Medij Business Insider, u članku autora  Christophera Woodya od 17. listopada, daje zanimljiv osvrt na najnovije događaje u Siriji iz posve drugog kuta. Naime on, poput mnogih drugih analitičara i komentatora, daje identičnu ocjenu kako nakon američkog vojnog povlačenja iz Sirije nastali vakuum popunjavaju Rusija, Sirija i Turska. Međutim, autor navodi kako su se, u vrijeme dok čitavi svijet u šoku promatra što se to dogodilo u spomenutoj bliskoistočnoj državi, vojnici američke 1. divizije iskrcali u središtu Europe. Oni će u okviru vojne vježbe „Atlantic Resolve“ („Atlantska odlučnost“, hrv.) sudjelovati u uvježbavanju brzog prebacivanja vojski u Istočnu Europu u slučaju rata s „geopolitičkim protivnikom Rusijom“.

Posebnost ovogodišnjih vježbi ogleda se u tome što je američka vojska po prvi put u povijesti smještena u nizozemskom gradu Vlissingenu, koj se nalazi 2000 kilometara od Moskve. U SAD-u taj su događaj nazvali „povijesnim“. Taj je grad osim toga odabran jer su Amerikanci željeli provjeriti geografsko i birokratsko stanje u regiji tj. oni žele dokazati kako imaju različite putove za prebacivanje vojnika u Europu. U vojnoj vježbi sudjelovat će 3500 vojnika, 85 tenkova i 120 vojnih vozila. Cilj vježbe također je i prikaz brzine i učinkovitosti NATO saveza.

Woody navodi kako oni (Amerikanci), „kao da govore: dragi Rusi, i ne pomišljajte napadati naše europske saveznike. Mi smo spremni za sve“.

Učestale vježbe američke vojske na europskom teritoriju ukazuju koliko se ozbiljno Bijela kuća odnosi prema ruskoj prijetnji. Pritom se vojska susreće s različitim problemima, od zakona i propisa, do infrastrukturnih problema koji usporavaju proces. Nedostaje svega: željezničkih pruga, cesta, mostova koji mogu izdržati velike terete i td.

Europljani nastoje otkloniti prepreke. NATO je u njemačkom gradu Ulmu otvorio zapovjedno središte za brzo prebacivanje vojske i tehnike. Koliko se u tome uspjelo pokazat će po opsegu neviđene vojne vježbe američke vojske u Europi iduće godine, u kojima će sudjelovati 37 tisuća vojnika iz 18 država, zaključuje autor.

Podsjećamo: Rusija posljednjih godinu i više dana upozorava Washington neka ne misli kako će se eventualni budući rat s Rusijom, kao i uvijek do sada, voditi isključivo na europskom i ruskom tlu. S tim u svezi ruski državni i vojni vrh često otvoreno ukazuje na funkcionalnost najnovijih ruskih oružanih sustava kojima će, u slučaju ovakvoga – crnoga scenarija, gađati američka vojna i politička zapovjedna središta, a ne američke gradove i američki narod koji nizašto nije kriv (citat Vladimira Putina).

Dakle, hladnoratovska histerija s obiju strana ne samo da je počela već se i zahuktala. U tim i takvim okolnostima, kao i u odnosima snaga, realni rat Zapad-Rusija vrlo je malo moguć, ali da su sigurnosne komplikacije na tlu Europe moguće i više je nego realno očekivati. Ne toliko zbog odnosa s Rusijom koliko zbog unutareuropskih dubioza i nesnalaženja Bruxellesa i ključnih zemalja EU u novonsatalim geopolitičkim okolnostima i odnosima snaga, kao i ugrozama regionalne i globalne razine. Je li najnovije sirijsko „zbližavanje“ američko-ruskih interesa i odnosa samo „zatišje pred buru“ vrlo će se brzo vidjeti.

A na videu ispod teksta pogledajte preludij za čitavu ovu histeriju u kojoj Europa i njezine države i narodi mogu postati najveće žrtve. U jednom biblijskom vapaju Bogu stoji i ova rečenica: „Rasprši narode koji se ratu vesele.“ Ne bismo imali ništa protiv toga!

 

 

U Izraelu se ne smanjuju reakcije i zabrinutost prošlotjednom odlukom američkog predsjednika Donalda Trumpa o povlačenju američke vojske sa sjevero-istoka Sirije i davanja „zelenog svjetla“ za tursku vojnu operaciju „Izvor mira“. Štoviše, vrlo su neugodno odjeknule nedavne Trumpove riječi o turskom predsjedniku Erdoganu – kao njegovom „dobrom prijetelju“, a s obzirom da Erdogan i izraelski premijer Benjamin Netanjahu imaju sve samo ne korektne i međusobno uvažavajuće odnose. Njih dvojica vrlo često izmjenjuju prilično grube pa i prijeteće riječi zbog čega su izraelsko-turski odnosi već niz godina vrlo loši i krajnje zategnuti po nizu pitanja – od statusa Jeruzalema, do položaja Palestinaca na teritoriju palestinske samouprave, pa do izraelske potpore Kurdima.

Zbog svega toga, nedugo nakon potpisivanja američko-turskog sporazuma o prekidu vatre na rok od 120 sati potpisanog prije tri dana u Ankari, u posjet Izraelu stigao je američki državni tajnik Mike Pompeo kako bi primirio političke strasti i strahove s izraelske strane, s obzirom kako službeni Jeruzalem  smatra da ga na sirijskom terenu sada samoga ostavlja njegov najveći saveznik – SAD i da nastali vakuum još više može biti popunjen (pro)iranskim vojnim snagama, ovoga puta i na sjevero-istoku Sirije.

S tim u svezi objavljujemo dijelove zanimljivog komentara Raphaela Ahrena u uglednom izraelskom mediju The Tames of Israel, pod naslovom „As US withdraws, Jerusalem spooked by Moscow’s growing control over Middle East“, od petka, 18.10.2019.

Rafael Ahren, politički komentator toga medija, navodi kako u nastaloj situaciji Rusija postaje dominirajuća globalna država koja sudjeluje u vojnim odnosima na Bliskom istoku. Ovoga je tjedna ruska vojska ušla u američke vojne baze na sjeveru Sirije nakon povlačenja američkih vojnika, navodi autor, što se može promatrati kao predaju regionalne hegemonije. U Jeruzalemu su, navodi Ahren dalje, mnogi zabrinuti odlukom Washingtona o postupnom povlačenju iz tog dijela svijeta, što je započeto još u vrijeme Obamine administarcije. To može ohrabriti izraelske neprijatelje, poput Irana i njegovih saveznika u Libanonu, Siriji, pojasu Gaze i td.

