Geopolitika News

Tijekom vojne parade jučer, iranske oružane snage prikazale su niz vojne opreme, uključujući bespilotne letjelice i balističke projektile dugog dometa nekoliko dana nakon što su napale Izrael. Među izloženim arsenalom bio je i novi poboljšani sustav protuzračne obrane dugog dometa nazvan Bawar-373.

لحظه عبور تلار (TELAR) (پرتابگر به همراه رادار) سامانه پدافندی برد بلند باور 373 در رژه روز ارتش

تاکنون رادار تلار این سامانه بطور واضح و از نزدیک دیده نشده اما در تصاویری که از لحظه شلیک موشک آن منتشر شده، سایه‌ی دکل رادار دیده شده و سپس دوباره سانسور شده است. pic.twitter.com/j3NJJP2EQ0

— Military Tweet | توئیت نظامی (@Military_Tweet1) April 17, 2024

Veći domet

Ovaj nadograđeni raketni sustav zemlja-zrak može se pohvaliti sposobnošću napadanja zračnih ciljeva na udaljenostima većim od 300 kilometara, uključujući presretanje balističkih projektila kratkog dometa. Modernizirani kompleks sadrži najnoviju verziju projektila zemlja-zrak na kruto gorivo, Sayyad 4B, čime se poboljšavaju njegove sposobnosti presretanja.

Iranski sustav protuzračne obrane Bawar-373, sa svojim povećanim dometom, navodno može otkriti do 100 ciljeva, pratiti njih 60 istovremeno i oboriti šest njih istovremeno.

Iransko izlaganje naprednog naoružanja služi kao jasna poruka spremnosti da odgovori na regionalne prijetnje, posebice iz Izraela.

Ruska zabrana

Nakon ruske zabrane izvoza S-300 u Iran (koja je ukinuta 2015.), Iran je odlučio razviti sličan sustav u svojoj zemlji. Nadograđena verzija predstavljena je 2022. Iran ju je opisao kao konkurenta S-400 i rekao da je sposoban oboriti borbene zrakoplove pete generacije

Stasale su neke nove generacije koje ne pamte stara vremena niti ih ona zanimaju. One su okrenute sadašnjem trenutku i sadašnjim izazovima, a svoja egzistencijalna pitanja sigurno ne žele rješavati mahanjem zastavama sa zvijezdama petokrakama i Titovim slikama u rukama

U srijedu su u Hrvatskoj održani izbori za novi saziv Sabora. Nedvojbeno ih je okarakterizirao vrlo veliki odaziv birača, za mnoge neočekivan s obzirom na suprotna iskustva u posljednjim izbornim ciklusima. Također ih je u velikoj mjeri obilježila i atmosfera koja se nad njih nadvila i koja je trajala još od predizborne kampanje, a odnosi se na osobni sukob aktualnog premijera Andreja Plenkovića i predsjednika RH Zorana Milanovića, potenciran odlukom potonjega da se aktivno uključi u sam izborni proces na strani SDP-a i njegovih partnera, što je pak osudio Ustavni sud kao nespojivo s njegovom državničkom dužnošću koja implicira nemiješanje u odnose političkih stranaka.

Kako god bilo, na kraju, kada su se objavili neslužbeni rezultati Državnog izbornog povjerenstva (DIP), nakon obrađenih gotovo svih biračkih mjesta HDZ je uvjerljivo pobijedio sa 61-im osvojenim mandatom ispred SDP-a koji je sa svojom koalicijom Rijeka pravde dobio 42 mandata. Na treće mjesto po snazi u Hrvatskoj pozicionirala se relativno nova stranka Domovinski pokret (DP) s osvojenih 14 mandata, što je veliki uspjeh jer joj to daje ulogu ključnog čimbenika bez kojeg nitko neće moći formirati vladu. Dakle, DP ima najviše razloga za zadovoljstvo jer „drži ključeve“ buduće vlade u svojim rukama. Stranka Most dobiva 11, a Možemo! 10 mandata. Po dva mandata osvajaju još IDS i Nezavisna platforma Sjever te jedan koalicija Fokus-Republika.

Preciznije, HDZ i partneri osvojili su najviše mandata u osam od 10 izbornih jedinica u Hrvatskoj (plus onu u inozemstvu), dok su SDP i njegove Rijeke pravde pobijedile u dvije izborne jedinice, čime je Hrvatska i dalje ostala velikim dijelom obojena u „plavo“.

HDZ je dobio manje mandata nego na posljednjim izborima (vjerojatno ulogu u tome ima i velika izlaznost birača) ali najviše je definitivno podbacio SDP, kojemu, sada je to već očito, nije pomoglo niti uključivanje predsjednika Milanovića u izbornu utrku na njegovu stranu.

Osvojivši mandat više, SDP-ov rezultat je daleko od onoga što je njegovo vodstvo očekivalo pa će predsjednik stranke Peđa Grbin, htio to ili ne, morati preispitati i svoju ulogu u tome. Na kocku je stavio svoj položaj stranačkoga vođe samom činjenicom da se odrekao premijerskog mandata u slučaju pobjede i odlučio ga prepustiti Zoranu Milanoviću. Istina, time je vjerojatno spasio SDP od potpunog debakla zbog već niza godina vidljive duboke krize identiteta koju ta stranka proživljava.

