U Hrvatskoj je s ljudima prilično teško razgovarati o tzv. osjetljivim temama, ne samo zbog neke vrste urođenog, Hrvatima tako svojstvenog instinktivnog straha od nezamjeranja političkim elitama, već, na žalost, i zbog pomanjkanja nužne duhovne hrabrosti za iskazivanje svojih stavova ukoliko se razlikuju od onih zadanih i uvriježenih – nerjetko utemeljenim na običnim stereotipima. Onaj vječiti lažni sram od toga „što će ljudi reći“ guši naš narod do te mjere da je postao pasivna amorfna masa za olako i potpuno nekritičko prihvaćanje  tuđih na uštrb svojih nacionalnih interesa. U tom smislu bio bih slobodan reći (pritom uvjeren kako ne griješim) kako sadašnje srbijanske političke i intelektualne elite, iznova, poput onih u vrijeme Slobodana Miloševića, potpuno griješe u modalitetu formiranja srpskih političkih odnosa s Hrvatskom, i da one isto, kao nekada Milošević, vode tvrdu nacionalističku vanjsku politiku od koje se svatko normalan, htio ili nehtio, primoran braniti. A upravo su s ovakvom hrvatskom „internacionalističkom“ i „globalističko-liberalnom“ političkom garniturom na čelu zemlje od 2000.g. na ovamo, imale idealnu šansu za puno lakše „guranje“ svojih nacionalnih interesa nego što to sada na silu žele postići prtuhrvatskom šovinističkom histerijom. Ali hvala službenom Beogradu na njegovoj gluposti, barem dok se i mi u Hrvatskoj ne riješimo svojih vlastitih gluposti i njezinih političkih predvodnika.

Zašto sam napravio ovaj, naizgled neuobičajen uvod za geopolitičke analize kojima se u glavnini bavim? Jednostavno zato što mislim kako je itekako potreban s obzirom na dežurne kritičare koji će se nakon ove današnje teme sigurno osjetiti prozvani da reagiraju. Ako to čine iz neznaja tj. vlastitih uvjerenja – opraštam im, ali ukoliko to čine smišljeno i licemjerno, u korist isticanja vlastitoga ega ili „samo“ podaničkog branjenja onih koji se u svemu ovom mogu prepoznati – tada ostavljam da im oprost udjeli dragi Bog kojem su licemjerje i kukavičluk sigurno mrski.

Ali prije predmetne teme želim ukazati na još jednu činjnicu, kako bi čitav smiso bio razumljiviji, ali i da bih „otupio oštrice“ spomenutih dežurnih kritičara ili ljudi s pomanjkanjem nužnog znanja o geopolitici i međunarodnim odnosima: velike svjetske sile, koliko god međusobno jedna drugoj konkurirale i „podmetale noge“ gdje god za to imaju priliku, itekako surađuju na onim, manje vidljivim diplomatsko-obavještajnim razinama, kada su u pitanju ili kompatibilni interesi u pojedinim dijelovima svijeta, ili po pitanju, primjerice, borbe protiv terorizma koji prijeti i njima samima, nekontroliranog širenja atomskog naoružanja s prijetnjom da ono padne u ruke raznih terorističkih organizacija i sl. Po tim problenatikama sada surađuju i takvi  antagonisti poput Rusije i SAD-a. Dakle, ako Hrvatsku i Srbiju promatramo kao antagoniste u njihovom mikro-svijetu tj. regiji u kojoj živimo, onda treba shvatiti kako i one, pored svog „globalnog“ sukobljavanja i konkuriranja, mogu u određenim točkama regije imati zajedničke interese tj. one koji u datom trenutku i na datom mjestu odgovaraju objema stranama. Zato i ne treba biti čudno da u takvim mjestima dolazi do određenog približavanja stavova pa čak i do suradnje, poglavito ukoliko se obje strane na tom prostoru osjećaju ugrožene od neke treće strane, u međuvremenu vojno i politički ojačale, s jasno definiranim vlastitim strategijama za ostvarivanje svojih nacionalnih interesa suprotnih i hrvatskim i srpskim. Jasno je kako aludiram na Bosnu i Hercegovinu, zemlju u kojoj su Hrvati i Bošnjaci u vrijeme rata od 1992.-1995.g. bili na jednoj strani (ali i tada često u međusobnim vrlo zategnutim pa i otvorenim neprijateljskim odnosima i krvavim vojnim obračunima), suprostavljajući se brutalnoj velikosrpskoj agresiji. Ali vremena se mijenjaju, kao i odnosi snaga, pa je red na to i ukazati i o tome otvoreno progovoriti, koliko god to izgledalo ružno s obzirom na sve što se događalo na ovim prostorima u vremenu raspada bivše zajedničke državne tvorevine.

Foto: BiH, etnička podjela

Posljeratna BiH, umjesto stabilne države, okrenute unutarnjem razvoju i težnji za uspostavom skladnih odnosa između njezinih triju konstitutivnih naroda, izrodila se u kaotičnu i potpuno nefunkcionalnu zemlju, prije svega tako posložen prema željama ključnih međunarodnih silnica. Upravo na to prošlog je tjedna želio ukazati i predsjednik predsjedništva BiH i vođa bosanskih Srba Milorad Dodik u intervjuu televiziji RTRS. S njim se u mnogome ne treba slagati kada su u pitanju njegove klasične politikantske i dnevnopolitičke izjave za domaću uporabu, kao i izjave ideološke prirode tipa „mi-oni“, u kojima smo „mi“, naravno, uvijek u pravu. Međutim, Dodikova percepcija današnjeg ustroja susjedne nam države ukazuje na samu bit tamošnjih problema, htjeli mi to priznati ili ne, zbog čega ne  treba čuditi da ona nailazi na plodno tlo i unutar hrvatskog nacionalnog korpusa te zemlje. A prihvaćanje Dodikovih izjava i teza toga tipa od strane dijela tamošnjeg hrvatskog naroda ili njegovih političkih predstavnika ne znači kako BiH Hrvati olako zaboravljaju prošlost i ne pamte što se u toj zemlji događalo od 1992.-1995.g. i koliko je u njima negativna bila upravo uloga političkog vodstva bosanskih Srba, zasljepljenog velikosrpskim državnim projektom u koji je onda za sobom povukao i veliku većinu tzv. običnog srpskog življa. Naprotiv, BiH Hrvati bolje od većine ukupnog hrvatskog nacionalnog korpusa imaju izgrađen nužni politički instinkt za opstanak ali i za percepciju licemjerja i zlouporabe istinske prošlosti i njezinih rezultata u korist mutnih političkih projekata i državnih konstrukcija u nedolazećoj budućnosti, u kojima se tamošnjim Hrvatima ništa dobro ne piše. I upravo zato oni (preciznije, dobar dio njih) u Miloradu Dodiku danas gledaju situacijskog partnera, a ne nekog budućeg hrvatskog saveznika na kojeg će se moći oslanjati u zaštiti svojih interesa jer ih niti Dodik, niti bilo koji predstavnik nekog drugog naroda predstavljati ne može i neće. Oslanjanje na same sebe, a ne moljakanje pred tuđim vratima i sluganstvo, jedini su način za očuvanje opstojnosti i svojih nacionalnih prava i interesa.

A što je Milorad Dodik u intervjuu izjavio? Između ostalog i da međunarodni protektorat nad BiH mora biti ukinut, jer za posljednjih 20 godina nije pomogao niti jednom od triju naroda te države. On sada predstavlja prepreku za razvoj obaju entiteta, Republike Srpske i Federacije BiH. Ako bi Dejtonski sporazum bilo primjenjen u njegovoj izvornoj varijanti, do danas bi se u BiH formirali snažni entiteti, koji bi se mogli slobodno razvijati, izjavio je Dodik. „Sve ove godine zbog napada i ponašanja visokog predstavnika, koji je široko kršio međunarodni sporazum, mi smo spoznali kako imamo potpunu paralizu federalnih tijela, bez i najmanje ideje o tome kako BiH treba izgledati sutra“. Zato i imamo različite stavove. Bošnjaci npr. misle kako Republika Srpska mora nestati i da BiH mora postati unitarna zemlja, a Sarajevo obvezno postati središte svih zbivanja, naglasio je dalje čelnik bosanskih Srba. „Hrvati su, sa svoje strane, nezadovoljni svojim položajem u Federaciji BiH i više od svega žele formirati svoju teritorijalno-političku jedinicu ako bi to bilo moguće. Mi Sbi ne vidimo svoju budućnost u BiH, u kojoj nema ničega osim pogleda s visoka međunarodnog čimbenika i ideologije neoliberalizma, koja nas želi gurnuti u nekakvu nefunkcionalnu tvorbu, iz koje ništa dobro neće izići“, izjavio je Dodik za televiziju RTRS.

Ovdje želim posjetiti kako je funkcija visokog predstavnika za BiH utemeljena 1995. g. od strane UN-a s ciljem implementacije Dejtonskog sporazuma. U veljači 2007. g. Vijeće za provedbu Mirovnog sporazuma odlučilo je završiti mandat visokog predstavnika za BiH s 30. lipnjom 2008. g. Međutim, u veljači 2008. g. usvojena je odluka o produljenju njegovog mandata na neodređeno vrijeme.