Niz izraelskih političara zabrinut je da Moskva može iskoristiti rakete „zemlja-zrak“ protiv izraelskih zrakoplova koji napadaju sirijske objekte, što bi u stvarnosti značilo i kraj izraelske kampanje protiv Teherana i njegovih namjera da se približi izraelskim granicama. Drugi pak u ovoj novoj vodećoj ulozi Rusije vide mogućnost za uspostavu izraelsko-iranskog suživota, koji bi onemogućio eskalaciju prikrivenog rata između dviju država.

Kako bi proanalizirali posljedice nove geopolitičke realnosti za Izrael, stoji dalje u tekstu, bilo bi potrebno shvatiti zašto se Moskva uopće odlučila na snažni ulazak na Bliski istok, a izraelski analitičeri se čak niti u tome ne slažu.

Tako Amos Yadlin, predsjednik Instituta za istraživanje nacionalne sigurnosti Sveučilišta u Tel Avivu (Tel Aviv University’s Institute for National Security Studies – INSS) navodi 8 glavnih razloga zašto se Putin odlučio za aktivni ruski ulazak na Bliski istok:

1.      učiniti Rusiju opet velikom;

2.      ponovo postati utjecajna država nakon što SAD nisu dozvolile Moskvi sudjelovati (u procesima) u Egiptu (1973.), Iraku (2003.), Libiji (2011.) i izraelsko-palestinskom mirovnom procesu;

3.      smanjiti utjecaj SAD-a;

4.      pokrenuti bliskoistočne karte u sukobu s Ukrajinom;

5.      kontrolirati luke i zračne baze, o čemu je maštao još ruski car;

6.      testirati rusko naoružanje proizvedeno posljednjeg desetljeća;

7.      spasiti sirijskog predsjednika Assada i svijetu pokazati da Rusi ne ostavljaju svoje saveznike;

8.      i konačno, ratovati protiv džihadista u Siriji a ne na Kavkazu.

Rusija, smatra Yadlin, ne namjerava obvezno preuzeti ulogu „poštenog posrednika“ između neprijateljskih strana na Bliskom istoku, ali ona teži dobrim odnosima sa svima. „Svi neprijatelji na Bliskom istoku imaju dovoljno dobre odnose s Rusijom: Saudijska Arabija i Iran, Izrael i Palestinci, Kurdi i Turci i td“, smatra dalje Yadin, koji je, to je važno naglasiti, bivši šef izraelske vojne obavještajne službe. On također navodi kako Rusiju ne treba promatrati kao regionalnog hegemona. Prije će takvu titulu željeti preuzeti Turska, Izrael, Saudijska Arabija i Egipat. Jer i sada Amerikanci imaju više vojnih snaga na Bliskom istoku nego Rusija. Ali navodi on dalje, „Amerikanci imaju više snaga (na Bliskom istoku) ali manje želje da ih iskoriste. Uspijeh Rusije ogleda se u sposobnosti iskorištavanja neznatnih snaga s odlučnošću i pravilima koordinacije, koje samo oni sebi mogu dozvoliti, s pravom veta u Vijeću sigurnosti UN-a i domoljubne atmosfere kod sebe doma“.

 

 

Američki predsjednik Donald Trump optužio je vrh Demokratske stranke da predstavlja ugrozu po „samu demokraciju“.

„Što više postiže Amerika, tim više mržnje i gnjeva iskazuju ti poludjeli demokrati. Oni su luđaci“, izjavio je Trump sinoć, 17. listopada, u American Airlines Center u Dallasu (info: Reuters). „Bezumna Nancy (Pelosi, predsjednica Kongresa iz redova demokrata, op. a.). Na stol je stavila i samo preživljavanje američke demokracije. … Ali mi to nikada nećemo dozvoliti“, kazao je Trump.

Trumpov govor u Dallasu za cilj je imao motivirati ključni elektorat u Texasu, u kojemu je on 2016.g. odnio pobjedu, a prema prognozama to će mu uspijeti i iduće godine. Štoviše, birači u toj američkoj saveznoj državi za demokratskog predsjedničkog kandidata nisu glasovali još od 1976.g. i pobjede Jimmya Cartera. Ali porast demokratskih simpatizera u velikim teksaškim gradovima, poput Austina i Houstona, ovoga puta borbu može učiniti znatno napetijom negoli je to bilo do sada.

Smatra se kako Trump neće moći ponovo pobijediti u utrci za Bijelu kuću ukoliko ne osvoji glasove 38 elektorata te države. U svoje dvije kampanje u Texasu Trump je uspio prikupiti 5,5 milijuna dolara za svoju novu predizbornu utrku i u korist Nacionalnog vijeća Republikanske stranke.

 

Foto: preuzeto s portala visualcapitalist.com

Ukrajina poduzima mjere za odvajanje od ruskog energetskog sustava, izjavio je u petak, 18. listopada, ukrajinski zamjenik ministra energetike i ekologije Vtaliy Shubin.

Trenutačno Ukrajina kupuje električnu energiju prema sporazumima s Rusijom i Bjelorusijom.

„Mi poduzimamo sve mjere za što brže povlačenje iz energetskog sustava Rusije, ali to sada nije moguće. Nadam se kako u slijedeće tri godine mi možemo stvoriti tehničke i ekonomske pretpostavke za ujedinjenje s Europom“, izjavio je Shubin.

Japan se ne želi priključiti američkoj koaliciji za zaštitu plovidbe Perzijskim zaljevom i Hormuškim tjesnacem, već se odlučio za samostalnu misiju u Hormuškom tjesnacu, gdje će otpraviti svoje pomorske snage, izvijestila je u petak, 18. listopada, japanska novina Asahi Shimbun.

Podsjećamo: Tokio ne želi ući u američku koaliciju zbog svojih tradicionalnih i čvrstih veza s Iranom koje ne želi pokvariti (vidi link ispod teksta). Japanska vlada je i ranije prednost davala diplomatskim metodama u riješavanju tzv. iranskog problema, što je i razumljivo s obzirom da je Japan, poslije Kine, najveći uvoznik iranske nafte na svijetu i sigurno mu nije u interesu zauzimati neprijateljski stav prema Teheranu samo zato što to čini Washington nakon jednostranog povlačenja SAD-a iz sporazuma o iranskom nuklearnom programu i uvođenja strogih sankcija protiv te zemlje, uključno i onih energetskih.