Ostali zakočeni u komunističkom blatu

Ni Grbin ni SDP, na čijem je čelu, nemaju ni približno dovoljno „magnetičnosti“ da na svoju stranu privuku građane nezadovoljne Plenkovićevom vladom u dva uzastopna mandata. Ti su se građani u velikoj mjeri okrenuli novim političkim opcijama bilo na ljevici bilo na desnici, već s obzirom na njihov svjetonazor, dok je SDP sve više ostajao na marginama njihovog interesa, kao neka amorfna masa, neartikuliranog izričaja ionako loše osmišljenog i neuvjerljivog programa.

Kazna je zato i došla. Tim je više po SDP bolnija zbog navedene činjenice o uskakanju u njegov tabor i predsjednika države, a što očito nije pomoglo, osim, vjerojatno, u sprječavanju potpunog debakla.

Peđa Grbin i stranačko vodstvo očito će se još neko vrijeme držati na površini pokušavajući s Milanovićem izvesti nemoguće – formirati neku protuhadezeovsku manjinsku vladu ili „vladu nacionalnog spasa“ koja bi se u konačnici svela na spas samoga SDP-a od političkog ponora koji mu prijeti.

Jer njegovo višedesetljetno oslanjanje na neke svoje urbane utvrde, poput Rijeke ili gradova na sjeverozapadnu Hrvatske – pokazalo se nedovoljno. Na scenu su došle neke nove stranke lijeve orijentacije, kadrovski pomlađene, odlučnije u afirmaciji svojih atraktivnijih programa u odnosu na onaj od socijaldemokrata.

SDP-ov kotač kao da je ostao povijesno zakočen u komunističkom blatu iz kojega je potekao i iz kojeg se nikako nije uspio izvući i transformirati u modernu lijevu stranku europskoga tipa. SDP se bojao ostati bez važnog dijela svoje stranačke baze koja se i dalje s nostalgijom prisjeća propale Jugoslavije, Tita i partije čiji je i neposredni nasljednik.  Međutim, stasale su neke nove generacije koje ne pamte stara vremena niti ih ona zanimaju. One su okrenute sadašnjem trenutku i sadašnjim izazovima, a svoja egzistencijalna pitanja sigurno neće željeti rješavati mahanjem zastavama sa zvijezdama petokrakama i Titovim slikama u rukama. Iako, naravno – ima i takvih, i nisu samo u SDP-u.

SDP nikada nije imao snage učiniti taj odlučni prijelom, odmak ili otklon od prošlosti, i konačno se, jednom zauvijek jasno distancirati od propalih režima i fokusirati na sadašnjost. Bez toga nužnog koraka nikada neće biti u mogućnosti na svoju stranu privući ideološke centriste (koji su i za ljevicu i za desnicu uvijek poželjni kao glasači), dok će birači s lijevog ideološkog spektra radije okretati modernijim oblicima ljevice, što je najbolje vidljivo kroz pojavu stranke Možemo! koja SDP-u masovno preotima glasače, više ne samo u Zagrebu.

Što slijedi?

Nakon jučerašnjih izbora jasno je kako slijede mukotrpni razgovori između HDZ-a i ostalih stranaka. Prije svega se tu misli, kao što sam već rekao, na Domovinski pokret. Potonji će nedvojbeno postavljati uvjete primarno ideološkog karaktera za ulazak u vladajuću koaliciju, što je, uostalom, njegov predsjednik i bivši HDZ-ovac Ivan Penava sinoć i jasno dao do znanja. Kazao je, naime, kako se razgovarati ne može jedino o sudjelovanju SDSS-a u novoj vladi čemu se DP a priori protivi, jednako kao i koaliciji s Možemo!. Drugim riječima, o ostalom se razgovarati može.

Što će biti to ostalo, ostaje za vidjeti. Hoće li tražiti za sebe resore poput ministarstva branitelja s obzirom na veliko nezadovoljstvo koje iskazuju s radom sadašnjeg ministra Tome Medveda, kao i činjenice da je Penava gradonačelnik Vukovara – grada simbola hrvatskog otpora velikosrpskoj agresiji? Siguran sam da će zahtjeva biti još i u odnosu na pojedine ključne resore od kojih se ipak živi.

Opterećujući u tim pregovorima sigurno će biti vrlo negativan stav kojeg Andrej Plenković gaji prema DP-u i Penavi osobno, s kojim se, uostalom, vrlo burno i razišao. Neki analitičari sinoć su kalkulirali i s mogućnošću da DP kaže kako želi u koaliciju s HDZ-om ali uz uvjet da Plenković ne bude premijer. Mislim da se to ipak neće dogoditi jer je potonji već ranije rekao kako neće pristati na bilo kakve postizborne ucjene. Tj. očito je u tom slučaju spreman i na ponavljanje izbora.

Bi li birači kaznili DP u slučaju ponavljanja izbora?

Međutim, pri eventualnom takvom scenariju nisam pobornik onih koji smatraju da tada birači u pravilu kažnjavaju one koji opstruiraju dogovor postavljanjem prevelikih zahtjeva (u ovom bi slučaju to bio DP). Jer, iako to pokazuje praksa u svijetu, Hrvatska je ipak u mnogočemu specifična (da ne govorimo o manjinskim listama i mogućnosti da predstavnik neke nacionalne manjine zasjedne u Sabor a da mu je za to bilo dovoljno da zaokruži samoga sebe ako nema protukandidata kao što je i jučer bio slučaj, a da onda ima jednako pravo odlučivanja kao drugi zastupnici koji se krvavo moraju politički boriti za svoj mandat).

