Foto: preuzeto s dnevno.hr

Što je brand (brend)?

Robna marka ili anglicizam brend (eng. brand, iz starofrizijskog “označiti vrućim željezom” ili žigosanje životinja) je prepoznatljiva oznaka ili ime nekog proizvoda, koje često podrazumijeva i kvalitetu. Marka mora stvarati snažni i trajni identitet proizvoda/usluge, sažimati osobnost poduzeća i poticati osjećaje povjerenja, korisnosti, dobrobiti i sigurnosti. Osnovna prednost marke proizlazi upravo iz njezine nazočnosti u podsvijesti potrošača/korisnika, odnosno mogućnosti za njezino prisjećanje i prepoznavanje, tzv. “svjesnost o marki” (eng. “brand awareness”).

Stvaranje brenda o Josipu Brozu

Već se desetak i više godina razvija u Krapinsko zagorskoj županiji, točnije u Kumrovcu ideja kako treba stvoriti brend zvani Tito.  Njima se na web stranicama na svim važnijim stranim jezicima u brendiranju Tita pridružila i HTZ-a. Ovu godinu tu ideju podupire i Krapinsko zagorska županija, dok su te ideje ranije bile samo lokalnog karaktera. Tako neki dan slušam lokalni radio koji prenosi što su kazali pojedinci na tu temu. Načelnik općine Kumrovec se emotivno unio u tu ideju brendiranja Tita kao da je otkrio nešto zaista novo i vrhunski dobro. Pripovijeda u eter kako će Kumrovec od sadašnjih sto tisuća ljudi privući u budućnosti milijun turista. Tko ga je u tu ideju uvjerio, nemam pojma. Kako u tako nešto može vjerovati još je više pod znakom upitnika? Dakako da Kumrovec može ponuditi etno selo koje je stvarno lijepo i ukusno uređeno i održavano. Ali da će jedan diktator privlačiti trajnije, na duže staze milijun turista, to ne mogu vjerovati. Kao što ne mogu vjerovati u ono što mi je neki dan pričao jedan poznanik da su građani glavno grada Kazahstana poželjeli da se glavnom gradu promijeni ime u ime sadašnjeg predsjednika. Riječ je sigurno o podvali predsjednika Kazahstana koji na taj način pokazuje da je najvoljenija osoba. (Riječ je o istoj praksi koju je provodio i Tito, kada je u bivšoj državi gradove nazivao svojim imenom, Titova Korenica, Titograd, Titov Veles itd.)

Tko dolazi u Kumrovec tijekom godine 

Na to pitanje dao je odgovor Načelnik Kumrovca u svom radijskom ekspozeu. Dolaze Kinezi i tobože turisti iz totalitarno kumunističkih zemalja. Nisam čuo da u Kumrovec masovno dolaze Amerikansci, Nijemci, Nizozemci, Šveđani, Danci, Švicarci, ljudi iz zemalja gdje je razvijena demokracija i gdje su shvatili europsku Konvenciju o izjednačavanju dva totalitarizma 20 stoljeća. Dolaze ljudi iz diktatorskih političkih sustava. Nadam se ako budu dobro brendirali Tita u Kazahstanu, da bi i iz Kazahstana se na put za Kumrovec mogli uputiti neki bogatiji nomadi sa periferije kazahstanske države. Čujem da u Kazahstanu neki više vole Putina, nego li svog predsjednika, a ipak je on i dalje najvoljenija osoba u državi. Tako nešto nam je poznato iz Titove Jugoslavije. Ljudi na ulicama, Tito u Zagrebu. Proizvodnja stala, a svi moraju na ulice da mašu najvoljenijoj osobi. On uživa, narod je uz njega To mi je sličilo na onaj vic kako su milicajci htjeli isprovocirati župnika kojemu su vjernici kopali oko crkve grabu za gromobran. Došli policajci, pa pitaju. „ Druže što će vam gromobran, kad je Bog uz vas? „ A mudri im župnik odgovori: „ Što će vama pendreci, kad je narod uz vas? „  Da za vrijeme tog Tita nije bilo „ pendrek – demokracije“, ne bi nepoćudni elementi bili u zatvoru na dan posjeta Zagrebu, niti bi ulice bile prepune zajapurenih gledatelja kako se Josip Broz vozika po ulicama grada Zagreba.

Tko dolazi i Kumrovec krajem svibnja

Krajem mjeseca svibnja na „ dernek“ u Kumrovcu dolaze autobusima jugonostalgičari iz BiH-a, neki Slovenci, Istrijani, i ljudi koji još žive u prošlosti. Na tom „ derneku“ pričali su mi neki Kumrovčani može se dobro prodati domaće vino, kobasice i sve što se dade izjesti. Još ako stvoriš naljepnicu sa likom Tita i napišeš da je vino iz Titovog vinograda, onda ćeš prodati sve do zadnje flaše. Koje li naive, pa Tito nikad nije radio u vinogradu, niti imao vinograd. Kao mladić je rijetko dolazio u Kumrovec. Najčešće je dolazio odmah preko granice u Sloveniju kao mladić maminoj familiji. Tamo je pričao priče i pričice, a za svoju obitelj nije baš previše mario. Majka mu je jedino ostala u lijepom sjećanju. Bila je požrtvovna žena i praktični vjernik, što je Joža Broz jednom priznao. NA „ derneku“ krajem svibnja ima dakako petokraka, srpova i čekića koje bi trebalo zabraniti, jer su po Konvenciji EU o izjednačavanju dvaju totalitarizama znakovi nasilja, „pendrek–demokracije“, i znakovlje pod kojim je razaran Vukovar, Dubrovnik i svi gradovi i sela za vrijeme Domovinskog rata. Pitam vas, nije li paradoks da je to znakovlje dopušteno nositi u Kumrovcu, a pod tim znakovljem su ubijani Hrvati, Muslimani, Bošnjaci za vrijeme Domovinskog rata i rata u BiH-a.?

Što označava riječ brand (brend)

Riječ i pojam Brand (brend) anglicizam označava kvalitetu, snažni trajni identitet, sažetu osobnost. Vrijednost koja izaziva ljudsko povjerenje u proizvod, ili osobnost, dobrobit i sigurnost. I dakako mogućnost za prisjećanje i prepoznavanje. Izgleda da pobornici Titova brenda ne razumiju sam pojama i značenje riječi brend i brendiranje. Oni su kao jedan moj suradnik kojeg sam pitao: „Može li Stjepan F. biti naš suradnik?  On mije odgovorio: „Nemojte uzeti Stjepana F. za suradnika. On nije rentabilen.“ Koristio je, da ispadne pametan i mudar, riječ rentabilen, a da sam nije znao značenje te riječi. Koja je to kvaliteta druga Jože Broza? To da je bio hohštapler i diktator. Koji je njegov snažni i trajni identitet? To da je bio u pokretu nesvrstanih i osobno živio kao da je car, ili kralj. I da je za svaki neumjesni vic čovjek bio kažnjen Golim otokom. Da da je vješto posmicao sve one koji mu nisu bili po njegovom ukusu. Jedino svojstvo pojma brend koje se njemu može pridjenuti je mogućnost za prisjećanje i prepoznavanje njegove bahatosti. Dakle, Zagorci, ne možete od loše osobnosti, od diktatora i  Titovog bahatluka stvoriti brend koji će trajati. To nisu pokušavali čak ni Kinezi i Rusi činiti od Mao Ce Tunga i Staljina.

Što može Krapinsko zagorska županija staviti u globalnu turističku ponudu

Crkve i dvorce toge Kraja: Veliki Tabor, Miljana, dvorac i restoran Đalski, Bežanec, Gupčevu lipu, Etno selo Kumrovec. Od Crkava, crkvu na Mariji Bistrici, crkvu u Loboru, Zagorsku katedralu – crkva u Pregradi, crkvu sv. Jurja u Desiniću, spomenik Lijepoj našoj u Risvici, Muzej u Klanjcu, Muzeje u Krapini, itd. Od toplica ili termi: Terme Tuhelj, Krapinske Toplice i liječilište, Tuheljske toplice. Od restorana: Grof Ratkaj u Desiniću, Restoran Ventek u Risvici, Seoski turizam Grešna Gorica, Trsek, i mnoštvo dobrih restorana i vidikovaca. Svi ti restorani  Dai razni seoski turizmi u Začretju, Stubici i okolici, pa ni Stubičke Toplice nisu ništa, jedino je vječan brend Joža Broz. Kojeg li paradoksa? Koje li lokalno županijske naive? Da je mogao Staljin biti brand ( brend ) rusi bi ga brendirali. Da je moguće brendirati Mao Ce Tunga to bi Kinezi davno učinili. Ako već postoji želja brendirati Jožu Broza, onda on može biti samo zrnce pijeska u bogatoj turističkoj ponudi Krapinsko zagorske županije. Svjetska globalna scena ne može brendirati zlo i prodavati pod dobro, pa tako ni lokalna. Ljudi nisu ovce, a niti nomadi sa periferije Kazahstana. I da jesu ne mogu se ljudima nuditi nikakvi politički lideri kao brend. Toliko valjda poznajemo povijest. Svaka politika je za svoje vrijeme, pa tako i njihovi lideri. Svaka politika do sada je imala svoje loše i dobre strane. Imala je svoje uspone i padove, svoju ideološku smrt. I nikada se u povijesti nije dva puta ponovila ista ideološka matrica. Možda da, ali se sasvim drugačije zvala. Normalan čovjek je okrenut budućnosti. Ne stavlja ruku na plug i okreće se unazad. Joža Broz je kao mladić svojoj familiji u Sloveniji po majčinoj strani rekao: „ Ili ću postati svjetski poznata osoba, ili ću krepati negdje za grabom.“ Postao je svjetski poznata osoba, ali to nije dovoljno da po tome bude brend bilo kome. Jedino, kako sam napisao narodima koji su „voljeli diktature“ i pendrek – demokraciju. A takvih je sve manje. Ostarjeli su, izumrijet će oni koji su uživali u pokretu nesvrstanih. I ti koji su bili nesvrstani, svrstali su se već sami, ili ih je netko drugi politički svrstao. Od brenda zvanog Tito ostaje samo mašta, koja nikada neće moći kazati da je kroz Kumrovec u jednoj godini prošlo milijun turista zbog Jože Broza.

Čovjek od formata  (Josip Broz Tito)

„ Nakon pustih priča i teorija zavjere kako Josip Broz nije bio taj za koga se predstavljao, za autorski dvojac nema nikakvog misterija oko toga tko je Tito bio: hrvatski Slovenac koji je sve do Drugog svjetskog rata operirao u mikrokozmosu: Podsreda, Trebče, Kumrovec, Sevnica. Ono što je, međutim, ostalo nepoznato jest – što je Tito bio, pa knjiga donosi dotad nepoznata poglavlja takve povijesti, ne kroz priču i hipotezu, nego na temelju izvora. U knjizi ih se citira više od tisuću, a opremljena je i kritičkom bibliografijom od 150 stranica, za koju je Kuljiš, čija je vjerodostojnost nerijetko za života osporavana i na sudovima, ovoga puta u svoj rad implementirao dokaze “čvrste kao beton”. Kuljišev i Klingerov Tito slikan je provjerljivim činjenicama, a ako bismo ga saželi u definiciju, riječ je o beskrupuloznom tehnologu vlasti kome je i Jugoslavija bila osobni projekt. Ili, kako je u pogovoru napisao Radivoj Cvetićanin, Titov Kuljiš ima “povijesne gabarite izvana, i sve crte jednog ingenioznog mračnog vladara iznutra.” VIGDIS HJORTH “NASLJEDSTVO” Težak i potresan roman o životu žrtve seksualnog zlostavljanja Knjiga “Titov tajni imperij” iz poglavlja u poglavlje pokazuje Broza i kao jednog od najvažnijih gospodara jugoslavenskih komunističkih pogona sa svjetskim referencijama davno prije nego što je postao jedan od vođa pokreta nesvrstanih. On nam se, istodobno, pokazuje i kao sposobni politički i vojni vođa i kao beskrupulozni manipulator, te, najposlije, i kao zločinac, ali u svima tim očitovanjima njegova javnog djelovanja, s obzirom na kvalitetu najvećih igrača prošloga stoljeća i na gotovo tragični ratni i poratni kontekst, osjeća se da je pred nama čovjek od formata. Premda ga autori u svojem djelu izričito ne formuliraju, kako je u predgovoru knjige uočio Marko Grčić, očituje se njihov moralni sud po kojem većina Titova autokratskog, diktatorskog djelovanja ne može proći. Kuljišev i Klingerov Tito domaći je čovjek sa svjetskom rolom u glavnim svjetskim procesima i ključnim mjestom u srazu velesila, istodobno i ekstrovertirani diktator Jugoslavije koju je pretvorio u pozornicu za svoje nastupe, Jugoslaviju koja se ispisala iz Europe i priključila Africi i Aziji. Za Kuljiša, Jugoslavija je bila promašaj: zbog Tita i klike koju je kadrovirao pa su ga naslijedili, zaostali smo za svim zemljama Istočne Europe. Država je mijenjala oblik, a Tito strane, globalna savezništva i role – sve se tu mijenjalo i ništa nije poprimilo definitivni oblik, konstanta je bila samo njegova apsolutna vlast i diktatorska pozicija. Ključno, uvijek je održavao ekvidistancu između svjetskih sila, jer mu je to omogućavalo da samostalno arbitrira na unutrašnjem i vanjskom planu. Na neki način bio je stoga ”čovjek bez svojstava”, lišen identiteta – uočio je Kuljiš. NOGOMETNA LEGENDA ‘Jugoslavija je meni i danas sinonim za nešto lijepo, bila je desetka na fakultetu’ Ni iz najskrupuloznijih istraživanja, međutim, nije uspio rekonstruirati Titovu privatnu personu – jer nikad nije iskazivao osobnost. Nije imao ni jednog prijatelja, uopće nije držao do obitelji, sve ih je držao podalje od sebe, a svoje doglavnike koristio dok su mu trebali i uglavnom ih omalovažavao. One koji su mu konkurirali za vlast fizički je uklonio. Energiju i šarm upotrebljavao je jedino u dodiru sa svjetskim državnicima, carevima, kraljevima i povijesnim vođama. Bio je, za autore knjige “Tajni Titov imperij”, prvi, originalni celeb…..“

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/josip-broz-tito-ekstrovertirani-diktator-jugoslavije-zemlje-koju-je-pretvorio-u-scenu-za-svoje-nastupe-1383943 – www.vecernji.hr

Honkonški medij South China Morning Post (SCMP) izvijestio je kako je policija Hong Konga, u nedjelju, 24. svibnja, uporabila suzavac protiv tisuća prosvjednika koji su demonstrirali protiv prijedloga zakona o nacionalnoj sigurnosti te kineske autonomije, čije se usvajanje upravo razmatra u kineskom parlamentu.

Podsjećam kako je taj zakonski prijedlog na dnevni red kineskog parlamenta uvršten u petak, na otvaranju njegovog redovitog zasjedanja (koje je bilo odgođeno dva mjeseca zbog epidemije koronavirusa),  a predpostavlja se kako bi isti mogao biti izglasan početkom lipnja. Predsjednica vlade Hong Konga Carrie Lem podržala je raspravu o tom zakonu u kineskom parlamentu, izjavivši, kako njegovo usvajanje neće imati bilo kakvog utjecaja na prava i slobode građana Hong Konga.

Međutim, s tim se mišljenjem baš i ne slažu u Velikoj Britaniji i u SAD-u, naravno, primarno zbog svojih vanjskopolitičkih razloga i svojih interesa a ne stvarne brige za spomenuta prava. Tako je američki The Wall Street Journal već 21. svibnja izvijestio kako grupa američkih senatora priprema zakon o uvođenju sankcija protiv kineskih dužnosnika i organizacija vezano uz navedeni prijedlog kineskog zakona o nacionalnoj sigurnosti. SAD upozoravaju kako će bilo kakvo kršenje prava i sloboda Hong Konga „neizbježno utjecati“ na američku ocjenu sporazuma „Jedna zemlja, dva sustava“ i statusa tog teritorija, što je utvrđeno zajedničkom kinesko-britanskom Deklaracijom i Temeljnim zakonom 1997.g. pri završetku britanske kolonijalne vlasti nad tom kineskom regijom.

Dan kasnije, britansko ministarstvo vanjskih poslova objavilo je kako Velika Britanije, Kanada i Australija pozivaju Kinu na očuvanje visokog stupnja autonomije Hong Konga, pritom izražavajući svoju „duboku zabrinutost prijedlozima koji se vežu uz zakon o nacionalnoj sigurnosti Hong Konga“.

Sam zakonski prijedlog o nacionalnoj sigurnosti te bivše britanske kolonije u sebi nema nikakvih negativnih elemenata ako se promatra s gledišta očuvanja kineskog suvereniteta nad tom njezinom autonomijom. Njegovi „sporni“ dijelovi tiču se zabrane podrivačke i separatističke djelatnosti (a to u svojim zakonodavstvima imaju brojne zemlje svjeta, uključno i one demokratske koje se susreću sa separatističkim tendencijama unutar svojih država). Prema navodima medija SCMP zakon podrazumjeva zabranu bilo kakvih oblika poticanja, usmjerenih na rušenje središnje vlade, kao i terorizma i miješanja iz inozemstva. Izvori SCMP navode kako je središnja vlada u Pekingu zaključila da zakonodavno tijelo Hong Konga nije u stanju donijeti zakon o nacionalnoj sigurnosti zbog političke klime u toj regiji, i da je, zato – to odlučio napraviti sam kineski parlament.

