Kraljevstvo, kao i  Francuska i Njemačka, u svakom trenutku mogu pokrenuti masovnu proizvodnju najsuvremenijih oružnih sustava kopnene vojske i u kratkom vremenu rapidno povećati vojne snage. Dakle, prema planu ministrastva obrane kopnena vojska bila bi sastavljena od relativno male profesionalne jezgre koju bi sačinjavale dvije oklopne brigade, dvije mehanizirane brigade, šest pješačkih brigada, jedna padobranska brigada i 15 eskadrila borbenih helikoptera i naoružanih dronova, svaka s oko 15 zrakoplova.

Ratno zrakoplovstvo raspolagalo bi s 20 naoružanih bespilotnih letjelica, 7 eskadrila borbenih zrakoplova „Eurofighter“, dvije eskadrile najsuvremenijih američkih borbenih zrakoplova F-35, 26 ophodnih, izvidničkih i zapovijednih zrakoplova, 44 transportna zrakoplova i 14 zrakoplova cisterni za opskrbu drugih zrakoplova gorivom u letu.

U provođenju svoje nove geopolitičke i geoekonomske agende tzv. globalne Velike Britanije odnosno održavanja novoga britanskoga financijskoga carstva na ostacima kolonijalnih pozicija, Ujedinjeno Kraljevstvo namjerava se oslanjati na strateško savezništvo sa SAD-om koje britanska politika voli nazivati „specijalnim partnerstvom“. To se odnosi i na vojni i na ekonomski plan jer prvi potez koji London misli poduzeti nakon Brexita je sklapanje bilateralnog trgovačkog sporazuma sa SAD-om. No, kako mnogi britanski analitičari upozoravaju,  veliko je pitanje je hoće li Ujedinjeno Kraljevstvo u bliskoj ekonomskoj suradnji  sa SAD-om uspijeti postići sve što namjerava i sve čime zamjenjuje  probitke koje je imala članstvom u EU? Naime, SAD je ipak prva svjetska ekonomija, a Ujedinjeno Kraljevstvo tek peta i veliko je pitanje hoće li budući trgovinski sporazum s Washingtonom za London biti toliko lukrativan kako se misli.

Na vojnom i diplomatskom planu „specijalni odnosi“ Londona i Washingrona nisu uvijek bili idilični, nije se zgorega prisjetiti da je Washington diplomatskim i političkim pritiskom davne 1956. godine zaustavio britansku i francusku vojnu intervenciju na Suezu, kojom su Francuzi i Britanci na silu pokušali vratiti kontrolu nad Sueskim kanalom kojeg je nacionalizirala egipatska vlast pod Gamalom Abdelom Nasserom. Amerikanci to, dakako, nisu učinili zbog podrške Nasseru nego zbog svojih interesa. U svijetlu američkog napuštanja bliskoistočnih saveznika Kurda i njihovog prepuštanja pod noževe sirijskih islamističkih ekstremista podržanih vojnom intervencijom američkog saveznika Turske uistinu je američkim partnerima potrebno imati izvjesnu zadršku u odnosima. Uglavnom interesi Londona i Washingtona na obrambenom i sigurnosnom planu u velikoj mjeri se poklapaju, tako da je ipak malo prostora za raskorak u toj sferi. Pored SAD-a nova globalna Velika Britanija, kao nova financijska imperija, saveznike i bliske partnere vidi u cijeloj tzv anglosferi“. Već danas među državama koje je čine Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, Australija, Novi Zeland i Kanada postoji izgrađen učinkovit sustav razmjene obavještajnih informacija  koje se ne dijele s drugim partnerima pa ni sa članicama NATO-a – neformalnog  naziva „Five Eyes“.

Pored saveznika iz tzv. anglosfere koji imaju globalni utjecaj Velika Britanija u osiguranju vojne kontrole pravaca projekcije svoga novog financijskog carstva oslanjat će se i na postojeća regionalna savezništva. Na Azijsko-pacifičkom području to je obrambeni sustav „Five Power Defence Arrangements “ (FPDA) u koji, pored Ujedinjenog Kraljevstva, Australije i Novog Zelanda, ulaze Malezija i Singapur. U Aziji britanska politika namjerava uspostaviti  i bliske savezničke veze s Japanom. Na Bliskom Istoku pak, Ujedinjeno Kraljevstvo jača vojne i sigurnosne veze s moćnom Saudijskom Arabijom i drugim bogatim petromonarhijama iz Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council- GCC) što joj omogućava izgradnju i održavanje vojnih baza na području Arapskog poluotoka i Perzijskog zaljeva. Britanija sasvim jasno izražava želju za preuzimanje uloge vodeće sile u Perzijskom zaljevu u suradnji s naftnim divovima – arapskim monarhijama iz GCC-a, Saudijskom Arabijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtom, Bahreinom, Omanom i Katarom što će joj omogućiti kontrolu bliskoistočnog energetskog bazena i strateških smjerova koji povezuju Europu i Aziju. RAF-ovi zrakoplovi koriste zračnu bazu Al Minhad, južno od Dubaija u UAE, a britanske pomorske snage bazirane su u omanskoj luci Duqm i bazama u Bahreinu.

