" /> Vijesti | Geopolitika News

Mnoge „usijane glave“ u Londonu iznova prizivaju hladni rat, iako se najvećim dijelom njega ili ne sjećaju, ili u tom, najopasnijem razdoblju po pitanju čovjekove egzistencije na Zemlji nisu još bili niti rođeni. Ali to ih ne smeta da u svojim maštanjima, koja se, na žalost, sve više projiciraju u sferu stvarne politike, daju lekcije čak i svojim prekooceanskim saveznicima što i kako moraju činiti u uvjetima „novog hladnog rata“. Pritom, zasljepljeno, ne mogu ili ne žele uvidjeti svu opasnost i po samu Veliku Britaniju u slučaju izmicanja kontrole, jer ključne nadzorne poluge u tako postavljenim odnosima imaju dvije a ne jedna strana. Štoviše, u konkretnom slučaju, o kojemu će biti riječ u ovoj analizi, radi se čak o trima stranama, ako SAD-u (Zapadu) uz Rusiju pridodamo i Kinu. A vjerovati, kako će suprotna strana (u ovom slučaju Istok) uvijek ostati „racionalna“  i da se neće usuditi čvrsto odgovarati na političko-diplomatsko-vojne provokacije suprotne strane je potpuno iracionalno, poglavito u uvjetima ako je jedna od strana „stješnjena uza zid“ i odstupnice više nema. Upravo je to najvidljivije bio slučaj u ruskoj reakciji s ukrajinskim poluotokom Krimom nakon „majdanske“ revolucije u Kijevu u veljači 2014.g. Međutim, iz nekog razloga „usijane glave“ (na žalost, ne samo u Velikoj Britaniji) ne žele iščitavati odaslane signale suprotne strane i tvrdoglavo ustrajavaju na opasnoj politici jačanja pritisaka i napetosti, uljuljkanoj u privid svoje potpune sigurnosti i sveopće nadmoći, koje, međutim, u stvarnosti više nema, kao što nema niti čvrstih savezništava prema kojima su sve zemlje a priori spremne krenuti u rat do istrebljenja za nečije iracionalne „nacionalne“ interese.

A o kolikom se „sljepilu“ ovdje radi, jasno potvrđuje i članak, objavljen 19. siječnja u britanskom uglednom mediju The Times, kroz riječi starijeg znanstvenog savjetnika Hoover Institution u Stanfordu – Nialla Fergusona.
On navodi kako se u procesu hladnog rata ponekad formiraju čudni parovi, čije je odnose teško predskazati. Danas su to Vladimir Putin i Xi Jinping, tvrdi Ferguson u svojoj kolumni koju naslovljava riječima da Donald Trump mora razbiti takvo savezništvo. Prethodno daje analogičan primjer suradnje Josifa Staljina i Mao Tse-tunga i spominje Maov posjet Moskvi u prosincu 1949.g., kada je potonji dobio potporu koja je Kini tada „očajno trebala“. Mao je, navodno, zauzvrat morao uzeti učešće u Korejskom ratu „u interesu Staljina“. Međutim, njihovi su odnosi kasnije završili „razvodom“ i međusobnim otvorenim kritikama, da bi 1969.g. došlo i do sovjetsko-kineskog rata, navodi Ferguson.
Danas se, kaže on dalje, niti jedni svjetski lideri ne sastaju toliko često kao Putin i Jinping, ali su se u međuvremenu njihove uloge promijenile: sada je Kina div, a Rusija njezin zlobni mali partner, pričemu Jinping ostaje vijeran komunizmu, a Putin se vraća carizmu.

Ali neovisno o tome ovaj „novi par“ Ameriku i njezine saveznike sada brine još i više nego u vrijeme Staljina i Tse-tunga, a sada je glavna prijetnja kineska gospodarska snaga, tvrdi autor i navodi, kako „drugi hladni rat“ naših dana ima niz svojih posebnosti, značajno različitih od prvog. Prije svega u tijesnoj povezanosti SAD-a s Kinom u različitim sferama, pričemu su sadašnja nesuglasja samo zablude. Kao primejr navodi kako u SAD-u trenutačno studira 370 tisuća kineskih studenata.

Autor sažaljivo tvrdi kako je još jedna velika razlika, u odnosu na prošli hladni rat, u tome što „tradicionalni saveznici“ SAD-a sada više nisu tako spremni istupati protiv Pekinga u interesu Washingtona, pa iznosi primjer američkog „bojkota“ kineskog „Huawei“-a čemu se priključio samo manji broj zemalja, poput Australije, dok vlade Velike Britanije, Njemačke i drugih zemalja „majstorski manevriraju“ i udaljuju se od sukoba.

Ferguson navodi kako će nedavno potpisivanje „prve faze“ američko-kineskog trgovinskog sporazuma malo toga promijeniti. Opasna borba se vodi i za tokove svjetskog kapitala, a američka vlada željela bi skratiti investicije SAD-a u Kinu ali kineska vlada energično privlači zapadne banke i aktive. Autor pritom smatra kako je uloga Rusije u toj financijskoj bitci ipak „beznačajna“ i da Peking koristi pomoć Moskve za organiziranje „široke kampanje dezinformacija“ u društvenim mrežama Tajvana, koji se stalno susreće s prijetnjama Kine.

Niall Ferguson dalje, ni manje ni više nego navodi kako američki predsjednik Donald Trump i njegovi nasljednici „moraju ponovo usvojiti pouke diplomacije s kraja 20. stoljeća“ te podsjeća na tajni posjet tadašnjeg državnog tajnika Henrya Kissingera Pekingu prije 49 godina, koji je predstavljao novi temelj američko-kineskih odnosa. „To je bio ključni trenutak hladnog rata: raskol između Kine i Sovjetskog Saveza, kako bi se ujedinili Washington i Peking protiv Moskve“.

Zanimljiv je i prijedlog kojega Ferguson u svojoj kolumni nudi, kazavši, kako se „konačni cilj američke strategije 2020.-ih godina mora sastojati u tome“, da se razdvoji „Putina i Xija i Rusiju potakne u zapadnu konfiguraciju, kao jedini način za spas Rusije od gušenja razvijajuće Kine“. Analitičar The Timesa dalje kaže: „Donald i Vlad – niti jedni drugi odnosi nisu Trumpu donijeli veću količinu neprijatnosti. Ali hoće li oni nekada donijeti stratešku nagradu? Moguće, to je ključno pitanje drugog hladnog rata“, zaključuje Ferguson.

