Nastavljaju se ratničke igre iskrcavanja američkih snaga u Europu, provjere transportnih i logističkih kapaciteta europskih prometnica i druge infrastrukture, i zajedničke taktičke vježbe s europskim članicama saveza. Pritom se cijeli savez uopće ne obazire na biološki udar pod kojim se našla Europa, ona ista koju bi trebali obraniti. Dok snage NATO-a ratuju sa zamišljenim neprijateljem napadnuta im je pozadina, a one ne mijenjaju zadani scenarij vojnih aktivnosti, čak, štoviše, otkazuju se pojedine vježbe ili dijelovi vježbe „Defender Europe 20“ zbog epidemije koronavirusa i povlači se dio vojnih snaga. Stoga sam naziv jedne od najvećih vježbi NATO-a proteklih godina uistinu djeluje groteskno. Prava vojna sila, odnosno ona koja je vođena od pravih vojnih i političkih čelnika, u ovakvoj situaciji na europskom ozemlju cijelu vježbu obrane Europe preokrenula bi u stvarno djelovanje na obrani Europe od stvarne biološke opasnosti.

Zdrastvena kriza izazvana  pandemijom koronavirusa stresni je test za europsku integraciju i transatlanski strateški mostobran i njihove temeljne političke i vojne integracijske strukture- Europsku uniju i  NATO savez.

Europska unija od početka krize dugo je na praktičnom planu bila pasivna i sav odgovor na smrtonosnu epidemiju prepušten je državama članicama  koje su poduzimale različite i međusobno nekoordinirane  mjere. Vanjske granice Europske unije dugo su ostale propusne, a države članice počele su redom zatvarati svoje unutarnje granice bez međusobnog dogovora.

Tek 17. ožujka Europska unija se, prije svega zahvaljujući zalaganju predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen i njenom najbližem suradničkom timu i hrvatskom predsjedanju Vijećem Europske unije, napokon trgnula. Održan je sastanak svih čelnika zemalja članica i dogovorene konkretne mjere u borbi protiv epidemije koja se proširila diljem Europe. Na video-konferenciji čelnici država članica donjeli su prve konkretne mjere podržavši prijedlog Europske komisije o zabrani ulaska u Europsku uniju državljanima trećih zemalja – dakle, zatvaranje vanjskih granica Europske unije. Donijeta je i odluka da se unutar Europske unije mora osigurati protok robe kako se ne bi nanijele dodatne štete gospodarstvima država članica.

Europska unija je iz svojih fondova odlučila usmjeriti 80 milijuna eura pomoći tvrtki CureVac koja radi na pronalasku cjepiva za virus COVID-19, a koju je iz njemačkih i europskih ruku, pokušao preuzeti američki predsjednik Donald Trump, što je Njemačka na vrijeme spriječila, a sada je u tome dobila i potporu i Europske unije.  Europska komisija dana 19. ožujka u svome priopćenju za medije obavještava kako je donijela odluku o stvaranju zaliha medicinske opreme u sustavu rescEU koja uključuje strateške zalihe medicinske opreme koje do sada nije bilo dovoljno, kao što su respiratori i zaštitne maske, kako bi pomogla zemljama EU-a u borbi protiv pandemije covida-19. Predsjednica Ursula von der Leyen izjavila je: „Stvaranje prve europske pričuve medicinske opreme za hitne slučajeve iskaz je solidarnosti u EU-u, u korist svih država članica i svih naših građana. Međusobna pomoć jedini je način da prebrodimo ovu krizu.“

Dakako, još je uvijek sve na razini političkih odluka koje se tek trebaju proizvesti u djelo, poglavito izuzetno značajna odluka o stvaranju europskih tehničkih kapaciteta za borbu protiv epidemije. Nabavka zdrastvenog materijala počevši od toliko banalnih i jednostavnih proizvoda kao što je zaštitna maska do sofisticiranih i skupih respiratora kojih u ovom trenutku nedostaje na svjetskom tržištu, a otvaranje novih proizvodnih linija je još uvijek u tijeku- nije još ni započelo. Kako god se okrenu stvari i  Europska unija i njezine institucije debelo je zakasnila u jedinstvenom odgovoru na strahovitu ugrozu koja je zahvatila njene članice.

Zar je uistinu bilo potrebno otvoreno pismo uglednih europskih filozofa, gospodarstvenika, političara i liječnika da se nešto u Bruxelleskim labirintima moći pokrene s mrtve točke. Dok je u Italiji i Španjolskoj već počelo dnevno umirati više stotina ljudi Europska komisija je vijećala i prepuštala inicijativu državama članicama. U otvorenom pismu objavljenom 15. ožujka  koje sadrži apel osmišljen od strane filozofa Roberta Castaldija i Daniela Inneraritya, a potpisalo ga je više od 400 akademika i stručnjaka u raznim sektorima od kojih su mnogi obnašali dužnost javnih službenika u institucijama EU navodi se: “Mi, kao građani Europske unije, zabrinuti smo i uplašeni zbog ove prijetnje, a dodatno nas plaši kakofonija, sebičnost i kratkoročni destruktivni nacionalni odgovori. Uplašeni smo zbog nedostatka strategije i vizije naših nacionalnih lidera, koji kao da nisu svjesni činjenice da je jedini odgovor za sprječavanje pandemije zajednički i jedinstveni odgovor na razini EU, sa strogo definiranim mjerama. Također, potreban nam je i zajednički plan na razini EU kojim će se oporaviti naše gospodarstvo nakon ove krize.

Mi, kao građani Europe, odbijamo prihvatiti argument da Europska unija u sadašnjem obliku ne predstavlja „republiku“, u punom smislu tog značenja, te da zbog toga nije dovoljno opremljena za zajedničko suočavanje s izazovom pandemije.  Javno zdravlje i borba protiv epidemije mora postati kompetentnost Europske unije i kao takva subjekt uobičajene zakonodavne procedure. Time se Komisiji trebaju omogućiti izvanredne ovlasti za koordinaciju odgovora na epidemiju, a isto bi se trebalo omogućiti i vladama država članica. Došao je trenutak  za jedinstvo EU, a ne za nacionalne podjele.“

Među potpisnicima otvorenog pisma su i bivši predsjednik Europskog parlamenta, bivši povjerenici Komisije, ministri država članica, guverneri središnjih banaka i zastupnici kako europskog, tako i nacionalnih parlamenata.

Europska unija se uistinu napokon pokrenula u svome jedinstvenom odgovoru na zdrastvenu krizu, ali pritom oči bode činjenica da je poduzela praktične mjere tek nakon što je njena vodeća država Njemačka utvrdila i u funkciju stavila svoje nacionalne mjere u borbi protiv zaraze. Europski odgovor, kako su ga formulirala njena tijela, ako nije posve identičan njemačkom modelu, onda je barem u potpunom suglasju s njim.

Europska unija u cjelini je zakasnila s jedinstvenim nastupom i učinila vrlo malo za države članice. U Italiji, koja je najteže pogođena članica Europske unije, čvrsto je formiran stav javnosti kako Europska unija nije pomogla Italiji u njenoj najtežoj krizi od 2. svjetskog rata, iako su i sama talijanska država i dio njenog stanovništva kumovali lošem razvoju događaja. Takvo mišljenje, prema istraživanjima, ima gotovo 90 posto talijanskih građana, a kada jednom epidemija završi i stvari se vrate u normlani kolosijek, jednom stvorena percepcija javnosti o beskorisnosti institucija kao što je Europska unija teško je promjeniti. Kada ljudi prestanu umirati, rane i sijećanja na indolenciju europskih institucija prema dnevnim umiranjima stotina talijanskih ljudi i dalje će ostati. Neće ih moći izbrisati niti moguća izdašna financijska pomoć europskih fondova ili Europske središnje banke. Naknadno plasirani novac za otklanjanje posljedica tragedije teško će pokriti nedostatak djelovanja Bruxellesa dok se drama odvijala.

Za razliku od Europske unije NATO savez i dalje je bez jedinstvenog odgovora na javno- zdrastvenu krizu koja istovremeno ugrožava i američku i europsku stranu transatlanske integracije, a koju bi NATO, kao zajednička vojno politička organizacija trebao štititi. Morao bi je obraniti od svih ugroza, pa i nečega što je usitinu neodoljivo  slično biološkom napadu nekog protivnika. Javno-zdrastvena kriza prema svojim učincima i vanjskim manifestacijama potpuno je identična scenariju vanjskog biološkog napada prema kojem bi se NATO struktura morala biti u mogućnosti na odgovarajući način postaviti. No za sada iz sjedišta NATO-a izlaze samo priopćenja za tisak i ništa više. Tako 9. ožujka u službenom priopćenju NATO objavljuje: “NATO zajedno s drugim međunarodnim organizacijama pozorno nadzire  izbijanje epidemije COVID-19, a svi NATO saveznici su poduzeli preventivne mjere. Pozdravljamo napore svjetske zdrastvene organizacije na podizanju svijesti i pružanju smjernica za postupanje zemljama i pojedincima. Vojno medicinsko osoblje NATO-a ostaje budno. Prati svaki potencijalni utjecaj na NATO trupe raspoređene u operacijama.“ Priopćenje završava napomenama kako je sjedište NATO-a, temeljem uputa Svjetske zdrastvene organizacije, privremeno obustavilo putovanja svojih određenih djelatnika i uputilo dio osoblja na rad od kuće, i završnom rečenicom: “Ostajemo u bliskom kontaktu s belgijskim vlastima.“

NATO se u zdrastvenoj krizi do sada pokazao kao autična vojna organizacija koja praktički ne čini ništa dok se njezin matični teritorij sa stanovništvom kojeg bi trebao braniti u Europi nalazi pod biološkim udarom. U jeku svojih ranije dogovorenih vježbi u istočnoj i srednjoj Europi pod nazivom „Defender Europe 20“, koje su protivnici NATO-a u pokušaju njegove kompromitacije proglašavali tajnovitim upadom američkih specijalnih postrojbi i sličnim bedastoćama, sam NATO  ne poduzima ništa i tako se zapravo sam kompromitira bez obzira na vanjsku propagandu.

Nastavljaju se ratničke igre iskrcavanja američkih snaga u Europu, provjere transportnih i logističkih kapaciteta europskih prometnica i druge infrastrukture, i zajedničke taktičke vježbe s europskim članicama saveza. Pritom se cijeli savez uopće ne obazire na biološki udar pod kojim se našla Europa, ona ista koju bi trebali obraniti. Dok snage NATO-a ratuju sa zamišljenim neprijateljem napadnuta im je pozadina, a one ne mijenjaju zadani scenarij vojnih aktivnosti, čak, štoviše, otkazuju se pojedine vježbe ili dijelovi vježbe „Defender Europe 20“ zbog epidemije koronavirusa i povlači se dio vojnih snaga. Stoga sam naziv jedne od najvećih vježbi NATO-a proteklih godina uistinu djeluje groteskno. Prava vojna sila, odnosno ona koja je vođena od pravih vojnih i političkih čelnika, u ovakvoj situaciji na europskom ozemlju cijelu vježbu obrane Europe preokrenula bi u stvarno djelovanje na obrani Europe od stvarne biološke opasnosti.

