U srijedu, 22. svibnja, šefovi država Rusije, Njemačke i Francuske  telefonski su razgovarali o stanju na Bliskom istoku, Siriji, Libiji, ali ipak najviše o Iranu i nastaloj krizi u zoni Perzijskog zaljeva. Predsjednici Vladimir Putin, kancelarka Angela Merkel i predsjednik Emmanuel Macron u razgovoru su potvrdili svoju daljnju privrženost gospodarskoj suradnji i trgovini s Iranom i ukazali na važnost očuvanja nuklearnog sporazuma s tom državom, potpisanog u srpnju 2015.g., iz kojeg su se Sjedinjene Države u svibnju prošle godine jednostrano povukle a protiv Teherana uvele sankcije. Taj je dokument i njegovo očuvanje jučer označeno kao ključni čimbenik očuvanja međunarodne sigurnosti i stabilnosti.

Ovoj vijesti treba dodati i onu prošlotjednu, kada je u Bruxellesu o istoj temi s europskim šefovima diplomacije razgovarao američki državni tajnik Mike Pompeo, ne baš uspješno kada je riječ o europskoj potpori američkim potezima prema toj bliskoistočnoj zemlji.

Iz ovakvog razvoja događaja i intenzivirane međunarodne diplomatske aktivnosti, proizlazi, kako glavni europski čelnici ponovno igraju na kartu  Moskve, kao ozbiljnog posrednika u ukviru obuzdavanja Teherana u smislu eventualnog pokretanja njegovih ishitrenih poteza, ali i „smekšavanja“ agresivne američke politike prema Iranu koja bi mogla završiti katastrofalnim posljedicama ukoliko bi rezultirala otvorenim ratom u regiji (do čega, odmah želim reći, neće doći). Sam Bruxelles u svemu je ovome nemoćan, ali, kao i obično, voli glumiti aktivnog „igrača“, kojega, međutim, spoznavši njegove stvarne vanjskopolitičke mogućnosti sve manje uvažavaju na međunarodnoj političkoj sceni. A u konkretnom slučaju, po pitanju Irana, Bruxelles, iako pruža načelnu političku potporu spomenutom sporazumu, nema snage čak niti realizirati ono što je do ne tako davno glasno najavljivao poduzeti, kao protuodgovor na američke sankcije protiv Teherana: pokrenuti vlastiti, alternativni sustav naplate u trgovinskim odnosima s Iranom, prije svega po pitanju kupnje njegove nafte (EU je 5. po veličini uvoznica iranske nafte na svijetu), čime bi se spriječio udar američkih sankcija na tvrtke koje u tome sudjeluju. A sve to neovisno i o tome što bi Bruxelles u tome podržali i Moskva i Peking. Strah od SAD-a za njega je ipak prevelik.

Ruska diplomacija sebe u ovoj situaciji ponovo smatra nezamjenjivom iako sama, naravno, ništa ne može riješiti, ali je isto tako svjesna da se i bez nje ne može riješiti baš ništa. Osim toga, ovdje treba biti potpuno realan i kazati kako se odredbe nuklearnog sporazuma ipak, i godinu dana nakon američkog povlačenja svejedno provode, ali, paradoksalno (s obzirom da ga SAD snažno pritišću i sankcijama i prijetnjama ratom), isključivo zahvaljujući samome Iranu koji nije reagirao ishitreno i odmah demonstrativno poduzeo protumjere (iako je stimulativni dio za ispunjenje njegovih obveza iz sporazuma naprasno ukinut tj. nije nastavljeno postupno ukidanje protuiranskih sankcija, već, naprotiv, njihovo vraćanje, čak i pojačavanje!). Tu je bitno naglasiti kako i Iran, sukladno tom istom sporazumu, također ima pravo na svoje povlačenje iz njega ili, u blažoj varijanti, samo na djelomično ispunjenje svojih preuzetih obveza u slučaju neispunjavanja obveza od strane drugih supotpisnika!

Iran je nedavno i najavio poduzimanje takvih poteza, poput postupnog obogaćivanja urana (još uvijek do dozvoljenih granica!), ali opet vrlo oprezno i odgovorno, dajući prije toga šansu Europskoj uniji za pružanje aktivne potpore očuvanju nuklearnog sporazuma – ne samo deklarativno, već i konkretnim, praktičnim potezima. A najvažniji od njih svakako je aktiviranje obećanog europskog posebnog mehanizma za bankovne naplate s Iranom tzv. INSTEX (Instrument in Support of Trade Exchanges). Ali on za sada postoji samo na papiru jer Bruxelles za operacionalizaciju istoga nema hrabrosti, bojeći se američkih protumjera u ionako složenim američko-europskim odnosima i  neizvjesnom političkom raspletu u EU nakon predstojećih izbora za Europarlament. EU sada nudi pomoć Iranu u medicinskoj opremi, lijekovima i sl. tj. onim proizvodima koji ionako ne podliježu američkim sankcijama, što Teheranu nikako nije dovoljno. Njemu je bila, jest i ostat će bitna jedino nafta i mogućnost njezinog slobodnog izvoza, jer upravo od toga ovisi najveći dio njegovog gospodarstava. A izvoz nafte je baš ono čega ga žele lištiti Sjedinjene Države.

U tim i takvim okolnostima postavlja se pitanje: može li Moskva kroz svoje posredništvo uvjeriti Bruxelles u nužnost operacionalizacije INSTEX-a ili ne može? Jer s Teheranom po tom pitanju Rusija, zapravo, i nema što govoriti, što proizlazi iz ranije navedenog u tekstu. A upravo iz ovog ključnog pitanja proizlazi i sva sadašnja histerija Washingtona, uključno i sve njegove ratne igre u Perzijskom zaljevu i prijetnje Iranu potpunim uništenjem (kako se, nedavno, osobno izrazio i sam američki predsjednik Donald Trump).

Zaključak:

SAD su snažno izdramatizirale sigurnosni problem Irana i podignule ga na neviđenu razinu, (šok po Bijelu kuću stigao je 14. svibnja kroz neočekivanu i javnu, potpuno kontradiktornu izjavu britanskog generala i zapovjednika savezničke operacije „Inherent Resolve“ (OIR) na Bliskom istoku Christophera Ghike, kako nije primjećena nikakva pojačana iranska prijetnja niti u Iraku niti u Siriji, zbog čega Kongres od Trumpa sada traži žurna objašnjenja i dokaze, i tvrdi kako neće izdati dozvolu za rat protiv Irana bez njihove dostave!) „Opsani“ Iran sada prijeti svima, ne samo Bliskom istoku, tvrdi Washington i u regiju šalje svoje novo suvremeno naoružanje, povlači svoje diplomate iz Bagdada i Erbila (Irački Kurdistan), njegovi regionalni saveznici u Rijadu i Tel Avivu stalno zapomažu i traže pomoć međunarodne zajednice za spas od „pomahnitalog“ Teherana i sl. U tim i takvim okolnostima Mike Pompeo je prošlog tjedna otišao u Bruxelles, gdje je govorio o potrebi jednistvene protuiranske politike, a njegov nedavni dolazak u Soči, gdje je ruskom kolegi Sergeyu Lavrovu također govorio o ugrozi Irana (u razgovoru s predsjednikom Putinom Pompeo je uglavnom šutio i slušao), Europskoj je uniji samo trebao pojačati dojam sveukupne dramatike.

I uopće ne treba sumnjati da će Bruxelles popustiti i da će odustati od primjene platnog instrumenta INSTEX u trgovini s Iranom, a to znači i o od njegove nafte, zbog straha od američkih sankcija. A njemačka kancelarka Angele Merkel nedavno je izjavila kako se EU nalazi u procesu svog daljnjeg razvoja prema postizanju političkog jedinstva, i da je ono sada puno jače nego li je to bilo uoči američke vojne intervencije u Iraku. Drugim riječima dala je do znanja kako EU sada još nije spremna (čitaj: nema jedinstva) poduprijeti Iran u njegovim zahtjevima da Bruxelles nastavi podupirati sporazum o iranskom nuklearnom programu i na praktičnoj a ne samo deklarativnoj razini. A Washington je sasvim sigurno „nanjušio“ europski strah i više mu, vjerojatno, neće biti dovoljna neka EU „neutralnost“ i „nečinjenje“, već će tražiti i njezino potpuno povlačenje iz sporazuma s Teheranom i tome priklanjanje američkom potezu kojeg je Washington prošle godine jednostrano povukao. Jer SAD ne žele po pitanju iranske politike u međunarodnoj zajednici ostati usamljene (potpora njihovih arapskih vazala i, naravno Izraela, u tome im ne znači previše – EU je ipak nešto drugo!)

