Foto: Arabian Business

Saudijski princ prijestolonasljednik Muhammed bin Salman boravio je u dvodnevnom službenom posjetu Pakistanu, 17. i 18. veljače. Ništa posebno interesantno, ukoliko se ne bi znalo kako najmoćniji čovjek političkog vrha Saudijske Arabije ne proživljava složene trenutke  vezano uz zvjersko ubojstvo saudijskog novinara Jamala Khashoggija u generalnom konzulatu SA u Istanbulu, početkom listopada prošle godine. Dovoljno je spomenuti kako je prije tjedan dana američki Kongres donio odluku o obustavi američke vojne pomoći Saudijskoj Arabiji u vojnoj kampanji koju ta zemlje predvodi unutar arapske koalicije u susjednom Jemenu, upravo zbog toga ubojstva i sumnji kako iza njega stoji sam saudijski državni vrh. A jedna od rijetkih osoba koja je odmah stala u političku zaštitu saudijskog nasljednoga princa upravo je bio pakistanski premijer Imran Khan, koji je nasljedniku saudijskog prijestolja pripremio i kraljevski doček.

I tako zbog toga, ali nikako i samo zbog toga razloga, Muhammed bin Salman našao se sa svojom političkom i biznis svitom u Islamabadu, u vrlo nezgodno vrijeme, neposredno nakon što je u indijskom Kashmiru izvršen veliki teroristički napad u kojem su poginula 44 pripadnika indijskih snaga sigurnosti i za što je New Delhi  odmah i nedvosmisleno optužio upravo Pakistan, zaprijetivši mu velikim posljedicama i izolacijom, prije svega onom gospodarskom. I u tome je Indija vjerojatno u pravu, budući da nije prevelika tajna kako pakistanske obavještajne službe vrlo dobro surađuju s indijskim ekstremistima unutar islamskih separatističkih organizacija, bilo onih koji se bore za nezavisnost Kashmira ili onih koji su za njegovo pripajanje Pakistanu. Pa iako Saudijska Arabija ima kudikamo veću gospodarsku suradnju i robnu razmjenu s Indijom nego sa Pakistanom, političke dividende koje Rijad sada nastoji polučiti očitio će puno lakše ići preko Pakistana, a onda i Kine.

I ne samo političke, već i one vojne i gospodarske prirode. Naime, Rijad je već uspio pridobiti da Pakistan u jemenski sukob na stranu arapske koalicije pošalje svoje vojnike, vojne stručnjake i instruktore, čime itekako može usložniti relativno dobre odnose koje su posljednjih godina uspostavili Pakistan i Iran, kao dvije susjedne i velike zemlje, koje imaju vrlo sličan pogled i na rješavanje dugogodišnjeg sukoba u susjednom im Afganistanu. Te je odnose nedavno usložnio i veliki teroristički napad na pripadnike iranske revolucionarne garde na istoku Irana, uz granicu s Pakistanom, gdje djeluju baludžistanski ekstremisti, čije je kažnjavanje Teheran odmah i zatražio od Islamabada, upozorivši, kako će u protivnom biti primoran sam se s njima obračunati.

Pozivanjem pakistanskih vojnih stručnjaka, prije svega onih iz sfere raketne tehnologije i nuklearnog naoružanja, Rijad itekako računa na njihovu pomoć u razvoju svoje nuklearne tehnologije. Zabrinutost takvim stanjem sve više brine i pojedine izraelske analitičare, u vrijeme dok uspostava čvrste političke suradnje između Tel Aviva (Jeruzalema) i Rijada ide vrlo sporo i teško zbog opterećujućeg bremena nerješenog palestinskog pitanja. Saudijska Arabija još uvijek nije priznala izraelsku državu tj. s njom nema diplomatske odnose, iako se određena prije svega sigurnosna suradnja odvija na nižim razinama, a isto tako i ona gospodarska.

Što se tiče gospodarske suradnje sa Saudijskom Arabijom, ona je za Pakistan važna iz perspektive odluke Washingtona da svojim utjecajem zabrani dodjelu kredita MMF-a Islamabadu, a SAD je u međuvremenu obustavio ili značajnoi smanjio i svoju vojnu pomoć toj zemlji. U takvim okolnostima Pakistan se još više vezao uz svog strateškog azijskog saveznika – Kinu. Ali Peking lako ne „odrješuje kesu“ i u prvom redu financira i kreditira Pakistan u odnosu na projekte koji se neposredno vežu uz izgradnju Kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora, kao ključne dionice kineskog mega-projekta „Jedan pojas – jedan put“. I tu je Islamabad vrlo kooperativan. Međutim, novca nikada dosta s obzirom teško ukupno gospodarsko stanje u zemlji, pa je Rijad Pakistanu u tom smislu itekako dobro došao. Saudijci su u prošla dva dana u Islamabadu potpisali memorandume u vrijednosti od 21 milijarde dolara, a odnose se na ulaganja u pakistanske projekte. Prije svega ih zanima energetika, poljoprivreda i prerada poljoprivrednih proizvoda, obnovljivi izvori energije, mediji i kulturna suradnja. Međutim, većina analitičara realnim smatra kako će se od te sume na kraju realizirati investicije u vrijednosti od najviše 10-12 milijardi dolara, što je također značajan novac. A osim njih, Rijad već sudjeluje i u direktnom financiranju Islamabada: tako je prošle godine on njemu dodjelio sredstava u iznosu od 6 milijardi dolara.

Međutim, ono što upada u oči jest to, da se spomenute saudijske investicije iz potpisanih memoranduma neposredno uključuju i vežu uz projekte uz spomenuti kinesko-pakistanski ekonomski koridor. Teško je vjerovati kako Peking s tim nije upoznat i da on o svemu tome na kraju neće morati dati i svoj konačni „amen“. Jer gazda na tom strateškom prometnom i infrastrukturnom koridoru, koji vodi sve do krajnje pakistanske luke Gwadar na Indijskom oceanu (nedaleko od granice s Iranom), gdje Kina upravo gradi pomorsku luku i svoju zračnu bazu, ipak mora biti Peking. A o tome najbolje svjedoči i informacija pristigla iz kineskih medija, kako nasljedni princ Muhammed bin Salman   21. i 22. veljače dolazi u službeni posjet Kini i predsjedniku Xi Jinpingu.

Sve to skupa potvrđuje i stavove na koje sam na portalu Geopolitika News više puta upozoravao: Saudijska Arabija, osim diversifikacije svoga gospodarstva, počinje i diversifikaciju svoje vanjske politike. Proteklih mjeseci zabilježeno je intenziviranje političkih, diplomatskih i gospodarskih kontakata te zemlje s partnerima u Rusiji i u Kini. Te su dvije sile ionako sve prisutnije na Bliskom istoku, u vrijeme kada američki predsjednik Donald Trump otvoreno najavljuje smanjenu američku nazočnost u regiji. Osim toga, Saudijcima nikako nije u interesu prepuštanje ekskluzivne suradnje s Rusima i Kinezima samo Iranu, u ovako nanovo posloženim globalnim i regionalnim geopolitičkim odnosima. A ekskluzivu u višesmjernom vođenju vanjske politike Rijad ne želi prepustiti niti Turskoj, kao svom najvećem suparniku unutar bliskoistočnog sunitskog svijeta.