U svakom slučaju, čini se izglednim (ali ne i nužnim), kako se upravo stvaraju novi razlozi za nastavak velikih prošlogodišnjih prosvjeda koji su trajali više od pola godine, uglavnom na vikend-razini, i doslovno paralizirali Hong Kong sve do pojave pandemije koronavirusa – kada su potpuno zamrli. Ti su prosvijedi, pokrenuti početkom lipnja 2019.g. zbog namjere vlade Hong Konga da usvoji kineski zakon o ekstradiciji kojim se Hong Kong obvezuje na izručenje traženih osoba na zahtjev kineskog tužiteljstva, a koje su utočište našle u toj autonomiji (na kraju je taj prijedlog zakona trajno povučen), nanijeli goleme, milijarda dolara visoke gospodarske štete Hong Kongu – jednom od glavnih azijskih i svjetskih financijskih središta.

Međutim, nakon očekivanog usvajanja predloženog zakona o nacionalnoj sigurnosti Hong Konga u kineskom parlamentu idućega mjeseca, Peking će imati novu zakonsku osnovu, koju će sigurno i koristiti (inače zakon ne bi niti donosio) s cljem presijecanja izvanjskih silnica koje bi mogle utjecati na nastavak prošlogodišnjih ili nekih budućih prosvijeda. Kakva će biti reakcija SAD-a i Velike Britanije, koje po pitanju Hong Konga djeluju posve usklađeno, vidjet će se naknadno, ali je već i sada jasno kako te dvije zemlje na ovaj kineski zakon (ukoliko bude usvojen) neće gledati blagonaklono i da će on, vjerojatno, postati novi „kamen spoticanja“ i u znatno širim odnosima – onima između Kine i Zapada, za što će se Washington i London zdušno diplomatski potruditi.

Ali da će SAD-u i Velikoj Britaniji kineski zakon otežati djelovanje na praktičnoj razini u Hong Kongu posve je sigurno. Jer bilo koji sumnjivi kontakti građana te autonomije s tamošnjim američkim i britanskom konzularnim predstavnicima, a koji su do sada bili posve otvoreni čak i po pitanju vođa prošlogodišnjih velikih prosvijeda koji su uredno odlazili u američki konzulat po instrukcije i potporu (i zbog čega je Peking mogao (a to je i činio) samo izražavati prosvijedne note State Departmentu i Foreign Officeu), od trenutka stupanja na snagu ovoga zakona moći će biti tretirani kako kazneno djelo, i to iz djelokruga one opasne sfere kakva je uvijek nacionalna sigurnost.

Neovisno o svemu, eventualni novi masovni prosvjedički pokret u Hong Kongu definitivno bi postao i novi veliki izazov za središnju vladu u Pekingu, koja je po pitanju prošlogodišnjih prosvjeda iskazala veliku suzdržanost uspkos očekivanjima mnogih zapadnih političkih, obavještajnih i medijskih krugova da će Kina morati uporabiti radikalna riješenja (prije svega vojnu silu) za njihovu pacifikaciju. Bila je to lukava politička zamka postavljena Pekingu, koji je to dobro znao i u nju se nije želio uhvatiti, shvaćajući što bi potom uslijedilo na međunarodnoj razini i što bi to značilo po kineski ugled u svijetu (dobro poznata zbivanja i vojno gušenje velikih studentskih prosvjeda na pekinškom Trgu Tiananmen u osvit pada komunizma na tlu Europe, kao i posljedice toga čina, za pretpostavljenu vojnu operaciju u Hong Kongu bila bi „mačiji kašalj“) . Međutim, sada, kada su sve „maske pale“ i sve „karte postale otvorene“ vezano uz američko-kineske odnose, kao i s obzirom na ono malo preostalih iluzija u njihovo moguće skoro poboljšanje, Kina više i ne treba previše strahovati po svoj ugled u svijetu. Njega njezini glavni globalni suparnici ionako sustavno denunciraju a Kinu u očima svojih javnosti pretvaraju u „pogansku zemlju“, čiji  „surovi i beskompromisni režim“ svojim građanima „ne da disati“ (što im, međutim, do sada nije smetalo u višedesetljetnoj golemoj međusobnoj gospodarskoj suradnji. Kina je, očito, sada postala presnažna i više joj se ne mogu diktirati pravila igre, već se oko njih mora dogovarati, a to više nije to), pa samim tim Peking ima i otovrenija vrata za svoje oštrije djelovanje. Tim više na svom suverenom teritoriju kakav Hong Kong ipak je, neovisno o visokom stupnju autonomije koji uživa i uživat će u razdoblju od 50 godina (od 1997.g.) sukladno kinesko-britanskom sporazumu.

Međutim, glavna odluka oko svega ovoga nije niti na Pekingu niti na Washingtonu ili Londonu, već na samom Hong Kongu. Upravo će on, a ne  „kopnena Kina“, a još manje Zapad, snositi veliku glavninu posljedica svojih odluka. A one prošlogodišnje, koje su išle u smjeru masovnih prosvijeda, paralizirali su grad i njegovo gospodarstvo, protjerali i turiste i investicije. Zato će sami hongkonšani ovoga puta morati dobro iskalkulirati svoju bilancu i dobro razmisliti, trebaju li im ili ne opet masovni prosvijedi? Osim toga Peking je još prošle godine dao do znanja kako zbog nesigurnog sigurnosnog stanja i pada pozitivne poslovne klime u Hong Kongu, namjerava, postupno, od Macaoa (druga kineska autonomna regija i bivša portugalska kolonija, sada poznata kao mondeno kinesko i azijsko turističko središte i „azijski Las Vegas“ zbog industrije kocke) stvoriti veliko financijsko središte. To, naravno, ne ide tako brzo i jednostavno jer put do povjerenja ulagača je dug i mukotrpan, ali poruka je bila i više nego jasna. Uostalom, Kina već ionako ima i vlastito („kopneno“) golemo financijsko središte preko kojega većinski posluje (a ne preko Hong Konga) i isti onaj britanski biznis. Riječ je, naravno, o Šangaju. Zato „odrezati“ 8-milijunsku hongkonšku regiju od ostatka svijeta (ako to njezini građani budu sami željeli) po Peking neće predstavljeti nesavladiv problem iako to sigurno ne želi. Ali s Hong Kongom, kao financijskim središtem, ili bez njega život će i u Kini i u Aziji teći dalje.

Zoran Meter: AMERIČKA DIVERZIJA U SRCU KINE: Manipulacija Hong Kongom

Sve se više pojačavaju napetosti na relaciji Washington-Peking, u kojima je pandemija koronavirusa bila samo „okidač“ za dodatno produbljivanje njihovih,već i ranije dovoljno snažnih dubioza i proturječnosti na političkoj i  gospodarskoj razini. COVID-19 očito je „poslužio“ i za formalno stavljanje američko-kineskih odnosa na pijedestal otvorenog suparništva s tendencijom prema neprijateljstvu.

U tom kontekstu treba podsjetiti kako Washington, odnedavno, sve više potencira i ideološki čimbenik kao svoje „oruđe“ za obračun s Pekingom, napadajući sam politički i državni ustroj suvremene Kine, utemeljen na ideologiji i svemoći tamošnje Komunističke partije, kojoj je višestranačka demokracija, barem u „kopnenoj Kini“ još uvijek tabu (u Hong Kongu, kineskoj regiji sa širokom autonomijom, zbog poznatih povijesnih okolnosti na snazi je i dalje kapitalistički (tržišni) gospodarski model i političko višestranačje). A u sklopu tih napada sve se češće u pitanje dovode i ključne teze iz Drugog svjetskog rata na način kako ih tumači Kina. Pritom nije potrebno posebno objašnjavati što za Kinu znači revizija toga dijela njezine (i ljudske) povijesti s obzirom na golema stradanja njenog stanovništva u vrijeme japanske agresije, i u čemu su, primjerice, stavovi Južne Koreje (kao važne američke regionalne partnerice) puno bliži Pekingu nego, primjerice, Washingtonu, a da o Tokiju i ne govorimo.

Upravo na to posljednje, reviziju WW2, na današnjoj medijskoj konferenciji reagirao je kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi, izjavivši slijedeće:

„Kina je spremna zajedno s Rusijom odlučno zaštititi rezultate Drugog svjetskog rata, pridržavajući se načela Statuta OUN-a i temeljnih normi međunarodnih odnosa, i suprostaviti se bilo kakvim oblicima jednostranosti.“ Kazao je, također, kako se pojedine političke snage u SAD-u neprijateljski odnose prema američko-kineskim odnosima, i da guraju dvije zemlje u novi hladni rat. „To je opasna politika promjene povijesti, koja može srušiti rezultate desetljećima duge suradnje Kine i SAD-a, smanjiti perspektive razvoja samih Sjedinjenih Država, kao i ugroziti stabilnost i razvoj čitavoga svijeta“, izjavio je kineski šef diplomacije.

Kina nema namjeru promijeniti ili zamijeniti SAD, ali je došlo vrijeme da Sjedinjene Države odustanu od namjere promjene Kine, i da „prekinu postavljati prepreke maršu 1,4 milijarde ljudi na putu prema modernizaciji“, zaključio je Wang Yi.

 

II. Vatikanski koncil i Katolička crkva poslije Koncila

Svi znamo da je II. Vatikanski koncil sazvao papa Ivan XXIII., kojega su mnogi zvali Ivan Dobri. Na iznenađenje gotovo svih biskupa svijeta, papa Ivan XXIII. u poodmakloj je životnoj dobi sazvao II. Vatikanski koncil. Poznata je Papina rečenica: „Otvorimo prozore Crkve, da u nju uđe malo svježeg zraka“. Ta misao jasno govori kako treba u Crkvi napraviti ono što Nijemci zovu „Erfrischung“, osvježenje. Osvježenje u svakom smislu riječi vezano uz univerzalnu Crkvu. Bilo je nužno promisliti što je Katolička Crkva u sebi i kakav treba biti njezin odnos prema svijetu. Koncilski oci, biskupi cijeloga svijeta, vođeni Duhom Svetim tri su godine promišljali i donosili zaključke i koncilske dokumente. Katolička je Crkva tada, na Koncilu, zauzela nova stajališta, nove programe prema nekim ključnim pitanjima suvremenog svijeta. Otvorila se prema drugim svjetskim religijama te je ekumenizam postao dio „programa Crkve“. Teško je u malo rečenica navesti sve što je postalo ključno, novo, dio pastoralnog života Crkve. Smjernice II. Vatikanskog koncila provodilo se diljem univerzalne Crkve na razne načine. Bilo je svakakvih neodmjerenih, nepromišljenih pretjerivanja u pastoralu nekih biskupija i župa. Da bi Koncil zaživio bilo je potrebno mnogo truda biskupa, župnika i svih pastoralnih suradnika. Dakako da je bilo više pozitivnih nego negativnih pomaka u životu Katoličke crkve.

Izbor kardinala Karola Jozefa Wojtyle za papu

Poljski kardinal Karol Wojtyla izabran je za papu 1978. godine, u dobi od 58 godina. Postao je papa u najboljim i zrelim godinama. Iza sebe je imao blistavu pastoralnu „karijeru“ župnika, biskupa, profesora, pisca i kardinala. Okušao se u svim segmentima pastoralnog rada s vjernicima, studentima, mladima i ostalom vjerničkom populacijom. Dakako da je, osim toga, na svojoj koži osjetio što znači biti siromašan, što znači biti domoljub i bogoljub. Spletom životnih okolnosti u rodnoj Poljskoj doživio je pravo lice komunizma i razorne posljedice dviju totalitarnih ideologija 20. stoljeća. Kada je postao papa napravio je velik pomak naprijed svojim pastoralnim putovanjima katolicima, zemljama diljem našega planeta. Njegovi su govori bili prožeti filozofsko-teološkim i moralnim pitanjima suvremenog čovjeka. U govorima se nije obraćao samo katolicima nego i drugim religijama i svim ljudima dobre volje. Vrlo je brzo postao „medijska zvijezda“ po svojoj originalnosti, hobijima, a pogotovo po emotivnoj slavenskoj toplini kojom je komunicirao s ljudima kojima je predslavio Euharistiju. Vitalan, optimističan, odvažan, principijelan, uz dobre suradnike prezentirao je Katoličku crkvu u novom ruhu, Crkvu koja je vođena Duhom Svetim i ima odgovore na mnoga pitanja koja muče čovjeka, narode i čovječanstvo.

Relativno dugo razdoblje pontifikata pape Ivana Pavla II. (27 godina)

Nepobitna je činjenica da za sve treba vrijeme, da mnogo vremena treba župniku kako bi se prilagodio župi u koju je dekretiran, biskupu da se prilagodi biskupiji. Tako u svakoj službi postoji vrijeme prilagodbe, vrijeme početka djelovanja, stjecanja novih iskustava. Papa Ivan Pavao II. postao je papa u iskustveno zrelim godinama, ali vrlo mlad u odnosu na druge pape drugoga tisućljeća. Vrijeme svjetske podjele, hladnog rata, berlinskog zida, sve to je imao, kako se kaže, „u malom prstu“ taj iskusan i vrlo dinamičan papa, Karol Wojtyla. Vatikanskim diplomatskim kanalima uspostavljani su vrlo dobri kontakti sa svim zemljama svijeta, s Ruskom pravoslavnom crkvom, s poznatim državnicima svijeta. Sve je to pridonijelo rušenju željezne zavjese Istočnog bloka. U tome su, dakako, sudjelovali ruski predsjednik M. Gorbačov i papa Ivan Pavao II. Država i Crkva u tim zemljama padom Berlinskog zida stekle su novo „osvježenje“, koje je najavio papa Ivan XXIII. Otvaranjem granica države Istočnoga bloka dobivaju mogućnost za pritok novih teološko-moralnih smjernica. Katoličanstvo u Poljskoj postaje pokretač zbližavanja naroda u Europi. Svećenici se počinju slobodno kretati i donositi svježinu čvrste katoličke tradicije u zemlje Zapadne Europe. Pontifikat Ivana Pavla II., od 27 godina, iznjedrio je niz enciklika i smjernica koje su bile u stilu „kulture života“, protiv „kulture smrti“. Svaka od tih enciklika bila je vrlo dobro čitanje znakova vremena, što je bilo jedna od važnih zadaća zacrtanih i planiranih nakon II. Vatikanskog koncila. Papa Ivan Pavao II. javno priznaje da je Crkva u pojedinim povijesnim razdobljima griješila (slučaj Galilea i drugi povijesni slučajevi). Tako Crkva, vođena Duhom Svetim i mudrošću pape Ivana Pavla II., zauzima dio medijskog prostora po kojemu sve ono što je bilo zadaća Crkve nakon II. Vatikanskog koncila postaje dostupno svakom čovjeku. „Učionica“, što je Crkva, kako djeluje, što ima poručiti čovjeku 20. stoljeća, postaje dostupna preko malih ekrana, tiskovina i portala na društvenim mrežama.

Papa Ivan Pavao II. – moralna vertikala

Čovjek druge polovice 20. stoljeća gladan je miroljubivih ideja, moralnih poveznica koje povezuju ljude, mira i zajedništva na svim meridijanima i paralelama svijeta. Odnos bogatih i siromašnih zemalja svijeta postaje bolan i sve više vidljiv kao opterećenje. Papa se zalaže za smanjenje jaza između bogatih i siromašnih zemalja svijeta. U svojim propovijedima, „Angelusima“, na audijencijama koje postaju normalan događaj u Vatikanu, Papa potiče Crkvu beskompromisno na življenje moralnih vrijednosti. Elektronski i pisani mediji skloni papi Ivanu Pavlu II. prenose te poruke. Papa počinje učiti razne jezike svijeta. U govorima „Urbi et Orbi“ i prigodom čestitanja Božića ili Uskrsa čestita blagdane na niz svjetskih jezika. Time pokazuje širinu univerzalne Crkve i pruža veliku radost katolicima u raznim zemljama svijeta. To je nešto novo i to novo plijeni pozornost i potiče dodatne emocije prema papi, koji je hrabar svjedok vjere. Ostala je nezaboravna Papina gesta posjeta atentatoru Aliju Akci i razgovora nasamo s njim u zatvoru. Ta je Papina gesta vrhunac i pokazatelj da Papa voli svakog čovjeka, pa i onoga koji ga je htio ubiti. Papa Ivan Pavao II. u svom dugom pontifikatu postaje ne samo vrhovni poglavar Katoličke crkve nego i, na neki gotovo nevidljiv način, „političar“ i najsnažnija moralna vertikala na svijetu. Teološko-moralna dubina njegovih govora postaje predmet analiza političara, sociologa i novinara. Na taj način Papa postaje simpatičan čovjek čak i onima koji ne vjeruju u Boga. O njemu svi govore biranim riječima. Ali, ipak ima nekih unutar Crkve koji su liberalno usmjereni pa počinju govoriti da je Papa konzervativan. Papa Wojtyla, unatoč svemu, Katoličku crkvu vodi hrabro dalje vođen Duhom Svetim. To vođenje Duhom Svetim postaje vidljiva u simpatična gesta prigodom pastoralnih posjeta Hrvatskoj. Pjeva marijansku pjesmu na hrvatskom jeziku s okupljenim narodom. Na glavu u Đakovu stavlja bez problema slavonski šešir. Tim gestama pokazuje da voli narod, da želi biti blizak s narodom. Pogotovo ga pamtimo po raznim slikama kako u naručje uzima malo dijete. Sve je to bilo svojevrsna „revolucija“ nekadašnje papinske uloge, koja nije nastala pukim slučajem.

Svetački trag pape Ivana Pavla II.

