Ujedinjeno Kraljevstvo desetljećima je za vrijeme svoga članstva u EEZ i kasnije Europskoj uniji postupno i uporno gradilo svoje novo carstvo koje više nije bilo teritorijalno s osloncem na kolonije, nego financijsko carstvo bazirano na narasloj „financijskoj industriji“, zasnovanoj na novim financijskim tehnologijama i na of shore zonama ili „poreznim utočištima“ s pretenzijama  stjecanja ključnog utjecaja na globalnim financijskim tržištima.

U trenucima kada je taj postupak izgradnje britanskog  globalnog financijskog carstva bio gotovo dovršen, Ujedinjeno Kraljevstvo bilo je spremno napustiti Europsku uniju i njene regulatorne mehanizme, kako bi njegovo novo carstvo financijskih oaza moglo prodisati punim plućima bez pravnih ograničenja koja sa sobom nosi članstvo u Europskoj uniji.

U njegovom središtu sam je City of London i paukova mreža britanskih financijskih institucija i tvrtki sprecijaliziranih za privlačenje kapitala izvučenog poreznim utajama i nelegalnim transakcijama iz cijeloga svijeta, koje su razasute ne samo po cijelom teritoriju Ujedinjenog Kraljevstva, nego i na 14 njegovih prekomorskih teritorija kao posebnih jurisdikcija pod upravom britanskih guvernera. Već samim time novoizgrađeni  britanski špekulativno -financijski kompleks zauzimajući ogromna prostranstva južne hemisfere, od Atlantika preko Indijskog oceana do Pacifika ima globalni karakter.

No za takvu geoekonomsku i geopolitičku strategiju Ujedinjenog Kraljevstva sažetu u doktrini „Globalne Velike Britanije“ (Global Great Britain) nije dovoljno samo napuštanje članstva i formalno- pravni odmak od Europske unije, nego je novu imperiju potrebno politički, sigurnosno i vojno zaštititi.

Između ostaloga, ona se nimalo slučajno, nalazi upravo na pravcima kojima se protežu  kroz ključne pomorske komunikacije suvremenoga svijeta i zapravo se oslanja na stare pozicije utjecaja nekadašnjega kolonijalnog carstva. Njih je potrebno zaštititi od utjecaja drugih sila i konkurenata, a to je nemoguće bez projekcije britanske pomorske i vojne moći na te prostore. Stoga je, nakon pada Berlinskoga zida, manje-više zanemarene britanske oružane snage, sada  po procjeni  britanskih stratega potrebno  ponovo kvantitativno i kvalitativno ojačati i dovesti ih na razinu dovoljnu za ispunjenje funkcije zaštite britanskih interesa na prostorima  nove imperije.

Jačanje britanske ratne mornarice, koja u novoj geopolitičkoj koncepciji mora biti prisutna ne samo na Atlantiku, čija zaštita je za trajanja hladnoga rata i kasnijeg nadmetanja s Rusijom bila i ostala njezina strateška zadaća, trenutno je najvažniji cilj revitalizacije ukupne britanske vojne moći. Royal Navy sada razvojem nove doktrine globalne Velike Britanije mora kontrolirati za britanske trgovačke i financijske  interese značajne pomorske linije komunikacija (Sea lines of communication-SLOC) na Indijskom oceanu i na Pacifiku. Stoga London ubrzano radi na opremanju i stavljanju u funkciju dvije pomorske operativne grupe od kojih bi svaka bila predvođena  nosačem  zrakoplova klase „Queen Elizabeth“ s ukrcanim najmodernijim američkim borbenim zrakoplovima F-35B  Lightning II. U sastavu borbenih grupa osim pratećih razarača klase „Daring“ (type 45) i novih fregata type 26 i type 31 bili bi i desatni brodovi  s kojih bi marinske i specijalne postrojbe mogle djelovati duboko na kopnu. Jedna udarna grupa nosača zrakoplova bila bi raspoređena zapadno od Sueza na Atlantiku s osloncem na baze na Karibima i na Faklandima (Malvinima), a druga operativna grupa  istočno od Sueza, britanske mitske odrednice rasprostiranja svoje vojne moći. Ona bi se oslanjala na baze i uporišta na Bliskom Istoku u savezničkim zaljevskim monarhijama, na Indijskom oceanu uključujući i britanski teritorij Diego Garcia, koji sada kao vojnu bazu koristi SAD, te u bazama rapoređenim na teritoriju bliskih britanskih saveznika na Pacifiku iz obrambenog sustava „Five Power Defence Arrangmetts“ (FPDA) u koji, pored Australije i Novog Zelanda ulaze Malezija i Singapur.

Tako, usporedno s diplomatskim i gospodarskim naporima k realizaciji agende povratka na stare imperijalne pozicije izgradnje nekakve suvremene replike nekadašnjeg carstva na temeljima nove financijske industrije, britanska politika namjerava osigurati i potrebne vojne instrumente koji bi podržavali novu konstrukciju globalnog utjecaja. Prema dokumentima vodećih britanskih think- tankova i izjavama političkih dužnosnika tzv. tvrda moć sve više treba dobiti na značaju u projekciji britanskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa.

Britansko ministarstvo obrane u prosincu 2018. godine obajvljuje dokument pod nazivom “Mobilizing, Modernizing & Transforming Defense” (Mobiliziranje, modernizacija  i transformacija obrane)  u kojem se navodi: „Nakon gotovo tri desetljeća relativne stabilnosti međunarodnih odnosa svijet je ponovo ušao u razdoblje uporne i intezivne konkurencije i nadmetanja između država. Britanski obrambeni sustav u okviru novog globalnog pozicioniranja Ujedinjenog Kraljevstva mora se prilagoditi promjenama.“ Prema toj studiji ministarstva obrane, kako bi odvratile i porazile potencijalne protivnike, britanske oružane snage moraju biti sposobne u svakom trenutku rasporediti operativnu grupu od 50 000 vojnika bilo gdje na svijetu, odnosno u zonama interesa britanske politike. To uključuje i navedene pomorske grupe okupljene oko nosača zrakoplova, jednu diviziju kopnene vojske sastavljene od tri brigade i jednu zrakoplovnu grupu sastavljenu od borbenih, transportnih i izvidničkih zrakoplova. Prema britanskom ministarstvu obrane, britanske oružane snage u svakome trenutku na moru moraju imati raspoređenu jednu nuklearnu podmornicu naoružanu strateškim projektilima s nuklearnim bojnim glavama u svrhu strateškog odvraćanja.

Nakon razdoblja štednje na području obrane Ujedinjeno Kraljevstvo zbog izlaska iz Europske unije i novog pozicioniranja na globalnoj razini  ponovo je, počevši od 2017. godine podiglo ulaganja u obrambeni sektor. Vojni obračun stabilizirao se na oko 55 milijardi dolara godišnje, a tijekom 2017. i 2018. godine vlada je oružanim snagama dodijelila dodatne dvije milijarde dolara.