A da bi u tome uspio Washingtonu, sada, više nego ikada treba, koliko god to čudno zvučalo, pomoć samog Teherana – preciznije, trebaju mu iranske prijetnje ratom protiv svih, kao i njegovo povlačenje iz nuklearnog sporazuma ukoliko ga EU u praksi ne podrži tijekom idućih još 50-ak dana, koliko joj je preostalo za odgovor nakon njegovog zadanog dvomjesečnog roka.  Washingtonu treba iranski „neposluh“ i iranska „opasnost“ da bi slomio otpor najslabije karike u lancu najmoćnijih globalnih igrača – Europske unije – i konačno je uveo u orbitu svoje bliskoistočne politike. Velika je to igra američke administracije i Pentagona u kojoj bez ispaljenog metka mogu puno dobiti. Jer totalni rat protiv Irana SAD ionako prve nikada neće pokrenuti.

Međutim, u ovako zacrtanom scenariju Washingtona ipak se minorizira odlučnost Irana za radikalizaciju poteza nakon što i EU „šaptom padne“. Naime, potpuno sam siguran da će Teheran u tom slučaju i sam napustiti spomenuti nuklearni sporazum i vratiti se punom razvoju svog nuklearnog programa, a što će opet morati izazvati reakciju SAD-a i Izraela koji se tome oštro protive. Pošto, osim sankcija, oni više nemaju političkih i ekonomskih instrumenata za pritisak na Teheran, ostaje samo vojna opcija, ali nju Pentagon pod svaku cijenu želi izbjeći. I opet smo na početku: ili kaos ili dogovor? A uvlačenje Sjedinjenih Država u iscrpljujući rat s Iranom (kojeg SAD konvencionalnim oružjem nikako ne mogu dobiti iako  mogu Iran dobrano razoriti, ali uz opasnost od isto takvog razaranja američkih bliskoistočnih baza i pomorskih snaga) možda samo čekaju drugi globalni igrači da bi oko svojih prostora rasčistile situaciju sebi u korist, poput Rusije i Kine. Iz ovakvog kuta gledišta čini mi se kako se Trumpova administracija po pitanju Irana i Bliskog istoka, općenito, previše olako dala uvući u izraelske scenarije, i da sada, zapravo, više i nema prave izlazne strategije iz nastale uzavrele situacije, iz koje bi se mogla povući očuvanog obraza, a kako je to ipak uspjela po pitanju Sjeverne Koreje. Tamo je, nakon prvotnih prijetnji uništenjem te zemlje neviđenim „mačem i ognjem“, Trump ipak na kraju osigurao dva summita s „mladim vođom“ (iako u njima nije dobio ama baš ništa od prethodno traženoga). Summit Trump-Rouhani? Možda, ali vrlo teško! Jer Iran je ipak puno veći i puno tvrđi orah i od Sjeverne Koreje i od Venezuele. A i nije tako usamljen niti u regiji niti globalno gledano.

 

Njemačka vlada „primila je na znanje“ izjave Sjedinjenih Država o uvođenju sankcija protiv projekta „Sjeverni tok 2“ ali ih ne namjerava podržati, izvijestio je Reuters pozivajući se na njemačko Ministarstvo ekonomije i energetike.

Naime, američki ministar energetike Rick Perry je 21. svibnja u Kijevu izjavio kako će Kongres uskoro pripremiti zakonski prijedlog o sankcijama prema tvrtkama povezanim s projektom plinovoda „Sjeverni tok 2“ (vidi poveznicu ispod teksta).

Te bi se sankcije, osim u odnosu na tvrtke-investitore, sada primarno odnosile na europske tvrtke-izvođače radova, prije svega polagače podmorskih plinovodnih cijevi po dnu Baltičkoga mora. Radi se o velikim tvrtkama iz Italije i Švicarske „Saipem“ i „Allseas Group“.

Podsjećamo: do sada je položeno više od 1200 kilometara ukupne trase dvocjevnog plinovoda „Sjeverni tok 2“, što je oko 51% njegove ukupne duljine. Također je pribavljen i najveći dio financijskih sredstava za njegovo dovršenje, koje je planirano za kraj ove ili početak iduće godine. Problem predstavlja još samo Danska, koja jedina od zemalja kroz čije bi teritorijalne vode prolazila trasa budućeg plinovoda, koja još oteže s davanjem potrebne dozvole, zbog čega operater ovog projekta, tvrtka „Nord Stream 2 AG“ mora imati u planu i alternativnu rutu koja zaobilazi danske teritorijalne vode i produljuje trasu plinovoda za 50-ak kilometara. Kopenhagen je nedavno „Nord Stremu 2 AG“ ponudio i novu, već treću po redu varijantu (iako je ovaj pristao i na prve dvije) za prolaz plinovoda danskim vodama, što je opet prihvaćeno ali je operater ovoga puta uz potvrdan odgovor uložio i tužbu protiv Danske zbog otezanja davanja svog konačnog odgovora. Za sada, dok radovi nisu došli u blizinu danskih voda taj problem ne utječe na dinamiku izvođenja radova, a ako do tada danske dozvole i dalje ne bude, radovi s te dionice će se izvući u međunarodne vode danskog gospodarskog pojasa za što dozvola danske vlade nije potrebna.

Očito je kako Danska, kao vjerna američka saveznica kalkulira i oteže s izdavanjem dozvole što je više moguće, čekajući eventualni politički rasplet događaja koji bi išao u smijeru zabrane toga projekta, a u suprotnom će u zadnji trenutak izdati potrebnu dozvolu jer će i sama imati financijsku korist ukoliko plinovod bude išao i njezinim teritorijalnim vodama.

SAD namjeravaju uvesti sankcije protiv plinovoda „Sjeverni tok 2“!

Velika Britanija i Japan priključuju se američkoj blokadi kineskog IT-diva Huawei. Ta će tvrtka izgubiti pristup tamošnjim glavnim dostavljačima komponenti za svoje proizvode.

Britanska tvrtka u vlasništvu japanske Softbank, ARM Holdings, izvijestila je svoje partnere o prekidu svih kontakata s kineskim Huaweiom i njegovim tvrtkama-kćerima. ARM razvija i licencira procesore, koji se koriste u svim vrstama elektroničkih proizvoda, uključno i smartfona, tableta, televizora i td.

Softbank, također jedan od većih japanskih vlasnika mobilnih mreža, priključio se svojim kolegama iz DoCoMo i KDDI, objavivši kako prekida primati narudžbe za telefone Huawei. Još jedna velika japanska tvrtka – Panasonic  – također je izjavila o prekidu suradnje s Huaweiom.

Britanski mobilni operateri zaustavili su prednarudžbe za telefone 5G tvrtke Huawei, a to se prije svega odnosi na Vodafone.

„Mi obustavljamo predbilježbe za Huawei Mate 20X (5G) u Velikoj Britaniji. To je privremena mjera, dok postoji neizvjesnost u odnosu prema novim proizvodima Huawei 5G. Mi ćemo pratiti situaciju“, objavio je glasnogovornik Vodafona.

Indijska tehnologija i znanje, čini se, nezaustavljivo idu naprijed! Najnovija vijest pristigla iz te zemlje, a o kojoj piše medij Asia Times, govori o tome, da je indijska organizacija za svemirska istraživanja (ISRO) u srijedu, 23. svibnja, lansirala satelit za snimanje zemaljske površine, koji može proizvoditi snimke visoke rezolucije i u najsloženijim vremenskim uvjetima.

Satelit RISAT-2B (Radar Imaging Satellite-2B) povećat će mogućnost snimanja i nadzora Indije, kako danju tako i noću. Čelništvo ISRO-a ovaj je uspjeh nazvalo „fantastičnom misijom“ i nada se kako će novi satelit, opremljen najsuvremenijim radarom, omogućiti indijskoj vojsci još učinkovitije praćenje stanja na granici.

Trenutačno u Indiji postoji satelitski sustav nadzora Zemlje CartoSAT, koji omogućuje vrlo detaljne snimke, međutim, njega ipak prilično ometa gusti oblačni sloj. Osim toga taj sustav nije omogućio dobivanje točnih procjena gubitaka poslije napada indijskih zračnih snaga na pakistanski grad Balakot u veljači ove godine, navodi NDTV.

Podsjećamo: Indija je tijekom 2009. i 2012. godine lansirala satelite RISAT-1 i RISAT-2, koji su njezinoj obavještajnoj službi omogućili izvođenje preciznog napada 2016.g. po terorističkim uporištima u pakistanskom dijelu Kašmira, kao i spomenuti napad u veljači ove godine.