Činjenica je kako su pojedine, vrlo važne odredbe iz tog ključnog međunarodnog sporazuma koji je doveo do zaustavljanja krvavog etničkog sukoba u toj zemlji, u međuvremenu posve ignorirane pa čak i dezavuirane i degradirane, ponajprije po pitanju ravnopravnog statusa hrvatskog naroda u FBiH. U tome je, na žalost, važnu ulogu imalo i potpuno pasivno promatranje službenog Zagreba na pogoršanje njihovog položaja, što je protivno Ustavu RH koji nalaže skrb naše države o Hrvatima izvan Domovine, poglavito onima u BiH u kojoj su oni i formalno jedan od tri konstitutivna i jednakopravna naroda. To je najprije bilo vidljivo u razdoblju dvostrukog predsjedničkog mandata Stjepana Mesića i u mandatu Ive Jospipovića, kada su oni potpuno otovreno i bez imalo srama govorili da se Hrvatska neće miješati u unutarnje stvari susjedne zemlje i da se tamošnji Hrvati sami moraju izboriti za svoje mjesto pod suncem u BiH, sukladno tamošnjem ustavu i zakonima. Naši „državnici“ pri tom su  potpuno ignorirali činjenicu da se upravo taj ustav i ti zakoni u BiH svjesno krše na štetu Hrvata, kao i činjenicu da je hrvatski narod najmalobrojniji, a time i najnezaštićeniji narod u BiH. A da i ne govorimo o izostanku minimalne želje različitih međunarodnih silnica da se hrvatsko pitanje riješi, ne samo sukladno općim međunarodno-pravnim normama, već i sukladno onom konkretnom, temeljnom potpisanom i pravno-obvezujućem Dejtonskom sporazumu. S kakvim se problemima Hrvati u BiH još uvijek susreću najbolje svjedoči i nepoštivanje odluka Ustavnog suda BiH od strane njezinih izvršnih tijela i provedba izbora na način kojim se omogućuje da hrvatskog člana predsjedništva de facto bira (i o njemu odlučuje) većinski bošnjački narod. I ta se anomalija nastavlja, dok se istodobno broj Hrvata u BiH rapidno smanjuje, a što se sadašnjom političkom konstrukcijom u toj zemlji sigurno neće moći usporiti, a kamo li zaustaviti.

Bošnjački politički predvodnici vrlo dobro uviđaju sve spomenute anomalije (makar gledano i isključivo s moralnog aspekta i unutarnjeg, ljudskog instinkta za osjećaj pravde i pravičnosti kojeg nedvojbeno imaju ali ga ne žele u praksi i potvrditi) koje se u izbornim procesima provode na štetu Hrvata. Međutim, oni ih iz nekog razloga svjesno ignoriraju ili nemušto opravdavaju politikantskim verbalnim akrobacijama i pozivanjem na formalno-važeće (ne i s pozicije Ustavnog suda!) zakone, bez ikakvog čvrstog uporišta u uvriježenim standardima međunarodnih pozitivnih normi kada je u pitanju zaštita drugih naroda, poglavito onih manjinskih.

Zato se s pravom postavlja pitanje, koja je stvarna intencija ovakvog ponašanja bošnjačkih političkih elita, i je li njihovo formalno zalaganje za BiH, kao ravnopravnu zajednicu svih naroda, samo izlika za puno mutnije ostvarenje isključivo svojih nacionalnih interesa u nekim budućim preslagivanjima na ovim prostorima, u kojima BiH, na ovako klimavim nogama na kojima je izvana umjetno postavljena i održavana, niti nema zajamčen državni subjektivitet ma koliko se o njemu formalno govorilo i na njemu inzistiralo. Povijest, ali i aktualna globalna geopolitička zbivanja o tome nam itekako svjedoče. Mijene i nacionalni interesi jedina su konstanta, dok se savezništva sklapaju i razvrgavaju, već prema potrebi, pa tako i ona unutar BiH. Tko ima uši neka čuje!

Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije formalno je jedna od najvažnijih politika EU-a, „alat“ za ostvarivanje čvršće međudržavne suradnje njezinih članica i izgradnju nadnacionalne strukture integracije. Davne, 1992. godine, Ugovorom iz Maastrichta ili Ugovorom o EU postavljena su „tri stupa“ EU-a – monetarna unija (prvi stup), zajednička vanjska i sigurnosna politika (drugi stup) i suradnja u području pravosuđa i unutarnjih poslova (treći stup). Ako u ovom tekstu izuzmemo sve probleme koji su proizišli iz ambicioznog projekta monetarne unije (odnos eurozone – europske periferije) i nerazvijenu suradnju u okviru trećeg stupa (razmjena sigurnosnih informacija još je uvijek problem među zemljama članica što se pokazalo tijekom migrantske krize i niza terorističkih napada koji su potresli/potresaju EU), onda u fokusu rasprave ostaju dometi zajedničke vanjske i sigurnosne politike, koja je bila i ostala, nesumnjivo, „ahilova“ peta ove moćne integracije.

Prvo diplomatsko posredovanje Europske unije, kao rezultat tek definiranih načela zajedničke vanjske i sigurnosne politike, uslijedilo je nakon eskaliranja krize na prostoru bivše Jugoslaviji. EU je optimistično preuzela ulogu medijatora, vjerujući da će biti moguće postići kompromisno rješenje koje će uspjeti održati na životu jedinstvo bivše Jugoslavije kao i očuvati njezin teritorijalni integritet. Međutim, već tada se pokazalo da je Europska unija tek skup prividno sukladnih interesa, sukladnih samo do točke zadiranja u nacionalne interese vodećih zemalja članica. Na prostoru bivše Jugoslavije EU je doživjela neuspjeh vlastitih (nepostojećih) vanjskopolitičkih koncepcija, zbog čega je Europa izgubila vjerodostojnost upravo na terenu koji je uvijek smatrala manje vrijednim – na Balkanu kojeg je željela civilizirati i europeizirati.

Reakcija ministra vanjskih poslova Luksemburga, Jacquesa Possa, koji je tada predsjedavao Europskom zajednicom: “Ovo je trenutak Europe. Ovo nije trenutak Amerikanaca” značila je upravo pokušaj EU-a (tada EZ-a) da na prostoru Jugoslavije, provjeri mogućnost razvijanja i usklađivanja vanjskih politika svojih članica, djelotvornost europskih institucija i uspješnost svog zajedničkog djelovanja. Međutim, zbog različitih povijesnih veza, kao i mogućih partikularnih interesa pojedinih članica na prostoru Jugoslavije, Europska je unija zapravo iskazala nejedinstvo, uz izraženi sukob volja vodećih članica, zbog čega EU nije bila sposobna iznaći odgovarajuće diplomatsko rješenje što je rezultiralo eskalirajućim i dugotrajnim, razarajućim ratnim sukobom.

Unatoč grandioznim ciljevima Sarkozyijeve Unije za Mediteran, EU nije uspjela upravljati procesima i sigurnošću na afričkim i azijskim obalama Sredozemnog mora. Štoviše, njene su „dobrosusjedske“ politike (ili imperijalne strategije) rezultirale razorenim društvima koja svojom nestabilnošću, kaosom, siromaštvom, civilnim žrtvama i rijekama imigranata ugrožavaju međunarodni mir i sigurnost, te svakako i samu Europu.  Europska unija nije uspjela demokratizirati Irak, Libiju, Siriju, da ne govorimo o Ukrajini, međutim, odgovornost ne snose tek Sjedinjene Države. Naime, zbog potpuno promašene „zajedničke vanjske i sigurnosne politike“, ove se zemlje (zajedno s Europom) danas suočavaju sa zajedničkom sigurnosnom prijetnjom – sve snažnijim utjecajem islamističkih ekstremista, eskaliranjem terorizma, anarhije i nasilja što rezultira zastrašujućom represijom ljudskih prava.

I Balkan je iskusio mogućnosti zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU. Prepuna eksperimenata, neprovjerenih koncepata i strategija, sasvim vidljivo bila je izrazito neuspješna. Ostavština primjenjenih zapadnih politika na regiju je krajnje siromaštvo, iznimna nezaposlenost i iseljavanje, propast javnih politika i kontinuirano gospodarsko urušavanje, kao i ponovno „aktiviranje“ postojećih kriznih žarišta: Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije. Europska je unija, u veljači 2018. godine donijela novu Strategiju proširenja za Zapadni Balkan (A credible enlargementperspectivefor and enhanced EU with the Western Balkans, EK, Strasbourg, 6.2.2018.) kojom se potvrđuje europska budućnost regije kao „geostrateško ulaganje u stabilnu, snažnu i ujedinjenu Europu koja se temelji na zajedničkim vrijednostima. Budući da perspektiva proširenja od svake zemlje regije zahtijeva „trajne reforme“ koje proizvode multidimenzionalni sustav ovisnosti od EU-a i satelitskih međunarodnih financijskih organizacija, nedvojbeno se trebamo zapitati kakvi su učinci, dva desetljeća duge, politike proširenja Europske unije na prostor zapadnog Balkana.

Nejedinstvo članica EU-a prema regionalnim ili globalnim krizama zapravo više nikoga ne iznenađuje. Naime, Europska unija nije imala ni zajednički stav oko uzroka i načina rješavanja financijske krize, a njezino, već legendarno nesnalaženje (uslijed izraženih različitih interesa vodećih europskih država) bilo je očito kod pokušaja rješavanja migrantske krize, odnosa prema Sjedinjenim Državama, Rusiji ili Kini. Dakle, svako novo, delikatno pitanje međunarodnih odnosa jasno demonstrira nejedinstvo EU.

