Foto: hubpages.com

Tu misterioznu moć iz sjene, danas kao u doba renesanse, najbolje utjelovljuje « cougar », odnosno puma predatorica, opasna velika divlja mačka, kako suvremenici doživljavaju i metaforički obilježavaju ženu koja za ljubavnika izabere puno mlađeg muškarca ; ili mladić izabere zrelu ženu, kao što je to učinio francuski predsjednik Macron. Razlika u godinama između supružnika Macron jednaka je onoj koja razdvaja Donalda Trumpa i Melaniju. Svejedno, nitko se američkog predsjednika nije usudio nazvati pumom, nego su svjetski mediji tim nazivom počastili francusku prvu damu. Isto tako, nitko se nije usudio posumnjati u « skriveni život » američke prve dame zbog poodmakle dobi njena supruga. Takovrsne su sumnje pale na predsjednika Macrona.

Nakon kampanja protiv zlostavljanja gay populacija, vjerskog i rasističkog nasilja ; nakon mea culpae Katoličke Crkve zbog muške dominacije u njezinim redovima i seksualnog zlostavljanja žena i djece ; francuska progresivistička vlada  lansirala je, u rujnu ove godine, « Grenelle »  protiv nasilja u obitelji. Isto u jeku afere Weinstein i reaktualizacije pokreta #MeToo koji je prije deset godina pokrenula američka feministička aktivistkinja Tarana Burke ; čiji je, međutim, slogan za poticanje žrtava seksualnog nasilja i uznemiravanja da denunciraju nasilnike doživio planetarni uspijeh tek nakon što su pokretu #MeToo pristupile hollywoodske zvijezde.

« Grenelle » za zaustavljanje nasilja nad ženama

Što je « Grenelle » ? Prema imenu pariške ulice u kojoj je smješteno Ministarstvo rada, « Grenelle » je sinonim za uspješne pregovore, poput onih iz svibnja 1968. kada su socijalni nemiri u Francuskoj bili na vrhuncu, te je tadašnji premijer Georges Pompidou organizirao pregovore u kojima su sudjelovale sve organizacije poslodavaca i svi sindikati, a zaposlenici ishodili globalno povećanje plaća od 14%, te 40-satni radni tjedan.

Na taj su se način, do kraja osamdesetih, nastavila povećavati socijalna prava zaposlenika. Sve do neoliberalnog zaokreta s početka devedesetih, kada je individualizam atomizirao društveno tkivo i minimizirao šanse za uspješnost kolektivnih akcija zaposlenika. Tako su, tijekom 30 godina neoliberalnih « Grenellea »,  uspješnost u pregovorima bilježili poslodavci koji su prerasli u privredne divove čije individualne slobode dobile prednost nad društvenom odgovornošću.

Što u tom kontekstu očekivati od « Grenelle » protiv nasilja u obitelji ? Danas u Francuskoj od 67 milijuna stanovnika, svaki drugi dan umire jedna žena pod udarcima svoga supružnika (oko 150 godišnje). Dakle četvrtina od godišnje bilježenih umorstava (600-tinjak ubojstava) odnosi se na feminicid – čije su žrtve brojnije od žrtava terorističkih akata. Unatoč toj činjenici, niti su registrirani obiteljski nasilnici pod nadzorom kao što su to potencijalni teroristi, niti žene imaju pravo na zaštitu od strane državnih ili privatnih sigurnosnih službi kao što bi to imale da im je supružnik registriran kao terorist.

Cilj « Grenelle » protiv nasilja nad ženama je plemenit: osigurati više sredstava za zbrinjavanje ugroženih supruga  i majki s djecom, za edukaciju policijskih i sudskih službenika zaduženih za prihvat žrtvi obiteljskog nasilja i njihovu bolju zakonsku zaštitu,  Naprotiv, domet mjera koji taj cilj predviđa je upitan. Ako je suditi prema rezultatima zadnjih « Grenelle » za zaštitu okoliša (polučio je 450 novih zakonskih članaka i 70 poreznih odredbi), za očekivati je kako će se podići razina svijesti o nasilju nad ženama i da će biti izglasani novi zakoni. Ostaje nejasno zašto bi se obiteljski nasilnici pridržavali novih zakona kad su namjerno ignorirali one stare, manje precizne – ali jednako pozitivne.

In fine, žene koje trpe teror od supružnika to uglavnom čine jer se od obiteljskog još više boje socijalnog nasilja kojem će biti izložene ne samo one, nego i njihova djeca u trenutku u kojem odluče  napustiti nasilnika – ali hranitelja obitelji.  Neovisno jesu li homo ili hetero orijenacije, muslimanke ili kršćanke, crne ili bijele puti, mogućnosti zaštite žena od nasilnog partnera rastu proporcionalno s iznosom s kojim raspolažu na bankovnom računu, odnosno proporcionalno s pozicijom koju zauzimaju u društvu.

Feministička struja  u Međunarodnim odnosima

Početkom ovoga tisućljeća, to ključno pitanje valorizacije uloge žene u društvu istražile su i uzdigle na svjetsku razinu teoretičarke znanstvene discipline Međunarodnih odnosa. Među njima Judith Ann Tickner, profesorica na Sveučilištu Južna Kalifornija u Los Angelesu. Ona je zaključila da se, u teoriji Međunarodnih odnosa, principi realizma Hansa Morgenthaua (nacionalni interes, moć, unutarnja politika, politička autonomija) temelje na pristranom pristupu stvarnosti.  Radi se o pogledu ekskluzivno iz muške prizme (Gendering World Politics, 2001). Činjenica da su glavni teoretičari realizma reducirali ulogu žene, odnosno da je ona ostala zatočena u svojoj reproduktivnoj i suradničkoj funkciji, pripadnike i pripadnice feminističke struje u Međunarodnim odnosima navodi na zaključak da se teorije realista mogu smatrati arhaičnima.

Kako je realistička struja uglavnom teoretska baza američkih konzervativaca (republikanac Trump), a liberalnu rabe demokrati (Clintoni), feministička struja  pozicionirala se kao radikalna s obzirom na odbacivanje realističke vizije. Feministi konstatiraju da su realisti zaboravili istražiti drugu, žensku polovicu čovječanstva.  Kako su žene vrlo prisutne na međunarodnoj sceni, poglavito u nevladinim organizacijama, a njihove aktivnosti neizravno utječu na međunarodne odnose (one su majke i supruge vojnika, medicinske sestre u bolnicama, prostitutke oko vojnih baza itd.), feministi smatraju da su realističke teorije netočne – nerealne. Ta analiza pak služi demokratima u političkom razračunavanju s konzervativcima. Kako žene jednako pune redove liberala i konzervativaca, a feministička struja dodatno potencira njihov antagonizam, nema naznaka da bi se promišljanje svjetske politike, ekonomije i sudske prakse, ekskluzivno iz ženske prizme, moglo razlikovati od već poznate « muške » vizije svijeta koja generira nasilje.

Što bi na to rekla Louise Michel (1830.-1905.), učiteljica, anarhistica, slobodna zidarka, feministica, jedna od glavnih osoba koje su obilježile Parišku komunu (1871.):

« Kada bi vrag stvarno postojao, znao bi da dok muškarac kraljuje uz veliku buku, žena je ta koja tiho vlada. Međutim rad u sjeni je obezvrijeđivan ; pa će ženska misteriozna moć, jedanput transformirana u jednakopravnost, muške sitne ispraznosti i velike obmane, jednostavno nestati ; tada više neće biti ni brutalnosti gospodara ni perfidnosti robova. » (Mémoires de Louise Michel, 1886.)

« Cougar » – zrela žena-puma

Tu misterioznu moć iz sjene, danas kao u doba renesanse, najbolje utjelovljuje « cougar », odnosno puma predatorica, opasna velika divlja mačka, kako suvremenici doživljavaju i metaforički obilježavaju ženu koja za ljubavnika izabere puno mlađeg muškarca ; ili mladić izabere zrelu ženu, kao što je to učinio francuski predsjednik Macron.

Razlika u godinama između supružnika Macron jednaka je onoj koja razdvaja Donalda Trumpa i Melaniju. Svejedno, nitko se američkog predsjednika nije usudio nazvati pumom, nego su svjetski mediji tim nazivom počastili francusku prvu damu. Isto tako, nitko se nije usudio posumnjati u « skriveni život » američke prve dame zbog poodmakle dobi njena supruga. Takovrsne su sumnje pale na predsjednika Macrona.

Treba reći da nije bio percipiran kao manje skandalozan niti dobrovoljni izbor 38-godišnjakinje za favoritkinju (glavnu ljubavnicu) francuskog kralja Henrija II (Henrik II) iz doba renesanse. Naime, u trenutku stupanja na prijestolje, Henri II imao je 18 godina i bio 20 godina mlađi od svoje izabranice – Diane de Poitiers, grofice čija vječna ljepota je toliko fascinirala suvremenike da su vjerovali da je besmrtna božica. Čvrsta karaktera i emancipirana, odigrala je značajnu ulogu u Francuskoj svoga doba. Koje su tajne « misteriozne moći » žene-pume iz renesanse ?

Rođena je 3. rujna 1499. u uglednoj plemićkoj obitelji, povezanoj s kraljevskim dvorom. Kći je Jeanne de Batarnay i Jean-a de Poitiersa, grofa od Saint Valliera. Kako rano gubi majku, odrasta na dvoru kao štićenica princeze Suzanne de Bourbon. Nakon kvalitetnog obrazovanja pod dirigentskom palicom Anne de Beaujeu, 1514. postaje pratilja kraljice Claude de France, odnosno integrira dvorsku svitu kralja Françoisa I (Franje I). Iste godine udaje se za Louis-a de Brézé,  gubernatora Normandije.  Iako je od nje stariji 36 godina, dobra je prilika jer je bogat udovac bez djece i izvrsna podrijetla – sin je kralja Charlesa VII (Karlo VII) i njegove ljubavnice Agnès Sorel. Diane zna da će udajom postati gubernatorica, jedna od najmoćnijih žena kraljevstva. U tom braku rođene su dvije kćeri : Françoise (oko 1518.-1574.) i Louise (oko 1521.-1577.), a Diane je ubrzo dobiva priliku pokazati svoje pregovaračko umijeće. Godine 1523. od Françoisa I uspijeva ishoditi pomilovanje za oca koji se kompromitirao u zavjeri protiv kralja.

Diane de Poitier je udovica već u 32. godini i od tog trenutka nosi samo crno-bijelu odjeću. Njena odjeća za korotu prerasti će u modu tog doba. Nakon smrti kraljice Claude, Diane se prihvaća skrbi o njeno četvero djece, među kojima je i njen budući ljubavnik i kralj Henri II – čija je guvernanta, odgovorna za prinčevo obrazovanje počevši od njegove 11. godine. Na taj način starta njena duga karijera « Prinčeve savjetnice » iz koje je izrasla legenda o Dianinoj  vječnoj ljepoti i misterioznoj moći iz sjene.

Zaljubljena u novac, moć i umjetnost, vjernica i kurtizana, inteligentna i profinjena, Diane de Poitier uspjeti će zadržati  prvo mjesto u kraljevom srcu sve do kobnog turnira iz 1559. godine na kojem je, kao i obično, Henri nosio i branio crno-bijele boje svoje milosnice. Diane je turnir i teško ranjavanje kralja pratila iz kraljevske lože, smještena uz mnogo mlađu, ali neuglednu « službenu » kraljicu Catherine de Medici u kojoj je « vječna ljepota » suparnice izazivala žestoki bijes. Kada je kralj podlegao ranama Diane je imala 60 godina. Unatoč zavisti i mržnji kraljice,  uspješno je s njom ispregovarala svoje povlačenje s dvora. U svom uporištu – dvorcu Anet poživjela je još 6 godina. Mogla je i duže da je doista željela ostariti. Ali nije, pa je kroničar Brantôme zapisao da je i mrtva bila iznenađujuće sačuvana.

Žena 21. stoljeća : uniseks ili ženstvena ?