 

Naslovna foto preuzeta s http://www.everythingselectric.com/arran-rare/

U našim jučerašnjim vijestima o američko-kineskom trgovinskom i u sklopu njega započetom „tehnološkom hladnom ratu“, kao jedan od tri moguća kineska „asa u rukavu“  označili smo i kinesko posjedovanje rijetkih zemnih metala koje ta država izvozi u SAD. (Ostala dva „asa“ su kineska rasprodaja američkih obveznica, a Kina, kao najveći svjetski vlasnik američkih obveznica može povući američki dug u iznosu većem od 1 trilijun dolara; te veliko smanjenje vrijednosti svoje valute juana čime bi se dodatno pojeftinio ionako veliki kineski izvoz. O ovome detaljnije u poveznici ispod teksta).

Međutim, sada ćemo obratiti pozornost na kineske rijetke metale, jer smo jučer spomenuli kako je kineski predsjednik Xi Jinping posjetio industrijski pogon za proizvodnju rijetkih metala JL MAG Rare-Earth Co. O toj temi također piše i Reuters.

Porast američko-kineske napetosti izazvao je zabrinutost da Peking može iskoristiti svoj dominantni utjecaj izvoznika rijetkih elemenata kao oružje u trgovinskom ratu sa SAD-om. A ti se elementi koriste u širokom spektru proizvoda: od baterija tj akomulatora za električne i hibridne automobile, proizvodnju kompjutora, DVD-playera, vjetro-turbina, automobilskih katalizatora, televizora, lasera, supervodiča, pa do vojnog naoružanja. Neki od rijetkih metala nužni su za proizvodnju reaktivnih motora, sustava navođenja raketa, sustava proturaketne obrane, satelita i lasera. Npr. kemijski element lantan nužan je za proizvodnju instrumenata za noćno izviđanje.

A da je stanje po SAD neugodno svjedoči i činjenica da je Washington iz spiska kineskih proizvoda na koje je uveo carine u vrijednosti od 200 milijardi dolara izostavio upravo rijetke metale. Naime, američki vojno-industrijski divovi poput  Raytheon Co i Lockheed Martin Corp, proizvode složene vojne proizvode, prije svega rakete, za koje su nužni rijetki metali. I Apple Inc također koristi rijetke elemente za izradbu svojih proizvoda, poput  kamera i sl.

Reuters dalje navodi kako rijetki metali predstavljaju grupu od 17 elemenata. Evo njihovih naziva u engleskoj verziji: anthanum, cerium, praseodymium, neodymium, promethium, samarium, europium, gadolinium, terbium, dysprosium, holmium, erbium, thulium, ytterbium, lutetium, scandium, yttrium. Na udio Kine, kao vodećeg svjetskog izvoznika rijetkih elemenata, otpada čak 80% američkog uvoza tih metala. Američka Geološka služba (U.S. Geological Survey) navodi kako je 2017. g na Kinu otpadalo 81% svjetske proizvodnje rijetkih metala. Oni se također još iskopavaju i u Indiji, Južnoj Africi, Kanadi, Australiji, Estoniji, Brazilu i Maleziji.

Jedini američki rudnik tih metala je rudnik Mountain Pass u Kaliforniji, u vlasništvu MP Materials, ali je zanimljivo da i ta tvrtka godišnje u Kinu dostavlja 50 tisuća tona dobivenog koncentrata na daljnju preradu. To samo pokazuje ukupnu složenost američko-kineskih gospodarskih odnosa.

Ovoga je tjedna australijska tvrtka Lynas Corporation Ltd izjavila kako je potpisala memorandum o razumijevanju s tvrtkom Blue Line Corp iz Teksasa, oko izgradnje tvornice za preradu rijetkih metala u SAD-u.

 

Kako Kina može odgovoriti na nove američke carine?

Foto: Sputnik International

Američki kongresmeni iz obiju političkih stranaka, u četvrtak, 23. svibnja, ponovo će predstaviti prijedlog zakona, koji bi obvezivao vladu na kažnjavanje kineskih pravnih i fizičkih osoba koje sudjeluju u tzv. nezakonitoj i opasnoj  aktivnosti Pekinga u Južnokineskom i Istočnokineskom moru, izvijestio je danas hongkonški medij South China Morning Post.

Ako zakon bude usvojen, američka vlada morat će konfiscirati financijske aktive u SAD-u i poništiti ili zabraniti izdavanje viza osobama koje se bave „poslovima ili politikom koji prijete miru, sigurnosti ili stabilnosti“ zona u Južnokineskom moru, koje se osporavaju od jedne ili više članica Udruženja država Jugo-istočne Azije (Asean).

Karta: Južnokinesko more

Kongresmen Marco Rubio izjavio je kako ovaj zakonski prijedlog učvršćuje napore SAD-a i njezinih saveznika za suprostavljanje „protuzakonitoj i opasnoj militarizaciji Pekinga spornih teritorija, koja je on zahvatio u Južno-kineskom moru“,  i da on „potvrđuje privrženost SAD-a očuvanju otvorenosti i slobode te regije“.

Zakonski prijedlog zahtjeva od američkog državnog tajnika dostavljanje Kongresu svakih 6 mjeseci izvješća s preciznim navođenjem podataka o bilo kojoj kineskoj osobi ili tvrtki koja sudjeluje u izgradnji ili građevinskim projektima u spornim zonama Južnokineskog mora (melioracija zemljišta, izgradnja otoka, izgradnja svjetionika i infrastrukture za mobilne veze). Također se navodi kako će se sankcije odnositi na sve one koji su umješani ili sudjeluju u aktivnostima koje ugrožavaju mir, sigurnost i stabilnost zona u Istočnokineskom moru, koje se nalaze pod vlašću Japana ili Južne Koreje.

Ovaj zakonski prijedlog već je bio podnesen 2017.g. ali nije bio prihvaćen.

Podsjećamo: Kina usko veže svoju ekonomsku sigurnost upravo s navedenim akvatorijem, a čak 64% njezine pomorske trgovine odvija se kroz Južnokinesko more (prema podacima iz 2016.g.). Ali to je more životno važno i za druge zemlje regije, poput Vijetnama, Japana, Filipnina i td.

Kako se rasplamsava američko-kineski tehnološki rat, kao najbitnija komponenta njihovog ukupnog trgovinskog rata (podsjećam da je kineski Huawei svjetski lider u izgradnji 5G komunikacijske mreže – tehnologije koja će donijeti neslućene financijske probitke), s obiju strana pojačava se politička retorika koja udara u „bubnjeve“ domoljublja (što je manje važno), ali vuku i konkretni potezi (što je puno više važno), koji mogu imati bolne učinke za one tvrtke kojih se tiču. O tome najbolje svjedoči i slijedeća vijest:

Danas se u američko-kinesku trgovinsku bitku uključilo i zrakoplovstvo – naravno, ono civilno.

Naime, kineski zračni prijevoznici zatražili su od američkog Boeinga kompenzaciju za štete nastale prinudnim prizemljenjem zrakoplova Boeing 737 MAX (kojima je još uvijek zabranjeno letenje u kineskom zračnom prostoru, nakon što je Kina, kao prva zemlja svijeta zabranila njihove letove, a uskoro su je slijedile i brojne druge), nakon velike katastrofe zrakoplova toga tipa u Etiopiji 10. ožujka ove godine, zbog čega kineski prijevoznici trpe velike gubitke. Pri tom je nemoguće ne postaviti pitanje, zašto su kineske tvrtke s tim čekale sve do danas? Ali najprije pogledajmo koliko ti gubici zapravo i iznose:

Samo jedan dan prinudnog stajanja jednog zrakoplova B 737 MAX pojedinu tvrtku košta 14,5 tisuća dolara, a kada se toj brojci pridoda informacija kako glavni kineski avio-lajneri imaju čak 96 tih zrakoplova nije teško zaključiti o kolikim se gubicima radi i da se oni kreću oko nevjerojatnih 1,4 milijuna dolara dnevno. A pomnožimo li taj iznos s ukupnim brojem dana od njihovog prinudnog prizemljenja 10. ožujka do danas, shvatit ćemo svu težinu najnovijeg zahtjeva kineskih tvrtki za kompenzaciju šteta od Boeinga.

Ovdje treba nadodati kako su kompenzacije od Boeinga već zatražili Turska, Irska i UAE, ali to je ipak manja težina s obzirom na puno manji broj tih zrakoplova koje imaju tamošnji zračni prjevoznici. Američki The Washington Post ove zahtjeve kineskih tvrtki proglašava „odmazdom“ i naglašava kako ih je podržao službeni Peking. I zapravo, zašto Kina sebi ne bi dozvolila udarac na američkog gospodarskog diva – proizvođača zrakoplova Boeing, kada to isto Sjedinjene Države čine prema kineskom tehnološkom divu Huaweiu, čime udaraju Kinu u najosjetljivije mjesto – komunikacije, u čemu je ona postala globalni lider.