Sasvim je jasno da je Europska unija vrlo daleko od oblikovanja, a kamoli primjene zajedničkog vanjskopolitičkog stava. U članku, objavljenom na portalu Politico, koji potpisuje David M. Herszenhorn, pod naslovom „Venezuela’s chaos exposes EU dissaray on foreign policy“, autor analizira kako je kaos u Venecueli, zapravo, razotkrio raspad vanjske politike Europske unije.  Iako je EU bila spremna na zajedničko priopćenje kojim bi za privremenog predsjednika Venezuele priznala Juana Guaidoa (nakon što je Nicolas Maduro odbio zahtjev za raspisivanjem novih izbora), Italija je blokirala zajedničku izjavu EU-a. Guaidoa je do sada priznalo tek 20 od 28 članica Europske unije, među njima i one najutjecajnije – Njemačka, Francuska i Velika Britanija, a značajna je i podrška Europskog parlamenta. Međutim, Italija svakako nije usamljena u svom stavu, jer i druge zemlje EU-a uključujući Belgiju, Finsku i Švedsku nisu priznale Guaidoa, te su izdale samo poruke podrške (messages of support). Ovaj sukob jasno definira novu liniju podjele u Europi – između suverenista koji osporavaju nasilno mijenjaje režima i globalista kao novih „prosvjetitelja“ koji se zalažu za preventivnu „humanitarnu intervenciju“ kao opravdanu prisilnu akciju jedne države / skupine država prema nekoj drugoj državi koja (prema zamisli ove prve, moćnije skupine) krši ljudska prava vlastitih građana. Preventivna akcija (preemptive action) obuhvaća humanitarnu pomoć, ali po potrebi i nasilnu vojnu intervenciju. Središnje pitanje je zaštita ljudskih prava, a bit koncepta čini savjest, odgovornost međunarodne zajednice u održavanju moralne korektnosti u sustavu nacionalnih država. Upravo je ova posljednja kategorija – etičnost ili moralnost u međunarodnim odnosima – postala vrlo upitna!

Europska unija, iako ekonomski snažna, zapravo je politički i vojni patuljak, ovisan o Sjedinjenim Državama, čak i u trenucima kada se njezini lideri žele “osamostaliti“.  Nakon velike financijske i gospodarske krize, krize imigranata, kontinuiranih terorističkih napada i Brexita, Europska je unija vidljivo „stjerana u kut“, nesumnjivo marginalizirana na svjetskoj geopolitičkoj sceni.

Međutim, Venezuela nije bila jedina problematična točka koja se odnosi na vanjsku politiku EU. Naime, tijekom nedavnih zasjedanja tijela EU-a, nije usvojeno ni zajedničko priopćenje povodom otkazivanja Sporazuma o raketama srednjeg i kratkog dometa (Intermediate Range Nuclear Treaty – INF), životno značajnog za Europu. Buduća pitanja europske sigurnosti svakako će uključiti povećanje nuklearnog arsenala, ali i konvencionalnog naoružanja na teritoriju država članica. Ovo priopćenje blokirale su članice EU-a (Cipar) koje nisu članice NATO-a zato što je bilo preoštro prema Rusiji.  Mađarska i Poljska blokirale su i predložene zaključke za predstojeći summit EU – Arapska liga koji će se održati krajem veljače zbog neslaganja oko mjera koje se odnose na migrante.

Sedamdeset godina mira u Europi, ekonomskog prosperiteta i tehnološkog napretka, međusobne povezanosti i ovisnosti, multikulturalnosti, kolektivne obrane i sigurnosti urušilo se velikom brzinom. Rat u Ukrajini, ratne igre NATO pakta i Rusije, migracije i terorizam, Brexit, porast nacionalizma, u potpunosti su promijenili političku i vojnu sigurnosnu situaciju u Europi. Pod pritiskom stvarnog ili medijski promoviranog straha od ruske agresije i terorističkih napada, Europska se unija u potpunosti podredila američkim političkim, vojnim i ekonomskim interesima  iako su vrlo često u suprotnosti s nacionalnim interesima dijela članica EU.

Globalno, međunarodna se zajednica nalazi pred dugim razdobljem nestabilnosti i neizvjesnosti, budući da se „stari“ međunarodni liberalni poredak urušava, dok se novi oblikuje u uvjetima narastajućeg suparništva Sjedinjenih Država, Kine i Rusije. Europska unija suočena je s činjenicom da se težište „svijeta“ sve više pomiče prema istoku.  Europa već godinama nije u središtu. U tom kontekstu, države članice ne mogu se same natjecati s velikim silama u nastajanju, poglavito Kinom.  U Izvještaju pripremljenom za sudionike  Minhenske konferencije o sigurnosti moglo se čuti da je ovo suparništvo velikih sila praćeno „vakuumom liderstva“, zbog čega budućnost može biti vrlo kaotična. Posebno je indikativan unaprijed pripremljen zaključak da je „Europska unija vrlo loše pripremljena za razdoblje suparništva velikih sila“. U tom kontekstu, europske vlade i lideri EU-a, unatoč svim prisutnim podjelama, trebaju se voditi idejom zajedništva. Međutim, to podrazumijeva i zajednički pristup u vanjskoj i sigurnosnoj politici. U idealnom smislu Europska bi unija trebala stvoriti strategije vanjske politike koje su prilagođene svakom izazovnom scenariju i koje uključuju sve države članice, ostavljajući po strani posebne interese svake od njih. Europa je u opadanju, njezino stanovništvo također demografski slabi (iseljavanje i pad nataliteta), što će u najskorijoj budućnosti smanjiti gospodarsku važnost Europe u svijetu. Europski se projekt, na žalost, vidljivo zaustavlja!

Španjolski predsjednik vlade Pedro Sanchez donio je odluku o provedbi prijevremenih parlamentarnih izbora u zemlji, nakon što je parlament odbacio njegov prijedlog proračuna, koji je označio i nesposobnost manjinske vlade za usvajanje ključnih zakona. Sanchez je izjavio kako će se izbori održati 28. travnja.

Rnije ovoga tjedna, španjolski parlament je odbio vladin prijedlog proračuna za ovu godinu, a protiv njega glasao je 191 od ukupno 350 zastupnika. Tim su proračunskim prijedlogom bile predviđene 473 milijarde eura rashoda u 2019.g.

Vladajuća španjolska socijalistička radnička stranka premijera Sancheza nije mogla polučiti nužnu potporu od strane dviju separatističkih katalonskih stranaka. Pregovori s katalonskim predstavnicima u španjolskom parlamentu propali su nakon početka sudskog procesa nad 12-oricom vođa katalonskog pokreta za nezavisnost, koji su optuženi za pripremu i provedbu protuzakonitog referenduma o katalonskoj nezavisnosti i za njezino jednostrano proglašenje u 2017. godini.

Nakon tako posloženog stanja premijer nije imao drugu mogućnost nego donijeti odluku o raspisivanju prijevremenih izbora.

Procjenjuje se kako Narodna stranka (desni centar) u tim izborima može polučiti uspjeh i sklopiti sporazum s ultra-desnom strankom VOX, kojoj, kako pokazuju istraživanja javnog mišljenja, popularnost ubrzano raste, priopćio je CNBC.

Stanje u Španjolskoj dodatno usložnjava i sadašnja solidna potpora lijevoj populističkoj stranci Podemos, kao i umjereno-desnoj stranci Ciudadanos.

 

Zapovjednik  američkog Zapovjedništva za specijalne operacije general Raymond Thomas izjavio je u četvrtak, 14. veljače, kako je još preuranjeno govoriti o konačnom uništenju terorističke organizacije „Isamska država“ u Siriji.

„Ja bih se suzdržao od korištenja riječi „pobjeda“ i „potpuno uništenje“. U sadašnjoj fazi cilj se sastoji u smanjenju ugroze (terorizma) u toj zoni (istočne Sirije) i mogućnosti sprječavanja vanjske prijetnje u budućnosti“, kazao je američki general.

Podsjećamo: u SAD-u još uvijek traju prilično bučne rasprave o zapovjedi predsjednika Donalda Trumpa za povlačenje američke vojske iz Sirije. U toj je zemlji krajem 2018.g. bilo oko 2200 američkih vojnika, a glasnogovornik Pentagona je 19. prosinca izjavio kako je njihovo povlačenje počelo. Neovisno o tome, u medijima se često spekuliralo o tome, kada će se Trumpova zapovjed u praksi i provesti, da bi prije desetak dana (medij WSJ), kao konačni datum povlačenja svih američkih vojnika bio naveden kraj travnja i početak svibnja ove godine. Također se postojano izmjenjuju različite izjave o stanju na terenu vezano uz ISIL-ove snage, pa se tako službeno navodi da je ta teroristička organizacija gotovo u potpunosti uništena (Trump, u govoru 6. veljače u Washingtonu, na ministarskom sastanku koalicije za borbu protiv „IS“, predvođene SAD-om), pa do izjava pojedinih vojnih dužnosnika, gore navedenoga tipa, koje upozoravaju kako s ISIL-om još uvijek ima posla. Jasno je kako se tu radi i o unutarameričkim proturječjima i nesuglasicama glede spomenute Trumpove zapovjedi, čak i unutar vojnih krugova. Međutim, za Pentagon je ipak primarno osiguranje sigurnosti kurdskih oružanih postrojbi na sjevero-istoku Sirije (kojima SAD pomaže, kao svojim jedinim saveznicima na sirijskom terenu) tj. sprječavanje njihovog uništenja mogućom turskom ograničenom vojnom intervencijom kojom turski državni i vojni vrh neprestano prijeti (Ankara kurdske oružane formacije smatra teroritičkim organizacijama, povezanim sa zabranjenom „Kurdskom radničkom strankom“), zahtjevajući od SAD-a ispunjenje obećanja o njihovom razoružanju. Upravo iz tog razloga Rusija je od samog početka bila oprezna u svezi  Trumpove zapovjedi o povlačenju Amerikanaca, na što je jučer, na summitu s turskim i iranskim predsjednicima, održanom u Sočiju, iznova upozorio i ruski predsjednik Vladimir Putin. Konkretno, kazao je kako te tri zemlje u svom pristupu sirijskom sukobu još uvijek polaze od toga da se na istoku Sirije i dalje nalaze američke snage koje tamo još uvijek aktivno vojno djeluju i da su im dobro znana unutarnjoamerička raznoglasja po tom pitanju. Putin je, jučer, također izjavio, kako je stav trojice državnika da se nakon američkog povlačenja istok Sirije treba staviti pod nadzor službene sirijske vojske i da se mora očuvati sirijska teritorijalna cjelovitost i suverenitet na njezinom čitavom prostoru.