U lipnju ove godine u posjetu Teheranu boravio je i japanski premijer Shinzo Abe, upravo u jeku krize američko-iranskih odnosa.

Japan ne želi u američku protuiransku koaliciju u Perzijskom zaljevu i prednost daje diplomaciji

 

 

 

Američki predsjednik Donald Trump maloprije je izjavio kako iz „Turske stižu odlične vijesti“ i da će „milijuni života biti spašeni“.

Podsjećam kako je u četvrtak posljepodne održan sastanak američkog potpredsjednika Mike Pencea s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom. Razgovaralo se „iza zatvorenih vrata“ tj. daleko od ušiju novinara i objektiva kamera. Nakon tog sastanka razgovarale su američka i turska delegacija u proširenom formatu, a tema razgovora bilo je, naravno, stanje u Siriji.

Ionako loši odnosi između SAD-a i Turske naglo su se zaoštrili nakon što je 9. listopada počela turska vojna operacija „Izvor mira“, koja se za Donalda Trumpa na domaćem terenu i u odnosu sa saveznicima pretvorila u pravi politički „izvor rata“, gdje je on bio primoran nakon početnog davanja „zelenog svjetla“ turskoj operaciji kroz različite verbalne akrobacije braniti svoju odluku, a retoriku prema Ankari zaoštriti do rijetko viđenih razmjera: od „potpunog uništenja turske ekonomije“ do upućenog pisma Erdoganu da će „biti glup“ ako ne prihvati američku posredničku ponudu.

U svakom slučaju najnovije Trumpove riječi bude nadu u postizanje kompromisa i mira na sirijskom terenu. Hoće li se ili ne u potpunosti objaviti današnji sadržaj razgovora Erdogan-Pence za sada nije poznato ali će taj razgovor, nedvojbeno, omogućiti svrsishodnost planiranog sastanka Donalda Trumpa s turskim čelnikom Erdoganom 13. studenog u Washingtonu, što smo na portalu Geopolitika News već ranije označili kao ključni datum za određivanje sveukupnih budućih američko-turskih odnosa – bilo u pozitivnom bilo u negativnom smijeru (vjerujem u onom prvom). U svakom slučaju najnovija „velika igra“ oko Sirije vjerojatno je dio puno šire diplomatske platforme između ključnih globalnih i igrača na sirijskom terenu.

I upravo je stigla potvrda koja budi optimizam: SAD i Turska dogovorile su se o prekidu vatre u Siriji, kao rezultat sastanka Erdogan-Pence. Mike Pence je izjavio kako je dogovoreno da SAD omoguće povlačenje kurdskih snaga. Demarkacijska linija iza koje će se kurdske snage povući prolazit će na 30-ak kilometara od sirijsko-turske granice u dubinu sirijskog teritorija.

Ukoliko ćemo iskreno a moramo, upravo je to bilo i dogovoreno ljetošnjim sporazumom Ankare i Washingtona o zajedničkom formiranju sigurnosne zone, ali to nije bilo izvršeno s američke strane, nakon čega je Turska i odlučila samostalno pokrenuti svoju operaciju.

Mike Pence je izjavio kako SAD pritom neće poduzimati vojne korake na sjevero-istoku Sirije i da će se ograničiti na diplomaciju. Obećao je kako SAD neće uvoditi dodatne sankcije protiv Turske zbog Sirije i da je predsjednik Trump spreman opozvati ranije uvedene sankcije protiv Ankare. Dakle – potpuna politička (i vojna, u ograničenom smislu riječi, naravno) pobjeda Erdogana i potvrda njegovog genijalnog političkog instinkta i osjećaja za nastale globalne geopolitičke promjene.

U kontekstu ove vijesti naglašavam kako se danas u Ankari, u predsjedničkoj palači sastao glasnogovornik i glavni pomoćnik turskog predsjednika Ibrahim Kalin s ruskom delegacijom predvođenom posebnim izaslanikom ruskog predsjednika za Siriju Aleksandrom Lavrentevom. Razgovaralo se o strateškim pitanjima ali prije svega o turskoj operaciji „Izvor mira“ u Siriji. Dvije su se strane ponovo suglasile o nužnosti očuvanja teritorijalne cjelovitosti Sirije.

Dakle možemo zaključiti slijedeće: konture ove „velike igre“ već su posve vidljive. Turska će dobiti traženu sigurnosnu zonu (za što su tihu dozvolu već ranije dobile od Moskve i Teherana kroz njihove političke izjave „o razumijevanju“ za tursku zabrinutost za svoju sigurnost; Rusija i sirijska vojska prelaze Eufrat i nadziru stanje na istoku Sirije južno od spomenute zone, a Sjedinjene Države se iz vojene igre na tlu Sirije definitivno povlače (ne i političke), što je jučer najavio i sam Trump govoreći kako SAD više nemaju što tražiti u toj zemlji koja je sada briga Damaska i Rusije i da SAD ne namjeravaju ratovati za tu zemlju protiv svog saveznika – Turske.

Nedvojbeno je kako će ovakav rasplet stanja, ukoliko se, naravno, na kraju tako na terenu sve i posloži a vjerojatno hoće, od strane različitih svjetskih političara i analitičara biti tumačen različito: od onih koji će tvrditi kako se radi o američkoj mudroj odluci da očuva dobre odnose s Turskom, do onih koji će smatrati kako se radi o Trumpovoj kapitualciji i izdaji američkih interesa u korist Rusije. Osobno sam sklon prvoj verziji, koja je i sukladna Trumpovoj, još u prosincu prošle godine objavljenoj novoj vanjskopolitičkoj sigurnosnoj strategiji koja se temelji na američkom povlačenju iz neposrednih vojnih sukoba, ne samo na Bliskom istoku, i prepuštanje ratova onima (uključno i američkim saveznicima) koji to sami žele, uz obilatu američku pomoć kroz isporuke naoružanja – naravno, ne besplatnu!

Zoran Meter: TRUMPU NEVAŽNO TKO ĆE SPASITI KURDE: „RUSIJA, KINA ILI NAPOLEON BONAPARTE“

U pozadini britanskog povlačenja iz Europske unije nije samo zaštita novostvorenoga britanskog carstva poreznih oaza u čijem središtu je sam poslovni div City of London, nego i nesmiljeni rat financijskih središta moći za nadzor financijskih tijekova suvremenoga svijeta  i udjela u globalnoj financijskog industriji.