 

Predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker upozorio je SAD na europski odgovor, ukoliko Trumpova administracija uvede carine na uvoz automobila iz EU.

Američko Ministarstvo trgovine u prošlu je nedjelju predsjedniku Donaldu Trumpu dostavilo izvješće o utjecaju uvoza na „nacionalnu sigurnost SAD-a“. Taj se dokument pripremao od svibnja 2018.g. na zamolbu samoga Trumpa, koji sada ima rok od 90 dana za usvajanje odluke u svezi s preporukama toga Ministarstva.

Sadržaj izvješća nije javno obznanjen, međutim, od strane niza automobilskih tvrtki i organizacija povezanih s tim sektorom, već su se pojavila upozorenja o negativnim posljedicama u slučaju uvođenja carina na uvoz automobila europske proizvodnje. Prema ocjenama američkog Centra za automobilska istraživanja (CAR), scenarij primjene 25%-tnih carina na automobile dovest će do smanjenja rada u auto-industriji i nizu popratnih sektora američkog gospodarstva za 336 tisuća radnih mjesta.

Europska unija također je upozorila na posljedice po SAD ukoliko se Trump odluči za novu eskalaciju trgovinskog rata. U intervjuu za Stuttgarter Zeitung predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker izjavio je kako EU može smanjiti količinu uvoza poljoprivrednih proizvoda i energenata iz SAD-a. „Trump mi je obećao da još neće primjenjivati nikakve carine na automobile. Ja mu vjerujem. Međutim, ukoliko on odustane od tog obećanja, mi sebe nećemo vezati bilo kakvim obvezama o povećanju uvoza soje i ukapljenog plina iz SAD-a. …“, kazao je Juncker u intervjuu. Ali pri tom nije naveo kada je njemu Trump dao spomenuto obećanje vezano za carine na europske automobile. Nije isključeno da je ono dato u vrijeme dok se spomenuto izvješće američkog Ministarstva trgovine tek pripremalo tj. kada je Juncker boravio u službenom posjetu Washingtonu i Bijeloj kući u srpnju 2018.g. Ako je to tako, navedeno Trumpovo obećanje danas, vjerojatno, niti malo ne vrijedi.

 

Korisnici mreže pronašli su nekoliko sustava proturaketne obrane i drugih vojnih objekata, nakon što je servis Google Maps dodao trodimenzionalne prikaze velikih gradova Tajvana, piše medij Asia Times.

S tim u svezi Ministarstvo obrane Tajvana zamolilo je Google da sakrije slike zgrada i drugih tajnih objekata u gradovima toga otoka. Servis, naime, omogućuje korisnicima povećavanje i razgled slika zgrada i drugih objekata.

Primjerice, korisnici Google Mapsa mogu vidjeti detaljne prikaze ulica i zgrada u zoni gdje se nalazi Ured za nacionalnu sigurnost Tajvana i nekoliko sustava proturaketne obrane koji štite glavni grad. To su mogli vidjeti i korisnici usluge na kopnenom dijelu Kine u kojoj servis Google Maps nije zabranjen. Na slikama su bili dobro vidljivi i sustavi MIM-104 Patriot, američke proizvodnje.

Ministar obrane Tajvana ublažava problem, tvrdeći, kako se mobilni raketni lanseri, poput Patriota i lokalnog Tien Kung III mogu vrlo lako premiještati i da je pojačana njihova maskirna zaštita.

U američkom glavnom gradu Washingtonu, u Chicagu, New Yorku, Los Angelesu, San Franciscu i desecima drugih gradova, u ponedjeljak, 18. veljače, održani su prosvjedi protiv odluke predsjednika Donalda Trumpa o uvođenju izvanrednog stanja. Organizatori tu odluku smatraju prekoračenjem ovlasti i uzurpacijom funkcija Kongresa, javljaju američki mediji.

„Mi nismo suglasni s uvođenjem izvanrednog stanja koje je proglasio predsjednik, i podupiremo naše kolege i prijetelje imigrante“, izjavio je Darcy Regan iz organizacije  Indivisible Chicago, jedne od organizatora prosvjeda u Chicagu.

Podsjećamo: Donald Trump proglasio je izvanredno stanje 15. veljače, nakon što je Kongres odbio njegov zahtjev o dodjeli 5,7 milijardi dolara za izgradnju zida na granici s Meksikom, što je bilo i jedno od njegovih glavnih predizbornih obećanja 2016. godine. Demokrati su najavili osporavanje predsjednikove odluke sudskim tužbama, karakterizirajući je kao kršenje američkog Ustava.

 

 

Primjer „Lavia“ jasno je pokazao kako američka strana može elegantno i lagano ne samo zaustaviti izraelske transfere naoružanja drugim državama, nego, kada to želi, čak i spriječiti razvoj orginalnog  izraelskog vojnog projekta.

Projekt izraelskog borbenog zrakoplova „Lavi“  iz 80.-ih godina prošlog stoljeća, od kojeg je Izrael morao odustati zbog američkog pritiska jer je ugrožavao prodaju američkog  zrakoplova F-16, ogledan je primjer nadmudrivanja bliskih saveznika oko korištenja sredstava američke vojne pomoći, razmjene i daljnjeg transfera vojne tehnologije.

„Lavi“ (u prijevodu mladi lav), razvijen od strane izraelske zrakoplovne industrije (IAI) tijekom 80.-ih godina, prvi prototip poletio je 1986. godine. Izvorni cilj projekta bio je u izraelskom zrakoplovstvu zamijeniti američke borbene zrakoplove A-4 Skyhawk i domaće proizvedene IAI „Kfir“ s oko 300 novih borbenih zrakoplova „Lavi“. No projekt „Lavi“ otkazan je od strane izraelske vlade 1987. godine nakon pritiska SAD-a i nedostatka financijskih sredstava. Ukupno je proizvedeno svega pet zrakopolova. Problem je nastao 1982. godine,  kada je izraelski politički i  vojni vrh odlučio da se „Lavi“ iz prvotno zamišljenog jednostavnog i relativno jeftinog zrkoplova za neposrednu podršku trupa na zemlji razvije kao punokrvni, višenamjenski borbeni zrakoplov koji može biti direktni konkurent američkom  F-16 koji se već nalazio u naoružanju izraelskog ratnog zrakoplovstva. Kako bi izraelski zrakoplov bio jeftiniji i primamljiviji stranim kupcima nego američki F-16 koji je tek počinjao svoj tržišni pohod, reakcija američke strane mogla se predvidjeti. Washington se počeo povlačiti iz financiranja projekta, uvoditi ograničenja na transfer pojedinih komponenti potrebnih za izradu zrakoplova i na kraju izraelske vlasti nisu imale drugog izbora nego, suočene s izostankom američke pomoći i prijetećim financijskim slomom projekta, od njega odustati. Paradoksalno ali nimalo slučajno, umjesto „Lavia“ Izraelu su isporučeni deseci američkih borbenih zrakoplova tipa F-16 svih inačica. Izraelski mladi lav tako je ostao nedovršen projekt  zrakoplova kojeg su Amerikanci stopirali jer je više nego očito ugrožavao njihove izvozne poslove i bio opasna, potencijalna konkurencija američkim proizvodima, prije svega zrakoplovu F-16. Dio vojnih stručnjaka smatra kako je „Lavi“ ne samo ugrožavao plasman zrakoplova F-16 na svjetskom tržištu nego da je i neposredno odgovoran  za propast  američkog borbenog  zrakoplova Northrop F-20 Tigershark. Ta privatna investicija u razvoj  zrakoplova, koji bi bio jeftiniji i jednostavniji za održavanje od složenijeg F-16, direktno se sudarila s mogućnošću pojave izraelskog „Lavia“ koji je po svim osobinama bio daleko superiorniji.