 

Nakon sinoćnjeg krvavog terorističkog napada u indijskoj saveznoj državi Jammu i Kashmir, u kojemu je, prema dosadašnjim podacima ubijeno 45 indijskih vojnika i policajaca, New Delhi je odlučio opozvati svog veleposlanika u Pakistanu. Naime, Indija već dugo upravo Pakistan optužuje za sponzoriranje islamističkih radikalnih organizacija koje na indijskom teritoriju izvode terorističke napade, dok Islamabad takve optužbe odbacuje.

Podsjećamo: sinoć je aktivirana snažna eksplozivna naprava u vrijeme kada je cestom prolazio konvoj s policijskim snagama iz središnjeg pričuvnog sastava (CRPF), u okrugu Pulwama, u indijskoj saveznoj državi Jamma i Kashmir. Nakon eksplozije začula se snažna pucnjava. Odgovornost za napad preuzela je teroristička organizacija „Jaish-e-Muhammad“, na čelu koje je Masud Azhar, koja se bori za samostalnost te indijske savezne države ili za njezino priključenje Pakistanu.

 

 

 

Ako američka flota uđe u Crno more, natrag više izići neće, izjavio je kontra-admiral ruskih pomorskih snaga Vladimir Bogdashin, komentirajući planove NATO saveza o dodatnoj podršci Ukrajini.

„Prema međunarodnoj konvenciji Montreux (iz 1936.g., op.a.), svi brodovi, osim nosača zrakoplova i atomskih podmornica, mogu ulaziti u Crno more i tamo biti određeno vrijeme (21 dan, op.a.). Strani brodovi moraju o tome izvijestiti Tursku i mogu ući u Crno more (kroz Bospor, op.a.). Amerikanci koriste tu konvenciju već odavno. Mi smo (SSSR) 1988.g. izgurali američku krstaricu, nakon čega američki brodovi više nisu prilazili našoj obali bliže od 150 kilometara. Zato Ukrajina ima pravo pozvati američke brodove. Ali mora se shvatiti kako tamo ne smije biti više od 3-4 broda. .. Za nas to ne predstavlja niti interes niti opasnost, … samo smijeh. … Ali ako čitava američka flota uđe u Crno more, natrag od tamo neće izići, ja vam jamčim 100%“, izjavio je ruski kontra-admiral, čije su riječi prenijeli pojedini ruski mediji.

Podsjećamo: jučer je glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg izjavio kako savez može proširiti svoju prisutnost u Crnom moru i da se o tome već neformalno razgovaralo s ukrajinskim ministrom obrane Stepanom Poltorakom. Stoltenberg je rekao kako NATO i Ukrajina već odranije surađuju u akvatoriju Crnog mora i da će se za nekoliko dana održati vojne vježbe uz sudjelovanje brodova NATO saveza.

U jučerašnjem terorističkom napadu u indijskoj saveznoj državi Jammu i Kashmir poginulo je više od 40 vojnika i policajaca. Taj je nemili događaj doveo do novog zaoštravanja ionako vrlo loših indijsko-pakistanskih odnosa. Indijski premijer Narendra Modi Pakistanu je zaprijetio oštrim odgovorom buduči da ekstremističke grupe na sjever Indije dolaze s njegovog teritorija, dok je indijski ministar financija Arun Jaitey izjavio kako će New Delhi „u potpunosti izolirati Pakistan“. Kazao je kako se Indija priprema za obustavu režima najpovoljnijh uvjeta u trgovini između dviju država, a uslijedit će i druge mjere trgovinsko-ekonomskog, financijskog i diplomatskog pritiska na Islamabad.

Inače, trgovinska razmjena između dviju velikih i susjednih zemalja vrlo je skromna i iznosi svega 2 milijarde dolara (info: Bloomberg).

Odgovornost za jučerašnji krvavi teroristički napad preuzela je radikalna islamistička skupina „Jaish-e-Muhammad“ („Vojska proroka Muhameda“) koja djeluje na teritoriju indijske države Jammu i Kashmir. Ta se organizacija, uz niz drugih ekstremističkih i separatističkih organizacija, bori za nezavisnost te indijske savezne države ili njezino priključenje Pakistanu. Smatra se da se organizacija bazira na dijelu Kashmira koji je pod kontrolom Pakistana, odakle njihovi borci prodiru na indijski teritorij.

 

 

Ovih dana Hrvatsku, Sloveniju, Italiju i ne samo njih potresa prava pravcata afera zbog skandalozne izjave talijanskog političara i aktualnog predsjednika Europskog parlamenta Antonia Tajania o „talijanskoj Istri“ i „talijanskoj Dalmaciji“. Osobno me ne pogađaju takve i slične izjave talijanskih ekstremista i iredentista (ima ih i na tamošnjoj ljevici i na desnici, a bome i u Hrvatskoj!) jer sam na njih već navikao. Međutim, pogađa me i boli nešto drugo – kada u svemu ovome naši hrvatski političari, ali i oni iz redova talijanske nacionalne manjine poput Furia Radina, hine iznenađenje, čude se i pitaju, pa što se to odjednom dogodilo? Gotovo se čini kako misle da je Tajani iznenada izgubio razum, drogirao se ili opio pa eto, ne zna što govori i što radi. Ali koliko god neugodno bilo, ni oko toga se ne bih previše brinuo ukoliko bih znao kako će naši političari (prije svega mislim na one koji vode Hrvatsku i kreiraju njezinu vanjsku politiku), nakon neugodnog „iznenađenja“ i spoznaje o čemu je ovdje, zaporavo, riječ (a riječ je o vrlo opasnoj stvari, poglavito iz perspektive aktualnih političkih procesa u samoj Italiji i općenito našem okružju, a onda i onih na globalnoj geopolitičkoj razini!) ipak smoći snage i reagirati na način kakav je u ovakvim slučajevima primjeren i jedino moguć – upućivanjem oštrog diplomatskog prosvjeda službenom Rimu, a u Europskom parlamentu pokretanjem zahtjeva za izglasavanje nepovjerenja Antoniu Tajaniju na mjesto predsjednika toga tijela, jer nakon njegovih riječi, kojima otovreno svojata teritorije Italiji susjednih zemalja, on više nema nikakvog, niti političkog niti moralnog kredibiliteta za obnašanje te visoke dužnosti. I ne samo to: nepokretanje takvog zahtjeva od strane službenog Zagreba srozalo bi na najnižu razinu čitavu hrvatsku državnu politiku i omalovažilo hrvatski narod koji je te političare demokratskim putom izabrao da ga vode i predstavljaju, Time bi se srozao ugled i samoj Hrvatskoj, kao suverenoj i u doslovnom smislu u krvi njezinog naroda  iznikloj državi, izloženoj brutalnoj velikosrpskoj agresiji. Izjave tipa onih kako se Tajani ispričao i  spoznao svoju grešku (kao da se radi o šestoogodišnjem djetetu koje je u školi učinilo neku nepodopštinu pa će mu razgovor s razrednikom i pedagogom proširiti vidike i dovesti do spoznaje kako to više ne smije raditi, a ne o dobno i politički više nego zreloj i formiranoj osobi) jednostavno ne drže vodu i njih se ne smije prihvatiti kao argument, makar i pod cijenu da Tajani i dalje ostane na svojoj dužnosti i nakon pokrenute procedure o njegovoj smjeni. Morala i dostojanstva hrvatski državni vrh barem u ovom slučaju mora imati, i tako, jednom za uvijek pokazati svima onima koji posežu za našim teritorijem da to jednostavno neće proći i da se to neće tolerirati nikakvim naknadnim isprikama.  Osim toga, Tajani svjesno minorizira važnost mjesta i događaja na kojemu je izrekao ono što je izrekao. Međutim, Tajani ne govori istinu: manifestacija u Bazovici, kraj Trsta, bila je državno obilježavanje tragičnih događaja iz života i povijesti talijanskog naroda kojih se, svakako, s dužnim pijetetom treba prisjećati, a ne lokalna maškarada s nekakvim folklornim nostalgičarima i marginalnim političkim elementima crnih obilježja i simbolike. Jer u Bazovici se tom prigodom izvodila talijanska himna, vijorila talijanska državna zastava, tamo je bila postrojba talijanskih karabinijera, a ustalom, svoj je, sada već znameniti govor, održao i visokopozicionirani talijanski političar, k tome i predsjednik Europskog parlamenta!