To omogućava održavanje brojčanog stanja oružanih snaga od oko 200.000 profesionalnih vojnika i časnika. Dodatno je uloženo novih 13 milijardi dolara iz pričuvnog fonda za razvoj četiri nove nuklearne podmornice klase „Dreadnought“ naoružane strateškim balističkim projektilima koje će tako britanski proračun koštati oko 39 mlijardi dolara. Taj iznos predstavlja dvije trećine godišnjeg britanskog obrambenog proračuna, ali ni vojne strukture ni politika ne misle odustati od izgradnje tih podmornica jednostavno zato što bez njih globalna Velika Britanija jednostavno ne bi bila globalna sila. Prema studiji ministrastva obrane u operativnu funkciju će se staviti oba nosača zrakoplova klase „Queen Elizabeth“ , a u flotnom sastavu i dalje će ostati šest novih modernih razarača type 45, dosadašnjih 13 fregata type 23 biti će zamjenjene s 8 novih fregata type 26 i 5 novih fregata type 31. U flotnom sastavu po dovršetku programa će biti i 7 novih napadnih podmornica klase „Astute“, 24 ophodna broda, 12 lovaca mina, 5 desatnih brodova, i 9 opskrbnih brodova oceanskih sposobnosti . U sastavu mornarice ukupno će biti 6 helikopterskih eskadrila i 48 borbenih zrakoplova F-35.

Tradicionalno, britanske oružane snage u miru se oslanjaju na manje profesionalne postrojbe i  ne gomilaju naoružanje i vojnu opremu, što se posebno odnosi na kopnenu vojsku. Stoga je pitanje, primjerice, s koliko operativnih tenkova ovoga trenutka raspolaže Ujedinjeno Kraljevstvo potpuno  irelevantno,  jer će ono imati na raspolaganju onoliko borbenih sredstava koliko mu je u određenom povijesnom tenutku potrebno. Velika Britanija, kao uostalom i  Njemačka, ne mora unaprijed proizvoditi stotine i stotine tenkova i borbenih vozila jednostavno zato što njihova industrija ima sposobnost brze proizvodnje potrebnih količina naoružanja i vojne opreme, a proizvodne linije i tehnološki  tazvoj održavaju velikim izvoznim poslovima. Ujedinjeno Kraljevstvo s druge strane uvijek na raspolaganju ima otvorene američke arsenale i zahvaljujući posebnom vojnom aranžmanu sa SAD-om u svakom trenutku može dobiti potrebne količine borbenih sredstava. To je bio slučaj i za vrijeme vojne intervencije u Libiji, kada su potrošene zalihe zrakoplovnih ubojnih sredstava, prije svega navođenih avio-bombi i navođenih raketa bile promptno nadoknađene iz američkih izvora. Stoga je dojam da Ujedinjeno Kraljevstvo ima malu kopnenu vojsku s nedovoljnim brojem borbenih sredstava samo privid, koji je, uostalom, više puta u povijesti zavarao britanske protivnike. Ujedinjeno Kraljevstvo, kao i  Francuska i Njemačka, u svakom trenutku mogu pokrenuti masovnu proizvodnju najsuvremenijih oružnih sustava kopnene vojske i u kratkom vremenu rapidno povećati vojne snage. Dakle, prema planu ministrastva obrane kopnena vojska bila bi sastavljena od relativno male profesionalne jezgre koju bi sačinjavale dvije oklopne brigade, dvije mehanizirane brigade, šest pješačkih brigada, jedna padobranska brigada i 15 eskadrila borbenih helikoptera i naoružanih dronova, svaka s oko 15 zrakoplova.

Ratno zrakoplovstvo raspolagalo bi s 20 naoružanih bespilotnih letjelica, 7 eskadrila borbenih zrakoplova „Eurofighter“, dvije eskadrile najsuvremenijih američkih borbenih zrakoplova F-35, 26 ophodnih, izvidničkih i zapovijednih zrakoplova, 44 transportna zrakoplova i 14 zrakoplova cisterni za opskrbu drugih zrakoplova gorivom u letu.

U provođenju svoje nove geopolitičke i geoekonomske agende tzv. globalne Velike Britanije odnosno održavanja novoga britanskoga financijskoga carstva na ostacima kolonijalnih pozicija, Ujedinjeno Kraljevstvo namjerava se oslanjati na strateško savezništvo sa SAD-om koje britanska politika voli nazivati „specijalnim partnerstvom“. To se odnosi i na vojni i na ekonomski plan jer prvi potez koji London misli poduzeti nakon Brexita je sklapanje bilateralnog trgovačkog sporazuma sa SAD-om. No, kako mnogi britanski analitičari upozoravaju,  veliko je pitanje je hoće li Ujedinjeno Kraljevstvo u bliskoj ekonomskoj suradnji  sa SAD-om uspijeti postići sve što namjerava i sve čime zamjenjuje  probitke koje je imala članstvom u EU? Naime, SAD je ipak prva svjetska ekonomija, a Ujedinjeno Kraljevstvo tek peta i veliko je pitanje hoće li budući trgovinski sporazum s Washingtonom za London biti toliko lukrativan kako se misli.

Na vojnom i diplomatskom planu „specijalni odnosi“ Londona i Washingrona nisu uvijek bili idilični, nije se zgorega prisjetiti da je Washington diplomatskim i političkim pritiskom davne 1956. godine zaustavio britansku i francusku vojnu intervenciju na Suezu, kojom su Francuzi i Britanci na silu pokušali vratiti kontrolu nad Sueskim kanalom kojeg je nacionalizirala egipatska vlast pod Gamalom Abdelom Nasserom. Amerikanci to, dakako, nisu učinili zbog podrške Nasseru nego zbog svojih interesa. U svijetlu američkog napuštanja bliskoistočnih saveznika Kurda i njihovog prepuštanja pod noževe sirijskih islamističkih ekstremista podržanih vojnom intervencijom američkog saveznika Turske uistinu je američkim partnerima potrebno imati izvjesnu zadršku u odnosima. Uglavnom interesi Londona i Washingtona na obrambenom i sigurnosnom planu u velikoj mjeri se poklapaju, tako da je ipak malo prostora za raskorak u toj sferi. Pored SAD-a nova globalna Velika Britanija, kao nova financijska imperija, saveznike i bliske partnere vidi u cijeloj tzv anglosferi“. Već danas među državama koje je čine Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, Australija, Novi Zeland i Kanada postoji izgrađen učinkovit sustav razmjene obavještajnih informacija  koje se ne dijele s drugim partnerima pa ni sa članicama NATO-a – neformalnog  naziva „Five Eyes“.

Pored saveznika iz tzv. anglosfere koji imaju globalni utjecaj Velika Britanija u osiguranju vojne kontrole pravaca projekcije svoga novog financijskog carstva oslanjat će se i na postojeća regionalna savezništva. Na Azijsko-pacifičkom području to je obrambeni sustav „Five Power Defence Arrangements “ (FPDA) u koji, pored Ujedinjenog Kraljevstva, Australije i Novog Zelanda, ulaze Malezija i Singapur. U Aziji britanska politika namjerava uspostaviti  i bliske savezničke veze s Japanom. Na Bliskom Istoku pak, Ujedinjeno Kraljevstvo jača vojne i sigurnosne veze s moćnom Saudijskom Arabijom i drugim bogatim petromonarhijama iz Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council- GCC) što joj omogućava izgradnju i održavanje vojnih baza na području Arapskog poluotoka i Perzijskog zaljeva. Britanija sasvim jasno izražava želju za preuzimanje uloge vodeće sile u Perzijskom zaljevu u suradnji s naftnim divovima – arapskim monarhijama iz GCC-a, Saudijskom Arabijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtom, Bahreinom, Omanom i Katarom što će joj omogućiti kontrolu bliskoistočnog energetskog bazena i strateških smjerova koji povezuju Europu i Aziju. RAF-ovi zrakoplovi koriste zračnu bazu Al Minhad, južno od Dubaija u UAE, a britanske pomorske snage bazirane su u omanskoj luci Duqm i bazama u Bahreinu.