Iz ovog se Timesovog članka puno toga može iščitati. S jedne strane razvidna je nervoza i zabrinutost Zapada zbog ruskog strateškog odmaka na Istok, u „zagrljaj“ Kini, ali se izbjegava kazati kako ju je upravo taj isti Zapad tamo i gurnuo svojim nepromišljenim potezima, prije svega kroz pokretanje ukrajinske krize, pogrešno računajući da će se Rusija prestrašiti, povući i na kraju pristati na ključne vanjskopolitičke uvjete i globalne strategije Washingtona. Pritom je i laicima jasno kako se u ovom komentaru Fergusona ne radi ni o kakvoj zabrinutosti za sudbinu Rusije zbog njezinog predstojećeg „gušenja“ od strane velike i moćne Kine, već o činjenici da je strateško partnerstvo Moskve i Pekinga danas došlo do one točke nakon koje povrata na staro više nema, kao što nema niti mogućnosti za nasilno (političko, financijsko, sankcijsko, carinsko i kakvo sve ne, a da i ne spominjemo ono vojno) osiguranje buduće globalne dominacije Sjedinjenih Država i njezinih ključnih saveznika, u prvom redu Velike Britanije. To je vrijeme prošlo, pričemu Ferguson (ne)namjerno vuče povijesnu anologiju tipa Staljina i td. koja u sadašnjim vremenskim okvirima i realnim političkim okolnostima nema ama baš nikakvo zanačenje. Spomenutu Kisingerovu „šahovsku majstoriju“ u igri s Pekingom na račun treče strane, u konkretnom slučaju Moskve, danas lako razumiju i studenti nižih godina politoloških studija, a kako ne bi politički i analitički vrh Kine i Rusije. Radi se o klasičnoj politici iz doba antičkoga Rima „zavadi pa vladaj“, koja je, u ovom slučaju, definitivno stvar prošlosti jer i Moskva i Peking danas znaju nešto drugo: važnost geopolitičke forme „tronošca“ – triju globalnih sila, koje, kao i u fizici, predstavljaju najčvršću i najstabilniju moguću konstrukciju. Ravnoteža triju točaka, u praksi znači nedozvoljavanje bilo kojoj od triju velesila dobivanja presudne dominantne nadmoći nad ostalima, što je i najbolji temelj osiguranja svjetske stabilnosti, ma koliko ona danas izgledala kaotično. A kaotično izgleda upravo zato što se toj ravnoteži jedna od točaka (Washington) i dalje uporno opire.

U ovom slučaju SAD-u preostaje izbor: ili se zakopati u vlastite rovove, skupa sa svojim saveznicima, i dalje živjeti u neprijateljskim odnosima sa svojim glavnim konkurentima, ili težiti kompromisnom riješenju i iznalasku modaliteta međusobne koegzistencije i suradnje kroz područja koja su u interesu sviju strana. Prtom je Washingtonu, kao što u svom komentaru ispravno navodi i sam Ferguson,  teško računati na potpunu potporu svojih „tradicionalnih saveznika“ od kojih mnogi žele voditi i svoju vanjsku i gospodarsku politiku, a ne samo osiguravati američke interese, kako je to bilo do sada. A Fergusonovo traženje od Trumpa i njegovih nasljednika da Putina i Rusiju inkorporiraju u Zapadnu geopolitičku konfiguraciju sada je vrlo teško izvediva misija: Moskva se nakon raspada SSSR-a, kada je Rusija bila spremna za integraciju o kojoj priča Ferguson, u tom istom Zapadu beskonačno razočarala, shvativši kako joj on ne želi ništa dobro. A uspostava nekog novog povjerenja je vrlo dug proces i temelji se prije svega na praktičnim potezima a ne slatkorječivoj retorici. A da joj je Zapad tada želio dobro, danas bi svijet izgledao potpuno drukčije. Upravo je to je ona golema i nepopravljiva strateška pogreška i propuštena šansa Washingtona o kojima sam često pisao i govorio u pojedinim svojim analizama. Tada je, umjesto slavljeničke i omalovažavajuće retorike od strane hladnoratovskih pobjednika, bilo puno unosnije posrnuloj Rusiji pružiti iskrenu ruku pomirnicu, kako je to, primjerice, tek u glavnu fotelju Kremlja zasjeli Putin učinio predsjedniku Bushu odmah nakon velikih terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001.g., nudeći mu potpunu rusku pomoć u „teškim trenucima kroz koja prolazi veliki Američki narod“. Ali opijenost hladnoratovskog pobjednika, najbolje vidljiva na tadašnjim washingtonskim balovima na kojima se slavodobitno ismijavalo američkog dugogodišnjeg globalnog i ideološkog protivnika jednostavno je bila prevelika. Upravo je na to, tih mjeseci, u samom Washingtonu mudro upozoravao i veliki njemački državnik Helmut Kohl, ali ga nitko nije želio slušati. A svijet, uistinu, nikada nije imao veću šansu postati boljim, ljepšim i sigurnijim mjestom za život, a sve to u vrijeme dok Kina još nije niti maštala postati globalnom velesilom.

Nagli raspad Sovjetskog carstva i istočnoga bloka prema mišljenjima mnogih povjesničara i analitičara bio je pravo čudo. Zato bih dodao: čuda se ne događaju dvaput, poglavito kada je riječ o primjeni iste recepture. U konkretnom slučaju – povratku politici hladnoga rata i politici „zavadi pa vladaj“. Stoga se iskreno nadam kako Trump ipak neće slušati savjete analitičara tipa Nialla Fergusona, već da će uspjeti iznaći one modalitete globalne suradnje koji su po svih prihvatljivi. Za sada mu to, na žalost, zbog različitih okolnosti i vrlo snažnih interesnih silnica unutar američkog establišmenta ipak ne polazi za rukom.

Foto: aljazeera.com

Ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije Faisal al-Saud izjavio je u srijedu, 22. siječnja, u švcarskom Davosu tijekom Svjetskog ekonomskog foruma, kako je Rijad otvoren za pregovore s Teheranom, „ali da to u stvarnosti ovisi o Iranu“. U intervjuu Reutersu šef saudijske diplomacije također je izjavio kako se Iran mora pomiriti s činjenicom da on „ne može gurati svoju regionalnu politiku kroz nasilje“. Odbacivanje takvih nastojanja od strane Teherana za Rijad predstavlja „uvijet za bilo kakve pregovore“, kazao je Faisal al-Saud.