Jedna kineska poslovica kaže: „Kada leopard umre, ostavlja svoju kožu, a kada čovjek umre, ostavlja svoju čast i ugled“. Ta se poslovica može primijeniti na ono što je nakon smrti pape Ivana Pavla II. ostalo u duši velikog broja ljudi na svijetu. Papa se borio sve do svoje smrti s križem Parkinsonove bolesti i drugim bolestima. Tim služenjem i nošenjem vlastitog križa postao je uzor mnogima koji trpe. Smrt pape Ivana Pavla II., i pogreb, najbolje pokazuju da je bio velik papa i svetac Katoličke crkve. „U veljači 2005. godine završio je u bolnici Gemelli zbog dišnih poteškoća i gripe. Veći dio svog pontifikata bio je bolestan. Imao je Parkinsonovu bolest od početka 90-ih. Papa Ivan Pavao II. preminuo je 2. travnja 2005. godine u 21.37h. Njegova posljednja riječ bila je ‘amen’. U času smrti uz njega je bio njegov osobni tajnik Stanislaw Dsiwisz. Oko 50.000 vjernika okupilo se na Trgu sv. Petra i molilo za Papu. Kao protivnik eutanazije, strpljivo je podnosio tegobe bolesti i umro u miru prirodnom smrću. Papino tijelo bilo je izloženo u dvorani Klementina Apostolske palače u Vatikanu, a nakon toga je izloženo u Bazilici sv. Petra. Pohodilo ga je oko 4 milijuna hodočasnika. Njegovo tijelo položeno je u lijes od čempresovine na dan pokopa 8. travnja 2005. godine. Lice mu je prekriveno bijelim svilenim velom. U lijes je stavljena olovna tuba s njegovom biografijom i medaljama, koje su objavljivane na svaku godišnjicu njegovog pontifikata. Lijes je nosilo 12 muškaraca, koji su bili službenici Apostolske palače. U procesiji prema glavnome oltaru krenulo je 140 kardinala. Pogrebnu misu predvodio je kardinal Joseph Ratzinger. Na početku pogrebnih obreda, zazvonila su zvona s katoličkih crkava širom svijeta. Na ispraćaju je bilo oko 2 milijuna hodočasnika, 180 državnih izaslanstava, 44 predsjednika država i 25 premijera. U hrvatskom izaslanstvu bili su tadašnji predsjednik Stjepan Mesić i premijer Ivo Sanader. Sanader je posljednji državnik kojega je papa primio prije smrti. U Hrvatskoj su 4., 5. i 8. travnja 2005. bili dani žalosti. Povodom Papine smrti, Paragvaj je proglasio 5 dana žalosti, Kostarika 4 dana, Italija, Kuba, Čile, Hrvatska i Portugal 3 dana žalosti, Kosovo 2 dana, a Peru dan žalosti. Sućut povodom smrti pape izrazili su među ostalima i Dalaj Lama, Ruska Pravoslavna Crkva, službena Kineska Katolička Crkva koja ne priznaje Vatikan, kubanske vlasti i talibani koji su izjavili da je papa Ivan Pavao II. imao uspjeha u zaustavljanju progona muslimana. Po gradu Rimu bilo je postavljeno oko 25 video zidova s kojih se mogao pratiti pogreb. U izravnom televizijskom prijenosu sprovod je pratilo oko 3 milijarde ljudi diljem svijeta. Pojedini dijelovi mise, služili su se na 9 različitih svjetskih jezika. Papino tijelo pokopano je ispod Bazilike sv. Petra u Vatikanskim špiljama u neposrednoj blizini groba sv. Petra. Tamo je bio pokopan papa sv. Ivan XXIII., dok nije proglašen blaženim pa mu je lijes premješten na drugo mjesto uz ostale pape koji su proglašeni svetima i blaženima. Iznad groba nalazi se kip Bogorodice s djetetom, rad hrvatskog kipara Ivana Duknovića iz Trogira iz 15. stoljeća. Na pokrovu lijesa je križ i grb pape Ivan Pavla II. Papa Benedikt XVI. proglasio ga je 1. svibnja 2011. blaženikom, a njegov nasljednik papa Franjo svecem 27. travnja 2014. godine. Lijes s posmrtnim ostatcima svetog Ivana Pavla II. premješten je iz kripte Bazilike u oltar kapele sv. Sebastijana koja je pri ulazu u baziliku sv. Petra. Po posjećenosti, sprovod pape Ivana Pavla II. treći je po veličini u povijesti nakon pogreba egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera iz 1970., kada se okupilo oko 8 milijuna ljudi i pogreba iranskog ajatolaha Homeinija iz 1989., kada se okupilo 5 milijuna ljudi. Po praćenosti putem televizije, svrstava se u najgledanije televizijske emisije u povijesti.“

Helmuth Kohl o svetom papi Ivanu Pavlu II.

„U povodu proglašenja pape Ivana Pavla II. svetim s neizmjernom radošću iskazujem poštovanje prema duhovnoj i političkoj dimenziji ovoga velikog čovjeka te njegovoj važnosti za Europu, popraćeno svojim sjećanjem. Papa Ivan Pavao II. dirnuo je svijet i srce ljudi. Upravo je to bila njegova ‘tajna’. Znao ih je razumjeti, zainteresirati i ganuti. Stajao je na čvrstim vrijednosnim temeljima i bio je duboko ukorijenjen u kršćanskoj vjeri. Upravo se na toj osnovi suprotstavljao svakom obliku neslobode, zagovarajući istovremeno razumijevanje i pomirenje. Izbor kardinala Karola Wojtyłe, krakovskog nadbiskupa, za novog papu u kasnim večernjim satima 16. listopada 1978. za mnoge je diljem svijeta, a i za nas Nijemce, kao uostalom i za mene osobno, bilo veliko iznenađenje, ustvari senzacija. Prvi je put za poglavara Katoličke crkve izabran kardinal iz tada još komunističke Poljske. Birajući crkvenog čovjeka iz Istočnog bloka, koji se godinama bio dokazivao u borbi protiv komunističke ideologije, kardinali u Rimu odaslali su i političku poruku. Izbor pape Ivana Pavla II. bio je istovremeno i signal protiv ugnjetavanja i protjerivanja kršćana diljem svijeta. S njegovim izborom tada nitko nije računao; gotovo nitko u to doba nije mogao zamisliti posljedice toga izbora za svijet, a u prvome redu i za Europu. Kasnije sam iz razgovora s Mihailom Gorbačovom saznao da je i vodstvo u Kremlju, predvođeno Leonidom Brežnjevim, bilo potpuno iznenađeno izborom. Moskovsko vodstvo i vrh bratskih komunističkih stranka teško su prihvaćali izbor Karola Wojtyłe. Krakovskog kardinala Karola Wojtyłu upoznao sam u lipnju 1977. u Mainzu, kada je bio u posjetu kardinalu Herrmannu Volku. Imao sam tada priliku voditi kraći razgovor s njim. Njegova živahnost i otvorenost već su tada ostavile na mene snažan dojam, jednako kao i njegovo duboko poznavanje njemačkog duhovnog života, filozofije i povijesti. Za to što je nas Nijemce tako dobro poznavao bilo je od prednosti što je dobro vladao njemačkim jezikom. Kada sam ga 1977. upoznao nisam ni slutio da sam se susreo s budućim papom. Ubrzo nakon njegovog izbora za papu pokazalo se da Ivan Pavao II. ima vrlo jasan stav o svim pitanjima ljudskih prava te da je nepokolebljiv i neustrašiv borac za slobodu. Njegovi su stavovi proizlazili dakako iz njegovih vlastitih iskustava, najprije onih u četrdesetim godinama proteklog stoljeća s nacističkim režimom, a potom i onih s komunističkim režimom u Poljskoj. Papa iz Poljske imao je na kraju presudan udio u prevladavanju totalitarne i protuvjerske ideologije zbog koje su naš kontinent i naša zemlja bili podijeljeni više od četrdeset godina…“

Izjavu objavio u cijelosti „Večernji list“ 26. travnja 2014. godine.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/kohl-papa-ivan-pavao-ii-igrao-je-vaznu-ulogu-u-ujedinjenju-njemacke-935202 – www.vecernji.hr

Stota godišnjica rođenja svetog i velikog pape Ivana Pavla II.

Raste napetost u američko-iranskim odnosima vezano uz iranske tankere koji prevoze benzin iz te zemlje u Venecuelu. Prema navodima tvrtke Refinitic Eikon, koja se bavi praćenjem pomorskog naftnog prijevoza, grupacija od 5 iranskih tankera napunjenih benzinom za „Bolivarsku Republiku“ približava se Karipskom moru te se očekuje da prvi od njih u venecuelanske vode uplovi u nedjelju, 24. svibnja.

Američki medij The Wll Street Journal (WSJ) ranije ovoga tjedna izvijestio je kako Trumpova administracija proučava mogućnost uvođenja novih sankcija protiv Irana, kako bi zablokirala izvoz iranskog goriva u Venecuelu. Nakon slanja iranskih tankera prema toj južnoameričkoj zemlji, razmatra se pitanje uvođenja sankcija protiv njihovih članova posade, ili konfiskacija samih tankera u slučaju punjenja goriva u lukama trećih zemalja.

Na tu se temu, u subotu, 23. svibnja, oglasio i iranski predsjednik Hassan Rouhani, upozorivši na iranski protuodgovor SAD-u ukoliko one „izazovu probleme“ za spomenute tankere (info: agencija Mehr). Rouhani je u telefonskom razgovoru s katarskim emirom Tamimom bin Hamadom al-Thanijem izjavio slijedeće: „Ako se naši tankeri u Karipskom bazenu ili bilo gdje u svijetu susretnu s problemima izazvanim od strane SAD-a, oni će (Amerikanci) također imati problema.“ Rouhani je ukazao na „niz poteza“ SAD-a koji stvaraju „neprihvatljivo stanje“ u različitim dijelovima svijeta, kazavši, kako Teheran neće prvi krenuti u zaoštravanje stanja i njegovog dovođenja do oružanog sukoba.

Što se tiče Venecuele i reakcije njezinog političkog vrha na nastalu situaciju, prenosimo izjavu tamošnjeg ministra obrane Vladimira Padrina Lopesa, koji je kazao, kako će iranski tankeri u isključivom gospodarskom pojasu Venecuele dobiti pratnju venecuelanskih vojnih brodova i zrakoplova. Prethodno je i veleposlanik te zemlje u UN-u, Samuel Moncada, izjavio, kako je službeni Caracas upozorio glavnog tajnika UN-a Antonia Guterresa o vojnim prijetnjama spomenutim iranskim tankerima od strane SAD-a.

U svakom slučaju, rasplet ove napetosti, koja može izazvati veliku krizu u slučaju ispunjavanja spomenutih američkih prijetnji, doznat ćemo vrlo brzo.

 

Putzi je Hitlera sreo u minhenskoj pivnici i odlučio je pomoći političaru u usponu za kojeg je vjerovao da može pružiti spas poniženoj Njemačkoj. Uz pomoć supruge Helen ‘uljudio’ je Hitlera, upoznao ga s visokim društvom koje ga je financiralo te je komponirao nacističke marševe i smislio pozdrav ‘Sieg Hail’.

Pijani dokoni bonvivan i ženskar slučajno je zabasao s još par sudruga u alkoholu na još jedno “putno” piće u minhensku pivnicu Kindl-Keller upravo u trenutku kad je jedan opskurni političar počeo svoj govor. Kako se političar zakuhtavao s govorom, bonvivan je odložio kriglu piva, rekao prijateljima da začepe te se sa svakom izgovorenom riječi vatrenog govornika sve više trijeznio, da bi na kraju govora potpuno egzaltiran pristupio čovjeku za kojeg nikada prije nije čuo.

“To kako ste vi za dva sata elektrizirali ljude neće se ponoviti u sljedećih deset tisuća godina. Sa svime što ste rekli slažem se u devedeset i pet posto slučajeva, no nećemo se valjda svaditi oko pišljivih pet posto u koje spadaju ti huškački napadi na Židove. Samo, ima jedan problem. Izgledate poput konobara u restauraciji provincijske željezničke postaje, to morate promijeniti i uspjeh vam je zagarantiran”, rekao je pijani bonvivan opskurnom političaru, nakon čega je počelo njihovo po svemu neobično prijateljstvo. Opskurni političar bio je Adolf Hitler, dok je pijani bonvivan bio Ernst Sedgwick Hanfstaengl, od milja zvan Putzi, nasljednik izdavačkog carstva i niza umjetničkih galerija s obje strane Atlantika koje mu je ostavio otac Edgar, ljubavnik sestre austrijske carice Elisabethe i zaručnice ekscentričnog bavarskog kralja Ludwiga II., princeze Sophie Charlotte.

Junak Harvarda

Putzi je rođen u Muenchenu, krsni kum bio mu je princ Ernst II., vojvoda od Saxe-Coburg Gothe, a na njegov odgoj uvelike je utjecala majka, plavokrvna Amerikanka Katharine, nećakinja sjevernjačkog generala Johna Sedgwicka koji se proslavio u Američkom građanskom ratu, te je rodbinski bila vezana gotovo sa svim prominentnim obiteljima Nove Engleske, pa tako i s roditeljima budućeg američkog predsjednika Franklina Delana Roosevelta. Putzi je mladost proveo u Bavarskoj, a po majčinoj želji upisao je prestižno američko sveučilište Harvard, gdje je studirao povijest umjetnosti i filozofiju. Šarmantni Bavarac s perfektnim znanjem materinskog jezika odmah je postao miljenikom visokog društva. Na raskalašenim studentskim zabavama okupljene je zabavljao svojim majstorskim bravurama na klaviru te je istovremeno slomio mnoga ženska srca.

Slika 1: Putzi, kao majstor klavira, slamao je ženska srca

Za sveučilišni nogometni klub skladao je himnu “Fight Harvard”, a jedanput je odjeven skočio u vodu i od utapanja spasio nespretnog veslača kanua. Spašeni veslač bio je Theodore Roosevelt junior, sin aktualnog američkog predsjednika. Sutradan su novine Boston Herald izašle s naslovnicom “Hanfstaengl, harvardski junak”, a Putzi je pozvan u Bijelu kuću, gdje je entuzijastičnim sviranjem oduševio američkog predsjednika i usput potrgao više žica na klaviru Steinway Grand te započeo doživotno prijateljstvo s njegovim sinom. Tijekom studija prijateljevao je i bjesomučno se opijao u prestižnom Hasty Pudding Clubu, u koji su mogli ući samo privilegirani harvardski studenti, s budućim proslavljenim piscem T. S. Eliotom, novinarom i komunističkim agitatorom Johnom Reedom, političkim komentatorom Walterom Lippmannom koji je godinama poslije smislio sintagmu “hladni rat” te sa svojim daljim rođakom Franklinom Delanom Rooseveltom. Po završetku studija preuzima obiteljsku galeriju na Petoj aveniji u New Yorku i postaje rado viđen član visokog društva. Njegovu galeriju često je posjećivao i bivši američki predsjednik Theodore Roosevelt, koji mu je jednom prilikom rekao kako mu zavidi na poslu.

“Dragi Putzi, tvoj posao je da odabireš najljepše slike, dok je moj posao političara da biram manje zlo”, rečenica je koju je Putzi kasnije često citirao. Na raskošnom vjenčanju ženi se Amerikankom njemačkog podrijetla Helen Niemeyer, ljepoticom koja se svojevremeno fotografirala u pozi Kipa slobode, samo lagano ogrnuta američkom zastavom. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata Putziju je galerija oduzeta kao neprijateljska imovina pa se on po okončanju oružanih sukoba sa suprugom i tek rođenim sinom Egonom seli u rodni Muenchen.

Opskurni političar

Tu se šokirao stanjem u poslijeratnoj Njemačkoj. Ništa ga više nije podsjećalo na slavno carstvo koje je ostavio u mladenačkoj dobi, a oko sebe je vidio samo rasulo, bijedu i kaos. U tim je okolnostima upoznao Adolfa Hitlera te je u njemu odmah vidio budućeg spasioca Njemačke. Nakon upoznavanja u pivnici Kindl-Keller, Putzi je Hitlera pozvao na primanje u svoju raskošnu vilu. Kada mu je otvorio vrata, prenerazio se. Hitler je na sebi imao kratke kožne hlače s bijelim dokoljenkama, otrcani sako i tanku kravaticu pa ga je na brzinu, da ga drugi otmjeni gosti s kojima ga je htio upoznati ne vide, odvukao u sobu i presvukao u smoking.

Slika 2: Putzi i Adolf Hitler u druženju

Tako dotjerani Hitler svidio se uzvanicima koji su nakon par njegovih parola odlučili financirati njegovu strančicu u nastajanju. No, Putzi je uvidio da samo sa smokingom neće riješiti problem Hitlerova imidža pa se dao u ozbiljan posao pretvaranja austrijskog provincijalca u njemačkog gospodina. Sate i sate provodio je s Hitlerom u jezičnim vježbama, pokušavajući mu izbaciti gornjoaustrijski sleng iz glave, dok ga je Puztijeva supruga Helen učila bontonu, odijevanju i ponašanju za stolom. Putzi je pogriješio što je Helen uključio u proces transformacije Hitlera jer se političar u usponu neutješno zaljubio u nju. Svakodnevno joj je slao cvijeće, a Putzi ga je jednom zatekao kako plače u njezinu krilu izjavljujući vječnu ljubav. No, ni ta strast prema njegovoj supruzi Putzija nije odvojila od Hitlera. Skupljo mu je novčane priloge, stranački tjednik na četiri stranice Volkischer Beobachter novcem koji je dobio od prodaje galerije u New Yorku, koja mu je vraćena, pretvorio je u moderne dnevne novine kojima je smislio zaglavlje sa sloganom “Kruha i rada”. Prekomponirao je svoje navijačke harvardske pjesme u marševe Hitlerovih jurišnih odreda, a poklič “Fight Harvard” zamijenio je sa “Sieg Heil” koji je postao nacistički pozdrav.