Nakon otvaranja pitanja Brexita planuo je rat između britanskog  financijskog  središta City of London i njemačkog Frankfurta za privlačenje i kontrolu kapitala.

U igri je  nezamislivo veliki novac. Procjenjuje se kako je ulog oko kojega se vodi nadmetanje vrijedan oko 46 bilijuna eura i stoga se obje strane, i London i Berlin, grčevito bore  da što veći dio bogastva privuku u svoja financijska središta.

Bilijuni eura koji se vrte u igri s Brexitom samo su još jedan pokazatelj  istinitosti tvrdnje da je Brexit najveći  geoekonomski i geopolitički događaj u Europi nakon pada Berlinskog zida. Stoga infantilne prezentacije vodećih medija o britanskoj zbunjenosti i očaju s neskrivenim sugestijama o nadmoći Europske unije nemaju blage veze s pameću i stvarnim činjenicama, i služe isključivo u propagandne svrhe s ciljem prikrivanja pred javnošću značaja događaja koji je pokrenut  mimo volje vodeće politike Europske unije i koji Bruxelles pokušava kontrolirati. Tko god imao prednost u nadmetanju i tko god prevladavao u započetom nepovratnom procesu odvajanja Ujedinjenog Kraljevstva od Europske unije, dakako ukoliko ne dođe do radikalnih zaokreta, preuzima tešku odgovornost za moguće katastofalne posljedice, ne samo za zaraćene strane nego i za cijelu Europu. Krene li sve po zlu posljedice bi mogle biti nesagledive, kako ekonomske, tako u nastavku eventualanih rizičnih zbivanja i političke,  a na koncu i sigurnosne.

Berlin priželjkuje i potiče preseljenje brojnih banaka i drugih financijskih institucija iz Londona u  Frankfurt na Majni – svoje i EU financijsko središte u kojem je i sama Europska središnja banka,  kako bi ono postalo najjače bankarsko središte u Europi. Njemačka politika procjenjuje da će zbog Brexita doći do masovnog preseljenja financijskih institucija koje su sada smještene u Londonu u Frankfurt. Na tome Njemačka i Europska unija rade  od same objave referendumskih rezultata o Brexitu, znajući da će do izlaska Ujedninjenog Kraljevstva iz Europske unije sigurno doći, da je to samo pitanje vremena i modaliteta i ne žele  propustiti šansu koja im  se pruža. U tu svrhu Europska unija je donijela propise prema kojima se financijske transakcije unutar EU mogu samo obavljati od strane pravno neovisnih financijskih subjekata unutar neke države članice EU. Europski mediji prethodnih godina uporno  su izvjećivali javnost kako se očekuje „veliki financijski stampedo iz Londona prema   Frankfurtu“ („Der Spiegel“- 17. listopada 2016. godine),  i „kako  su pred Londonom olujna vremena“, kako u siječnju 2017. godine predviđa vodeći njemački poslovni list „Handelsblatt“. Već u rujnu 2018. godine  „Frankfurter Allgemeine Zeitung“ optimistički objavljuje da finacijsko središte Frankfurt raste. Tada, u rujnu prošle godine,  njemačka kancelarka Angela Merkel pružila je punu političku potporu privlačenju kapitala iz Londona prema Frankfurtu izjavljujući kako će “savezna vlada podržati Frankfurt i saveznu državu Hessen u njihovoj  daljnjoj pretvorbi u atraktivno njemačko i europsko  financijsko  središte, sposobno privući nove poslove“. Tvrdilo se da će, primjerice, američka investicijska banka Goldman Sachs smanjiti broj svog londonskog osoblja na pola, da se švicarska UBS priprema preseliti najmanje tisuću svojih zaposlenika iz Londona na kontinent. Procjene financijskih institucija i savjetnika, kao i europskih tiskovina, tvrdile su da bi London mogao izgubiti zbog Brexita oko 70 tisuća od približno 400 tisuća radnih mijesta u financijskom sektoru koliko ih je imao prema podacima iz 2014. godine. London se s New Yorkom, inače,  izmjenjuje na položaju prvog i drugog globalnog financijskog centra. Iako je Frankfurt uspio napredovati do desetog mjesta on debelo zaostaje za britanskom metropolom, a napuštanje Ujedinjenog Kraljevstva članstva u EU otvorilo je očekivanja da bi Frankfurt mogao napredovati na toj listi globalnih financijskih igrača.

London poduzima protumjere  kako bi kapital zadržao u svojim rukama što mu,  kako se čini, i nije pretjerano teško,  jer je u daleko manjoj mjeri ograničen financijskom regulativom nego Njemačka i Europska unija. Uostalom, cijela konstrukcija britanskog  financijskog poslovanja temelji se na deregulaciji tržišta i pretvaranju Ujedinjenog Kraljevstva i njegovih prekomorskih jurisdikcija u veliku poreznu oazu ili porezno utočište.

Iako se unaprijed Ujedinjeno Kraljevstvo prikazuje kao gubitnika, i Europska unija je izložena jednako visokom riziku koji sa sobom, uostalom, nosi svaki rat, pa tako i ovaj za nadzor bogatstava između Londona i Frakfurta.

Čini se kako je, barem za sada, priželjkivani  masovni bijeg kapitala iz Londona prema Frakfurtu izostao i da opcije Njemačke i  Europske unije u procesu raskida s Ujedinjenim Kraljevstvom u ovome trenutku i nisu tako sjajne kakvima se žele prikazati. Brexit će za trećinu smanjiti udio Europske unije na tržištima kapitala, a što se tiče same Njemačke vrlo vjerojatno će preusmjeriti odnose unutar EU u korist Francuske. Konkretno, Brexit će zbog odlaska Ujedinjenog Kraljevstva umanjiti udio EU na globalnom tržištu kapitala na razinu od 14 posto, što je otprilike 1/3 udjela SAD-a i približno jednako udjelu Kine. Povlačenjem Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije ekonomija EU bit će još više izložena bankarskom sektoru, a kako je London zauzimao prvo mjesto u bankarskom i financijskom sektoru Europske unije s 31 posto udjela, nakon njegova odlaska pozicija Ujedinjenog Kraljevstva prebacit će se na Francusku koja ima 24 posto udjela u ukupnim aktivnostima na tržištu kapitala Unije. Njemačka će, tako, na tom području biti iza Francuske, jer na tržištu kapitala Europske unije sudjeluje s 19 posto. Promjena pozicija i izbijanje Francuske na prvo mijesto udjela na financijskom tržištu EU neizbježno će dovesti i do debalansa do sada uspostavljenih odnosa između Francuske i Njemačke kao okosnice cijele geoekonomske i geopolitičke konstrukcije Europske unije.