Nakon povlačenja britanskih snaga s „pozicija istočno od Adena“ temeljem odluke britanskog premijera Harolda Wilsona u siječnju 1968. godine, koje se kasnije u britanskoj politici nazivalo „povlačenje istočno od Sueza“, britanska politika nastavila je održavati živom moguću opciju povratka globalnog britanskog utjecaja pa je već 1975. godine tadašnji britanski premijer James Callaghan britansku ulogu opisao kao globalnu silu koja svoju volju promiče elementima „meke moći“ temeljem iskustava iz dugog kolonijalnog razdoblja. Bivši britanski premijer Tony Blair 1999. godine ponovo je signalizirao da Britanija ima globalni utjecaj kojeg se ne želi odreći i otvorio mogućnost povratka britanske vojne sile na prostore s kojih se povukla. Zajednička vojna intervencija s SAD-om u Iraku za Blairove vladavine jasno je potvrdila tu volju za povratkom britanske vojne moći na stare pozijcije i s druge strane strateško partnerstvo sa SAD-om. Prevladavajući stav današnje britanske politike i vojnih krugova je ocjena da je Wilsonovo povlačenje snaga bilo velika pogreška.

Usporedno jačanje britanske vojne moći, posebice pomorske moći, raspoređivanje britanskih vojnih snaga na pozicije od značaja za novo financijsko carstvo oličeno u doktrini globalne Velike Britanije, jačanje strateških savezništava Ujedinjenog Kraljevsta sa zemljama tzv. anglosfere, prije svega SAD-om, Australijom i Novim Zelandom, te revitalizacija starih bliskoistočnih i azijskih vojnih savezništava ima jasan i ostvariv cilj – izgraditi  obrambeni štit oko novog britanskog financijskog carstva.

Mario Stefanov: City of London vs. Frankfurt am Main – RAT FINANCIJSKIH CARSTAVA

Koliko su sirijski Kurdi ljuti na Amerikance zbog odluke predsjednika Donalda Trumpa o povlačenju američkih vojnika sa sjevero-istoka Sirije, što je omogućilo tursku vojnu operaciju „Izvor mira“, možda najbolje svjedoči danas objavljeni video kurdske novinske agencije Hawar.

Prema njezinim navodima, ojađeno lokalno stanovništvo pograničnog kurdskog grada Qamishlija bacalo je na vozila američke vojske u povlačenju kamenje i rajčice. Nije nedostajalo niti verbalnih uvreda na račun SAD-a, što je i razumljivo: „ljubav“, ili samo „brak iz interesa“, između Amerikanaca i sirijskih Kurda za ove posljednje ipak je trajala prekratko. Kurdi se sada uistinu osjećaju kao „ostavljena mlada“ pred „oltarom“ prljave bjelosvjetske politike.

Ali američki vojnici na terenu za ovo stanje najmanje su krivi. Njih, kao uostalom i bilo čije druge vojnike, o svemu ovome nitko ništa nije niti pitao niti će pitati. A pomidore i kamenje (i ne samo to) zaslužuju jedino političari. Ali oni su, redovito, u sličnim situacijama skriveni iza čvrstih zidina svojih „bunkera“ iz kojih upravljaju sudbinama „bjelosvjetske“ sirotinje ali i čitavih naroda i država, pričemu za svoj obraz najmanje mare. Zato šteta uništenih rajčica, isporučenih na krivu adresu

Ali barem su Kurdi kroz povijest navikli na slične situacije i izdaju. Međutim, očito – iz povijesti nisu puno naučili.

 

Foto: preuzeto s portala Sputnik

Američka vojska ostat će u selima oko naftnih polja na sjevero-istoku Sirije, kako ne bi pala u ruke terorističke organizacije „Islamska država“ (IS), izjavio je američki ministar obrane Mark Esper.

Medij The New York Times navodi kako predsjednik SAD-a Donald Trump namjerava u istočnoj Siriji ostaviti mali kontingent američkih vojnika za borbu protiv „IS“.

„Povlačenje američkih vojnika trajat će tjednima a ne nekoliko dana, a dio njih će ostati u selima oko naftnih polja na sjevero-istoku Sirije s ciljem da ne dozvole dolazak „IS“ i drugih (terorističkih organizacija, op. a.) i iskorištavanje tih resursa. Naša vojska ostat će blizu mijesta vojnih djelovanja u Siriji“, kazao je Esper u afganistanskom glavnom gradu Kabulu, na medijskoj konferenciji s tamošnjim predsjednikom Ashrafom Ghanijem. Esper je također naglasio kako konačna odluka o povlačenju američkih vojnika iz čitave Sirije još nije donijeta.

Foto: preuzeto s portala CNA Asia

Kineski ministar obrane Wei Fenghe izjavio je u ponedjeljak, 21. listopada, kako je riješenje „tajvanskog pitanja“ glavni nacionalni ineteres Kine i da nikakve sile ne mogu omesti kinesko „ujedinjenje“, navodi Reuters.

„Kina je jedinstvena, najveća zemlja svijeta, kojoj još predstoji potpuno ujedinjenje“, kazao je kineski šef obrane u svom govoru  na otvaranju međunarodnog Xiangshan Foruma koji se tradicionalno održava u Pekingu. Naglasio je kako „nitko i nikakva sila ne mogu zaustaviti“ taj proces, kao i to, da se Kina zalaže za mirne odnose s dviju strana Tajvanskog tjesnaca i za mirno ujedinjenje. „Međutim, mi nikada nećemo dozvoliti separatistima da postignu nezavisnost Tajvana i nećemo dozvoliti miješanja bilo kojih vanjskih sila. Nastavak kineskog ujedinjenja je pravedan čin, istodobno dok su separatističke aktivnosti osuđene na propast“, kazao je Wei Fenghe.

Podsjećamo: između dviju strana već 7 desetljeća vlada složeno primirje, što je posljedica okončanja krvavog građanskog rata 1949.g. u kojemu je pobjedu odnijela kineska Narodno-oslobodilačka vojska, a na vlast zasjela Komunistička partija, koja svo to vrijeme inzistira na dugoročnom kineskom cilju – ujedinjenju zemlje, dok Tajvan smatra svojom „nepokorenom provincijom“ – koja ne može imati međunarodno priznati suverenitet i nezavisnost. S Tajvanom, zapravo, diplomatske odnose ima samo vrlo mali broj zemalja – i to onih nebitnih s gledišta utjecaja u međunarodnim odnosima. SAD također s Tajvanom nemaju službene odnose ali s njim ipak održavaju dobre „zakulisne“ političke veze. Međutim, s dolaskom Trumpove administracije na vlast intenzivirala se i američka prodaja oružja Tajvanu što izaziva oštre i upozoravajuće reakcije Pekinga vezano uz buduće američko-kineske odnose koji se sada temelje na politici „jedinstvene Kine“.

Tajvansko Vijeće za odnose s kopnenom Kinom nedavno je Kinu nazvalo „čimbenikom nestabilnosti“, koji je doveo do porasta napetosti u regiji. Također je izjavilo kako „prijetnja primjenom sile ne može pokolebati volju za zaštitu suvereniteta i demokracije 23-omilijunskog naroda Tajvana“.

Europska unija, zaokupljena brojnim unutarnjim i vanjskim problemima – uključno i onima vezanim uz Brexit, dobila je novo upozorenje iz Teherana, o tome kako je Iran spreman na novi – četvrti korak prema smanjenju svojih preuzetih obveza iz nuklearnog sporazuma (iz kojega su se SAD 8. svibnja prošle godine jednostrano povukle) ukoliko EU ne ispuni svoja obećanja Iranu. To je u ponedjeljak, 21. listopada, izjavio glasnogovornik iranskog Ministarstva vanjskih poslova Abbas Musavi.