Svrha velike NATO-ove vježbe morala je biti brzom reakcijom političkog čelništva i zapovijednih struktura s ratnih igara prebačena na kolosijek realne opasnosti u kojoj bi, uvježbavajući uživo sasvim drugi scenarij, na konkretne načine pomogli  Europi i njenim građanima. Taj preokret je morao biti izvršen barem onoliko brzo kako je nekada legendarni američki general George Patton preusmjerio svoju 3. armiju u bitci u Ardenima, zimi 1944. godine, i razorno udario u bok njemačke protuofanzive. Učinio je to praktički bez prethodne zapovijedi viših stožera, a u trenutku kada ga je, shvativši razmjere njemačke ofenzive vrhovni zapovijednik savezničkih snaga u Europi,  general Dwight D. Eisenhower, upitao, za koliko vremena može preusmjeriti svoje snage prema sjeveru? Patton je zapanjenom Eisenhoweru  hladno odgovorio kako to može učiniti istoga trenutka i odmah pokrenuti ofanzivnu operaciju. Pravi vojskovođa uvjek promišlja unaprijed varijante slijedećih poteza i ne trči za događajima nago ih spremno dočekuje, brzo se prilagođujući okolnostima.

Lošu sliku u medijima i javnosti stvara činjenica da NATO odgađa i smanjuje opseg vježbi i čak povlači već raspoređene vojnike i tehniku zbog epidemije, jer se opravdano može postaviti pitanje, kako bi zapravo djelovao u slučaju pravog biološkog napada neprijatelja? Ukupno ponašanje NATO-a kao vojnog stupa euroatlanske integracije djeluje neuvjerljivo i nedovoljno empatično prema europskim građanima, poglavito kada se uzme u obzir činjenica da su njegove snage potpuno opremljene za biološko-kemijsko ratovanje. Posve logično bi bilo da su pod vodstvom NATO-a, u suradnji američke vojske u Europi i europskih saveznika, otvorene mogućnosti suradnje s civilnim zdrastvenim sektorom u vidu mogućih otvaranja improviziranih bolnica, ustupanja sanitetskog materijala, zaštitnih sredstava i stavljanja na raspolaganje vojnog saniteta s velikim brojem lječnika i zdrastvenog osoblja i suvremene medicinske tehnike, prije svega traženih respiratora. Za sve to snage NATO-a imaju spremne kapacitete i mogu na terenu u realnom vremenu vrlo brzo reagirati.

Ali, nažalost, ništa od toga se ne događa. I dok u Europi ljudi i dalje ginu u stotinama, vojne snage proigravaju obranu od zamišljenog neprijatelja, valjda s Istoka koliko se može razaznati, a pozadina im je praktički bombardirana biološkim agensima.

Jednako se ponaša i ogromni kontigent američkih snaga u Europi (U.S. Army Europe) sa svojim moćnim  zdrastvenim sustavom, uglavnom koncentriranim u Njemačkoj, u čijem sastavu se nalaze vrhunski opremljene klinike i laboratorij. Niti uz najbolju volju uistinu je teško, prema barem javno dostupnim podacima, uočiti bilo kakvo masivnije uključivanje tih snaga koje imaju ozbiljne kapacitete protiv bioloških ugroza i njihovog zdrastvenog sustava u europski rat protiv smrtonosnog koronavirusa.

Ponovo reagiraju nacionalne europske obrambene struktre pojedinih država EU koje aktiviraju svoje vojske i njihove logističke i zdrastvene kapacitete stavljaju u funkciju javnoga zdravstva. Tako se, primjerice, podiže spremnost njemačke vojske, pred našim očima Hrvatska vojska podiže šatorsko naselje u kojemu će biti respiratori za najteže bolesnike. Britanska vojska u sklopu operacije „Rescript“ drži u pripremi  gotovo 12 tisuća liječnika i drugog zdrastvenog osoblja, pripadnika vojnog zdravstvenog sustava (Defence Medical Service), koji će se, u slučaju poterbe, staviti na raspolaganje javnom zdrastvenom sustavu.

Nedostatna aktivnost vodećih integracijskih struktura transatlanskog mostobrana, usporedno s američkom nesolidarnom politikom prema Europi u trenucima zdrastvene krize, bez primjera u posljednjih stotinjak godina, narušava stabilnost euroatlanskog strateškog partnerstva. Otvara se prostor ubacivanju Kine koja nudi isporuku zdrastvene opreme i zdrastvenih djelatnika, prije svega nastupajući prema ugroženoj Italiji i Španjolskoj. Jednostavno rečeno kriza je otkrila slabosti i jedne i druge organizacije. Europska unija je previše elastična, difuzna, troma i neučinkovita, a NATO je previše krut i slabo prilagodljiv okolnostima koje nisu čisto vojničke prirode.

Koliko je situacija na planu narušavanja jedinstva euroatlanskih odnosa ozbiljna može se vidjeti iz članka objavljenoga 12. ožujka u „Atlantic Council“ u kojem vodeći ljudi Atlanskoga vijeća reagiraju na Trumpovo zatvaranje američkih granica državljanima članica Europske unije. Tako Christopher Skaluba, ravnatelj  Transatlantic Security Initiative in the Atlantic Council’s Scrowcroft Center for Strategy and Security navodi: “NATO-ova strategija obraćanja temelji se na solidarnosti cilja i akcije između Europe i Sjeverne Amerike. Trumpovo predsjedništvo u tom je pogledu bilo izazovno i u pitanju retorike i politike. Djelovanje europskog odgovora na koronavirus nakon donošenja ovakve vrste transatlanske zabrane putovanja cijelu stvar prebacuje na višu razinu. Umjesto da se s ovim teškim izazovom suoći s našim najbližim saveznicima predsjednik namjerava zadržati distancu između SAD-a i Europe. To je nevjerojatan izbor za obje strane Atlantika…..Posljedice epidemije koronavirusa za NATO značajne su. Savezničke vlade rastrgane su u krizi javnoga zdravstva, otkazuju se vojne vježbe zbog straha za sigurnost zajedničkog rada u velikim opreacijama. A u takvoj situaciji predsjednik je nanio još jedan udarac transatlanskoj solidarnosti, zapanjivši Europu. Opasna je to kombinacija koja potkopava odvraćanje i primamljiva prilika za Moskvu da ospori europski status quo, baš kao i 2008. i 2014. godine.“

Još uvijek ima vremena, i nažalost potrebe, za ispravljanje početnih poteza EU i NATO-a i aktiviranja jedinstvenoga nastupa prema pandemijskoj krizi.

 

Nikada se o nekom virusu nije toliko pisalo, a tako malo znalo. Poznata nam je činjenica kako je pandemiju prvo proživjela Kina; da je zdravstvenom krizom ovladala i potom ukinula privremene autoritativne mjere za ovladavanje krizom. Međutim, malotko zna kako su Kinezi porazili COVID-19, što se objašnjava samodopadnom usredotočenošću velikih svjetskih novinskih agencija na zapadni mikrokosmos.

Zato su neprimjećeno prošle zahvale predsjednika Xi Jinpinga, upućene kubanskom kolegi Miguelu Díaz-Canelu,  28. veljače. Zapadni tisak jednostavno nije evocirao ključnu ulogu koju je odigrao kubanski lijek Recombinant Interferon Alfa-2B (IFNrec)[1]. Koncentrirao se na uporabu klorokvina koji se već koristi protiv malarije i nije izvijestio u kojoj je fazi rad na  cjepivu, iako se očekuje da će Kina biti u stanju prakticirati prva testiranja na ljudima već krajem travnja. Laboratorij Instituta za istraživanje cjepiva i seruma u Sankt Peterburgu već je razvio pet prototipa cjepiva.

Dakle, teoretski živimo u «globalnom selu» (Marshall McLuhan), ali smo informirani samo o onome što se događa u zapadnom mikrokosmosu. Tu činjenicu koriste, tržišno ustrojeni, moćni zapadni laboratoriji, farmaceutski i liječnički lobiji, koje upravo razdire međusobna konkurencija. Radi se o jednom od bitnih razloga, iz kojeg će se naša karantena, vjerojatno bespotrebno, odužiti.

Stanje je slično onom iz 1980.-tih, kada je epidemija «gay pneumonije» – 1983. identificirane kao AIDS, prouzročila pomor u homoseksualnim krugovima u San Franciscu i New Yorku. Nakon pojave virusa u Europi, tadašnji francuski premijer Laurent Fabius odgodio je uporabu američkog dijagnostičkog testa i time Institut-u Pasteur dao vremena za razvoj i patentiranje vlastitog. Njegov je potez bilo moguće opravdati željom da zaštiti nacionalne interese, dok nije postalo jasno da su oni samo pretekst za lansiranje nevjerojatno profitabilnog liječničko-farmaceutskog businessa, iz kojeg su konačno profit izvukli happy few, a troškove istraživanja i liječenja platila zajednica. Čekanje, odnosno vrijeme koje je bilo potrebno za pokretanje tog businessa, životom je platilo tisuće oboljelih od AIDS-a.

Kako je danas upravljanje europskom koronavirusnom krizom, pored tih poznatih boljki, zahvatila i epidemija histerije, jasno je kako se iza nje skrivaju velike geopolitičke igre. Stoga je legitimno upitati se: kakav ćemo svijet ugledati po izlasku iz europske karantene ?

Kada kriza završi i europljani se priberu, svijet bi mogao biti znatno drukčiji. Naime, histerija oko pandemije nije ublažila angloameričke egzistencijalne prijetnje Saudijskoj Arabiji i Turskoj. Ujedinjenu svjetsku anglofonsku zonu nisu impresionirali niti, vrlo riskantni, odgovori tih ugroženih država: saudijsko provociranje kolapsa američke naftne industrije na bazi škriljaca (nagli pad cijene nafte) i tursko izazivanje rata s Rusijom (Sirija). Ozbiljnost situacije je takva da ona iziskuje hitne akcije i reakcije. Baš ono što nije u stanju pružiti razjedinjena europska zona.

U međuvremenu, Europska unija je neprimjereno reagirala na pandemiju. Umjesto da se bori protiv zaraze (generalizacija testova, liječenje zaraženih klorokinom, liječenje smrtonosnog oblika bolesti priključivanjem bolesnika na respirator i tretiranjem Recombinant Interferon Alfa-2-B-om), ona radi na sprječavanju overbookinga svojih bolnica. Kako se nisu pravovremeno opremili i pripremili za zdravstvenu krizu, iako je njen dolazak bio eminentan i evidentan, europske vođe su u kućni pritvor stavile svoje zdravo stanovništvo. Političko upravljane zdravstvenom krizom sasvim su prepustili znanosti, odnosno tehnici vječnih znanstvenih rasprava. Ove zadnje politici služe samo ukoliko je ona brzo sposobna iz njih izvući zaključke radi poduzimanja hitnih, racionalnih političkih akcija. Što je nemoguće u EU u kojoj, pod krinkom bratstva i jedinstva (već viđeno u bivšoj Jugoslaviji), vladaju nezdravi odnosi. Stoga su europski čelnici, umjesto liječenja tih nezdravih odnosa, zajedno sa zdravim stanovništovom u karantenu stavili i sve što je bilo relativno zdravo u europskom gospodarstvu. Europska središnja banka već najavljuje recesiju od 5% ako se ova situacija nastavi u iduća dva tjedna, a vjerojatno će se raditi o zastoju od šest tjedana.