S druge strane, njegov iranski kolega Mohammad Javad Zarif još je u ljeto prošle godine kazao kako je Teheran u bilo kojem trenutku spreman za dijalog s Rijadom ako je ovaj za to spreman, ne iznoseći pritom bilo kakve preduvjete koje bi Saudijska Arabija morala prihvatiti.

Američki državni tajnik Mike Pompeo stiže 1. veljače u službeni posjet Bjelorusiji, što će predstavljati prvi takav potez u povijesti odnosa dviju država.

Prije toga Pompeo će 29. i 30. siječnja boraviti u Londonu, a 31. siječnja u ukrajinskoj prijestolnici Kijevu. Američki državni tajnik planirao je put u Minsk još 4. siječnja, kada se trebao sastati i s bjeloruskim predsjednikom Aleksandrom Lukašenkom, ali posjet je bio odgođen zbog pogoršanog stanja na Bliskom istoku.

Podsjećamo: bivši savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost John Bolton u kolovozu 2019. g. bio je u posjetu Minsku. Očito je kako Washington nastoji poboljšati odnose s bliskom ruskom saveznicom – Bjelorusijom, usprkos više desetljeća staroj politici oštrog kritiziranja stanja ljudskih prava u toj zemlji pod vodstvom „diktatora“ Lukašenka.

Rusija je Turskoj, zajedno s mobilnim protuzračnim lansernim i radarskim sustavima S-400, isporučila i više od 120 navođenih raketa, priopćio je u utorak, 20. siječnja, ruskoj agenciji TASS neimeovani vojni izvor. „Turska je dobila dva divizijuna S-400, više od 120 navođenih raketa, kao i pomoćnu opremu, rezervne djelove i instrumente“, izjavio je izvor.

Pritom je kazao kako se predaja ruske tehnologije Turskoj, čak niti djelomična, u uvjetima ugovora ne pretpostavlja. Izjavio je kako je dokument o prijamu-predaji bojevog kompleta između dviju strana potpisan početkom prosinca prošle godine u Ankari. Njime je počela važiti točka ugovora o 20-mjesečnom ruskom jamčenju opsluživanja isporučenih sustava.

Podsjećamo: Rusija i Turska sklopile su 2017.g. ugovor o isporuci sustava S-400 „Triumf“ Ankari, prema kojemu će Turska dobiti 4 divizijuna S-400 za iznos od 2,5 milijardi dolara. Prva faza isporuka toga sustava završila je 25. srpnja 2019.g. Druga faza počela je 27. kolovoza i završila je 14. rujna 2019.g. Prema navodima turskog Ministarstva obrane i Glavnog stožera turske vojske, sustavi S-400 u potpunosti bi trebali biti razmješteni na turskom teritoriju do travnja ove godine.

Turski medij Sözcü 21. siječnja objavio je zanimljiv članak, prema kojemu bivši zapovjednik Odjela za unutarnju sigurnost Glavnog stožera turske vojske i direktor znanstveno-istraživačkog instituta „Turska u XXI. stoljeću“, umirovljeni pukovnik Ünal Atabay, smatra, kako Rusija u svojim planovima ima i opciju priznanja „Turske Republike Sjeverni Cipar“ (kraće, Sjeverni Cipar, op. a.), ili priznanje Sjevernog Cipra odmetnute gruzijske regije Abhazije.

Takve kombinacije se spominju u kontekstu zamjene za suradnju u energetskoj sferi u Istočnom Sredozemlju, u sklopu čega „Moskva planira priznati Tursku Republiku Sjeverni Cipar“, navodi umirovljeni i bivši visokopozicionirani turski časnik.

Ünal Atabay smatra kako je suradnja Rusije i Turske neizbježna i nužna, ukoliko Rusija želi imati mogućnost za eksploataciju prirodnih bogatstava na teritoriju Cipra i njegovih morskih zona.

Citiramo rečenicu iz spomenutog turskog medija: „Rusija u zamjenu za odstranjenje prepreka, koje postoje s Turskom u Siriji, i suradnju u energetskoj sferi u Istočnom Sredozemlju planira priznati Sjeverni Cipar ili osigurati priznanje Sjevernog Cipra Abhazije, nakon čega će Turska također priznati Abhaziju. Rusija tako računa na dobivanje vojne baze u Sjevernom Cipru…“

Isti medij prenosi i mišljenje glavnog savjetnika predsjednika oporbene turske „Republikanske narodne stranke“ Erdoğana Topraka, koji smatra kako Rusija „može zamoliti“ vojnu bazu u Turskoj s ciljem „osiguranja sigurnosti atomske centrale „Akkuju“ na jugu (prva turska nuklearka, a grade je Rusi, op. a.), kao i plinovodne infrastrukture i objekata za skladištenje plina u količini od cca 10 milijardi m3 na obali Crnog mora, na sjeveru (Turske, op. a.)“.

Podsjećamo kako je na tragu ovih promišljanja spomenutih turskih vojnih i političkih osoba još prošlo ljeto pisao naš analitičar i urednik portala Geopolitika News Zoran Meter. Upravo na identičnim osnovama tj. rastućoj napetosti na relaciji Zapad-Turska i Turske s jedne i Grčke i Cipra s druge strane (u kojoj su EU, a naknadno i SAD stali na stranu Atene odnosno Nikozije) Meter je iznio teze o mogućoj suradnji i političkoj „trgovini“ između Moskve i Ankare, gdje je još spomenuo i moguće tursko priznanje Krima kao ruskog državnog teritorija u zamjenu za pomoć Ankari u ostvarivanju njezinih ambicija u Istočnom Sredozemlju. O tome više možete pročitati u analizi na linku ispod teksta.

 

Zoran Meter: KRIZA U ISTOČNOM SREDOZEMLJU (2): Rusija priznaje „Tursku Republiku Sjeverni Cipar“, a Turska Krim ruskim?