Ekstaza žena

Prisustvovao je svim Hitlerovim javnim nastupima i uvijek bi ga fasciniralo kako svojim govorničkim sposobnostima žensku publiku obavezno dovede do ekstaze, a muškarce uzbudi do stadija mahnitosti. Osokoljen minhenskim uspjesima, Hitler se osjetio dovoljno jakim da preuzme vlast u cijeloj Njemačkoj, usprkos tome što izvan Bavarske gotovo nitko nije čuo za njega. Dobio je podršku proslavljenog njemačkog generala iz Prvoga svjetskog rata Ericha Ludendorffa te je iz minhenske pivnice Burgerbraukeller u studenome 1923. pokrenuo državni udar. Hitler je naivno mislio da će se gradska policija pridružiti puču, no oni su na njega i pratnju otvorili vatru. Nacisti su se razbježali, a na ulici je ostalo ležati šesnaest mrtvih pučista, koji su kasnije postali mučenici 3. Reicha, i četiri policajca čije su udovice deset godina poslije ostale bez mirovine, dok je Hitler pri padu iščašio rame i pobjegao u Putzijevu vilu. On nije bio ondje jer je nakon propalog puča u kojemu je sudjelovao pohitao prema Austriji, ali je Hitlera ranjena, krvava i blatnjava dočekala njegova neuzvraćena ljubav Helen. Pozvala je liječnika koji mu je namjestio rame, a kada je policija pokucala na vrata vile, Hitler je uzeo svoj pištolj te ga prislonio uz sljepoočnicu uz riječi: “Sve je gotovo, neću dopustiti da me ti psi uhvate živa”. Helen je energičnim potezom zbunjenom i malodušnom Hitleru na rubu suicida izbila pištolj iz ruke te je vikala na njega da se ne smije ubiti jer bi to bio čisti kukavičluk te da bi tim činom ostavio na cjedilu svoje sljedbenike i nju samu. Hitler se slomio i bez otpora predao policiji. Suđenje za veleizdaju pretvorio je u političku predstavu kojom je postao poznat u cijeloj Njemačkoj te je osuđen na blagu kaznu koju je izdržavao u zatvoru Landsberg, gdje je kratio vrijeme diktirajući svom tajniku Rudolfu Hessu svoj politički manifest “Mein Kampf”. Po odsluženju kazne Hitler je iz zatvora najprije otišao u Putzijevu vilu, gdje su on i Helen priredili svečanu večeru u čast njegova puštanja na slobodu. Na večeri je Hitler, koji još nije postao vegetarijanac, pojeo puricu koju je zasladio svojim omiljenim austrijskim kolačima te se sretan i opušten u prijateljskom okruženju prepustio svojim lamentiranja o skidanju versajskih lanaca i pretvaranju Pariza u ruševine.

Redigiranje ‘Mein Kampfa’

Putzi se odmah bacio na redigiranje “Mein Kampfa” u kojem je iskrižao sve uvredljive pridjeve i brojne nepotrebne superlative te je financijski pomogao izdavanje političkog manifesta koji će uskoro biti najprodavanija knjiga u Njemačkoj. Zbog svih svojih zasluga Putzi je, uz često drogiranog i pijanog zračnog asa iz Prvoga svjetskog rata Hermanna Goeringa, neuspješnog uzgajivača pilića Heinricha Himmlera, neostvarenog pisca Josepha Goebbelsa i ambicioznog mladog arhitekta Alberta Speera, postao članom Hitlerova najužeg kruga. Često je budućeg Fuehrera zabavljao klavirskim koncertima, a Hitler je posebno volio njegovu izvedbu Wagnerovih “Majstora pjevača” uz koju je često marširao po sobi, tako da su Putzija zlobnici nazivali “Hitlerovim osobnim pijanistom”. Kako je nakon sloma burze na Wall Streetu i početka velike ekonomske krize Hitleru porasla popularnost u Njemačkoj, zadužio je poluamerikanca Putzija da pomoću svojih veza stvori i u inozemstvu pozitivno mišljenje o nacističkoj stranci. Angažirao je najpoznatiju američku žensku novinarku Dorothy Thompson te vodećeg radijskog novinara CBS-a Hansa von Kaltenborna koji su napravili niz intervjua s vođom nacističke stranke. Amerikanci, uključujući i veleposlanika, nisu bili impresionirani Hitlerom, smatrali su da takva osoba koju su okarakterizirali kao “operetnog političara” i “sumanutog križara” nikada neće zavladati Njemačkom te su ismijavali Putzija zbog njegove zaluđenosti Hitlerom. No, prevarili su se. Hitler je dobio većinu glasova na izborima i u siječnju 1933. postao kancelarom Njemačke, a Putzija je za nagradu imenovao šefom odjela za tisak njegova ureda. Kako se Hitler učvršćivao na vlasti, počela mu je smetati Putzijeva blizina koja ga je podsjećala na otužne trenutke njegova političkog uspona te ga je sve rjeđe pozivao na druženja u svom alpskom odmaralištu u Berchtesgadenu.

Odao se pijankama

Kako je gubio Hitlerovu naklonost, razočarani Putzi se potpuno predao svom starom hobiju, konstantnom opijanju i jurcanju za djevojkama.

Slika 3: Putzi, Adolf Hitler i Hermann Goering u neformalnom druženju

U svom uredu za tisak organizirao je glamurozne i raskalašene zabave, na kojima su bili gosti uglednici iz zemlje i inozemstva, a o kojima je poslije danima brujao cijeli Berlin. Među njegovim ljubavnicama našle su se i američka književnica Djuna Barnes, kao i Hitlerova obožavateljica, sestra supruge osnivača Britanske unije fašista, sir Oswalda Mosleya, bitanska plemkinja Unity Mitford. Zbog svog raskalašenog ponašanja Putzi je stekao brojne neprijatelje, među kojima i svemoćnog ministra propagande Josepha Goebbelsa, kojemu nije toliko smetalo što Putzijev ured za tisak nije pod njegovom kontrolom, nego to što je bacio oko na brojne glumice i starlete koje je Goebbels, ionako sklon izvanbračnim avanturama, smatrao svojim vlasništvom. Putzijeva supruga više nije mogla podnositi njegove eskapade pa su se razveli, što se Hitleru, koji je još gajio intimne osjećaje prema njoj, nije svidjelo, a kada je čuo kako pijani Putzi po berlinskim gostionicama blebeće kako se njemački vojnici u Španjolskome građanskom ratu uopće ne bore, nego samo ganjaju prostitutke i opijaju se portugalskom madeirom, odlučio mu se osvetiti. Goebbels, koji je Hitleru prenio te tračeve, nadao se da će Putzijevo tijelo osvanuti u nekoj šumi u okolici Berlina kao i tijela brojnih nacističkih oponenata, no Hitler nije imao ništa takvo na umu za Putzija koji mu je, unatoč svim svojim manama, još bio drag. Odlučio se s njim našaliti kako je to učinio i s Eugenom Hadimowskim koji ga je godinama molio za poziciju šefa državnog radija. Dao je Goebbelsu nalog da tiska par brojeva novina u kojima stoji kako je Hadimowski imenovan direktorom radija te je presretnog “novoimenovanog šefa” zamolio da pred isključenim mikrofonom održi pozdravni govor. Društvo okupljeno oko Hitlera valjalo se od smijeha taštini Hadimowskog, a nesretni je čovjek, nakon što je otkrio kako je bezočno ismijan, zbog osjećaja srama zatražio prijevremeno umirovljenje.

Kobna šala

Nešto slično Hitler je namijenio i Putziju. Njegov posebni izaslanik došao mu je s Hitlerovom porukom da mora hitno odletjeti u Španjolsku, gdje će intervjuirati vođu nacionalističke pobune, genrealisimusa Francisca Franca. Hitlerov izaslanik mu je na rastanku uručio kuvertu sa zapečaćenim nalogom koji smije otvoriti tek u trenutku kada se zrakoplov odlijepi od zemlje. U transportnom zrakoplovu bila je i skrivena kamera koja je snimala Putzijevu reakciju kada je otvorio kuvertu u kojoj je stajalo da će biti padobranom bačen na teritorij koji drže španjolski komunisti te da mu je zadatak inflitrirati se među njih i postati špijun. Putzi se prenerazio te zelen u licu počeo lupati po vratima pilotske kabine tvrdeći da se moraju vratiti u Njemačku jer se dogodila velika greška. Pilot nije odgovarao na lupanje i deranje prestravljenog putnika, nego ga je smirenim glasom obavještavao o položaju zrakoplova i minutaži do njegova iskakanja. Snimka Putzijeva mahnitanja po zrakoplovu toliko je nasmijala Hitlera da se digao sa stolice i poslije sjeo u prazno, no šala mu je ubrzo prisjela. Po unaprijed izrađenom scenariju, zrakoplov s Putzijam samo je kružio Njemačkom i u jednom trenutku pilot je rekao prestravljenom putniku da moraju prisilno sletjeli zbog kvara. Sletjeli su u Leipzig, a Putzi je bio uvjeren da ga Hitler želi ubiti i baciti iz zrakoplova bez padobrana te je iste večeri pobjegao u Švicarsku, nakon čega se prebacio u Veliku Britaniju. Hitler je pobjesnio jer je Putzi znao sve tajne nacističkog režima pa mu je pisao pisma objašnjavajući da je to bila samo šala te ga je pozivao da se vrati u Njemačku, a kao znak dobre volje, u Veliku Britaniju je pustio i njegova sina Egona. No, Putzi je bio npovjerljiv, a promijenio je mišljenje i uvidio da se zbilja radilo o šali kada mu je Reichsmarchall Hermann Goering osobno dostavio filmske snimke njegova prestrašenog divljanja u zrakoplovu. Taman se spakirao za Njemačku, kada je izbio Drugi svjetski rat pa su ga Britanci zadržali kao neprijateljskog stranca i visokopozicioniranog člana nacističke stranke.

Cinkao kolege

No, nije dugo ostao u britanskom zarobljeništvu, iskoristio je svoje stare rodbinsko-prijateljske veze pa mu je američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt omogućio da otputuje u Sjedinjene Države. Tu Putzi postaje savjetnik svom daljem rođaku i dugogodišnjem prijatelju Rooseveltu, za kojeg je izradio biografije četiristo nacističkih vođa te na sedamdeset stranica psihološki profil Adolfa Hitlera. Tu je Hitlera opisao kao psihotičnu osobu za koju vjeruje da nije sposobna imati normalan seksualni kontakt, a opčinjenost njegovom suprugom Helen kao “platonsko degeneričnu bez mogućnosti realizacije”. Dok se Putzi bavio cinkanjem svojih bivših kolega, njegov sin Egon, kojemu je Hitler bio krsni kum, dobrovoljno se prijavio u zrakoplovstvo Sjedinjenih Država te je svojim nadređenima ponudio da ga izbace padobranom u blizini Berchtesgadena, gdje će on ubiti diktatora. Taj plan je odbačen kao neostvariv. Nakon rata Putzi se vratio u Njemačku, gdje je do smrti izdavao knjige o umjetnosti. Vratio se supruzi Helen koja je s vremenom postala tolerantnija prema njegovim ljubavnicama i opijanju. U memoarima se pokušao opravdati pa je naveo kako u pivncu Kindl-Keller nije došao slučajno, nego ga je to zamolio američki vojni ataše, bivši kolega s Harvarda. Ta je tvrdnja malo vjerojatna s obzirom na to da se u to vrijeme za Hitlera nisu zanimali ni stanovnici susjedne ulice od pivnice, a kamoli američko veleposlanstvo. Putzi je 1974. prisustvovao 65. obljetnici diplomiranja na Harvardu, a na druženju na kojemu su se pjevale stare navijačke pjesme koje je on skladao nitko nije spominjao njegovu nacističku prošlost. Američki novinar William Lawrence Shirer koji je pratio Hitlerov uspon na vlast opisao je Putzija kao žovijalnog i neodgovornog klauna koji u svojoj djetinjastoj gluposti uopće nije bio svjestan kakvu je štetu pričinio čovječanstvu.

 

Foto: wikipedia.org

Ili je nemir ili je strast – opasne vojne „igre“ na zapadnim ruskim granicama

Nastavlja se politika zastrašivanja i međusobnog pokazivanja vojnih „mišića“ između dviju glavnih svjetskih vojnih velesila – SAD-a i Rusije. I dok ruski ministar obrane Sergey Shoygu posljednjih dana za 2020. godinu najavljuje niz ruskih strateških vojnih vježbi, uključno i ruske 6. Armije na zapadnom strateškom smjeru (navodeći, pritom, kako je zamjena suvremenim vrstama naoružanja u tom sektoru izvršena 65% od ukupno planiranog), kao i strateške vježbe „Kavkaz 2020“ u južnom strateškom smjeru, Sjedinjene Države nastavljaju „zveckati“ sve opasnijim vrstama naoružanja u blizini ruskih zapadnih granica, prije svega na prostorima Srednje, Sjeverne i Jugo-istočne Europe. Dio je to američke strateške koncepcije stvaranja potencijalnog polja bojišta na europskom tlu s ciljem zadržavanja američke globalne vojne i svekolike dominacije, čemu bi aktivno morale pomoći europske članice NATO saveza u zamjenu za američku „sigurnosnu kapu“. Iako je to u svojoj biti, najblaže rečeno čudna koncepcija i još čudnija europska logika koja na nju olako pristaje (plaćati svoju sigurnost kroz provociranje neizvjesnog rata na svom teritoriju s velikim i snažnim protivnikom, u korist interesa svog ključnog saveznika – tisućama kilometara dalekog od potencijalne europske bojišnice!), malo se tko u današnjoj europskoj politčkoj eliti usuđuje o tome govoriti javno, već ovdašnje elite radije pribjegavaju taktici, tako lijepo prikazanoj u izvrsnoj i poučnoj bajci H. Ch. Andersena „Carevo novo ruho“, u kojoj svi vide da je car gol ali i dalje svaki put neumorno plješću njegovom „novom prekrasnom ruhu“ (kojega, naravno, nema, već je car na prevaru ostavljen posve gol), u strahu za svoje političke i ekonomske pozicije i sinekure, ili bojazni da će ih netko „pametniji“ proglasiti „glupima“. No bilo kako bilo, živimo u tom i takvom svijetu (Europi), kojemu se treba prilagoditi, ali nikako na način nojevog „zabijanja glave u pijesak“, već upravo suprotno – otovrenim razgovorom i prikazom stanja onakvoga kakvo ono jest, jer nas, u suprotnom, ne očekuje ništa dobro.

O američkim vojnim potezima, koji se odnose na Sjevernu Europu, 20. svibnja piše i norveški medij Dagens Nyheter. Konkretno, taj medij izvješčuje o prvim u povijesti, i najvećim takve vrste američkim zračnim vježbama u Skandinaviji za njihove „strateške“ bombardere Boeing B-1 Lancer. Vježbe se odvijaju u zračnom prostoru Švedske i Norveške, a u njima, osim spomenutih američkih, sudjeluju i  zrakoplovi norveškog i švedskog ratnog zrakoplovstva.

Norveški časnici navode kako ti zajednički letovi imaju prvorazredanu važnost. Konkretno, u pratnji američke „dvojke“ B-1 nalazili su se norveški lovci 5. generacije F-35 iz 332. eskadrile, bazirani u zračnj bazi Erland (Ørland) pokraj Trondheima, kao i švedski lovci Gripen. Podsjećam kako je Norveška članica NATO saveza, dok Švedska ima status države-partnera tog vojno-političkog saveza.

Karta 1: Skandinavski poluotok        

Norveški lovci F-35 u travnju ove godine izvršili su zajedničke letove s američkim strateškim bombarderima B-2 Spirit u zračnom prostoru Islanda i Sjevernog Atlantika. U studenom 2019. g. norveški lovci F-16 bili su u pratnji triju američkih strateških bombardera B-52 na Sjevernom Atlantiku sve do Barentsovog mora (vidi poveznicu na video).

Obično, američko zrakoplovstvo sudjeluje u redovitim zajedničkim vježbama, koje se odvijaju dva puta godišnje u sklopu vježbe Arctic Challenge, sa zračnim snagama Norveške, Švedske i Finske. U proljeće ove godine, američke zračne snage su iz baze u Južnoj Dakoti (Ellsworth Air Force Base) prebacile dva bombardera B-1 u zračnu bazu Fairford u Velikoj Britaniji. U svibnju su ti bombarderi izvršili niz letova u zračnom prostoru Danske, Litve, Latvije i Estonije.

Jednu je stvar ovdje bitno napomenuti, kako bismo bili precizni što se vojne terminologije i stvarnoga stanja tiče. Američki nadzvučni bombarderi B-1 još su 1995. g. povučeni iz ingerencije Strateškog zračnog zapovjedništva SAD-a, od kada su i prestali biti platforme za nošenje atomskog naoružanja tj. prestali su biti „strateški“ bombarderi (kakvima ih navodi spomenuti medij). Prema američko-ruskom sporazumu Start 3 iz 2010. g. bombarderi B-1 nisu uključeni u nuklearnu trijadu SAD-a. Štoviše, sukladno spomenutom sporazumu, na tom su bombarderu 2011. g. završeni radovi na preinakama, kojima mu je onemogućeno nošenje atomskog oružja, pričemu ruski inspektori (sukladno istom sporazumu) svaku godinu vrše provjere po tom pitanju.

I sama vojna djelovanja bombardera B-1 od spomenute 1995. g. na dalje,  ukazuju na njegovo korištenje i uporabu klasičnih vojnih oružja na svjetskim bojišnicama u kojima su aktivno sudjelovale Sjedinjene Države. Tako su od 1998. g. i operacije Pustinjska lisica, bombarderi B-1 korišteni isključivo kao nositelji klasičnog naoružanja u svim američkim vojnim kampanjama. Najčešće se radilo o gravitacijskim bombama GBU-31, teškim 910 kilograma. Posljednji put ti su zrakoplovi snažnije korišteni u operacijama protiv „Islamske države“ u Siriji i Iraku, u sklopu operacije Inherent Resolve. Tada je, od kolovoza 2014. do siječnja 2015. g. udio naleta B-1 iznosio 8% od svih letova američkih zračnih snaga. U tim su napadima korišteni zrakoplovi B-1 iz sastava 9. bombarderske eskadrile, koja je u srpnju 2014. g formirana unutar najveće američke zrakoplovne baze na Bliskom istoku – Al Udeid, u Kataru.