„Teheran se nada kako će Europa ispuniti svoja obećanja“, dodao je Musavi, pozvavši pritom europske sudionice sporazuma na djelovanje neovisno o stavovima Sjedinjenih Država. Dodao je kako Iran „pozdravlja razvoj odnosa sa svim državama EU, uključno i potpisnicama nuklearnog sporazuma“.

Podsjećamo: EU je Iranu obećala uvođenje posebnog mehanizma za platni promet u trgovini s Iranom – prije svega u odnosu na uvoz iranske nafte (tzv. INSTEX), kojim bi se zaobilazile američke sankcije prema iranskom energetskom i financijskom sektoru. Taj je mehanizam već od početka ove godine spreman za start ali se o njegovom početku primjene čeka konačna politička odluka do koje, međutim, nikako ne dolazi jer se EU boji daljnjeg zaoštravanja odnosa sa SAD-om s obzirom na snažan Trumpov pritisak s uvođenjem novih carina na europske proizvode. Zbog takvog razvoja stanja tj. činjenice da preuzete obveze iz nuklearnog sporazuma time, zapravo, još jedino ispunjava sam Iran, Teheran je još sredinom ove godine upozorio na postupnu obnovu svoga programa obogaćivanja urana. A uvođenje i četvrtog po redu koraka u tom smjeru zapravo bi značilo i iransko povlačenje tj. i stvarni propast nuklearnog sporazuma, što je američki predsjednik Donald Trump želio od samoga početka i pozivao američke saveznice u EU – supotpisnice sporazuma (Njemačku, Francusku i Veliku Britaniju) na priključenje Washingtonu po tom pitanju. Međutim one to odbijaju jer je EU 5. po veličini uvoznica iranske nafte na svijetu, a osim toga radi se i o drugim razlozima gospodarske, sigurnosne i geopolitičke prirode.

Ovime EU jasno demonstrira i sve svoje slabosti kada je u pitanju njezina vanjska politika i težnja za njezinim samostalnim vođenjem – sukladno svojim interesima, koji su, ionako, svakim danom sve nejasniji i međusobno nekoordinirani pa čak i posve oprečni (poput problema s imigrantima).

Foto: preuzeto s HRT

Bivša predsjednica MMF-a i buduća predsjednica Europske središnje banke (ECB) Christine Lagarde izjavila je kako SAD riskiraju smanjenje svoje uloge globalnog lidera, i upozorila na teške posljedice trgovinskog rata s Kinom.

„Rizik, kojega ja vidim, sastoji se u tome da SAD riskiraju izgubiti vodstvo, a to bi bio užasan razvoj događaja“, kazala je Lagarde u emisiji 60 Minutes na televiziji CBS.

Pozvala je sve političare na rad kako bi se završio trgovinski rat između SAD-a i Kine, koji ozbiljno utječe na svjetsko gospodarstvo. „Ako vi smanjite gospodarski rast za jedan postotak, to će dovesti do smanjenja investicija i broja radnih mijesta, rasta nezaposlenosti i smanjenja (gospodarskog) rasta“, naglasila je buduća šefica ECB. Nepredvidljivost američkog predsjednika Donalda Trumpa, kaže dalje Lagarde, utječe na investitore da se suzdržavaju od rizika. Kazala je kako stabilnost tržišta ne smije ovisiti od ovog ili onog priopćenja na Twitteru, već teži razmišljanjima, staloženim i racionalnim odlukama. Upozorila je Trumpa i zbog pritiska kojeg vrši na američki Federalni rezervni sustav, što može stimulirati inflaciju. „Kada je razina nezaposlenosti 3,7% vi to ne želite ubrzavati sniženjem kamatne stope. Zato što se rizik, na kojega vi idete, sastoji u tome da će cijene početi rasti. Zato morate biti vrlo oprezni“, poručila je Lagarde Trumpu.

Podsjećamo: američki čelnik Donald Trump već dugo vrši snažan pritisak na vodstvo FED-a i negativno ocjenjuje njegove poteze, pozivajući ga na smanjenje kamatnih stopa.

 

Foto: preuzeto s portala Sputnik International

Pretposljednji je dan 120-satnog prekida vatre na sjevero-istoku Sirije, potpisanog ¸17. listopada u večernjim satima između Ankare i Washingtona, kojim bi se iz zone duboke 30-ak kilometara u sirijskom pograničnom teritoriju trebale povući kurdske postrojbe Narodne samozaštite – YPG uz predaju teškog naoružanja. Odgovornost za njihovo povlačenje preuzele su SAD. Proteklih je dana bilo niz incidenata i razmjene vatre ali nije korišteno tursko topništvo niti zrakoplovstvo.

Prema najnovijim informacijama s tamošnjeg terena, u jutro, 21. listopada, deseci automobila napustili su sirijski pogranični grad Ras-al-Ain, opkoljen snagama turske vojske, evakuirajući preostale borce YPG (ta se organizacija od strane Turske smatra terorističkom) i civile. Radi se o prvom koraku kurdskih pobunjenika u ispunjenju spomenutog sporazuma. Štoviše, zapovjedništvo kurdskih Sirijskih demokratskih snaga – SDF (čiju okosnicu čine upravo borci YPG, a pridruženi su im i borci asirijskih kršćana i tamošnjih arapskih plemena) izjavilo je kako nakon povlačenja iz Rais al-Aina slijedi povlačenje SDF-a iz šireg pograničnog prostora s Turskom (gdje Ankara planira osnovati tzv. sigurnosnu zonu, op. a.).

Pretpostavlja se kako će se to povlačenje obaviti do utorka na veče, kada i ističe dogovoreni prekid vatre. Uprotivnom, kako je 18. listopada izjavio turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, ukoliko Sjedinjene Države ne ispune sporazumom preuzetu obvezu o povlačenju kurdskih snaga, turska vojna operacija „Izvor mira“ nastavit će se punom snagom.

Danas je turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu izjavio kako se sutra, 22. listopada, u ruskom Sočiju održava važan sastanak za riješenje stanja u Siriji između turskog predsjednika Erdogana i ruskog čelnika Vladimira Putina. Ankara se, kaže Cavuskoglu dalje, zauzima za političko a ne vojno rijšenje sirijske krize.

 

 

 

 

Medij Business Insider, u članku autora  Christophera Woodya od 17. listopada, daje zanimljiv osvrt na najnovije događaje u Siriji iz posve drugog kuta. Naime on, poput mnogih drugih analitičara i komentatora, daje identičnu ocjenu kako nakon američkog vojnog povlačenja iz Sirije nastali vakuum popunjavaju Rusija, Sirija i Turska. Međutim, autor navodi kako su se, u vrijeme dok čitavi svijet u šoku promatra što se to dogodilo u spomenutoj bliskoistočnoj državi, vojnici američke 1. divizije iskrcali u središtu Europe. Oni će u okviru vojne vježbe „Atlantic Resolve“ („Atlantska odlučnost“, hrv.) sudjelovati u uvježbavanju brzog prebacivanja vojski u Istočnu Europu u slučaju rata s „geopolitičkim protivnikom Rusijom“.

Posebnost ovogodišnjih vježbi ogleda se u tome što je američka vojska po prvi put u povijesti smještena u nizozemskom gradu Vlissingenu, koj se nalazi 2000 kilometara od Moskve. U SAD-u taj su događaj nazvali „povijesnim“. Taj je grad osim toga odabran jer su Amerikanci željeli provjeriti geografsko i birokratsko stanje u regiji tj. oni žele dokazati kako imaju različite putove za prebacivanje vojnika u Europu. U vojnoj vježbi sudjelovat će 3500 vojnika, 85 tenkova i 120 vojnih vozila. Cilj vježbe također je i prikaz brzine i učinkovitosti NATO saveza.