„Lavi“ je imao mnogo sličnosti sa F-16 no aerodinamička konfiguracija mu je bila sasvim drukčija. Upravljačke površine bile su postavljene naprijed, ispred delta krila, upravo onako kako danas izgleda Saab Gripen. U ono vrijeme to je bila neuobičajna aerodinamička konstrukcija,  a jedan od rijetkih zrakoplova  takve konfiguracije bio je u to vrijeme suvremeni Saab-ov J-37 Viggen. Ukupno gledano izgledao je kao dijete F-16 i Saab-ovog Viggena ili današnjeg Gripena.

„Lavi“  je koristio  veliku količinu američke tehnologije, između ostalog i motore, pa je prvotno bio opremljen mlaznim motorom GE-404, no po ispitivanju prototipova izraelski stručnjaci su utvrdili da ne daje dovoljno  potiska pa je zamjenjen snažnijim, također američkim motorom PW-1120.

Najveća prednost „Lavia“ bila je vrh unska elektronika, od dizajna kokpita do borbenog  računala.  Elektronska oprema prvotno je bila američka ali je postupno zamjenjivana izraelskim proizvodima. Zrakoplov je bio dužine 14,57 metara, raspona krila 8,78 metara. Maksimalni dolet zrakoplova bio je 3700 km,  a najveća brzina oko 1960 km na sat. Bio je naoružan s jednim topom kalibra 30 mm Defa, a mogao je nositi  sve tada najmodernije oružne sustave za borbu u zraku i za djelovanje po ciljevima na tlu. Između ostalog  bio je predviđen za korištenje svih američkih i izraelskih vođenih raketa zrak-zemlja i vođenih bombi. Ukupno je mogao ponijeti više od 7000 kg raketa i bombi na 11 nosača.

Pored stnadardne, jednosjedne verzije, razvijen je i dvosjed koji je mogao biti korišten ne samo za obuku nego je bio potpuno borbeno   sposoban zrakoplov .

Nakon gašenja projekta proizvedni prototipovi završili su u izraelskim muzejima, a postoje naznake da je tehnologija razvijena za „Lavi“ transferirana u Južnoafričku Republiku, a moguće i Kinu gdje je navodno korištena u razvoju kineskog  višenamjenskog  borbenog zrakoplova Chengdu J-10.

Prave razloge propasti projekta jasno je izrazio američki obavještajni pukovnik  James P. DeLeoughry u članku za Airpower Journal  broj 3 iz 1990. godine. On otvoreno, svega tri godina nakon zatvaranja projekta, u članku navodi slijedeće: “Izrael bi vjerojatno izvozio „Lavi“ zbog malog domaćeg tržišta i potrebe izvoza napredne tehnologije kao sredstva stvaranja profita koji će se dalje koristiti za domaću vojnu industriju. Izvješće Washington Posta o „Laviu“ otkrilo je postojanje marketinškog dokumenta tvrtke IAI koji je ukazivao na planove za prodaju zrakoplova zemljama trećeg svijeta. Nadalje, Moshe Keret, direktor IAI-a,  izjavio je 1987. godine  da bi do sredine 90.-tih godina „Lavi“ mogao  biti sposoban  sudjelovati  u natječajima na međunarodnom tržištu naoružanja.“

Izraelski mladi lav, kao tada vodeći izraelski vojni projekt, zaustavljen je od američke strane u onom trenutku kada je postalo očito da može konkurirati na međunarodnom tržištu proizvodima američke vojne industrije. Odnosi koji su postojali tada, krajem 80.-ih godina prošlog stoljeća između američke i izraelske strane u pogledu razvoja proizvodnje i prodaje naoružanja, ostali su isti do današnjeg dana. Riječ je o složenom kompleksu  međusobne savezničke suradnje  i, s druge strane, nadmetanja za vlastite gospodarske interese.

Primjer „Lavia“ jasno je pokazao kako američka strana može elegantno i lagano ne samo zaustaviti izraelske transfere naoružanja drugim državama, nego, kada to želi, čak i spriječiti razvoj orginalnog  izraelskog vojnog projekta.

 

Vrhovni vođa Islamske Republike Iran ajatolah Ali Hamenei u ponedjeljak, 18. veljače, izjavio je kako vlada u Teheranu mora biti oprezna ne samo u odnosu prema Sjedinjenim Državama, već i prema Europi, „kako se ne bi dovela u kut“, izvijestila je iranska agencija Mehr.

Hamenei je pritom kazao, kako, iako odnos SAD-a prema Iranu nije usporediv s onim kako se prema njemu odnosi Europa, iranska vlada ne smije dopustiti da je (europljani) „nadmudre“.

„Ja ne govorim vladi što mora činiti, ali joj savjetujem oprez kako je ne bi obmanuli i stvorili probleme za Iran“, kazao je Hamenei.

Podsjećamo: Hamenei je, nedavno (13. veljače), izjavio kako su bilo kakvi pregovori Irana sa SAD-om beskorisni i po Iran štetni i u „materjalnom i u moralnom“ smislu.

Što se tiče EU, vrijedi istaknuti kako su Njemačka, Francuska i Velika Britanija nedavno objavile informaciju o puštanju u opticaj zajedničkog instrumenta za zaobilaženje američkih sankcija u trgovini s Iranom. Konkretno, osniva se zajednička tvrtka (agencija) kroz koju se planiraju provoditi platne transakcije između europskih i iranskih tvrtki, ukoliko ih privatne banke odbiju izvršavati zbog straha od američkih kazni. Sjedište tvrtke bilo bi u Parizu, a djelovala bi kao posrednički ured. Pretpostavlja se kako će se na taj način nastaviti uvoz iranske nafte i drugih proizvoda u Europu. Novac od toga neće se usmjeravati u iranske banke, već u europske tvrtke koje iranu prodaju industrijske proizvode, medikamente i td. Uzajamni računi bit će ispostavljani u eurima.