Zbog spomenutog „čuđenja“ hrvatskog državnog vrha i njegovih brojnih prirepaka koji nas predstavljaju u tom istom Europskom parlamentu, a koji se ovih dana redaju ispred naših TV ekrana i poput papagaja ponavljaju kako smatraju dostatnom običnu Tajanijevu ispriku (čak i bez njegovog povlačenja svega izgovorenog i spornog), a da bi ga se eskulpiralo i dalo mu novu šansu, treba reći i slijedeće:
Ili hrvatski politički mudraci uistinu misle kako su Tajania uspjeli preodgojiti i od njega preko noći napravili istinskog hrvatskog (a ne samo Plenkovićevog) prijatelja, ili  je u pozadini nešto posve drugo – opasnije? Jer nova hrvatska šutnja (a ovakav kukavički stav nije ništa drugo nego šutnja tj. strah ili nehtjenje za povlačenje poteza državničkog karaktera) može pobuditi i na razmišljanja kako naš politički vrh zbog svog mekanog stava zna nešto što drugi ljudi ne znaju i što možda stoji u pozadini? Itekako se može pomisliti kako se ovakvim, vodstvu države potpuno nedostojnim stavom, zapravo  želi senzibilizirati hrvatska javnost na neke buduće izjave sličnoga tipa, ne samo od radikalnih talijanskih elemenata iz redova iredente. Zašto se u našem političkom vrhu prešućuju pojave velikomađarskih pretenzija na hrvatske državne teritorije (na one velikosrpske naš državni vrh već odavno najčešće uopće niti ne reagira, ili čini to vrlo mlako)? Evo jednog primjera: u šefovskim uredima jedne poznate mađarske banke u Hrvatskoj iza njihovih leđa stoje geografske karte „velike Mađarske“, koja se prostire sve do mora (naravno, Jadranskog i to njegovog hrvatskog dijela). A što je s velikobošnjačkim pretenzijama, sada” samo” prikrivenim kroz formu zalaganja za unitarnu BiH? Puno je toga još nerješeno i neizvjesno na ovim našim prostorima, a da bi se smjela voditi tako neodgovorna i kratkovidna vanjska politika.

Zbog svega navedenog, ovakvim vrstama hrvatskih političara i brojnih hrvatskih medija, zaogrnutih velom „profesionalizma“, a u biti notornih neznalica ili istinskih  kukavica da neugodne stvari u hrvatskom društvu ili hrvatskom okružju i svijetu nazivaju svojim imenom, kroz dva ću nastavka i dva različita uratka (a opet slična u svojoj biti) dokazati kako ovakve iznenađenosti Tajanijevim „trenutkom inspiracije“ u Hrvatskoj nije moglo i nije smjelo biti. Prvi je moj osobni uradak još iz siječnja 2014. g., objavljen na portalu dnevno.hr pod nazivom „Srpski i talijanski fašisti u pohodu na Hrvatsku: Dalmacija je ukradena i Italija će je vratiti ulaskom Hrvatske u EU“, a drugi je onaj od poznatog hrvatskog novinara Joška Čelana (naslov ćete vidjeti prilikom objave).

Evo mog članka, prenesenog u cijelosti i objavljenog u vrijeme kada su ovu zemlju vodili Ivo Josipović i Zoran Milanović, s tim da se slobodno može kazati kako se previše toga od tada do danas nije promijenilo u smislu „čvrste“ hrvatske vanjske politke, pa je članak još  uvijek vrlo svjež, kao da je pisan jučer, a ne prije punih pet godina:

„U hrvatskim medijima je gotovo bez odjeka prošla agencijska vijest koja se odnosila na treći talijansko-srpski summit, simbolično održan na Jadranskom moru, u anconskoj palači “Leopardi”, sredinom mjeseca listopada 2013. godine. To je vijest koja u Hrvatskoj zaslužuje ne samo više pozornosti, već i neizostavnu analizu i prosudbu daljeg razvitka odnosa tih dviju zemalja, te eventualnih implikacija koje isti odnosi mogu proizvesti na ovim prostorima.
Srbijanska delegacija bila je u svom najjačem sastavu, na čelu s premijerom Ivicom Dačićem, potpredsjednikom Aleksandrom Vučićem, kao i ministrima vanjskih poslova, obrane, pravde, energetike i prosvjete.

Na samitu je, kako prenosi VoA glas Amerike, premijer Dačić premijeru Lettiju izjavio slijedeće: “Mi smatramo da je Italija naš višegodišnji, tradicionalni prijatelj i da Italija treba zauzeti svoje mjesto na Balkanu. Ako ga ne zauzme – zauzeće ga neko drugi”. S druge strane, talijanski premijer Letta je uzvratio: “Italija će bez prestanka nastaviti podržavati najbrže i najefikasnije približavanje Srbije EU. Za nas, ulazak Srbije u Europsku uniju predstavlja nacionalni prioritet”. Srbijanske Večernje novosti prenose i Dačićeve riječi prema kojima je Italija za Srbiju najveći prijatelj na Zapadu, kao i Lettijevu izjavu: “To što se sa vama sastajemo prije nego sa izaslanstvima Francuske, Rusije ili Španjolske, najbolje pokazuje koliko su nam važni bilateralni odnosi”. Radi se o prilično snažnim riječima od strane obaju premijera, a da bi ostale nezapažene.

Navedeni samit i na njemu potpisana četiri međudržavna sporazuma sasvim su legitimne stvari dviju suverenih država i nitko razuman na njih ne može i ne smije imati prigovor.

Susreti političkih ekstremista iza kulisa državničkih susreta

Problem se, međutim, javlja, kada iza kulisa protokolarnih susreta političkih elita dviju zemalja, hrvatskih susjeda, svoj prostor za prljave političke igre nastoje pronaći oni velikodržavni elementi s jedne i druge strane koji su tijekom duge povijesti, i one ne baš davne, vrlo blisko surađivali te tražili i iznalazili rješenja koja su se u pravilu svodila na komadanje i svojatanje povjesnih hrvatskih zemalja, ili pak negiranja hrvatske opstojnosti i uopće, Hrvata kao naroda.

U tom slučaju takve aktivnosti zaslužuju pojačanu pozornost službene Hrvatske, ponajprije njezinih službi koje su za takve djelatnosti zadužene, neovisno o tome što Hrvatska i Italija imaju vrlo bliske političke i svekolike druge odnose. Pri tom je potpuno nebitno što su obje države članice EU i NATO saveza, te što oba naroda, hrvatski i talijanski, međusobno gaje snažne prijateljske odnose koji su posljedica i sličnog mentaliteta i identične vjere, ali i njihove povjesne isprepletenosti na području znanosti i kulture. Najbolji primjer za ilustraciju istog jest i govor talijanskog senatora Alda di Bagia u talijanskom senatu, kada je nedavno primio predstavnice Udruge udovica Domovinskog rata i kada je s puno ljudske topline, iskrenog suosjećanja i prijateljstva govorio o Hrvatima i njihovoj Domovini.

U svakom narodu postoje, međutim, i oni pojedinci ili više-manje organizirane skupine ljudi koji djeluju s ekstremističkih ili ekspanzionističkih pozicija. Negdje je to slabije izraženo, a negdje iste ideje pronalaze kanale i sponzorstva čak i za penetraciju u državnu vlast.

Kako to izgleda u Srbiji i koje je posljedice zbog toga Hrvatska imala, svima je dobro znano kroz instalaciju velikosrpskih ideja u temelj srpske države putem Slobodana Miloševića, a nedavno i četničkog vojvode Tomislava Nikolića (oba na poziciji predsjednika države). U Italiji smo, ne tako davno, imali neofašističku stranku Aliansa Nacionale kao koalicijskog partnera u vladi ex premijera S. Berlusconija.

Ali vratimo se početnoj vijesti o talijansko-srbijanskom summitu. Slučajno ili ne, u vrijeme održavanja istog, u Trstu se održava susret predstavnika talijanske ekstremno lijeve stranke PRC (Partito rifondatione del comunista), u prijevodu stranka reformiranih komunista, koja djeluje s pozicija otvorene netrpeljivosti prema Hrvatima i njihovom pravu na neovisnu državu, s diplomatskim predstavnicima iz srpskog veleposlanstva, dok su istodobno u Anconi viđeni Carlo Giovanardi, bivši ministar u talijanskoj vladi te Roberto Menia, donedavni zastupnik Alianse Nationale u talijanskom parlamentu, obojica poznata po otvorenim, žestokim i neprijateljskim istupima protiv Hrvatske. O kakvim je ljudima riječ najbolje svjedoče njihove izjave, pa tako Giovanardi, na nedavnom 52. nacionalnom skupu “Dalmatinaca Slobodne općine Zadar u egzilu”, kaže, ni manje – ni više nego da će Italija izvršiti kulturnu, ekonomsku i turističku invaziju kako bi obnovila talijanstvo Dalmacije. Na istom skupu Menia kaže kako je Dalmacija ukradena Italiji te će Italija vratiti Istru i Dalmaciju ulaskom Hrvatske u EU.

Primjera suradnje ekstramista s talijanske i srpske pilitičke scene ima dosta. Želio bih samo podsjetiti na primjer jednog od čelnih osoba radikalno ekstremističke srpske organizacije “Nacionalni stroj”, Gorana Davidovića iz Novog Sada, a koji sada živi i djeluje u Italiji gdje se pridružio tamošnjim desničarskim organizacijama s kojima sudjeluje u prosvjednim marševima na kojima se poziva na “vraćanje” Istre i Dalmacije Italiji.

Hrvatska državna politika ne vodi računa o nacionalnim i državnim interesima Republike Hrvatske

Cilj ovog komentara nije širiti paranoju, naprotiv. Ali uvijek, uz službenu politiku koja većinom teži uspostavi mira, dobrosusjedstva i suradnje među narodima, postoji i ona zakulisna, kojoj navedena načela nisu opcija. Stvar je samo demokratske snage svakog društva hoće li takve snage uspijeti izići na političku scenu ili biti na njezinoj margini. Upravo iz tog razloga svaka država i ima službe i institucije zadužene za “sondiranje” takvih snaga koje ugrožavaju njezin teritorijalni integritet i sigurnost uopće.