U travnju 2015. g, u okviru reorganizacije američkih zračnih snaga, svi B-1 Lanceri povučeni su iz nadležnosti Zračnog vojnog zapovjedništva (Air Combat Command) i stavljeni pod ingerenciju Zračnog zapovjedništva za globalni udar. Prema važećoj američkoj vojnoj doktrini, „globalni udar“ pokreće se neposredno nakon davanja zapovjedi za uporabu klasičnih vojnih oružanih sustava.

Psihološka uloga bombardera B-1

Važno je podsjetiti i na psihološku važnost koju ti zrakoplovi imaju u odnosu na protivnika s obzirom na njihovu veliku razornu moć koja se prije svega ogleda u tzv. tepih bombardiranju iza kojega obično „trava ne raste“. Upravo je na tu „psihološku kartu“ zaigrao i američki predsjednik Donald Trump kada je 8. srpnja 2017. g. pokušao demonstrirati (u ovom slučaju bezuspješno) moć tih zrakoplova kroz prelete dvaju B-1 Lancera u blizini sjevernokorejske granice, nakon što je ta zemlja 4 dana ranije izvršila testiranje interkontinentalne balističke rakete, sposobne dosegnuti teritorij SAD-a, a što je snažno odjeknulo u svjetskim medijima i predstavljalo stvarni politički „šamar“ na koji je Trump morao odgovoriti (a da stvarno nije imao mogućnost bilo kakve vojne interevencije s obzirom na protivljenje Kine i Rusije). Međusobne, i do tada još nikada izrečene količine i vrste uvreda i optužbi, kao što su bile  između čelnika dviju država, nastavljene su i dalje, a naknadno održani „povijesni“ summiti Trump-Kim Jong-un u Singapuru i Vijetnamu, nisu, osim do smanjenja napetosti i zaustavljanja huliganske retorike, doveli do ničega konkretnog, a najmanje do ukidanja sjevernokorejskog nuklearnog programa što je medijski na Zapadu bilo gromko najavljivano. Reagirajući na medijski senzacionalizam, pokrenut odmah nakon njihovog prvog summita u Singapuru, u svom sam komentaru pod nazivom „Pršti optimizam kao da je S. Koreja od danas članica NATO-a“, od 12. lipnja 2018. g. (vidi poveznicu ispod teksta), između ostaloga napisao i slijedeće: „Razumljivo je, s obzirom na povijesne okolnosti i donedavne međusobne prijetnje totalnim uništenjem „vatrom i ognjem“, kako su nakon njihovog susreta zavladali osjećaji ushićenja, da sve pršti optimizmom i gotovo da izgleda, kako da Sjeverna Koreja samo što nije postala ravnopravna članica NATO saveza. Međutim, do konkretnih rezultata još je dug i trnovit put.“

Iz sadašnje perspektive tj. odmaka od gotovo pune dvije godine, najbolje se vidi da je to upravo tako, i da se mnogi, naizgled snažni  politički potezi prije svega vuku za potrebe PR-a.  Ali vratimo se ipak današnjoj temi.

Američki bombaredri B-1 su 14. travnja 2018. g., također puno više u svojstvu demonstracije snage i PR-a negoli stvarnog strateškog utjecaja na tijek rata u Siriji, izvršili napade na objekte sirijske vojske s 19 krstarećih raketa AGM-158 JASSM, zajedno sa svojim saveznicima – Velikom Britanijom i Francuskom. To je bio odgovor na navodno korištenje kemijskih bojnih otrova od strane sirijske vojske, nedugo nakon oslobađanja tzv. zone deeskalacije Istočna Guta. Ta je saveznička operacija, zapravo, bila namjenjena isključivo „domaćoj publici“, jer niti je imala značajnjih posljedica po same sirijske vojne objekte, niti je dovela do strateških pomaka na tamošnjim bojišnicama, a što joj – realno – nije bio ni cilj s obzirom da u tom dijelu Sirije aktivno djeluju pripadnici ruske vojske, koji pružaju vojnu (i političku) potporu vladi u Damasku.

Potpuno je realno očekivati daljnji nastavak demonstracije snaga i pokušaje međusobnog zastrašivanja (od čega, u praksi, nema ništa, niti ono može dovesti do promjene vanjskopolitičkog smjera ove ili one zemlje uključene u „veliku igru“) između dominantnih vojnih velesila, kojima će se (a to je već u tijeku) svakako priključiti i kineska vojska – kao najvažniji simbol današnje ukupne kineske moći. I to će trajati sve do američkih predsjedničkih izbora 3. studenog ove godine. Nakon njih, a ovisno o tome tko će biti predsjednik SAD-a iduće četiri godine, ovisit će i daljnji scenarij oko globalnog preustroja svijeta, a samim time i oblici, intenzitet, lokacije i politički ciljevi provedbi vojnih vježbi strateškog, operativnog ili taktičkog značaja.

Zoran Meter: Pršti optimizam kao da je S. Koreja od danas članica NATO-a. Ali do konkretnih rezultata dug je put

 

Tjednik 7Dnevno

Hrvatska se javna scena, ukupna hrvatska populacija i hrvatsko društvo općenito nastoje bez iznimke u svim mirnodopskim i kriznim vremenima politički prikovati za prošlost, neovisno o koalicijskim operativnim slaganjima, ideologijskim formalnim različitostima, trgovačkoj umješnosti dogovaranja, spoznajnim sagledavanjima razvojnih mogućnosti, izvršnoj učinkovitosti dolaskom na pozicije, programski postavljenim nacionalnim potrebama, identitetskim usmjeravanjima i svim jasno vidljivim negativnim tragovima u hrvatskom društvu i prostoru. Proces pokoravanja Hrvatske već predugo traje kako bi se sve navedeno moglo pripisivati samo slučajnostima, nesposobnostima, neodgovornostima, sebičnostima i sličnim derivacijama osrednjeg vladanja Hrvatskom, iako bi to bilo najjednostavnije i vjerojatno najprihvatljivije za samo formalno posložen bipolarni sustav vladanja.

Posebno je signifikantno intenziviranje povratka u prošlost, uvijek obilježeno sa svjesnim i planskim preskakanjem vremenskog slijeda i istovremenim zanemarivanjem agresijskog i jugoslavenskog komunističkog razdoblja, prije svakih izbora i mogućeg silaska s upravljačkog trona. Ponavljanjem istog modela pritiska na biračku, a posebno glasačku populaciju, s dodatnom potrebom javnog ekspliciranja jednosmjerne istine samo se potvrđuje planski koncept potiskivanja, pa i negiranja nacionalnih vrijednosnih kategorija. Pritom se uvijek nastoji poslužiti pojedincima provjerenih nacionalnih pristupa u prošlosti, čija obrazovanost i osrednjost (potpuno blag izričaj) u suvremenosti ne može nimalo ugroziti postavljeni obrazac vladanja, kontrole, pa i svojevrsne političke okupacije Hrvatske, kakvoj u najeksplicitnijoj formi upravo svjedočimo.

Hrvatski idealizam

Anacionalno vođenje države u recentnom koalicijskom modelu unutar kojeg se anacionalne političke opcije po izričajima i postupanjima gotovo ne razlikuju od antihrvatskih pritisaka iz susjedstva, ili čak agresijskih početkom devedesetih prošlog stoljeća, u osnovi ni nema potrebu postavljati razvojne koncepcije ili se eventualno zabrinuti za rezultate svog vladanja. Zato što je temeljni smisao političkog i diplomatskog postupanja ostati na vlasti i pretvarati Hrvatsku u onakvu kakvu je zamišljaju drugi i pritom je udaljavati od nacionalnog idealizma na osnovi kojeg je i dobiven rat protiv agresora. Poslužilo je u osnovi istoj ili sličnoj svrsi pokrivanja ili prikrivanja stvarnih političkih namjera i Vijeće za suočavanje s prošlošću prepuno formalnih znanstvenika bez elementarne izražajne hrabrosti, dok je isto takvo suočavanje s hrvatskom budućnošću ostalo čisti retorički i programski relikt stranačko/partijskog prezentiranja, odlučivanja i postupanja političkih aktera jako misaono i emotivno udaljenih od hrvatskog idealizma.

Zamjenjivanje svjesno i planski isključivo selektivne prošlosti s budućnošću jednostavniji je put i obrazac vladanja, pri kojem se i ne mora biti oslonjen na hrvatske potrebe, nacionalne razvojne koncepcije, opstanak, nastavak i slično. Izuzetak su samo izabrani pojedinci izvan vlastitog nasljednog političkog kruga kao privremeno potrebne poluge vladanja.  Jednostavnije ne može ni biti uz programirani izborni sustav, očuvanu razinu stranačke/partijske demokracije i podršku uslužnog novinarstva uvijek spremnog na obranu nasljedne ideologije s izraženim anacionalnim, pa i protuhrvtaskim konceptom vladanja.

Poražavajući podaci 

Potvrde rezultatske nebitnosti vladanja Hrvatskom sustižu nas sa svih strana i nisu plod unutarnjeg nezadovoljstva ili, kako bi vladajući to naglasili, političkog izbornog i sličnog gubitništva, već su odraz službenih europskih statističkih podataka iz također službenih europskih izvora na koje se jedino, u proklamiranju europskih dogmatskih vrijednosti, hrvatski vladajući ili opozicijski čekajući, nikad ne pozivaju. Upravo nas je ovih dana ne znamo koji put novim statističkim i usporednim podatkom upozorio europski statistički ured na našu vodeću poziciju u Europi prema mogućnostima ili bolje rečeno nemogućnostima podmirenja neočekivanog troška hrvatskog stanovništva. Pokazatelj koji bi morao zabrinuti svakog racionalnog u Hrvatskoj i naročito svakog u hrvatskoj izvršnoj i ostaloj vlasti.

Naravno, ne prenose to uslužni javni sustavi niti sveprisutni “analitičari” opće prakse, kojima su matematičke, statističke i grafičke analize prevelike udaljenosti poput galaktičkog vremena, nema ni komentara s političkog vrha niti s državničkih pozicija nominalno zaduženih za usmjeravanje hrvatskog razvoja. Ništa. Totalni muk o svemu. Nešto slično kao svjesno, plansko i stalno potiskivanje iz javnosti, svijesti i odgovornosti demografskog nestanka i udaljavanja hrvatskog iseljeništva od Hrvatske. Sve zbog potrebe uljepšavanja slike vladanja, a kad se ona malo i zamuti, uvijek ostaje programski zadatak vraćanja Hrvatske u samo jedno prošlo razdoblje s neizostavnim nametanjem vječne krivnje prema nasljedno definiranim istinama.

Uglavnom, s naslovom “Poražavajući podaci” uz izvor iz eurostat, Novac.hr potvrđuje rezultate vladanja Hrvatskom u odnosu na druge članice Europske unije, europski prosjek i pogotovo u odnosu na zemlje koje su kao i Hrvatska dugo bile zarobljene zavjesom (Češku, Poljsku, Slovačku i Sloveniju).

“Svaki drugi građanin Hrvatske ne može podmiriti neočekivani izdatak poput sprovoda u obitelji, većeg kućnog popravka ili servisa automobila, proizlazi iz najnovijeg istraživanja Eurostata o dohotku kućanstava u članicama Europske unije” (Novac.hr, 9. 5. 2020.).

Potiskivanje nestanka

Uvjerljivo vodstvo Hrvatske na europskoj ljestvici i više od polovice hrvatske populacije koja ne može izdvojiti novac za iznenadni trošak hrvatska je politička, gospodarska i socijalna stvarnost na koju nema s političkih pozicijskih visina osvrta, rješenja, pa čak ni posebne želje za ublažavanjem. Dovoljna je supstitucija svemu povijest i njezino tumačenje po ustaljenim nasljednim pravilima, iako je nejasno kako je uopće moguće voditi Hrvatsku, negirati rezultirajuću stvarnost i naročito se time učestalo hvaliti u prvom licu uz ovakve pokazatelje.

Među važnije se uspjehe kriznog odlučivanja i postupanja mogu ubrojiti i potiskivanja iz javnog doživljavanja demografskog nestanka Hrvatske, čiji su parametri u odnosu na krizna strahovanja i rezultirajuće odlaske za hrvatsku budućnost pogubniji po svim osnovama. Zbrajanje nas zahvaćenosti virusnom infekcijom, izolacijama, liječenima, izliječenima i otišlima drži u posebnoj društvenoj i inoj disciplini, dok se demografski odlazak Hrvatske događa i dalje u tišini, s političkim razumijevanjem i sličnim negiranjem poput Eurostatovih podataka o hrvatskim neslavnim vodećim pozicijama. Slučajnosti?

Nikom racionalnom nije sporno zalaganje i stručno postavljanje prema virusnoj krizi niti su sporna zalaganja za zaštitu svakog pojedinca od moguće zaraze, oboljenja i isto tako mogućeg odlaska. Još je manje sporna briga za sve segmente hrvatskog društva i dijelove hrvatskog prostora; zapravo je to poželjnost kakvu bi trebalo primjenjivati u svim okolnostima ugrožavanja budućnosti hrvatske populacije. Primjenom stručnih procjena pri donošenju odluka upravo se pokazuje obrazac političkog i diplomatskog postupanja pa su sada valjda svima jasne i reakcije na ostale procese s vrlo negativnim posljedicama na hrvatsku budućnost.

Dnevna smrtnost

Krizni je stožer hrvatsku javnost izvijestio kako je do danas (11. svibnja) ukupno u Hrvatskoj oboljelo 2187 osoba, a izliječeno ih je 1764. Nažalost, umrlo ih je 90. Prvo priopćenje Stožera datira od 25. veljače, a prva objava na Koronavirus.hr od 22. ožujka ove godine. Moguće je pretpostaviti kako se navedena smrtnost od 90 osoba dogodila unutar dva mjeseca, dakle u kraćem razmaku, iako je vjerojatnije tromjesečno razdoblje. Sama duljina razdoblja bilježenja prema usporedbi sa službenim podacima o smrtnosti, rodnosti i prirodnom kretanju postavlja drugačije odnose pa je izabrano razdoblje od dva mjeseca kako ne bi bilo prigovora o usmjeravanju pokazatelja i odnosa među njima. Kako postoje službeni podaci o prirodnom kretanju samo za mjesece siječanj i veljaču ove godine, tako je i usporedivost moguća uz neke osnovne pretpostavke.

Dakle, u siječnju i veljači ove godine u Hrvatskoj je umrlo ukupno 9279 osoba (4987 u siječnju i 4392 u veljači), a u ožujku i travnju 2019. godine 8819 osoba (4343 u ožujku i 4476 u travnju). Prosječna je dnevna smrtnost u rasponu u promatranim razdobljima između 155 i 147 osoba, dok je u razdoblju virusne krize dnevna smrtnost uzrokovana njome jedna osoba. Odnos je politički i javni prema oba pokazatelja potpuno suprotan. Istovremeno je dnevna razlika između umrlih i rođenih u promatranim razdobljima (siječanj i veljača 2020. i ožujak i travanj 2019.) u rasponu 52-53 osobe. Usporedba dnevne smrtnosti od jedne osobe i 155 ili 147 osoba ili jedne osobe i posebno dnevne razlike između broja rođenih i umrlih u Hrvatskoj u rasponu 52-53 osobe jasno pokazuje razumijevanje i težinu pristupa.

Podizanje virusne problematike na razinu nacionalnog stožera i znanstvenih zakonitosti sa smrtnošću jedne osobe dnevno i mogućim implikacijama nikom nije sporno, ali zato je svakom razumnom prirodni nestanak Hrvatske za 53 osobe dnevno. Najgori je to mogući rezultat političkog upravljanja Hrvatskom i najveća moguća pogreška koja se može činiti za budućnost Hrvatske. Ako nije dio koncepcije.

Stanje u Libiji posljednjih se dana dramatično pogoršava. Nakon što su snage odane međunarodno priznatoj vladi u Tripoliju zauzele veliku zračnu bazu Al-Watiya, jugo-istočno od Tripolija (prije svega zahvaljujući snažnim zračnim napadima turske vojske), a vojnici Libijske nacionalne vojske (LNA) s istoka zemlje, pod zapovjedništvom generala Khalife Haftara, iz nje se žurno povukli, uslijedio je oštar Haftarov istup u kojemu je najavio skoro pokretanje velikog zračnog rata LNA protiv turskih snaga stacioniranih u Libiji (o tome smo detaljnije izvijestili u prethodnoj vijesti, vidi poveznicu ispod teksta).

Nije trebalo dugo pa da se na Haftarove ratničke riječi referira i službena Ankara. Tako je glasnogovornik turskog predsjednika Ibrahim Kalin, već jučer upozorio kako će Turska odgovoriti na bilo koji napad na svoje snage u Libiji „na najoštriji način“. Prema njegovim riječima, turski vojnici, koji se nalaze u toj sjevernoafričkoj zemlji, spremni su na samoobranu  uz uporabu vojnih bespilotnih letjelica (dronova) i brodova razmještenih blizu Tripolija.

Slično upozorenje libijskom generalu Haftaru uputio je i glasnogovornik turskog Ministarstva vanjskih poslova Hami Aksoy, kazavši, kako će „u slučaju najmanje ugroze turskim vojnicima u Libiji i interesima Turske u regiji uslijediti snažan napad na postrojbe“ Khalife Haftara. „Posljedice takvih poteza bit će vro teške za Haftarove suradnike. Mi ponovo podsjećamo, kako ćemo Haftarove postrojbe smatrati legitimnim ciljevima za nanošenje zakonitih napada“, kazao je Aksoy.