Nakon što je američki predsjednik Donald Trump jučer ultimativno pozvao europske zemlje, prije svih Veliku Britaniju, Njemačku i Francusku da preuzmu više od 800 zatočenih boraca terorističke organizacije „Islamska država“ koji su se u Siriju došli boriti došli s njihovih teritorija, i da ih izruče sudskim vlastima jer, u protivnom, SAD neće gledati gdje će ti teroristi dalje završiti, u ponedjeljak, 18. veljače, na tu su se temu oglasili i predstavnici sirijskih Kurda.

Predstavnik kurdskih snaga koje djeluju na sjeveru Sirije izjavio je kako one neće osloboditi zatočene inozemne pripadnike terorističke organizacije „IS“, ali da (njihove matične) zemlje za njih moraju preuzeti odgovornost“ (info: Reuters). Predstavnik kurdskih vlasti u toj regiji Abdulkarim Omar izjavio je kako se u zatvorima nalazi oko 800 stranih boraca, a još se oko 700 žena i 1500 djece nalazi u izbjegličkim kampovima. Svih njih Omar naziva „tempiranom bombom“ jer ti borci u slučaju napada na regiju mogu pobjeći.

Podsjećamo: Donald Trump je u prosincu prošle godine najavio potpuno povlačenje američkih vojnika iz Sirije, koje bi, prema pojedinim američkim medijskim izvješćima, trebalo završiti krajem travnja ili početkom svibnja ove godine.

 

 

 

Zapovjednik Središnjeg zapovjedništva američke vojske (CENTCOM) general Joseph Votel u nedjelju, 17. veljače, stigao je u Bagdad, gdje se susreo s predstavnicima iračke vlade, s kojima je razgovarao o posljedicama američkog vojnog povlačenja iz Sirije (info: Baghdad Post).

Prema izvorima iz iračke vlade, američki general razmotrit će mogućnost privremene dislokacije američkih vojnika u američkim bazama u Iraku i zaštitu granice dviju arapskih država od infiltracije terorističkih grupa.

General Votel uskoro će završiti svoju misiju na dužnosti zapovjednika CENTCOM-a, navodi Baghdad Post.

Podsjećamo: v.d. ministra obrane SAD-a Patrick Shanahan Bagdad je psjetio 12. veljače, kada je razgovarao s premijerom Iraka Adelom Mahdijem i drugim dužnosnicima te zemlje. U Bagdadu i Iraku u cjelosti, posebno je negativno odjeknula nedavna najava američkog predsjednika o namjeri dislociranja američke vojske iz Sirije u Irak i jačanju američkih aktivnosti usmjerenih na nadzor i obuzdavanje iranskih aktivnosti upravo s teritorija Iraka. Trenutačno se u Iraku nalazi 5500 američkih vojnika, a u Siriji ih je oko 2200.

I dok se Rusiji „smiješe“ nove sankcije od strane SAD-a i EU, Moskva i Ankara nastavljaju svoju suradnju, uključno i u onim „osjetljivim“ sferama, poput ugovora vojne prirode i onih o kupnji zrakoplovnih letjelica. A upravo na ovo posljednje odnosi se i maloprije prispjela vijest.

Rusija je Turskoj isporučila prvi od ukupno tri ugovorena višenamjenska helikoptera Ka-32. A krajem ožujka ove godine trebaju početi pregovori i o dodatnom povećanju isporuka ovoga tipa. Navodno bi Ankara mogla kupiti još 5 ovih helikoptera, navodi uprava tvrtke „Ruski helikopteri“. Turska je također zainteresirana za kupnju ruskih višenamjenskih helikoptera „Ansat“.

Srednji višenamjenski helikopter Ka-32A11BC namjenjen je za potrage i spasilačke zadaće, protupožarne zadaće, montažne radove na visini, kao i za prijevoz tereta i evakuaciju ranjenika i bolesnika.

Na videu ispod teksta vidi se kako ti helikopteri djeluju na portugalskom požarištu.

 

Indija je u prvoj polovici veljače postala lider u kupnji venezuelanske nafte, preskočivši na toj poziciji SAD, koji je protiv Venezuele počeo sankcijsku borbu, uključno i blokadu aktiva venezuelanske naftne tvrtke PDVSA. Indija je u prvoj polovici veljače povećala uvoz nafte iz te karipske zemlje na 620 tisuća barela dnevno, objavila je televizija NDTV.

Najveći kupci venezualanske nafte postale su indijske rafinerije Reliance Industries Ltd. i Nayara Energy Ltd. Prema informacijama tog medija, porast uvoza venezuelanske nafte u prvoj polovici veljače iznosi više od 66%.

Krajem siječnja izvor u indijskom MVP izvijestio je o rastu uvoza za 400 tisuća barela dnevno, naglasivši stremljenje New Delhija na daljnji razvoj energetske suradnje s Caracasom.

Podsjećamo: Washington je 28. siječnja uveo sankcije protiv tvrtke PDVSA i blokirao njezine aktive u iznosu od 7 milijardi dolara. Bijela kuća je izjavila kako će dodatnih 11 milijardi dolara iznositi gubitci te tvrtke u isporukama nafte. SAD su do sankcija bile najveće uvoznice vanezuelanske nafte, a slijedile su Indija i Kina.  Geopolitika News već je pisala kako Caracas računa na udvostručenje izvoza nafte u Indiju zbog onemogućavanja njezinog izvoza u SAD i Europu (vidi poveznicu ispod teksta). Prije sankcija Venezuela je u SAD izvozila više od 500 tisuća barela nafte dnevno, a u Indiju više od 300 tisuća. Kakve će biti reakcije Washingtona na ove poteze New Delhija, koji se suprostavio i američkim sankcijama protiv Irana i s Teheranom nedavno postigao sporazum o nastavku uvoza iranske nafte za indijske rupije umjesto dolare ili eurie, ostaje za vidjeti.

Venezuela planira udvostručiti izvoz nafte u Indiju

 

Izraelska vojna tvrtka Aeronautics priopćila je u ponedjeljak, 18. veljače, kako je pobijedila u natječaju kojeg je raspisao Azerbajdžan i da će potpisati ugovor vrijedan više milijuna dolara.

Konkretno, radi se o ugovoru u iznosu od 13 milijuna dolara, kojim se utvrđuje remont na bespilotnim letjelicama Orbiter 1K, prodanih Bakuu. Taj je dron proizveden s namjerom  samonavođenja na ciljeve i njihovo uništenje eksplozijom integrirane bojeve glave težine 2,5 kilograma, koju čini 4000 fragmenata od volframa. Oblak ostataka, koji se formira nakon eksplozije, ima radijus od 25 metara. Orbiter IK u zraku može letjeti tri sata, a ima ugrađenu i kameru koja može raditi u dnevnim i noćnim uvjetima. Dron se lansira pomoću katapulta.

Tvrtka Aetonautics ranije se sumnjičila za kršenje zakona o vojnom izvozu i polučenuju koristi nezakonitim putom u otežanim okolnostima. Među klijentima te tvrtke samo dvije zemlje – Srbija i Azerbajdžan – imaju kreditni rejting Va, a samo se u Azerbajdžanu nalazi njihova tvornica.