Woody navodi kako oni (Amerikanci), „kao da govore: dragi Rusi, i ne pomišljajte napadati naše europske saveznike. Mi smo spremni za sve“.

Učestale vježbe američke vojske na europskom teritoriju ukazuju koliko se ozbiljno Bijela kuća odnosi prema ruskoj prijetnji. Pritom se vojska susreće s različitim problemima, od zakona i propisa, do infrastrukturnih problema koji usporavaju proces. Nedostaje svega: željezničkih pruga, cesta, mostova koji mogu izdržati velike terete i td.

Europljani nastoje otkloniti prepreke. NATO je u njemačkom gradu Ulmu otvorio zapovjedno središte za brzo prebacivanje vojske i tehnike. Koliko se u tome uspjelo pokazat će po opsegu neviđene vojne vježbe američke vojske u Europi iduće godine, u kojima će sudjelovati 37 tisuća vojnika iz 18 država, zaključuje autor.

Podsjećamo: Rusija posljednjih godinu i više dana upozorava Washington neka ne misli kako će se eventualni budući rat s Rusijom, kao i uvijek do sada, voditi isključivo na europskom i ruskom tlu. S tim u svezi ruski državni i vojni vrh često otvoreno ukazuje na funkcionalnost najnovijih ruskih oružanih sustava kojima će, u slučaju ovakvoga – crnoga scenarija, gađati američka vojna i politička zapovjedna središta, a ne američke gradove i američki narod koji nizašto nije kriv (citat Vladimira Putina).

Dakle, hladnoratovska histerija s obiju strana ne samo da je počela već se i zahuktala. U tim i takvim okolnostima, kao i u odnosima snaga, realni rat Zapad-Rusija vrlo je malo moguć, ali da su sigurnosne komplikacije na tlu Europe moguće i više je nego realno očekivati. Ne toliko zbog odnosa s Rusijom koliko zbog unutareuropskih dubioza i nesnalaženja Bruxellesa i ključnih zemalja EU u novonsatalim geopolitičkim okolnostima i odnosima snaga, kao i ugrozama regionalne i globalne razine. Je li najnovije sirijsko „zbližavanje“ američko-ruskih interesa i odnosa samo „zatišje pred buru“ vrlo će se brzo vidjeti.

A na videu ispod teksta pogledajte preludij za čitavu ovu histeriju u kojoj Europa i njezine države i narodi mogu postati najveće žrtve. U jednom biblijskom vapaju Bogu stoji i ova rečenica: „Rasprši narode koji se ratu vesele.“ Ne bismo imali ništa protiv toga!

 

 

U Izraelu se ne smanjuju reakcije i zabrinutost prošlotjednom odlukom američkog predsjednika Donalda Trumpa o povlačenju američke vojske sa sjevero-istoka Sirije i davanja „zelenog svjetla“ za tursku vojnu operaciju „Izvor mira“. Štoviše, vrlo su neugodno odjeknule nedavne Trumpove riječi o turskom predsjedniku Erdoganu – kao njegovom „dobrom prijetelju“, a s obzirom da Erdogan i izraelski premijer Benjamin Netanjahu imaju sve samo ne korektne i međusobno uvažavajuće odnose. Njih dvojica vrlo često izmjenjuju prilično grube pa i prijeteće riječi zbog čega su izraelsko-turski odnosi već niz godina vrlo loši i krajnje zategnuti po nizu pitanja – od statusa Jeruzalema, do položaja Palestinaca na teritoriju palestinske samouprave, pa do izraelske potpore Kurdima.

Zbog svega toga, nedugo nakon potpisivanja američko-turskog sporazuma o prekidu vatre na rok od 120 sati potpisanog prije tri dana u Ankari, u posjet Izraelu stigao je američki državni tajnik Mike Pompeo kako bi primirio političke strasti i strahove s izraelske strane, s obzirom kako službeni Jeruzalem  smatra da ga na sirijskom terenu sada samoga ostavlja njegov najveći saveznik – SAD i da nastali vakuum još više može biti popunjen (pro)iranskim vojnim snagama, ovoga puta i na sjevero-istoku Sirije.

S tim u svezi objavljujemo dijelove zanimljivog komentara Raphaela Ahrena u uglednom izraelskom mediju The Tames of Israel, pod naslovom „As US withdraws, Jerusalem spooked by Moscow’s growing control over Middle East“, od petka, 18.10.2019.

Rafael Ahren, politički komentator toga medija, navodi kako u nastaloj situaciji Rusija postaje dominirajuća globalna država koja sudjeluje u vojnim odnosima na Bliskom istoku. Ovoga je tjedna ruska vojska ušla u američke vojne baze na sjeveru Sirije nakon povlačenja američkih vojnika, navodi autor, što se može promatrati kao predaju regionalne hegemonije. U Jeruzalemu su, navodi Ahren dalje, mnogi zabrinuti odlukom Washingtona o postupnom povlačenju iz tog dijela svijeta, što je započeto još u vrijeme Obamine administarcije. To može ohrabriti izraelske neprijatelje, poput Irana i njegovih saveznika u Libanonu, Siriji, pojasu Gaze i td.

Niz izraelskih političara zabrinut je da Moskva može iskoristiti rakete „zemlja-zrak“ protiv izraelskih zrakoplova koji napadaju sirijske objekte, što bi u stvarnosti značilo i kraj izraelske kampanje protiv Teherana i njegovih namjera da se približi izraelskim granicama. Drugi pak u ovoj novoj vodećoj ulozi Rusije vide mogućnost za uspostavu izraelsko-iranskog suživota, koji bi onemogućio eskalaciju prikrivenog rata između dviju država.

Kako bi proanalizirali posljedice nove geopolitičke realnosti za Izrael, stoji dalje u tekstu, bilo bi potrebno shvatiti zašto se Moskva uopće odlučila na snažni ulazak na Bliski istok, a izraelski analitičeri se čak niti u tome ne slažu.

Tako Amos Yadlin, predsjednik Instituta za istraživanje nacionalne sigurnosti Sveučilišta u Tel Avivu (Tel Aviv University’s Institute for National Security Studies – INSS) navodi 8 glavnih razloga zašto se Putin odlučio za aktivni ruski ulazak na Bliski istok:

1.      učiniti Rusiju opet velikom;

2.      ponovo postati utjecajna država nakon što SAD nisu dozvolile Moskvi sudjelovati (u procesima) u Egiptu (1973.), Iraku (2003.), Libiji (2011.) i izraelsko-palestinskom mirovnom procesu;

3.      smanjiti utjecaj SAD-a;

4.      pokrenuti bliskoistočne karte u sukobu s Ukrajinom;

5.      kontrolirati luke i zračne baze, o čemu je maštao još ruski car;

6.      testirati rusko naoružanje proizvedeno posljednjeg desetljeća;

7.      spasiti sirijskog predsjednika Assada i svijetu pokazati da Rusi ne ostavljaju svoje saveznike;

8.      i konačno, ratovati protiv džihadista u Siriji a ne na Kavkazu.