Samo, u slučaju Hrvatske te su službe namjerno blokirane od strane samog političkog vrha kada je u pitanju zaštita hrvatskih nacionalnih interesa. Britanski lakaj, predsjednik Josipović, o hrvatskim interesima baš i ne mari previše ukoliko nisu sukladni interesima njegovih nalogodavaca. Slično djeluje i premijer Milanović. Tako smo u nekoliko godina njihove vladavine uspjeli izgubiti istinske prijatelje Njemačku, pa i Mađarsku (iz teksta se vidi, možda i Italiju), a zagrljaj tražimo po balkanskim gudurama, u nama nesklonim nacijama. Razmislimo tko nas vodi.“

Zoran Meter,

Dnevno.hr

Srpski i talijanski fašisti u pohodu na Hrvatsku: Dalmacija je ukradena i Italija će je vratiti ulaskom Hrvatske u EU

 

Proslov:

Geopolitika News ubuduće će, u svrhu podupiranja mladih i perspektivnih hrvatskih studenata politoloških i njoj srodnih znanosti i profesija, povremeno, na potpuno besplatnoj osnovi objavljivati one njihove uratke za koje naš stručni tim procijeni da imaju dostatnu razinu nužnog kvalitativnog potencijala za javnu obajvu. Time želimo dodatno stimulirati želju tih mladih ljudi i izvrsnih studenata za nastavak još intenzivnijeg bavljenja profesijom koju su tako hrabro odabrali, svjesni svih poteškoća koje se uz nju vežu u smislu osiguranja daljnje karijere u Republici Hrvatskoj. Na taj način, kao specijalizirani analitički portal želimo i povećati popularizaciju i sveukupni interes hrvatske, poglavito mlade populacije za međunarodne odnose i geopolitiku, koja tako snažno utječe na živote ljudi čitavoga svijeta, pa tako i Hrvatske.

Glavni urednik portala Geopolitka News,

Zoran Meter    

Američki predsjednik, Donald Trump, najavio je povlačenje 7000 od 14000 američkih vojnika koliko ih se trenutno nalazi u Afganistanu. Odluka predsjednika o povlačenju izazvala je brojne prijepore – ministar obrane, Jim Mattis zbog toga je podnio ostavku, a mnogi eksperti vjeruju kako će to dodatno destabilizirati stanje na Bliskom istoku.  Robert Kaplan navodi kako „nijedna druga zemlja na svijetu ne simbolizira pad američkog carstva ili američke moći poput Afganistana“, budući da pregovori koji se vode jesu ustupak talibanima protiv kojih međunarodna koalicija, pod vodstvom SAD-a, vodi osamnaestogodišnji rat.  Talibani su tijekom godina ostvarili značajne teritorijalne dobitke i sada imaju potpun ili djelomičan nadzor nad oko 250 od 400 okruga, a američko povlačenje pruža im priliku da se prošire na cijeli Afganistan, budući da već kontroliraju ključne prometnice i provode ciljane atentate diljem zemlje. Ti dobici ipak nisu dostatni i ne predstavljaju prijetnju afganistanskoj vladi s američkom podrškom, međutim, vrlo nestabilno geopolitičko okruženje (Pakistan, Rusija, Iran, Indija i Uzbekistan) koje ima dugu povijest podupiranja različitih etničkih skupina, moglo bi nakon američkog povlačenja bitno oslabiti vladu u Kabulu, ojačati talibane i dovesti do eskalacije nasilja u Afganistanu.

Amerikanci su svjesni da ne postoji mogućnost vojne pobjede nad Talibanima, a još je manja mogućnost da iza sebe ostave „samoodrživu demokraciju“. U tom kontekstu osobito je zanimljiva pozicija Pakistana koji je dugo tolerirao korištenje svog teritorija za talibane. Naime, Pakistan je desetljećima važan američki saveznik – već 1954. godine potpisao je Sporazum o uzajamnoj obrani sa SAD-om koji je zatim obnovljen i kroz druge sigurnosne aranžmane.  I Afganistan, smješten u središnjoj Aziji, zemlja koja graniči s Pakistanom, Iranom, Kinom, kao i bivšim državama SSSR-a – Turkmenistanom, Uzbekistanom i Tadžikistanom, strateški je važna za Sjedinjene Države.

Razlog napetih odnosa između dviju susjednih zemalja Afganistana i Pakistana treba potražiti u povijesnim okolnostima koje su proistekle iz kolonijalnog razdoblja. Naime, već 1896. godine dogovorom između Mortima Duranda, britanskog diplomata, ali i državnog službenika Britanske Indije i Abdur Rahman Khana, afganistanskog Amira, utemeljena je tzv. „Duranova linija“, međunarodna granica duga 2430 kilometara između Pakistana i Afganistana.  Granica je odredila sfere utjecaja, time i unaprijedila diplomatske odnose i trgovinu. Iako su kao kolonijalna sila kontrolirali afganistanske vanjske poslove i diplomatske odnose, za Britance je Afganistan već tada bio samostalna država. Granica, uspostavljena po završetku tzv. „Velike igre“,  Afganistan je dovela u poziciju tampon zone između tadašnjih sila, Britanskog i Ruskog Carstva, i njihovih sfera utjecaja. Nedugo nakon obilježavanja linije Durand, Britanci su počeli povezivati ​​regiju na svojoj strani Durandove linije s ogromnom i ekspanzivnom indijskom željezničkom mrežom. Istodobno, plemena Afrida počela su na tom području dizati ustanke protiv Britanaca, stvarajući zonu nestabilnosti između Peshawara i Durandove linije. Granica je neznatno modificirana Anglo-afganistanskim ugovorom iz Rawalpindija 1919. (ugovor kojim je Afganistan priznat kao neovisna i suverena država), te općeprihvaćena od strane Pakistana nakon stjecanja vlastite neovisnosti 1947. godine. Ipak, istovremeno je i osporavana od strane Afganistana koji se usprotivio pristupanju Pakistana UN-u. Naime, tadašnja afganistanska vlada odlučila je nepriznati Pakistan kao legitimnog nasljednika teritorijalnih sporazuma postignutih s britanskom Indijom.

„Durandova linija“ (granica između Afganistana i Pakistana) prolazi kroz plemenska područja Paštuna i dalje na jug kroz pokrajnu Beludžistan, politički dijeli Paštune, Beludže, kao i ostale etničke skupine na tom području koje žive sa obje strane granice. Istočni i južni Afganistan je paštunsko govorno područje, kao i Pakistanske federalne jedinice uz Durandovu liniju. Cijelo ovo područje naseljavaju autohtoni paštuni koji pripadaju različitim plemenima. Paštuni su najveća etnička skupina u Afganistanu koja obuhvaća gotovo 42% stanovništva ili gotovo 14 milijuna ljudi (vrlo je teško pronaći točne demografske podatke, posljednji je popis stanovništva proveden 1970.g.) Na pakistanskom dijelu Paštuni čine 15,4% stanovništva ili 26 milijuna ljudi. Paštuni s obje strane granice dijele isto podrijetlo i druge zajedničke osobine, uključujući i jezik. Međutim, oni su tijekom više od jednog stoljeća iskusili vrlo različite političke uvjete kao i različite nacionalne sudbine. Iz geopolitičke i geostrategijske perspektive „Durandova linija“ opisana je kao jedna od najopasnijih granica na svijetu.

Od osnivanja Pakistana, krajem 1947. godine, odnos ove zemlje prema susjednom Afganistanu obilježavali su česti sukobi. U razdoblju do 1973. Kabul je proširio potporu nacionalistima Baludža (Balucha) i Paštuna (Pashtun) u Pakistanu i pozvao na stvaranje nove države Paštunistan. Pakistan je 1973. godine, izložen teritorijalnim nesigurnostima (zahtjevima za teritorijem), pribjegao podršci islamskim disidentima koji su se protivili afganistanskoj republikanskoj vladi Sardara Dauda. Stoga je pakistanska vlada, Zulfiqara Ali Bhutta, stvorila  “afganistansku ćeliju” unutar pakistanskog ureda za vanjske poslove s ciljem jačanja veza i osnaživanja islamista u progonstvu u Pakistanu i poboljšanje utjecaja Pakistana na vlade u Kabulu.

U travnju 1978. afganistanski predsjednik Daoud Khan ubijen je u Kabulu tijekom Saurove revolucije. Nakon toga slijedi pogubljenje pakistanskog premijera Zulfikara Ali Bhutta u travnju 1979. i atentat na afganistanskog predsjednika Nur Muhammad Tarakija u rujnu 1979.

Sovjetska intervencija u Afganistanu

Nakon sovjetske invazije na Afganistan u prosincu 1979., Sjedinjene Države su se pridružile Pakistanu kako bi se suprotstavile sovjetskom utjecaju i proklamirale vlastite interese u regiji. S druge strane, afganistanske, indijske i sovjetske obavještajne agencije odigrale su svoju ulogu podržavajući al-Zulfikar, pakistansku lijevičarsku terorističku skupinu odgovornu za otmicu zrakoplova Pakistan International Airlines (PIA) u ožujku 1981. Al-Zulfiqar je 1977. godine formirao Mir Murtaza Bhutto, sin bivšeg pakistanskog premijera Zulfikar Ali Bhutta. Cilj mu je bio uništavanje vojnog režima koji je svrgnuo njegovog oca, međutim, nakon ožujka 1981. Al-Zulfiqar nije izvršavao daljnje napade. Obitelj Bhutto i pakistanski vojni diktator Zia-ul-Haq od to trenutka imaju zajedničkog neprijatelja, budući da je Zia podupirao djelovanje  protiv afganistanske vlade. Tijekom 1980-ih, „Durandovu liniju“ stalno su prelazile afganistanske izbjeglice koje su bježale od sovjetske okupacije u Afganistanu, uključujući i veliki broj mudžahedinskih pobunjenih skupina koje su s lakoćom prelazile granicu u oba smjera.