Iz navedenog je razvidno kako su opravdane sumnje prema kojima bi svijet, kada vrhunac epidemije prođe, mogao biti organiziran na novi način. I to, bez sasvim odsutne Europe. Moguće je da Europa, jedanput kada izađe iz karantene, više ne bude velika ekonomska sila. Ne, ne radi o prvotravanjskoj šali…

 

[1] Vidi: http://www.ahora.cu/en/health/7653-cuban-drug-among-those-used-to-fight-coronavirus-in-china

Tužna životna priča jednog od najgenijalnijih nanstvenika koje je svijet vidio

Nobelovac Fritz Haber bio je gorljivi njemački nacionalist. Osim što je uveo revoluciju u proizvodnju hrane, izmislio je i hladnjake te je prvi sintetizirao ecstasy, a kreirao je i najgore bojne otrove. Veselio se dolasku nacista i njemačkoj premoći, no zbog židovskog je podrijetla odbačen pa je umro od slomljenog srca u Švicarskoj.

Ostavština njemačkog kemičara i dobitnika Nobelove nagrade Fritza Habera izuzetno je dvojbena te je i dandanas predmet živih akademskih rasprava. S jedne strane, riječ je o čovjeku koji je spasio više ljudskih života nego bilo tko drugi u cijeloj povijesti, omogućivši da danas zemaljsku kuglu nastanjuje gotovo osam milijardi stanovnika, dok je, s druge strane, odgovoran za smrt desetaka tisuća vojnika i doživotne patnje nebrojenih tisuća. Kako je bio kontroverzan u svom znanstvenom životu, ni privatni mu život nije išao pravocrtno. Iako je bio Židov, svoje je porijeklo gotovo s gnušanjem odbacio te je postao gorljivi njemački nacionalist, a sukob sa suprugom, prvom njemačkom doktoricom kemije i jednom od osnivačica feminističkih i pacifističkih udruga u Kaiserovu carstvu, završio je tragično.

Dodvoravanje nacionalistima

Fritz je rođen u obitelji bogatog židovskog trgovca u pruskom gradu Breslauu, današnjem Vroclavu u Poljskoj. S drugom rodbinom gotovo da nije imao nikakve odnose jer je šira obitelj izopćila njegova oca zbog toga što se oženio svojom sestričnom. Već u gimnazijskim danima Habera su počeli živo zanimati kemijski procesi pa je tome odlučio posvetiti cijeli život zbog čega je kasnije upisao kemiju na sveučilištu Friedrich Wilhelm u Berlinu. Iako na fakultetu nije bilo nekih osobitih tenzija između njemačkih i židovskih studenata, Habera su privlačila njemačka studentska udruženja sa svojim uniformama, paradama, ritualnim mačevanjima i ispijanjima hektolitara piva. No, naravno, Židovi nisu imali pristup takvim udruženjima pa se Haber, uz žestoko protivljenje oca koji je podupirao lokalnu židovsku zajednicu, odriče svoje vjere i prelazi na protestantizam te se, kako bi se još više svidio svojim fakultetskim kolegama, dobrovoljno javlja u vojsku. Nakon godine dana služenja u šestoj carskoj regimenti lake artiljerije vraća se na studije.

Na njegovo veselje, primljen je u nacionalističko studentsko udruženje te je u jednom ritualnom dvoboju uspio i zaraditi ožiljak na licu koji je u to doba bio izrazito popularan i predstavljao je pravo oličenje muškosti i ratničkog karaktera. Pokazao se izvanrednim studentom i briljantnim umom koji je od šale rješavao najsloženije kemijske procese pa se po završetku školovanja eminentni njemački kemičari bore kako bi ga uzeli za pomoćnika. Istodobno se ženi prvom doktoricom kemije u Njemačkoj Clarom Immerwahr, koja se na njegov nagovor također odriče židovstva. Ispočetka je njihov brak idiličan. Nadopunjuju se u znanstvenim istraživanjima, a ona njegove radove prevodi na engleski jezik i na istom jeziku drži predavanja u njegovo ime po Velikoj Britaniji, tako da nitko na kraju nije mogao razlučiti radi li se o izvornom Haberovu ili Clarinu radu.

Najznačajnije dostignuće

Zahvaljujući pomoći svojih mentora i novcu Clarina oca, vlasnika tvornice šećera u Breslaui, počinje Haberov strjeloviti uspjeh te se prihvaća dotad nerješivog problema, prehrane njemačkog stanovništva. Kako je populacija Njemačke nezadrživo rasla nakon ujedinjenja 1871. godine i snažnog ekonomskog napretka, javio se problem prehrane sve brojnijeg stanovništva. Prirodno gnojivo dobiveno od stočne balege nije bilo dovoljno da se oplemene sve veće poljoprivredne površine, a uvoz salitre iz Čilea, koja je nastala iz galebljeg izmeta koji se na stijenama skupljao tisućama godina, bio je izuzetno skup, a i to što bi se uvezlo većinom je završilo u vojnoj industriji u kojoj se koristilo za proizvodnju baruta.

Slika 1: Haberova supruga počinila je samoubojstvo kada je saznala za koliko je smrti odgovoran

Surađivao je sa suprugom i par najbližih suradnika, među kojima se isticao Carl Bosch koji je kasnije osnovao IG Farben, najveći kemijski konglomerat na svijetu koji je ujedno bio i jedan od stupova nacističke ratne ekonomije. Tako je Fritz Haber 1910. godine uspio doći do jednog od najznačajnijih tehnoloških dostignuća dvadesetog stoljeća. Sintetizirao je amonijak iz osnovnog vodika i dušika iz zraka i dobio dušično gnojivo koje su odmah prozvali kruhom iz zraka. Zahvaljujući novom umjetnom gnojivu, zasijane su milijarde hektara dotad praktički neplodne zemlje, čime se konačno stalo na kraj gladi koja je stalno prijetila stanovništvu Zemlje.

Milijuni su spašeni od spore i mučne smrti od gladovanja, svjetska populacija mogla je rasti, a svaki današnji čovjek u svom organizmu ima četrdeset posto potrebnih nitrata zahvaljujući Haberovu izumu. Njemački car Wilim II. Hohenzollern nagrađuje Habera i postavlja ga na čelo Kaiser Wilhelm instituta za kemiju u Berlinu. Haberov izum ima i jedan neželjen efekt. Budući da više nije bilo potrebe za salitrom, deseci tisuća čileanskih rudara ostaju bez posla i cijele nekoć prosperitetne regije padaju u bijedu.

Bračni problemi

Preko noći Fritz je postao poznat u cijelome svijetu i postaje uvaženi član akademske zajednice. Održava intenzivne prijateljske odnose sa slavnim fizičarom Albertom Einsteinom koje nisu narušili ni njihovi dijametralno suprotni pogledi na svijet. Dok se Einstein nikada nije odrekao svog židovstva, te je bio otvoreni pobornik pacifizma, Haber se zalagao za jačanje imperijalne moći Njemačke i širenje njezinih kolonija. Na istom pitanju razilazio se i s drugim prijateljem, ocem psihoanalize Sigmundom Freudom. U isto vrijeme, Haber se suočava s obiteljskim problemima. Clara mu se učestalo žali da zapostavlja njezin samostalni znanstveni rad te da je stavlja u rang obične tipkačice te se sve više uključuje u rad feminističkih i pacifističkih organizacija, što izuzetno živcira Fritza koji sve vrijeme njeguje izuzetno nacionalistički i militaristički duh.

Izbijanjem Prvoga svjetskog rata počinje novo životno poglavlje u životu Fritza Habera. Car Vilim II. imenuje ga načelnikom odjela za kemijsko naoružanje njemačke vojske te dobiva čin kapetana. Haberu je ta počast značila više nego sve znanstvene nagrade koje je do tada dobio te konačno s ponosom može nositi vojnu uniformu za kojom je godinama žudio. Više se nigdje ne pojavljuje bez paradne sablje, a kolege mu iza leđa zbijaju šale govoreći da bez pruskog šljema s prepoznatljivim šiljkom ne ide ni u krevet.

Slika 2: Car Vilim osobno je Habera postavio za šefa proizvodnje kemijskog oružja

Napad bojnim otrovima

Novi načelnik sve svoje znanje usmjerava u proizvodnju bojnih otrova za koje vjeruje da će Njemačkoj donijeti pobjedu. Nijemci su prvi napad bojnim otrovima izveli 31. siječnja 1915. godine, ispalivši osamnaest tisuća garanata punjenih metilbenzil bromidom na ruske položaje kod Bolimova u Poljskoj. Napad je bio potpuni fijasko jer se plin smrznuo zbog niske temperature pa nije imao nikakve učinke na ruske vojnike. No Haber se nije dao obeshrabriti. U tada najvećoj njemačkoj kemijskoj tvornici BASF sintetizirao je visokootrovni klor. Kako je Haška konvencija zabranjivala upotrebu bojnih otrova u artiljerijskim granatama, Haber je našao načina za zaobilaženje ratna pravila.

U travnju iste godine dopremio je sto šezdeset tona klora u šest tisuća kanistera te otrov pustio na francuske položaje kod Ypresa. Položaj prve uporabe otrova na zapadnom bojištu  pomno je odabran. Budući da su tu rovovima bili crnci iz Martinika, Nijemci su svom neprijatelju htjeli pokazati kako svoje strašno oružje ne žele koristiti protiv bijelog čovjeka. Učinak je bio katastrofalan. Francuski kolonijalni vojnici nisu ni znali što im se dogodilo. Prema njihovim rovovima dopuzala je žuta maglica koja je bila teža od zraka pa se polako vukla po tlu i uvlačila u rovove te su se deseci nesretnika počeli gušiti i trzati. Otrov im je palio grlo i pluća pa su počeli umirati u agoniji, dok su oni sretniji oslijepljeni u panici pobjegli napustivši svoje položaje i tako stvorivši rupu u položajima Antante dugu sedam kilometara.

Slika 3 i 4: Nijemci su prvi put otrov koristili protiv Francuza kod Ypresa. Oni koji nisu poginuli doživotno su oslijepjeli

U tom napadu poginule su tri tisuće vojnika, dok ih je sedam tisuća osjećalo posljedice cijeli život. Iako Nijemci nisu iskoristili raspad francuske obrane da bi otpočeli s ofenzivom, napad je proglašen velikim uspjehom, a car Vilim II. odlikovao je Fritza Habera Željeznim križem 1. reda.

Samoubojstvo supruge

Već je njegovo postavljanje za načelnika i voditelja njemačkog programa kemijskog naoružanja dovelo do potpunog raskola ionako narušenih bračnih odnosa, a masakr kod Ypresa Clara nikako nije mogla oprostiti svom suprugu. Na sva njezina preklinjanja i molbe da odustane od svojih pothvata koje nanose smrt i nesreću brojnim ljudima, Haber je samo lakonski odgovorio: “Za vrijeme mira znanstvenik je na raspolaganju cijelom svijetu, dok je za rata njegova dužnost služiti domovini”.