Legenda o Dianeinoj vječnoj ljepoti zainteresirala je i znanstvenike. Rezultati istraživanja navode na zaključak da ona nije umrla od starosti nego upravo iz razloga što nije htjela ostarjeti. Dvoje je li umrla zato što je radi mlađahnog Henrija htjela sačuvati obličje mlade žene, ili samo kako bi mogla nastaviti intenzivno prakticirati svoje omiljene sportove. Međutim, svi su složni u konstataciji da je Diane de Poitier polako umirala zbog redovite uporabe tadašnjih anti-age tretmana. Dnevno je pila nekoliko čašica pitkog zlata, zahvaljujući čemu, kako tvrdi kroničar njenog doba Brantôme : « njeno je lice u 66. bilo jednako svježe i umiljato kao kada je imala 30 godina. » Kako bi Brantômovi navodi bili znanstveno potvrđeni, nedavno su francuski istraživači proučili Dianeine posmrtne ostatke i konstatirali da je žena zvana  « Superkraljica » podlegla posljedicama pretjerane konzumacije svog eliksira za vječnu ljepotu. Dakle, od postupnog trovanja pitkim zlatom. Toksikološki nalazi govore o visokoj koncentraciji zlata pronađenoj u Dianeinoj kosi, 500 puta većoj od prosječne referentne vrijednosti (još u antičkoj kulturi zlato je hvaljeno zbog svoje navodne regeneracijske moći). Prema autorima rada (Dr. Philippe Charlier) objavljenog u British Medical Journal-u, koncentracija zlata u posmrtnim ostacima Diane de Poitier može klinički odgovarati sindromu kroničnog trovanja zlatom koje prate : probavne smetnje (anoreksija, mučnina, povraćanje, proljev), stanjivanje kose, blijedost tena (zbog anemije), krhkost kostiju ..

Između tog renesansnog i suvremenog modela žene-pume, te feminističkog ideala uniseks žene-muškarca, profilirat će se ideal žene 21. stoljeća.  Je li u međunarodnim, odnosno međuljudskim odnosima potrebno valorizirati (priznati i nagraditi) žensku « misterioznu moć iz sjene » (ženstvenost); ili treba uvesti uniseks modu i isključivo inzistirati na uspostavljanju i branjenju jednakih političkih, ekonomskih, kulturalnih i socijalnih prava žena ? Rasprava oko tog pitanja dati će nam jasniju viziju feminizma 21. stoljeća.

 

 

 

Zbog takvog stanja svijesti borba protiv islamskog ekstremizma i je vrlo složena i u konačnici teško može dovesti do potpune pobjede. A već je ranije netko pametniji od mene dobro kazao: pobijedit će onaj narod i ona vjera za koju je taj narod spreman umrijeti. Nije potrebno naglašavati kako u tom smislu stoji civilizirani i u svoju udobnost uljuljkani zapad, već odavno „procjepljen“ i protiv vjere i protiv bilo kakvih oblika žrtvovanja za neka uzvišena načela koja i sam (većinom samo formalno) smatra takvima. Štoviše! Zbog svoga komfora zapadni čovjek nije spreman ni na „žrtvu“ za pomoć svome bližnjemu, ni za stvaranje onog najvažnijeg – svoga potomstva, ali će zato na sav glas podržavati neke čudne i protuprirodne ideologije i pritom sve oko sebe optuživati za katastrofalno demografsko stanje. Međutim svijet se mijenja na bolje samo unutarnjom promjenom samoga sebe.

Svi se, vjerojatno, još jako dobro sjećamo bruke koju je diljem svijeta Hrvatskoj, kao državi, a onda i svim njezinim građanima priredio bivši predsjednik Vlade RH Ivo Snader, kada je pod pritiskom optužbi hrvatskog Državnog odvjetništva, u maniri okorijelog kriminalca pobjegao iz Hrvatske i nedugo potom pod „svjetlima reflektora“ svjetskih medija uhićen od strane revnog austrijskog sigurnosnog aparata. Daljnja sudbina bahatog Sanadera, skupa sa sramotnom epizodom njegovog pokušaja bijega, vjerojatno su jedinstveni slučaj tako brzog političkog, moralnog i, općenito, ljudskog pada nekoga od najmoćnijih političara svojega doba bilo koje zemlje svijeta. Naknadnih sudskih procesa i presuda protiv pojedinih premijera ili predsjednika država je bilo, čak i onih vrlo zvučnih (npr. protiv ex britanskog premijera Tonyja Blaira zbog laganja o iračkom posjedovanju kemijskog oružja zbog kojega je 2003. g. i bila pokrenuta američko-britanska invazija na tu zemlju koja je rezultirala stotinama tisuća ubijenih civila; ili ex francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja zbog primanja milijunskih donacija za svoju predsjedničku kampanju od strane, nešto kasnije ubijenog libijskog predsjednika i neugodnog svjedoka Muammara Gaddafija i td. i td.).  Ali sve su to bili pravosudni procesi, pokrenuti tek nakon dostatnog protoka vremena od kada su te osobe obnašale državne dužnosti. Drugim riječima radilo se o vremenskim distancama nužnim da se ne dogode nekakvi nepredviđeni, a onda i nekontrolirani unutarnji potresi koje bi bilo teško usmjeravati u željenom smijeru. Pritom treba podsjetiti, kako, usprkos spomenutim procesima, niti Tonyju Blaireu niti Nicolasu Sarkozyju još uvijek nije „pala niti dlaka s glave“. Jer tamošnje se poravosuđe i državni aparat uvijek pobrinu, da se, kada su u pitanju njihovi bivši visokopozicionirani političari  (sada isluženi, ali koji su u svoje vrijeme odradili sve što je establišment od njih tražio), sav njihov „prljavi veš“ dobro prikrije kroz procese zaogrnute institutom „državne tajne“ jer bi, u protivnom, pale i neke puno važnije glave. Zato se ti procesi, pokrenuti radi fingiranja jednakosti vladavine prava za sve građane, u pravilu odvijaju daleko od očiju javnosti, a što onda, najčešće, od te iste javnosti  brzo padne i u zaborav. Pa koga je danas u Britaniji ili svijetu (osim devastiranog Iraka i njegovog naroda) uopće briga za jednog Blaira, koji i dalje živi udobno, pruža privatne savjetničke usluge diljem tog istog svijeta i td.?

Osim toga, budimo do kraja otvoreni, kao što su korupcija i njezina tehnologija na Zapadu razvijeni do savršenstva (istočne zemlje su „male bebe“ prema razmjerima korupcije u najrazvijenijim zapadnim demokracijama, što ove zadnje ne priječi da te „male bebe“ „šamaraju“ kada i kako hoće upravo zbog njihove razine korupcije), tako i njihovo pravosuđe vrlo dobro zna odrediti tajming pokretanja pojedinih „škakljivih“ slučajeva iz sfera nacionalnih interesa ili nacionalne sigurnosti njihovih zemalja. A zašto je obračun sa Sanaderom, koji je, grubo rečeno, gotovo do samoga čina sramotnog pokušaja bijega doslovno „vedrio i oblačio“ hrvatskom politikom, njezinim gospodarskim procesima, ali i „društvenom higijenom“ u smislu nametanja neoliberalnih demokratskih načela u tradicionalno hrvatsko društvo (dakle, bio je dobar ideološki „poslušnik“ vanjskih gospodara) u Hrvatskoj proveden na ovakav, u svijetu jedinstveni način, tj. da je jedan državnik na vrhuncu svoje moći osramoćen kao najniži pripadnik neke ulične bande, taj odgovor ne znam iako ga naslućujem. Ali to ipak nije tema današnje analize.

A na sudbinu omraženog i bahatog bivšeg hrvatskog premijera podsjetili su me najnoviji događaji u Izraelu, vezani uz tamošnjeg aktualnog premijera Benjamina Netanjahua.

Naime, u toj se zemlji usložnjava političko stanje nakon što je prošli tjedan državno odvjetništvo odlučilo podići optužnicu protiv premijera Netanjahua za kaznena djela prevare, mita i korupcije. To je izazvalo reakciju njegovih pobornika koji se okupljaju  na mitinzima potpore svome vođi, ali, isto tako, i njegovi protivnici na masovnim javnim skupovima zahtjevaju njegovu ostavku. Još uvijek aktualni premijer, koji tu dužnost obavlja tehnički s obzirom na nemogućnost formiranja stvarne vlade temeljem rezultata čak triju do sada u Izraelu održanih parlamentarnih izbora u posljednjih godinu dana (jednih redovnih i dvaju prijevremenih) i nakon kojih niti jedana suprostavljena politička opcija ne može formirati vlast, u televizijskom obraćanju javnosti slijedećega dana, optužio je to isto državno odvjetništvo i policiju, ni manje ni više nego za pokušaj državnog udara, pritom obećavši da će zemljom upravljati odgovorno i u skladu sa zakonom. Istodobno je pozvao i na početak istrage nad onima, koji ga, kako tvrdi – lažno optužuju. Ovime je jasno kako je Netanjahu izraelskom pravosuđu „objavio rat“ i kako se neće služiti Sanaderovim metodama „rješavanja problema“ tj. da neće kukavički bježati pred „rukom“ pravde i time de facto priznati svoju krivicu. A zašto i bi? Jer više nije u pitanju samo (ne)mogućnost opstanka na premijerskoj dužnosti, već se radi o stvarnoj prijetnji oduzimanja slobode tj. dobivanja višegodišnje zatvorske kazne ukoliko se službene optužbe na sudskom procesu potvrde kao istinite.

Prevare, mito, zlouporabe ovlasti

A evo što se dogodilo: na veče, 21. studenog, vladin pravni savjetnik Avichai Mandelblit obznanio je odluku o tri kaznena djela za koja je Netanjahu do toga trenutka bio osumnjičen, a od sada postao optuženik. To je stvorilo jedinstvenu situaciju u čitavoj povijesti suvremene izraelske države, koja će zahtjevati donošenje isto tako jedinstvenih pravnih odluka. Jer premijer, za razliku od, primjerice, gradonačelnika, ima imunitet od kaznenog progona pa će se takav politički sustav u bližoj budućnosti u Izraelu također morati promijeniti i prilagoditi novoj situaciji, čak i zakonodavnim putom.

Dakle, sva spomenuta tri kaznena djela za koja se Netanjahu optužuje bit će predana na sud radi pokretanja postupka. Po premijera je najopasnija optužba (tzv. slučaj 4000), koja se odnosi na primanje mita, prevaru i zlouporabu javnog povjerenja. Za kaznena djela u slučajevima „1000“ (protuzakoniti darovi) i  „2000“ (urota s vlasnikom izdavačkog holdinga „Yedioth Ahronoth“, Arnonom Mosesom) Netanjahu će biti optužen za prevaru i zlouporabu javnog povjerenja.

Avichai Mandelblit je na kraju svog javnog nastupa izjavio, kako se, prema njegovom mišljenju, radi o teškim prijestupima aktualnoga premijera, što nanosi težak udarac na same temelje državne službe. Naravno, podsjetio je kako se Netanjahu, kao i bilo koji drugi građanin, još uvijek smatra nevinim čovjekom dok mu sud ne dokaže krivnju i donese konačnu presudu, ali i naglasio kako postoji visoka vjerojatnost da će biti osuđen.

Izraelsko Ministarstvo pravosuđa priopćilo je kako je preslika optužnice predana Netanjahuovom odvjetniku, kao i predsjedniku parlamenta (Knesseta), kako bi Netanjahu mogao od parlamenta zatražiti pokretanje postupka dodjele imuniteta.

Sam premijer je nakon ovih, po sebe krajnje neugodnih vijesti, izjavio slijedeće: „Ja uvažavam pravosudni sustav. Ali treba biti slijep da se ne vidi kako se u policiji i tužiteljstvu događa nešto loše. Svi mi svjedočimo pokušaju državnog udara s pomoću lažnih optužbi i tendenciozne istrage.“ Kazao je kako su tijekom istrage izvršena brojna kršenja pravila i da bi zato trebalo formirati  komisiju koja bi provjerila policijske radnje.

U ovom slučaju optužnica protiv Netanjahua neće odmah biti uručena sudskim instancama, jer i premijer i zastupnici Knesseta imaju rok od 30 dana od dana objave optužnice kako bi zatražili imunitet, o čemu se, nakon što se o tome raspravi u nadležnom odboru, o tom pitanju odlučivali zastupnici parlamenta svojim glasovanjem. Ali problem je u tome što zbog sukoba između različitih političkih frakcija u Knessetu taj odbor još nije formiran. To će biti moguće samo u slučaju da se u bliskoj budućnosti formira vlada (što je gotovo nemoguće) ili nakon provedbe novih izbora, što znači kako se sve ovo oko formiranja nadležnog odbora može otegnuti još najmanje pola godine.