Nakon što je Trumpova administracija Huawei prošli tjedan stavila na „crni spisak“, američke IT kompanije počele su jedna za drugom otkazivati suradnju s Huaweiom. Nakon što je to prvi učinio Google (preciznije, njegova tvrtka-kćer Alphabet), čime Huawei gubi pristup novim operativnim sustavima Android, ali i uslugama Googla Play Store, Gmail-a i You Tube, i druge američke IT tvrtke također su prekinule suradnju s Huaweiom – Intel, Qualcomm, Xilinx i Broadcom, zamrznuvši isporuke svojih komponenti i programskih potpora.

A ovome moramo pridodati i najnoviju, današnju vijest: i Microsoft prekida prodaju Huaweiovih laptopa u SAD-u!

Svjetski mediji sve ovo već nazivaju „tehnološkim hladnim ratom“. Uprvo tako to vide i europljani, što je bilo vidljivo na jučerašnjoj javnoj prezentaciji Huaweia u Londonu i u tekstu Financial Timesa koji je i uporabio spomenutu frazu.

Međutim, posljedice novonastaloga stanja počinju osjećati i druge velike tvrtke: američki biznis, shvaćajući ozbiljnost situacije, počinje panično bježati iz Kine prije nego li ga udare kineske carinske i druge protumjere. Ali američke se tvrtke ne povlače samo u SAD, što je Trump očekivao želeći da one doma otvore svoje proizvodne pogone, već još i više u druge azijske zemlje. Štoviše! Prema provedenom istraživanju u Kini, ukupno 40% američkih tvrtki namjerava premjestiti svoju proizvodnju iz Kine u druge zemlje, od čega njih svega 6% u SAD! Njih 24,7 posto prebacit će se u Jugo-istočnu Aziju (Vijetnam, …), 10,5% u Meksiko, a 8% u Indiju.

A američki biznis, kao i političari, jako dobro znaju sav potencijal i pogodnosti golemog kineskog tržišta: jeftinu proizvodnju ne samo zbog jeftine radne snage već i niza drugih pogodnosti. Osim toga, značajan dio od ogromne američko-kineske trgovine završio je u džepovima velikih transnacionalnih korporacija. Zato predstavnici američkog biznisa doslovno mole predsjednika Trumpa da zaustavi trgovinski rat: ovog tjedna njemu su se obratile firme poput Nike, Converse, a ukupno 170 velikih brendova iz svijeta obuće u svom su pismu Trumpu naveli kako gubitke ne snose samo oni, kao proizvođači, već i brojni kupci njihovih proizvoda. A da se i ne govori o tome koliko i američke (a sve su to privatne) IT tvrtke ne žele izgubiti kinesko tržište, uključno i sve one gore spomenute – od Googlea pa na dalje, koje u Kini ostvaruju enormnu dobit, a preko noći mogu izgubiti gotovo sve.

A evo što danas televizija CNBC govori o mogućem udaru na dobit američkog IT diva Apple, prenoseći riječi analitičara Goldman Sachsa Roda Halla: (https://www.cnbc.com/2019/05/22/goldman-apples-earnings-would-drop-by-nearly-30percent-if-china-bans-its-products.html)

Dobit Applea može pasti za 29% ukoliko proizvodi te tvrtke budu zabranjeni u Kini! Na udio kineskog biznisa Applea otpada više od 17% prodaje u II. kvartalu, a tvrtka svake godine u Kini prodaje iPhonea za milijarde dolara.

„Ako Kina bilo kako ograniči proizvodnju iPhona, mi ne mislimo da će tvrtka (Apple) moći u kratkom roku prenijeti značajni dio izvan Kine“, kazao je Hall. Naravno, on je izjavio i da stradati mogu i kineski „tehnološki ekosustav“ i lokalna zaposlenost u slučaju zabrane prodaje Appleovih proizvoda.

U II. kvartalu ove financijske godine, koji je završen 30. ožujka, dobit Applea smanjena je za 5% u odnosu na isto razdoblje prethodne financijske godine, i iznosila je 58 milijardi dolara. 61% dobiti odnosi se na inozemnu prodaju. Osim toga, čista dobit Applea smanjila se za 10%, na 2,46 dolara za dionicu.

Podsjećam kako je prošlih dana na kineskoj društvenoj mreži Weibo počela snažna kampanja za bojkot američkih proizvoda, što je naišlo na odobravanje i brojnih korisnika iPhonea, koji su sada spremni za domaći tj. Huaweiov smartfon u znak potpore kineskoj kompaniji.

Rizici:

Osim za kinesku tvrtku Huawei, koja će nedvojbeno imati problema iako je navodno spremna za „crni scenarij“ i ovih dana već najavila kako će u slučaju potrebe aktivirati svoj novi operativni sustav (koji će zamijeniti američki Android) po imenu „Hongmeng“ –  proizveden na bazi operativnog sustava Linux, američko-kineski tehnološki rat prouzročit će probleme i u američkoj i svjetskoj ekonomiji.

S druge strane, jačanje američko-kineske napetosti omogućilo je smanjenje protekcionističkih poteza Trumpove administracije prema EU i Japanu, o čemu svjedoči Trumpova prošlotjedna odluka o odgađanju uvođenja 25%-tnih carina na uvoz europskih i japanskih automobila, ali i ukidanje carina na uvoz čelika i aluminija iz Kanade, Meksika i Turske. Jer rat se ne može istodobno voditi protiv čitavoga svijeta, pa radilo se tu i o moćnim Sjedinjenim Državama kao njegovom pokretaču. Osim toga, čitava ova priča u sebi sadrži i snažan geopolitički (naravno, i geoekonomski) element, pa se na nju nikako ne može promatrati kao na njujorško tržište nekretnina, kako se čini da ju Trump upravo i promatra (naravno, uz veliku dozu klasičnog blefa). Jer u geoplitici ipak vrijede neka druga pravila i zakonitosti.

Glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitry Peskov reagirao je u srijedu na američki ultimatum Turskoj vezano uz ugovor o kupnji ruskih PZO sustava S-400, te ga nazvao nedopustivim.

„Prema ultimatumima mi se u cijelosti odnosimo negativno, a ovakve ultimatume smatramo nedopustivima“, izjavio je danas Peskov. Pri tom Rusija, kazao je dalje, polazi od činjenice da je turski državni vrh u više navrata izjavljivao da je spomenuti posao već završen.

Podsjećamo: sinoć je američka televizija CNBC izvijestila kako Sjedinjene Države Turskoj daju rok od dva tjedna za raskid ugovora s Rusijom o kupnji sustava S-400, a u protivnom će se suočiti sa sankcijama i isključenjem iz programa proizvodnje zrakoplova 5. generacije F-35 (vidi poveznicu ispod teksta).

Američki ultimatum Turskoj: za dva tjedna morate raskinuti ugovor o kupnji ruskih S-400

 

 

U srijedu, 22. svibnja, u afganistanskom gradu Ghazni, smještenom na istoku zemlje, južno od glavnog grada Kabula, u eksploziji automobila poginulo je troje, a ranjeno 14 osoba. Lokalne vlasti tvrde kako se radi o automobilu napunjenom eksplozivom, kojega je aktivirao vozač kada ga je zaustavila policija.

O napadu je izvijestila afganistanska televizija TOLOnews.

 

Turski medij Yeni Şafak prenio je riječi turskog ministra obrane Hulusija Akara od srijede, 22. svibnja, prema kojima je Ankara poslala svoje vojno osoblje na obuku u Rusiju, vezano uz predstojeće isporuke ruskih protuzračnih sustava S-400 Turskoj.

„Mi smo poslali naše stručnjake u Rusiju na obuku o opsluživanju S-400, obuka počinje s današnjim danom i trajat će nekoliko mjeseci. Brojnost osoblja postojano se mijenja“, izjavio je turski ministar obrane.

Još u ožujku ovaj turski medij pisao je kako će turski vojnici proći obuku i u Azerbajdžanu, kako bi se upoznali s novom tehnikom na tamošnjim ruskim sustavima S-300. Tu je obuku već završilo oko 100 pripadnika turske vojske i Glavnog stožera turskih OS.

 

Američka televizija CNBC navodi kako je Washington Ankari dao ultimatum: tijekom iduća dva tjedna mora odustati od ugovora s Rusijom o isporuci protuzračnih sustava C-400 i mora kupiti američke sustave „Patriot“. Ukoliko to ne učini SAD će Tursku isključiti iz programa proizvodnje zrakoplova F-35, a prijete joj i sankcije.