Aeronautics je 29. kolovoza 2017.g. objavio burzovno priopćenje, prema kojem je odjel za nadzor izvoza u izraelskom Ministarstvu obrane privremeno blokirao njihov posao o isporuci „važnom klijentu“ bespilotnih letjelica Orbiter K1 za iznos od 20 milijardi dolara.

 

 

Eto – i to je moguće! Nakon što je njegov prethodnik Barack Obama 2009.g. dobio Nobelovu nagradu za mir, a da još pravo nije niti raspakirao svoje stvari u Bijeloj kući i počeo raditi svoj posao (ratovi u Libiji, Siriji i sve što je potom uslijedilo u njegovm dvostrukom manadtu više ionako nije bilo važno), moguće je da ista čast, nekim „čudom“, bude ukazana i sadašnjem američkom predsjedniku Donald Trumpu. Onom istom, koji je Sjevernoj Koreji još ne tako davno prijetio nikad viđenim ognjem i totalnim uništenjem, koji sličnu retoriku upotrebljava prema Iranu, koji Europu ucjenjuje puštanjem ISIL-ovih terorista na slobodu, koji jednostrano razvrgava međunarodne sporazume, uvodi sankcije, pokreće trgovinske ratove i td., i td.

Prema najnovijim japanskim medijskim informacijama, premijer te zemlje Shinzo Abe predložio je kandidaturu američkog predsjednika Trumpa za najprestižniju svjetsku nagradu – onu Nobelovu – za mir. Abe je to, navodno, prošle jeseni bio zamoljen od strane američke vlade. U petak je sam Donald Trump na konferenciji za medije u Bijeloj kući izjavio kako ga je Shinzo Abe kandidirao za tu nagradu zbog početka njegovih pregovora sa sjevernokorejskim vođom Kim Jong-unom u Singapuru, u lipnju 2018.g., i da mu je Abe poslao presliku pisma od 5 stranica u kojoj se taj prijedlog i obrazlaže.

Nobelova nagrada, podsjetimo, osim prestiža, donosi i izdašnu financijsku nagradu. Naravno, Trumpu 100 tisuća dolara ne predstavlja ništa, njemu je sasvim sigurno puno važnija čast i potvrda u očima tako važne i ugledne institucije, da ono što on radi donosi plodove mira i stabilnosti u svjetu.

Ova nagrada norveške Kraljevske akademije sve je više pod udarom kritika svjetske javnosti. Jer iako, svakako, poštovanje izazivaju dobitnici nagrade za mir koji su uistinu svoj život stavili na kocku u svojim promicanja ideje i prakse mira, kao što su Dalaj Lama s nagradom 1989. godine, biskup Desmond Tutu 1984. godine, Majka Tereza 1979., Martin Luther King 1964. g. i td., problem je što se ona odbila dati i takvim veličinama poput Mahatme Gandhija (bio je nominiran čak četiri puta), istinskog simbola nenasilja, a da ne govorimo o papi Ivanu Pavlu II., jednom od najvećih svjetskih mirotvoraca uopće. Ali zato je Nobela za mir dobila Europska unija, kao vrhunac hipokrizije i najbolji znak moralnog potonuća ovoga svijeta, u prvom redu onih koji ga predvode. Francuska političarka Marine Le Pen optužila je Nobelov odbor kako je nagradu za mir pretvorio u nagradu za rat, jer to je ono što se događa danas u Europi.

A da je Le Pen vrlo blizu istini sjedoči i činjenica da su za Nobelovu nagradu za mir svojednobno bili nominirani  i Adolf Hitler (1939.), Benito Mussolini (1935.), dva puta Josif Staljin (1945. i 1948.), a tri puta i Josip Broz Tito.

U Hrvatskoj je s ljudima prilično teško razgovarati o tzv. osjetljivim temama, ne samo zbog neke vrste urođenog, Hrvatima tako svojstvenog instinktivnog straha od nezamjeranja političkim elitama, već, na žalost, i zbog pomanjkanja nužne duhovne hrabrosti za iskazivanje svojih stavova ukoliko se razlikuju od onih zadanih i uvriježenih – nerjetko utemeljenim na običnim stereotipima. Onaj vječiti lažni sram od toga „što će ljudi reći“ guši naš narod do te mjere da je postao pasivna amorfna masa za olako i potpuno nekritičko prihvaćanje  tuđih na uštrb svojih nacionalnih interesa. U tom smislu bio bih slobodan reći (pritom uvjeren kako ne griješim) kako sadašnje srbijanske političke i intelektualne elite, iznova, poput onih u vrijeme Slobodana Miloševića, potpuno griješe u modalitetu formiranja srpskih političkih odnosa s Hrvatskom, i da one isto, kao nekada Milošević, vode tvrdu nacionalističku vanjsku politiku od koje se svatko normalan, htio ili nehtio, primoran braniti. A upravo su s ovakvom hrvatskom „internacionalističkom“ i „globalističko-liberalnom“ političkom garniturom na čelu zemlje od 2000.g. na ovamo, imale idealnu šansu za puno lakše „guranje“ svojih nacionalnih interesa nego što to sada na silu žele postići prtuhrvatskom šovinističkom histerijom. Ali hvala službenom Beogradu na njegovoj gluposti, barem dok se i mi u Hrvatskoj ne riješimo svojih vlastitih gluposti i njezinih političkih predvodnika.

Zašto sam napravio ovaj, naizgled neuobičajen uvod za geopolitičke analize kojima se u glavnini bavim? Jednostavno zato što mislim kako je itekako potreban s obzirom na dežurne kritičare koji će se nakon ove današnje teme sigurno osjetiti prozvani da reagiraju. Ako to čine iz neznaja tj. vlastitih uvjerenja – opraštam im, ali ukoliko to čine smišljeno i licemjerno, u korist isticanja vlastitoga ega ili „samo“ podaničkog branjenja onih koji se u svemu ovom mogu prepoznati – tada ostavljam da im oprost udjeli dragi Bog kojem su licemjerje i kukavičluk sigurno mrski.