Netanjahuu, kao minimum, sada treba izborna pobjeda

A tu se onda javlja i novi, do sada nikada viđeni pravni problem u toj zemlji: ako dođe i do trećih za redom prijevremenih izbora (u ožujku 2020.g.) i Netanjahu na njima pobjedi, po prvi put se može dogoditi da kandidat za formiranje vlade bude ujedno i osoba osumnjičena za teška kaznena djela. Iz toga slijedi pitanje, može li, uopće, predsjednik Izraela Reuven Rivlin opunomoćiti takvu osobu da pokuša formirati vladu?

Takva pravna konfuzija i dosadašnje ne postojanje prakse nude Netanjahuu nekakvu šansu za optimizam, pa makar i onaj „u sjeni“ – temeljen ne na institutu dokazivanju nevinosti, već na nemogućnosti za brzo pokretanje sudskog postupka. Štoviše, u Izraelu su sudski procesi protiv „zabludnjelih“ narodnih izabranika  do sada uvijek trajali godinama, o čemu najbolje svjedoči i postupak protiv bivšeg premijera (tada već ne aktualnog!) Ehuda Olmerta koji je tu dužnost obnašao od 2006.-2009.). Upravo je 2009. g. protiv njega bila i podignuta optužnica, ali je konačna i optužujuća presuda bila donesena tek 2016. godine. Ako je suditi po tome, Netanjahu može biti relativno miran još barem 7 godina. Međutim on je očito svjesan svih opasnosti koje po njega vrebaju zbog podignute optužnice, pa je za pretpostaviti kako upravo u tome i leži njegova ogorčena politička borba i želja da i dalje, nakon rekordnih, preko 8500 dana provedenih u fotelji šefa izraelske izvršne vlasti (čime je pretekao i oca izraelske države Davida Ben-Guriona)  nastoji zadržati premijersko mjesto. Jer iz te fotelje (ako bi to uopće i bilo moguće), ipak je puno lakše pokušati nešto konkretno napraviti u svoju korist nego kada postaneš politički islužena osoba. Uostalom, i Izrael po tom pitanju vjerojatno djeluje po sličnom mehanizmu kao i snažne zapadne demokracije iz gornjeg dijela ovoga teksta, pa je teško za povjerovati da će dugovječnog i politički uspješnog „Bibija“ izraelsko pravosuđe i državni aparat na kraju istretirati prema Sanaderovom obrascu.  Jer Hrvatska je ipak samo jedna i jedina!

„Vruća izraelska zima“ i eskalacija sukoba s „Islamskim džihadom“

Nedvojbeno je kako Izrael očekuje „vruća zima“: zemlja je politički i ideološki potpuno podjeljena, bez stabilne vlade koje je u stanju donositi ključne odluke, s vječno-nerješenim palestinskim pitanjem koje se reflektira puno šire od izraelskog državnog prostora. Osim toga u bliskoistočnoj regiji, kao i u neposrednom susjedstvu Izraela, odvijaju se aktivni i potpuno nepredvidljivi politički, vojni i sigurnsoni procesi koji bilo kojoj tamošnjoj ozbiljnijoj zemlji ne dozvoljavaju komoditet otezanja formiranja ili funkcioniranja izvršne vlasti i ne opraštaju iscrpljujuće i beskonačne političke borbe. Jer u tom se slučaju u njih, prije ili kasnije uvlače i različiti vanjski čimbenici, a što je već skupo koštalo i još ne tako davno čvrste i snažne zemlje regije poput Libije, Iraka ili Sirije. Iako se taj dio priče, zapravo, odigrao dobrim dijelom i prema izraelskom scenariju i željama  (on je iz svoga susjedstva, kroz nastala državno-pravna rasula, eliminirao i svoje najžešće i najopasnije protivnike iz redova sunitskih arapskih država), Izrael itekako dobro mora paziti da se i njemu ne dogodi nešto slično. Jer unutarnji potresi upravo sada rastaču njegovog susjeda Libanon – zemlju s velikim iranskim utjecajem, u susjednoj Siriji nema mogućnosti za srednjoročnu uspostavu stabilnosti, Palestinci ne odustaju od svojih prava na vlastitu državu, islamistički terorizam u regiji sve je samo ne poražen i td. i td. Osim toga, američka zaštita Izraela sasvim je drugačija kada su u Washingtonu na vlasti republikanci (poglavito sadašnja Trumpova administracija nakon koje Izrael više nikada u SAD-u neće imati većeg saveznika) ili demokrati (u vrijeme Obamine administracije američko-izraelski odnosi rijetko su kada bili lošiji, a upravo je tada i sklopljen nuklearni sporazum s Iranom kojemu se Jeruzalem, uzaludno, najoštrije protivio).

Dakle, bilo kakva trajnija unutarnja politička nestabilnost u Izraelu (a ova sadašnja to već i je ili barem ima tendenciju to postati) slabi njegovu unutarnju koheziju. Veliki broj izraelskog arapskog stanovništva, kao i spomenutih Palestinaca ne daju toj zemlji pravo na one političke borbe pa i pogreške koje bi neka druga i dugovječnija svjetska demokracija možda sebi i mogla dozvoliti. Najbolji primjer za to su i nedavni izraelski sukobi s palestinskim militantima u pojasu Gaze iz terorističke  organizacije „Islamski džihad“ iza koje stoji šijitski Iran, i koji sigurno nisu plod slučajnosti. Dvije su strane 12. studenog počele razmjenu vatre nakon što su izraelske bombe u pojasu Gaze ubile vođu oružanog krila „Islamskog džihada“ Abu al-Atu,  a zajedno s njim poginula je i njegova supruga i još petorica osoba, dok je četvero njihove djece bilo ranjeno. Istoga dana izraelsko zrakoplovstvo izvršilo je i raketni napad na Damask, preciznije. na dom u kojemu živi još jedan od vođa „Islamskog džihada“ Al-Ajuri, koji je napad preživio ali je pritom ubijen njegov sin.

Uslijedila je odmazda džihadista, pa je u dva dana po izraelskom teritoriju ispaljeno oko 460 raketa, dok su Izraelci odgovarali raketiranjem položaja ekstremista. Priopćeno je kako je izraelski proturaketni sustav obrane (RRO), poznat po nazivu „Željezna kupola“, uništio 90% lansiranih palestinskih raketa, a isto je tako uvedena i izraelska pomorska blokada pojasa Gaze. Ukupno su u ovom „mini-ratu“ poginula 34 Palestinca, a 111 ih je ranjeno. Podataka o žrtvama u Izraelu nema, ali je javljeno o pričinjenoj materjalnoj šteti od raketa koje su se probile kroz sustav PRO. 14. studenog predstavnici Izraela i „Islamskog džihada“, uz posredništvo Egipta i UN-a postigli su sporazum o prekidu vatre.

Vječna spirala nasilja, kao produkt različitog stanja svijesti

Izraelska vlada i vojni vrh deset dana prije spomenutog napada donijeli su odluku o likvidaciji čelnika te spomenute radikalne organizacije jer je „taj čovjek bio generator terorizma“ (riječi premijera Netanjahua od 12. studenog). Međutim, teško je vjerovati da njegovo mjesto uskoro neće zauzeti novi „generator“ i da se spirala međusobnog nasilja i terorizma neće nastaviti. Izrael uvijek polazi s pozicije kako je potrebno udariti na sam vrh (bilo koje) terorističke organizacije jer će to smanjiti želju ostalih pretendenata na njezino „prijestolje“ da nakon toga vuku radikalne protuizraelske poteze, znajući što u tom slučaju mogu očekivati. Međutim, Izrael pritom ne želi uzimati u obzir (iako je toga, nesumnjivo, vrlo svjesan) kako svijest radikalnih islamista funkcionira prema posve drukčijim načelima nego svijest ogromne većine pripadnika ukupne judeo-kršćanske civilizacije. Znatan je broj pripadnika islama (ne samo po palestinskom pitanju) koji su potpuno „hladne glave“ i pri punoj svijesti spremni prihvatiti i svoju i žrtvu svojih najmilijh za proklamirane ciljeve – jer oni to ne smatraju klasičnom žrtvom u smislu kakvom je mi većinom doživljavamo (za njih nacija ne predstavlja ništa, već samo islam: oni svoju žrtvu smatraju nužnom za korist svoje vjeru i za ugodu Bogu – onakvomu kakvim ga oni zamišljaju).  I zato u izraelsko-palestinskom (i širem islamskom) sukobu i traje neprekidna spirala nasilja po načelu „oko za oko – zub za zub“.

Zbog takvog stanja svijesti borba protiv islamskog ekstremizma i je vrlo složena i u konačnici teško može dovesti do potpune pobjede.

A već je ranije netko pametniji od mene dobro kazao: pobijedit će onaj narod i ona vjera za koju je taj narod spreman umrijeti. Nije potrebno naglašavati kako u tom smislu stoji civilizirani i u svoju udobnost uljuljkani zapad, već odavno „procjepljen“ i protiv vjere i protiv bilo kakvih oblika žrtvovanja za neka uzvišena načela koja i sam (većinom samo formalno) smatra takvima. Štoviše! Zbog svoga komfora zapadni čovjek nije spreman ni na „žrtvu“ za pomoć svome bližnjemu, ni za stvaranje onog najvažnijeg – svoga potomstva, ali će zato na sav glas podržavati neke čudne i protuprirodne ideologije i pritom sve oko sebe optuživati za katastrofalno demografsko stanje. Međutim svijet se mijenja na bolje samo unutarnjom promjenom samoga sebe, a ne svoje okoline putom sile (bilo zakonske ili represivne).

(objavljeno u tjedniku 7Dnevno, 29. studenog 2019. g.) 

U kontekstu trenutačnog američko-kineskog trgovinskog rata, ali i u svjetlu najnovijih informacija s netom završenog summita NATO saveza u Londonu prema kojima taj vojno-politički savez po prvi puta u svojoj povijesti Kinu razmatra kroz segment sigurnosne ugroze, objavljujemo zanimljivu vijest.

Konkretno, prenosimo interesantne rezultate velikog istraživanja javnog  mišljenja provedenog od strane Pew Research Centre-a, a koje je objavio honkonški medij South China Morning Post. Njegovi se zaključci najkraće mogu svesti na slijedeće: rastuća snaga kineskoga gospodarstva u glavnini se smatra pozitivnom pojavom, ali jačanje kineskog utjecaja tu zemlju ne čini popularnom.

Istraživanje je provedeno nad gotovo 39 tisuća ljudi iz 34 zemlje svijeta, a razultati su pokazali kako 58% stanovnika 16 država veliku ekonomsku moć Kine smatraju uzajamno korisnim čimbenikom. Njih 52% kineske investicije smatra pozitivnim. U prosjeku, u 17 država gospodarski utjecaj Kine također se smatra korisnim ili više korisnim od utjecaja SAD-a.

Izvor: South China Morning Post

Istovremeno, pozitivne ocjene za Kinu smanjile su se u zemljama njezine regije – Australiji, Filipinima, Indiji, Indoneziji, Japanu i Južnoj Koreji – u razdoblju od 2002. do 2019.g., a što je posljedica opreznih pogleda na kineski ekonomski utjecaj i njezinu rastuću vojnu moć. Te su zemlje skeptične glede kineskih investicija, a više od polovice ispitanika u svakoj od tih zemalja kineske investicije smatra negativnom pojavom jer Pekingu omogućuju preveliki utjecaj. Prosječno, 79% stanovnika tih 6 zemalja na kinesku vojnu snagu gleda negativno, a u Južnoj Koreji i Japanu takav stav ima 9 od 10 ispitanika. Pritom je svih šest zemalja Sjedinjene Države nazvalo sigurnijim saveznikom.

Od 2005. g. u Kanadi i SAD-u naglo je porastao negativan stav prema Kini. U Kanadi za 22, a u SAD-u za 13%.

Općenito gledano – pogledi i stavovi svih ispitanika prema Kini su raznoliki tj. vrlo  podjeljeni. Oko 40% njih preferira pozitivne, a 41% negativne stavove.