Gosti televizije navode kako je američka administracija odlučna i ne namjerava produljivati rokove ovog ultimatuma. Washington nužnim smatra isporuke članicama NATO saveza one vojne tehnike koja je kompatibilna sustavima toga saveza, a u što se ruski S-400 ne uklapa. Osim SAD-a, Ankara se može susresti s protumjerama od strane NATO-a, smatra izvor spomenutog medija.

U svezi ove vijesti usuđujemo se prognozirati i kazati kako ultimatumi nisu produktivni kada je u pitanju Turska i njezino državno vodstvo. Teško da će i u konkretnom slučaju naići na „plodno tlo“. Čini se kako je Trumpova administracija zaigrala „najjačim mogućim kartama“ po čitavom nizu vanjskopolitičkih zbivanja – od trgovinskog rata s Kinom, vojnih prijetnji Iranu, najnovijih prijetnji sankcijama EU zbog plinovoda „Sjeverni tok 2“, pa do ove vijesti o ultimatumu Turskoj. Takva politika ne može završiti dobro, prije svega po same SAD, jer rezultira samo još većim otporom „ostatka svijeta“ i pokušajem iznalaženja drugih riješenja problema, izvan „dometa“ američkih prijetnji.

 

I dok američki predsjednik Donald Trump u svojim javnim nastupima po SAD-u, pripremajući se za izbore koji će se iduće godine održati u toj zemlji uzdiže borbeni duh Amerikanaca, govoreći kako će Kinu „staviti na mjesto“ i da SAD za to imaju snage, s druge strane Tihog oceana, u Kini, raste protuameričko raspoloženje i bojkot američkih proizvoda, a predsjednik Xi Jinping, koji nema nikakvih predizbornih briga, dodatno podiže borbeni duh nacije, svjestan moguće propasti trgovinskih pregovora sa SAD-om.

Tako sinoć medij South China Morning Post piše kako je kineski predsjednik Xi Jinping pozvao zemlju na novi Dugi marš i „počinjanje svega ispočetka“. Radi se o do sada najsnažnijem signalu o tome da je Peking odustao od nade za sklapanje trgovinskog sporazuma sa SAD-om u skoroj budućnosti,

Xi Jinping je boravio u posjetu regiji Jiangxi na jugo-istoku Kine, svojoj početnoj točci turneje zemljom nakon eskalacije trgovinskog rata s Washingtonom od prije dva tjedna. Simbolika je i više nego jasna: upravo u Jiangxiju kineska Crvena armija počela je svoj legendarni Dugi marš 1934.g. u vrijeme građanskog rata, kako bi izbjegla ofanzivu nadirućih vojnih snaga Kuomintanga. Povlačeći se prema sjeveru zemlje kroz najnepristupačnije predijele Kine, ona je prešla nevjerojatnih 12 500 kilometara u 370 dana. U maršu je sudjelovalo oko 130 tisuća boraca, a preživjelo ih je svega 10%, a svi su preživjeli smatrani herojima. Taj podvig vladajuća kineska Komunistička partija često spominje i kao simbol kineskoga jedinstva.

Potpuno je jasno kako je kineski čelnik dolaskom u Jiangxi želo pokrenuti i  ojačati novi duh domoljublja i zajedništva kineskog naroda zbog rastuće napetosti sa SAD-om, o čemu svjedoče i njegove riječi:

„Mi se nalazimo ovdje, na početnoj točci Velikoga marša, kako bi se podsjetili na vrijeme kada je Crvena armija počela svoj put. Sada mi počinjemo novi Veliki marš i mi moramo početi sve iz početka.“

Iako kineski vođa nije neposredno spominjao SAD,  njegove izjave ipak vrlo jasno predstavljaju signal da se kineska javnost poziva na pripremu za teška vremena zbog nastalih složenih vanjskopolitičkih odnosa. Trgovinski rat sa SAD-om ove godine može smanjiti gospodarski rast Kine za 1%, izjavio je prošli tjedan Wang Yang,  jedan od sedmorice članova Stalnog vijeća Politbiroa CK KPK.

Ovdje možemo dodati kako je kineski čelnik dan ranije u toj regiji posjetio veliki industrijski pogon za proizvodnju rijetkih metala (koji se izvoze i u SAD!) „JL MAG Rare-Earth Co.“, pa je taj posjet također shvaćen kako upozorenje Washingtonu da Kina može obustaviti njihov izvoz, što je jedan od „triju aseva u rukavu“ koji Kini stoje na raspolaganju kao krajnje mjere u trgovinskom ratu s Amerikom, i koje mogu nanesti veliki udar po ekonomiju te zemlje. O tim mjerama više u našim idućim vijestima.

Ali iz svega ovoga, uključno (i prije svega zbog) i u petak pokrenutog američkog „rata“ protiv Huaweia, pa jučerašnjeg iznenadnog davanje Huaweiu „deadline“ roka od 90 dana za nastavak poslovanja na američkom tržištu, ipak smo skloni još uvijek tvrditi kako se ovdje radi samo o kulminaciji psihološkog rata i vrhuncu pritisaka (prije svega od strane Washingtona, kojemu je Huawei, barem kako on smatra, idealna poluga za ostvarenje svojih ciljeva u budućem trgovinskom sporazumu) prije konačnog potpisivanja trgovinskog sporazuma. Jer ti pregovori nisu službeno završeni tj. označeni kao propali, već nakon neuspjeha posljednjeg pregovaračkog kruga u Washingtonu jedino nije dogovoren datum i mjesto održavanja novih.

Osim toga, jučer je Huawei u Londonu održao veliku javnu promociju svojih novih mobilnih uređaja, iako su samo dan ranije, nakon odluke Googla i drugih američkih IT kompanija o prekidu suradnje s kineskim IT divom, mnogi analitičari to smatrali i početkom „sahrane“ Huaweia na zapadnom tržištu u cjelini. Dakle, „igre“ sigurno još nisu završile! Kina vremena i „aseva u rukavu“ ima ali je jasno kako ne želi trgovinski rat s Amerikom, a Trumpu se žuri iako se prikazuje ravnodušnim, štoviše, samouvjerenim u svojim protukineskim potezima. Dakle, logika ukazuje kako se neki kompromisi moraju dogoditi, iako sada obje strane jačaju borbeni duh i odašilju signale onoj drugoj da odstupiti od svojih stavova (i zahtjeva) neće. Samo je pitanje vremena koliko će ta „dječja napuhanost“ trajati i kada će se glave ohladiti, shvaćajući kako trgovinski rat ne može donijeti ništa dobro niti jednoj od njih, ma tko da se na kraju smatrao pobjednikom. Jer u stvarnosti pobjednika nema! Osim toga, okoristiti se njime itekako mogu i neki drugi globalni igrači.

 

Analiza nedavne posjete njemačke kancelarke i donedavne predsjednice njemačkih demokršćana (CDU), Angele Merkel, te Manfreda Webera, vodećeg kandidata Europske pučke stranke (EPP) Zagrebu, mogla bi uključiti različite aspekte. Angela Merkel, u svojoj zemlji vrlo samozatajna političarka tijekom ovogodišnje kampanje za Europske parlamentarne izbore, odlučila je podršku za svoju političku ostavštinu potražiti u Hrvatskoj. Nezamisliva je situacija u kojoj je Merkel mogla finiširati kampanju u Francuskoj, Italiji, Austriji ili Mađarskoj spajajući državnički posjet sa stranačkom kampanjom.  U svakom slučaju, njen dolazak u Zagreb pokazao je da političke ideje kancelarke koje su dominirale europskom politikom tijekom proteklog desetljeća, sada u brojnim zemljama Europske unije zapravo nemaju podršku. U Zagrebu je kancelarka izravno upozorila na opasnosti kojima je izložena „EU by Merkel“. Populistički pokreti koji preziru temeljne europske vrijednosti rade na uništenju Europske unije kakvu smo uspostavili – su+kus je izjava kancelarke Merkel čija slava i utjecaj neupitno blijede. Istovremeno s kampanjom Merkel/Weber u Zagrebu, europski populististi i nacionalisti okupili su se u Milanu, na slavnoj Piazza del Duomo, na kojoj se održao veliki skup europskeptika čiji je domaćin bio zamjenik talijanskog premijera Matteo Salvini i francuska liderica krajnje desnice Marine Le Pen (RN). Iako su podršku pružili i nizozemac Geert Wilders (PW), predstavnici njemačke AfD, kao i Konzervativne narodne stranke koja je odnedavno ušla u vladu Estonije, bilo je primjetno da skup nije pohodio premijer Orban, kao ni predstavnici poljske stranke Pravo i Pravda (PiS). Naime, Orban ne trpi Marine Le Pen, dok se Salvini i poljski predsjednik Katczinsky snažno mimoilaze oko suradnje s Rusijom. Nadalje, skup je održan i u sjeni skandala koji je pogodio austrijsku Slobodarsku stranku (FPOe), važnog Salvinijevog saveznika, čiji je lider Heinz Christian Strache podnio ostavku na dužnost vicekancelara nakon što je otkriveno da je nudio ruskoj strani državne ugovore u zamjenu za političku potporu. Ipak, zaključak okupljenog desnog saveza sveo se tek na diplomatsku formulaciju: „Inzistirat ćemo na točkama koje nas spajaju: kritici Europske unije, vraćanju ovlasti državama članicama, suzbijanju imigracije, kao i islamizacije Europe i terorizma“, zaključili su. Vidljivo je da su točke napetosti koje ih dijele pažljivo stavljene pod tepih.