Unatoč naporima Berlina i Europske unije da potakne banke i druge financijske institucije da se zbog Brexita presele iz Londona u Frankfurt i druga središta financijske moći Europske unije preseljenja su bila minimalna. Tako početkom ove godine  novinska agencija, specijalizirana za financije –  „Bloomberg“ otkriva da financijske institucije poput  JPMorgan Chase & Co.  i Deutsche banke planiraju u ovome trenutku  na europski kontinent iz Ujedinjenog Kraljevstva preseliti svega 400  do 500 radnih mijesta, što je jedva deset posto od najava iz 2016. godine. Tada su financijski stručnjaci tvrdili da će London vjerojatno izgubiti više od 200 tisuća radnih mijesta u financijskom sektoru. Sada savjetnici iz tvrtke za financijski konzalting „EY“ predviđaju da će iz britanskog financijskog sektora u preostalih 27 članica Europske unije biti preseljeno 7 do 10 tisuća radnih mijesta. Tako će, zapravo, London izgubiti manje od Deutsche banke koja je zbog svoje krize već objavila da će ukinuti 18 tisuća radnih mijesta,  od čega možda čak 6 tisuća u Njemačkoj.

Prema posljednjim procjenama, u rujnu 2019. godine financijski sektor u Londonu zapošljava 700 tisuća ljudi, dok Frankfurt, koji vodi rat s britanskom prijestolnicom i pokušava profitirati od Brexita zapošljava oko 70 tisuća ljudi. Očito London i dalje drži prednost u velikom  ratu za financijska tržišta koji se vodi između  Londona i Frankfurta.

Ustvari London, kao financijsko središte u nekim je aspektima postao još važniji. Ulaganja u britanske „fintech tvrtke“ prasla su za 153 posto. Ona su, naime, u 2017. godini iznosila više od 1,6 milijardi dolara, a u 2018. godini dostigla su iznos od 3,3 milijarde dolara što je čak 56 posto ukupne vrijednosti uložene u taj financijski sektor u cijeloj Europi. Financijska tehnologija, koja se često skraćuje nazivom fintech, je korištenje novih tehnologija u cilju konkuriranja  tradicionalnim financijskim metodama u pružanju financijskih usluga. Fintech je nova financijska industrija koja primjenjuje tehnologiju za poboljšanje financijskih aktivnosti. Pojmom „fintech“  također se može obuhvatiti bilo koje novo tehnološko riješenje koje poboljšava procese financijske usluge u skladu s različitim poslovnim situacijama u realnom vremenu.

Brexit nije bezazlena igra izazvana zbunjenim, neinformiranim i, kako neki kažu politički nepismenim britanskim glasačima, nego je pažljivo osmišljen dugoročni proces repozicioniranja Ujedinjeng Kraljevstva na globalnoj razini, premještanjem težišta njezinog djelovanja s europskog kontinenta na pomorske sile SAD, Australiju i sustava tkzv. anglosfere. Potrebno je znati da već danas taj sustav savezništava koji se neformalno naziva „Five Eyes“ koji čine Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, Australija, Novi Zeland i Kanada, ima izgrađen učinkoviti specijalni sustav razmjene obavještajnih informacija koje se ne dijele s drugim partnerima, čak niti sa članicama NATO-a. Britanska strategija odavno je bila držati distancu od Europe izgradnjom tog posebnog vojnog i obavještajnog odnosa sa SAD-om i drugim članicama anglosfere.  Upravo tu strukturu Velika Britanija vidi kao alternativu Europskoj uniji. Ona je pravi cilj britanskog napuštanja Europske unije. U njoj neće biti ograničena njemačkim utjecajem i finacijskom regulativom pa će slobodno moći razvijati svoje off-shore poslovanje kao temelj svog financijskog sustava i izvor nepresušnog bogatstva, jer jednostavno rečeno, dok je na svijetu lupeža među državnicima, poreznih bjegunaca, kriminalnih i terorističkih  struktura bit će potrebe spremanja njihova novca u sigurna utočišta. A Ujedinjeno Kraljevstvo i njegove financijske institucije već široko reklamiraju svoje nove mogućnosti poslovanja po tom smjeru koje će im otvoriti izlazak iz EU.

Nije zanemariva niti gospodarska moć toga bloka sa SAD-om, Australijom, Novim Zelandom i Kanadom, koji će u budućnosti biti formuliran kao prilično labavi ekonomski i sigurnosni savez. Kada mu se pridruži Ujedinjeno Kraljevstvo i kada  sklopi planirani specijalni trgovinski sporazum sa SAD-om kao svoj prvi korak u integraciji, njegova težina u svjetskim poslovima bit će ogromna. Prema „World Economic Outlocku“ za 2019. godinu, objavljenom od strane Europske komisije, blok Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a, Kanade, Australije i Novog Zelanda ima ukupni BDP od 27,5 bilijuna dolara, a BDP čitave Europske unije gotovo je upola manji i iznosi 15,9 bilijuna dolara.

Taj kompleks anglosfere, potpuno je izvjesno, nakon izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije pokušat će kontinentalno izolirati Europsku uniju predvođenu Njemačkom, ometati njezine smjerove projekcije geoekonomske i geopolitičke moći prema Aziji i pokušati umanjiti njezin utjecaj na globalnoj razini, kako ne bi postala globalni igrač sposoban ugroziti interese SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i njima pridruženih sila i saveznika.

Mario Stefanov: BREXIT – PANIČNI BRITANSKI BIJEG S VREĆAMA PRLJAVOG NOVCA

 

Foto: preuzeto s portala sputnik international

U vrijeme vrlo napetih američko-kineskih odnosa, kineska je diplomacija, kako smatraju brojni analitičari, postigla važan uspjeh koji se ogleda u posjetu predsjednika Kine Xi Jinpinga Indiji i njegovom susretu s premijerom Narendrom Modijem, ali prije svega zbog dobivanja potpore od strane Nepala za kinesku inicijativu „Jedan pojas-jedan put“ (info: South China Morning Pres).