Pakistan je tada postao glavni trening centar za gotovo 250.000 stranih mudžahedinskih boraca koji su svakodnevno prelazili u Afganistan kako bi vodili rat protiv komunističke vlade Afganistana i Sovjetskih snaga. „Afganistanski otpor“ koji se formirao u Pakistanu bio je kombinacija nacionalističkih i vjerskih stranaka. Na početku su bili podijeljeni u više od stotinu skupina. Godine 1980. ISI (Inter Services Intelligence -obavještajna služba Pakistana) ih je reorganizirao u veće jedinice i službeno je priznao sedam stranaka s pešavarskim partijama. Svatko tko je želio primiti pomoć iz Pakistana, SAD-a, Arapa i drugih, morao se pridružiti jednoj od tih skupina. Najveći od tih frakcija bili su Jamiat-e Islami etničkog Tadžikistana i Hezb-e Islami iz Gulbuddina Hekmatyara. Hezb-e Islami bio je favoriziran od strane ISI-a i imao je bliske veze sa Zijinim podupirateljima u Jamaat-e-Islamiju. Gulbuddin Hizb je na kraju primio najveći dio strane pomoći (uglavnom američke i saudijske) tijekom afganistanskog otpora. Pakistan je mudžahedinima osigurao oružje, zalihe, obuku i baze za rad. Pakistanske jedinice – Mudžahedini – uključivali su ne samo lokalne narode, već i Arape, te preko 40 različitih islamskih naroda. Mnogi od tih stranih boraca vjenčali su se s lokalnim ženama i odlučili ostati u Pakistanu, među kojima su bili i radikalni muslimani, poput onih saudijskih Al-Qaede i Egipatskog Muslimanskih Bratstva, kao i zatvorenika iz arapskih zemalja. Nakon smrti predsjednika Pakistana Zia-ul-Haqa 1988, američki State Department optužio je WAD (Afganistanska obavještajna organizacija koju je stvorio KGB) za terorističke napade u Pakistanu 1987. i 1988.

Kraj Hladnog rata – sovjetsko povlačenje iz Afganistana

Nakon što su se Sovjeti povukli iz Afganistana 1989. godine, međunarodni interes za Afganistan i mudžahedine počeo je opadati. Predsjednik Pakistana, general Muhammad Zia-ul-Haq, poginuo je u zrakoplovnoj nesreći 1988. godine, a naslijedila ga je premijerka, Benazir Bhutto, kći čovjeka kojeg je srušio i objesio deset godina ranije. Međutim, iako je Hezb-e Islami bio usko povezan s Bhuttovim političkim neprijateljem –  Jamaat-e-Islami, ISI je nastavio podržavati Hekmatyar-ovu frakciju i druge mudžahedinske stranke protiv komunističkog režima dr. Najibullaha u Kabulu.  Afganistan je ušao u brutalni građanski sukob između suparničkih vojskovođa mudžahedina, od kojih nitko nije bio u stanju ujediniti ili stabilizirati cijelu zemlju. Kabul je ostao u Massoudovoj kontroli.

Pakistanska premijerka, Benazir Bhutto, nakratko je izgubila dužnost 1990., ali se vratila na vlast tri godine kasnije. Ministar unutarnjih poslova Bhutto, general Nasirullah Babur, otkrio je i ovlastio grupu bivših mudžahida iz područja Kandahara kao novu stratešku krticu Pakistana u afganistanskom sukobu. Radeći kroz suparničku pakistansku islamističku partiju Jamiat-e-Islami Jamiat Ulema-e-Islam, Islamabad je počeo podupirati studente koje je stranka obučavala u svojim medresama u afganistanskim izbjegličkim kampovima koji su postali poznati kao Talibani. Premijerka Bhutto bila je odlučna udariti na Jamaat-e-Islamiju, za koju je vjerovala da je pomogla i poticala očevog dželata i djelomično je odgovorna za njezino gubljenje moći. Također je htjela oslabiti ISI. Ali, 1996. godine, kada je pakistanski predsjednik raspustio drugu vladu Bhutto, a talibani su prerasli u golemu silu, ISI je povratio kontrolu nad pakistanskom afganistanskom politikom.

Tijekom 1990-ih, u središtu pakistanske „afganistanske politike“ bila je težnja vojske prema “strateškoj dubini” u Afganistanu koja bi mogla biti korisna u slučaju bilo kakvog vojnog sukoba s Indijom. Druga vlada Bhutto također je tražila stabilnost koja će joj omogućiti pristup novim neovisnim srednjoazijskim republikama. Pakistan je također želio vladu u Kabulu koja nije dovodila u pitanje liniju Duran kao granicu između dviju zemalja. Talibani, uz podršku Pakistana i Saudijske Arabije, pokazali su se vrlo sposobnima, osvajajući Kandahar 1994. godine, Kabul 1996. godine, a većina ostatka zemlje do 1998. Pakistan, zajedno sa Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, pružio je diplomatsko priznanje Talibanskom režimu. Ali, istovremeno vođe frakcija, povukli su se sjever zemlje, te poslije formirali Ujedinjeni islamski front za spas Afganistana (također poznat kao Sjeverni savez).

·         Autor je student Visoke škole za međunarodne odnose i diplomaciju Dag Hammerskjold, Zagreb

 

Čini se kako Turska i definitivno iskače iz sfere utjecaja Sjedinjenih Država. Osim po pitanju Sirije, što je, uz neuspio državni udar 2016.g. u Turskoj bio i glavni uzrok poremećaja odnosa dvaju važnih partnera unutar NATO saveza, to je vidljivo i kroz razvoj svestrane, uključno i vojne suradnje Turske i Rusije, ubrzanog razvoja tursko-iranskih odnosa, suprostavljanje Ankare jednostranom američkom povlačenju iz nuklearnog sporazuma s Iranom i uvođenju američkih sankcija protiv Teherana i td., i td. A upravo na ovo posljednje odnosi se i danas prispjela vijest o tome, da je Ankara spremna na osnivanje mehanizma za bilateralnu trgovinu s Iranom, sličnog onom kojeg uspostavlja Europska unija.

„Turska pozdravlja europski mehanizam posebne važnosti (SPV) za trgovinsku suradnju s Iranom i spremna je surađivati u njegovom okviru, a također je spremna i za uspostavu (svog) sličnog mehanizma“, izjavio je u četvrtak, 14. veljače, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan na sastanku s iranskim predsjednikom Hassanom Rouhanijem uoči trostranoig summita Rusija-Turska-Iran koji danas počinje u Sočiju.

Iranski predsjednik je istom prigodom također izrazio zainteresiranost za daljnji razvoj gospodarske suradnje s Turskom, između ostalog u energetskoj i industrijskoj sferi.

Podsjećamo: Njemačka, Francuska i Velika Britanija osnovale su zasebni platni kanal za trgovinu s Iranom (vidi poveznicu ispod teksta). Radi se o mehanizmu INSTEX, koji će omogućiti zaobilaženje američkih sankcija pri obavljanju poslova s Iranom i očuvanje Zajedničkog plana djelovanja  unutar iranskog nuklearnog programa, dogovorenog u sklopu sporazuma o iranskom nuklearnom programu iz 2015.g., iz kojeg su se Sjedinjene Države jednostrano povukle u svibnju prošle godine. Washington je nakon toga protiv Teherana uveo „nikada strože“ sankcije, uključno i one protiv iranskog energetskog sektora i svih onih inozemnih tvrtki i zemalja koje s njim po tom pitanju surađuju.

INSTEX će biti predstavljen kroz privatnu tvrtku, čije će sjedište biti u Francuskoj, upravljački menadžment predvodit će Nijemci, dok će predstavnik Ujedinjenog Kraljevstva predsjedati nadzornim vijećem. I druge članice EU moći će se priključiti tom novom sustavu, kojeg su u međuvremenu pozdravile i Kina i Rusija.

Zoran Meter: EU I KINA PREKO IRANA PROTIV AMERIČKIH SANKCIJA

 

Jučer je Geopolitika News pisala (vidi link ispod teksta) o indijskoj narudžbi upućenoj Rusiji za kupnju 21-nog lovca Mig-29 nakon problema koje New Delhi ima s kupnjom francuskih zrakoplova Rafale. Službena Moskva jučer te informacije nije željela potvrditi.

Međutim, danas i ugledni The Economic Times piše kako Indija  i Rusija o tome vode pregovore i da su već usuglasile o uvjetima isporuka Migova-29 Indiji. Tako se navodi, kako, prema ugovoru, cijena jednog Miga-29 iznosi 40,2 milijuna dolara, a ukupna vrijednost ugovora iznosi 846,6 milijuna dolara, a uključuje i oružje i obuku indijskih pilota i tehničara. Ovi ruski zrakoplovi znatno su jeftiniji od francuskih Rafalea. Lovci Mig-29 već su ionako u sastavu indijskih zračnih snaga i dobro su poznati indijskim pilotima, navodi The Economist Times.