Za Angelu Merkel i njenu viziju Njemačke i Europe, ovo su nesumnjivo teška vremena. Prema mišljenju kancelarke, upravo je desničarski populizam koji je doveo do Brexita i pobjede Donalda Trumpa, fundamentalno izmijenio globalni poredak i gurnuo EU u defanzivu. U nedavnom intervjuu kancelarka je istakla kako međunarodni poredak, uspostavljen nakon II svjetskog rata, više ne postoji zbog čega se Europska unija treba repozicionirati u izmjenjenim geopolitičkim okolnostima. Angela Merkel osjeća se zabrinutom, ali i poprilično odgovornom za budućnost Europe koja se pod utjecajem podjela, slabljenja savezništva sa Sjedinjenim Državama, te brojnih drugih izazova postupno pretvara u neuspješan projekt.

U nedavno objavljenom članku „The New German Question: What Happens When Europe Comes Apart“ (Foreign Affairs, May/June 2019), američki povjesničar i jedan od najutjecajnijih konzervativnih intelektualaca, Robert Kagan analitički se osvrće na  izazove ovog mračnog scenarija. Prema autoru, neuspjeh europskog projekta ili kraj EU, neizbježno vodi obnovi, danas naizgled arhaične geopolitike – tzv. njemačkog pitanja.  Kako navodi njemačko je pitanje u proteklih sedam desetljeća presudno utjecalo na današnju Europu, kao i na transatlantske odnose. Naime, ujedinjenjem Njemačke, 1871. godine, u srcu Europe stvorena je nova nacija – prevelika, prenaseljena, prebogata i previše moćna da bi joj druge europske sile, uključujući i Ujedinjeno Kraljevstvo, mogle učinkovito parirati. Povijesno gledano, Njemačka je kao nacija bila jedan od najnepredvidljivijih i najnedosljednijih igrača na međunarodnoj sceni. Ujedinjenje je postignuto kroz niz ratova tijekom 1860-ih i 1870-ih. Otto von Bismarck iskovao je njemačku naciju “krvlju i željezom”, a razdoblje „zadovoljne sile“potrajalo je naredna dva desetljeća.  Međutim, već od 1890-ih godina, pa do Prvog svjetskog rata, u vrijeme Wilhelma II. Njemačka postaje ambiciozno carstvo koje sanja o Mitteleuropi, odnosno o njemačkoj sferi utjecaja koja bi se protezala sve do Rusije.

Raspad europske ravnoteže moći rezultirao je s dva svjetska rata u kojima su Sjedinjene Države aktivno sudjelovale i presudno utjecale na okončanje ratnih zbivanja. Nakon I. Svjetskog rata, tijekom razdoblja Waimarske republike, Njemačka je postala oprezna revizionistička sila, da bi pod Hitlerom postala osvajač Europe. Završetak II. Svjetskog rata dočekala je kao poražena i podijeljena država. Američka je politika tada prionula stvaranju multilateralnog poretka (međunarodnih organizacija – NATO, Europska zajednica za ugljen i čelik koja je poslije prerasla u EEZ, op. aut.), ne samo da suzbije sovjetski utjecaj, već i da riješi egzistirajući njemački problem. To je postala stvarna svrha niza integrativnih europskih institucija. Kao što je rekao čuveni američki diplomat, George Kennan, neki oblik europskog ujedinjenja bio je “jedino zamislivo rješenje za problem njemačkog odnosa prema ostatku Europe”.  Međutim, europske su integracije bile moguće isključivo pod okriljem američkih sigurnosnih jamstava.

Demokratska i miroljubiva Njemačka kakvu danas svi poznaju i vole izrasla je u osobitim okolnostima liberalnog međunarodnog poretka u kojem su dominirali Sjedinjene Države.  Kagan elaborira četiri aspekta tog poretka koji su omogućili demokratsku evoluciju Njemačke.

Prvi aspekt njemačke transformacije bila je potpuna posvećenost SAD-a europskoj sigurnosti.  Naime,  s ciljem zaštite Francuske, Velike Britanije, ali i ostalih susjeda Zapadne Njemačke, Sjedinjene su Države omogućile potpuno integriranje Nijemaca u europsko i svjetsko gospodarstvo.  To je eliminiralo potrebu za naoružavanjem europskih država (uključujući i Zapadnu Njemačku) što im je omogućilo da se snažno usredotoče na jačanje prosperiteta i društvene dobrobiti svojih građana, tj. izgradnju socijalne države (welfare state). U kontekstu uspostavljene političke stabilnosti Zapada, Zapadna je  Njemačka morala odustati od vlastitih geopolitičkih ambicija, ali ne do kraja – one su zamijenjene geoekonomskim.

Drugi čimbenik novog poslijeratnog poretka bio je liberalni međunarodni sustav slobodne trgovine koji su Sjedinjene Države uspostavile već 1944. godine u Bretton Woodsu. U novoj globalnoj ekonomiji, nemilitaristička Zapadna Njemačka postala je ekonomsko čudo, a uskoro i motor globalnog gospodarskog rasta, te sidro prosperiteta i demokratske stabilnosti u Europi. Sjedinjene Države nisu tek tolerirale ekonomski uspon Zapadne Njemačke, kao i ostatka zapadne Europe nego su ga i poticale, čak i kada je to bilo na račun američke industrije. Od 1950. do 1970. industrijska proizvodnja u zapadnoj Europi rasla je prosječnom godišnjom stopom od 7,1%, ukupni BDP 5,5% godišnje, a BDP po glavi stanovnika 4,4 % godišnje što je u svakom slučaju premašilo rast u SAD-u u istom razdoblju. Do sredine šezdesetih godina i Zapadna Njemačka, kao i Japan našli su se ispred Sjedinjenih Država u ključnim industrijama – od proizvodnje automobila, do čelika i potrošačke elektronike. Kako navodi Kagan, Amerikanci su prihvatili ovo natjecanje, ne zato što su bili krajnje nesebični, već zato što su zdravu europsku i japansku ekonomiju smatrali vitalnim stupovima stabilnog međunarodnog poretka koji su željeli podržati.

Jedan od ishoda ovog povoljnog geopolitičkog okruženja ogledao se u svojevrsnom „usidrenju“ Zapadne Njemačke u liberalnom Zapadu. Iskušenja (povremeno prisutna u njemačkoj politici) da se oblikuje neovisnija vanjska politika bila su eutanazirana ne samo gospodarskim interesima, već i relativno mirnim sigurnosnim okruženjem koje je omogućilo Zapadnim Nijemcima visok standard i udobnost svakodnevnog života. Njemački ekonomski uspjeh u benignom liberalnom svjetskom poretku ojačao je njemačku demokraciju. U istočnoj Njemačkoj, okupiranoj sovjetskim snagama, nacizam je ustupio mjesto samo drugom obliku totalitarizma, navodi autor. No, Zapadna Njemačka do 1960-ih postala je duboko ukorijenjena u liberalni svijet, uživajući u sigurnosti i prosperitetu demilitariziranog društva, u kojem se činilo da je demokracija put budućnosti, osobito od sredine 1970-ih. To je bio treći ključni čimbenik koji je pomogao usidriti Njemačku u liberalnom poretku – osjećaj zajedničkih europskih i transatlantskih vrijednosti. Naime, pad Berlinskog zida 1989. godine, osnivanje Europske unije 1993. godine, eksplozija demokracije diljem kontinenta, ideje o Europi kao jedinstvenoj i slobodnoj, doprinijeli su stvaranju novog europskog identiteta koji je istovremeno postao i Nijemcima iznimno prihvatljiv.