Nakon povlačenja britanskih snaga s „pozicija istočno od Adena“ temeljem odluke britanskog premijera Harolda Wilsona u siječnju 1968. godine, koje se kasnije u britanskoj politici nazivalo „povlačenje istočno od Sueza“, britanska politika nastavila je održavati živom moguću opciju povratka globalnog britanskog utjecaja pa je već 1975. godine tadašnji britanski premijer James Callaghan britansku ulogu opisao kao globalnu silu koja svoju volju promiče elementima „meke moći“ temeljem iskustava iz dugog kolonijalnog razdoblja. Bivši britanski premijer Tony Blair 1999. godine ponovo je signalizirao da Britanija ima globalni utjecaj kojeg se ne želi odreći i otvorio mogućnost povratka britanske vojne sile na prostore s kojih se povukla. Zajednička vojna intervencija s SAD-om u Iraku za Blairove vladavine jasno je potvrdila tu volju za povratkom britanske vojne moći na stare pozijcije i s druge strane strateško partnerstvo sa SAD-om. Prevladavajući stav današnje britanske politike i vojnih krugova je ocjena da je Wilsonovo povlačenje snaga bilo velika pogreška.

Usporedno jačanje britanske vojne moći, posebice pomorske moći, raspoređivanje britanskih vojnih snaga na pozicije od značaja za novo financijsko carstvo oličeno u doktrini globalne Velike Britanije, jačanje strateških savezništava Ujedinjenog Kraljevsta sa zemljama tzv. anglosfere, prije svega SAD-om, Australijom i Novim Zelandom, te revitalizacija starih bliskoistočnih i azijskih vojnih savezništava ima jasan i ostvariv cilj – izgraditi  obrambeni štit oko novog britanskog financijskog carstva.

Mario Stefanov: City of London vs. Frankfurt am Main – RAT FINANCIJSKIH CARSTAVA

Koliko su sirijski Kurdi ljuti na Amerikance zbog odluke predsjednika Donalda Trumpa o povlačenju američkih vojnika sa sjevero-istoka Sirije, što je omogućilo tursku vojnu operaciju „Izvor mira“, možda najbolje svjedoči danas objavljeni video kurdske novinske agencije Hawar.

Prema njezinim navodima, ojađeno lokalno stanovništvo pograničnog kurdskog grada Qamishlija bacalo je na vozila američke vojske u povlačenju kamenje i rajčice. Nije nedostajalo niti verbalnih uvreda na račun SAD-a, što je i razumljivo: „ljubav“, ili samo „brak iz interesa“, između Amerikanaca i sirijskih Kurda za ove posljednje ipak je trajala prekratko. Kurdi se sada uistinu osjećaju kao „ostavljena mlada“ pred „oltarom“ prljave bjelosvjetske politike.

Ali američki vojnici na terenu za ovo stanje najmanje su krivi. Njih, kao uostalom i bilo čije druge vojnike, o svemu ovome nitko ništa nije niti pitao niti će pitati. A pomidore i kamenje (i ne samo to) zaslužuju jedino političari. Ali oni su, redovito, u sličnim situacijama skriveni iza čvrstih zidina svojih „bunkera“ iz kojih upravljaju sudbinama „bjelosvjetske“ sirotinje ali i čitavih naroda i država, pričemu za svoj obraz najmanje mare. Zato šteta uništenih rajčica, isporučenih na krivu adresu

Ali barem su Kurdi kroz povijest navikli na slične situacije i izdaju. Međutim, očito – iz povijesti nisu puno naučili.

 

Foto: preuzeto s portala Sputnik

Američka vojska ostat će u selima oko naftnih polja na sjevero-istoku Sirije, kako ne bi pala u ruke terorističke organizacije „Islamska država“ (IS), izjavio je američki ministar obrane Mark Esper.

Medij The New York Times navodi kako predsjednik SAD-a Donald Trump namjerava u istočnoj Siriji ostaviti mali kontingent američkih vojnika za borbu protiv „IS“.

„Povlačenje američkih vojnika trajat će tjednima a ne nekoliko dana, a dio njih će ostati u selima oko naftnih polja na sjevero-istoku Sirije s ciljem da ne dozvole dolazak „IS“ i drugih (terorističkih organizacija, op. a.) i iskorištavanje tih resursa. Naša vojska ostat će blizu mijesta vojnih djelovanja u Siriji“, kazao je Esper u afganistanskom glavnom gradu Kabulu, na medijskoj konferenciji s tamošnjim predsjednikom Ashrafom Ghanijem. Esper je također naglasio kako konačna odluka o povlačenju američkih vojnika iz čitave Sirije još nije donijeta.