Ali prije predmetne teme želim ukazati na još jednu činjnicu, kako bi čitav smiso bio razumljiviji, ali i da bih „otupio oštrice“ spomenutih dežurnih kritičara ili ljudi s pomanjkanjem nužnog znanja o geopolitici i međunarodnim odnosima: velike svjetske sile, koliko god međusobno jedna drugoj konkurirale i „podmetale noge“ gdje god za to imaju priliku, itekako surađuju na onim, manje vidljivim diplomatsko-obavještajnim razinama, kada su u pitanju ili kompatibilni interesi u pojedinim dijelovima svijeta, ili po pitanju, primjerice, borbe protiv terorizma koji prijeti i njima samima, nekontroliranog širenja atomskog naoružanja s prijetnjom da ono padne u ruke raznih terorističkih organizacija i sl. Po tim problenatikama sada surađuju i takvi  antagonisti poput Rusije i SAD-a. Dakle, ako Hrvatsku i Srbiju promatramo kao antagoniste u njihovom mikro-svijetu tj. regiji u kojoj živimo, onda treba shvatiti kako i one, pored svog „globalnog“ sukobljavanja i konkuriranja, mogu u određenim točkama regije imati zajedničke interese tj. one koji u datom trenutku i na datom mjestu odgovaraju objema stranama. Zato i ne treba biti čudno da u takvim mjestima dolazi do određenog približavanja stavova pa čak i do suradnje, poglavito ukoliko se obje strane na tom prostoru osjećaju ugrožene od neke treće strane, u međuvremenu vojno i politički ojačale, s jasno definiranim vlastitim strategijama za ostvarivanje svojih nacionalnih interesa suprotnih i hrvatskim i srpskim. Jasno je kako aludiram na Bosnu i Hercegovinu, zemlju u kojoj su Hrvati i Bošnjaci u vrijeme rata od 1992.-1995.g. bili na jednoj strani (ali i tada često u međusobnim vrlo zategnutim pa i otvorenim neprijateljskim odnosima i krvavim vojnim obračunima), suprostavljajući se brutalnoj velikosrpskoj agresiji. Ali vremena se mijenjaju, kao i odnosi snaga, pa je red na to i ukazati i o tome otvoreno progovoriti, koliko god to izgledalo ružno s obzirom na sve što se događalo na ovim prostorima u vremenu raspada bivše zajedničke državne tvorevine.

Foto: BiH, etnička podjela

Posljeratna BiH, umjesto stabilne države, okrenute unutarnjem razvoju i težnji za uspostavom skladnih odnosa između njezinih triju konstitutivnih naroda, izrodila se u kaotičnu i potpuno nefunkcionalnu zemlju, prije svega tako posložen prema željama ključnih međunarodnih silnica. Upravo na to prošlog je tjedna želio ukazati i predsjednik predsjedništva BiH i vođa bosanskih Srba Milorad Dodik u intervjuu televiziji RTRS. S njim se u mnogome ne treba slagati kada su u pitanju njegove klasične politikantske i dnevnopolitičke izjave za domaću uporabu, kao i izjave ideološke prirode tipa „mi-oni“, u kojima smo „mi“, naravno, uvijek u pravu. Međutim, Dodikova percepcija današnjeg ustroja susjedne nam države ukazuje na samu bit tamošnjih problema, htjeli mi to priznati ili ne, zbog čega ne  treba čuditi da ona nailazi na plodno tlo i unutar hrvatskog nacionalnog korpusa te zemlje. A prihvaćanje Dodikovih izjava i teza toga tipa od strane dijela tamošnjeg hrvatskog naroda ili njegovih političkih predstavnika ne znači kako BiH Hrvati olako zaboravljaju prošlost i ne pamte što se u toj zemlji događalo od 1992.-1995.g. i koliko je u njima negativna bila upravo uloga političkog vodstva bosanskih Srba, zasljepljenog velikosrpskim državnim projektom u koji je onda za sobom povukao i veliku većinu tzv. običnog srpskog življa. Naprotiv, BiH Hrvati bolje od većine ukupnog hrvatskog nacionalnog korpusa imaju izgrađen nužni politički instinkt za opstanak ali i za percepciju licemjerja i zlouporabe istinske prošlosti i njezinih rezultata u korist mutnih političkih projekata i državnih konstrukcija u nedolazećoj budućnosti, u kojima se tamošnjim Hrvatima ništa dobro ne piše. I upravo zato oni (preciznije, dobar dio njih) u Miloradu Dodiku danas gledaju situacijskog partnera, a ne nekog budućeg hrvatskog saveznika na kojeg će se moći oslanjati u zaštiti svojih interesa jer ih niti Dodik, niti bilo koji predstavnik nekog drugog naroda predstavljati ne može i neće. Oslanjanje na same sebe, a ne moljakanje pred tuđim vratima i sluganstvo, jedini su način za očuvanje opstojnosti i svojih nacionalnih prava i interesa.

A što je Milorad Dodik u intervjuu izjavio? Između ostalog i da međunarodni protektorat nad BiH mora biti ukinut, jer za posljednjih 20 godina nije pomogao niti jednom od triju naroda te države. On sada predstavlja prepreku za razvoj obaju entiteta, Republike Srpske i Federacije BiH. Ako bi Dejtonski sporazum bilo primjenjen u njegovoj izvornoj varijanti, do danas bi se u BiH formirali snažni entiteti, koji bi se mogli slobodno razvijati, izjavio je Dodik. „Sve ove godine zbog napada i ponašanja visokog predstavnika, koji je široko kršio međunarodni sporazum, mi smo spoznali kako imamo potpunu paralizu federalnih tijela, bez i najmanje ideje o tome kako BiH treba izgledati sutra“. Zato i imamo različite stavove. Bošnjaci npr. misle kako Republika Srpska mora nestati i da BiH mora postati unitarna zemlja, a Sarajevo obvezno postati središte svih zbivanja, naglasio je dalje čelnik bosanskih Srba. „Hrvati su, sa svoje strane, nezadovoljni svojim položajem u Federaciji BiH i više od svega žele formirati svoju teritorijalno-političku jedinicu ako bi to bilo moguće. Mi Sbi ne vidimo svoju budućnost u BiH, u kojoj nema ničega osim pogleda s visoka međunarodnog čimbenika i ideologije neoliberalizma, koja nas želi gurnuti u nekakvu nefunkcionalnu tvorbu, iz koje ništa dobro neće izići“, izjavio je Dodik za televiziju RTRS.

Ovdje želim posjetiti kako je funkcija visokog predstavnika za BiH utemeljena 1995. g. od strane UN-a s ciljem implementacije Dejtonskog sporazuma. U veljači 2007. g. Vijeće za provedbu Mirovnog sporazuma odlučilo je završiti mandat visokog predstavnika za BiH s 30. lipnjom 2008. g. Međutim, u veljači 2008. g. usvojena je odluka o produljenju njegovog mandata na neodređeno vrijeme.

Činjenica je kako su pojedine, vrlo važne odredbe iz tog ključnog međunarodnog sporazuma koji je doveo do zaustavljanja krvavog etničkog sukoba u toj zemlji, u međuvremenu posve ignorirane pa čak i dezavuirane i degradirane, ponajprije po pitanju ravnopravnog statusa hrvatskog naroda u FBiH. U tome je, na žalost, važnu ulogu imalo i potpuno pasivno promatranje službenog Zagreba na pogoršanje njihovog položaja, što je protivno Ustavu RH koji nalaže skrb naše države o Hrvatima izvan Domovine, poglavito onima u BiH u kojoj su oni i formalno jedan od tri konstitutivna i jednakopravna naroda. To je najprije bilo vidljivo u razdoblju dvostrukog predsjedničkog mandata Stjepana Mesića i u mandatu Ive Jospipovića, kada su oni potpuno otovreno i bez imalo srama govorili da se Hrvatska neće miješati u unutarnje stvari susjedne zemlje i da se tamošnji Hrvati sami moraju izboriti za svoje mjesto pod suncem u BiH, sukladno tamošnjem ustavu i zakonima. Naši „državnici“ pri tom su  potpuno ignorirali činjenicu da se upravo taj ustav i ti zakoni u BiH svjesno krše na štetu Hrvata, kao i činjenicu da je hrvatski narod najmalobrojniji, a time i najnezaštićeniji narod u BiH. A da i ne govorimo o izostanku minimalne želje različitih međunarodnih silnica da se hrvatsko pitanje riješi, ne samo sukladno općim međunarodno-pravnim normama, već i sukladno onom konkretnom, temeljnom potpisanom i pravno-obvezujućem Dejtonskom sporazumu. S kakvim se problemima Hrvati u BiH još uvijek susreću najbolje svjedoči i nepoštivanje odluka Ustavnog suda BiH od strane njezinih izvršnih tijela i provedba izbora na način kojim se omogućuje da hrvatskog člana predsjedništva de facto bira (i o njemu odlučuje) većinski bošnjački narod. I ta se anomalija nastavlja, dok se istodobno broj Hrvata u BiH rapidno smanjuje, a što se sadašnjom političkom konstrukcijom u toj zemlji sigurno neće moći usporiti, a kamo li zaustaviti.