Četvrti čimbenik novog poretka koji je omogućio Njemačkoj da izbjegne svoju prošlost, ali  i da doprinese miru i stabilnosti Europe bio je suzbijanje nacionalističkih strasti i ambicija što je postignuto jačanjem transnacionalnih institucija poput NATO-a i EU.  Njihova dominantna uloga u novom europskom poretku spriječila je povratak starih geopolitičkih natjecanja u kojima je Njemačka oduvijek bila vodeći igrač. Njemački nacionalizam zasigurno nije bio jedini europski nacionalizam, ali nijedan drugi nije odigrao tako destruktivnu ulogu u krvavoj prošlosti Europe.  Vodeća uloga Njemačke u njegovanju te zajedničke europske, antinacionalističke vizije odigrala je veliku ulogu u stvaranju uzajamnog povjerenja na kontinentu.

Dakle, četiri elementa – američko jamstvo sigurnosti, međunarodni režim slobodne trgovine, demokratski val i suzbijanje nacionalizma, zajedno su staro njemačko pitanje „zakopali duboko pod zemlju“. Međutim, čak i prije nego što se liberalni svjetski poredak počeo raspadati, uvijek je bilo prisutno tinjajuće pitanje koliko će dugo Njemačka biti voljna ostati normalna nacija, uskraćujući sebi normalne geopolitičke ambicije, normalne sebične interese i normalan nacionalistički ponos, navodi Kagan. S druge strane, većina Nijemaca duboko je svjesna svoje prošlosti, zbog čega su vrlo oprezni kod bilo kakve naznake nacionalizma. Ono što je osobito zanimljivo, više su nego spremni tolerirati ograničenja vlastite neovisnosti. Iako Nijemci još uvijek strahuju od starih demona, okovi koji se sada dobrovoljno prihvaćaju, u izvjesnim okolnostima mogu se odbaciti.
Naime, čak i uzbudljivim okolnostima stvaranja jedinstvene, demokratske Europe, povratak njemačkog pitanja nije se mogao izbjeći. Kagan se poziva na analizu Hansa Kundnanija „The Paradox of German Power“, u kojoj znanstvenik postavlja tezu prema kojoj se stara neravnoteža koja je destabilizirala Europu nakon ujedinjenja Njemačke, 1871. godine, vratila nakon posthladnoratovskog ujedinjenja Njemačke i uspostavljanja eurozone. Njemačka je ponovno postala dominantna sila u Europi, a realizacija geopolitike Mitteleurope dvadeset prvog stoljeća ogleda se u činjenici da je Srednja Europa postala njemački opskrbni lanac, zapravo dio njemačke ekonomije, dok je  ostatak Europe postao njemačko izvozno tržište.  Kada je 2009. godine, kriza pogodila eurozonu započeo je novi začarani krug.  Njemačka gospodarska dominacija omogućila je nametanje politike štednje ostatku Europe, zbog čega se Berlin izložio bijesu Grka, Talijana, ali i drugih koji su optužili bruxellesku birokraciju za njihove teškoće. Nijemci su sebe doživjeli kao žrtve,  pri čemu su oživjeli stari strahovi da će biti okruženi „slabim ekonomijama“. Izvan Njemačke počeo se stvarati anti-njemački „zajednički front“, što je podsjećalo na  geoekonomska verzija sukoba unutar Europe koja se dogodila nakon njemačkog ujedinjenja 1871. Međutim, u EU 21. stoljeća, spor se dogodio među saveznicima i partnerima, odreda demokratskim državama koje su dio zajedničkog europskog projekta.
Četiri godine poslije (Kundnani je knjigu objavio 2015.), manje je razloga za optimizam. Stvari su se bitno promijenile! Naime, svaki od četiri čimbenika poslijeratnog poretka koji je pridonio otklanjanju tzv. njemačkog pitanja“ sada visi u zraku. Nacionalizam je u porastu diljem Europe, demokracija je posvuda pod pritiskom, međunarodni režim slobodne trgovine je napadnut uglavnom od strane Sjedinjenih Država, a američki je predsjednik sam doveo u pitanje američko jamstvo sigurnosti.
Ako je današnja Njemačka proizvod liberalnog svjetskog poretka, vrijeme je da razmislimo o tome što bi se moglo dogoditi ako se taj poredak uruši. Već samo pozicioniranje Njemačke u odnosu na susjede jasno ukazuje na izvore nestabilnosti – na istoku nekadašnje demokratske vlade Češke, Mađarske, Poljske i Slovačke skliznule su prema neliberalizmu i autoritarnosti. Na jugu, Italijom upravljaju nacionalistički i populistički pokreti s upitnom predanošću liberalizmu, te još manjom odanošću ekonomskoj disciplini eurozone.  Zapadno, sve uznemirenija i ogorčenija Francuska sasvim je blizu nacionalističke izborne pobjede koja će pogoditi Europu poput potresa. To bi mogao biti posljednji čavao zakucan u lijes francusko-njemačkog partnerstva oko kojeg je europski mir izgrađen prije 70 godina. Napokon, pogoršavajući neravnotežu moći i ostavljajući već oslabljenu Francusku samu da se suoči sa snažnom, ali sve više izoliranom Njemačkom, i Brexit će nesumnjivo pridonijeti destabilizaciji Europe. To je također još jedna pobjeda nacionalizma, još jedan udarac institucijama koje su osnovane kako bi se pozabavile njemačkim pitanjem i zadržale Njemačku usidrenom u liberalnom svijetu.

U nadolazećim godinama, Nijemci bi mogli živjeti u Europi koja je u velikoj mjeri ponovno renacionalizirana, sa političkim strankama „krvi  i tla“. Mogu li se Nijemci pod takvim okolnostima oduprijeti povratku vlastitog nacionalizma? Hoće li se njemački političari suočiti s pritiscima, te se napokon pobrinuti za njemačke interese u Europi i svijetu u kojem svi ostali slijede vlastite interese.  Već danas, desničarska nacionalistička stranka Alternativa za Njemačku treća je snaga u Bundestagu. Stranku vode ideolozi koji su umorni od kulta krivnje (Schuldkult), a koji okrivljuju njemačke liberalne političare za nekontrolirani priljev stranaca. Po njima su oni tek  „marionete pobjedničkih sila iz Drugog svjetskog rata“.

Nema razloga da politička stranka koja bi zastupa umjereniju, manje uvredljivu verziju takvih uvjerenja u nekom trenutku ne nađe svoj put u moć. Kao što je primijetio povjesničar Timothy Garton Ash, “kulturna borba za budućnost Njemačke” već je u tijeku.  Jednako tako, teško je zamisliti da će se europske države koje se sve više oslanjaju na politički i ekonomski nacionalizam, u budućnosti jednostavno odreći vojne moći kao oruđa međunarodnog utjecaja. Čak i danas, Europljani priznaju da ih je njihov postmoderni eksperiment ostavio razoružane u svijetu koji nikad nije dijelio njihovu optimističnu, kantovsku perspektivu. Europljani se i dalje nadaju da će globalna sigurnost biti očuvana, po inerciji, bez njih, te da će moći izbjeći bolne odluke o potrošnji na koju moraju računati ako žele uspostaviti vlastitu vojsku i obranu. To do sada nisu morali, jer je svijet iz europske perspektive djelovao mirno i sigurno.

Teško da je itko mogao smisliti „uspješniju“ formulu od američkog predsjednika, Donalda Trumpa,  za povratak Europe i Njemačke na neku verziju svoje tegobne prošlosti. Neprijateljski raspoložena prema EU, Trumpova administracija ohrabruje renacionalizaciju Europe. U europskoj borbi koja je razbuktala između liberala i nacionalista (suverenista) administracija predsjednika Trumpa kritizira čelnike europskog desnog, ali i lijevog centra, od njemačke kancelarke Angele Merkel do francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, te britanske premijerke Therese May. Istovremeno pruža podršku liderima populističke neliberalne desnice, od Viktora Orbana u Mađarskoj, Marine Le Pen u Francuskoj, Mattea Salvinija u Italiji, do Jaroslawa Kaczynskog u Poljskoj. Od svih mjesta na svijetu, upravo je u Njemačkoj američki veleposlanik Richard Grenell izrazio želju da se “osnaže” europski “konzervativci”, čime nije mislio na tradicionalnu njemačku stranku desnog centra CDU.