Taj posjet, održan 15. listopada, mogao bi omogućiti jačanje trgovinskih veza između dviju susjednih i najmnogoljudnijih zemalja svijeta. On je uslijedio neposredno nakon povratka kineskog čelnika iz Nepala, gdje je potpisano 20 sporazuma, između ostalog i onih infrastrukturnog karaktera poput izgradnje željezničkih pruga, lučkih i energetskih projekata i td. Osim toga Kina je, što je za Peking bilo najvažnije, od Nepala, kao važne pogranične države između Kine i Indije, dobila potporu za njezinu inicijativu „Jedan pojas-jedan put“.

O onome, o čemu su razgovarali kineski čelnik i indijski premijer u subotu na veče i u nedjelju u New Delhiju nema puno informacija. Ali neovisno o tome većina analitičara je suglasna, s obzirom na službena priopćenja dviju strana, kako je taj posjet više simboličkog karaktera jer su izbjegnuti razgovori o „škakljivim“ pitanjima između dviju zemalja.

Indijski ministar vanjskih poslova Vijay Gokhale izjavio je kako su dvije zemlje izrazile zabrinutost zbog radikalizma i terorizma i potvrdile zajedničku borbu protiv tih opasnosti, a razgovoarli su i o jačanju trgovinskih odnosa. Jinping i Modi su izjavili kako će obje zemlje razumno rješavati svoje nesuglasice i kako neće dozvoliti da one prerastu u sporove, prenijeli su indijski vladini predstavnici.

Međutim, sporna pitanja, poput 5G mreže kineskog Huaweia i indijske odluke o ukidanju autonomije Kašmiru nisu se razmatrala, izjavio je indijski šef diplomacije.

Jedan od postignutih rezultata tijekom ovog posjeta bilo je osnivanje posebnog mehanizma za rješavanje indijskog deficita u trgovini s Kinom, koji je prošle godine iznosio 53 milijarde dolara. Kineski predsjednik izjavio je kako je Kina „spremna poduzeti iskrene poteze“ u sferi trgovine i „vrlo konkretno razmotriti kako smanjiti trgovinski deficit“, kazao je Gokhale.

Televizija CNN-News18 priopćila je kako je predstavnik afganistanskog talibanskog pokreta izjavio da je ta organizacija spremna na dijalog s  vladom u Kabulu nakon potpisivanja mirovnog sporazuma sa SAD-om.

„Bilo da se radi o sadašnjoj ili nekoj drugoj (američkoj) administraciji, mi ih smatramo kao stranu u sukobu i s njima ćemo razgovarati zajedno s drugim Afganistancima“, izjavio je talibanski predstavnik Soheil Shahin, predbacujući odgovornost za sadašnje pogoršano sigurnosno stanje u toj zemlji na američku stranu. Naglasio je kako bi sporazum sa SAD-om već bio potpisan da su se nastavili pregovori naprasno prekinuti od strane američkog predsjednika Donalda Trumpa, te da bi ratna djelovanja u Afganistanu već bila završena.

 

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan stiže u utorak, 22. listopada, u ruski Soči, na sastanak s čelnikom Ruske Federacije Vladimirom Putinom, izvijestio je ured turskog predsjednika, a vijest je u četvrtak prenijela turska agencija Anadolu.

Taj je susret rezultat telefonskog razgovora dvojice državnika 15. ovoga mjeseca, održanog na traženje turske strane, kada je Putin Erdogana pozvao u radni posjet Rusiji.

 

Nakon više od dva tjedna permanentnih pregovora između Bruxellesa i Londona, dvije su se strane dogovorile o „dodatnom protokolu o Sjevernoj Irskoj i političkoj deklaraciji koja dopunjuje sporazum o izlasku Velike Britanije iz EU“, priopćio je 17. listopada predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker na svom tvitu.

Također je preporučio da se na summitu EU odobri ovaj sporazum, kojega je nazvao „pravednim i uravnoteženim“.

Britanska funta ojačala je odmah po priopćenju ove informacije za 0,8% i iznosi 1,2929 dolara što je petomjesečni maksimum.

Premijer Boris Johnson na svom je tvitu napisao kako je „postignut novi važan napredak“ te je pozvao parlament svoje zemlje da podrži taj sporazum kada mu u subotu bude predstavljen.

Pregovori o sporazumu o Brexitu trajali su do kasnih noćnih sati u utorak i srijedu. Novi sporazum trebao bi biti potvrđen od strane čelnika zemalja članica Europske unije na summitu EU u Bruxellesu 17. i 18. listopada, a nakon toga u britanskom parlamentu 19. listopada.

Foto: preuzeto s portala fpri.org

Kineski medij Sohu piše kako Ukrajina razrađuje nadzvučnu protubrodsku raketu „Munja“ s ciljem nadzora nad akvatorijem Crnog mora nad kojim potpunu hegemoniju sada ima ruska Crnomorska flota.

Njezine precizne karakteristike se ne navode, ali jedan od konstruktora, kako navodi kineski medij, tvrdi kako su ukrajinska „Munja“ i ruska protubrodska raketa „H-31“ jednake po svojim sposobnostima, ali da „Munja“ ima nešto veću brzinu i domet. Prema analizama makete ukrajinske rakete i njezinih sličnih obrazaca može se zaključiti kako ona ima cilindrično tijelo i raketni motor s direktnim ubrizgavanjem.

 

Predsjednica američkog Kongresa Nancy Pelosi sinoć je izjavila kako je sastanak vodstva Demokratske stranke s predsjednikom Donaldom Trumpom u Bijeloj kući bio neočekivano prekinut nakon što je predsjednik doživio „živčani slom“ zbog usvajanja zakonodavnog tijela Zastupničkog doma rezolucije koja osuđuje povlačenje američke vojske iz Sirije (info: Reuters).

Trump je počeo vrijeđati Nancy Pelosi, prema hijerarhiji treću osobu u državi, te se susret brzo pretvorio u svađu, o čemu su novinarima govorili šefovi klubova demokrata u Zastupničkom domu i Senatu.

„Mi smo svjedočili živčanom slomu kojeg je dobio predsjednik. Na žalost“, kazala je Nancy Pelosi nakon što su demokrati napustili Bijelu kuću.

Demokratski predstavnici izjavili su kako je pobuda Trumpovog gnjeva bila povezana s činjenicom da je dio republikanaca podržao demokrate u glasovanju o spomenutoj rezoluciji, koja osuđuje Turmpovu odluku o povlačenju američkih vojnika iz sjevero-istočne Sirije. Takva odluka predsjednika i vrhovnog zapovjednika vojske stavila je pod ugrozu sigurnost sirijskih Kurda – američkih saveznika u protuterorističkoj koaliciji, smatraju kongresmeni.