Američki State Department objavio je fotografije zapljenjenog iranskog oružja od strane američkih pomorskih snaga u Arapskom moru, za koje se pretpostavlja kako je bilo namjenjeno jemenskim pobunjenicima hutima. Radi se, između ostaloga, i o raketnom naoružanju, preciznije – protubrodskim krstarećim raketama, krstarećim raketama kopnenog baziranja, protutenkovskim raketama i raketama „zemlja-zrak“. Kako je priopćeno iz Washingtona, radi se o najsuvremenijem oružju ikada zapljenjenom od strane američkih snaga još od početka jemenskog rata 2015. godine.

Prema navodima State Departmenta oružje je zapljenjeno 25. studenog, kada je američki vojni brod obavio nadzor jednog trgovačkog broda u međunarodnim vodama ispred jemenskih obala.

Podsjećamo: jemenski huti bore se protiv intervencionističkih snaga arapske koalicije pod vodstvom Saudijske Arabije, a najveću političku i vojnu pomoć dobivaju od Irana. Huti posljednjih mijeseci često vrše raketne napade na saudijski teritorij i infrastrukturne objekte. Većinu tih napada uspješno neutralizira saudijska protuzračna obrana, ali dio njih, ipak, sve češće pronalazi ciljeve.

Najveći raketni napad na Saudijsku Arabiju, za koji su odgovornost odmah preuzeli huti (iako Rijad i Washington smatraju kako iz njega stoji Iran, a ne huti, koji, navodno, za to nemaju dovoljno kapaciteta), bio je onaj ljetošnji, kada su napadnuta najveća saudijska naftna postrojenja, smještena na istoku zemlje. Nakon toga još je više intenzivirana saudijska vojna kampanja na jemenskoj bojišnici, međutim, relevantnih vojnih pomaka na samom terenu nema pa taj sukob, koji će uskoro prijeći u svoju 6. godinu trajanja, nema previše izgleda za skoro okončanje.

Jučer je ruski predsjednik Vladimir Putin na zasjedanju s čelnicima ruskog Ministarstva obrane i vojno-industrijskog kompleksa, izjavio, kako je Rusija spremna tijekom ovoga mjeseca, bez ikakvih prethodnih preduvjeta produljiti verziju postojećeg sporazuma o ograničenju ofanzivnog strateškog naoružanja – poznatijeg kao START 3.

Putin je naglasio kako „Rusija nije zainteresirana za utrku u naoružanju i razmještaj raketa tamo gdje ih sada nema“. Pritom je podsjetio na jednostrano povlačenje SAD-a iz sporazuma o ograničenju sustava proturaketne obrane 2002. godine, potpisanog između SAD-a i SSSR-a 1972. g.

Ruski čelnik također je kazao, kako, osim od francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, niti od jednog drugog državnika ključnih Zapadnih zemalja nije dobio odgovor na njegovu inicijativu o moratoriju na razmještaj raketa malog i srednjeg dometa nakon što je sporazum o tome prestao važiti u ljeto ove godine.

Podsjećamo: početkom kolovoza ove godine SAD, a gotovo istodobno i Ruska Federacija, i službeno su se povukle iz Sporazuma o zabrani raketa malog i srednjeg dometa čime je on i de facto prestao važiti. Također podsjećamo kako spomenuti sporazum START 3 ističe 5. veljače 2021. godine i da rok za njegovo produljenje u postojećoj formi završava vrlo brzo, a da vremena za potpisivanje novog sporazuma takve vrste više zapravo i nema.Radi se, o trenutačno posljednjem važećem velikom vojnom sporazumu između SAD-a i Rusije. Nakon njegovoga isteka, a ukoliko on ne bude produljen, i službeno će se moći konstatirati kako utrka u naoružanju može iznova početi, iako ona, u stvarnosti, nikada nije niti prestala.

 

Energetska geopolitika cijelo stoljeće imala je dva trajna obilježja. Prvo obilježje je važnost nafte, njezina strateška uloga u gospodarstvu te nadzor svjetskih velesila nad naftnim resursima i glavnim pravcima izvoza ove dragocjene sirovine. Drugo obilježje je odnos Europe i Sjedinjenih Američkih Država prema Bliskom odnosno Srednjem istoku, prostoru na kojem se nalaze zalihe skoro polovice svjetskih ugljikovodika u ležištima. Još od završetka Prvog svjetskog rata i prekrajanja Osmanskog carstva, preko dekolonizacije poslije Drugog svjetskog rata do naftnih ratova u području oko Perzijskog ili Arapskog zaljeva potkraj 20. i počekom 21. stoljeća, geopolitički interes vodećih europskih sila i SAD-a bio je usmjeren na stjecanje što većeg utjecaja na prostor Bliskog istoka. Sada, pri završetku dugog desetljeća 21. stoljeća kao da se oba ova glavna obilježja mijenjaju ili su promjene na vidiku u bugućnosti.

U svjetlu borbe protiv klimatskih promjena priprema se velika energetska tranzicija u kojoj bi glavna odrednica trebala biti promjena uloge fosilnih goriva i u tom kontekstu i promjena uloge nafte u geopolitici. Za razliku od priželjkivanja prvaka ekoloških pokreta, optimističkih izjava političkih lidera koje marketinški dobro zvuče, te zahtjeva mladih prosvjednika protiv klimatskih promjena koji se okupljaju svakog petka u u središtima velikih gradova, ova tranzicija neće biti ni laka ni jednostavna a niti brza. Energetska tranzicija predstavlja tehnološki, ekonomski i politički veoma kompleksne procese koji će otvoriti brojna pitanja od međunarodne konkurentnosti, svjetske trgovine i tehnološkog razvitka do fiskalnih politika i otpornosti ekonomskog i političkog sustava na sva ekonomska i etička iskušenja traganja za drukčijim osnovama, načinima, strategijama i politikama gospodarskog rasta i razvitka.

U svjetlu promjena glavnih težišta ekonomskog i gospodarskog značaja te sve većeg utjecaja azijskih zemalja u međunerodnoj trgovinskoj razmjeni, u sadašnjoj energetskoj strukturi mijenja se i težište glavnih pravaca izvoza energetskih sirovina s Bliskog istoka. Ono što je pred pola stoljeća bio splet odnosa Bliskog istoka, Europe i SAD-a, za koje desetljeće bit će koloplet odnosa i interesa zemalja izvoznica nafte s Bliskog istoka te Kine i Indije. U skladu s tim posljedično će se mijenjati i geopolitički odnosi. O tom seljenju energetsko-geopolitičke okosnice s Bliskog istoka i Zapada u pravcu istoka, ili o odnosima Bliskog istoka i Azije govori ova analiza, dok će drugi dio biti posvečen, izraženo riječima francukog povjesničara Fernanda Braudela novoj “globalnoj gramatici energetske geopolitike”, ili raščlambi novih strateških sirovina za geopolitiku energije obnovljivih izvora.

Potrošnja energije i prostorni raspored najvećeg korištenja energije u svijetu dosta se promijenio u 21. stoljeću. U 2000. g., posljednjoj godini 20. stoljeća, ukupna potrošnja primarnih izvora energije u svijetu iznosila je oko 9,3 milijarde tona kvivalentne nafte, dok je u 2018. g. svijet potrošio skoro 13,9 milijardi tona ekvivalentne nafte ili skoro za polovicu više primarne energije. Od toga, najrazvijeniji dio svjeta ili zemlje OECD-a pri kraju 20. stoljeća trošile su dobru polovicu od ukupne primarne energije, dok su u 2018. potrošile oko 40% od ukupne utrošene primarne energije u svijetu.[1]

Sjedinjene Američke Države mnogo desetljeća, još iz razdoblja Drugog svjetsklog rata, bile su najveći potrošač energije u svijetu. No, 2009. godine Narodna Republika Kina premašila je SAD po potrošnji ukupne primarne energije. Poslije toga Kina je najveći svjetski potrošač energije u svijetu, s potrošnjom koja je 2018. g. dostigla blizu 24% od ukupne potrošnje primarne energije u svijetu. Iste godine SAD je potrošio 16,6% i Europska unija (EU 28) tek nešto preko 12% od ukupnog utroška primarne energije u svijetu. I druge brzo rastuće zemlje u razvoju pojačanim intenzitetom troše sve više energije. Potrošnja primarne energije u Indiji povećana je s oko 320 mln t ekvivalentne nafte u 2000. na 809 mln t ekvivalentne nafte u 2018. g. To je bio porast od oko 2,5 puta u nešto manje od 2 desetljeća, i Indija danas troši blizu 6% od ukupnog utroška primarne energije u svijetu.[2]

Udio nafte u ukupnoj potrošnji primarne energije lagano se smanjije, ali samo u relativnim iznosima, dok potrošnja u apsolutnim iznosima raste. Ukupna svjetska potrošnja nafte u 2005. iznosila je oko 3,8 milijardi tona ili 36% svjetske potrošnje energije, dok je u 2018. g. potrošeno oko 4,7 milijardi tona ili 33% od ukupne svjetske potrošnje energije.

Potrošnja nafte kao i doomaća proizvodnja nafte u Europi, SAD-u, Kini i Indiji kao i uvoz nafte s Bliskog istoka prikazani su u tablicama 1 i 2.

Tablica 1.: Potrošnja i proizvodnja nafte, mln t ekv.n./ god


*) Uključujući Hong Kong.

Izvor podataka: BP Statistical Review of World Energy 2019, dostupno na: https://www.bp.com/content/dam/bp/business-sites/en/global/corporate/pdfs/energy-economics/statistical-review/bp-stats-review-2019-full-report.pdf (12.06.2019.)

Iz tablice 1 vidi se da je glavna promjena tijekom protekla dva desetljeća skoro udvostručenje domaće proizvodnje nafte u SAD-u uz približno istu potrošnju nafte kao na početku ovog stoljeća. To se dogodilo kao posljedica intenzivnih ulaganja u razvoj tehnologije eksploatacije ugljikovodika iz ležišta s niskom propusnošću stijena nositelja ugljikovodika, uključujući razvitak unaprijeđenih metoda eksploatacije (engl.: enhanced oil recovery) te razvitak i široka primjena tehnologije eksploatacije nafte metodom hidrauličkog frakturiranja (engl.: hidraulic fracturing ili fracking).

Time je SAD, uzimajući u obzir i veliku rastuću proizvodnju nafte i uvoz iz Kanade te znatnu proizvodnju u Meksiku, praktično dostigao nezavisnost opskrbe naftom u okviru Sjeverne Amerike.

Dodamo li tome i ekspanzivno rastuću proizvodnju prirodnog plina, SAD se tijekom proteklih dva desetljeća praktično oslobodio zavisnosti o opskrbi naftom iz zemalja Bliskog istoka. Uzme li se u obzir porijeklo uvezene nafte, kao što se vidi u tablici 2, i činjenicu da se nafta uvozi iz politički zavisnog Iraka i savezničke Saudijske Arabije, koju je SAD obilato obvezao recentnim velikim izvozom naoružanja i vojne opreme, postaje razvidno da se SAD time oslobodio svojevrsne geopolitičke zamke Bliskog istoka i bliskoistočne nafte. Ove činjenice razaznaju se iz nonšalantne politike u tretiranju bliskoistočnih političkih kriza sadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa (naglo vojno povlačenje iz Sirije) u odnosu na skoro determinantan značaj bliskoistočnih kriza za politiku svjetonazorski bliskih predsjednika, Georgea Busha, oca i Georgea Busha, sina, 90-ih godina 20. stoljeća i početka 21. stoljeća.

Tablica 2.: Uvoz nafte s Bliskog istoka, mln t ekv.n./ god

*) Od toga oko 26 mln t iz Iraka i 43 mln t iz Saudijske Arabije.

**) Dodatno se uvozi još oko 20 mln t naftnih derivata.

***) Dodatno se uvozi još oko 20 mln t naftnih derivata .

Izvor podataka: BP Statistical Review of World Energy 2019, dostupno na: https://www.bp.com/content/dam/bp/business-sites/en/global/corporate/pdfs/energy-economics/statistical-review/bp-stats-review-2019-full-report.pdf (12.06.2019.)

Kina i Indija trebaju i troše sve više energije. Proteklih 10 godina Kina je zemlja koja troši najviše energije u svijetu. Porast potrošnje energije u Indiji tijekom proteklih nekoliko godina premašuje sve velike potrošače energije, i prema većini ozbiljnih projekcija tako će biti i u iduća dva desetljeća.