Štoviše! Mislim da bi u ponovljenim izborima DP prošao čak i bolje nego je to bilo jučer, i da bi desnica – koja je i ovoga puta na izbore izišla dovoljno razjedinjena na užas svog biračkog tijela – vjerojatno u većem stupnju zbila redove i potporu dala DP-u i Penavi koji jedino imaju realnu šansu stvoriti neku konzervativnu stranku koja bi imala mogućnosti štiti interese konzervativnog biračkog tijela.

To HDZ već odavno ne čini te je od strane dobrog dijela tog tijela percipiran kao stranka kojoj je jedini cilj dodvoravanje briselskim čelnicima i zbog čega prečesto koketira s klasičnim programskim i ideološkim elementima ljevice. HDZ to pak opravdava nekim novim „civilizacijskim dosezima“ i „novim vrijednostima“, koje, eto, i konzervativci moraju prihvatiti da bi bili u skladu s vremenom.

Ali naravno, ne ide to baš tako u životu. Srca ljudi se ne može promijeniti nametanjem njima stranih vrijednosti ma koliko bile pokrivene (kvazi)znanstvenim dokazima svoje vjerodostojnosti. Ljudi su takvi kakvi jesu, a najosjetljiviji su uvijek kada je riječ o preodgoju – ne samo u sferi ideologije.

Pustite nas da živimo kako smo živjeli i do sada, a vi radite što i kao želite sa svojim životima – svojevrsni je slogan konzervativaca diljem zapadnoga svijeta, suočenih s istim ili sličnim problemima.

U svakom slučaju vrijeme će vrlo brzo pokazati u kojem će smjeru ići pregovori HDZ-a i DP-a i tko će biti taj koji će morati (i htjeti) više popuštati. Politika je, uostalom – umijeće mogućeg i stvar kompromisa.

Što će na kraju svega ovoga ostati od Zorana Milanovića i njegovih političkih ambicija teško je reći. Sasvim sigurno će odraditi svoj predsjednički mandat do kraja. Hoće li se kandidirati za novi ili će možda preuzeti vodstvo SDP-a i pokušati ga transformirati u stranku ljevice modernoga  tipa, što nije ni malo laka zadaća, zna vjerojatno samo on.

Izborni dan u Hrvatskoj: građani biraju novi saziv Sabora

Gruzijski parlament izglasao je u prvom čitanju usvajanje vrlo kontroverznog zakona o stranim agentima, za vrijeme masovnih uličnih prosvjeda. Zakon zahtijeva da se mediji i nekomercijalne organizacije registriraju da su pod stranim utjecajem ako primaju više od 20% svog financiranja iz inozemstva.

Tisuće su se okupile sinoć ispred parlamenta u glavnom gradu Gruzije Tbilisiju kako bi prosvjedovali treću noć za redom. Protivnici kažu da zakon ometa dugo željene izglede Gruzije za pridruživanje Europskoj uniji. Oni osuđuju prijedlog zakona kao “ruski zakon” jer je Rusija koristila slične zakone za suzbijanje neovisnih medija i organizacija koje se protive Kremlju.

Europski put Gruzije?

“Ako bude usvojen, to će Gruziju dovesti u red s Rusijom, Kazahstanom i Bjelorusijom i onim zemljama u kojima se gaze ljudska prava. To će uništiti europski put Gruzije”, rekao je Giorgi Rukhadze, osnivač Gruzijskog centra za stratešku analizu, za Euronews.

U internetskoj izjavi od srijede, visoki predstavnik EU za vanjsku politiku Josep Borrell opisao je potez parlamenta kao “vrlo zabrinjavajući razvoj događaja”. Upozorio je da bi “konačno usvajanje ovog zakona negativno utjecalo na napredak Gruzije na putu ka EU”. “Ovaj zakon nije u skladu s temeljnim normama i vrijednostima EU-a”, dodao je Borrell.

S druge strane, premijer je, u komentarima koje je prenijela novinska agencija Interpress, rekao da zapadni političari nisu iznijeli niti jedan valjani argument protiv prijedloga zakona, te da njihove izjave neće potaknuti vladu da promijeni mišljenje.

Iako je gruzijska predsjednica Salome Zourabichvili rekla da će staviti veto na zakon ako ga parlament usvoji u trećem čitanju, vladajuća stranka može nadjačati veto skupljanjem 76 glasova. Prijedlog zakona gotovo je identičan prijedlogu kojeg je vladajuća stranka bila prisiljena povući se prošle godine nakon velikih uličnih prosvjeda.

Policija u Tbilisiju upotrijebila je suzavac za razbijanje velikih prosvjeda ispred parlamenta u utorak. U srijedu je zabilježen još veći skup. Oporbeni član parlamenta Aleksandre Ellisashvili osudio je zakonodavce koji su glasali za zakon kao “izdajnike” i rekao da će im ostatak Gruzije pokazati kako je “narod moć, a ne vlada izdajica”.