Foto: preuzeto s portala CNA Asia

Kineski ministar obrane Wei Fenghe izjavio je u ponedjeljak, 21. listopada, kako je riješenje „tajvanskog pitanja“ glavni nacionalni ineteres Kine i da nikakve sile ne mogu omesti kinesko „ujedinjenje“, navodi Reuters.

„Kina je jedinstvena, najveća zemlja svijeta, kojoj još predstoji potpuno ujedinjenje“, kazao je kineski šef obrane u svom govoru  na otvaranju međunarodnog Xiangshan Foruma koji se tradicionalno održava u Pekingu. Naglasio je kako „nitko i nikakva sila ne mogu zaustaviti“ taj proces, kao i to, da se Kina zalaže za mirne odnose s dviju strana Tajvanskog tjesnaca i za mirno ujedinjenje. „Međutim, mi nikada nećemo dozvoliti separatistima da postignu nezavisnost Tajvana i nećemo dozvoliti miješanja bilo kojih vanjskih sila. Nastavak kineskog ujedinjenja je pravedan čin, istodobno dok su separatističke aktivnosti osuđene na propast“, kazao je Wei Fenghe.

Podsjećamo: između dviju strana već 7 desetljeća vlada složeno primirje, što je posljedica okončanja krvavog građanskog rata 1949.g. u kojemu je pobjedu odnijela kineska Narodno-oslobodilačka vojska, a na vlast zasjela Komunistička partija, koja svo to vrijeme inzistira na dugoročnom kineskom cilju – ujedinjenju zemlje, dok Tajvan smatra svojom „nepokorenom provincijom“ – koja ne može imati međunarodno priznati suverenitet i nezavisnost. S Tajvanom, zapravo, diplomatske odnose ima samo vrlo mali broj zemalja – i to onih nebitnih s gledišta utjecaja u međunarodnim odnosima. SAD također s Tajvanom nemaju službene odnose ali s njim ipak održavaju dobre „zakulisne“ političke veze. Međutim, s dolaskom Trumpove administracije na vlast intenzivirala se i američka prodaja oružja Tajvanu što izaziva oštre i upozoravajuće reakcije Pekinga vezano uz buduće američko-kineske odnose koji se sada temelje na politici „jedinstvene Kine“.

Tajvansko Vijeće za odnose s kopnenom Kinom nedavno je Kinu nazvalo „čimbenikom nestabilnosti“, koji je doveo do porasta napetosti u regiji. Također je izjavilo kako „prijetnja primjenom sile ne može pokolebati volju za zaštitu suvereniteta i demokracije 23-omilijunskog naroda Tajvana“.

Europska unija, zaokupljena brojnim unutarnjim i vanjskim problemima – uključno i onima vezanim uz Brexit, dobila je novo upozorenje iz Teherana, o tome kako je Iran spreman na novi – četvrti korak prema smanjenju svojih preuzetih obveza iz nuklearnog sporazuma (iz kojega su se SAD 8. svibnja prošle godine jednostrano povukle) ukoliko EU ne ispuni svoja obećanja Iranu. To je u ponedjeljak, 21. listopada, izjavio glasnogovornik iranskog Ministarstva vanjskih poslova Abbas Musavi.

„Teheran se nada kako će Europa ispuniti svoja obećanja“, dodao je Musavi, pozvavši pritom europske sudionice sporazuma na djelovanje neovisno o stavovima Sjedinjenih Država. Dodao je kako Iran „pozdravlja razvoj odnosa sa svim državama EU, uključno i potpisnicama nuklearnog sporazuma“.

Podsjećamo: EU je Iranu obećala uvođenje posebnog mehanizma za platni promet u trgovini s Iranom – prije svega u odnosu na uvoz iranske nafte (tzv. INSTEX), kojim bi se zaobilazile američke sankcije prema iranskom energetskom i financijskom sektoru. Taj je mehanizam već od početka ove godine spreman za start ali se o njegovom početku primjene čeka konačna politička odluka do koje, međutim, nikako ne dolazi jer se EU boji daljnjeg zaoštravanja odnosa sa SAD-om s obzirom na snažan Trumpov pritisak s uvođenjem novih carina na europske proizvode. Zbog takvog razvoja stanja tj. činjenice da preuzete obveze iz nuklearnog sporazuma time, zapravo, još jedino ispunjava sam Iran, Teheran je još sredinom ove godine upozorio na postupnu obnovu svoga programa obogaćivanja urana. A uvođenje i četvrtog po redu koraka u tom smjeru zapravo bi značilo i iransko povlačenje tj. i stvarni propast nuklearnog sporazuma, što je američki predsjednik Donald Trump želio od samoga početka i pozivao američke saveznice u EU – supotpisnice sporazuma (Njemačku, Francusku i Veliku Britaniju) na priključenje Washingtonu po tom pitanju. Međutim one to odbijaju jer je EU 5. po veličini uvoznica iranske nafte na svijetu, a osim toga radi se i o drugim razlozima gospodarske, sigurnosne i geopolitičke prirode.