 

Proteklih smo dana na sjevero-istoku Sirije svjedočili prvim incidentima između ruskih i američkih vojnika (vidi link ispod teksta), koji, iako nisu imali ozbiljniji karakter u smislu mogućeg izbijanja izoliranog oružanog sukoba, u sebi ipak nose latentni potencijal prerastanja u veći konflikt s obzirom da dvije strane pretendiraju na pojedine tamošnje zone (prije svega one naftonosne)  u smislu njihovog budućeg nadzora, kao i zbog ostalih vojnih elemenata prisutnih na tim prostorima: od službenih turskih vojnika, preko kurdskih paravojnih postrojbi, do uvijek „tu negdje“ prisutnih, prikrivenih pobornika radikalnih i terorističkih islamističkih organizacija kojima vojni sukobi (a poglavito ako bi se dogodili oni između Amerikanaca i Rusa) uvijek odgovaraju radi „lova u mutnom“ u kojemu se oni najbolje i snalaze. Svemu tome, kao važan destabilizirajući sigurnosni čimbenik na sirijskom tlu moramo pridodati i snažne sukobe u sjevero-zapadnoj regiji Idlib i rubnim – i njoj gravitirajućim dijelovima regija Aleppo i Hama – kao tzv. zoni Velikog Idliba – posljednjoj zoni deeskalacije na sirijskom tlu u kojoj vlast nema službeni Damask. Ti sukobi, osim što imaju veliku geopolitičku važnost za budućnost Sirije nakon njihovog završetka, mogu rezultirati i novim stotinama tisuća izbjeglica koji bi krenuli prema granici s Turskom.

Kada tako sagledamo cjelokupno sadašnje vojno-političko i sigurnosno stanje na sirijskom terenu, onda i ne čudi danas prispjela vijest o ruskom slanju dodatnih vojnih efektiva u tu zemlju. Moskva jednostavno koristi poziciju da u Siriji vojno djeluje sukladno međunarodnom pravu tj. da je pozvana od strane službene sirijske vlade, za razliku od SAD-a i Turske koje su tamo temeljem samostalnih odluka njihovih državnih tijela, redovito obrazlaganih kroz borbu protiv terorističkih islamističkih (u slučaju Turske i kurdskih) organizacija, bilo samostalno bilo u sklopu međunarodnih koalicija. Jačanju ruske vojne nazočnosti prethodila je i jučerašnja izjava ruskog Ministarstva vanjskih poslova u kojima se naglašava nužnost američkog povlačenja iz Sirije, jer, kako ono navodi, Amerikanci se tamo nalaze ilegalno.

Danas su ruski mediji objavili vijest kako ruska pomorska flota dostavlja sve veću količinu vojne tehnike u sirijsku luku Tartus (ruska pomorska baza) za potporu vladinim snagama i njihovoj vojnoj operaciji na sjevero-zapadu Sirije. A kako navodi arapski medij Al Masdar News, veliki desantni brod Crnomorske flote „Cezar Kunikov“ i transportni brodovi ruske flote prošli su sinoć, 20. travnja, kroz Bospor u smijeru sirijske luke Tartus.

Pretpostavlja se kako će na sirijske bojišnice biti prebačene nove ruske oklopne snage s obzirom na intenziviranje bojnih aktivnosti u regijama Idlib i Aleppo. U ponedjeljak, 20.siječnja, ruski vojni zrakoplovi izvršili su najveće napade od početka nove godine na položaje i objekte islamističkog saveza „Hayat Tahrir ash-Sham“ (vodeću ulogu u njemu ima teroristička organizacija „Jabhat Fath ash-Sham“ ili bivša „Jabhat al-Nusra“ – sirijski ogranak saudijske „Al Qaide“) zapadno od grada Aleppa. Zrakoplovi su nanijeli desetke udara na njihove ciljeve, uključno i čuvenu bivšu bazu 46. pukovnije sirijske vojske (SAA) smještene na jugo-zapadu regije Aleppo, koja je pod nadzorom spomenutog islamističkog saveza.

Proteklih se dana, osim snažnih zračnih napada, na zapadu regije Aleppo i istoku regije Idlib odvijaju i snažni topnički napadi sirijske vojske. Prema turskim izvorima, nakon njih bi trebale krenuti i snažne pješačke borbe, zbog kojih su na tim dijelovima bojišnice razmještene i iranske specijalne postrojbe „Quds“ kojima je, prije njegove nedavne likvidacije u bagdadskoj zračnoj luci, zapovjedao general Qassem Soleimani.

Sve ukazuje na to kako se priprema završna ofanziva za oslobođenje posljednje sirijske tzv. zone deeskalacije, ili, u najmanjem slučaju, sužavanje njezinog prostornog radijusa koji bi onemogućavao buduće vojne napade islamističkih snaga na sirijske i ruske vojne baze smještene u okolnim regijama.

Sinoć su o Siriji i Libiji telefonski razgovarali ruski i turski ministri obrane Sergey Shojgu i Hulusi Akar. Rusko-turska promišljanja o Idlibu i dalje predstavljaju najveću enigmu za vanjske promatrače. Vode li Putin i Erdogan po tom pitanju visoko-sofisticiranu igru sa složenim šifriranim kodom za odgonetavanje njihovih krajnjih namjera teško je reći ali nipošto ne bi čudilo. I jedna i druga zemlja u regiji imaju svoje nacionalne interese, koji se nerjetko i sudaraju, prije svega na sirijskom tlu, ali isto tako obje znaju kako zajedničkim djelovanjem mogu ostvariti više benefita nego da to čine jednostrano. A jednostrani i neusuglašeni potezi u Siriji prije ili kasnije bi dovel do mogućnosti izbijanja novog međusobnog konflikta, a što i Ankara i Moskva sigurno žele izbjeći. Ankari suradnja s Moskvom i Teheranom po Siriji odgovara i u smislu spomenute činjenice, da ona, za razliku od njih, u Siriji djeluje ilegalno tj. međunaordno-pravno gledano kao nepozvana  intervencionistička sila. A suradnjom s Rusijom ostvaruje svoje ključne nacionalne ciljeve u toj zemlji – nadzire sirijsku i većinski kurdskim stanovništvom naseljenu pograničnu zonu, što je Turskoj i najvažnije.

A obzirom da Rusi dovlače nove snage u Siriju, i da Turska šalje nove islamističke borce iz Sirije na libijsku bojišnicu oko Tripolija, ostaje vidjeti je su li se Moskva i Ankara i definitivno dogovorile o „podjeli plijena“ tj. predaji Idliba za rusku potporu međunarodno priznatoj vladi u Tripoliju s kojom je Turska krajem prošle godine potpisala nizu sporazuma, uključno i o vojnoj pomoći ali, što je po Ankaru puno važnije – i o međusobnom razgraničenju na istočnom dijelu Sredozemnog mora, čime Turska dobiva pravo na eksploataciju tamošnjih bogatih nalazišta nafte i plina. Ankara pritom računa kako će UN priznati taj bilateralni sporazum s obzirom da se radi o libijskoj vladi koju priznaje taj isti UN. Sporazum o libijsko-turskom razgraničenju, međutim, ne priznaju Izrael, Grčka, Egipat i Cipar, koji su već uspostavili političko-pravni instrumentarij za početak zajedničkog eksploatiranja tamošnjih plinskih nalazišta tj. izgradnju istočno-sredozemnog plinovoda do Grčke. U njemu, barem za sada (a vidjet ćemo što će se dalje događati jer i Ankara na ta nalazišta polaže pravo, pozivajući se na samo od nje priznatu „Tursku Republiku Sjeverni Cipar“ i njezine teritorijalne vode i gospodarski pojas), nema mjesta za Tursku.