Rusija, smatra Yadlin, ne namjerava obvezno preuzeti ulogu „poštenog posrednika“ između neprijateljskih strana na Bliskom istoku, ali ona teži dobrim odnosima sa svima. „Svi neprijatelji na Bliskom istoku imaju dovoljno dobre odnose s Rusijom: Saudijska Arabija i Iran, Izrael i Palestinci, Kurdi i Turci i td“, smatra dalje Yadin, koji je, to je važno naglasiti, bivši šef izraelske vojne obavještajne službe. On također navodi kako Rusiju ne treba promatrati kao regionalnog hegemona. Prije će takvu titulu željeti preuzeti Turska, Izrael, Saudijska Arabija i Egipat. Jer i sada Amerikanci imaju više vojnih snaga na Bliskom istoku nego Rusija. Ali navodi on dalje, „Amerikanci imaju više snaga (na Bliskom istoku) ali manje želje da ih iskoriste. Uspijeh Rusije ogleda se u sposobnosti iskorištavanja neznatnih snaga s odlučnošću i pravilima koordinacije, koje samo oni sebi mogu dozvoliti, s pravom veta u Vijeću sigurnosti UN-a i domoljubne atmosfere kod sebe doma“.

 

 

Američki predsjednik Donald Trump optužio je vrh Demokratske stranke da predstavlja ugrozu po „samu demokraciju“.

„Što više postiže Amerika, tim više mržnje i gnjeva iskazuju ti poludjeli demokrati. Oni su luđaci“, izjavio je Trump sinoć, 17. listopada, u American Airlines Center u Dallasu (info: Reuters). „Bezumna Nancy (Pelosi, predsjednica Kongresa iz redova demokrata, op. a.). Na stol je stavila i samo preživljavanje američke demokracije. … Ali mi to nikada nećemo dozvoliti“, kazao je Trump.

Trumpov govor u Dallasu za cilj je imao motivirati ključni elektorat u Texasu, u kojemu je on 2016.g. odnio pobjedu, a prema prognozama to će mu uspijeti i iduće godine. Štoviše, birači u toj američkoj saveznoj državi za demokratskog predsjedničkog kandidata nisu glasovali još od 1976.g. i pobjede Jimmya Cartera. Ali porast demokratskih simpatizera u velikim teksaškim gradovima, poput Austina i Houstona, ovoga puta borbu može učiniti znatno napetijom negoli je to bilo do sada.

Smatra se kako Trump neće moći ponovo pobijediti u utrci za Bijelu kuću ukoliko ne osvoji glasove 38 elektorata te države. U svoje dvije kampanje u Texasu Trump je uspio prikupiti 5,5 milijuna dolara za svoju novu predizbornu utrku i u korist Nacionalnog vijeća Republikanske stranke.

 

Foto: preuzeto s portala visualcapitalist.com

Ukrajina poduzima mjere za odvajanje od ruskog energetskog sustava, izjavio je u petak, 18. listopada, ukrajinski zamjenik ministra energetike i ekologije Vtaliy Shubin.

Trenutačno Ukrajina kupuje električnu energiju prema sporazumima s Rusijom i Bjelorusijom.

„Mi poduzimamo sve mjere za što brže povlačenje iz energetskog sustava Rusije, ali to sada nije moguće. Nadam se kako u slijedeće tri godine mi možemo stvoriti tehničke i ekonomske pretpostavke za ujedinjenje s Europom“, izjavio je Shubin.

Japan se ne želi priključiti američkoj koaliciji za zaštitu plovidbe Perzijskim zaljevom i Hormuškim tjesnacem, već se odlučio za samostalnu misiju u Hormuškom tjesnacu, gdje će otpraviti svoje pomorske snage, izvijestila je u petak, 18. listopada, japanska novina Asahi Shimbun.

Podsjećamo: Tokio ne želi ući u američku koaliciju zbog svojih tradicionalnih i čvrstih veza s Iranom koje ne želi pokvariti (vidi link ispod teksta). Japanska vlada je i ranije prednost davala diplomatskim metodama u riješavanju tzv. iranskog problema, što je i razumljivo s obzirom da je Japan, poslije Kine, najveći uvoznik iranske nafte na svijetu i sigurno mu nije u interesu zauzimati neprijateljski stav prema Teheranu samo zato što to čini Washington nakon jednostranog povlačenja SAD-a iz sporazuma o iranskom nuklearnom programu i uvođenja strogih sankcija protiv te zemlje, uključno i onih energetskih.

U lipnju ove godine u posjetu Teheranu boravio je i japanski premijer Shinzo Abe, upravo u jeku krize američko-iranskih odnosa.

Japan ne želi u američku protuiransku koaliciju u Perzijskom zaljevu i prednost daje diplomaciji

 

 

 

Američki predsjednik Donald Trump maloprije je izjavio kako iz „Turske stižu odlične vijesti“ i da će „milijuni života biti spašeni“.

Podsjećam kako je u četvrtak posljepodne održan sastanak američkog potpredsjednika Mike Pencea s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom. Razgovaralo se „iza zatvorenih vrata“ tj. daleko od ušiju novinara i objektiva kamera. Nakon tog sastanka razgovarale su američka i turska delegacija u proširenom formatu, a tema razgovora bilo je, naravno, stanje u Siriji.

Ionako loši odnosi između SAD-a i Turske naglo su se zaoštrili nakon što je 9. listopada počela turska vojna operacija „Izvor mira“, koja se za Donalda Trumpa na domaćem terenu i u odnosu sa saveznicima pretvorila u pravi politički „izvor rata“, gdje je on bio primoran nakon početnog davanja „zelenog svjetla“ turskoj operaciji kroz različite verbalne akrobacije braniti svoju odluku, a retoriku prema Ankari zaoštriti do rijetko viđenih razmjera: od „potpunog uništenja turske ekonomije“ do upućenog pisma Erdoganu da će „biti glup“ ako ne prihvati američku posredničku ponudu.

U svakom slučaju najnovije Trumpove riječi bude nadu u postizanje kompromisa i mira na sirijskom terenu. Hoće li se ili ne u potpunosti objaviti današnji sadržaj razgovora Erdogan-Pence za sada nije poznato ali će taj razgovor, nedvojbeno, omogućiti svrsishodnost planiranog sastanka Donalda Trumpa s turskim čelnikom Erdoganom 13. studenog u Washingtonu, što smo na portalu Geopolitika News već ranije označili kao ključni datum za određivanje sveukupnih budućih američko-turskih odnosa – bilo u pozitivnom bilo u negativnom smijeru (vjerujem u onom prvom). U svakom slučaju najnovija „velika igra“ oko Sirije vjerojatno je dio puno šire diplomatske platforme između ključnih globalnih i igrača na sirijskom terenu.

I upravo je stigla potvrda koja budi optimizam: SAD i Turska dogovorile su se o prekidu vatre u Siriji, kao rezultat sastanka Erdogan-Pence. Mike Pence je izjavio kako je dogovoreno da SAD omoguće povlačenje kurdskih snaga. Demarkacijska linija iza koje će se kurdske snage povući prolazit će na 30-ak kilometara od sirijsko-turske granice u dubinu sirijskog teritorija.

Ukoliko ćemo iskreno a moramo, upravo je to bilo i dogovoreno ljetošnjim sporazumom Ankare i Washingtona o zajedničkom formiranju sigurnosne zone, ali to nije bilo izvršeno s američke strane, nakon čega je Turska i odlučila samostalno pokrenuti svoju operaciju.

Mike Pence je izjavio kako SAD pritom neće poduzimati vojne korake na sjevero-istoku Sirije i da će se ograničiti na diplomaciju. Obećao je kako SAD neće uvoditi dodatne sankcije protiv Turske zbog Sirije i da je predsjednik Trump spreman opozvati ranije uvedene sankcije protiv Ankare. Dakle – potpuna politička (i vojna, u ograničenom smislu riječi, naravno) pobjeda Erdogana i potvrda njegovog genijalnog političkog instinkta i osjećaja za nastale globalne geopolitičke promjene.