Kupnjom novih Migova Indija može smanjiti veliki problem zastarjelosti svog zrakoplovnog parka. Indijsko vojno zrakoplovstvo ima 42 lovačke eskadrile, ali onih vojno sposobnih je 33, a do 2021.g. mogle bi se sniziti i na 31 eskadrilu.

Indijski izbor u korist Migova-29 uvjetovan je činjenicom da je taj ruski zrakoplov jeftiniji od svoje konkurencije najmanje za jednu četvrtinu. Analitičari ne isključuju kako spomenuti ugovor u sebi sadrži i mogućnost da se ti zrakoplovi sklapaju u indijskoj korporaciji za proizvodnju zrakoplova Hindustan Aeronautics, gdje se već sklapaju i teški lovački zrakoplovi Su-30MKI.

Ova indijska odluka je prilično težak udarac francuskoj zrakoplovnoj industriji. Navodno je Indija planirala kupiti čak 36 Rafaela za 8,7 milijardi dolara. Međutim, pojavile su se određene sumnje u indijskim oporbenim krugovima da se u tom poslu radi o velikoj korupciji, pa se čak spominjalo i traženje ostavke premijera Narendre Modja. Dakle, ni najveća svjetska demokracija, kako još zovu Indiju, kao ni mnoge zemlje svijeta nije imuna na teškoće toga tipa kada se radi o velikim i unosnim vojnim poslovima i ugovorima. U svakom slučaju indijska odluka o kupnji ruskih Migova-29, izuzetno kvalitetnih zrakoplova te klase za neusporedivo manju cijenu, sigurno će primiriti političke duhove u New Delhiju. Ali iz ovog je primjera i najbolje vidljivo koliko rusko vojno naoružanje i njegov izvoz danas ometa zapadne proizvođače oružja, prije svega one američke, koji, istina, ugrađuju najsuvremenije tehnološke inovacije u svoje proizvode ali ih zato i „masno“ naplaćuju, nerjetko i izvan svih tržišnih kriterija, stvarajući od država-kupaca svojevrsne ovisnike o njihovoj tehnologiji za duge godine.

(Video) Indija od Rusije naručila 21 lovački zrakoplov Mig-29

 

Nedavno izabrana predsjednica najjače njemačke političke stranke CDU, koja je na toj dužnosti zamijenila saveznu kancelarku Angelu Merkel, Annegret Kramp-Karrenbauer, još se prigodom stupanja na čelo te stranke prilično negativno izjašnjavala o rusko-njemačkom (europskom) plinovodu „Sjeverni tok 2“. Moglo bi se reći kako je tada izgledalo da se i u Njemačkoj, nakon naglog pada popularnosti Angele Merkel i njenog posljedičnog napuštanja utjecajne prve fotelje CDU-a sve iznova slaže prema američkim željama i interesima i da od sada u SAD-u eto postoji Trump, a u Njemačkoj Kramp!

To je poglavito bilo vidljivo nakon izbijanja napetosti u Azovskom moru i ruskog zarobljavanja ukrajinskih brodova i uhićenja njihovih mornara krajem studenog prošle godine. Takvim je stavovima čelnica najjače njemačke političke stranke pobudila nade protivnika spomenutog plinovoda, prije svega onih iz istočnih članica EU, kao i Ukrajine, a naravno, i Sjedinjenih Država koje, kao najutjecajnija svjetska sila i predvode kampanju o zaustavljanju njegove izgradnje, želeći smanjiti dotok ruskog plina na europsko tlo i osigurati njegovu supstituciju američkim ukapljenim plinom, sve to zapakirano unutar fraza o ruskoj sigurnosnoj prijetnji i prevelikoj europskoj energetskoj ovisnosti o Rusiji. Ali čini se kako su i te posljednje, ionako slabašne nade za stopiranje plinovoda „Sjeverni tok 2“, od danas posve iščezle.

Naime, čelnica CDU-a Annegret Kramp-Karrenbauer izjavila je kako će plinovod „Sjeverni tok 2“, neovisno o svim sporovima vezanim uz taj projekt, biti izgrađen. „Ma kako sporan bio projekt (tog) plinovoda, treba biti realan i reći, kako se njega više ne može zaustaviti. Postoje sporazumi, postoje dozvole“, kazala je Karrenbauer, dodavši, kako se radi o „ekonomskom projektu“ kojeg je počela druga vlada. Što se tiče suradnje s Rusijom, čak i u vrijeme hladnog rata gospodarski odnosi između Njemačke i Rusije su se očuvali, kazala je čelnica CDU, dodavši, kako postoji puno zemalja koje su zainteresirane za ovaj projekt. „Tome se nadovezuju partneri, poput SAD-a, koji također, vidljivo, slijede vlastite političko-ekonomske interese“, naglasila je Annegret Kramp-Karrenbauer.

Prema njenom mišljenju, pitanje ovisnosti Njemačke i EU o ruskom plinu je „zakonito“, ali Njemačka se sprema za izgradnju terminala za prijam američkog ukapljenog plina. „Zato ne smatram velikom tu opasnost  o ovisnosti (o ruskom plinu)“, zaključila je njemačka političarka i čelnica CDU.

Nakon njemačko-francuskog sporazuma od prošlog petka, o tzv. europskoj plinskoj direktivi, kojom se i formalno, Njemačkoj, kao krajnjoj točci EU na čije tlo dolazi taj podmorski plinovod, omogućuje rješavanje njegove sudbine kroz mogućnost (ne)primjene EU direktive (koja se odnosi na to da vlasnik plinovoda, a to je ruski Gazprom, ne može istovremeno biti i glavni dobavljač tog energenta na teritorij EU), izgradnja tog plinovoda praktički je i zajamčena. Prije dva dana, 12. veljače, njemački ministar vanjskih poslova Peter Altmaier je, pozdravljajući spomenuti njemačko-francuski sporazum, izjavio, kako je sa sporazumom Berlina i Pariza o „Sjevernom toku 2“ suglasno 90% članica Europske unije.

A drugog riješenja, jednostavno, i nije moglo biti jer bi, u tom slučaju, po EU prijetila realna i po nju potencijalno razarajuća vjerojatnost da se Njemačka i Rusija odluče za samostalni nastavak izgradnje tog baltičkog plinovoda, ignorirajući predložene zakonske izmjene unutar tzv. trećeg energetskog paketa EU koji se odnosi na naprijed spomenuta ograničenja na plinovode koji će se, u buduće, iz drugih država protezati na teritorij EU, i za što će trebati suglasnost svih zemalja članica Unije.

Altmaier: Njemačka je mirna glede budućnosti „Sjevernog toka 2“

 

U četvrtak, 14. veljače, u Moskvu je stigla delegacija američkih politologa (imena nisu priopćena), koje je u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova primio zamjenik ministra Sergey Ryabkov. Razgovaralo se o stavovima dviju strana o sadašnjim američko-ruskim odnosima i njihovoj perspektivi.

Također se razgovaralo o stanju u sferi strateške stabilnosti nakon američke odluke o povlačenju iz Sporazuma o raketama malog i srednjeg dometa, kao i o aktualnim pitanjima iz međunarodne problematike, uključno i mogućnost suradnje dviju država u riješavanju sirijskog sukoba.

U vrijeme, kada su zbog duboke krize američko-ruskih odnosa limitirani njihovi službeni diplomatski kontakti, a da o onima više političke razine i ne govorimo, kontakti na nižim, poluformalnim razinama ovakvoga tipa jedini su način za neposredne razgovore dviju strana, bez popratnih medijski pompi i neizostavnog politiziranja u dnevno-političke svrhe, poglavito unutar Sjedinjenih Država.

U Bruxellesu danas završava dvodnevna konferencija ministara obrane članica NATO saveza. Nakon toga održat će se konferencija za medije glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga i v.d. ministra obrane SAD-a Patricka Shanahana. On je sinoć doletio u Bruxelles i kolegama iz tog vojno-političkog saveza predstavio američki plan o osnivanju „međunarodne promatračke misije“ na sjevero-istočnom dijelu Sirije. Naime, od 9. veljače, kurdsko-arapska koalicija „Sirijske demokratske snage“ (SDF), pretežito sastavljena od kurdskih boraca iz postrojbi YPG, vode snažne borbe za jedino preostalo uporište „Islamske države“ na sirijskom teritoriju, u selu Baghuz, u regiji Deir ez-Zour.

Potporu toj inicijativi već je dalo britansko Ministarstvo obrane. London je spreman učiniti „sve što treba“ za neutralizaciju ugroza koje dolaze od terorista iz „Islamske države“. Britanski ministar obrane Gavin Williamson o tome je govorio sinoć, komentirajući prijedlog svog američkog kolege iz Pentagona.

Shanahan je prethodno kazao kako se namjerava konzultirati sa saveznicima glede „eventualne mogućnosti“ osnivanja misije na sirijskom sjevero-istoku, odmah nakon povlačenja američkih snaga iz te zemlje.

Nije pojašnjeno o kakvoj bi se to, konkretno, promatračkoj misiji radilo niti o ovlastima kojima bi raspolagala. Ali može se pretpostaviti kako Washington želi da europske zemlje preuzmu svoj dio odgovornosti kako bi se očuvao kakav takav utjecaj u Siriji, istodobno kada se američka vojska od tamo povlači. Međutim, pitanje je hoće li europske članice NATO saveza pristati na bilo kakvu ozbiljniju vojnu nazočnost u Siriji bez aktivnog sudjelovanja američke vojske koja će se iz te zemlje u potpunosti povući do kraja travnja ove godine. Velika Britanija je unutar NATO saveza ipak posebna priča.