Naime, prema riječima Nency Pelosi, više od polovice republikanaca glasovalo je protiv takve odluke Donalda Trumpa.

S druge strane republikanci su izjavili da je Nency Pelosi „pobjegla u gnjevu“  iz Bijele kuće i da je njen ton u razgovoru s Trumpom bio „neumjesan“.

 

 

tjednik „7Dnevno“, 11. listopada

Indija namjerava kupiti ruske protuzračne sustave S-400 „Triumf“ – one iste, koje su Rusi prije cca dva mjeseca isporučili Turskoj – članici NATO saveza – a kojemu su se poslu Sjedinjene Države gotovo dvije godine oštro protivile. Uzaludno – jer Tursku nisu uplašile niti prijetnje američkim sankcijama, niti politički i diplomatski pritisci. Podsjetimo: Washington je zbog posla s Rusijom izbacio Tursku iz programa proizvodnje zrakoplova 5. generacije F-35, ali i zabranio isporuke tih zrakoplova Turskoj, kojih je planirala kupiti  100-tinjak. Naravno, te su sankcije još uvijek poluslužbene, što je i razumljivo, jer Ankara sada prijeti i kupnjom ruskih zrakoplova 5. generacije Su-57 ukoliko Washington nastavi sa svojim opstrukcijom. I upravo se zato, odnedavno, sa zapadne strane Atlantika prema Ankari odašilju sve pomirljiviji tonovi. Naime, američki si analitičari više ne smiju dozvoliti grešku koju su permanentno činili mjesecima, a i godinama, tvrdeći, kako Erdogan u poslu s Rusima blefira zbog geopolitičkih razloga i ostvarenja turskih strateških interesa, prije svega na Bliskom istoku (a upravo je autor ovoga teksta, u više navrata, još od kraja 2017.g. kada su Ankara i Moskva postigle sporazum o namjeri kupoprodaje S-400, i dok u to na zapadu još nitko nije vjerovao, u svojim analizama na portalu Geopolitika News upozoravao na vrlo visoku vjerojatnost realizacije toga posla). A Erdogan nije blefirao! I zato se njegova najava o mogućoj kupnji ruskih Su-57 sada u Pentagonu shvaća itekako ozbiljno. A osim geopolitičkih razloga, kao i po SAD uvijek važnog ugleda (koji je tursko-ruskim poslom ozbiljno narušen), mogući novi veliki turski vojni deal s Rusima imao bi itekako ozbiljne posljedice i po financijske interese unutar moćnog američkog vojno-industrijskog kompleksa, koji „hrani“ znatan dio tamošnjeg političkog establišmenta. Dovoljno je podsjetiti kako jedan američki zrakoplov F-35 košta čak između 80 i 100 milijuna dolara. Umnožimo li taj iznos s planiranom turskom nabavom 100 tih moćnih aparata najbolje ćemo i shvatiti o čemu se tu zapravo radi.

Pa iako Indija, u odnosu na Tursku, nije članica NATO-a, Washington protiv New Delhija po tom pitanju postupa jednako oštro kao i protiv Ankare. I zato je upravo New Delhi s posebnom pozornošću pratio veliko finale „turskog scenarija“ po pitanju nabave ruskih raketnih sustava i zaigranost Ankare s Moskvom u osjetljivom pitanju međusobne suradnje u obrambenoj sferi. Ovdje se mora naglasiti još jedna bitna razlika: osim što Indija nije članica NATO saveza, ona je tradicionalni veliki kupac sovjetskog, a potom i ruskog naoružanja, čije oružje čini preko 60% ukupnog naoružanja indijske vojske. Međutim, taj postotak se ipak postupno smanjuje kako Indija sve više diversificira dobavljače, prije svega suvremenog naoružanja i vojne opreme. Međutim, i pored toga Rusija i dalje aktivno sudjeluje, a nerjetko i pobjeđuje na međunarodnim tenderima koje raspisuje New Delhi po pitanju kupnje najrazličitijih tipova oružja.

Rusko-indijski ugovor vrijedan više od 5 milijardi dolara

O namjeri realizacije posla oko indijske nabave spomenutog ruskog raketnog sustava nedavno je pisao i The Economist Times, navevši pritom i rok njegove realizacije – travanj 2023. godine. Naime, u vrijeme prošlogodišnjeg posjeta New Delhiju ruskog predsjednika Vladimira Putina, bio je potpisan ugovor o isporuci S-400 Indiji za iznos od 5,43  milijardi dolara.

Međutim, i nakon toga i usprkos svemu iz Washingtona i dalje pristižu signali nezadovoljstva tom indijskom odlukom. Oni se prije svega ogledaju kroz američke strateške planove, da Indija postane jedan od ključnih geopolitičkih partnera SAD-a u Aziji, a što bi, onda, prema tim planovima, valjda i podrazumijevalo da New Delhi postupno prijeđe na američku stranu i prema pitanju nabave suvremenog naoružanja. Dakle, to bi oružje, prema američkim zamislima, Indiji trebalo pristizati od američkih, a ne ruskih ili bilo čijih drugih proizvođača. Nije nikakva tajna kao SAD žele Indiju vidjeti kao svojevrsnu glavnu branu širenju kineskog utjecaja u Indo-tihooceanskoj regiji, prije svega prema Bliskom istoku, koji je, opet, Pekingu ključna regija s obzirom da upravo iz nje nabavlja najveći dio energenata za funkcioniranje svog golemog, uvijek rastućeg gospodarstva. Peking zato želi osigurati stabilnost isporuka, prije svega bliskoistočne nafte za svoje tržište. Jer njihovim bi se prekidom kroz vojnu blokadu komunikacijskih ruta, i to svi dobro znaju, golemi kineski vojni stroj, uvijek žedan nafte,  u slučaju bilo kakvih sukoba s američkim snagama (prije svega u spornim akvatorijima Južnokineskog mora) našao u vrlo teškoj situaciji. Jer naći zamjenu za arapsku i iransku naftu u nekom brzom razdoblju nije moguće (ako je uopće i moguće). Zbog toga Peking iz strateških razloga po pitanju nabave energenata i ne želi biti ovisan samo o jednoj strani (bili to Rusija, Saudijska Arabija ili Iran), već izvore dobavljača diversificira koliko je god to više moguće. Ali te tri zemlje i dalje su za Kinu ključni i nezaobilazni dobavljači „crnog zlata“.