Napredak u odnosima između Europske unije i Turske povezan je s napretkom oko ciparskog problema, rekao je grčki premijer Kyriakos Mitsotakis. Podsjetivši da su odnosi EU-a i Turske među temama o kojima će se raspravljati tijekom posebnog sastanka Europskog vijeća u Bruxellesu, Mitsotakis je rekao: “Trenutno sam zadovoljan zaključcima koje smo postigli, čime se priznaje činjenica da odnosi između “Europska unija i Turska mogu napredovati, ali uvijek u okviru odluka koje je Europsko vijeće donijelo posljednjih godina”, prenosi AA.

“Pozdravljam činjenicu da postoji eksplicitna referenca koja povezuje napredak odnosa EU-a i Turske s napretkom koji se može postići po pitanju Cipra”, dodao je. Tvrdeći kako su povezane rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a jedini okvir unutar kojeg se problem Cipra može riješiti, rekao je: “Izražavamo naše očekivanje da će ovaj novi napor, koji se poduzima pod novim izaslanikom UN-a, konačno moći ponuditi “plodove”.

Podijeljen otok

Cipar je desetljećima podijeljen između ciparskih Grka i ciparskih Turaka, unatoč nizu diplomatskih napora UN-a da se postigne sveobuhvatno rješenje. Zbog etničkih napada koji su započeli ranih 1960-ih prisilili su ciparske Turke da se povuku u enklavu radi svoje sigurnosti. Godine 1974. državni udar ciparskih Grka s ciljem grčke aneksije otoka doveo je do vojne intervencije Turske. Kao rezultat toga, 1983. osnovana je Turska Republika Sjeverni Cipar (TRSK), entitet koji nije međunarodno priznat. Posljednjih je godina došlo do povremenih mirovnih procesa, uključujući neuspjelu inicijativu iz 2017. u Švicarskoj pod pokroviteljstvom zemalja jamaca Turske, Grčke i Ujedinjenog Kraljevstva.

Ukrajina se više ne može smatrati neovisnom državom jer Kijev u potpunosti ovisi o pomoći EU-a i SAD-a kako bi preživio, rekao je mađarski premijer Viktor Orban. “Ukrajina više nije suverena država. Ukrajina je sada samo protektorat Zapada. Dakle, bez dobivanja novca i oružja od Europske unije i Sjedinjenih Država, Ukrajina bi kao država prestala postojati”, rekao je obraćajući se Nacionalnoj konferenciji konzervativizma u Bruxellesu, prenosi AP.

Mađarski čelnik, koji je na dužnosti od 2010., također je istaknuo neuspjeh sankcija EU-a da zaustave rat u Ukrajini. Osvrćući se na činjenicu da ga mediji često opisuju kao vjernog saveznika ruskog predsjednika Vladimira Putina, Orbán je rekao: “Moja majka nije sretna tim opisom.”

Mađarska ne želi granicu s Rusijom

Kazao je da je najveća briga Mađarske da ne želi ponovno dijeliti zajedničku granicu s Rusijom i da Ukrajini ne bi trebalo dopustiti da se pridruži EU-u i NATO-u. “Momci, morate shvatiti da ste zemlja tampon zone. Ne možete promijeniti svoj kućni broj”, poručio je Kijevu.

 Mađarski premijer istaknuo je da je Rusija više puta izjavila da neće tolerirati širenje Sjevernoatlantskog saveza prema svojim granicama. Orban je ranije istaknuo da neće dopustiti da itko uvuče Mađarsku u vojni sukob u Ukrajini. Također je rekao da se protivi dodatnim sankcijama Rusiji.

Orban se kritički osvrnuo na poljoprivredne zakone i europske politike protiv klimatsih promjena “koje su učinile farmere nezadovoljnim” te je rekao kako je migrantska kriza u EU sada “veća nego ikad”.

Čelnici Europske unije su u srijedu odlučili pojačati sankcije protiv Teherana dok se svjetske sile trude spriječiti širi sukob na Bliskom istoku nakon iranskog napada na Izrael bespilotnim letjelicama i projektilima. Samit u Bruxellesu prvi je sastanak 27 čelnika zemalja članica Unije od napada u subotu, do kojeg je došlo više od šest mjeseci nakon izbijanja rata između Izraela i palestinske militantne skupine Hamas, koju podupire Iran, piše Reuters.

Izrael je naznačio da će uzvratiti, no nije rekao na koji način. Europski vođe su osudili iranski napad, potvrdili svoju predanost izraelskoj sigurnosti i pozvali sve strane da spriječe daljnje podizanje napetosti, također u Libanonu.

Italija želi sankcije protiv proizvođača oružja

“Smatramo da je veoma važno učiniti sve kako bi se izoliralo Iran”, rekao je čelnik sastanka na vrhu i predsjednik Europskog vijeća Charles Michel, dodavši da će se nove sankcije protiv Irana odnositi na tvrtke uključene u proizvodnju dronova i projektila

Njemački kancelar Olaf Scholz je kazao da je važno da Izrael “ne odgovori vlastitim ogromnim napadom”.

Italija je zasebno, uoči sastanka šefova diplomacija članica skupine G7, izrazila pozitivno mišljenje o sankcijama protiv proizvođača oružja povezanih s napadom na Izrael, kao i onih odgovornih za napade na brodove u Crvenom moru.

Iran je svoj napad započeo u sklopu odgovora zbog napada 1. travnja na vlastito veleposlanstvo u sirijskom Damasku, za koji je okrivio Izrael. Tel Aviv je svoju širu vojnu ofenzivu u Gazi započeo nakon Hamasovog smrtonosnog napada na Izrael 7. listopada.