Iako nikada nije ozbiljno shvaćao Clarine prijetnje, dogodilo se nešto što nitko nije očekivao. Ono što je za njega bio najsvečaniji dan u životu na kraju se pretvorilo u katastrofu. U povodu bitke kod Ypresa i dobivanja Željeznog križa Haber je u svojoj vili priredio raskošno primanje kojemu je nazočio i sam car. U jednome trenutku Clara je prekinula glazbu i održala vatreni proturatni govor, a onda pred šokiranim uzvanicima izvukla Haberov službeni Luger i ustrijelila se u glavu.

Izgleda da samoubojstvo supruge nije pretjerano uzrujalo Habera jer je već sutradan ujutro otputovao na Istočno bojište, gdje je izveo još ubojitiji napad od onog kod Ypresa, te se nakon godinu dana oženio Charlottom Nathan s kojom je imao dvoje djece. Ubrzo su sve zaraćene strane počele koristiti bojne otrove, tako da su zaboravljene sve konvencije, pravila i kurtoazije poput trovanja samo crnih vojnika, što je na koncu rezultiralo s više od stotinu tisuća mrtvih vojnika i milijun doživotnih invalida.

Slika 5: Haberovi izumi uveli su potpuno novu eru kemijskog ratovanja

Haber je razvijao sve ubojitije bojne otrove, tako da su iz BASF-a izašli iperit i tabun zbog kojih su u stravičnim mukama umirale tisuće vojnika. No, na kraju nisu bojni otrovi odlučili rat, nego ekonomska premoć sila Antante koja se beskrajno povećala ulaskom u sukobe Sjedinjenih Američkih Država.

Hitlerova poruka

Poraz Njemačke i njezino poniženje Versajskim mirom žestoko je pogodio Habera pa je čak razmišljao i o samoubojstvu, a utjehu mu nije  pružila ni Nobelova nagrada koju je primio 1919. godine zbog svojih prijeratnih zasluga. Kada se malo oporavio od ratnog poraza, ponovno se počeo baviti kemijom. Osmislio je kemijski proces po kojem rade današnji hladnjaci, bavio se izlučivanjem zlata iz morske vode te je sintetizirao ecstasy pa ga se bez nekog pretjerivanja može nazvati ocem današnje techno-supkulture.

No, i dalje se u tajnosti bavio razvojem bojnih otrova za novu njemačku vojsku Reichwehr te je stvorio jaki insekticid Ciklon A koji je imao intenzivan miris kako bi upozorio ljude na opasnost. Veselio ga je dolazak nacista na vlast jer je u njima vidio snagu koja će Njemačkoj vratiti njezinu veličinu. Onda je doživio šok jer je kao Židov dobio otkaz na mjestu ravnatelja instituta Kaiser Wilhelm. Obratio se svom prijatelju, nacističkom ministru obrazovanja Bernhardu Rustu, pokušavajući mu objasniti kako nema većeg njemačkog nacionalista od njega i kako se davno odrekao židovstva. Rust je Haberu ubrzo prenio Hitlerovu poruku da mu Fuhrer zahvaljuje za sve što je za Njemačku učinio u ratu i da ga iznimno cijeni, no s obzirom na to da je nažalost Židov, savjetuje mu da proda svu svoju imovinu koju će mu država otkupiti po povlaštenoj cijeni i da napusti Reich.

Haberu se preko noći srušilo sve u što je vjerovao i za što se cijeli život borio te je u suzama napustio svoju domovinu koja ga je izdala. Shrvan, već 1934. godine umire od srčanog udara u sobi baselskog hotela u Švicarskoj.

Ubojiti patent

Nacisti su se obilato poslužili Haberovim patentima. Posebno su se okoristili Ciklonom A, kojem su odstranili neugodan i upozoravajući miris te ga prozvali Ciklonom B i njime podavili šest milijuna Haberovih sunarodnjaka, među kojima su bili i brojni njegovi rođaci.

Unatoč njegovoj ulozi u Prvome svjetskom ratu i kontroverznim političkim stajalištima, današnja Njemačka ipak se odužila “čovjeku koji je nahranio svijet”. Tako danas kemijski odjel Instituta Max Planck, bivšeg instituta Kaiser Wilhelm, nosi njegovo ime.

 

Početkom ožujka pokrenuti „naftni rat“ ili „rat cijenama“ iz temelja mijenja globalno tržište „crnog zlata“. Cijene nafte srušene su na ovostoljetne minimume nakon propalog pokušaja postizanja sporazuma između Rusije i Saudijske Arabije o daljnjem smanjenju proizvodnje koje je predlagala ova posljednja, a Rusija ga nije željela prihvatiti smatrajući kako će to još više pogodovati američkim naftašima. Zbog toga su obje zemlje povećale proizvodnju te je na tržištu došlo do potpunog naftnog zasićenja, dok je, s druge strane, potražnja konstantno padala kako zbog globalne recesije koja prijeti svijetu, tako i zbog pandemije koronavirusa koja je paralizirala gospodarsku aktivnost u većini zemalja svijeta, uključno i onim najrazvijenijim. U tim i takvim okolnostima najviše su stradali američki nezavisni proizvođači nafte iz škriljevca, koji se zbog visoke proizvodne cijene zbog uporabe skupe tehnologije „frackinga“ sada nalaze u fazi „kliničke smrti“, što ima posljedice ne samo po američki nezavisni naftni sektor, već i onaj financijski koji ga je svo ovo vrijeme obilno kreditirao da bi sada tvrtke koje se bave „frackingom“ završile u rejtingu „smeće“. Američki predsjednik Trump pokušava državnim intervencijama spasiti posrnule naftaše ali šanse za to su minimalne ukoliko ne dođe do novog dogovora između Moskve i Rijada, a onaj dosadašnji, u formatu OPEC+ prestaje važiti upravo s današnjim danom – 1. travnja. O svemu ovome, kao i preksinoćnom telefonskom razgovoru Trump-Putin, opširno smo izvijestili u našoj sinoćnjoj analizi koju možete pročitati na linku ispod teksta.

Zbog svega ovoga danas se ponovo javnosti obratio Donald Trump na medijskoj konferenciji u Bijeloj kući. Kazao je kako Saudijska Arabija i Rusija razmatraju moguće pokretanje pregovora i da će, ukoliko bude moguće, u njima sudjelovati i SAD. Izjavio je kako je stanje na tržištu nafte osobno razmotrio u telefonskim razgovorima s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i saudijskim prijestolonasljednikom Muhammedom bin Salmanom.Trump je sadašnje stanje usporedio s krizom iz 50.-ih godina prošloga stoljeća i upozorio kako ono može koštati države u smislu gubitaka radnih mjesta.

Osim Trumpa oglasilo se i američko Ministarstvo energetike, priopćivši o pregovorima amričkog ministra energetike Dana Brouillette i ruskog kolege Aleksandra Novaka.

Ukoliko Sjedinjene Države počmu zajedničke „naftne“ pregovore s Rusijom i Saudijskom Arabijom to će biti presedan koji će i formalno označiti kraj dosadašnje stoljetne američke nezavisne energetske politike. SAD ne samo da nisu bile članica OPEC-a ili nekog sličnog naftnog udruženja u kojima bi se, onda, s drugim svjetskim proizvođačima dogovarale o proizvodnim kvotama ili cijenama, već su svojom umješnom politikom, financijskom snagom i nametanjem dolara kao glavnog platnog instrumenta u svjetskom trgovanju naftom sebe pozicionirale u ključnog igrača koji nadzire ukupne svjetske energetske procese i trendove.

Ali ovdje treba dodati još nešto: stav Rijada oko pokrenutog „naftnog rata“, kojim on svjesno udara upravo na spomenute američke nezavisne naftaše iako se javno prijeti Rusiji tvrdeći kako će uništiti njezine naftne ambicije svojim velikim povećanjem proizvodnje na razinu veću od 11 milijuna barela nafte dnevno (što je povećanje od 2 mijuna barela u odnosu na prethodni saudijsko-ruski sporazum u OPEC+ formatu) i predlaže europskim državama velike popuste, još je uvijek neizvjestan. Pojedini analitičari smatrali su kako Saudijska Arabija time želi potisnuti Rusiju s određenih tržišta što je isto tako vrlo moguće s obzirom da je Rusija velika izvoznica nafte i u EU, i na taj je način primorati na sjedanje za pregovarčki stol i prihvaćanje saudijskih prijedloga. Spominju se i moguće namjere saudijske državne mega-naftne tvrtke „Saudi Aramco“ njihovog udjela u  plinovodima, čime bi se navodno prikupilo oko 10 milijardi dolara i što bi omogućilo saudijsku dugu borbu s Rusijom u pokrenutom „naftnom ratu“ (info: Bloomberg).

S druge strane iz Rusije stižu informacije prema kojima tamošnji analitičari smatraju kako je Rusija najpripremljenija od svih glavnih suparnika (Saudijske Arabije i SAD-a) za dugotrajan „naftni rat“ s obzirom na proračunski suficit, goleme zlatne i financijske pričuve koje je sustavno prikupljala još od 2014.g. pripremajući se za „crni globalni scenarij“, s pomoću kojih će moći održavati stabilnost svoga gospodarstva i u vrijeme nadolazeće velike krize. Također podsjećaju i na gotovo neznatni ruski vanjski dug.

U svakom slučaju nastavit ćemo pratiti razvoj stanja oko ovog ključnog globalnog pitanja u kojemu su ulozi najvećih igrača uistinu golemi i zbog čega bi, zapravo, najbezbolnije rješenje po sve bilo postizanje nekakvog kompromisa, koji se sada sam po sebi logički i nameće s obzirom da bi suprotan scenarij značio i goleme posljedice po njih same. Ali s druge strane dosadašnja povijesna iskustva ukazuju kako pokrenute „naftne ratove“ nije bilo moguće riješiti u kratkom vremenu.

Zoran Meter: Razgovor Putin-Trump: slijedi li bitka do uništenja ili nova podjela svijeta?

Još jedna važna vijest koja se u „igrama velikih“ odvija u sjeni sveopće svjetske „hipnoze“ oko COVIDa-19. Ruska vodeća i jedna od najvećih svjetskih tvrtki – proizvođača nafte, „Rosneft“, prije nekoliko dana objavila je kako je prodala svih 100% udjela koje ima u poslovima naftne eksploatacije u Venecueli i da se upotpunosti povukla iz te zemlje. Ovu vijest ističem jer je i Trump u ponedjeljak, najavljujući na televiziji Fox News razgovor s Putinom, izjavio kako će njih dvojica razgovarati i o toj zemlji.