U kontekstu ove vijesti naglašavam kako se danas u Ankari, u predsjedničkoj palači sastao glasnogovornik i glavni pomoćnik turskog predsjednika Ibrahim Kalin s ruskom delegacijom predvođenom posebnim izaslanikom ruskog predsjednika za Siriju Aleksandrom Lavrentevom. Razgovaralo se o strateškim pitanjima ali prije svega o turskoj operaciji „Izvor mira“ u Siriji. Dvije su se strane ponovo suglasile o nužnosti očuvanja teritorijalne cjelovitosti Sirije.

Dakle možemo zaključiti slijedeće: konture ove „velike igre“ već su posve vidljive. Turska će dobiti traženu sigurnosnu zonu (za što su tihu dozvolu već ranije dobile od Moskve i Teherana kroz njihove političke izjave „o razumijevanju“ za tursku zabrinutost za svoju sigurnost; Rusija i sirijska vojska prelaze Eufrat i nadziru stanje na istoku Sirije južno od spomenute zone, a Sjedinjene Države se iz vojene igre na tlu Sirije definitivno povlače (ne i političke), što je jučer najavio i sam Trump govoreći kako SAD više nemaju što tražiti u toj zemlji koja je sada briga Damaska i Rusije i da SAD ne namjeravaju ratovati za tu zemlju protiv svog saveznika – Turske.

Nedvojbeno je kako će ovakav rasplet stanja, ukoliko se, naravno, na kraju tako na terenu sve i posloži a vjerojatno hoće, od strane različitih svjetskih političara i analitičara biti tumačen različito: od onih koji će tvrditi kako se radi o američkoj mudroj odluci da očuva dobre odnose s Turskom, do onih koji će smatrati kako se radi o Trumpovoj kapitualciji i izdaji američkih interesa u korist Rusije. Osobno sam sklon prvoj verziji, koja je i sukladna Trumpovoj, još u prosincu prošle godine objavljenoj novoj vanjskopolitičkoj sigurnosnoj strategiji koja se temelji na američkom povlačenju iz neposrednih vojnih sukoba, ne samo na Bliskom istoku, i prepuštanje ratova onima (uključno i američkim saveznicima) koji to sami žele, uz obilatu američku pomoć kroz isporuke naoružanja – naravno, ne besplatnu!

Zoran Meter: TRUMPU NEVAŽNO TKO ĆE SPASITI KURDE: „RUSIJA, KINA ILI NAPOLEON BONAPARTE“

U pozadini britanskog povlačenja iz Europske unije nije samo zaštita novostvorenoga britanskog carstva poreznih oaza u čijem središtu je sam poslovni div City of London, nego i nesmiljeni rat financijskih središta moći za nadzor financijskih tijekova suvremenoga svijeta  i udjela u globalnoj financijskog industriji.

Nakon otvaranja pitanja Brexita planuo je rat između britanskog  financijskog  središta City of London i njemačkog Frankfurta za privlačenje i kontrolu kapitala.

U igri je  nezamislivo veliki novac. Procjenjuje se kako je ulog oko kojega se vodi nadmetanje vrijedan oko 46 bilijuna eura i stoga se obje strane, i London i Berlin, grčevito bore  da što veći dio bogastva privuku u svoja financijska središta.

Bilijuni eura koji se vrte u igri s Brexitom samo su još jedan pokazatelj  istinitosti tvrdnje da je Brexit najveći  geoekonomski i geopolitički događaj u Europi nakon pada Berlinskog zida. Stoga infantilne prezentacije vodećih medija o britanskoj zbunjenosti i očaju s neskrivenim sugestijama o nadmoći Europske unije nemaju blage veze s pameću i stvarnim činjenicama, i služe isključivo u propagandne svrhe s ciljem prikrivanja pred javnošću značaja događaja koji je pokrenut  mimo volje vodeće politike Europske unije i koji Bruxelles pokušava kontrolirati. Tko god imao prednost u nadmetanju i tko god prevladavao u započetom nepovratnom procesu odvajanja Ujedinjenog Kraljevstva od Europske unije, dakako ukoliko ne dođe do radikalnih zaokreta, preuzima tešku odgovornost za moguće katastofalne posljedice, ne samo za zaraćene strane nego i za cijelu Europu. Krene li sve po zlu posljedice bi mogle biti nesagledive, kako ekonomske, tako u nastavku eventualanih rizičnih zbivanja i političke,  a na koncu i sigurnosne.

Berlin priželjkuje i potiče preseljenje brojnih banaka i drugih financijskih institucija iz Londona u  Frankfurt na Majni – svoje i EU financijsko središte u kojem je i sama Europska središnja banka,  kako bi ono postalo najjače bankarsko središte u Europi. Njemačka politika procjenjuje da će zbog Brexita doći do masovnog preseljenja financijskih institucija koje su sada smještene u Londonu u Frankfurt. Na tome Njemačka i Europska unija rade  od same objave referendumskih rezultata o Brexitu, znajući da će do izlaska Ujedninjenog Kraljevstva iz Europske unije sigurno doći, da je to samo pitanje vremena i modaliteta i ne žele  propustiti šansu koja im  se pruža. U tu svrhu Europska unija je donijela propise prema kojima se financijske transakcije unutar EU mogu samo obavljati od strane pravno neovisnih financijskih subjekata unutar neke države članice EU. Europski mediji prethodnih godina uporno  su izvjećivali javnost kako se očekuje „veliki financijski stampedo iz Londona prema   Frankfurtu“ („Der Spiegel“- 17. listopada 2016. godine),  i „kako  su pred Londonom olujna vremena“, kako u siječnju 2017. godine predviđa vodeći njemački poslovni list „Handelsblatt“. Već u rujnu 2018. godine  „Frankfurter Allgemeine Zeitung“ optimistički objavljuje da finacijsko središte Frankfurt raste. Tada, u rujnu prošle godine,  njemačka kancelarka Angela Merkel pružila je punu političku potporu privlačenju kapitala iz Londona prema Frankfurtu izjavljujući kako će “savezna vlada podržati Frankfurt i saveznu državu Hessen u njihovoj  daljnjoj pretvorbi u atraktivno njemačko i europsko  financijsko  središte, sposobno privući nove poslove“. Tvrdilo se da će, primjerice, američka investicijska banka Goldman Sachs smanjiti broj svog londonskog osoblja na pola, da se švicarska UBS priprema preseliti najmanje tisuću svojih zaposlenika iz Londona na kontinent. Procjene financijskih institucija i savjetnika, kao i europskih tiskovina, tvrdile su da bi London mogao izgubiti zbog Brexita oko 70 tisuća od približno 400 tisuća radnih mijesta u financijskom sektoru koliko ih je imao prema podacima iz 2014. godine. London se s New Yorkom, inače,  izmjenjuje na položaju prvog i drugog globalnog financijskog centra. Iako je Frankfurt uspio napredovati do desetog mjesta on debelo zaostaje za britanskom metropolom, a napuštanje Ujedinjenog Kraljevstva članstva u EU otvorilo je očekivanja da bi Frankfurt mogao napredovati na toj listi globalnih financijskih igrača.