Pored ohrabrivanja desničarskog nacionalizma i raspada paneuropskih institucija, na meti Trumpove administracije našao se i globalni režim slobodne trgovine koji je desetljećima bio potporni stup europske i njemačke političke stabilnosti. Sam predsjednik osobno se usmjerio na Njemačku, žaleći se na veliki trgovinski suficit Njemačke u trgovini sa SAD-om. Uz već uvedene carine na europski čelik i aluminij, Trump prijeti i carinskim ratom njemačkoj automobilskoj industriji. Učinak povećanog pritiska i sukoba mogao bi dovesti do usporavanja njemačkog gospodarstva i povratka ogorčenog nacionalizma i političke nestabilnosti. Ako se dodatno destabiliziraju slabe europske ekonomije – Grčka, Italija i druge – kojima bi mogli zatrebati njemački krediti kojih možda neće biti, rezultat bi mogao biti ponovni uzlet ekonomskog nacionalizma i ogorčenih podjela iz prošlosti. Dodajte tome sve veće sumnje u sigurnosna jamstva SAD-a koja Trump namjerno slabi, kao i zahtjeve za povećanom potrošnjom u obrani. Čini se da je američka politika usmjerena na stvaranje „savršene europske oluje“. Danas možda još uvijek možemo vjerovati da će njemački narod i njihovi susjedi u Europi spasiti svijet od mračnog scenarija. Možda su Nijemci zauvijek transformirani, stoga ništa ne može poništiti ili promijeniti tu transformaciju, čak ni raspad Europe oko njih. Ali možda čak i suvremeni, liberalni i pacifički nastrojeni Nijemci nisu imuni na veće sile koje oblikuju povijest i nad kojima zapravo imaju malo kontrole.  Pitanje s kojim završava američki povjesničar, Robert Kagan je – koliko će dugo potrajati europski mir ako Sjedinjene Države i svijet zadrže sadašnji smjer.

Razmislite o Europi, danas kao neeksplodiranoj bombu čiji je detonator netaknut, ali funkcionalan, kao i eksploziv. Ako je to prikladna analogija, onda je Trump dijete s čekićem koje veselo i bezbrižno udara naokolo.  Međutim, pravo je pitanje – što bi moglo poći po zlu?

Robert Kagan „The New German Question: What Happens When Europe Comes Apart“ (Foreign Affairs, dostupno na  https://www.foreignaffairs.com/articles/germany/2019-04-02/new-german question?utm_campaign=reg_conf_email&utm_medium=newsletters&utm_source=fa_registration).

 

 

O novim američkim carinama protiv Kine, uvedenim prije dva tjedana nakon propasti posljednjeg kruga trgovinskih pregovora već smo dosta pisali, a sada ćemo se malo podrobnije osvrnuti na kineske carinske protumjere u odnosu na SAD.

Kako što je već ranije objavljeno, Kina od 1. lipnja uvodi carine na američke proizvode u vrijednosti od 60 milijardi dolara. Kada se usporedi taj iznos s onim američkim, prema kojemu vrijednost protukineskih carina doseže 200 milijardi dolara (uz mogućnost njihovog podizanja za dodatnih 300 mlrd. dolara tj. na ukupni kineski izvoz u SAD), ovaj se kineski protupotez čini prilično skromnim.

Međutim, u njemu ima jedna vrlo bitna „kvaka“ koja ima puno veću težinu od pukog zbrajanja vrijednosti pojedinih ocarinjenih roba. Radi se o tome da Kina od 1. lipnja povećava carine i na uvoz američkog ukapljenog (LNG) plina s 10 na 25%, o čemu je izvijestila uprava za carine pri kineskoj vladi.

A evo zašto taj potez, kojega se pribojavala američka administracija i željela ga izbjeći, može postati prava noćna mora za američku plinsku industriju: on jednostavno može, a gotovo sigurno i hoće, dovesti do potpune obustave američkog izvoza plina u Kinu.

Kinesko plinsko tržište (uključno i ono LNG), najveće je i najbržerastuće na svijetu, a što su dvije glavne pretpostavke za privlačnost kod svih proizvođača i izvoznika „plavog energenta“, pa tako i za one u SAD-u.  Prošle je godine kineski uvoz plina nadvisio i godišnji uvoz plina dosadašnjeg svjetskog lidera – Japan, a samo u ovoj godini kinesko plinsko tržište porast će, približno, za jednu četvrtinu (info: analitička tvrtka RystadEnergy). Upravo se na tim spoznajama temeljila i većina projekata izgradnje terminala za ukapljeni plin (LNG terminala) u Sjedinjenim Državama: poput nedavno otvorenog terminala Cameron LNG u saveznoj državi Louisiani, ukupnog kapaciteta 13,5 milijuna tona godišnje.

Međutim, problemi su počeli već nakon samoga starta američko-kineskog trgovinskog rata, kada je Peking oštro upozoravao, štoviše, i uveo pa naknadno, kao znak dobre volje za nastavak pregovora obustavio povećanje carina na uvoz američkog plina. Neovisno o svemu SAD je u četiri posljednja mjeseca izvezao u Kinu svega 300 tisuća tona LNG plina, a za usporedbu, u istom razdoblju prošle godine taj je pokazatelj iznosio 1,4 milijuna tona (info: Vigon Consulting). Ruski medij RIA Novosti piše, kako se, prema informacijama američke  Federalne službe za energetsku regulaciju (FERC), u SAD-u trenutačno gradi pet linija za proizvodnju LNG-a ukupnog kapaciteta 57 milijuna tona godišnje, a projekti za još pet linija dobili su odobrenje i još samo čekaju završnu investicijsku dozvolu. A sada su njihove perspektive i budućnost pod upitnikom, jer bez Kine američkim proizvođačima plina niti Europa nije potrebna.

Europa Amerikancima nikada ne može niti približno zamijeniti kinesko tržište: općenito, azijsko plinsko tržište, pa tako i ono kinesko, omogućuje najviše cijene i količine isporuka, dok je ono europsko, zasićeno brojnim postojećim (i budućim) plinovodima i drugim LNG igračima (katarski, nigerijski, a od prošle godine i ruski LNG plin i td.) sposobno u većoj mjeri kalkulirati i izboriti se za puno niže nabavne cijene, a da se o potrebnim novim količinama plina niti ne govori – europsko je tržište, za razliku od azijskog, za sada plinom dostatno sigurno opskrbljeno, a dodatne dobavljače nije tako teško naći u okružju EU što opet jamči niže cijene od onih azijskih.

I tu se sada aktualnom javlja i ona najnovija priča, koju smo i danas u rubrici energetske vijesti objavili na našem portalu, o mogućem uvođenju američkih sankcija na rusko-njemački projekt plinovoda „Sjeverni tok 2“, ne samo na tvrtke-investitore, već i na pravne i fizičke osobe koje sudjeluju kao kooperanti u njegovoj izgradnji ili financiranju. Naravno, ukoliko bi SAD uspjele u potpunosti isključiti dotok ruskog plina u EU (znači, i kroz stare plinovode, a ne samo ove nove, uskoro završene) to bi bila jedna sasvim druga priča. Jer Rusija trenutačno osigurava oko 32% ukupnih EU potreba za plinom, što bi nakon njezinog protjerivanja značilo žurnu potrebu za nadoknadom golemih količina plina. Ali te je količine u stvarnosti  nemoguće nadoknaditi, barem ne u srednjoročnom razdoblju. S druge strane, sadašnja cijena ruskog plina po kojoj se on izvozi u EU za američki bi izvoz plina, zapravo, predstavljao izvoz bez dobiti tj. on ne bi imao nikakvoga smisla.

Naravno, zaustavljanjem američkog izvoza plina i Kina će se suočiti s potrebom zamjenskog uvoza. A tu je više zainteresiranih igrača -.od Katara i Australije do Rusije. A upravo bi Rusija američkim povlačenjem mogla najviše i profitirati, ne samo kada je u pitanju izvoz plina u Kinu postojećim i budućim plinovodima (podsjetimo: do kraja ove godine trebao bi biti završen i najveći svjetski plinovod – Gazpromov projekt „Sila Sibira“ kojim bi se Kini pri punom kapacitetu trebalo dostavljati 30 milijardi m3 ruskog plina godišnje s perspektivom daljnjeg porasta isporuka), već prije svega njezinim novim arktičkim LNG projektima, poput „Yamal LNG“ i „Artic LNG 2“, u kojima, između ostalog, kao suinvestitori sudjeluju i velike kineske energetske tvrtke. A ta dva projekta upravo za cilj i imaju isporuke LNG-a na istočno-azijsko, a onda  i na europske tržište. Te će se isporuke obavljati, a već se djelomično i obavljaju kroz sada vrlo aktualni (i u geopolitičkom smislu) Sjeverni morski put posredstvom LNG tankera-ledolomcima, čiju flotu Rusija ubrzano gradi, a sada plin uglavnom prevoze tankeri u vlasništvu francuskog energetskog diva Total, također suinvestitora u spomenutim ruskim arktičkim projektima.

Dakle, pokrenuti carinski tj. trgovinski rat između SAD-a i Kine bit će bolan po obje strane, dok bi pojedine zemlje, barem kada je u pitanju energetika, na njemu čak mogle i profitirati.