EU je već uvela niz sankcija

Europska unija već je uvela više sankcija protiv Irana zbog kršenja ljudskih prava, širenja oružja za masovno uništenje i podrške Teherana za ruski rat u Ukrajini.

Sjedinjene Države namjeravaju iskrcati svoje astronaute na Mjesec prije Kine, izjavio je Bill Nelson, čelnik američke Nacionalne agencije za zrakoplovstvo i svemir (NASA), na saslušanju u Odboru za raspodjelu sredstava Zastupničkog doma američkog Kongresa. Prema njegovim riječima, to se mora učiniti zbog straha od militarizacije svemira u sklopu rivalstva između SAD-a i Kine u razvoju Mjeseca.

Nelson je rekao da američki lunarni program Artemis, koji uključuje slijetanje astronauta na južni pol Zemljina prirodnog satelita, ima za cilj shvatiti kako osoba može opstati u ovom nepovoljnom okruženju kako bi kasnije otišla na Mars. Priznao je da je Kina postigla izvanredne uspjehe, posebno u posljednjih 10 godina, požalivši se da se o njima “iznimno malo zna”.

“Vjerujemo da je na mnogo načina njihov takozvani miroljubivi svemirski program vojne prirode. I mislim da se natječemo.” rekao je Nelson, čije riječi prenosi ruska agencija TASS.

Bliži se kraj komunikacije s američkom svemirskom letjelicom na Mjesecu

Taikonauti na mjesecu do 2030.

Prema njegovim riječima, Kina otvoreno objavljuje planove za iskrcavanje taikonauta na Mjesec do 2030. godine. Istina, kako je rekao, ti se rokovi stalno pomiču. “Povjeren nam je zadatak da budemo prvi tamo i poduzimamo istraživačke napore u miroljubive svrhe,” – kazao je dalje Nelson.

Tvrdi kako postoji strah da će “Kina prva stići tamo i odjednom reći: ‘Ovaj teritorij je sada moj, klonite se’.” To, prema Nelsonu, nije “miroljubivo korištenje” svemira.

“Naravno, raskrižja se moraju izbjegavati. Ali ne možete tvrditi da je cijeli ovaj teritorij odjednom postao vaš,” – rekao je Nelson, spominjući postupke Kine u kontroverznoj situaciji oko otočja Nansha (Spratly) u Južnokineskom moru.

Rusija i Kina razmatraju postavljanje nuklearnog reaktora na Mjesec

Katar preispituje svoju ulogu posrednika u pregovorima o prekidu vatre između Izraela i palestinske militantne skupine Hamas, navodeći zabrinutost da njegove napore potkopavaju neki političari radi skupljanja političkih bodova, rekao je premijer te zemlje, prenosi Reuters.

U listopadu 2018. vrhovni iranski vođa, ajatolah, Ali Hamenei održao je govor na teheranskom stadionu Azadi ispred 80 tisuća pripadnika Iranske revolucionarne garde (IRGC) kako bi promovirao domoljubni politički program „Islam na prvom mjestu“. Poručio je svojim sunarodnjacima kako trebaju biti ponosni na prestiž Irana u regiji i svijetu i njegovu nepobjedivost. „Bit mog današnjeg govora“, rekao je Hamnei, „prvo predstavlja iransko veličanstvo; drugo, suverenitet Islamske Republike; treće, nepobjedivost iranske nacije.” Hamenei je istaknuo kako je islam omogućio Iranu da zadrži svoj teritorijalni integritet i da se „samostalno“ suprotstavi „svjetskoj aroganciji“ (iranskom eufemizmu za zapadni imperijalizam, posebno američki). „Ukazujem na nepobjedivost iranske nacije – što je, naravno, zbog islama. Ova nepobjedivost može se promatrati u pobjedi nacije…protiv Saddamove invazije i otporu protiv neprijateljskih zavjera tijekom 40 godina.”

Nema sumnje kako je nepobjedivosti Islamske Republike Irana uvelike pridonio islam, odnosno teokratski islamski poredak, koji u potpunosti definira iransko društvo posljednjih gotovo pola stoljeća. Povratak izvornoj vjeri preporodio je iransku naciju i učinio je ponosnom i otpornom na izazove u regiji i na globalnoj razini. Međutim, Iran je bio i ostao nepobjediv zahvaljujući svojim prirodnim obilježjima. Iako u posljednje vrijeme postoje indicije kako bi mogao izbiti (veći) rat između Irana i Izraela i kako bi moglo doći do uplitanja Sjedinjenih Država i potencijalne američke invazije, detaljan pogled na geografiju Irana pokazuje kako je takav scenarij malo vjerojatan.

Jedinstvena geografija

Iran se nalazi u središtu Bliskog istoka, i po mnogo čemu je zemlja koja već tisućljećima fascinira posjetitelje svojom bogatom povijesnom i kulturnom baštinom, ali i iznad svega, jedinstvenom geografijom. Iran je zemljopisno iznimno raznolika država. Proteže se od Kavkaza na sjeveru do Perzijskog zaljeva na jugu, omeđen je planinama na sjeveru, zapadu i istoku, a na jugu je izložen vrelom pustinjskom pejzažu. Iranska država je zbog svoga geografskog položaja praktički neosvojiva tvrđava. To je povijest nebrojeno puta pokazala. Iran je zemlja velikih kontrasta u klimi i reljefu. Od gustih, vlažnih šuma pokrajine Mazandaran na sjeveru do suhih obala Perzijskog i Omanskog zaljeva. Od visokih i hladnih planinskih masiva Alborz, Zagros i Kavkaza do pustinja u središtu i na jugu. Osim područja plodnog poljoprivrednog zemljišta koja su proširena kreativnim navodnjavanjem iz podzemnih voda, postoje prostrana područja planina i pustinja ili polupustinja, koja su beskorisna za uzgajanje usjeva, ali prikladna za ispašu stoke u određenim dijelovima godine.