TOP VIJEST I KOMENTAR: Incident: Amerikanci blokirali prolaz ruskim vojnicima na istoku Sirije!

Zoran Meter: Vojna analiza: Tjedni pregled najnovijeg stanja u Siriji

 

Foto: geneva.usmission.gov

Prijetnja Irana kako će se povući iz Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja ako europske zemlje u Vijeću sigurnosti UN-a postave pitanje o iranskom kršenju nuklearnog  sporazuma iz 2015.g., bit će „vrlo, vrlo negativan signal“, izjavio je u utorak, 21. siječnja, američki veleposlanik za pitanja razoružanja Robert Wood (Conference on Disarmament) u Švicarskoj.

„Mi smatramo kako Iran mora prestati sa svojim pogubnim ponašanjem, sjesti sa Sjedinjenim Državama za pregovarački stol i dogovoriti se o sporazumu koji se ne odnosi samo na nuklearna pitanja, već i druge probleme koji nas zabrinjavaju. Npr., poput onih o širenju i proizvodnji balističkih raketa i neprijateljskoj aktivnosti (Irana) po čitavom svijetu“, izjavio je američki diplomat.

 

 

Foto: defencetalk.com

Glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg izjavio je za medij Verdnes Gang kako je u NATO-ovoj zrakoplovnoj bazi Sigonella, u Italiji, počeo djelovati prvi sustav bespilotnog obavještajnog zrakoplovstva te vojno-političke organizacije (Alliance Ground Surveillance, AGS), koji će omogućiti pogled u dubinu ruskog teritorija.

„Oni će letjeti nad teritorijem država NATO saveza. Ali moći će vidjeti što se događa daleko u dubini nama susjednih država, i omogućiti nam bolje shvaćanje onoga što se događa s druge strane granice. Da nam je to bilo moguće 2014.g., kada je Rusija iskoristila vojnu silu u Ukrajini i anektirala Krim, omogućilo bi nam precizniju informaciju o onome što se događa“, kazao je glavni tajnik NATO saveza.

Prva dva drona RQ-4D Phoenix već su iz SAD-a stigla na Siciliju. Sustav će u operativnu spremnost biti uveden tijekom idućih nekoliko mjeseci, a do kraja godine stići će još tri drona, kazao je Stoltenberg, i dodao, kako će on omogućiti nadzor čitavog teritorija NATO saveza  i izvan njega – od Arktika do Sahela, od Atlantika do Istočne Europe.

Kazao je kako taj sustav može pod bilo kojim vremenskim uvjetima bilježiti podatke o pokretima na zemlji i u vodi, i čak bilježiti eksplozije. Ranije je to bilo moguće samo od strane SAD-a, a sada će se njime moći koristiti sve članice NATO saveza. Sustav će opsluživati 600 osoba, a njime će se vršiti monitoring, prije svega Sjeverne Afrike i kretanja brodova s migrantima u Sredozemnom moru.

Nevidljivi dronovi RQ-4D Phoenix imaju radijus djelovanja od 16 tisuća kilometara i mogu letjeti u autonomnom režimu više od 30 sati. Opremljeni su vrlo osjetljivim radarima, koji mogu prepoznavati objekte na velikoj udaljenosti, čak i one pokretne. Mogu uzletjeti na visinu do 18 tisuća metara i postizati brzinu od 557 km/h. Prvi podaci koje će prikupiti najprije će se analizirati u bazi Sigonelle, a nakon toga slati u zapovjedno središte NATO saveza u Bruxellesu.

Što se tiče ruske reakcije na ove riječi glavnog tajnika NATO saveza, nje još uvijek nema ali nije teško pretpostaviti kakva će ona biti. Jer Moskva će teško povjerovati kako je primaran cilj američkih dronova nadzor nad plovidbom krijumčarskih brodova Sredozemnim morem, kada se njih vrlo lako može detektirati i kroz već postoje nadzorne sustave. Osim toga, Rusi tvrde kako je navodna nevidljivost tog američkog drona vrlo relativna s obzirom da ga, kako kažu, detektiraju i sustavi PZO treće generacije, poput Grčkoj isporučenih sovjetskih sustava S-300.

Međutim, nije toliko stvar u (ne)stvarnoj nevidljivosti RQ-4D Phoenix ako on ne bude, kako navodi Stoltenberg, niti imao potrebe ulaska u zračni prostor NATO savezu susjednih država. Zato je glavno pitanje po Moskvu ipak ono o njegovim obavještajnim mogućnostima pri djelovanju s velike udaljenosti, kao i stvaranja zaštite od toga djelovanja tj. davanja protuodgovora.

 

 

Nakon što se 8. siječnja nedaleko od Teherana srušio ukrajinski civilni zrakoplov Boeing sa 176 osoba, koje su sve poginule, službena iranska vlada tri je dana negirala svoju krivnju za tu tragediju. Međutim, nakon toga je iz vlade stiglo priznanje da je zrakoplov tragičnom ljudskom pogreškom oboren raketom ispaljenom od strane iranske protuzračne obrane, aktivne u vrijeme maksimalne napetosti američko-iranskih odnosa, kada je desetak iranskih krstarećih raketa pogodilo dvije američke vojne baze na teritoriju susjednog Iraka.

Danas je iz Teherana stiglo novo izvješće o istrazi spomenute zrakoplovne nesreće od strane iranske Organizacije za civilno zrakoplovstvo. U njemu se navodi kako je ukajinski Boeing oboren dvjema raketama klase „zemlja-zrak“ malog dometa iz lansirnog sustava „Tor-M1“. Rakete su ispaljene iz sjevernoga smijera. Nakon toga zrakoplov je počeo naglo gubiti visinu nad naseljenim područjem te se srušio u park i nogometni teren gdje je u potpunosti i izgorio. U izvješću se također navodi kako je zrakoplov poletio iz Teherana u 06:12 sati po lokalnom vremenu i da je veza s njim prekinuta kada se nalazio na visini od 2,4 tisuće metara. S radarskih ekrana iščezao je u 06:15 sati.