Američko-indijsko strateško partnerstvo

O američko-indijskom strateškom partnerstvu često se govori na različitim konferencijama i skupovima najutjecajnijih američkih analitičkih centara, a najeklatantniji primjer koliko je Washingtonu do njega stalo je i prije dva tjedna organizirani veličanstveni doček kojega je predsjednik SAD-a Donald Trump pripremio za svog indijskog gosta – premijera Narendru Modija – kada se na prepunom stadionu otvoreno nazdravljalo uspostavi strateškog partnerstva dviju „najvećih demokracija svijeta“ (riječi indijskog premijera).

Ali ne ide sve tako glatko kada su u pitanju oni skriveniji američki interesi, kojima niti izbijanje nekog velikog azijskog rata između tamošnjih glavnih igrača, poput Kine, Indije ili Pakistana, i gdje bi Amerikanci nakon ruina koje bi taj sukob iza sebe nedvojbeno ostavio, ušli kao medijatori po načelu Pax Americana nije strana opcija. Indija je velika država s velikim gospodarskim rastom i golemim potencijalima. Ona je svjesna i svoje veličine i svoje regionalne i šire važnosti, i sukladno tome teži vođenju vlastite vanjske politike, neovisno o strateškim partnerstvima s ovom ili onom zemljom. Indija zato više neće pristajati na uloge koje je imala, poput onih u svjetskim ratovima prošloga stoljeća, kada je korištena u obračunima tadašnjih suprostavljenih svjetskih silnica daleko od svojih granica. Njoj je sada najmanje u interesu nekakav veliki vojni sukob u njezinom susjedstvu, poglavito ne s Kinom, koji bi je vrlo lako ponovo mogao baciti u ekonomsku provaliju i od perspektivne i snažne globalne države iznova je pretvoriti u poloukolonijalnu provinciju, kakav status nipočemu ne zaslužuje.  A o pragmatičnoj indijskoj vanjskoj politici najbolje svjedoče i nedavno završene velike ruske vojne vježbe „Centar-2019“, u kojima su, osim ruskih i kineskih vojnika, aktivno sudjelovale i indijske zračne desntne snage. Osim toga, Indija je od prije dvije godine postala i punopravna članica  Šangajske organizacije (pod rusko-kineskim „patronatom“), čiji statut i programske osnove, osim gospodarske, naglasak sve više stavlja i na suradnju vojno-sigurnosne prirode, u izvođenju zajedničkih vojnih vježbi, a poglavito u borbi protiv terorizma. A od onog islamskog, niti jedna od zemalja članica ŠO nije izuzeta.

A o Indiji, kao „tvrdom orahu“, najbolje svjedoči i vijest od 1. listopada, objavljena na indijskoj televiziji NDTV. Indijski ministar vanjskih poslova Subrahmanyam Jaishankar, vezano za kupnju ruskih sustava S-400, izjavio je slijedeće:

„Mi smo uvijek govorili kako je naša kupnja i izbor dobavljača vojne tehnike – naše apsolutno suvereno pravo. Ne bismo željeli da nam bilo koja država govori što od Rusije treba kupovati, a što ne, kao niti da nam bilo koja država govori treba li kupovati ili ne iz Amerike. To je naša sloboda izbora, i mislimo kako je u interesu svih da to priznaju.“ Dodao je kako dijalog između New Delhija i Washingtona po tom pitanju postoji i da se razgovara o „zabrinutosti Washingtona“ u odnosu na kupnju ruskih raketnih sustava S-400.

Ovdje treba podsjetiti kako niti u NATO-ovim službenim dokumentima nigdje nije formalno propisano od koga članice moraju kupovati naoružanje tj. one ga mogu nabavljati od koga god hoće i kakvo god hoće (na što se, u konačnici, pozivala i Ankara). Naravno, propisane su samo obveze iz provedbi zajedničkih obrambenih politika i sl., što je i razumljivo.

Riječi indijskog šefa diplomacije zato uopće ne iznenađuju: i SAD i Turska su svo vrijeme prije konačne realizacije „raketnog posla“ s Rusijom vodili iste takve razgovore, a gotovo identična retorika ovoj od strane indijskog ministra tada se mogla čuti i od strane Ankare.

U jednoj od svojih analiza (https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-dosje-turska-infantilna-americka-vanjska-politika-dovela-do-saveznickog-okretanja-leda-sad-u/) napisao sam kako ruski sustavi S-400 prestaju biti samo učinkovito oružje u borbi protiv neprijateljskih zračnih ciljeva, već da postaju i svojevrsni indikator – lakmus papir, o tome, koje države svijeta imaju snagu i dovoljnu količinu želje i hrabrosti za izdizanje izvan okvira „ograničenog suvereniteta“ u odnosu na SAD i za pozicioniranje u samostalnog čimbenika međunarodnih odnosa tj. u države koje same odlučuju o ključnim aspektima svojih nacionalnih interesa unutar budućeg ustroja svijeta.

Do sada su raketne sustave S-400 (koje je Rusija tek 2014. g. stavila na tržište i prodala Pekingu zbog njegove potpore Moskvi u ukrajinskoj krizi, odnosno posljedičnim proturuskim sankcijama) u praktičnom smislu gledano kupile samo Kina i Turska, a gotovo sigurno će im se pridružiti i Indija (potpisan je konačni kupoprodajni ugovor na summitu Putin-Modi u New Delhiju te je teško vjerovati da Indija sebi može priuštiti neugodan imidž strane koja ne izvršava ugovorne obveze, iako u današnjem svijetu uistinu više ništa nije ni sigurno ni sveto). A interes za tim sustavima u tom i takvom svijetu sve je veći, uključno i od strane bogatih arapskih zemalja. On sada dodatno raste nakon spoznaje o prilično velikim „šupljinama“ u nebu iznad Saudijske Arabije kojega čuva američki sustav PRO „Patriot“, nakon nedavnih napada dronovima i balističkim raketama na njezina naftna postrojenja.

A nabava ruskih raketnih sustava ni u kom slučaju ne znači da zemlje koje ih kupuju ulaze u nekakve vojne saveze s Moskvom ili pod njezinu orbitu utjecaja (Kina, Indija, Turska), već jedino to, da na budućoj svjetskoj pozornci one žele biti subjekti međunarodnih odnosa, a ne objekti međunarodnih interesa.

Zoran Meter: „DOSJE TURSKA“: INFANTILNA AMERIČKA VANJSKA POLITIKA DOVELA DO SAVEZNIČKOG OKRETANJA LEĐA SAD-U