Bošnjački politički predvodnici vrlo dobro uviđaju sve spomenute anomalije (makar gledano i isključivo s moralnog aspekta i unutarnjeg, ljudskog instinkta za osjećaj pravde i pravičnosti kojeg nedvojbeno imaju ali ga ne žele u praksi i potvrditi) koje se u izbornim procesima provode na štetu Hrvata. Međutim, oni ih iz nekog razloga svjesno ignoriraju ili nemušto opravdavaju politikantskim verbalnim akrobacijama i pozivanjem na formalno-važeće (ne i s pozicije Ustavnog suda!) zakone, bez ikakvog čvrstog uporišta u uvriježenim standardima međunarodnih pozitivnih normi kada je u pitanju zaštita drugih naroda, poglavito onih manjinskih.

Zato se s pravom postavlja pitanje, koja je stvarna intencija ovakvog ponašanja bošnjačkih političkih elita, i je li njihovo formalno zalaganje za BiH, kao ravnopravnu zajednicu svih naroda, samo izlika za puno mutnije ostvarenje isključivo svojih nacionalnih interesa u nekim budućim preslagivanjima na ovim prostorima, u kojima BiH, na ovako klimavim nogama na kojima je izvana umjetno postavljena i održavana, niti nema zajamčen državni subjektivitet ma koliko se o njemu formalno govorilo i na njemu inzistiralo. Povijest, ali i aktualna globalna geopolitička zbivanja o tome nam itekako svjedoče. Mijene i nacionalni interesi jedina su konstanta, dok se savezništva sklapaju i razvrgavaju, već prema potrebi, pa tako i ona unutar BiH. Tko ima uši neka čuje!

Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije formalno je jedna od najvažnijih politika EU-a, „alat“ za ostvarivanje čvršće međudržavne suradnje njezinih članica i izgradnju nadnacionalne strukture integracije. Davne, 1992. godine, Ugovorom iz Maastrichta ili Ugovorom o EU postavljena su „tri stupa“ EU-a – monetarna unija (prvi stup), zajednička vanjska i sigurnosna politika (drugi stup) i suradnja u području pravosuđa i unutarnjih poslova (treći stup). Ako u ovom tekstu izuzmemo sve probleme koji su proizišli iz ambicioznog projekta monetarne unije (odnos eurozone – europske periferije) i nerazvijenu suradnju u okviru trećeg stupa (razmjena sigurnosnih informacija još je uvijek problem među zemljama članica što se pokazalo tijekom migrantske krize i niza terorističkih napada koji su potresli/potresaju EU), onda u fokusu rasprave ostaju dometi zajedničke vanjske i sigurnosne politike, koja je bila i ostala, nesumnjivo, „ahilova“ peta ove moćne integracije.

Prvo diplomatsko posredovanje Europske unije, kao rezultat tek definiranih načela zajedničke vanjske i sigurnosne politike, uslijedilo je nakon eskaliranja krize na prostoru bivše Jugoslaviji. EU je optimistično preuzela ulogu medijatora, vjerujući da će biti moguće postići kompromisno rješenje koje će uspjeti održati na životu jedinstvo bivše Jugoslavije kao i očuvati njezin teritorijalni integritet. Međutim, već tada se pokazalo da je Europska unija tek skup prividno sukladnih interesa, sukladnih samo do točke zadiranja u nacionalne interese vodećih zemalja članica. Na prostoru bivše Jugoslavije EU je doživjela neuspjeh vlastitih (nepostojećih) vanjskopolitičkih koncepcija, zbog čega je Europa izgubila vjerodostojnost upravo na terenu koji je uvijek smatrala manje vrijednim – na Balkanu kojeg je željela civilizirati i europeizirati.

Reakcija ministra vanjskih poslova Luksemburga, Jacquesa Possa, koji je tada predsjedavao Europskom zajednicom: “Ovo je trenutak Europe. Ovo nije trenutak Amerikanaca” značila je upravo pokušaj EU-a (tada EZ-a) da na prostoru Jugoslavije, provjeri mogućnost razvijanja i usklađivanja vanjskih politika svojih članica, djelotvornost europskih institucija i uspješnost svog zajedničkog djelovanja. Međutim, zbog različitih povijesnih veza, kao i mogućih partikularnih interesa pojedinih članica na prostoru Jugoslavije, Europska je unija zapravo iskazala nejedinstvo, uz izraženi sukob volja vodećih članica, zbog čega EU nije bila sposobna iznaći odgovarajuće diplomatsko rješenje što je rezultiralo eskalirajućim i dugotrajnim, razarajućim ratnim sukobom.

Unatoč grandioznim ciljevima Sarkozyijeve Unije za Mediteran, EU nije uspjela upravljati procesima i sigurnošću na afričkim i azijskim obalama Sredozemnog mora. Štoviše, njene su „dobrosusjedske“ politike (ili imperijalne strategije) rezultirale razorenim društvima koja svojom nestabilnošću, kaosom, siromaštvom, civilnim žrtvama i rijekama imigranata ugrožavaju međunarodni mir i sigurnost, te svakako i samu Europu.  Europska unija nije uspjela demokratizirati Irak, Libiju, Siriju, da ne govorimo o Ukrajini, međutim, odgovornost ne snose tek Sjedinjene Države. Naime, zbog potpuno promašene „zajedničke vanjske i sigurnosne politike“, ove se zemlje (zajedno s Europom) danas suočavaju sa zajedničkom sigurnosnom prijetnjom – sve snažnijim utjecajem islamističkih ekstremista, eskaliranjem terorizma, anarhije i nasilja što rezultira zastrašujućom represijom ljudskih prava.