 

 

 

Foto: maphill.com

Norveška ministrica financija Siv Jensen objavila je o svojoj ostavci i izlasku političke stranke kojoj je na čelu – „Napredne stranke“  – iz vladajuće koalicije. Nakon toga koalicija na čelu s premijerkom Ernom Solberg izgubila je većinu u parlamentu, ali je Solberg izjavila kako će voditi manjinsku vladu od tri preostala koalicijska partnera.

U svojoj jučerašnjoj izjavi Siv Jensen je kazala kako njezina stranka više nema osnove za nastavak rada u vladi. Razlog je odluka vlade o povratku u Norvešku žene s dvoje djece, koja je tu zemlju napustila 2013.g. a u Siriji bila uhićena kao članica tzv. Islamske države. Njen povratak odobrila je norveška vlada, između ostaloga i zbog potrebe liječenja jednog od njeno dvoje djece.

Podsjećamo: norveško Ministarstvo vanjskih poslova 18. siječnja je priopćilo o dolasku spomenute žene u Oslo, pričemu su je pravosudna tijela zadržala.

 

Tri rakete pale su u noći s ponedjeljka na utorak na teritorij američkog veleposlanstva u Iraku, u tzv. bagdadskoj „zelenoj zoni“ – najsigurnijoj četvrti grada, u kojoj su smještene iračke državne institucije i veleposlanstva pojedinih država, uključno i SAD-a.

S teritorija američkog veleposlanstva oglašena je sirena za uzbunu. Prema prvim informacijama žrtava nema.

Ovo nije prvi napad u posljednje vrijeme na američke objekte u Iraku nakon ubojstva iranskog generala Qassema Soleimanija 3. siječnja. Za večerašnji napad još nitko nije preuzeo odgovornost.

 

(Video) Raketama napadnuta „zelena zona“ u Bagdadu

 

 

Nakon posljednje eskalirajuće krize u odnosima Sjedinjenih Država i Irana koja nas je suočila s činjenicom da se svijet približava katastrofi globalnih razmjera ili Trećem svjetskom ratu, Bliski istok (Middle East) kao jedna od najheterogenijih i politički najkonfliktnijih regija u suvremenom svijetu ponovno je u fokusu svjetske javnosti. Granice Bliskog istoka slabo su definirane i često korištene proizvoljno, jer još uvijek ne postoje usklađena stajališta o tome koje države čine regiju. Politologinja, Mirjana Kasapović u Politološkom pojmovniku upozorava na moguće kontraverze kod korištenja pojma i definiranja regije, posebno naglašava razliku između anglosaksonskog naziva Srednji istok (Middle East) i europske kontinentalne tradicije koja se uobičajeno koristi pojmom Bliski istok  (Near East) za područje koje je u političkom i fizičkom smislu vrlo blisko Europi. Kasapović smatra da regija izvorno obuhvaća devet entiteta: Egipat, Irak, Iran, Izrael, Jordan, Libanon, Siriju, Tursku i Palestinsku samoupravu koji čine jezgru regije (core area) ili Bliski istok u užem smislu, dok ostale rubne zemlje (fringe areas) čine Bliski istok u širem smislu ili tzv.Veliki Bliski istok. Do Prvog svjetskog rata pojam se rabio za označavanje jugoistočne granice Europe, tada kolonijalne sile, te se u tom smislu može smatrati “terminološkim izdankom klasičnog europskog kolonijalizma”. Ako se prisjetimo, upravo na razvalinama Otomanske imperije, 1916.g. tajnim sporazumom Sykes-Picot, iscrtane su granice i nove interesne zone Bliskog istoka u skladu s interesima kolonijalnih sila Velike Britanije i Francuske.

Međutim, arhitekturu regije uspostavljenu početkom 20.st., gotovo tri desetljeća narušava američki plan stvaranja Velikog Bliskog istoka (the Greater Middle East)), koji je tijekom devedesetih godina 20.st. posebno razrađen u okviru Projekta za novo američko stoljeće (Project for the New American Century). Najvažniji geopolitički i geostrateški ciljeve, izloženi u dokumentima PNAC-a, koje je kasnije usvojila administracija Georga Busha, mlađeg, uključuju očuvanje globalne nadmoći Sjedinjenih Država u međunarodnim odnosima, kao i ovladavanje ključnim regijama svijeta: Euroazijom, Mediteranom, Bliskim istokom, Perzijskim zaljevom i jugozapadnom Azijom zbog uspostave nadzora nad energetskim resursima. Upravo u dokumentu  Rebuilding America’s Defenses: Strategy, Forces and Resources For a New Century, A Report of the Project for the New American Century, september 2000, izloženom neposredno pred terorističke napade na Sjedinjene Države, 11. rujna 2001., krije se začetak američke doktrine preventivnog ratovanja i rušenja nepoćudnih režima. Izvještaj uskoro postaje integralni dio Bushove Strategije nacionalne sigurnosti (Grand Strategy, 2002), time i model vanjske politike SAD-a u kojoj rat protiv terorizma postaje globalni poduhvat neodređenog trajanja. Prema Strategiji doktrina preventivnog napada (preemtive action) obuhvaća sve one aktivnosti kojima danas svjedočimo: od uvođenja političkih i gospodarskih sankcija, pružanja podrške opoziciji, različitih subverzivnih aktivnosti, do poduzimanja vojnih operacija koje vrlo često (zbog odbijanja Vijeća sigurnosti UN-a da ih podrži rezolucijom) imaju karakter unilateralne intervencije, a kojima je jedini cilj rušenje „neprijateljskih“ režima, dakle onih koji se odbijaju prilagoditi američkim zahtjevima „demokracije i ljudskih prava“.

Američka strategija „redizajna“ Bliskog istoka podrazumijeva usitnjavanje regije, tj. slabljenje i razbijanje velikih arapskih država, dakle, stvaranja konstruktivnog kaosa, te formiranje luka nestabilnosti od Libanona, Sirije, Iraka, Perzijskog zaljeva, Irana, Afganistana, sve do Kine. U američkoj viziji Veliki Bliski istok prostire se od Maroka i Mauritanije do Afganistana i Pakistana, te Turske na sjeveru, dok je jedina regiji pripadajuća nemuslimanska zemlja Izrael na čijim se interesima temelji tzv. „redizajn regije. Naime, još daleke 1982.g. „Yinonov plan“ ili „Strategija za Izrael“ objavljen u hebrejskom časopisu Kivunim jasno je definirao trajni cilj Izraela – balkanizirati arapske i muslimanske države, pretvoriti ih u etničke, sektaške mini države. Egipat, Libanon, Sirija i Irak istaknuti su kao glavni „kandidati“. U tom kontekstu slabljenje susjednog Libanona, poticanje napetosti između muslimanskog i kršćanskog stanovništva kako bi područje južno od rijeke Litani bilo predano Izraelu, navedeno je kao cilj i u dokumentu „A Clean Break: A New Strategy for Securing the Realm“ iz 1996. Svaki od dokumenta jasno poziva na neutralizaciju, odnosno razbijanje velikih država Bliskog istoka, uključujući Siriju.