Planine, visoravni i pustinje

Planine štite Iran s tri strane (planinski lanci Alborz, Zagros, Istočnoiranski masiv), a s jedne  strane to čini more (Perzijski iliti Arapski zaljev). Na sjeveru zemlje nalazi se planinski lanac Alborz. Prostire se na 600 km. Prolazi od granice s Armenijom dalje cijelom duljinom južne obale Kaspijskog jezera do granice s Turkmenistanom i Afganistanom. Alborz pruža spektakularan prirodni pejzaž, uključujući najviši vrh Irana, ujedno stratovulkan, Mount Damavand, visok 5.610 metara. Alborz ne pruža samo zapanjujuće prizore, već je i izvor rijeka koje oblikuju plodne doline poput Kaspijske, gdje se uzgaja mnogo poljoprivrednih kultura.

Na zapadu, planinski masiv Zagros proteže se duž iransko-iračke i iransko-turske granice dalje sve do Hormuškog tjesnaca u Perzijskom zaljevu. Ukupna dužina iznosi 1.600 km. Planinski lanacima brojne vrhove više od 3.000 ili 4.000 m.Osim što čini prirodnu granicu, bogat je naftom i plinom. Većina iranskih naftnih polja smještena je na Zagrosu. Osim toga, masiv je dom brojnim etničkim skupinama koje oblikuju kulturnu raznolikost zemlje.Istočni dio Irana štiti Istočnoiranski masiv na koji su nadovezuju visoravni koje prekrivaju dvije slane pustinje, Dašt-e Kavir (Velika slana pustinja) i Dašt-e Lut. Osim nekih raštrkanih oaza, ove su pustinje nenaseljene.Središte Irana sastoji se od nekoliko visoravni koji se zajedno nazivaju Iranska (Perzijska) visoravan. Prosječna nadmorska visina visoravni je oko 900 m, ali nekoliko planina koje se nadvijaju nad njom prelaze 3.000 m. Iran ima samo dvije nizine: nizinu Khuzistan na jugozapadu i obalnu nizinu Kaspijskog mora na sjeveru.

Z. Meter: Ruski bijeg iz Europe: Iran će kupovati ruski plin i dio preprodavati susjednim zemljama

Raznolika klima

Prepoznatljiva značajka Irana je raznolika klima. Od suptropske klime na obalama Kaspijskog mora do pustinjske klime u središnjem dijelu zemlje, Iran nudi raznolike uvjete za život i poljoprivredu. Sjeverozapadne regije u blizini granice s Turskom imaju umjerenu klimu s obilnim padalinama, što omogućuje razvoj bogate vegetacije i šuma. Suprotno tome, južni i istočni dijelovi zemlje pretežno su pustinjski, s rijetkim padalinama i ekstremno visokim temperaturama tijekom ljeta. Ova područja suočavaju se s izazovima suše i desertifikacije, ali su istovremeno i dom brojnim nomadskim zajednicama koje su se prilagodile teškim uvjetima.

Nemogućnost osvajanja Irana s istoka, sjevera i zapada

Mongoli su bili posljednja sila koja je početkom 13. st. izvršila uspješni napad na Iran, a otada su svi napadači bili zaustavljeni na planinama. Potrebno je razmotriti potencijalni tijek strane invazije, a to bi jedino mogla biti invazija SAD-a, s obzirom na iransku geografiju.Planiranje američke invazije istočnog Irana iz zapadnog Afganistana bilo bi nemoguće logistički podržati ne samo zato što su ondje talibani na vlasti nego zbog oblika istočnih iranskih granica. Prvo, postojiIstočnoiranski masiv duž graničnog područja. Drugo, putovanje od iransko-afganistanske granice do većine iranskih velikih gradova zahtijevao bi prolazak kroz dvije velike pustinje: Dašt-e Lut i Dašt-e Kavir.

Temperatura na površini pijeska pustinji Dašt-e Lut dizala se čak do 70 stupnjeva Celzijusa. Pustinja Dašt-e Kavir sastoji se od slane močvare (kaviri) koja prekriva gusto blato. Vrlo je lako probiti sloj soli i utopiti se u blatu. Takav teren ne bi dozvoljavao Amerikancima da koriste mehanizirane i oklopne snage. Pokušaj američke invazije Irana sa sjeverne i zapadne strane ne izgleda ništa jednostavnije. Iako sjeverozapadni dio Irana graniči s Turskom, američkom NATO saveznicom, Ankara sigurno neće odobriti SAD-u korištenje svog teritorija kao polazišnu točku invazije. To se već dogodilo u slučaju Iraka 2003. Bez obzira na to, planinski masiv Zagros koji definira iransko-tursku kao i veći dio iransko-iračke granice, učinio bi invaziju potpuno neprovedivom.