Ovime EU jasno demonstrira i sve svoje slabosti kada je u pitanju njezina vanjska politika i težnja za njezinim samostalnim vođenjem – sukladno svojim interesima, koji su, ionako, svakim danom sve nejasniji i međusobno nekoordinirani pa čak i posve oprečni (poput problema s imigrantima).

Foto: preuzeto s HRT

Bivša predsjednica MMF-a i buduća predsjednica Europske središnje banke (ECB) Christine Lagarde izjavila je kako SAD riskiraju smanjenje svoje uloge globalnog lidera, i upozorila na teške posljedice trgovinskog rata s Kinom.

„Rizik, kojega ja vidim, sastoji se u tome da SAD riskiraju izgubiti vodstvo, a to bi bio užasan razvoj događaja“, kazala je Lagarde u emisiji 60 Minutes na televiziji CBS.

Pozvala je sve političare na rad kako bi se završio trgovinski rat između SAD-a i Kine, koji ozbiljno utječe na svjetsko gospodarstvo. „Ako vi smanjite gospodarski rast za jedan postotak, to će dovesti do smanjenja investicija i broja radnih mijesta, rasta nezaposlenosti i smanjenja (gospodarskog) rasta“, naglasila je buduća šefica ECB. Nepredvidljivost američkog predsjednika Donalda Trumpa, kaže dalje Lagarde, utječe na investitore da se suzdržavaju od rizika. Kazala je kako stabilnost tržišta ne smije ovisiti od ovog ili onog priopćenja na Twitteru, već teži razmišljanjima, staloženim i racionalnim odlukama. Upozorila je Trumpa i zbog pritiska kojeg vrši na američki Federalni rezervni sustav, što može stimulirati inflaciju. „Kada je razina nezaposlenosti 3,7% vi to ne želite ubrzavati sniženjem kamatne stope. Zato što se rizik, na kojega vi idete, sastoji u tome da će cijene početi rasti. Zato morate biti vrlo oprezni“, poručila je Lagarde Trumpu.

Podsjećamo: američki čelnik Donald Trump već dugo vrši snažan pritisak na vodstvo FED-a i negativno ocjenjuje njegove poteze, pozivajući ga na smanjenje kamatnih stopa.

 

Foto: preuzeto s portala Sputnik International

Pretposljednji je dan 120-satnog prekida vatre na sjevero-istoku Sirije, potpisanog ¸17. listopada u večernjim satima između Ankare i Washingtona, kojim bi se iz zone duboke 30-ak kilometara u sirijskom pograničnom teritoriju trebale povući kurdske postrojbe Narodne samozaštite – YPG uz predaju teškog naoružanja. Odgovornost za njihovo povlačenje preuzele su SAD. Proteklih je dana bilo niz incidenata i razmjene vatre ali nije korišteno tursko topništvo niti zrakoplovstvo.

Prema najnovijim informacijama s tamošnjeg terena, u jutro, 21. listopada, deseci automobila napustili su sirijski pogranični grad Ras-al-Ain, opkoljen snagama turske vojske, evakuirajući preostale borce YPG (ta se organizacija od strane Turske smatra terorističkom) i civile. Radi se o prvom koraku kurdskih pobunjenika u ispunjenju spomenutog sporazuma. Štoviše, zapovjedništvo kurdskih Sirijskih demokratskih snaga – SDF (čiju okosnicu čine upravo borci YPG, a pridruženi su im i borci asirijskih kršćana i tamošnjih arapskih plemena) izjavilo je kako nakon povlačenja iz Rais al-Aina slijedi povlačenje SDF-a iz šireg pograničnog prostora s Turskom (gdje Ankara planira osnovati tzv. sigurnosnu zonu, op. a.).

Pretpostavlja se kako će se to povlačenje obaviti do utorka na veče, kada i ističe dogovoreni prekid vatre. Uprotivnom, kako je 18. listopada izjavio turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, ukoliko Sjedinjene Države ne ispune sporazumom preuzetu obvezu o povlačenju kurdskih snaga, turska vojna operacija „Izvor mira“ nastavit će se punom snagom.

Danas je turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu izjavio kako se sutra, 22. listopada, u ruskom Sočiju održava važan sastanak za riješenje stanja u Siriji između turskog predsjednika Erdogana i ruskog čelnika Vladimira Putina. Ankara se, kaže Cavuskoglu dalje, zauzima za političko a ne vojno rijšenje sirijske krize.