Izrael u svojim geopolitičkim ciljevima nesumnjivo treba podršku SAD-a. Stoga su dva mandata predsjednika Busha, mlađeg (2001.-2009.) obilježili ratovi, vođeni protiv nepoćudnih država (rouge states) uvijek s agendom širenja demokracije i ljudskih prava, kao i borbe protiv globalnog terorizma. Međutim, invazije na Afganistan (2001.), a zatim i na Irak (2003.) esencijalni su dio strategije anakonde tj. zaokruživanja Heartlanda, kojom su Sjedinjene Države stvorile pretpostavke za dugoročnu prisutnost u regiji. Naime, države Bliskog istoka, kao pripadajućeg dijela Rimlanda, ili unutrašnjeg prstena, posjeduju obilne svjetske zalihe nafte, prirodnog plina, te drugih mineralnih bogatstava, zbog čega regija postaje područje snažnog nadmetanja i sukobljavanja globalnih centara moći oko kontrole energetskih resursa. Nova velika svjetska igra koja se vodi oko naftnih i plinovodnih projekata u regiji, direktno konfrontira interese euroatlantskih saveznika predvođenih Sjedinjenim Državama s Rusijom, Kinom, Iranom i Turskom. Stoga, američka potpora radikalnom islamu u regiji kao i različite strategije rata protiv terorizma, imaju za cilj spriječiti gospodarsku i političku integraciju prostora Euroazije, jer kako navodi veliki američki geopolitički strateg, Zbignjev Brzezinski „globalni primat Sjedinjenih Država izravno ovisi o opsegu i učinkovitosti njihove moći na euroazijskom kontinentu“.

Već dva desetljeća Amerika provodi politiku destabilizacije regije, upravo prema planu koji je unazad nekoliko godina otkrio američki umirovljeni general, Wesley Clark. Naime, destabilizacija sedam zemalja regije, počevši od Iraka, Sirije, Libanona, Libije, Somalije, Sudana do Irana, nakon 11. rujna postala je legitiman cilj koji je trebalo „izvršiti“ u razdoblju od pet godina. Sekularne nacije Iraka, Sirije i Libije nisu imale nikakve veze sa sunitskom islamističkom al-Qaedom koja je navodno izvršila napade na SAD 11. rujna, kao ni šiitski Iran. Međutim, ovakva koncepcija vanjske politike SAD-a koja se oslonila na iskorištavanje etničkih i sektaških sukoba, kao i uporabu islamističkih proxy vojski postala je standardna taktika američke duboke države. Izvješće Rand korporacije (Rand Corporation) iz 2008.g. pod nazivom „Unfolding the Future of the Long War: Motivations, Prospects and Implications for the U.S. Army“ osobito upućuje na potrebu poticanja konflikta između sunitskih i šiitskih muslimana radi uspostave kontrole nad energetskim resursima. Američka politika sve češće djeluje potpuno disfunkcionalno po svjetski mir što potvrđuje podatak da je zona terorizma, zbog kojeg je i pokrenut kontraverzni rat protiv terora, 2001.g. bila ograničena tek na područje Afganistana, Libanona, te Palestinske samouprave. Petnaest godina nakon, džihadističke su organizacije čvrsto pozicionirane u Iraku, Siriji, Pakistanu, Libiji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Maliju, Nigeriji, Somaliji kao i na prostoru Indonezije.

Nakon destabilizacije Iraka, Libije, Sirije, te eskalacije sigurnosne situacije u Afganistanu, zemlja u fokusu Sjedinjenih Država je Iran. Iran je iznimno velika zemlja, za Sjedinjene Države zaista krupan zalogaj. Od revolucije 1979.godine, Iran je u središtu interesa zapadnih sila, prvenstveno SAD-a i Izraela, koje su ga posredno, izravno ili neizravno, uvlačile u ratne sukobe – od Iraka, Sirije, Libanona, okupirane Palestine, a zemlja je niz godina izložena teškim ekonomskim sankcijama Zapada. Islamska Republika Iran, geostrateški smještena na prostoru Bliskog istoka, regije koja povezuje Perzijski zaljev i Arapsko more, Središnju i Južnu Aziju, te Kavkaz, dakle ključne regije za geopolitičko nadmetanje u 21. st., nesumnjivo je regionalna sila koja je kroz prošlost, ali i sada snažno utjecala na sudbinu Bliskog istoka. Sjedinjene Države u ovoj velikoj posthladnoratovskoj geopolitičkoj igri nastoje izolirati euroazijske sile – Rusiju i Kinu (Heartland), kontrolirajući Rimland destabilizacijom i hibridnim ratovima. U toj igri Iran je, zapravo, ključna država, kontrolom čijeg područja bi Sjedinjene Države osigurale svoju prisutnost od Turske (vojne baze), Iraka i Afganistana, te Pakistana, do Indije, Mynamara i azijsko pacifičke regije. Ako Washington uspije smijeniti režim u Iranu, te uspostaviti marionetsku vladu, time i vojnu nazočnost u Iranu, ali i Indiji, tada bi „Veliki geopolitički zid“ prema euroazijskim velikim silama – Rusiji i Kini bio dovršen.