Šat al-Arab

Potencijalna, ali slabo izgledna, mogućnost prodora u zapadnom Iranu je na samom jugu, gdje se rijeke Tigris i Eufrat spajaju i tvore rijeku Šat al-Arab dugu oko 200 km koja se ulijeva u Perzijski zaljev. Ovo je bila ruta invazije koju su iračke snage koristile 1980-ih. Međutim, Iračani su u praksi otkrili kako se radi o močvarnom području kojega je lako braniti. No, čak i ako invazijske postrojbe prijeđu to područje uskoro bi naletjele na Zagros. Ipak, bazen Šat al-Arab dugo je vremena bilo Ahilova peta Irana, što je jedan od razloga zašto je Teheran puno truda uložio da stekne utjecaj nad šijitskim Irakom. Zbog dobrih iransko-iračkih odnosa, Amerikanci će teško koristiti Irak kao odskočnu dasku za napad.

Mogućnost amfibijske invazije na jugu

Jedina šansa za napad SAD-a bila bi s južne strane iz pravca Perzijskog i Omanskog zaljeva. Iranska obala duga je 2.815 km. Iranske vlasti pripremaju se za takav scenarij posljednjih desetljeća. Iranci su se usredotočili na onemogućavanje pristupa mornarici SAD-a, koristeći ogroman broj precizno vođenih i klasičnih projektila, brodova za obranu, dronova, podmornica i mina. Brojne uvale, otoci i otočići na obali izvrsna su mjesta za skrivanje malih piratskih brodova koji napadaju velike brodove i za kamufliranje raketnih sustava. Uski prostor Omanskog i Perzijskog zaljeva onemogućava efikasnu plovidbu velikih američkih ratnih brodova i nosača zrakoplova koji mogu postati laka meta iranskih projektila i drugih pomorsko-zračnih snaga. Ako to bude potrebno, Iran kao odmazdu za invaziju može zatvoriti pomorski prolaz Hormuški tjesnac u Perzijskom zaljevu kroz koji prolazi 25% svjetske trgovine naftom i jedna trećina svjetske trgovine ukapljenim prirodnim plinom (LNG). Na najužem dijelu širina tjesnaca je samo 34 km. Ako bi došlo do zatvaranja Hormuškog tjesnaca cijene nafte i plina otišle bi u nebesa na svjetskim tržištima.

Nesavladiva prostrana površina i ogromno stanovništvo Irana

Iran je ogroman površinom i stanovništvom. Islamska Republika je sa svojom teritorijalnom površinom od 1,648,195 km kvadratnih veća od Francuske, Njemačke, Belgije, Nizozemske, Portugala i Španjolske zajedno. Osvajači se ne bi dobro proveli u Iranu za što je odličan primjer Irak. Iran danas ima otprilike trostruko više stanovnika od Iraka 2003. kada je izvršena američka invazija. Iran ima šest gradova s više od milijun stanovnika. Prijestolnica Teheran s 9,6 milijuna stanovnika, 38. najveći je grad na svijetu. Teheran je veći od svjetskih metropola poput recimo New Yorka (7,9 mil. st.), Rijada (7,8 mil. st.), Madrida (6,7 mil. st.), Rima (4,3 mil. st.). Reljef nikako ne odgovara putovanju velike invazijske vojske. Budući da se gotovo svi veliki iranski gradovi nalaze na sjeveru zemlje, za doći do njih trebalo bi poduzimati nadljudske napore. Iran je sa stanovništvom od 89 milijuna stanovnika 17. država svijeta i jednak je populaciji Kanade, Poljske i Švedske zajedno. Ako bi strani osvajači nekako prodrli dublje u Iran, osim sa zemljopisnim preprekama, suočili bi se i s brojnošću i prenapučenošću neprijateljskog stanovništva u velikim urbanim sredinama, što bi bio gotovo nesavladiv izazov.

Iranski reljef je složeniji od iračkog s više planina, planinskih lanaca i strmina što je veći izazov za učinkovitu kontrolu osvojenog teritorija. Izvan gradova i predgrađa, strani osvajači bili bi u ogromnim problemima neovisno o tome čuvaju li obalu, planinska područja ili naselja u visoravnima. Brzo bi se nosili s izazovom žestokog gerilskog otpora, uključujući bombaše samoubojice i druge hazarderske napade, koje nadahnjuje odanost islamu i revoluciji. Većina iranskog stanovništva živi izvan gradova u planinama. Iranska revolucionarna garda dugo vremena je izrađivala planove gerilske kampanje protiv invazijskih snaga koje pokušavaju prodrijetis obale do sjevernih iranskih gradova.

Meter: Izrael odlučio o odgovoru Iranu. Čije su oči pune straha?

Snažna motivacija Iranaca za obranu revolucije

Američka iskustva u Vijetnamu, Somaliji, Iraku, Afganistanu i drugdje važan su podsjetnik da su Amerikanci rijetko dobrodošli pa čak i kada njihova okupacija donosi u teoriji plemenite „darove“ kao što su sloboda, ljudska prava i demokracija. Iran je izgubio oko pola ljudi boreći se s Irakom 1980-ih u, kako Iranci vjeruju, ratu koji je inspirirala Amerika da uništi Iransku islamsku revoluciju. Iransko-irački rat je motivirao građane da podrže šerijatski šijitski režim. Teško je vjerovati da bi Iranci tek tako dozvolili okupaciju svoje zemlje čak i ako se radi o disidentima koji su ojačali po izbijanju prosvjeda nakon tragične smrti Mahse Amini ujesen 2022.