Također je izjavio kako su Haftarove prijetnje Ankari uslijedile „nakon prebacivanja na istok Libije zrakoplovne tehnike prema liniji jedne od inozemnih država“.

Teško je pritom ne primjetiti na koga Aksoy aludira: prije svega na Rusiju, s obzirom na jučer objavljenu vijest lokalnih libijskih izvora (koja nije službeno potvrđena), prema kojoj je na istok Libije sletjelo 8 zrakoplova „sovjetske proizvodnje“ iz ruske zračne baze Hmeymim u Siriji. Vlada u Tripoliju, kao i pojedini zapadni mediji, navode kako su šest lovaca MiG-29 i dva bombardera Su-24 iz baze Hmeymim stigli u Libiju u pratnji dvaju ruskih višenamjenskih lovačkih zrakoplova Su-35.

U svakom slučaju stanje na libijskoj političkoj i vojnoj sceni naglo se zaoštrava, pa izgleda kao upravo ta zemlja, a ne Sirija, Jemen ili Iran, sve više postaje ključni poligon za obračun raznih regionalnih i širih izvanjskih silnica i njihovih interesa.

Poraženi Haftar Turskoj objavio zračni rat: „Slijedi najveća zračna kampanja u povijesti Libije!“

Stanje u Libiji posljednjih se dana razvija ubrzano i to u smjeru koji ne ide u korist generala Khalife Haftara i njegove Libijske nacionalne vojske (LNA), koju podupire zakoniti libijski parlament sa sjedištem na istoku te zemlje, u Tobruku, odnosno Bengaziju.

Naime, Haftarove su snage prije nekoliko dana izgubile nadzor nad velikom zračnom bazom Al-Watiya, 100-tinjak kilometara jugo-istočno od glavnog grada Tripolija odakle su vršili zračne napade na libijsku prijestolnicu, evakuiravši na brzinu svoje snage pred naletom postrojbi odanih Vladi nacionalnog jedinistva na čelu s premijerom Fayezom Al-Sarrajem, koja pak ima otvorenu vojnu i političku potporu Turske (pogledaj video ispod teksta). Zapovjedništvo LNA preksinoć je objavilo, kako, kao znak dobre volje pred završetak svetog mjeseca Ramazana (23. svibnja) i početka bajrama, povlači svoje snage za 2-3 kilometra od linije fronta na perimetru oko Tripolija. Međutim taj je Haftarov prijedlog o prekidu vatre odmah odbacio premijer Sarraj, navodeći, kako tim potezom on samo želi prikriti svoje posljednje vojne poraze.

Čini se kako je upravo taj odgovor vlade u Tripoliju izazvao novu Haftarovu reakciju. Naime, on je u četvrtak, 21. svibnja, izjavio, kako počinju „neviđeni napadi“ na turske ciljeve u Libiji. „U nadolazećim satima vidjet ćete najveću zračnu kampanju u povijesti Libije“, izjavio je jučer u svom pismu zapovjednik zračnih snaga Haftarove LNA Sakr al-Jarushi, i dodao, kako će „svi položaji i interesi Turske u svim (libijskim) gradovima biti zakoniti ciljevi naših zrakoplova, te pozivamo civile da se drže dalje od njih“.

Dakle, ako je vjerovati spomenutim riječima, general Haftar je odlučio u Libiji pokrenuti „zračni rat“ protiv Turske i njezinih saveznika tj. međunarodno priznate vlade u Tripoliju, koja, međutim, osim glavnog grada i njemu pripadajuće šire zone u zemlji gotovo ništa drugo stvarno niti ne nadzire. Ali stanje se na terenu, očito, mijenja. Turska aktivno vojno djeluje, ponajprije svojim dronovima, kojima je sprječila opskrbu Haftarovih snaga koje ratuju tisuću kilometara od svoje „prirodne sredine“ – tj. istoka Libije, a turske bespilotne letjelice učinkovito uništavaju i vojnu tehniku LNA.

S druge strane Haftar, zapravo, svoga zrakoplovstva niti nema. Njega u glavnini čine zrakoplovi i piloti iz UAE, koji se aktivno bore na Haftarovoj strani ali je također jasno kako njima onda aktivno i zapovjeda Abu Dhabi, sukladno svojim interesima. Naime, UAE su, uz Egipat, Francusku i Saudijsku Arabiju, a djelomično i Rusiju najveći Haftarovi saveznici. Moskva se po tom pitanju drži suzdržanije iako oružjem (djelomično i ruska privatna vojska Wagner sudjeluje u obuci Haftarovih snaga iako je njihov broj znatno smanjen) nedvojbeno podupire Haftarovu vojsku, kao što to čine i Francuzi i mnogi drugi. Međutim, na političkoj razini Rusija inzistira na dogovoru između zaraćenih strana. Moskva, za razliku od spomenutih zemalja i EU nema prevelikih geopolitičkih ambicija u Libij. Osim toga u toj zemlji sada aktivno sudjeluje Turska (uz Katar jedina otvorena saveznica vlade u Tripoliju) pa Moskvi nije u interesu za minimalne geopolitičke interese u Libiji  dodatno narušavati ionako krhke odnose s Ankarom po pitanju sirijske regije Idlib i tamošnjeg labavog primirja između sirijske vojske i oporbenih snaga koje podupire Ankara. Gotovo identičan stav je i onaj turski, samo što je za Ankaru sada Libija a ne Sirija (s izuzetkom Idliba) postala važnija geopolitička bojišnica sukladno turskim energetskim intersima u Istočnom Sredozemlju ali i namjeri jačanja svoga utjecaja na sjeveru Afrike, prije svega u sferi izvoza naoružanja iza kojega, onda, redovito slijedi i jačanje političkog i gospodarskog utjecaja.

Zato niti malo ne čudi kako su o stanju u Libiji 18. svibnja telefonski razgovarali ruski i turski predsjednici Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan. Što su i ako su uopće što dogovorili nije poznato. Međutim, već idućega dana – 19. svibnja, v.d. veleposlanik UAE u Libiji pozvao je Vijeće sigurnosti UN-a na vršenje pritiska na inozemne sudionike libijskog sukoba, kako bi oni prestali pružati pomoć sukobljenim stranama, upozorivši, kako će slanje oružja i boraca u Libiju samo pojačati vojne sukobe. Jedini način za iskorak naprijed povezan je sa „žurnim sveobuhvatnim prekidom vatre i povratkom prema političkom procesu“, navodi Emiratski diplomat.

O najnovijem stanju u Libiji uskoro slijedi naša velika analiza.

 

Tjednik 7Dnevno, 15. svibnja

Glavni kineski analitički centar izradio dokument o nužnost pripreme za rat sa SAD-om

Nakon što su 14. rujna prošle godine krstarećim raketama napadnuta najveća saudijska naftna postrojenja na istoku zemlje, u vlasništvu najveće državne i svjetske naftne kompanije Saudi Aramco (nikada  nije precizno utvrđeno tko je i od kuda te rakete lansirao, iako Washington svoj „prst krivnje“ za taj čin upire u Teheran. Jedini koji su za taj napad službeno preuzeli  odgovornost bili su jemenski šijtski pobunjenici huti iz pokreta Ansar Allah, koji od 2015.g. ratuju na svom terenu protiv saudijske vojne koalcije i uživaju otvorenu iransku potporu) došlo je do naglog povećanja ionako velike napetosti u zoni Perzijskog zaljeva i bliskoistočnoj regiji uopće. Nedugo nakon tog događaja, shvaćajući kako Rijad nema stvarne snage za sprječavanje mogućih iranskih raketnih napada na svoj teritorij, Pentagon je već u listopadu izvijestio o slanju dodatnih 3 tisuće američkih vojnika u Saudijsku Arabiju, dviju eskadrila lovačkih zrakoplova, ekspedicijskih zračnih snaga, dviju baterija sustava PRO „Patriot“, kao i najsuvremenijih sustava proturaketne obrane THAAD. Međutim, stanje se u roku od svega pola godine počelo dramatično mijenjati i kretati u potpuno suprotnom smijeru: Amerikanci počinju postupno povlačenje svojih vojnih efektiva ne samo iz Saudijske Arabije, već i iz šire regije, očito smatrajući kako imaju važnijih problema i opasnijih suparnika od Irana ili nekakvih huta, iračkih šijitskih milicja i libanonskog  hezbollaha, kojima je nužno posvetiti veću pozornost. U tom kontekstu Washington smatra kako se s Iranom i njegovim „proxy“ snagama moraju pozabaviti sami Arapi, uz pomoć američkih saveznika iz Europe, prije svih Velike Britanije. Evo o čemu je riječ:

američki medij The Wall Street Journal  objavio je 7. svibnja članak o smanjenju vojne nazočnosti SAD-a u Saudijskoj Arabiji. (https://www.wsj.com/articles/u-s-to-remove-patriot-missile-batteries-from-saudi-arabia-11588867916) Kako jedan od najvažnijih razloga za taj potez Pentagona, ovaj medij, koji se poziva na svoje izvore u američkom Ministarstvu obrane, navodi smanjenje ugroza od strane Irana i njegovih saveznika na Bliskom istoku. Smanjenje američke vojne nazočnosti u najmoćnijoj arapskoj monarhiji odnosi se, između ostalog, i na dislokaciju četiriju baterija proturaketnog sustava „Patriot“, u toj zemlji razmještenih prošle godine. Američko vojno zapovjedništvo iz bliskoistočne regije već je povuklo dvije lovačke eskadrile, kao i nekoliko desetaka vojnika iz Saudijske Arabije. Pentagon će u nadolazeće vrijeme također razmotriti pitanje smanjenja broja vojnih brodova u Perzijskom zaljevu, navodi WSJ. Ovi se potezi temelje na analizi trenutačnog stanja u regiji i zaključcima o smanjenoj neposrednoj ugrozi, koju, s američkog gledišta, predstavlja Iran po njihove strateške interese. Također se u obzir uzima i promjena geopolitičkog stanja u svijetu, ponajviše zbog pandemije COVID-19. Osim toga, Pentagon smatra glavnim prioritetom usmjeriti pozornost na vojnu nazočnost Kine na azijskom prostoru. Tim više, što se i prije pojave pandemije američki vojno-politički vrh spremao za strateško pregrupiranje svojih snaga s ciljem fokusiranja na navodne ugroze sa strane Rusije i Kine, navodi američki medij.

Ovdje bih podsjetio kako se radi o odluci Pentagona iz veljače ove godine, kada je objavljena vijest o povlačenju dijela američkih snaga iz Afrike, „kao prvom od niza koraka“ usmjerenih na novo osmišljavanje američke nazočnosti  na „Crnom kontinentu“. Tada je glasnogovornica Pentagona Alyssa Farah izjavila kako će taj potez SAD-u omogućiti „uspješno konkuriranje Kini i Rusiji u Africi“.

Američka rekonstrukcija svijeta i odgovor Kine

Ove vijesti ukazuju kako svijet ulazi u završnu i najopasniju fazu razrješenja dugogodišnjih geopolitičkih napetosti i reguliranja odnosa između najvećih globalnih država – SAD-a, Kine i Rusije. Sve je očitije kako baš sada, u praksi počinje konačno, temeljito preslagivanje kompletnih međunarodnih odnosa, potpuna rekonstrukcija svijeta kakvoga smo donedavno poznavali i uspostava novog svjetskog poretka u kojemu bi glavnu ulogu morala imati tzv. anglosfera. Upravo sada najviše i postaje jasno, kako je, toliko globalno medijski i politički praćena pandemija koronavirusa, zapravo, bila onaj potrebni okidač za pokretanje spomenute rekonstrukcije. A nju ne pokreću niti Kina niti Rusija, već Sjedinjene Države koje su svjesne gubitka globalne dominacije, zbog čega kreću u „spašavanje onoga što još spasiti mogu“, i u tom se „spašenom“ prostoru žele „ukopati u svoje rovove“, nedozvoljavajući suparničkim zemljama (Kini i Rusiji) svoj ekonomski, politički, vojni i kulturološki pristup. Maksimalistički cilj takve strategije je očuvati američku dominacju, osim na Zapadu, i u većem dijelu Azije i Afrike, a optimalni i, zapravo realistički cilj s obzirom na kinesku snagu, obuhvatio bi prostore tzv. zapadne političke hemisfere uz osiguranje većine geopolitičkih interesa i na Bliskom istoku. Sjedinjene Države ovu su rekonstrukciju počele „u tišini“, dok je pozornost međunarodne zajednice usmjerena na „opasnu“ pandemiju (Washington ta „opasnost“ ne sprječava da upravo sada fokus svoga političkog djelovanja usmjeri na vanjsku politiku) i njezine zdravstvene i gospodarske posljedice, od kojih će ove posljednje, za razliku od prvih, svakako biti katastrofalne.

Ali u nastalom vrtlogu i vrhuncu tog geopolitičkog sukoba, koji slijedi najprije između SAD-a i Kine (a potom i u odnosu na Rusiju), još ništa nije riješeno jer je unaprijed jasno kako niti jedan od spomenutog globalnog „trojca“ neće odstupiti sa svojih položaja i prepustiti ih suparničkoj strani. A ta činjenica može dovesti samo do dva scenarija: ili njihovog otvorenog vojnog sukoba, što je vrlo malo vjerojatno; ili do (ne)postignutog kompromisa oko podjele interesnih sfera, što bi u praksi značilo i svojevrsni novovjeki povratak u doba hladnog rata iz sredine prošlog stoljeća. Važnu ulogu u tome imaju i sve snažnije Trumpove optužbe protiv Kine, kako je upravo ona glavni krivac za spomenutu pandemiju i da zbog toga mora biti kažnjena. A kazniti je, prema Trumpovoj zamisli, moraju i svi američki saveznici i partneri, što u praksi znači kako oni Kinu moraju izbaciti i iz svih svojih strateških projekcija budućeg gospodarskog razvoja, što će, onda, sasvim sigurno dovesti i do blokade kineskog infrastrukturnog mega-projekta „Jedan pojas jedan put“ – glavnog za projekciju kineskog globalnog ekonomskog i političkog pozicioniranja. Taj projekt, kojega Washington nikada nije želio prihvatiti, ionako je već posustao zbog pandemije COVIDa-19.

Položaj Rusije u američko-kineskom sukobu

Ali možda i najbitniju ulogu u svemu tome imat će stav ruskog političkog i vojnog vrha, s obzirom kako je „pacifikacija“ Kine od strane Zapada bez aktivnog ili barem pasivnog (neutralnog) pristupa Rusije nemoguća. Pretpostavljam kako se Moskva neće odreći mukotrpno i dugotrajno građenog strateteškog partnerstva s Kinom, koja upravo sada Rusiji najbolje i demonstrira njegovu važnost. Naime Peking Rusiji otvoreno pomaže u trenutačnoj velikoj naftnoj krizi, kupujući od nje oko 1,5 milijuna barela nafte dnevno u uvjetima vrlo niskih cijena nafte na svjetskom tržištu (i u uvjetima kada se nafta, općenito, vrlo malo kupuje zbog zamrle ekonomije uzrokovane pandemijom), i time joj na najbolji način pomaže u ratu koji je protiv nje pokrenula Saudijska Arabija, želeći Rusiju potisnuti s europskog naftnog tržišta svojim dampinškim cijenama. Odreći se Kine, u uvjetima snažnih Zapadnih proturuskih sankcija, po Moskvu bi bilo ravno samoubojstvu. Dvije su zemlje prošle godine ostvarile trgovinsku razmjenu od čak 108 milijardi dolara, čime je Kina postala najveći ruski trgovinski partner uopće. Pa čak i da Trump, eventualno, uspije nagovoriti američke europske saveznike (a što uopće ne bi bilo teško jer mnogi od njih to ionako već odavno žele), da ukinu sankcije protiv Moskve, da Rusiju ponovo prime u klub „elitnih“ zemalja G7 (s Rusijom G8), ruski politički vrh vrlo dobro zna kako bi poslije Kine upravo njihova zemlje bila na redu za pacifikaciju prema načelu „Pax Americana“. Moskva na to neće pristati ali će, svakako, željeti surađivati sa SAD-om po onim pitanjima koja su od obostranog interesa, u čemu se ne isključuju niti ona vezana uz sirijski sukob.

Logika Moskva prilično je jasna: ona svojim pristupom Rusiji želi osigurati komfornu ulogu stožerne zemlje svijeta i u geografskom smislu (kao most između Azije i Europe što ona i jest), ali još više u onom političkom, gdje želi postati „jezičak na vagi“ dvaju globalnih gospodarskih i vojnih divova SAD-a i Kine, koji onda neće dozvoljavati prevagu moći na jednu ili drugu stranu. Iako nema niti približno jednaku ekonomsku snagu onoj američkoj ili kineskoj, Rusija se, logički posve realno, oslanja na svoju vojnu moć, koja u nuklearnom arsenalu ima paritet onom američkom; geografski položaj i narasli politički utjecaj nakon vojne intervencije u Siriji kojom je i de facto vratila izgubljeni status velesile; sposobnost samostalnog prehranjivanja svog stanovništva; kao i goleme prirodne resurse. To su stvarne činjenice i komparativne prednosti koje se u analizama i prosudbama budućih globalnih događaja moraju uzimati u obzir, neovisno o simpatijama prema ovoj ili onoj strani. Jer upravo će iz njih (a ne nekakvih premještanja ovih ili onih vojnih sustava, eskadrila, brodova iz jedne baze u drugu, iz jedne zemlje u drugu, iz jedne regije u drugu, održavanja masivnih vojnih vježbi i td. što rade sve tri spomenute ključne zemlje) i slijediti scenariji raspleta globalnog geopolitičkog sukoba. A upravo te činjenice i dovode do kulminacije dosadašnjih geopolitčkih napetosti (one još uvijek nisu prerasle u geopolitičku krizu iako joj se ubrzano približavaju), i čine ih posve neizvjesnim i eksplozivnim.