Iza sotonizacije Irana nalaze se brojne tajne obavještajne agencije koje djeluju pojedinačno i kolektivno. Središnja obavještajna agencija Sjedinjenih Država (CIA) usko surađuje s izraelskim Mossadom, ali i Saudijskom Arabijom. Međutim, i Iran je imao znatne koristi od američkog svrgavanja Sadama Huseina u Iraku, 2003. Od 2014. godine, Islamska revolucionarna garda (IRGC), osobito njen elitini dio Quds (na perzijskom Jeruzalem) kao protuobavještajna vojna agencija za provedbu specijalnih operacija u inozemstvu, snažno je prisutna u Iraku (raširena je i u BiH), te je zaslužna i za razbijanje ISIS-a. Quds je dao podršku organizaciji Hezbollaha tijekom građanskog rata u Libanonu, 1982, pružao podršku operacijama mudžahedina za vrijeme sovjetske okupacije, generalno uzevši, Quds ima dvije misije: savjetovanje i obuku stranih vojnih i policijskih snaga, te provedbu tajnih operacija u inozemstvu. Od 2008. godine Quds Force je dobio kontrolu nad svim vojnim operacijama u Iraku, te je formirao i trenutno nadgleda tri temeljne šiitske paravojne organizacije koje djeluju u suradnji s iračkom vojskom: Asa’ib Ahl al-Haq (“Liga pravednika”) s 10 000 članova, Kata’ib Hizb Allah (“Brigade stranke Božje”) s 30 000 više članova, i Saraya al -Salam („Tvrtke za mir“), do 50 000 članova. Naime, Iran je iskoristio vakuum vlasti nakon 2003. godine za velika ulaganja u irački politički sustav, gospodarstvo i sigurnosni sustav. Nekoliko šiitskih milicija, u savezu s Iranom, integrirano je u nacionalnu policiju, koju su stvorile Sjedinjene Države. SAD i Iran blisko su surađivali tijekom višegodišnje bitke za poraz ISIS-a (2014-2017).

Danas je temeljni zahtjev Iraka, Irana, ali i drugih zemalja regije „Yankee go home“ SAD nisu „svrgnute“ samo u Iraku i Siriji, već je snažno ugrožena njegova strateška prisutnost na širem Bliskom Istoku, budući da je nekoliko saveznika Amerike, uključujući Tursku, Kuvajt, Oman, Katar i Egipat, normaliziralo odnose s Iranom.

General Soleimani je osmislio vrlo uspješnu vojnu taktiku kojom se suprotstavio američkim i izraelskim planovima usitnjavanja regije i stvaranja „novog velikog Bliskog istoka“. Naime, iako Izrael ne dijeli granicu s Iranom, Iran je vremenom, zahvaljujući svojim proxy partnerima, Hesbollahu, Hamasu, palestinskom džihadu, jemenskim Hutima, počeo „dijeliti“ granicu s Izraelom. Povratak Iranske revolucionarne garde, zajedno s lokalnim proiranskim milicijama u područja sukoba oko Izraela omogućio je Soleimaniu da opkoli Izrael unutar „zida snažnog otpora“. Iranski regionalni saveznici ili „proxy partneri“ vrhunski su obučeni, te ideološki i religiozno visoko motivirani, a uz to opskrbljeni i iranskim balističkim arsenalom i tehnologijom.

Sukob SAD-a s Iranom je osebujan, svakako i iracionalan. Amerika više ne ovisi o zaljevskoj nafti, međutim, pokazalo se da je njena strategija u regiji bila pomalo uzaludna. Irak želi izbaciti američku vojsku, u Siriji su poražene američke snage. Rusija se sada brine o onome što je u prošlosti Amerika tvrdila da nadzire, a u praksi nikada nije. Za razliku od američkih vojnika, Iranci i lokalne šiitske milicije bore se na svom tlu, stoga je rezultat, kao i posljedice mogućeg sukoba koji bi bio „majka svih ratova“, zaista nepredvidljiv.

 

 

Foto: europarl.europa.eu

Europska unija namjerava uvesti porez na dobit međunarodnih IT-korporacija, priopćio je eurokomesar za unutarnje tržište Thierry Breton, u programu medija France Inter.

Kazao je kako vlada EU očekuje odluku Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj po tom pitanju. Ako odluka u okviru te organizacije ne bude potpisana, Europska komisija izradit će odgovarajući zakon na razini EU.

„Tada ćemo primjenjivati odluku o uvođenju jedinstvenog poreza na europskoj razini, na teritoriju 27 članica EU“, izjavio je Breton.

Podsjećamo: u jesen prošle godine francuska vlada i parlament usvojili su zakon o „porezu GAFA“, kojim se uvodi dodatni porez od 3% od dobiti globalnih tehnoloških kompanija (važno je naglasiti kako se to gotovo u cijelosti odnosi na američke globalne IT-divove Google, Amazon, Facebook i Apple) koje ostvaruju u Francuskoj. Pod njega će ulaziti samo one tvrtke čija godišnja dobit iznosi najmanje 750 milijuna eura, od čega bi 25 milijuna eura moralo biti ostvareno u Francuskoj. Kasnije je identičan zakon usvojila i Italija, s tim da tamo firme moraju ostvariti dobit od najmanje 5,5 milijuna eura.

Ovom zakonu oštro se protivi američka administracija. Mnogi analitičari ovo smatraju najjačim europskim odgovorom na američke carine protiv europskih proizvoda – kako one već uvedene, tako i one kojima se iz Washingtona postojano prijeti, poput carina na europske automobile.

 

Svjetski forum sjećanja na holokaust održat će se 22. i 23. siječnja u Jeruzalemu, u memorijalnom centru Yad Vashem. Međutim, dužnosnici pojedinih istočnih europskih država ovoga se puta susreću s ozbiljnim problemom. Tako, nakon što su proteklih godina pogoršani izraelsko-poljski odnosi zbog, kako tvrdi izraelska strana, negiranja poljskog sudjelovanja u holokaustu od strane službene Varšave, na forum u Jeruzalem neće stići poljski predsjednik Andrzej Duda kojemu organizatori nisu omogućili držanje govora.

S istim problemom sada je suočen i ukrajinski predsjednik Volodymir Zelenski (info: The Times of Israel), kojemu organizatori ne žele omogućiti govor. Naime još ranije je izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova osudilo slavljenja onih snaga koje su u Ukrajini odgovorne za masovna ubojstva Židova i smatra kako sjećanje na holokaust ne može biti unutarnja stvar države.

Međutim ukrajinski čelnik je izjavio kako će u svakom slučaju nazočiti forumu u Jeruzalemu, iako smatra kako je čin onemogućavanja njegovog govora nepravedan. Zelenski svoju odluku tumači riječima,  kako je svaki četvrti Židov, poginuli u holokaustu, bio građanin Ukrajine.

Kao odgovor, ukrajinsko Ministarstvo vanjskih poslova izjvilo je kako službeni Kijev osuđuje bilo kakve oblike netrpeljivosti i antisemitizma, a očuvanje povijesnog sjećanja o tregediji holokausta i dalje će ostati važan smijer ukrajinske državne politike.

Na međunarodnom forumu u Jeruzalemu jedan od najvažnijih gostiju bit će ruski predsjednik Vladimir Putin.