Trgovinski i sankcijski ratovi, globalne „igre“ s koronavirusom, eskalacije kriznih žarišta, sveopća recesija, …. Svijet je, čini se, i konačno ušao u fazu potpunog kaosa. Nestali su  mehanizmi koji su koliko-toliko desetljećima osiguravali globalni mir i stabilnost, a humanost i međunarodnu solidarnost zamijenila je ratnička retorika i optužbe međusobno suprostavljenih geopolitičkih „teškaša“, pričemu se sve manje biraju riječi i sredstva a incidenata je svakim danom sve više. I ono najgore – došlo je do sveopće degradacije intelekta i morala kako unutar tzv. običnih ljudi, tako i unutar društvenih elita koje su primarno usmjerene na novac i svoje užitke, a ne na rješavanje zajedničkih problema koje na svojoj koži najviše osjećaju „mali“ ljudi. Pogledajmo samo jednu Veliku Britaniju koja je „pala“ s Churchilla na Johnsona, Francusku s de Gaullea  na Macrona, Njemačku s Adenauera i Kohla na Merkel, Hrvatsku s Tuđmana na Milanovića, … Istinski državnici nestaju a pojavljuju se identični obrasci amorfnih v.d. državnika, koji niti mogu niti žele učiniti bilo što korisno za svoje narode ako to primarno nije na njihovu osobnu korist. I upravo u tome leži opasnost, a ne u koronavirusu koji će prije ili kasnije proći, ako ne zbog pronalaska cjepiva i lijeka, onda sam od sebe.

Međutim, u ponedjeljak, 30. ožujka, dogodilo se nešto što bi se moglo označiti „svjetlom u tunelu“ u kojemu se zaustavio današnji svijet i iz kojega on više ne vidi izlaz. Radi se o održanom telefonskom razgovoru između ruskog i američkog predsjednika Vladimira Putina i Donalda Trumpa, održanog na inicijativu onog drugog, kojega je Trump prethodno najavio u programu televizije Fox News. Dvojica dužnosnika upoznali su jedan drugoga o mjerama koje poduzimaju u suprostavljanju epidemiji COVID-a 19, a razgovarali su i o složenom stanju na svjetskom tržištu nafte te se dogovorili o početku konzultacija na razini ministara energetike dviju zemalja. Osim toga usuglasili su se oko nastavka njihovih osobnih kontakata.

Ovaj razgovor svakako je relaksirajući po sadašnje, izuzetno loše američko-ruske odnose ali i čitavi svijet koji zbog toga živi u neizvjesnosti. Ali telefonskim se putom ipak ne mogu riješiti globalni problemi niti ključni problemi u međusobnim odnosima. A oni su i više nego veliki, i to i Putin i Trump jako dobro znaju, kao što znaju da niti jedna od dviju strana onoj drugoj ne može silom nametnuti rješenja koja idu u korist samo njihovih nacionalnih interesa. Iz toga proizlaze samo dvije solucije: ili daljnje „zakopavanje u svoje rovove“ i međusobno iscrpljivanje do uništenja (što je dugotrajan i visokorizičan proces i u sigurnosnom i u gospodarskom smislu po obje zemlje, a koristiti može samo ostalim globalnim igračima, prije svega Kini); ili pokušaj intenziviranja dijaloga i pronalazak odgovora na najbitnija pitanja oko kojih bi se morala pronaći kompromisna riješenja.

Jedna je tema u razgovoru Putin-Trump ipak bila dominantna. Nije to koronavirus, kako bi se na prvi pogled moglo činiti s obzirom na složeno stanje s tom bolešću u SAD-u ili na današnje slanje ruskog zrakoplova s medicinskom pomoći u tu zemlju), već je riječ, kao što to najčešće biva kada se razmatra pozadina globalnih geopolitičkih procesa još od kraja 19. stoljeća – o nafti.

Taj „čarobni“ proizvod prirode, koji desetljećima ima dominantan utjecaj na globalnu ekonomiju i finacije, sada je opet u njihovom fokusu, možda više nego ikada prije. Jer u tijeku je prijelomna „bitka titana“ između dominantnih zemalja Istoka i Zapada koja će uskoro dokinuti stara i odrediti nova dugoročna pravila igre u međunarodnim odnosima, pričemu je  upravo nafta, uz popratnu vojnu silu, ona ključna poluga posredstvom koje će se ona formirati.

U tom smislu, najvažniji problem koji sada tišti svijet (ako izuzmemo COVID-19 u čijoj se sjeni, sada, između velikih igrača odvijaju krupne – javnosti malo poznate stvari) i nedvojbeno će ostaviti goleme posljedice je nedavno pokrenuti rusko-saudijski „naftni rat“, u kojemu, za sada, najviše stradavaju američke nezavisne energetske tvrtke koje naftu proizvode skupom „fracking“ tehnologijom, kao i one banke i financijske institucije koje ih desetljećima kreditno prate, dobro znajući gdje leži golemi potencijal i zarada. Naravno, ukoliko se u međuvremenu ne zaustavi, „naftni rat“ dugoročno će štetiti i Rusiji i Saudijskoj Arabiji koje su za sada sigurne zbog svojih velikih finacijskih i zlatnih rezervi, kao  i niske proizvodne cijene nafte zbog tradicionalnog načina njezine proizvodnje.

A kada je to tako, a je, Trump – kao donedavni biznismen i sadašnji politički pokrovitelj američkog energetskog sektora (uz onaj vojno-industrijski, koji, uostalom, uvijek idu „ruku uz ruku“ jer snažne vojne industrije nema bez snažne vojske, a ove pak nema bez jeftine nafte koju vojske nemilice „gutaju“) toga je itekako svjestan. Međutim, osim vani, Trump sada po tom pitanju ima i veliki problem i kod kuće, a riješiti mu ga, paradoksalno, može pomoći samo Vladimir Putin. To je, naravno, malo vjerojatno – barem ne bez velikih ustupaka s američke strane. Evo o čemu se radi:

Kongres odbio Trumpove prijedloge za spas posrnulih naftaša

U vrijeme nakon potpisivanja  sporazuma članica OPEC (prije svega Saudijske Arabije) i Rusije iz 2017. i formiranja tzv. formata OPEC+ kroz koji se dogovorilo o smanjenju kvota za proizvodnju nafte radi stabilizacije tržišta tj. uravnoteženja ponude i potražnje (čime se cijena nafte kretala uglavnom između 60 i 70 dolara za barel i čime su bili zadovoljni i proizvođači i kupci), tu su činjnicu iskoristili američki proizvođači nafte iz škriljevca jer se na SAD taj sporazum nije odnosio. Osim što im je cijena odgovorala s obzirom na njihove visoke troškove proizvodnje koji iznose 50-ak dolara po barelu (za razliku od saudijskih i ruskih koje su ispod pet odnosno 10 dolara), Amerikanci su neometano mogli povećavati proizvodnju te su vrlo brzo svijet preplavili američkom naftom a SAD pretvorili u najvećeg svjetskog proizvođača nafte, koji je preskočio Saudijsku Arabiju i Rusiju, ali, što je po ove dvije puno gore, zaprijetio i otimanjem njihovih tradicionalnih tržišta. Međutim, pokrenuti „naftni rat“ sve je promijenio: iz temelja je uzdrmao američke naftaše ali i njihove financijere, opasno potresao tamošnje i svjetske burze, pa je Trump morao nešto žurno učiniti.

I učinio je: osim brojnih mjera političkog karaktera, poput imenovanja pregovarača po pitanju energetike koji će početi dijalog sa saudijskom stranom, odlučio je i da država kupi 77 milijuna tona nafte posrnulih nezavisnih tvrtki i tako rastereti njihove prepune spremnike, A njima, zbog nedostatka kupaca usljed recesije i smanjene potražnje zbog pandemije koronavirusa, kao i niske cijene nafte, prijeti potpuna obustava proizvodnje ali i bankroti koji su već počeli. Trumpova pomoć prije svega je usmjerena na male i srednje proizvođače koji su i najviše stradali padom cijena nafte za čak 61% od početka godine. Međutim, taj se Trumpov paket pomoći nije svidio Kongresu, koji je odbio Ministarstvu energetike dodijeliti sredstva za otkup spomenute količine nafte od posrnulog naftnog sektora i njegov smještaj u Strateške naftne rezerve.Tu su odluku pojedini senatori-demokrati odmah proglasili svojom pobjedom (Chuck Schumer).

Upravo o takvom mogućem scenariju pisao sam u analizi za tjednik „7Dnevno“ od 20. ožujka 2020.g., na temu nepostizanja rusko-saudijskog sporazuma o novom smanjenju proizvodnje nafte koje je zatržio Rijad na sastanku OPEC+ u Beču početkom ožujka, a Moskva ga nije prihvatila. Tada sam naveo slijedeće: „Pa iako američki naftni sektor čini svega oko 7% državnog proračuna i do 5% zaposlenih, Trumpova administracija vrlo vjerojatno će mu nastojati pomoći državnim intervencijama. Jer taj je sektor u potpunosti vezan uz Republikansku stranku pa je Trumpov interes za njegov spas a time i sanaciju gubitaka bankarskog sektora razumljiv, tim više što se radi o izbornoj godini. Međutim, u praksi to neće biti jednostavno provesti jer sve takve mjere mora odobriti Kongres. A u njemu većinu imaju demokrati, koji nemaju baš nikakvog interesa spašavati posrnule naftaše. Štoviše, njih bi rado vidjeli u ropotarnici povijesti s obzirom na svoje planove vezane uz razvoj „zelene ekonomije“. Osim toga državne financijske intervencije trebat će i ostali gospodarski sektori, poput trgovine i turizma, koji posrću od posljedica koronavirusa, trgovinskih ratova i td. Donald Trump je za nastalo stanje optužio Rusiju i Saudijsku Arabiju: „Saudijska Arabija i Rusija raspravljaju o cijeni i tokovima nafte. To i Fake News su razlozi zašto je tržište palo. Ali to je dobro za potrošače, benzin će pojeftiniti“, napisao je Trump na svom tvitu. Međutim, jasno je kako se Trump ne raduje i da ga je za krajnje potrošače ipak puno manje briga nego za američki naftni sektor. Jer ako cijena nafte ostane 30 dolara i na dan predsjedničkih izbora, pobjedu bi, ma koliko to sada izgledalo nemoguće, u Texsasu (saveznoj državi – najvećem proizvođaču nafte u SAD-u), mogla izvojevati čak i establišmentska „mumija“ – Joe Biden. A pad burzi prije održavanja izbora uvijek je u američkoj povijesti značio i poraz aktualnog predsjednika ukoliko bi se natjecao za drugi mandat.“

Dakle, to se i dogodilo, ali vratimo se opet novonastalom stanju. Iako Kongres Trumpu ne želi odobriti nova sredstva za spas naftaša, postoji mogućnost da to samostalno učini Ministarstvo energetike u sklopu svog proračuna jer Kongres lako odobrava transfere koji se kreću unutar sredstava kojima raspolažu federalne agencije, navodi američki Bloomberg.

Međutim, čak i u takvom scenariju otkupa 80-ak milijuna tona nafte, državu će to, usprkos sadašnjim niskim cijenama nafte, koštati oko 2,6 milijardi dolara. Drugim riječima Trump će, s ciljem spašavanja privatnih naftaša, naftu koju su oni proizveli opet vratiti u zemlju (u podzemna skladišta) i to novcem poreznih obveznika.