Hoće li prevladati logika „usijanih glava“?

A ukoliko bi, ipak, prevladala logika američkih „usijanih glava“ (a vjerujem da neće), dosadašnji carinski i trgovinski rat između Washingtona i Pekinga – u koji bi se vrlo brzo mogle uključiti i zapljene kineskih financijskih aktiva (najprije u SAD-u) – mogao bi prijeći i u onaj klasični – vojni sukob. Na nešto slično upozorava i prije cca mjesec dana objavljeni ekskluzivni materjal od strane Reutersa, u kojemu se tvrdi kako je glavni kineski analitički centar unutar tamošnjeg obavještajnog i sigurnosnog sustava za nacionalnu sigurnost izradio dokument čija se bit ogleda u nužnosti pripreme za stvarni (ne trgovinski ili hladni) rat sa Sjedinjenim Državama. Bili ti podaci britanskog medija točni (ne navode se izvori, čak niti fragmenti tog kineskog analitičkog dokumenta) ili ne, već je i sama objava takve vijesti dovoljna za proizvodnju šoka i mobiliziranje javnosti u smjeru protukineskog raspoloženja. Iako je analiza i prosudba svih mogućih scenarija, uključno i takvih, upravo i jedna od ključnih zadaća tih i takvih službi ne samo u Kini, već i općenito. Pa tko će se ti, osim Kineza samih, za njihvu sigurnost na kraju krajeva brinuti? Ne smjemo biti licemjeri.

Osim toga, za „pjesnička“ čuđenja nema mjesta ukoliko krenemo samo od jedne, općepoznate činjenice: Washington je, ne tako davno, upravo Kinu (uz Rusiju), u svojim strateškim dokumentima i doktrinama o obrani i nacionalnoj sigurnosti pozicionirao na prvo mjesto ugroze američkih nacionalnih interesa. To više nije islamistički terorizam, to nije niti Iran ili Sjeverna Koreja kako je bilo još donedavno, a još manje neka pandemija ovakvoga tipa kakvoj upravo svjedočimo. SAD, osim toga, samo ove godine za vojsku izdvajaju oko, golemih, 800 milijardi dolara proračunskih sredstava, što je više nego sve zemlje svijeta zajedno. Sve su to službeni, doktrinarni strateški dokumenti (a ne puke medijske konstrukcije), koji onda nužno određuju i smijer sveukupne američke politike. Očekivati u takvim okolnostima izostanak reakcije spomenutog suparničkog dvojca (Kine i Rusije) u smislu zaštite njihovih nacionalnih intersa i sigurnosti bilo bi iluzorno i naivno, i to znaju svi svjetski analitičari koji ozbiljno rade svoj posao. A nama samo ostaje nada, kako će na kraju svega ovoga ipak prevladati razum.

Ali neovisno o svemu, formatiranje dosadašnjeg svijeta je neizbježno i za to se treba pripremati. To se prije svega odnosi na male narode, koji upravo sada, više nego ikada moraju biti mudri i „ne trčati pred rudo“, pritom budno pazeći da veliki ne pokušaju trgovati baš njihovim interesima, što se u ovakvim slučajevima, kada se na horizontu rađa jedna „nova Jalta“ (pod uvjetom Trumpovog predsjedničkog reizbora u studenom ove godine), vrlo lako može dogoditi. A ta „nova Jalta“ je puno izglednija od međusobnog  rata vojnih velesila. Jer u njemu ne može biti pobjednika i oni to dobro znaju. Kao što znaju, da bi upravo oni iz takvog suludog sukoba na kraju izišli posve oslabljeni, a čitav se svijet ubrzo našao u posvemašnjoj agoniji i anarhiji. Teško da je to u američkom interesu.

 

Ekocid

Ekocid je izraz koji označava naglu promjenu prirodnog okoliša na određenom području, te s njom povezano naglo izumiranje ili migraciju flore i faune. Pod time se podrazumijeva procese koji su posljedica ljudske aktivnosti, prije svega katastrofalnog zagađenja, pretjerane uporabe prirodnih resursa ili namjernog uništavanja tijekom rata ili etničkog čišćenja. Izraz je neologizam, a potječe od grčke riječi oikos („kuća“) i latinske riječi cedere, a prvi se put počeo rabiti šezdesetih godina 20. stoljeća, tijekom vijetnamskog rata. Tada su, tijekom kontroverzne Operacije “red hand“, američke snage rabile „Agent Orange“ i druge defolijante s namjerom „čišćenja“ prašume kemijskim sredstvima i time uništenja prirodnog zaklona Vijetkongovim gerilcima. Izraz je postupno stekao veliku popularnost među ekološkim i drugim aktivistima, te se rabi u svrhu „senzibiliziranja” javnosti na probleme zaštite okoline, odnosno, kritiziranja po okolinu štetnog djelovanja korporacija i država.

Sveti papa Ivan Pavao II. o okolišu

Papa Ivan Pavao II. često ističe čovjekov odnos prema prirodi kao važan čimbenik i nezaobilazan problem u životu suvremenog društva, pa konstatira da je ekološko pitanje danas svjetski problem i ističe moralnu obvezu odgovornog sudjelovanja u svijetu. Utvrđivanje postojanja ekološke krize samo po sebi neće biti odveć korisno ako se pritom ne poradi na njezinu uklanjanju. Ne smije se zaboraviti da zemaljska dobra po sebi pripadaju svim ljudima te je velika nepravda što tek manji dio čovječanstva posjeduje i koristi najveći postotak dobara. Rješavanje ekoloških problema zahtijeva zalaganje međunarodnih ustanova, ali i zauzimanje pojedinih država. Za rješenje ekološke krize bezuvjetno se i hitno traži nova solidarnost, osobito u odnosima između zemalja u razvoju i industrijski visokorazvijenih država. Ekološki problemi obveza su svih, pa u tome smislu treba shvatiti Papin poticaj upućen preko predstavnika kulture svim građanima Hrvatske u vrijeme njegova drugog posjeta našoj zemlji, 1998., kad je u Zagrebu rekao: „Bog vam je dao u baštinu predivnu zemlju čija nacionalna himna počinje riječima ‘Lijepa naša domovino’. Kako u ovim riječima ne vidjeti podsjećanje na dužnosti poštivanja prirode, postupajući s osjećajem odgovornosti za životni prostor što ga je Providnost dala čovjeku? Svijet je pozornica na kojoj je svatko pozvan odigrati svoju ulogu na hvalu i slavu Boga Stvoritelja i Spasitelja“ (Ivan Pavao II., Bit ćete mi svjedoci, KS, Zagreb, Dokumenti 115, 1998., 25).

Spaljena zemlja

Spaljena zemlja posebna je ratna inačica organiziranog totalnog ekocida. To je naziv za vojnu strategiju kojom se, pri napredovanju ili povlačenju, namjerno i sustavno uništava sve što bi potom moglo poslužiti neprijatelju. Ime je dobila po tome što je u najranijim oblicima obuhvaćala spaljivanje poljodjelskih usjeva kako ih neprijatelj više ne bi mogao rabiti kao izvor hrane. Danas se pod tim, još i šire izvan ekocida, shvaća ne samo uništavanje zaliha hrane, goriva i inih namirnica nego i mostova, željezničkih pruga, elektrana, telekomunikacijskih uređaja, zrakoplovnih pista, luka i drugih oblika infrastrukture, čime se želi izazvati što veće probleme u neprijateljskoj logistici i usporiti njegovo napredovanje. Strategiju spaljene zemlje obično rabi vojna strana koja je brojčano, tehnički ili na ine načine inferiorna neprijatelju. Cilj joj je natjerati logistički iscrpljenog neprijatelja na povlačenje s vlastitog ozemlja ili barem usporiti njegovo napredovanje, kako bi se dobilo vrijeme i sredstva za protuudar. Kao jedan od prvih takvih primjera taktike „spaljene zemlje“ navodi se Herodotov opis načina na koji su nomadski Skiti natjerali ranoperzijskog kralja Darija Velikog da povuče moćnu vojsku iz njihove zemlje. Među najpoznatijim novijim primjerima takve strategije je i rusko povlačenje pred Napoleonom 1812. godine, pa kinesko povlačenje pred Japancima potkraj tridesetih godina, te Staljinova strategija kojom su Sovjeti 1941. nastojali zaustaviti njemačku operaciju Barbarossa. Od strategije „spaljene zemlje“ treba razlikovati namjerno uništavanje poljodjelskih usjeva i druge infrastrukture, koje se za vrijeme kaznenih ekspedicija provodi nad civilnim pučanstvom u svrhu njegove pacifikacije ili inih čisto političkih svrha. Ipak postoje i slučajevi kada je teško razlučiti jedno od drugoga, za što se kao primjer navodi Shermanov marš u američkom građanskom ratu.

Spaljena zemlja kao model ratovanja

Model „spaljene zemlje“ kao način ratovanja bio je napadačka strategija srpskog agresora na Hrvatsku. Golem broj uništenih sakralnih objekata, posebno bolnica, zatiranje svakog traga identitetu Hrvata, katoličanstva, uz masovna ubojstva civila, pokazuju da su Srbi primijenili upravo tu strategiju u svojoj agresiji na Hrvatsku. Sjetimo se brojnih crkava koje su porušili i devastirali tijekom svoje agresije. S posebnim su barbarskim užitkom gađali tornjeve crkava diljem okupirane Hrvatske (srušili su crkve u Vukovaru, Glini, Petrinji, Gornjem Viduševcu i mnoge druge). Vukovar su pretvorili u pravu „spaljenu zemlju“, grad u kojemu baš ništa nije ostalo cjelovito, čiju su bolnicu granatirala danonoćno. Gotovo nitko za tu „spaljenu zemlju“ nije nikada odgovarao. Očito se čeka da sudionici tih zlodjela umru kako bi se moglo reći da je za sve prekasno. Bio je to istodobno i genocid i kulturocid i ekocid, kao model ratovanja.

Holocensko izumiranje

Prapovijest

Tijekom razdoblja ljudske prapovijesti i prije pojave poljoprivrede sve je više „homo sapiensa“ živjelo od lova na divlje životinje. Iako i danas postoje žestoke rasprave među paleontolozima o razlozima holocenskog izumiranja (utjecaj ljudskog lova s jedne strane i klimatske promjene s druge), svi se slažu oko činjenice da su ljudi lovili i jeli tadašnje životinje, budući da se ostatci mamuta, sabljozubog tigra, stepskog bizona, divovskog jelena, europskog špiljskog lava, velikog klokana i sličnih životinja nalaze u špiljama u kojima su živjeli. Paleontolozi koji se protive ulozi čovjeka u tim prapovijesnim izumiranjima navode, kao glavni razlog izumiranja, klimatske promjene koje su se tada dogodile, dok zagovornici teorije čovjekova utjecaja, tj. lova kao razloga istrjebljenja, ukazuju na činjenicu da je dolazak „homo sapiensa“ na neko područje uvijek prethodio masovnom istrjebljenju drugih vrsta. Tako se dogodilo u Australiji prije oko 50.000 godina, a potom na američkom kontinentu prije oko 13.000 godina itd.

Moderno doba

Lov na mou, koja je istrijebljena oko 1400. godine. Tijekom razdoblja pisane povijesti veza između utjecaja čovjeka i istrjebljenja vrsta dokazana je izvan svake sumnje još u doba Rimskog Carstva, koje je organizirano lovilo divlje životinje za gladijatorske borbe. Primjeri žrtava toga istrjebljenja na području Rimskog Carstva jesu europsko divlje govedo, azijski lav, sjevernoafrički slon i drugi. Razvojem tehnologije i otkrivanjem novih otoka i kontinenata od naroda Polinezije, a potom i europskih kolonijalnih sila, opseg istrjebljenja bitno se povećao. Procjenjuje se da su samo Polinežani istrijebili 2000 vrsta tijekom svoga naseljavanja Pacifika, a zajedničkim djelovanjem crnačkih doseljenika Madagaskara i europskih sila tamošnja je megafauna potpuno istrijebljena. Istrjebljenja koje provode Europljani tijekom kolonijalne ekspanzije ponekad se događa radi lova, a ponekad i neizravno unošenjem autohtonih životinjskih vrsta u novi okoliš (npr. miševi s brodova). Nove su vrste često brzo uništile mjesnu faunu koja nije imala učinkovitu obranu od njih.

Sadašnjost

Istraživanje Američkog muzeja prirodne povijesti iz 1998., koje su proveli stručnjaci, pokazalo je da 70% njih drži da je životinjski i biljni svijet na našemu planetu u razdoblju holocenskog masovnog izumiranja. Harvardski stručnjak Edward Osborne Wilson izračunao je 2010. godine da će do 2100. godine 50% svih viših živih organizama biti istrijebljeno, ako ljudska vrsta nastavi sa svojim dosadašnjim postupcima, a Peter Raven, predsjednik „Američkog udruženja za napredak znanosti“, dao je još težu izjavu, riječima: „Ako se nastavi ovaj proces istrjebljenja koji je nekoliko stotina puta brži od prirodnog procesa izumiranja, polovica svih živih bića bit će ugrožena do kraja 21. Stoljeća“. Po podacima UN-ovog „Međunarodnog saveza za zaštitu prirode“, godine 2007. na popisu ugroženih vrsta našlo se 40% svih vodozemaca, 20% sisavaca, 14% ptica itd.

Ljudsko djelovanje i ekološko uništenje

„Ljudske aktivnosti se neprekidno prikazuju odgovornima za opstanak planeta. Strašne priče o razmjerima ljudske destruktivnosti redovito se prenose u medijima i zagovaraju ih određene grupe i političari. Primjerice, tvrdi se kako je ljudska aktivnost u proteklih  trideset godina smanjila broj vrsta ptica i riba za 35%. U ovoj priči, koju je pokrenuo informativni portal za zaštitu okoliša „Planet Ark “ i koju su preuzeli mediji, izravno su dovedeni u vezu ljudsko djelovanje i ekološko uništenje. Interakcija ljudi s prirodom redovito se predstavlja kao ekocid, bezglavo i hotimično uništavanje okoliša. Takve teške optužbe ljudskih pokušaja pripitomljavanja prirode pokušavaju ovaj proces prikazati kao proces sličan genocidu ili holokaustu. Takav osjećaj gađenja prema ljudskoj vrsti dobro se vidi u naslovu Broswimmerova polemičkog djela „Ekocid: Kratka povijest masovnog uništenja vrsta“. Ekocid je također dominantna tema i u nedavno objavljenoj knjizi Jareda Diamonda „Raspad: Kako društvo odabire propast ili opstanak“ (Frank Furedi, „Politika straha“, Zagreb, 2008., str. 125 i 126).

Ljudska aktivnost sama je sebi opasnost

„Umjesto pozitivne transformacije i napretka, civilizacija je prikazana kao povijest barbarstva spram okoliša. Takav mizantropski stav jasno je iskazao i Michael Meacher, bivši ministar okoliša u vladi novih laburista, kada je 2003. rekao da smo ‘mi ljudi virus’ koji je zarazio tijelo Zemlju. Njegov kolega laburistički zastupnik u parlamentu Tony Banks na sličan je način iskazao takav stav u svojem obračunu u Zastupničkom domu kazavši kako ‘ovaj Dom smatra da ljudi predstavljaju najopsceniju, najizopačeniju, najokrutniju, najviše neciviliziranu i najsmrtonosniju vrstu koja je ikad nastanjivala ovaj planet i stoga se raduje danu kad će asterioid udariti o Zemlju i izbrisati ljudski rod i time omogućiti prirodi da krene od početka’“ (Frank Furedi, „Politika straha“, str. 126).

Brutalan barbarski odnos prema Zemlji i okolišu

Pridjev barbarski u hrvatskom jezičnom izražavanju znači grub, divlji, protivan duhu i pravilima života, protivan humanom ponašanju. O brutalnom odnosu čovjeka i država prema okolišu već je mnogo napisano i citirano u ovome tekstu. Papa Franjo, kojega inače, kako opažam, neki bespoštedno kritiziraju na društvenim mrežama, zagovornik je zaštite okoliša. Na 50. godišnjicu Dana Zemlje pohvalio je pokret za zaštitu okoliša izjavivši kako mladi ljudi trebaju „izaći na ulice da nas nauče ono što je očito, a to je da neće biti budućnosti za nas ako uništimo okoliš“. Papa je 2015. napisao encikliku o zaštiti okoliša i opasnostima od klimatskih promjena. Na općoj audijenciji na Dan Zemlje papa Franjo citirao je španjolsku poslovicu „Bog uvijek oprašta, čovjek ponekad, ali priroda nikada“. Tom je prigodom rekao: „Ako uništimo Zemlju, odgovor će biti vrlo ružan“, i „Mi smo oni koji su upropastili Božje djelo. Griješili smo protiv Zemlje, protiv bližnjega i na kraju Stvoritelja.“

 

 

Dio plinovoda „Sjeverni tok“, koji se nalazi na teritoriju Njemačke, oslobađa se obveza poštivanja pravila iz prošle godine usvojenih promjena tzv. plinske direktive EU o razdjeljivanju dostavljača plina i vlasnika plinovoda, i osiguranju pristupa trećim stranama za slobodan izvoz svoga plina kroz plinovod. Njemačka dionica „Sjevernog toka“ oslobođena je primjene izmjenjene europske plinske direktive na rok od 20 godina, počevši od 12. prosinca 2019. g., objavila je njemačka Federalna agencija za plinovodne mreže. Time je ovaj ruski projekt i de facto izvučen iz ograničavajućih okvira EU plinske direktive. Vijest je potvrdio investitor  projekta „Nord Stream AG“. Njegov predsjednik Aleksei Zaicev izjavio je kako je njemačka agencija potvrdila nepostojanje negativnog utjecaja „Sjevernog toka“ na konkretno stanje unutarnjeg plinskog tržišta EU.