Uz to, u Kini i Indiji mijenja se i struktura korištenja primarnih izvora energije. Udjeli domaćeg jeftinog ugljena se postupno smanjuju premda potrošnja ugljena u Kini i Indiji još uvijek raste, osobito u Indiji. Kako stagnira ili pada domaća proizbodnja ugljikovodika, tako se povećava uvoz nafte i plina i sve više raste uvoz nafte iz zemalja Bliskog istoka.

Uvoz nafte s Bliskog istoka u Kinu i Indiju prije desetak ili nešto više godina iznosio je manje od polovice uvoza nafte u SAD i zemlje EU, dok je prošle godine kineski i indijski uvoz nafte s Bliskog istoka više nego dvostruko nadmašivao američki i europski uvoz nafte iz tog područja.

Glavni pravci trgovanja naftom u svijetu u 2006. i 2018. godini prikazani su na slikama 1 i 2.

Izvor: BP Statistical Review of World Energy June 2007, dostupno na: www.bp.com (15.06.20117.)

Slika 1. Glavni pravci trovanja naftom u svijetu u 2006. g.

Izvor: BP Statistical Review of World Energy 2019, dostupno na: https://www.bp.com/content/dam/bp/business-sites/en/global/corporate/pdfs/energy-economics/statistical-review/bp-stats-review-2019-full-report.pdf (12.06.2019.)

Slika 2. Glavni pravci trgovanja naftom u svijetu u 2018. g.


Ukupna količina izvezene nafte iz zemalja oko Perzijskog ili Arapskog zaljeva prema azijskim zemljama u 12 godina, tj. od 2006. do 2018. g. povećana je s oko 460 na 725 milijuna tona. Ako se uvozu sirove nafte pridoda uvoz naftnih derivata, kineski uvoz nafte i naftnih derivata iz zemalja Bliskog istoka u 2018. g. nadmašio je 220 mln tona. Uz to, Kina uvozi i oko 45 milijardi prirodnog plina plinovodima iz Kazahstana i Tadžikistana te da je sklopila ugovor za uvoz još oko 38 milijardi m3 prirodnog plina novim plinovodom iz Rusije koji je ugradnji (plinovod „Sibirska energija“ ili „Power of Siberia“)[3]. Uz plin iz plinovoda, Kina uvozi preko 40 milijardi m3 prirodnog plina u obliku LNG-a i trenutno gradi još 6 prihvatnih terminala za LNG, dok Indija uvozi preko 20  milijardi m3 prirodnog plina u obliku LNG-a.

Uzmemo li sve ovo u obzir, jasan je porast ovisnosti Kine i Indije o nafti s Bliskog istoka te plinu iz Rusije i središnje Azije. Indijski uvoz nafte i naftnih derivata u 2018. g. skoro je dostigao 170 mlin tona. Time se ukupni uvoz nafte i naftnih derivata iz zemalja Bliskog istoka bliži iznosu od pola milijarde tona godišnje i okretanje naftnih putova s Bliskog istoka postaje razvidno.

Raščlanjivanjem podataka u potrošnji energije i strukturi glavnih primarnih izvora te njihova potrijetla za opskrbu energijom glavnih globalnih potrošača energije može se zaključiti kako se položaj Bliskog istoka kao izvora primarne energije mijenja nakon stotinjak godina. Bliski istok prestaje biti glanim područjem opskrbe naftom za zemlje Zapada, tj. SAD i vodeće europske zemlje. Time se mijenja i geopolitička uloga Bliskog istoka. Umjesto područja političkog interesa SAD i Europe, ova regija je na putu da postane područje od važnog političkog interesa za vodeće azijske zemlje.

Osim tradicionalnih potrošača bliskoistočne nafte, Japana i Južne Koreje, koji su kao zapadni saveznici bili geopolitički neutralni, sve više raste izvoz nafte i plina u Kinu i Indiju, nove globalne industrijske velesile, koje će svoj budući geopolitički značaj vjerojatno potražiti u valorizaciji vlastite političke uloge na Bliskom istoku. Činjenica kako već sada preko pola milijarde tona uvjetne nafte teče s Bliskog isoka u Kinu i Indiju te blizu tri četvrtine milijarde tona ukupno prema azijskim zemljama, sigurno neće ostati bez posljedica.

Glavni pravci izvoza nafte s Bliskog istoka u SAD i Europu sad okreću u pravcu Azije, a ponajviše Kine i Indije. To vjerojatno neće proći bez geopolitičko-energetskog odjeka, i to kako u odnosima Bliskog istoka s vodećim zemljama Zapada tako i s vjerojatno rastućom budućom željom Kine i Indije da svoj energetsko-trgovački položaj u odnosu na Bliski istok valoriziraju i u geopolitičkom smislu.

Zaključak

Nakon sto godina putovi nafte s Bliskog istoka ka zapadu (SAD i Europa) okreću se prema istoku i to neće ostati bez posljedica, kako za buduću energetsku geopolitiku tako i politički utjecaj i nadzor nad političkim prijeporima i eventualnim krizama bna Bliskom istoku. Koristeći pojmovnik francuskog povjesničara Fernanda Braudela, i „energetsko-geopolitička gramatika“ i  energetsko-geopolitička uloga Bliskog istoka počela se mijenjati i prije glavne globalne energetske promjene koja nam predstoji – tranzicije prema dugoročno održivoj energetici.

Kina i Indija, osim što su na dobrom putu prema vodećim položajima u globalnom gospodarstvu, također sve više postaju ovisni o uvozu energije iz Bliskog ili Srednjeg istoka. To neće ostate bez geopolitičkih posljedica pa se može očekivati nastojanje Kine i Indije za većom nazočnošću te političkim utjecajem, isprva u diskreciji diplomatskih kontakata, na prostor Bliskog istoka. S vremenom se može očekivati porast konkretnog i javno obznanjenog političkog utjecaja Kine, a u daljnjoj bodućnosti i Indije, u bliskoistočnim političkim odnosima te želje za posredovanjem ili arbitriranjem i u kriznim situacijama na Bliskom istoku. Pomalo enigmatske kineske najave „Novog pomorskog pita svile“ samo potvrđuju ove teze.

(dr. sc. Igor Dekanić diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu. Profesor je na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je osam knjiga i blizu 200 znanstvenih i stručnih radova te projekata u području energetike. Vodio je ili sudjelovao u brojnim konzultantskim uslugama iz područja energetike i energetske politike za ministarstva Republike Hrvatske te za tvrtke i agencije koje se bave energetikom.)

[1]) Izvori podataka:

·         BP Statistical Review of World Energy 2019, dostupno na: https://www.bp.com/content/dam/bp/business-sites/en/global/corporate/pdfs/energy-economics/statistical-review/bp-stats-review-2019-full-report.pdf (12.06.2019.)

·         International Energy Agency (IEA): IEA Key World Energy Statistics 2019, dostupno na: https://webstore.iea.org/key-world-energy-statistics-2019 (27.09.2019.)
[2]) Izvori podataka:

·         BP Statistical Review of World Energy June 2007, dostupno na: www.bp.com (15.06.20117.)

·         BP Statistical Review of World Energy 2019, dostupno na: https://www.bp.com/content/dam/bp/business-sites/en/global/corporate/pdfs/energy-economics/statistical-review/bp-stats-review-2019-full-report.pdf (12.06.2019.)

·         International Energy Agency (IEA): IEA Key World Energy Statistics 2019,  dostupno na: https://webstore.iea.org/key-world-energy-statistics-2019 (27.09.2019.)

[3]) Gazprom, dostupno na: https://www.gazprom.com/projects/power-of-siberia/ (27.11.2019.)

Nastavljamo pratiti „utrku s vremenom“ između izvođača radova na rusko-njemačkom plinovodu „Sjeverni tok 2“ s pojedinim američkim kongresmenima iz redova Demokratske stranke, koji nastoje do kraja godine pokrenuti sankcije protiv izvođača radova na tome plinovodu kroz obrambeni proračun SAD-a za iduću godinu,  a koji bi trebao biti usvojen do Božića ove godine.

Naime niti u Zastupničkom domu Kongresa niti u Senatu ne postoji konsenzus oko uvođenja sankcija protiv tog ruskog energetskog projekta, pa demokrati, sada, na ovaj način – kroz zakon o vojnom proračunu za iduću godinu – žele primorati predsjednika Trumpa na uvođenje tih sankcija. Sam Trump, naime, nije odveć sklon takvim prijedlozima, pa iako se načelno oštro protivi tome plinovodu kroz Baltičko more, koristeći pritom već dobro poznate političke fraze o prevelikoj europskoj energetskoj ovisnosti o Rusiji i njezinom „agresorskom“ plinu, do sada po tom pitanju nije učinio ništa konkretno. To je bilo vidljivo i jučer, nakon njegovog razgovora s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel na summitu NATO saveza u Londonu, kada je na upit novinara o mogućim američkim sankcijama protiv izvođača radova na tom plinovodu, odgovorio, kako je to u prvom redu stvar Njemačke i da bi želio da ona sama odustane od toga projekta i da se on tomu nada. Naravno, teško je ne primijetiti određenu mekoću Trumpove retorike po tome pitanju (u usporedbi s njegovom oštrom i otvorenom retorikom oko drugih, po američke interese bitnih pitanja). Ali ne radi se tu, kako bi netko možda pomislio, ni o kakvim Trumpovim „simpatijama“ prema Rusiji, Putinu ili samoj  Njemačkoj, kao američkoj saveznici, već, jednostavno, o tome, da on i kao državnik i kao biznismen jako dobro zna kako je taj plinovod već od ranije nezaustavljiv, i da bi bilo kakvi američki nasilni potezi, poput sankcijskog kažnjavanja europskih tvrtki-investitora ili izvođača tj. kažnjavanja ključnih europskih država-saveznica SAD-a bili osuđeni na propast. Štoviše, samo bi pogoršali već ionako prilično neugodno uzdrmano prekoatlantsko savezništvo.

S druge strane Rusija i Njemačka po pitanju „Sjevernog toka 2“ ništa ne prepuštaju slučaju, o čemu svjedoči i slijedeća vijest:

Izgradnja plinovoda „Sjeverni tok 2“, kroz njegovu posljednju dionicu – onu kroz danske vode Baltičkoga mora, teče užurbanom dinamikom. Za tjedan dana, koliko na tom odsječku plinovoda traju radovi polaganja podmorskih cijevi, brodovi-cjevopolagači (paralelno rade dva takva broda, svaki za po jednu cijev toga dvocjevnog plinovoda) završili su više od 20% od ukupne dionice kroz dansku gospodarsku zonu tj. položili su na dno mora cijevi u dužini 31 od ukupno 147 kilometara tog dijela plinovodne trase. Tom dinamikom radova plinovod se u potpunosti može izgraditi uoči Nove godine, kako je to projektom prvotno i bilo planirano.

Ovaj završni „sprint“ ruskog Gazproma i zapadnih suinvestotora u projektu – britansko-nizozemskog Shela, francuskog Engie, austrijskog OMV-a i njemačkih tvrtki Uniper i Wintershall, omogućilo je prošlomjesečno dansko izdavanje završne dozvole za izgradnju plinovoda kroz njihove vode: dozvole, na koju je investitor – tvrtka „Nord Stream 2 AG“ – čekao gotovo 3 godine, bez bilo kakvog odgovora od strane Kopenhagena. Ta je dozvola na snagu stupila prije tjedan dana te je flota brodovlja za izvođenje radova krenula „bojevim maršom“ prema danskim morskim vodama (o tome smo opširnije pisali na poveznici ispod teksta) radi otpočimanja radova.

Danska dionica je posljednji neizgrađeni dio podmorskog dijela plinovoda „Sjeverni tok 2“. Prema podacima navigacijskog portala za praćenje položaja brodova „Marinetraffic“, u tjedan dana najveći svjetski brod-cjevopolagač „Pioneering Spirit“ i njegov manji „brat“ „Solitaire“ u radnom su režimu prevalili 17 morskih  milja i položili 31 od ukupno 147 kilometara cijevi na dno mora. Brodovi se kreću jedan iza drugoga na udaljenosti od 10 kilometara i istovremeno polažu cijevi na obje linije toga plinovoda.

Danas su ti brodovi zaustavili kretanje, kako bi, vjerojatno, primili nove isporuke plinskih cijevi iz njemačke luke Mukran posredstvom logističkih brodova „Bourbon Topaz“ i „Algeria“ (za brod „Pioneering Spirit“). Za drugi cjevopolagač – brod „Solitaire“ – pošiljku cijevi nose brodovi „Fortress“ i „Standard Princess“, a radi se o 22 tisuće tona cijevi samo za taj – mnaji brod od njegovog spomenutog, većeg „brata“.