London poduzima protumjere  kako bi kapital zadržao u svojim rukama što mu,  kako se čini, i nije pretjerano teško,  jer je u daleko manjoj mjeri ograničen financijskom regulativom nego Njemačka i Europska unija. Uostalom, cijela konstrukcija britanskog  financijskog poslovanja temelji se na deregulaciji tržišta i pretvaranju Ujedinjenog Kraljevstva i njegovih prekomorskih jurisdikcija u veliku poreznu oazu ili porezno utočište.

Iako se unaprijed Ujedinjeno Kraljevstvo prikazuje kao gubitnika, i Europska unija je izložena jednako visokom riziku koji sa sobom, uostalom, nosi svaki rat, pa tako i ovaj za nadzor bogatstava između Londona i Frakfurta.

Čini se kako je, barem za sada, priželjkivani  masovni bijeg kapitala iz Londona prema Frakfurtu izostao i da opcije Njemačke i  Europske unije u procesu raskida s Ujedinjenim Kraljevstvom u ovome trenutku i nisu tako sjajne kakvima se žele prikazati. Brexit će za trećinu smanjiti udio Europske unije na tržištima kapitala, a što se tiče same Njemačke vrlo vjerojatno će preusmjeriti odnose unutar EU u korist Francuske. Konkretno, Brexit će zbog odlaska Ujedinjenog Kraljevstva umanjiti udio EU na globalnom tržištu kapitala na razinu od 14 posto, što je otprilike 1/3 udjela SAD-a i približno jednako udjelu Kine. Povlačenjem Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije ekonomija EU bit će još više izložena bankarskom sektoru, a kako je London zauzimao prvo mjesto u bankarskom i financijskom sektoru Europske unije s 31 posto udjela, nakon njegova odlaska pozicija Ujedinjenog Kraljevstva prebacit će se na Francusku koja ima 24 posto udjela u ukupnim aktivnostima na tržištu kapitala Unije. Njemačka će, tako, na tom području biti iza Francuske, jer na tržištu kapitala Europske unije sudjeluje s 19 posto. Promjena pozicija i izbijanje Francuske na prvo mijesto udjela na financijskom tržištu EU neizbježno će dovesti i do debalansa do sada uspostavljenih odnosa između Francuske i Njemačke kao okosnice cijele geoekonomske i geopolitičke konstrukcije Europske unije.

Unatoč naporima Berlina i Europske unije da potakne banke i druge financijske institucije da se zbog Brexita presele iz Londona u Frankfurt i druga središta financijske moći Europske unije preseljenja su bila minimalna. Tako početkom ove godine  novinska agencija, specijalizirana za financije –  „Bloomberg“ otkriva da financijske institucije poput  JPMorgan Chase & Co.  i Deutsche banke planiraju u ovome trenutku  na europski kontinent iz Ujedinjenog Kraljevstva preseliti svega 400  do 500 radnih mijesta, što je jedva deset posto od najava iz 2016. godine. Tada su financijski stručnjaci tvrdili da će London vjerojatno izgubiti više od 200 tisuća radnih mijesta u financijskom sektoru. Sada savjetnici iz tvrtke za financijski konzalting „EY“ predviđaju da će iz britanskog financijskog sektora u preostalih 27 članica Europske unije biti preseljeno 7 do 10 tisuća radnih mijesta. Tako će, zapravo, London izgubiti manje od Deutsche banke koja je zbog svoje krize već objavila da će ukinuti 18 tisuća radnih mijesta,  od čega možda čak 6 tisuća u Njemačkoj.

Prema posljednjim procjenama, u rujnu 2019. godine financijski sektor u Londonu zapošljava 700 tisuća ljudi, dok Frankfurt, koji vodi rat s britanskom prijestolnicom i pokušava profitirati od Brexita zapošljava oko 70 tisuća ljudi. Očito London i dalje drži prednost u velikom  ratu za financijska tržišta koji se vodi između  Londona i Frankfurta.

Ustvari London, kao financijsko središte u nekim je aspektima postao još važniji. Ulaganja u britanske „fintech tvrtke“ prasla su za 153 posto. Ona su, naime, u 2017. godini iznosila više od 1,6 milijardi dolara, a u 2018. godini dostigla su iznos od 3,3 milijarde dolara što je čak 56 posto ukupne vrijednosti uložene u taj financijski sektor u cijeloj Europi. Financijska tehnologija, koja se često skraćuje nazivom fintech, je korištenje novih tehnologija u cilju konkuriranja  tradicionalnim financijskim metodama u pružanju financijskih usluga. Fintech je nova financijska industrija koja primjenjuje tehnologiju za poboljšanje financijskih aktivnosti. Pojmom „fintech“  također se može obuhvatiti bilo koje novo tehnološko riješenje koje poboljšava procese financijske usluge u skladu s različitim poslovnim situacijama u realnom vremenu.

Brexit nije bezazlena igra izazvana zbunjenim, neinformiranim i, kako neki kažu politički nepismenim britanskim glasačima, nego je pažljivo osmišljen dugoročni proces repozicioniranja Ujedinjeng Kraljevstva na globalnoj razini, premještanjem težišta njezinog djelovanja s europskog kontinenta na pomorske sile SAD, Australiju i sustava tkzv. anglosfere. Potrebno je znati da već danas taj sustav savezništava koji se neformalno naziva „Five Eyes“ koji čine Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, Australija, Novi Zeland i Kanada, ima izgrađen učinkoviti specijalni sustav razmjene obavještajnih informacija koje se ne dijele s drugim partnerima, čak niti sa članicama NATO-a. Britanska strategija odavno je bila držati distancu od Europe izgradnjom tog posebnog vojnog i obavještajnog odnosa sa SAD-om i drugim članicama anglosfere.  Upravo tu strukturu Velika Britanija vidi kao alternativu Europskoj uniji. Ona je pravi cilj britanskog napuštanja Europske unije. U njoj neće biti ograničena njemačkim utjecajem i finacijskom regulativom pa će slobodno moći razvijati svoje off-shore poslovanje kao temelj svog financijskog sustava i izvor nepresušnog bogatstva, jer jednostavno rečeno, dok je na svijetu lupeža među državnicima, poreznih bjegunaca, kriminalnih i terorističkih  struktura bit će potrebe spremanja njihova novca u sigurna utočišta. A Ujedinjeno Kraljevstvo i njegove financijske institucije već široko reklamiraju svoje nove mogućnosti poslovanja po tom smjeru koje će im otvoriti izlazak iz EU.

Nije zanemariva niti gospodarska moć toga bloka sa SAD-om, Australijom, Novim Zelandom i Kanadom, koji će u budućnosti biti formuliran kao prilično labavi ekonomski i sigurnosni savez. Kada mu se pridruži Ujedinjeno Kraljevstvo i kada  sklopi planirani specijalni trgovinski sporazum sa SAD-om kao svoj prvi korak u integraciji, njegova težina u svjetskim poslovima bit će ogromna. Prema „World Economic Outlocku“ za 2019. godinu, objavljenom od strane Europske komisije, blok Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a, Kanade, Australije i Novog Zelanda ima ukupni BDP od 27,5 bilijuna dolara, a BDP čitave Europske unije gotovo je upola manji i iznosi 15,9 bilijuna dolara.

Taj kompleks anglosfere, potpuno je izvjesno, nakon izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije pokušat će kontinentalno izolirati Europsku uniju predvođenu Njemačkom, ometati njezine smjerove projekcije geoekonomske i geopolitičke moći prema Aziji i pokušati umanjiti njezin utjecaj na globalnoj razini, kako ne bi postala globalni igrač sposoban ugroziti interese SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i njima pridruženih sila i saveznika.

Mario Stefanov: BREXIT – PANIČNI BRITANSKI BIJEG S VREĆAMA PRLJAVOG NOVCA