Međutim, prošloga tjedna, isti njemački regulator odbacio je zahtjev investitora „Nord Strem 2 AG“ da se plinovod „Sjeverni tok 2“ isključi iz obveza EU plinske direktive (ponavljamo: prema toj direktivi, jedna tvrtka ne može biti i vlasnik plinovoda i jedini isporučitelj  plina (u konkretnom slučaju to je „Gazprom“) koji se tim plinovodom isporučuje u EU, a osim toga, i nezavisni isporučitelji plina također moraju imati pristup plinovodu). Naravno, sve su ovo velike igre, usmjerene isključivo na to da „Gazprom“ ne može koristiti više od 50% ukupnih kapaciteta plinovoda koji iznose 55 milijardi m3 plina godišnje jer ostala polovica mora biti rezervirana za druge isporučitelje. Jer svima je jasno kako ti „drugi isporučitelji“ za to neće biti zainteresirani jer bi najprije morali svoj plin dovoditi na rusku obalu Baltičkog mora i potom ga ubrizgavati u plinovod „Sjeverni tok 2“ koji tamo počinje, a što nema nikakvoga smisla jer ima drugih, puno jednostavnijih načina da ga dostave europskim potrošačima. Osim toga, „Gazprom“ može pronaći alternativnu tvrtku koja bi njegov plin prodavala kao svoj i koji bi dalje išao tim plinovodom prema Njemačkoj ili do nekog drugog krajnjeg kupca. Dakle, tu je puno varijanti i još više politike. A najviše je ima, svakako, oko pitanja dovršetka samoga plinovoda „Sjeverni tok 2“ i na to ću se sada primarno i osvrnuti.

Proteklih dana sve češće stižu vijesti o pripremi nastavka izgradnje tj. dovršetka plinovoda „Sjeverni tok 2“, konkretno, njegove posljednje – danske dionice dužine od 80-ak kilometara za svaku od dviju cijevi koliko ih taj plinovod ima. O tome smo pisali na našem portalu, tjednima prateći plovidbu i finalno uplovljavanje ruskog broda-cjevopolagača „Admiral Cherskiy“, u vlasništvu „Gazprom Flota“, u vode Baltičkoga mora. O njegovom nedavnom usidrenju ispred njemačke luke Murkan – logističkog središta za izgradnju „Sjevernog toka 2“, prije nekoliko dana pisao je i američki Bloomberg (vidi poveznicu ispod teksta).

„Gazprom Flot“ ovih je dana s Dalekog istoka poslao još svoja dva pomoćna broda prema Baltičkom moru, a njihovo uplovljavanje u konačno odredište ne može biti u kraćem vremenskom intervalu od mjesec i pol dana. Radi se o brodovima „Ivan Sidorenko“ i „Ostap Sheremet“ koji trenutačno plove pokraj Tajvana, a 27. svibnja očekuju se u Singapuru. Hoće li ići plovidbenom rutom „Akademika Cherskog“, koji je gotovo u cjelosti oplovio afrički kontinent i tako (konstantno u pratnji ruskih vojnih brodova zbog straha od neočekivanog napada nekakvih „modernih gusara“) stigao u europske atlantske vode nije poznato.

Ovi potezi „Gazproma“, kao 51%-tnog vlasnika plinovodnog  projekta „Sjeverni tok 2“ (uz još nekoliko velikih europskih energetskih tvrtki kao ravnopravnih suvlasnika ostalog dioničkog portfelja), jasno ukazuju na planirani nastavak izgradnje, koji je najrealnije očekivati u jesen ove godine s obzirom na sve potrebne administrativne procedure, poput onih s osiguranjima, koje se rješavaju prije svega s Danskom.

Ovi potezi prijete da Sjedinjene Države stave rusku energetsku mega-tvrtku „Gazprom“ pod udar sankcija koje je ta zemlja 21. prosinca uvela protiv svih tvrtki koje sudjeluju u građevinskim radovima na tom projektu, zbog čega su se s gradilišta odmah povukli i veliki brodovi-cjevopolagači u vlasništvu švicarske odnosno talijanske tvrtke, iako im je za dovršetak plinovoda trebalo još svega cca mjesec dana. Ovu mogućnost potvrdio je i američki senator Ted Cruz iz savezne države Teksas, kazavši, kako, ako „Akademik Cherskiy“ počme graditi plinovod, usvojeni zakon o sankcijama obvezuje predsjednika Donalda Trumpa automatski uvesti sankcije.

Jasno je kako u čitavoj ovoj velikoj „igri“ vrlo važnu ulogu imaju i rastezljive pravne nijanse, poput one da spmenuti ruski brodovi ne pripadaju „Gazpromu“, već njegovoj izdvojenoj tvrtci „Gazprom Flot“, kao i to, da će američki potezi prema tom pitanju uvelike ovisiti, kako o unutarnjopolitičkim tako i vanjskopolitičkim elementima. Ali ukoliko bi se to ipak dogodilo i sankcije protiv „Gazproma“ bile uvedene, bio bi to vrlo neugodan udarac za tog ruskog plinskog diva i definitivno bi otežalo njegovu buduću suradnju s europskim i azijskim kupcima koji bi se isto tako našli u opasnoj sferi udara američkih sankcija. To bi, onda, sve skupa, američko-ruske odnose dovelo do nove opasne faze eskalacije i usmjerilo ih prema samom vrhuncu međusobnog neprijateljstva. Upravo će zato sve ovo itekako ovisiti o visokoj politici (zbog čega i postoji navedena pravna rastezljivost u američkom sankcijskom zakonu) pa za sada ipak nećemo ulaziti u dublje analize mogućeg razvoja stanja po tom pitanju.

Ali ono što se sa sigurnošću već zna, jest to, kako je za Rusiju dovršetak „Sjevernog toka 2“ sada, prije svega, pitanje načela i da ona od njegovog dovršetka neće odustati. O tom govore i svi ruski ugledni analitičari, a to se može razaznati i iz jučeršnjih riječi ruskog šefa diplomacije Sergeya Lavrova koji je kazao kako će taj projekt biti završen do kraja. Pritom je upozorio kako ometanja i „podmetanja nogu“ njegovoj realizaciji mogu dovesti do kašnjenja vezano uz početak njegove eksploatacije, a što može imati jedino negativne posljedice po Europsku uniju jer će plin iz toga plinovoda postati skuplji.

Podsjećam kako je ruski predsjednik Vladimir Putin početkom ove godine, nakon što je postalo jasno kako su radovi na dovršetku „Sjevernog toka 2“ bili obustavljeni zbog američkih sankcija, kazao kako će ovaj plinovod s radom početi krajem ove ili početkom 2021. godine. U tom se slučaju radi o gotovo jednogodišnjem prebacivanju prvotno predviđenih rokova, što, naravno, povećava i troškove samih ulagača. A kako sada stoje stvari, ako izgradnja završne dionice tog plinovoda počme na jesen (što je, gledano iz sadašnje perspektive i neki najrealniji rok), Putinova najava mogla bi se obistiniti. Naravno, ako prije toga čitav svijet ne ode „k vragu“.

Bloomberg: uskoro počinje završna izgradnja plinovoda “Sjeverni tok 2“

 

Koliko smo se samo iracionalnosti nagledali, načitali i naslušali ovih zadnjih dvadeset godina od ustrojavanja isključivo političkih vlada i izbora nepotrebnih predsjednika s jedinom njihovom ulogom usmjeravanja i držanja hrvatske javne političke scene u okvirima daljnje prošlosti, optuživanja hrvatske nacionalne politike za revizionizam koji i sami provode prema totalitarizmu prije devedesetih i svjesnog preskakanja uloga, namjera, postupanja i sudjelovanja pri agresiji na Hrvatsku.

Razumijevanja su s vladajućih i predsjedničkih visina postojala samo za razdoblja jugoslavenskog totalitarizma i vojne okupacije Hrvatske i nikad to nisu nazivali revizionizmom makar i u općenitom smislu, dok su svaku, ali baš svaku nacionalnu simboliku proglašavali fašizacijom, ustašizacijom i sličnim terminima. Pritom postupanja nisu bila bitna, već samo njihovi doživljaji viđenog utemeljeni na ideologijskim zasadama totalitarizma, koji smo formalno napustili pod najtežim ratnim uvjetima.

Nemogući iskorak  

Malo je trajala nada i vjera u konačni iskorak iz prošlosti, razvojni pomak u interesu ukupne hrvatske populacije i prelazak iz stranačko-partijske osrednjosti prema stručno-znanstvenoj paradigmi upravljanja i vladanja Hrvatskom, s dolaskom formalno obrazovanih i diplomatsko pripremanih kadrova na sam državni vrh. Vrlo su brzo u svim osnovnim oblicima političkog i diplomatskog postupanja prema hrvatskom vrijednosnom i civilizacijskom sustavu počele prevladavati njihova nasljednost, ideologijska suženost i identitetska usmjerenost.

Prihvaćenost takvog modela vladanja Hrvatskom bez imalo je otklona uvijek dolazila iz svih anacionalnih i antihrvatskih smjerova, uz bezrezervnu podršku isto takvih, obilato financiranih iz hrvatskog proračuna, glasila, udruga, inicijativa, djelovanja i slično. Postupno se sve to pretvaralo u smisleni model pritiska na Hrvatsku i svaki njezin pokušaj postavljanja nacionalnog razvojnog koncepta. Nitko pritom nije bio pošteđen, a uz izravnu ili prešutnu podršku izvršne vlasti i neprešutnu predsjedničku gradilo se mišljenje o Hrvatskoj kao o rušiteljici bivše države i njezina političkog sustava i zajedništva, nasljednici ranijeg totalitarizma prema kojem se uvijek definira revizionizam, i općenito o Hrvatskoj kao o krivcu za sve odnose sa susjedima kroz cijelu povijest.

Kako je vrijeme od rata i oslobađanja zemlje od agresije prolazilo, iskušani se model optuživanja Hrvatske razvijao sve više, dok konačno nije zahvatio i sam državni vrh koji apsolutno nikad nije dosad mogao, imao hrabrosti ili želio s istim pristupom, emocijama, izričajem ili postupanjem osuditi simboliku uz koju je razarana i napadana Hrvatska ili pak simboliku totalitarizma koji smo napustili. Rezultat je javni političko-diplomatski život u prošlosti, reformski zastoj, ekonomska stagnacija, demografski nestanak i rezignacija mladosti koja ne vjeruje, prema viđenom, u izvjesnu hrvatsku budućnost. Vjerojatno je voditi takvu zemlju poseban izazov, a osobni doživljaj važnosti kulminacija vrijednosti.

Postojala je nada

Zapravo, dolazak na vlast osoba iz samo jednog miljea bila je čista iluzija i idealističko vjerovanje kako će konačno doći do napuštanja političkog diktata nad svime, zaustavljanja ideologija koje su raselile Hrvatsku diljem svijeta, pretvaranja totalitarnih interesnih i anacionalnih političkih djelovanja u nacionalni razvojni koncept, stvaranja novih identitetskih vrijednosti temeljenih na ratnoj pobjedi i ukupnoj hrvatskoj populaciji i na koncu kako će doći do podizanja novog hrvatskog društva izvan ideologijskih totalitarnih formi. Postrojavanja državnog vrha po diplomatsko-političkim pravilima kroz programirane izbore i apsolutnu stranačko-partijsku dominaciju predlaganja, usmjeravanja i biranja, već su na prvim istupima, susretima i pokušajima uprizorenja zajedništva pokazala svu uzaludnost vjerovanja u iskorake, promjene i postupanje prema potrebama moderne Hrvatske.

Pritom se postavlja pitanje, jesu li izravni vulgarizmi na mjestima na kojima se trebalo doći samo pokloniti i pokazati poniznost gori ili bolji od mirnog promatranja rastakanja i zaustavljanja hrvatske budućnosti, ili su oni naprosto posljedica planskih akcija, teškog prihvaćanja hrvatske stvarnosti, identitetskog odmaka ili samo osobnih dokazivanja i pokazivanja važnosti, kad već one nisu bile pokazivane u ratnim vremenima kad je to najviše trebalo. Za konačni sud o svemu ponajmanje su nam bitni stavovi aktera o samima sebi ili stavovi drugih iz istog ideologijskog miljea o njihovim postupcima i izričajima, već se za procjene racionalnog postupanja u uređenim društvima vrednuju postupci prema drugima, a naročito prema onima kojih više nema i koji su otišli zbog svih nas, naših sloboda i naših vjerovanja u neko novo i pravednije hrvatsko društvo. Posebno su bitni i vrijednosni sudovi mladih koji svu tu silnu i programiranu politizaciju prošlosti teško više mogu gledati i slušati.

Osnova vladanja

Zamjena simbolike s postupanjima u determiniranom pristupu prema hrvatskoj krivnji manje-više za sve ne može društvo usmjeravati prema uređenosti, ali ga može činiti nesigurnim i vrlo pogodnim za nastavak vladanja u istim okvirima i s istim osrednjim ljudima i ideologijskim obilježjima. Kad bi Hrvatska politika imala snage razriješiti sve temeljno vezano uz agresiju na Hrvatsku početkom devedesetih prošlog stoljeća, od razloga, načina, smjera, postupanja, posljedica i slično, i kad bi imala snage postaviti se prema prethodnom totalitarizmu do devedesetih, riješila bi se bez ikakvih dilema i razdoblja vezanih uz Drugi svjetski rat.

Kad bi se Hrvatska ponijela prema svojoj prošlosti kao ostale istočnoeuropske zemlje izašle iz totalitarizma i ponašala u skladu s europskim tumačenjima prošlih razdoblja te barem jednom osudila komunistički totalitarizam, puno bi se toga razriješilo. Međutim, postavljeni stranačko-partijski nasljedni sustav izrazito retorički usmjeren prema europskim vrijednostima, između tih vrijednosti i revidiranja samo jednog totalitarizma bira u pravilu ovo drugo.

Začarani krug neuređenosti velika je povoljnost vladanja, a sve se ostale društvene, gospodarske, demografske i ine negativnosti ionako relativno lako poravnavaju javnim djelovanjem uslužnog novinarstva. Konačno, zadovoljstvo vladanja ostaje u recentnim vremenima jedino smisleno političko-diplomatsko djelovanje, a ustroj stranačkih vojski željnih ostanka na vlasti ili dolaska na vlast primarnost u odnosu prema ukupnom razvoju zemlje.

Zadovoljstvo vladanja

Koliko su samo puta vodeći hrvatski ekonomisti izgovarali potrebu za reformama, prostorni planeri potrebu za funkcionalnom organizacijom državnog prostora, gospodarstvenici potrebu za poticajnim usmjeravanjem poreznog sustava, pravni stručnjaci potrebu za decentralizacijom državne uprave, demografi potrebu za revitalizacijom i povezivanjem s hrvatskim iseljeništvom i brojni drugi potrebu za nacionalnom razvojnom koncepcijom i znanstveno zasnovanim odlukama državnih vlasti u funkciji ukupnog razvoja zemlje. Toliko puta da su već svi s političke vladajuće razine proglašeni populistima, revizionistima i nepoznavateljima načina upravljanja najblaže rečeno, dok su istovremeno apsolutno svi mediokriteti iz stranačkih/partijskih redova abolirani po svim odlukama, prosljeđivani na sigurne položaje i zbrinjavani po svim osnovama.

Reforme se u Hrvatskoj više ni ne naslućuju, osim u predizbornim najavama, postavljeni čelnici resora ih ni ne mogu najaviti, a kamoli provesti, ostanak će se na vlasti posložiti neovisno o rezultatima izbora trgovinom i nastavak je apsolutne politizacije s vrha i razvojne stagnacije realnost vremena. Ostaje ipak uvijek zadovoljstvo vladanja, potiskivanja hrvatskog identiteta i uhodanog nasljeđivanja te ustaljeni ritam koji ne može zabrinuti nijedna pojavnost, a kamoli silina naslova praktički iz svih smjerova. Prenosimo samo neke bez posebne selekcije.

Hrvatska među najgorima u Europi po poduzetničkom duhu

Hrvatska među zadnjima u Europi po razvoju širokopojasne infrastrukture

Prema održivom ekonomskom razvoju Hrvatska je na 40. mjestu

Poražavajući rezultati: Hrvatska je na dnu kulturnih i kreativnih u Europi

Hrvatska u obrazovanju odraslih ‘na dnu’ Europske unije

Hrvatska po inovativnosti na dnu Europe

Lista hrvatskog srama: I dalje stagniramo na dnu svjetske konkurentnosti

HRVATSKA EKONOMIJA NA DNU: Samo su tri zemlje gore od nas, a bilo bi još kritičnije da jedna druga država nije potpuno podbacila

Hrvatska je na dnu svijeta po učenju kritičkog mišljenja. Zašto je to strašno?

Hrvatska je u vrhu smrtnosti u Europskoj uniji.

Hrvatske plaće su na europskom dnu, a po iseljavanju smo na vrhu!

Hrvatska je četvrta zemlja u svijetu po iseljavanju, ispred nas su samo Haiti, Venezuela i BiH

PROPAST HRVATSKE Dok ljudi masovno bježe iz zemlje, broj uhljeba raste

UZNEMIRUJUĆA ISTINA O EGZODUSU HRVATA

Nisu navedeni naslovi opozicijska nezahvalnost ili populistička neupućenost niti su iz nepoznatih izvora, već redom izražavaju zabrinutost hrvatskom pozicijom, načinom upravljanja i razinom odgovornosti prema hrvatskoj populaciji. Umjesto povijesnih predstava sa simbolima, velike uvrijeđenosti i pozicijske osrednjosti, svi ovi naslovi i njihovi autori očekuju reformske odluke s političkog vrha koje neće zaustavljati hrvatski razvoj i ostavljati Hrvatsku na europskom dnu. Moguće? Samo po stručnim, identitetskim, obrazovnim i voljnim osnovama.