Iza brodova cjevopolagača kreće se brod „Fortitude“ za monitoring položenih cijevi na dnu mora.

Pri maksimalnoj mogućoj radnoj brzini „Pioneering Spirita“, koja se kreće do 5 kilometara na sat, i uz povoljne vremenske uvjete, čitava danska dionica „Sjevernog toka 2“ (a time i čitavi plinovod) mogla bi biti završena čak i do Božića. Dakle, baš nekako do roka usvajanja novog američkog vojnog proračuna.

Ali bili ti datumi slučajno kompatibilni ili ne, činjenica je ipak samo jedna: plinovod „Sjeverni tok 2“ je u svom praktičnom „foto-finišu“ i na njegovo dovršenje više ozbiljno ne mogu utjecati bilo kakve političke odluke s ove ili one strane Atlantika.

Njemačko-ruska ofanziva na Baltiku: Velika flota za izgradnju „Sjevernog toka 2“ krenula prema Danskoj!

Prema navodima Reutersa, sinoć su tri američka pravnika, tijekom saslušanja u kongresnom Odboru za pravosuđe, izjavila kako se nastojanja predsjednika SAD-a Donalda Trumpa za vršenje pritiska na Ukrajinu s ciljem pokretanja istrage nad njegovim političkim suparnikom iz redova demokrata mogu izjednačiti s kršenjem zakona koje bi bilo povod za opoziv (impeachment).

Radi se o trojici profesora prava s američkih sveučilišta Sjeverna Karolina, Harvard i Stanford, koji su suglasni oko toga, da su potezi predsjednika Trumpa dostatan formalni povod za njegov opoziv.

Međutim, s njihovim stavom nije suglasan pravni predstavnik republikanaca, izvjesni profesor sa Sveučilišta George Washington, koji ne vidi postojanje jasnih dokaza Trumpovih protupravnih poteza, i koji tvrdi kako se istraga odvija prebrzo i da ne uključuje pozivanje osoba koje stvarno barataju informacijama o spornim pitanjima. I on je, također, kazao, kako, u slučaju da bude dokazano da je predsjednik koristio američku vojnu pomoć kao sredstvo pritiska za početak istrage protiv Bidena, to može biti promatrano kao kršenje zakona, dostatno za opoziv.

Javni promet u Francuskoj potpuno je zaustavljen zbog sveopćeg štrajka protiv mirovinske reforme predsjednika Emmanuela Macrona. Ne rade bolnice, škole, benzinske postaje ostale bez goriva…

Sinoć smo kroz analizu dopisnice portala Geopolitika News iz Pariza, Sanje Vujačić, najavili današnji početak kaosa u Francuskoj (vidi poveznicu ispod teksta). A upravo to i događa, stim da se nastalom kaosu ne nazire skori kraj. Štoviše!

Prema informacijama medija The Local-France, svega 10% vlakova u Francuskoj nastavilo je prometovati, a tvrtka „Eurostar“ do utorka je ukinula prometovanje za 100-tinjak vlakova. Osim toga zatvorene su i postaje pariškoga metroa, a građani su primorani koristiti električne skutere i bicikle kako bi došli do svojih radnih mijesta.

Zrakoplovne tvrtke Easyjet, British Airways i Ryanair obustavile su svoje letove u Francusku, a nacionalna tvrtka Air France obustavila je 30% unutarnjih letova.

Na sjeveru zemlje prosvjednici su blokirali cestovni promet, zbog čega su nastale nevjerojatne kolone – dužine do 750 kilometara!

„Žuti prsluci“ blokirali su energetska skladišta u departmentu Var na jugu zemlje. Od štrajka su stradale i rafinerije nafte, a na 200 benziskih postaja upotpunosti je ponestalo goriva. Prema riječima francuske ministrice prometa Elisabeth Borne, niti u petak neće doći do poboljšanja stanja.

U čitavoj je zemlji zatvorena većina škola, bolnica i drugih državnih institucija. Televizija France 24 priopćila je kako je policija naložila zatvaranje svih trgovina, kafića i restorana u zonama gdje se nalaze prosvjednici. Više od 6 tisuća policajaca stiglo je u Pariz za slučaj sprječavanja eventualnih nereda. Inače, zatvoren je i čuveni Ajfelov toranj,  mnogi turisti, kao i državni službenici drugih zemalja odgodili su svoja putovanja u Francusku, a među njima i američki ministar energetike.

Nevjerojatnom djeluje informacija iz medija, kako danas započeti opći štrajk u Francuskoj može trajati sve do Nove godine. Drugim riječima zemlji prijeti potpuna paraliza.

 

 

TOP TEMA: dr. sc. Sanja Vujačić: VLAST STRIJEPI OD NOVE FRANCUSKE REVOLUCIJE 5. PROSINCA

Sinoć smo izvijestili o oštrom upozorenju ruskog predsjednika Vladimira Putina vladi u Sofiji glede navodnog bugarskog svjesnog kočenja ruskog plinovoda „Turski tok“ – preciznije, izgradnje bugarskog plinovoda (od granice sa Srbijom do granice s Turskom) koji bi se na granici s Turskom spojio na drugu cijev plinovoda „Turski tok“, namjenjenu tržištu Jugo-istočne i Srednje Europe (vidi poveznicu ispod teksta).

Danas, 5. prosinca, iz Sofije je stigao protuodgovor. Predsjednik bugarske vlade Boiko Borisov izjavio je kako Bugarska gradi krak „Turskog toka“ strogo prema procedurama Europske unije. „Početak gradnje „Balkanskoga toka“ (to je naziv toga budućeg plinovoda kroz bugarski teritorij) – kraka „Turskog toka“ u Europu – bio je odgođen zbog provedbi obveznih procedura, izjavio je bugarski premijer. „Mi gradimo prosječno 5 kilometara dnevno. Mi smo kasno počeli zato što je bilo nužno završiti mnoge procedure. Bugarska prati europske procedure. Svatko ima pravo na alternativne smijerove“, kazao je Borisov, odgovarajući na rusku prijetnju, da će plin isporučivati Europi zaobilazeći Bugarsku, npr. samo kroz Srbiju (do Srbije ruski plin sada dolazi postojećim starim plinovodima).

Borisov je kazao kako Rusiju ljuti to što je Bugarska postala utjecajna i odana članica NATO saveza i EU. Pritom je dodao kako je „već završena trasa od 140-150 kilometara“ i da će plinovod proraditi do kraja 2020. godine.

Podsjećamo: jučer je Putin u razgovoru sa srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem izjavio i slijedeće: „Što se tiče mogućnosti sudjelovanja Srbije u tranzitu ruskg plina kroz „Turski tok, da, to je moguće.“

Inače, Srbija je praktički završila izgradnju plinovoda na svom teritoriju, koji je krak spomenutog „Turskog toka“, kazao je jučer Putinu srpski premijer.

Problemi za Srbiju: Putin izjavio kako Bugarska svjesno oteže s priključenjem plinovodu „Turski tok“

Pedeset godina kasnije, 8. studenog 2019., na samozapaljenje se odlučio francuski student Anas K. (obitelj je zabranila objavu punog prezimena), u znak prosvijeda zbog ultra-liberalne diktature. Prije nego što se polio benzinom i samozapalio ispred državne ustanove dužne skrbiti o studentima (pred CROUS-om u Lyonu), na Facebooku je najavio i obrazložio svoj čin. U toj poruci, koju su uspijeli prenijeti njegovi prijatelji, iako je ubrzano izbrisana, a njegov Facebook račun zatvoren, on inzistira na političkoj dimenziji svoga čina : « Ako ciljam Crousovu zgradu u Lyonu, to nije slučajno, ciljam politiku, Ministarstvo znanosti i obrazovanja i, njegov produžetak, vladu. […] Ove godine nisam imao stipendije, a i kada sam je i imao ona je bila 450 eura mjesečno. Da li je to dovoljno za život ? […] Optužujem Macrona, Hollandea, Sarcozyja i EU da su me ubili učinivši moju budućnost neizvjesnom… »  Novodobna verzija « j’accuse » (optužujem) Emila Zole snažno je potresla francusku  javnost.

Nakon godine dana prosvjedovanja Žutih prsluka i, paralelno : zajedničke sindikalne borbe protiv mirovinske reforme, osmomjesečnih prosvijeda zdravstvenih radnika za bolje uvjete rada i pružanje bolje usluge pacijentima, na ulice francuskih gradova konačno su izašla  djeca i unuci tih prosvjednika. I to na najnesretniji mogući način koji je podsjetio na Praško proljeće  obrnute motivacije.

Prisjetimo se, nakon što je, u kolovozu 1968. godine, Sovjetski Savez izvršio vojnu invaziju na Čehoslovačku kako bi spriječio pokušaj liberalizacije koju je provodila vlada Aleksandra Dubčeka u sklopu Praškog proljeća, student povijesti Jan Palach se, 16. siječnja 1969., u znak protesta zbog okupacije, odlučio samoimolirati (samozapaliti) na trgu Václavské náměstí u Pragu. Usprkos brzoj liječničkoj intervenciji, preminuo je 19. siječnja 1969. godine. Komemoracija dvadesetogodišnjice Palachove smti 1989. bila je uvertira u pad komunističke diktature u Čehoslovačkoj.

Pedeset godina kasnije, 8. studenog 2019., na samozapaljenje se odlučio francuski student Anas K. (obitelj je zabranila objavu punog prezimena), u znak prosvijeda zbog ultra-liberalne diktature. Prije nego što se polio benzinom i samozapalio ispred državne ustanove dužne skrbiti o studentima (pred CROUS-om u Lyonu), na Facebooku je najavio i obrazložio svoj čin. U toj poruci, koju su uspijeli prenijeti njegovi prijatelji, iako je ubrzano izbrisana, a njegov Facebook račun zatvoren, on inzistira na političkoj dimenziji svoga čina : « Ako ciljam Crousovu zgradu u Lyonu, to nije slučajno, ciljam politiku, Ministarstvo znanosti i obrazovanja i, njegov produžetak, vladu. […] Ove godine nisam imao stipendije, a i kada sam je i imao ona je bila 450 eura mjesečno. Da li je to dovoljno za život ? […] Optužujem Macrona, Hollandea, Sarcozyja i EU da su me ubili učinivši moju budućnost neizvjesnom… »  Novodobna verzija « j’accuse » (optužujem) Emila Zole snažno je potresla francusku  javnost.

Macronova reformistička vlada transformirala se u « vatrogasnu »

Danjašnji francuski liberalni režim, poput čehoslovačkog komunističkog  prije 50 godina, požurio se minimalizirati domet tog očajničkog akta, odnosno spriječiti jaču mobilizaciju studenata. Ultraliberalni bigoti, zaduženi za pravovjernost na svim medijskim platformama, okarakterizirali su nesretnog studenta kao dragog, ali ljevičarskog aktivista koji je npr. sudjelovao u borbi protiv povećanja upisnine za strane studente i agitirao za prihvat novih imigranata. Ironija sudbine je htjela da je u potiskivanju u drugi plan samoimolacije Anasa K. dobro poslužila upravo hipermedijatizacija, prethodno predviđene, beznačajne manifestacije komunitarističkih organizacija civilnog društva protiv islamofobije, a u kojoj je od političkih vođa sudjelovao jedino Jean-Luc Mélenchon (lider onoga što je ostalo od francuske ljevice). Unatoč tom zamagljivanju ključnog problema osiromašenja većine u korist happy few,   prema želji Anasa K. i pod devizom : « Mladi u nevolji, starci u bijedi ! » svejedno su se u Parizu, Lyonu, Saint-Etienneu, Poitiersu, Lilleu, Amiensu, Annecyju održali prosvjedni skupovi studenata. « Mladi u nevolji » su djeca i unuci Žutih prsluka, odnosno « staraca u bijedi ». Pripadaju toj jednoj od dvije francuske obitelji koje svojoj djeci više ne mogu omogućiti studij na fakultetu udaljenom od mjesta stanovanja, odnosno platiti im smještaj u nekom od sveučilišnih centara. Kako tvrde,  sa ili bez stipendije (250-450 eura) ti mladi uz studij najčešće rade, Roditelji im pomažu u granicama mogućnosti, unatoč čemu « već počevši od 20. u mjesecu jedu jedan put dnevno. » Stoga se, upravo na godišnjicu pokreta Žutih prsluka. nastavljaju prosvjedi popraćeni degradacijom prostora pod nadležnosti Ministarstva znanosti i obrazovanja,

U godinu dana, Macronova reformistička vlada transformirala se u « vatrogasnu ». Svuda gori vatra koju velika debata s narodom nije ugasila, pa se pristupa gašenju žarište po žarište (zdravstvo, skrb o mladima i skrb). A to, kako bi se smanjio opseg zajedničkog sindikalnog prosvjeda protiv mirovinske reforme, najavljenom za 5. prosinac 2019., a kojem se misle priključiti svi koji su prosvjedovali proteklih godinu dana, uključujući : sindikate državne željeznice, javnog prijevoza, taksista, zdravstvenih djelatnika, studenata i, naravno, Žuti prsluci.