I Balkan je iskusio mogućnosti zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU. Prepuna eksperimenata, neprovjerenih koncepata i strategija, sasvim vidljivo bila je izrazito neuspješna. Ostavština primjenjenih zapadnih politika na regiju je krajnje siromaštvo, iznimna nezaposlenost i iseljavanje, propast javnih politika i kontinuirano gospodarsko urušavanje, kao i ponovno „aktiviranje“ postojećih kriznih žarišta: Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije. Europska je unija, u veljači 2018. godine donijela novu Strategiju proširenja za Zapadni Balkan (A credible enlargementperspectivefor and enhanced EU with the Western Balkans, EK, Strasbourg, 6.2.2018.) kojom se potvrđuje europska budućnost regije kao „geostrateško ulaganje u stabilnu, snažnu i ujedinjenu Europu koja se temelji na zajedničkim vrijednostima. Budući da perspektiva proširenja od svake zemlje regije zahtijeva „trajne reforme“ koje proizvode multidimenzionalni sustav ovisnosti od EU-a i satelitskih međunarodnih financijskih organizacija, nedvojbeno se trebamo zapitati kakvi su učinci, dva desetljeća duge, politike proširenja Europske unije na prostor zapadnog Balkana.

Nejedinstvo članica EU-a prema regionalnim ili globalnim krizama zapravo više nikoga ne iznenađuje. Naime, Europska unija nije imala ni zajednički stav oko uzroka i načina rješavanja financijske krize, a njezino, već legendarno nesnalaženje (uslijed izraženih različitih interesa vodećih europskih država) bilo je očito kod pokušaja rješavanja migrantske krize, odnosa prema Sjedinjenim Državama, Rusiji ili Kini. Dakle, svako novo, delikatno pitanje međunarodnih odnosa jasno demonstrira nejedinstvo EU.

Sasvim je jasno da je Europska unija vrlo daleko od oblikovanja, a kamoli primjene zajedničkog vanjskopolitičkog stava. U članku, objavljenom na portalu Politico, koji potpisuje David M. Herszenhorn, pod naslovom „Venezuela’s chaos exposes EU dissaray on foreign policy“, autor analizira kako je kaos u Venecueli, zapravo, razotkrio raspad vanjske politike Europske unije.  Iako je EU bila spremna na zajedničko priopćenje kojim bi za privremenog predsjednika Venezuele priznala Juana Guaidoa (nakon što je Nicolas Maduro odbio zahtjev za raspisivanjem novih izbora), Italija je blokirala zajedničku izjavu EU-a. Guaidoa je do sada priznalo tek 20 od 28 članica Europske unije, među njima i one najutjecajnije – Njemačka, Francuska i Velika Britanija, a značajna je i podrška Europskog parlamenta. Međutim, Italija svakako nije usamljena u svom stavu, jer i druge zemlje EU-a uključujući Belgiju, Finsku i Švedsku nisu priznale Guaidoa, te su izdale samo poruke podrške (messages of support). Ovaj sukob jasno definira novu liniju podjele u Europi – između suverenista koji osporavaju nasilno mijenjaje režima i globalista kao novih „prosvjetitelja“ koji se zalažu za preventivnu „humanitarnu intervenciju“ kao opravdanu prisilnu akciju jedne države / skupine država prema nekoj drugoj državi koja (prema zamisli ove prve, moćnije skupine) krši ljudska prava vlastitih građana. Preventivna akcija (preemptive action) obuhvaća humanitarnu pomoć, ali po potrebi i nasilnu vojnu intervenciju. Središnje pitanje je zaštita ljudskih prava, a bit koncepta čini savjest, odgovornost međunarodne zajednice u održavanju moralne korektnosti u sustavu nacionalnih država. Upravo je ova posljednja kategorija – etičnost ili moralnost u međunarodnim odnosima – postala vrlo upitna!

Europska unija, iako ekonomski snažna, zapravo je politički i vojni patuljak, ovisan o Sjedinjenim Državama, čak i u trenucima kada se njezini lideri žele “osamostaliti“.  Nakon velike financijske i gospodarske krize, krize imigranata, kontinuiranih terorističkih napada i Brexita, Europska je unija vidljivo „stjerana u kut“, nesumnjivo marginalizirana na svjetskoj geopolitičkoj sceni.

Međutim, Venezuela nije bila jedina problematična točka koja se odnosi na vanjsku politiku EU. Naime, tijekom nedavnih zasjedanja tijela EU-a, nije usvojeno ni zajedničko priopćenje povodom otkazivanja Sporazuma o raketama srednjeg i kratkog dometa (Intermediate Range Nuclear Treaty – INF), životno značajnog za Europu. Buduća pitanja europske sigurnosti svakako će uključiti povećanje nuklearnog arsenala, ali i konvencionalnog naoružanja na teritoriju država članica. Ovo priopćenje blokirale su članice EU-a (Cipar) koje nisu članice NATO-a zato što je bilo preoštro prema Rusiji.  Mađarska i Poljska blokirale su i predložene zaključke za predstojeći summit EU – Arapska liga koji će se održati krajem veljače zbog neslaganja oko mjera koje se odnose na migrante.

Sedamdeset godina mira u Europi, ekonomskog prosperiteta i tehnološkog napretka, međusobne povezanosti i ovisnosti, multikulturalnosti, kolektivne obrane i sigurnosti urušilo se velikom brzinom. Rat u Ukrajini, ratne igre NATO pakta i Rusije, migracije i terorizam, Brexit, porast nacionalizma, u potpunosti su promijenili političku i vojnu sigurnosnu situaciju u Europi. Pod pritiskom stvarnog ili medijski promoviranog straha od ruske agresije i terorističkih napada, Europska se unija u potpunosti podredila američkim političkim, vojnim i ekonomskim interesima  iako su vrlo često u suprotnosti s nacionalnim interesima dijela članica EU.

Globalno, međunarodna se zajednica nalazi pred dugim razdobljem nestabilnosti i neizvjesnosti, budući da se „stari“ međunarodni liberalni poredak urušava, dok se novi oblikuje u uvjetima narastajućeg suparništva Sjedinjenih Država, Kine i Rusije. Europska unija suočena je s činjenicom da se težište „svijeta“ sve više pomiče prema istoku.  Europa već godinama nije u središtu. U tom kontekstu, države članice ne mogu se same natjecati s velikim silama u nastajanju, poglavito Kinom.  U Izvještaju pripremljenom za sudionike  Minhenske konferencije o sigurnosti moglo se čuti da je ovo suparništvo velikih sila praćeno „vakuumom liderstva“, zbog čega budućnost može biti vrlo kaotična. Posebno je indikativan unaprijed pripremljen zaključak da je „Europska unija vrlo loše pripremljena za razdoblje suparništva velikih sila“. U tom kontekstu, europske vlade i lideri EU-a, unatoč svim prisutnim podjelama, trebaju se voditi idejom zajedništva. Međutim, to podrazumijeva i zajednički pristup u vanjskoj i sigurnosnoj politici. U idealnom smislu Europska bi unija trebala stvoriti strategije vanjske politike koje su prilagođene svakom izazovnom scenariju i koje uključuju sve države članice, ostavljajući po strani posebne interese svake od njih. Europa je u opadanju, njezino stanovništvo također demografski slabi (iseljavanje i pad nataliteta), što će u najskorijoj budućnosti smanjiti gospodarsku važnost Europe u svijetu. Europski se projekt, na žalost, vidljivo zaustavlja!