Američki energetski analitičar Justin Jacobs smatra kako odluka predsjednika ne može pomoći ovm segmentu naftnog sektora SAD-a. „U usporedbi s izgubljenim narudžbama količina zakupa je nevelika. Zato je jako sumnjivo da će to dovesti do rasta cijena nafte. Osim toga ne razumijem kako kupnja nafte po cijeni nižoj od proizvodne može pomoći“, izjavio je Jacobs.

Hoće li Putin pomoći Trumpu?

Vraćam se na svoje pitanje s početka teksta glede telefonskog razgovora između Trumpa i Putina:  hoće li Putin pomoći Trumpu i dogovoriti se sa Saudijskom Arabijom oko nastavka suradnje i iznalaženja sporazuma koji bi opet povećao cijene nafte na po SAD zadovoljavajuću razinu? Odmah ću i odgovoriti: teško – barem ne bez neke velike političke trgovine u kojoj bi se Rusiji pogodovalo po pitanju pojedinih, po nju bitnih geopolitičkih žarišta, ili možda ukidanjem snažnih gospodarskih sankcija. I jedno i drugo za sada je malo vjerojatno, barem dok Trump ne osvoji novi predsjednički mandat u studenom o.g. Jer dok su god američko-ruski odnosi na dnu (Washington Rusiju službeno i doktrinarno definira kao najveću ugrozu američkim nacionalnim interesima, pored Kine pa čak i ispred nje), Moskva nema nikakvog razloga Trumpu olakšavati situaciju kod kuće i spašavati američke kompanije, koje su, k tome, i neposredna konkurencija ruskim naftašima i kojima one prijete oduzimanjem dijela njihovog tradicionalnog naftnog tržišta. Naravno, Moskva će pozorno pratiti što se događa u američko-saudijskim pregovorima, ali je isto tako jasno kako je ona ta, koja, neovisno što Rijad i Washington na kraju dogovore, samostalno donosi odluku hoće li ili ne nastaviti povećavati svoju naftnu proizvodnju.

Ali i ovdje neizostavni koronavirus može odigrati svoju „ekonomsku ulogu“: ukoliko bi došlo do dramatičnog zastoja ruskog gospodarstva niti Moskva ne bi mogla dugo izdržati niske cijene nafte, koje bi, prema vlastitim projekcijama, formiranim prema gospodarskim i financijskim okolostima uoči epidemije, inače izdržala od 6-10 godina pri cijeni nafte od oko 25 dolara za barel.

Dakle, „velika igra“ još nije nipošto gotova!

„Rosneft“ se povukao iz Venecuele! Ali…

I za kraj još jedna važna vijest koja se u „igrama velikih“ odvijala u sjeni sveopće svjetske „hipnoze“ oko COVIDa-19. Ruska vodeća i jedna od najvećih svjetskih tvrtki – proizvođača nafte, „Rosneft“, prije nekoliko dana objavila je kako je prodala svih 100% udjela koje ima u poslovima naftne eksploatacije u Venecueli i da se upotpunosti povukla iz te zemlje. Ovu vijest ističem jer je i Trump u ponedjeljak, najavljujući na televiziji Fox News razgovor s Putinom, izjavio kako će njih dvojica razgovarati i o toj zemlji. Ali kako ne bi bilo nikakve zabune i pomoslilo se da Moskva napušta Madura i venecuelansku naftu (a ta zemlja ima najveće rezerve nafte na svijetu), odmah ću razjasniti čitavu stvar koja najbolje ukazuje koliko je Rusija, za razliku od bivšeg SSSR-a koji se nije snašao u složenoj i gruboj „igri“ zapadnih krupnih  kapitalista (zbog čega je i propao), savladala njihovu poslovnu „tehnologiju“, kao i metodologiju njihovih političkih zaštitnika. Ali prije toga ipak treba podsjetiti kako je Rosneft (naravno, to nikada nije javno priznao) prodavao na tržištu  venecuelansku naftu (koja se nalazi pod sankcijama SAD-a) kao svoju, i time Madura održavao na životu. Međutim, početkom ožujka Washington je zaprijetio Rosneftu uvođenjem sankcija prema logici „vi prodajete naftu koja je pod sankcijama i zato ćete i sami doći pod sankcije“. A kako SAD nisu u mogućnosti uvesti sankcije protiv čitavog Rosnefta jer on predstavlja oko polovice ukupnih ruskih proizvedenih količina nafte a time, zapravo, i samu Rusiju kao državu bez čijih bi isporuka nafte u svjetu nastao kaos, Washington je sankcijama udario na pojedine tvrtke-kćeri Rosnefta, poput one u Švedskoj (Rosneft na zapadu ima brojne tvrtke-kćeri radi lakšeg međusobnog poslovanja).  A kako bi sva ta nastojanja Washingtona obezvrijedio, Rosneft je sve dionice iz poslova koje je vodio u Venecueli „prodao“ ruskoj vladi. Zapravo tvrtci „Rosneftgaz“ koja je u potpunosti u vlasništvu države i koja je, ne manje važno, većinski vlasnik samoga Rosnefta koji, opet, nije u apsolutnom vlasništvu države! Ova, naizgled vrlo složena shema, ne služi ničemu drugom nego ruskom igranju na „prljav“ način, kako to igraju i Amerikanci. Je li učenik u ovom slučaju nadmašio učitelja još ćemo vidjeti. Ali da je vrlo blizu tome ne treba previše dvojiti. Jer, uostalom, Trump sada traži dogovor s Putinom s obzirom kako američke sankcije protiv Venecuele (ali i protiv Rusije) daju preslab i prespor učinak da bi se na njih i dalje primarno mogli oslanjati u provedbi američke strategije. Jer Rusija ne namjerava napustiti Venecuelu. Njezine akvizicije u tamošnji naftni sektor sada su neisplative zbog složene proizvodnje i takozvane teške nafte koju ta zemlja posjeduje i koju je ranije gotovo u cjelosti isporučivala SAD-u (oko 80%). Ali Moskva, kako je to Rosneft već ranije govorio obrazlažući svoje poslovne aktivnosti u Venecueli, po tom planu igra dugoročno i očekuje velike benefite u budućnosti. Može li po tom pitanju doći do nekog sporzuma izumeđu Putina i Trumpa? Možda i može, ali, kako sam već ranije rekao, uz veliku cijenu koji bi Washington zauzvrat Moskvi morao platiti i u nekim potpuno drukčijim geopolitičkim okolnostima nego što su ove sadašnje.

Prema WHO-u, Afriku sve više pogađa novi koronavirus pa se mora « pripremiti za najgore ». COVIDom-19 kontaminirano je 46 zemalja, od kojih neke bilježe nagli rast broja oboljelih. 28. ožujka, potvrđeno je 2 500 slučajeva , a 75 osoba je preminulo, od čega 42 u Egiptu i Alžiru (više od 50%). Gotovo 50% (1 170) zahvaćenih pandemijom je iz bogate  Južne Afrike, koja, međutim, broji samo jednu preminulu osobu. Uspoređivanje ovih statistika, pristiglih iz nerazvijenog svijeta, s onima iz razvijenog, moglo bi nas dovesti do zaključka kako su « ciljne skupine » koronavirusa gospodarski najrazvijenije države svijeta. Međutim, je li COVID-19 uistinu « komunist » ?

Istina, širenje virusa prvo je zabilježeno u kineskoj kvazikomunističkoj citadeli. Ali Kinezi tvrde kako to ne mora značiti i da je kineskog porijekla te za njegovu introdukciju u Kinu optužuju Amerikance.  Najviše sumnji u selektivno djelovanje COVIDa-19 izazvale su vijesti prema kojima on « zaobilazi » Afriku – kontinent  koji posljednjih godina s Kinezima ima življu gospodarsku suradnju nego ikada prije u povijesti. Stoga kruže teze kojima se pokušava objasniti ova prividna iznimka: virusu ne odgovara klima, genetika Afrikanaca, ili demografija (Covid-19 ubija uglavnom starije osobe, a Afrika je mlada …). Niti jedna od njih nije znanstveno potvrđena, ali ostaje činjenica da je virus na kontinent stiglao kasnije i da epidemija još nije uzela maha.

Direktor operacija nevladine organizacije ALIMA (koja je intervenirala prilikom suzbijanja ebola epidemije), dr. Moumouni Kinda ima svoju viziju problema: « Koronavirus uglavnom pogađa ljude koji putuju zrakoplovom. Dakle, ne najsiromašnije, nego ljude koji imaju pristup informacijama i koji znaju da bi trebali prijaviti svoje simptome. Da se virus pojavio u nekoj siromašnoj i nepristupačnoj zoni, svijetu bi trebalo neusporedivo više vremena da se mobilizira. » (jeuneafrique) Kao i mnogi njegovi kolege, i ovaj liječnik, specijaliziran za humanitarne misije i hitne intervencije, s određenom dozom ogorčenja promatra medijatizaciju i međunarodnu mobilizaciju oko koronavirusa: « Šteta je da se isto ne događa kada bi trebalo iskorijeniti malariju ili pothranjenost, što internacionalne organizacije sve manje financiraju, pa se Sahel nalazi u vrlo problematičnoj sigurnosnoj situaciji. Mobilizacija oko koronavirusa ne smije biti na uštrb borbe protiv onih bolesti koje u Africi ubijaju više ljudi od njega ! »

Dakle, doktor Kinda potvrđuje da je registracija broja oboljelih i umrlih u Africi nepouzdana. A sve to s obzirom na nerazvijenu infrastrukturu, siromaštvo i izoliranost brojnih afričkih regija, u uvjetima mobilnosti Afrikanaca u potrazi za boljim životom. O tome najbolje govori najveći broj potvrđenih slučajeva oboljenja u Južnoj Africi, koji više odražava učinkovitost južnoafričke dijagnostike – kompatibilne s europskom, negu veću izloženost koronavirusu zbog razvijenosti. Najniža smrtnost na jugu Afrike svjedoči o tamošnjoj kvaliteti zdravstvene zaštite.

Između bogatijeg afričkog sjevera i juga, prostire se nepregledan prostor kojim haraju epidemije na koje je ostatak svijeta već i zaboravio. Lokalne su populacije navikle suočavati se s njima, što ih čini spremnijima za borbu protiv koronavirusa. Iako im preokupacije nisu iste. Tako npr. trenutačno,  više od COVIDa-19, zabrinjava ih nestašica lijekova protiv malarije, nastala zbog njihova korištenja u liječenju oboljelih od koronavirusa ; ili znatno veći  kontaminacijski kapacitet dobro im poznatih virusa (npr. virusa denge kojim jedna osoba zarazi njih 11, za razliku od covida-19. koji ih zarazi dvije). Razvili su i opasnu adikciju – bolest ovisnosti o pomoći razvijenog svijeta. A ovaj zadnji, danas je zaokupljen « krajem ultra liberalnog financijskog kapitalizma » – čije krize priječe gospodarski rast,  te se sve manje bavi eradikacijom zaraznih bolesti u Africi. Stoga se na « crnom kontinentu »  dogodio susret između srednjevjekovnih i novodobnih virusa – afrički smrtonosni koktel virusa. Evo njegova sastava :

USPOREDBA SMRTNOSTI OD VIRUSA PRISUTNIH NA AFRIČKOM KONTiNENTU (postotak umrlih u odnosu na ukupan broj oboljelih, korišteni podaci WHO-a)

 

Nedugo nakon što su američki vojnici u iračkim bazama dobili proturaketne sustave Patriot, ti su sustavi već bili primorani bojevo djelovati. Naime, najvjerojatnije proiranska šijtska organizacija u toj zemlji „Hashd al-Shaabi“ izvršila je novi raketni napad, izvijestio je irački portal Shafaq News.