« Konvergencija svih bijesova »

Vladajući strepe od 5. prosinca 2019. Komentatori najavljuju da, u marksističkoj interpretaciji, postoji mogućnost « konvergencije svih borbi » (klasnih), a u liberalnoj « konvergencije svih bijesova ».

Kako je neoliberalnom transformacijom klasa u mase marksistički pristup stavljen ad acta, općeprihvaćen stav je da problem konvergencije više treba promatrati u kontekstu psihologije mase. Dakle, u rasponu od  Le Bonovog sugestivnog i netolerantnog « duha masa » prepoznatog još u primitivnim zajednicama, a koji je preuzeo Freud radi istraživanja psihičke transformacije pojedinca u masi (Psihologija mase i analiza ega), pa sve do Canettijeve imerzije u masu razumijevanja radi njene prirode i razlučivanja u buntovnoj masi da li ona nešto odbacuje, od nečeg bježi, nešto slavi ili teži preokretu (Masa i moć).

Nakon godine dana bunta u Francuskoj, postoji stvarna opasnost od opće društvene krize koja bi težila preokretu. Točka konvergencije svih bijesova buntovne mase je odbacivanje ultra-liberalizma, tj. globalizacijske liberalne opcije koja se zalaže za deregulaciju tržišta i postupno nestajanje, djelomično ili potpuno, javnog u korist privatnog sektora (mirovinski, zdravstveni, obrazovni sustav).  Ne radi se o odbijanju ideje « starih » liberala, prema kojoj je sloboda prednost dok ne prelazi granice opće društvene koristi, odnosno dok ne šteti društvu. Radi se o bijesu usmjerenom protiv ultra-liberala za koje sloboda ne samo da je prednost koju je moguće koristiti za proizvodnju društvenih šteta  (nezaposlenost, javni deficit, deflaciju, deindustrijalizaciju, bijedu i prekaritet), nego  za te štete ultraliberali uopće ne bi trebali niti odgovarati. Zašto ? Neoliberalni bigoti neprestano ponavljaju (svaka dugo ponavljana laž postaje istina) da nije kriva njihova ideologija, nego u populacijama široko rasprostranjeno nerazumijevanje liberalne ekonomije, kao i nepotpuna implementacija neoliberalne dokse koja se temelji na apsolutnoj slobodi, dakle neovisnoj o svim drugim konsideracijama, a čiji bi prirodni finalitet trebao biti famozni « novi svjetski poredak », nakon dobrovoljnog ili lukavstvom postignutom podvrgavanju nacija.

Ispod maske Supermana « progresivista » skrivaju se predatori koji atomizacijom buntovnih masa blokiraju kolektivne akcije protiv špekulacija pogubnih za širi društveni interes, protiv neopravdanog bogaćenja, odnosno ekonomskog kriminala. Naime, prema teoriji konvergencije (Reicher), ponašanje gomile nije proizvod same gomile, nego je gomila proizvod susreta istomišljenika. Prema tome, priječenje kolektivne akcije protiv društveno štetnih špekulacija obavezno podrazumijeva priječenje susreta istomišljenika. Da li je još moguće spriječiti susret istomišljenika – protivnika francuske mirovinske reforme ?

Konvergencija svih bijesova oko  mirovinska reforma

Francuska je poznata po složenosti svog mirovinskog sustava. Postoje različiti mirovinski režimi, ovisno o tome da li djelatnik radi u privatnom ili javnom sektoru,  da li se radi o zaposleniku ili o samostalnom djelatniku ; čemu treba dodati brojne posebne režime (mornarica, svećenstvo, državna željeznica, javni transport, glumci nacionalnih glumačkih ustanova, Banka Francuske itd). Ukupno ima više od 30 različitih mirovinskih režima, osnovnih i komplementarnih.

Unatoč razlikama među režimima, u njihove su temelje ugrađena tri glavna načela koja karakteriziraju francuski mirovinski sustav :

svatko tko radi obavezno doprinosi za odlazak u mirovinu. Za zaposlenike poslodavac oduzima doprinose od bruto plaće i uplaćuje u za to namjenjene fondove ;
francuski mirovinski sustav je redistributivan: logikom međugeneracijske solidarnosti, mirovine se financiraju doprinosima aktivnog stanovništva. Isto dakle protivno mirovinskom režimu kapitalizacijom, gdje svaki aktivni građanin akumulira kapital koji će mu poslužiti u plaćanju vlastite mirovine ;
francuski mirovinski sustav je kontributivan : visina mirovine je proporcionalna  visini doprinosa uplaćenih tijekom karijere. Svatko je dužan doprinositi tijekom točno određenog razdoblja kako bi validirao svoje « semestre » ili « anuitete » aktivnosti i ostvario pravo na zajamčen iznos mirovine (npr. 50% prosječne plaće najboljih 25 godina karijere).

Nakon što je, u proteklih godinu dana, poslodavcima olakšao proceduru otpuštanja radnika, odnosno smanjio iznos odštete radnicima prilikom otkaza, te smanjio novčane naknade nezaposlenima, Macron se uhvatio mirovinske reforme.  Namjera mu je sve mirovinske režime pretočiti u jedan – univerzalni s istim pravilima za sve djelatnike, neovisno o njihovom statusu. Mnogi su prije njega to već pokušali i uglavnom se loše proveli, kao Alain Juppé 1995. čiji je pokušaj usklađivanja mirovinskog sustava u Francuskoj izazvao najveće štrajkove od svibnja 1968. Emmanuel Macron predlaže bodovni mirovinski sustav u kojem aktivno stanovništvo doprinosi i akumulira svake godine određeni broj bodova. Pri odlasku u mirovinu, dolazi do konverzije u mirovinu ukupnog broja bodova. Drugim riječima, iznos mirovine je vezan za univerzalnu vrijednost boda (npr. 1 bod = 1,25 eura). Radi se o modelu prema kojemu već funkcioniraju svi francuski dopunski mirovinski fondovi.

Glede univerzalnog modela za osnovni mirovinski režim, francuski predsjednik preferira sustav s « fiktivnim računom » (Italija, Švedska), u kojem svaki djelatnik raspolaže « virtualnim računom » na koji uplaćuje sve doprinose. Akumulirani « virtualni kapital » u konačnici se pretvara u mirovinu pomoću « koeficijenta konverzije » koji uzima u obzir dva čimbenika: dob odlaska u mirovinu i životni vijek svake generacije u trenutku odlaska. Dijeljenjem akumuliranog virtualnog kapitala s tim koeficijentom, dobiva se iznos anuiteta.

Ta verzija bodovnog mirovinskog sustava ne bi ugrozila tri temeljna načela francuskog mirovinskog sustava. Radilo bi se samo o uvođenju fiktivnog individualnog računa, dok bi se mirovine i dalje isplaćivale temeljem doprinosa aktivnog stanovništva.   Reforma bi prije svega omogućila veću slobodu u upravljanju karijerama jer bi se olakšale promjene statusa djelatnika. Danas česti « padovi » u karijeri više ne bi bili kažnjavani jer razdoblje doprinosa više ne bi bilo važno. Samo bi iznos akumuliranog « virtualnog kapitala » odlučivao  o visini mirovine.

Uz to, Macron obećaje da reforma neće utjecati na sadašnju zakonsku dob za odlazak u mirovinu (62 godine) i visinu mirovina. S naznakom da je to obećanje održivo samo za trajanja njegova mandata. Da reforma zaživi, trebati će  desetak godina. Potom će iznos mirovina moći slobodno varirati. Naime, u bodovnom sustavu visina mirovina nije zajamčena (kao što je to sada) jer varira u skladu s « vrijednosti boda » u klasičnom sustavu ili s « koeficijentom konverzije » u sustavu. « fiktivnih računa ».

Dakle, sama po sebi, francuska mirovinska reforma nije revolucionarna koliko asocijalna, kao i reforme koje joj prethode. Kompromitira budućnost. Stoga ponašanje buntovne mase koja odbija mirovinsku reformu i poziva na generalni štrajk nije proizvod te mase, nego je buntovna masa proizvod susreta istomišljenika : sindikalista i Žutih prsluka koji, za 5. prosinca, poručuju : « Došlo je vrijeme konvergencije sa svijetom rada i njegovom mrežom sindikalista koji se, poput nas, ne predaju. »

 

Čini se kako bugarska vlada, ponovo, kao i u slučaju svoje blokade već gotovo započete izgradnje ruskog plinovoda „Južni tok“ 2014. godine, blokira i izgradnju preko svojega teritorija kraka novog ruskog plinovoda „Turski tok“. Naime, jedna cijev toga plinovoda namjenjena je Turskoj i početak njezine tržišne eksploatacije početkom iduće godine nije upitan. Međutim Rusija je izgradila i drugu cijev toga plinovoda u namjeri da se, eventualno, ukoliko zemlje EU za to budu zainteresirane, ruski plin iz toga plinovoda distribuira i na  tržišta pojedinih zemalja Jugo-istočne i Srednje Europe, ovisno o njihovim željama, pričemu bi te zemlje same snosile troškove izgradnje spojnih plinovoda s „Turskim tokom“ preko svojih teritorija (Rusija u ovom slučaju igra oprezno, ne želeći ponoviti sudbinu s „Južnim tokom“, kada je većinom sama preuzimala  sve projektne i operativne troškove izgradnje zbog čega je Gazprom, kao nositelj projekta, blokadom toga plinovoda imao i velike financijske gubitke.

U ovom, najnovijem slučaju, paradoks je u tome, da je bugarska vlada ne samo pristala, već i u doslovnom smislu molila Rusiju da se nastavak na drugu cijev „Turskoga toka“ gradi upravo preko bugarskoga teritorija i onda dalje za Srbiju i Mađarsku. Ruski državni vrh je tu molbu i doslovno „posipanje pepelom“ bugarskoga premijera Bojka Borisova na prošlogodišnjoj zajedničkoj medijskoj konferenciji s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom tada shvatio kao iskreno „kajanje“ za počinjeni „grijeh“ Sofije vezano uz „Južni tok“ te udovoljio molbi bugarske strane.

Međutim, prema današnjim informacijama pristiglima iz Moskve, ruski predsjednik Vladimir Putin je na zajedničkoj medijskoj konferenciji sa srpskim predsjednikom vlade Aleksandrom Vučićem izjavio nešto što se Vučiću nikako nije moglo svidjeti. Naime, kazao je kako Bugarska namjerno oteže s izvršenjem svojih obveza po projektu „Turski tok“ na svome teritoriju, neovisno o višekratnim ruskim molbama da ubrza radove i dostavu ruskoga plina.

Putin je kazao slijedeće: „Neovisno o čestim (bugarskim) obećanjima i višekratnim molbama ruske strane za osiguranje isporuka našega plina kroz Tursku u Bugarsku, mi vidimo kako bugarska strana, na žalost i na iznenađenje, svjesno oteže s realizacijom projekta na svom teritoriju.“ „Želim o tome kazati neposredno i javno. Bugarsko se vodstvo, nakon što je ono srušilo „Južni tok“, puno puta obraćalo Rusiji s molbom … za gradnju „Turskog toka“. Ali i sada, vidimo, pod pritiskom sa strane, oni se ne žure. Pratit ćemo kako će se dalje realizirati taj projekt po bugarskom teritoriju. Ako Bugari ne žele – ne Bugari, već njihova vlada – mi ćemo pronaći druge putove za realizaciju naših mogućnosti na jugu Europe“, naglasio je ruski čelnik i time poslao jasnu i oštru poruku Sofiji da vremena za nove-stare igre ona više nema. Jer u ovim Putinovim riječima bilo je najmanje diplomatskog taktiziranja i frazeološkog „uvijanja“, toliko uobičajenog u javnoj komunikaciji bilo kojih državnih dužnosnika kada su u pitanju tzv. osjetljive teme, osim, naravno, Donalda Trumpa. A čini se kako u ovom slučaju Putinova retorika čak i ima određene Trumpove karakteristike – direktnost i jasnoću u iskazivanju želja i očekivanja.