U utorak, 31. ožujka, vojna baza „Ain al-Assad“, smještena na zapadu Iraka, u regiji Anbar, u kojoj se nalaze američki vojnici i tek dobiveni sustavi Patriot, bila je izvrgnuta raketnom napadu raketa „Katyusha“. Isti medij navodi kako je napad uspješno odbijen i da stradalih osoba i materjalne štete nije bilo.

Podsjećamo: američki vojnici, smješteni u bazama na iračkom tlu, proteklih su mjeseci česta meta raketnih napada različitih paravojnih organizacija, najčešće onih proiranskog usmjerenja. Posljedica je to američkog ubojstva čuvenog iranskog generala Qassema Suleimanija u siječnju ove godine u bagdadskoj međunarodnoj zračnoj luci, nakon kojeg je Teheran najavio dugotrajnu i pažljivo osmišljenu osvetu američkoj vojnoj nazočnosti na čitavom Bliskom istoku, koja se neće zadržati u okvirima izvršenog iranskog raketnog napada na izvjesnu američku bazu u Iraku nedugo nakon same likvidacije spomenutog generala. Zbog usložnjavanja sigurnosnog stanja po svoje vojnike u Iraku SAD su prije nekoliko dana povukle svoje vojnike iz jedne iračke baze ali i dopremile sustave Patriot u preostale baze. Jedna od njih je i baza „Harir“ u Erbilu, administrativnom središtu autonomnog Iračkog Kurdistana. Dvije baterije sustava Patriot razmještene su i u Kuvajtu pa je jasno kako se Pentagon priprema za zaštitu od eventualnih budućih iranskih napada, kao i napada njegovih „proxy“ snaga u regiji, prije svega na tlu susjednog Iraka.

 

Nakon dugo vremena stiže novi znak svojevrsne relaksacije u američko-ruskim odnosima, koji sadrži veliki pozitivni psihološki potencijal. Pa iako je riječ o znaku solidarnosti i pomoći u velikoj zdravstvenoj krizi, što se onda, valjda, samo po sebi i podrazumjeva, a ne nekakvoj odluci klasičnog političkog karaktera, to nikako ne umanjuje njegov značaj s obzirom da već godinama svjedočimo dramatičnom globalnom geopolitičkom suparništvu između Rusije i SAD-a (i Kine) i posve pokidnanim mehanizmima njihove međusobne suradnje u mnogim sferama. Zbog zboga su američko-ruski odnosi, danas, tek nešto iznad razine otvorenog neprijateljstva. Zato i ova ruska gesta solidarnosti, o kojoj ćemo više reći u nastavku teksta, sigurno nije slučajna i nikako se ne može svesti na klasični PR Moskve, kako su to, pojedini, već dobro znani talijanski komentatori, vječito „dežurni“ kada je u pitanju konstantno kritiziranje Rusije, govorili još tijekom pristizanja prvih ruskih vojnih zrakoplova s pomoći Italiji u borbi s COVID-om 19.

A sve je počelo sinoćnjim telefonskim razgovorom između ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovog američkog kolege Donalda Trumpa, održanog na inicijativu potonjeg, i koji je, očito – urodio plodom. O tome najbolje svjedoči i današnja vijest:

Naime, Rusija, i sama izložena opasnosti od ubrzanog širenja koronavirusa, u SAD je poslala svoj zrakoplov s medicinskom opremom u okviru pomoći u borbi protiv epidemije COVID-19. To je na medijskoj konferenciji u Bijeloj kući osobno potvrdio predsjednik SAD-a Donald Trump.

„Rusija je poslala vrlo, vrlo veliki zrakoplov s mnogim stvarima i medicinskom opremom. To je jako drago“, kazao je u svom stilu američki čelnik, pritom napomenuvši i kako je „pojedine stvari“ u borbi s koronovirusom poslala i Kina. Trump je kazao kako je zbog toga „jako iznenađen, ugodno iznenađen“.

Sve ovo iznenađuje i s jedne druge strane: problemi s kojima se Sjedinjene Države sada susreću s epidemijom koronavirusa, ponovo, kako je to svojedobno bilo i s uraganom Katrina koji je poharao New Orleans, ukazuju na jednu posve drugu sliku na koju smo navikli, obično  gledajući holivudske bestcelere u kojima se redovito prikazuje vrhunska organizacija američkih službi i cjelokupnog sustava vlasti u uvjetima različitih katastrofa i razno-raznih kriznih situacija poput zaraza smrtonosnim bolestima, potresima, neviđenim erupcijama vulkana, tsunamijima  i čega sve ne što gledateljima oduzima dah. Međutim, sve to danas opet pada u vodu usprkos postojanju različitih specijaliziranih saveznih institucija poput FEMA-e i ne znam čega sve ne, namjenjenih za pomoć u kriznim situacijama, kada vidimo kako nam s društevnih mreža iz SAD-a svakodnevno stižu potresne priče o nedostatku najosnovnijih zaštitnih sredstava i medicinske opreme nužne američkim zdravstvenim djelatnicima a da i ne govorimo o široj javnosti, što bi bilo svojstveno nekim puno siromašnijim i organizacijski nedoraslim državama moćnoj Americi. Pa zar nije, blago rečeno, čudno, da SAD u ovoj situaciji, a COVID-19 je daleko od poznatih pandemija koje su proteklih desetljeća i stoljeća uistinu znale desetkovati svjetsko stanovništvo (iako ga se tako medijski i politički iz nekog razloga nastoji prikazati, međutim brojevi koji govore suprotno su neumoljivi i zapravo su neznatni u odnosu na stvarne pandemije i kazuju sve: u svijetu je danas ukupno oko 37 tisuća umrlih od COVID-19, ili 12 tisuća u 60-milijunskoj  Italiji što je jedan omanji hrvatski grad, a što je to u odnosu na više od 7 milijardi ljudi na Zemlji?), moraju primati pomoć iz drugih država, između ostalih od onih koje smatraju sebi posve nedoraslim (Rusija) ili samo neprijateljskim (poput Kine)? Volio bih da mi sve ovo netko pametniji od mene argumentirano obrazloži.

Foto: Vladimir Astapkovich © Sputnik

Zbog smanjene potražnje odnosno viška zaliha nafte, kao i zbog početka sezone remonta ruskih rafinerija (tradicionalno počinje s početkom travnja) cijena ruske nafte Urals pala je na razinu nešto manju od 17 dolara za barel (što je zadnji put bilo prije 20-ak godina), što je čak jeftinije od tradicionalno najjeftinije američke sorte WTI, a da i ne govorimo o najkvalitetnijoj sorti Brent čija se cijena kreće oko 22 dolara za barel.

Takav razvoj stanja, čini se, najviše odgovara Kini čije se gospodarstvo počinje oporavljati nakon pobjede te zemlje nad epidemijom koronavirusa (iako ta borba još uvijek nije do kraja završena i još postoji opasnost od nekog novog vala zaraze). Tako su kineske rafinerije u ožujku kupile više od milijun tona ruske nafte (info: Bloomberg). Narudžbe za travanj bit će samo malo niže od onih koje je Kina u Rusiji ostvarivala u prethodna dva mjeseca ove godine. Trejderi ovaj trend objašnjavaju oporavkom gospodarskih aktivnosti u Kini iako istodobno ne dolazi i do povećanja cijena nafte, što bi bilo logično, i što samo potvrđuje činjenicu kako je na djelu globalni „naftni rat“ između triju država – Rusije, Saudijske Arabije i SAD-a.

Slika 1: ruska naftna industrija

Ako cijena ruske nafte ostane ovako niska to će biti problem i za Saudijsku Arabiju, koja je, uz Rusiju i najveća izvoznica „crnog zlata“ u Kinu. A Kina je, opet, najveća svjetska uvoznica nafte pa je jasna važnost njezinog tržišta za globalne izvoznike „crnog zlata“. Nepotrebno je i govoriti što ovako niske cijene znače za američke male i srednje tvrtke koje se bave proizvodnjom nafte iz škriljevca i kojima je nužna cijena nafte od najmanje 55 dolara s obzirom na visoke troškove proizvodnje tzv. fracking tehnologijom. Taj je sektor američke naftne industrije već pred bankrotom iako ga Trumpova administracija sada nastoji spašavati državnim intervencijama, što će ići vrlo teško. O tome ćete više moći pročitati u današnjoj velikoj analizi na portalu Geopolitika News.

 

 

Američki predsjednik Donald Trump u skoro vrijeme namjerava telefonski nazvati ruskog kolegu Vladimira Putina, objavio je osobno američki čelnik u programu televizije Fox News.

S Putinom namjerava razgovarati o energetskim temama, kao i stanju u svezi epidemije koronavirusa COVID-19. Trump nije isključio mogućnost da s ruskim vođom razgovara i o Venecueli.

Američki je čelnik, također, ukazao i na važnost održavanja dijaloga s Rusijom.

Foto: Vatican Media (agensir.it)

Što je Urbi et Orbi?

Urbi et Orbi (“gradu [Rimu] i svijetu”) bio je uobičajeni uvod rimskih objava. Izraz danas označava Papino obraćanje i apostolski blagoslov namijenjen gradu Rimu i cijelom svijetu. Blagoslov se svakog Uskrsa i Božića slavi u Rimu sa bazilike sv. Petra. Dio Urbi et Orbi blagoslova je otpust svih privremenih kazni zbog grijeha, kroz oprost priložen u Papinu blagoslovu. Božićni i Uskrsni blagoslovi prenose se diljem svijeta preko Europske radiodifuzne unije. Oslobođenje i oproštenje grijeha nije namijenjeno samo ljudima nazočnim na trgu sv. Petra, nego svima koji obrednu ceremoniju prate na televiziji ili radiju. Prije blagoslova, Papa se obraća građanima grada Rima i svijetu, s pozdravima na mnogim svjetskim jezicima. Urbi et orbi se na trgu sv. Petra koristi i za Papinu inauguraciju, te vrlo rijetko za blagoslov hodočasnika i svetkovina.

Glavna završna izreka na kraju blagoslova glasi:

Et benedictio Dei omnipotentis, Patris et Filii et Spiritus Sancti descendat super vos et maneat semper.

(“I neka blagoslov Svemogućeg Boga, Oca, Sina, i Duha Svetoga siđe na vas i ostane s vama zauvijek”).

Papa Franjo detektira duhovne probleme  na planeti

Vidno zabrinut papa Franjo je 27. ožujka 2020. godine u 18,00 sati predvodio klanjanje i blagoslov sa Presvetim Oltarskim Sakramentom na praznom trgu svetog Petra u Vatikanu. Za razmatranje je odabrao tekst iz evanđelja po Marku 4, 35. – 41., sa naslovom „Stišana oluja“ ili Isus smiruje oluju.

Kad se spustila večer, Isus reče učenicima: ‘Prijeđimo na drugu stranu jezera.’  Oni otpustiše narod i povezoše ga u lađici iz koje je propovijedao. Za njima se otisnu i druge lađice.  Odjednom se podiže silna oluja. Visoki valovi počnu se prelijevati u lađicu tako da se gotovo posve napunila vodom. Isus je spavao na krmi s glavom na jastuku. U panici su ga probudili vičući: ‘Učitelju! Zar ti uopće ne mariš što ćemo izginuti?’ Isus se probudi, zaprijeti vjetru te reče moru: ‘Utišaj se! Umukni!’ Vjetar prestane i nastane velika tišina. On upita učenike: ‘Što ste se toliko prestrašili? Zar još nemate vjere?’ Oni su bili silno prestrašeni. Pitali su jedan drugoga: ‘Pa tko je on da mu se i vjetar i more pokoravaju?’

Problemi svjetskih razmjera

Papa Franjo je u svom nagovoru spomenuo niz duhovnih svjetskih problema koji opterećuju sve narode svijeta: pohlepa za profitom, materijalizam, omamljenost žurbom života, lažne sigurnosti, loše navike, egoistični osjećaj naših sposobnosti za sve, neposlušnost Božjim pozivima, neosviještenost raznim nepravdama i svjetskim ratovima. Nakon nabrojenih duhovnih promašaja suvremenog čovjeka i svijeta papa Franjo vrlo hrabro zaključuje: „Nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu.“ Papa Franjo dva puta za redom spominje bolest, i to bolest planeta i bolest svijeta. Dakako da tu misli na duhovnu bolest. Možda su vrlo rijetki ljudi diljem svijeta primijetili da papa Franjo daje oštru kritiku postojećem duhovnom stanju svih naroda u svijetu. Ako ispravno i doslovno shvatimo Papin „ Urbi et Orbi“, onda je neminovan zaključak da su te riječi upućene svakom čovjeku na kugli zemaljskoj, vjernicima i onima koji to nisu. Još je značajnije  da su izrečene misli dio pobožnosti klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, gdje neki ne bi očekivali tako „ oštre“ riječi. Obično vjernici u propovijedima i razmatranjima Pape, biskupa ili svećenika očekuju blagi govor, nagovor u kojem nema oštrine misli, „rezantnih“ zaključaka. Možda su mnogi vjernici gledajući i slušajući papu Franju očekivali da se što prije dogodi željeni potpuni oprost od svih grijeha, te su te riječi, tu poruku vrlo brzo preskočili i zaboravili. Važno je vratiti se  ponovno tekstu i čitati razmatranje pape Franje na temelju evanđelja svetog Marka. Ja osobno također stavljam naglasak na početak razmatranja: „Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom, koja paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni. Poput učenika iz evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani…“ Tim mislima papa Franjo ulazi duboko duhovno psihološki u pitanje sadašnjeg trenutka. Ima puno onih koji ne simpatiziraju papu Franju, jer im je još uvijek u dubokom sjećanju ostao papa Ivan Pavao II. Ali ako si čovjek dadne truda i analizira sve što papa Franjo govori to ima duboku duhovno vjersku dubinu. Činjenica je također da papu Franju mediji ne citiraju u snažnim, moćnim mislima, poput rečenice da živimo u bolesnom svijetu ili da je Europa bolesna baka. Vjerojatno je malo medijskih djelatnika to zapazilo. Ili ako su zapazili i pročitali, olako su prešli preko tih misli. Medijima je papa Franjo interesantan samo u onim nastupima koji su kao neko odudaranje i odstupanje od tradicionalnog, stiliziranog imidža pape i papinstva. Takvom selektivnošću medija puno toga u stvari šira vjernička populacija diljem svijeta ne zna za autentične stavove pape Franje. Kao na primjer izjava „ bolesna baka Europa.“ Nitko od medija nije se uhvatio te konstatacije. Ako papa nešto dobro detektira, „ pogađa u sridu“, to mediji najčešće prešućuju.

Papa Franjo u razmatranju „ Urbi et Orbi“ budi nadu i daje putokaz

Da bi se iščekivalo i događalo bolje sutra za čitavo čovječanstvo, papa Franjo predlaže da izaberemo ono što je važno, da prolazno i nepotrebno odvojimo od vječnih vrednota. Vrijeme je da tijek naših osobnih života usmjerimo prema Isusu. Da pozovemo Isusa u naše lađe života. Svi smo na jednoj lađi. Vrijeme u kojem živimo je vrijeme kušnje i našeg životnog izbora. Papa nas poziva da Isusu predamo svoje strahove. On primjećuje da u duhovno i moralno bolesnom čovječanstvu, u svijetu, postoji veliki broj onih čije su oče uprte u nebo, onih koji mole, koji su strpljivi, suodgovorni: „Koliko je onih koji svakodnevno pokazuju strpljivost i ulijevaju nadu, pazeći da ne siju paniku, nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i bake, učitelji malim i svakodnevnim gestama pokazuju našoj djeci kako se suočiti i prevladati krizu prilagođavajući navike, dižući glavu gore i potičući na molitvu.“ Naši sunarodnjaci znaju reći: „iza svega ovog, ništa neće biti kao prije“ Ili „nakon ovog moramo postati bolji ljudi“. Veliko je pitanje hoće li nas ove kušnje i koronavirus osvijestiti, prizemljiti, učiniti boljima? Teško je nešto na tom planu predviđati. Čovjek je misterij, tajna. Svjetska politika je nažalost omalovažila razne duhovno moralne krikove Crkve, krikove intelektualaca, pisaca. Hoće li se dogoditi duhovno moralni preporod čovjeka i naroda, veliko je pitanje. Hoće li čovjek dalje pod svoje noge bacati prirodu u cjelini, ili će doći do nekog otrežnjenja? Sami sebe trujemo zagađujući zrak, vodu, zemlju. Ponašamo se kao bogovi, a zapravo kako kaže Papa, krhki smo i ranjivi. Lađa svijeta na kojoj plovimo doživljava oluju. Ljudi umiru. Slika lađe i oluje, straha od smrti, utapanja je realnost. Stvarno smo bojažljivi i nemamo vjere. „ Urbi et Orbi“ bio je jasni krik da se čitavo bolesno čovječanstvo treba vratiti Bogu i pravim vrednotama. Jesmo li ga razumjeli, veliko je pitanje.

Što je oprost?

1471. „ Oprost je otpuštenje pred Bogom  vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca. Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome da li od vremenite kazne za grijehe oslobađa djelomično ili potpuno“. Oprosti se mogu primijeniti živima ili pokojnima.

„Katekizam katoličke Crkve“

Papa Franjo je u izvanrednim okolnostima ( koronavirus ) svim vjernicima svijeta koji su sudjelovali preko televizije ili radija 27. ožujka u 18,00 podijelio potpuni oprost od grijeha. Tako su vjernici zadobili „ odrješenje od grijeha“, jer ne mogu sudjelovati u osobnoj, korizmenoj ispovijedi zbog opasnosti od zaraze koronavirusom.

Vlč. Vladimir Trkmić

 

 

Njemačka vlada smatra kako se epidemija koronavirusa širi prebrzo da bi se počelo sa smanjivanjem mjera izolacije i karantene. O tome je pred novinarima danas izvijestio glasnogovornik savezne vlade Steffen Seibert. „Moramo dati sve od sebe kako bismo usporili širenje virusa po Njemačkoj, a zaustaviti virus u sadašnje je vrijeme nemoguće“, kazao je Seibert.

Broj oboljelih u Njemačkoj u posljednja 24 sata porastao je za 4400 i iznosi 62 435, a umrlih oko COVID-a 19 je 541. Ozdravilo je 9211 osoba (info: televizija N24).

 

Američki Bloomberg piše o dubokoj krizi i velikim problemima s kojima se susreću tvrtke iz SAD-a koje proizvode naftu tzv. frucking tehnologijom (iz škriljevca), kako zbog epidemije koronavirusa tako i zbog naftnog rata koji je u tijeku i zbog kojega je cijena „crnog zlata“ na svjetskom tržištu pala na rekordno niske razine u posljednjih više od deset godina.

Zbog takvog su stanja pojedine tvrtke čak počele objavljivati kako će plaćati onima koji će kupovati njihovu naftu  s obzirom da su njihova spremišta prepuna, a što prijeti obustavom proizvodnje. Na stvarnom tržištu po njih je stanje još kritičnije nego na burzovnom. Tako je trgovačka kuća Mercuria Energy Group Ltd kupcima nudila 19 centi za svaki barel kupljene nafte koju oni dovezu iz skladišta.

Radi se o nafti iz regija u kojima nema kupaca, citira Bloobmerg analitičarku Elisabeth Murphy iz ESAI Energy, koja navodi kako uskoro može i prestati proizvodnja.

I rafinerije smanjuju proizvodnju zbog smanjene potražnje.

 

Foto: iranianvisa.com

Prema navodima Reutersa, moglo bi doći do zaoštravanja inače dobrih iransko-turskih odnosa, uspostavljenih tijekom vladavine Turskom aktualnog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Naime, dva su iranska obavještajna agenta, koja su radila u iranskom konzulatu u Istanbulu, „isprovocirala“ ubojstvo iranskog disidenta u najvećem turskom gradu u studenom prošle godine. Radi se o Masudu Molaviju Vardanjaniju, bivšem djelatniku iranskog Ministarstva obrane koji je kritizirao državni i vojni vrh Islamske Republike Iran. On je 14. studenog na ulici ubijen hicima iz vatrenog oružja, nešto više od godinu dana otkako je napustio Iran.

Prema turskim policijskim izvješćima Vardanjani je imao „neobičan profil“: radio je u sferi kibernetičke zaštite u iranskom Ministarstvu obrane i postao aktivni kritičar vlade u Teheranu. U kolovozu 2019. g., u vrijeme kada je već boravio u Turskoj, na društvenim je mrežama kritizirao Korpus straže islamske revolucije, navodeći kako će Iranci „iskorjeniti korumpirane zapovjednike i mafiju Korpusa straže islamske revolucije“. „Molite da me oni ne ubiju, prije nego ja to učinim“, napisao je spomenuti disident, očito potcjenjujući iransku „dugu ruku“ koja teško prašta takve i slične postupke koje smatra izdajom iranske države i iranskog naroda.

Tjedan dana nakon ubojstva američki državni tajnik Mike Pompeo taj je čin nazvao „još jednim tragičnim primjerom u dugom nizu pokušaja ubojstava uz potporu Irana“ njegovih disidenata.

Iako turska vlada službeno nije optužila Iran za umješanost u ovo ubojstvo, reutersov izvor iz krugova turskih državnih službenika navodi kako se Ankara planira vratiti tome pitanju. On kaže kako su izvršitelj ubojstva i nekoliko ostalih osumnjičenih, Turci i Iranci, koji su uhićeni nekoliko tjedana nakon ubojstva,  izjavili da su djelovali po narudžbi dvojice obavještajnih časnika iranskog konzulata u Istanbulu koji imaju diplomatske putovnice.