A zašto je eventualno bugarsko novo stopiranje, ovoga puta europskog kraka plinovoda „Turski tok“, veliki problem za Srbiju? Pa jednostavno iz razloga što je Srbija, s ciljem priključenja na još uvijek nezapočetu izgradnju bugarske plinovodne trase koja bi spojila bugarsko-tursku s bugarsko-srpskom granicom, već gotovo u cijelosti izgradila tj proširila svoje plinovodne kapacitete od granice s Bugarskom do srpske granice s Mađarskom. Preciznije rečeno, u sljedećim tjednima Srbija će završiti s polaganjem cijevi na toj čitavoj trasi u dužini od 402 kilometra, što je veliki i skupi investicijski posao. Protočnost tj. kapacitet tog novog srpskog plinovoda iznosit će 12, 87 milijardi m3 plina godišnje. Osim toga Srbija i Rusija rade na povećanju kapaciteta podzemnih objekata za skladištenje plina sa sadašnjih 750 milijuna na 2 milijarde m3 plina, čime bi se željela ojačati energetska sigurnost ne samo Srbije, već i čitave balkanske regije, kako je danas kazao ruski predsjednik Putin.

Naravno kako Srbija u energetskom smislu ne ovisi o „Turskom toku“: ona je prošle godine kupila 2,1 milijardu m3 plina od Rusije već postojećim plinovodima, a očekuje se kako će njezine potrebe za „plavim energentom“ do 2023.g. narasti do 3,5 milijardi m3 godišnje. Međutim, Beograd je itekako računao – i još uvijek računa – i na plin iz „Turskog toka“, ne samo zbog povećanja svojih potreba, već još više i zbog tranzitnih benefita i jačanja srpske geostrateške i geopolitčke važnosti.

Međutim, da se vratimo na predmetnu vijest. Neovisno o Putinovim riječima o eventualnom ruskom pronalasku alternative Bugarskoj po pitanju „Turskog toka“, osobno ne vidim koje bi to u ovome trenutku zemlje bile. Ako bi se išlo preko Grčke, ukoliko bi se ona, naravno, s time i složila (a poput Bugarske i Grčka je članica EU i NATO saveza, a s obzirom na njezine tenzije s Turskom teško je da bi zbog takve stvari okrenula leđa saveznicima), onda bi taj plinovod morao ići preko makedonskog teritorija do granice sa Srbijom. Poznavajući političku i sigurnosnu nestabilnost Sjeverne Makedonije, teško je da se s takvom zemljom može ići u bilo kakve velike i dugoročne infrastrukturne kombinacije i projekte energetskoga karaktera. A kao i s Grčkom, slična stvar je i s Rumunjskom.

I za sam kraj jedna prigodna anegdota uz ovu temu. Kada je autor ovoga teksta prije dvije godine sudjelovao na jednom međunarodnom energetskom forumu, izvjesni bugarski kolega, razgovarajući o energetskim planovima te države, pol’ u šali pol’ u zbilji rekao mi je ni manje ni više nego slijedeće: „Ne vjerujte Bugarima. Mi smo bili i ostali cigani.“ Naravno da ni on ni ja nemamo ništa niti protiv romskoga niti protiv bugarskoga naroda (osobno ne pravim nikakvu razliku po pitanju nečije nacionalne ili vjerske pripadnosti, već svaku osobu  promatram i (ne)cijenim isključivo kroz njezine ljudske karakteristike), već se ova njegova opaska odnosila isključivo na postupke bugarskih političara. A dodao bih – i ne samo bugarskih!

Bugarski premijer: Svi koji su protiv „Turskog toka“ su izdajice

 

 

Shvaća li to Stoltenberg (čitaj: glavne zemlje Zapada) da je „rat na dvije fronte“ – s Rusijom i Kinom – ipak preveliki zalogaj nije poznato, ali na to ukazuje zdrava logika. A ovo nije prvi put da Stoltenberg apostrofira kinesku „opasnost“ po NATO savez. On je i 7. kolovoza ove godine, također za televiziju CNBC davao slične izjave, ali je ovo bio prvi put da glavni tajnik NATO saveza najavljuje kako će se „kinesko pitanje“ službeno razmatrati tijekom sumita te vojno-političke organizacije. A upravo se to i dogodilo.

Glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg izjavio je u intervjuu televiziji CNBC kako „NATO ne želi da Kina postane novi neprijatelj saveza“, ali da će pritom Savez „morati odgovarati“ na jačanje položaja Kine u svijetu.

Stoltenberg je uoči summita NATO saveza u Londonu izjavio, kako će rast vojne i gospodarske moći Kine „promijeniti globalnu ravnotežu snaga“ i dovesti do „ozbiljnih izazova“ po NATO savez.

„NATO neće sudjelovati u bilo kakvim akcijama u Južnokineskom moru. Ali mi ćemo trebati usvajati mjere protuodgovora, računajući da se Kina nama sve više približava, investirajući u (vojnu) infrastrukturu. Mi ih (Kineze) vidimo u Africi, vidimo ih na Arktiku, vidimo ih u cyber-svijetu. Kina trenutačno ima drugi po veličini vojni proračun u svijetu. To vodi prema određenim posljedicama za NATO“, kazao je u intervjuu glavni tajnik te vojno-političke organizacije.

Stoltenberg je izjavio kako je Kina nedavno prodemonstrirala „puno novih suvremenih vojnih mogućnosti, uključno i interkontinentalne rakete koje mogu dosegnuti Europu i Sjevernu Ameriku“. Članice NATO-a na summitu u Londonu „razmatrat će, kako odgovoriti na rast Kine“, dodao je glavni tajnik.

Podsjećam kako je u svom nedavnom intervju za njemačku televiziju ARD, glavni tajnik NATO saveza pozvao na nužan dijalog s Rusijom jer je ona „veliki susjed i takav će uvijek ostati“. „Mi moramo razgovarati s Rusijom kako bismo poboljšali naše odnose. Ali čak bez poboljšanja odnosa mi se moramo nositi s teškoćama. Mi smo za pregovore o kontroli naoružanja s Rusijom“, izjavio je Stoltenberg (vidi poveznicu ispod teksta).

Shvaća li to Stoltenberg (čitaj: glavne zemlje Zapada) da je „rat na dvije fronte“ – s Rusijom i Kinom – ipak preveliki zalogaj nije poznato, ali na to ukazuje zdrava logika. A ovo nije prvi put da Stoltenberg apostrofira kinesku „opasnost“ po NATO savez. On je i 7. kolovoza ove godine, također za televiziju CNBC davao slične izjave, ali je ovo bio prvi put da glavni tajnik NATO saveza najavljuje kako će se „kinesko pitanje“ službeno razmatrati tijekom sumita te vojno-političke organizacije. A upravo se to i dogodilo.

Ovo nisu samo puke Stoltenbergove fraze. Radi se o otvorenoj najavi početka razrade zajedničke strategije NATO-ovog suprostavljanja Kini. Koliko će ona biti uspješna drugo je pitanje, što se vidi ne samo po Stoltenbergovoj izjavi da NATO neće sudjelovati u bilo kakvim aktivnostima u „kineskom dvorištu“ (što je za Kinu i najvažnije), već, možda još puno više, i u činjenici da Rusija čak niti u slučaju eventualnog poboljšanja svojih odnosa s NATO savezom zbog toga neće prekidati svoje upravo uspostavljeno strateško savezništvo s velikom Kinom. Kina joj nudi ogromne mogućnosti kroz svoje golemo tržište. Kina bez problema može „progutati“ onoliko ruskih energenata koliko joj je ova spremna isporučivati. Kina pruža velike mogućnosti i za ostale segmente ruskoga izvoza, koji, i prije Zapadnih sankcija nisu uspjevali pronaći put do zapadnog tržišta. A upravo o startu „nove razine rusko-kineskih odnosa“ prije nekoliko danas su govorili ruski i kineski predsjednici Vladimir Putin i Xi Jinping na svečanoj ceremoniji otvaranja najvećeg plinovoda na svijetu i, zapravo, prvog ruskog plinovoda uopće koji vodi u Kinu – „Sila Sibira“.

Ako je Zapad, sada, konačno i shvatio svoje zablude o brzom slamanju Rusije i njezinom uključivanju u svoju interesnu sferu i pod svoja pravila, onda je to definitivno učinio prekasno. Moskva će Stoltenbergovu „ruku pomirnicu“ (ako se ona uopće takvom može i nazivati) sasvim sigurno prihvatiti ali ne na uštrb rusko-kineskih odnosa. Osim toga, Rusija, gore spomenute Stoltenbergove izjave kako se Kina sve više „približava“ NATO-u ne shavća ozbiljno jer se NATO isto tako sve više približavao Rusiji usprkos njezinom oštrom protivljenju i ukazivanju na dana obećanja nakon raspada Varšavskog ugovora da se to neće dogoditi, a da bi se NATO sada već i de facto nalazio na njezinim zapadnim granicama.

Svaki, imalo ozbiljniji svjetski analitičar i poznavatelj ruskih prilika zna kako Rusija Zapadu više ne vjeruje, kao što je to bilo početkom 90.-ih godina prošloga stoljeća nakon raspada SSSR-a (kao što je to oduvjek bilo i sa suprotne strane tj. Zapad nikada nije vjerovao Rusiji), i da će trebati proći još jako puno vremena kako bi se vratio barem onaj stupanj međusobnog povjerenja koji je postojao prije izbijanja revolucija „arapskoga proljeća“ i ukrajinske krize, u kojima se Moskva osjećala izigrana od strane prije svega Washingtona tj. smatra kako je on „zlouporabio rusko povjerenje“.

Naravno, samo će vrijeme pokazati u kojem će se smijeru procesi između Zapada, Rusije i Kine dalje razvijati i što preostali svijet od toga može očekivati.

Stoltenberg pozvao na dijalog s Rusijom

 

 

Summit NATO saveza u Londonu, a danas je u tijeku njegov drugi – završni dan, jedan je od glavnih događaja koji ovih dana zaokupljaju najvažnije svjetske medije, ali i političare, pa tako i one ruske. To uopće niti ne čudi s obzirom na katastrofalno stanje rusko-zapadnih odnosa u cjelini, a poglavito između te zemlje i NATO saveza.

Danas se na temu NATO-a osvrnuo i službeni Kremlj, kroz riječi glasnogovornika ruskog predsjednika Dmitrya Peskova.

Potezi tog vojno-političkog saveza prema Rusiji i njegova ekspanzija izazivaju zabrinutost Rusije, kazao je Peskov, komentirajući odluku NATO saveza o povećanju obrambenih rashoda. Pritom je izjavio kako odvojene izjave članica toga saveza o uspostavi odnosa s Rusijom suštinski ne mijenjaju karakter NATO-ovih poteza.

Povećanje izdataka za obranu NATO saveza u idućoj godini za 130 milijardi dolara potvrđuje zabrinutost Moskve, kazao je Peskov. Istodobno se Rusija ne namjerava uključivati u utrku u naoružanju jer bi to bilo pogubno za njezino gospodarstvo, o čemu je već ranije govorio i predsjednik RF Vladimir Putin, izjavio je Peskov.

Peskov je kazao i slijedeće: „Naša sigurnost i paritet u sferi strateške stabilnosti za čitav niz idućih godina i dalje su zajamčeni, a Rusija će nastaviti ići upravo tim putom.“

Podsjećamo: NATO će u 2020. g. povećati vojne rashode za spomenutih 130 milijardi dolara, a u 2024.. za 400 milijardi dolara u usporedbi s 2016. godinom. O tome je izvijestio glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg. Također je ranije kazao kako će se po prvi put u povijesti te vojno-političke organizacije razgovarati o potezima Kine i mogućim zajedničkim odgovorima toj zemlji.

 

TOP TEMA: Zanimljivi signali iz Londona: TRUMP I MACRON ZA SURADNJU S RUSIJOM!