Naposljetku, Iranske oružane snage su po svojoj snazi 15. vojna sila svijeta. U svakom trenutku imaju 587.000 aktivnih vojnih službenika i 200.000 rezervista koje mogu odmah aktivirati u slučaju opasnosti. Iranci imaju izvrsno razvijen program bespilotnih letjelica, balističkih i krstarećih projektila, tenkova i oklopnih vozila. Ako bi napravili nuklearne bombe bili bi u svakom slučaju najmoćnija sila Bliskog istoka. Sve napisano vrlo dobro znaju američki, izraelski, saudijski i drugi stratezi koji bi rado vidjeli promjenu režima u Teheranu. Stoga se uzdaju u unutarnju pobunu i neku novu Narančastu revoluciju budući da konvencionalni rat Islamska Republika ne može izgubiti.

Z. Meter: Izrael bi napao Iran koji se okreće Kini i Rusiji

Prema anketi koju je provelo Hebrejsko sveučilište u Jeruzalemu, 74% izraelske javnosti protivi se izraelskom osvetničkom napadu na Iran. O tome je u srijedu, 17. travnja, izvijestio The Jerusalem Post (JP). Anketa je obavljena između nedjelje i ponedjeljka, a obuhvatila je 1466 ispitanika u dobi od 18 godina i više.

U tekstu se naglašava da je ovakav omjer izjašnjavanja pod uvjetom da bi takav napad potkopao sigurnosni savez između SAD-a, UK-a, Francuske i nekoliko umjerenih arapskih zemalja, uključujući Jordan i Saudijsku Arabiju.

Ispitanici su upitani treba li Izrael odgovoriti na iranski udar, na što je 52% odgovorilo da bi bilo bolje ne reagirati kako bi se okončao trenutni krug sukoba. 48% je odgovorilo da bi Izrael trebao odgovoriti, čak i ako to znači da bi cijena bila produžetak sadašnjeg sukoba. Od 48% koji podržavaju vojni odgovor, 25% podržava operaciju na iranskom teritoriju, dok više od trećine podržava stratešku operaciju uklanjanja iranske nuklearne prijetnje.

Više od polovice izraelske javnosti vjeruje da bi Izrael trebao odgovoriti na sigurnosne zahtjeve svojih saveznika, u usporedbi s 12% koji se tome protive. Gotovo 60% vjeruje da američka pomoć protiv napada Irana zahtijeva da Izrael koordinira sigurnost s tom zemljom.

Dodatno, 43% ispitanika smatra da bi izraelskim saveznicima također trebalo povjeriti organiziranje sigurnosti u Gazi i na Zapadnoj obali, u usporedbi s četvrtinom ispitanika koji se ne slažu s tim. Trećina ispitanika odbila je odgovoriti na pitanje.

Meter: Izrael odlučio o odgovoru Iranu. Čije su oči pune straha?

Rusija nikada neće vratiti Krim Ukrajini i nikada neće napustiti Donbas, izjavio je u srijedu, 17. travnja, slovački premijer Robert Fico. “S gledišta međunarodnog prava, svatko od nas priznaje teritorijalnu cjelovitost druge zemlje, suverenitet i nepovredivost granica. Ovo je dobra teorija međunarodnog prava. Ali ja kažem da Rusi nikada neće vratiti Krim. Rusi nikada neće napustiti Donbas i Lugansk. – rekao je, napominjući da će svaki mir biti skup, a Rusi vojno već pobjeđuju.

Osim toga, Fico je podsjetio da će se na predstojećem izvanrednom summitu Europskog vijeća, između ostalog, raspravljati o isporuci sustava protuzračne obrane Ukrajini. S tim u svezi, podsjetio je da Slovačka nema više što dati Kijevu.

Fico je također kritizirao prethodnu vladu što je Ukrajini dala sustav S-300, rekavši da on to nikada ne bi učinio. Istodobno je kazao da ako se na summitu iznesu odredbe da je takva potpora bilateralno pitanje, on se u to neće miješati.

Podsjetio je i na nekoliko oblika pomoći koje Bratislava pruža Kijevu, uključujući i pomoć u razminiranju, ali i ponovio kako, prema njegovom mišljenju, sukob u Ukrajini nema vojno rješenje.

Ficova politička pozicija u zemlji ojačana je početkom travnja izborenom pobjedom na predsjedničkim izborima njemu odanog kandidata Petera Pellegrinija, koji je u tijesnoj predizbornoj utrci pobijedio prozapadnog oporbenog kandidata Ivana Korčoka s, na kraju se ipak pokazalo uvjerljivom pobjedom od 55:45 posto glasova.

Politički zaokret Slovačke: Pellegrini izabran za novog predsjednika

Izraelski državni vrh je pod pritiskom svog ega, ali i ugleda u svijetu koji ionako ubrzano erodira  zbog rata u Gazi, primoran na neki oblik vojnog odgovora Iranu nakon njegovog nedavnog raketnog napada na izraelski teritorij. Naime, to je na sav glas, danima prije iranskog napada obećavao učiniti, i to „svim raspoloživim sredstvima“ – očito želeći ustrašiti Teheran i odvratiti ga od njegove namjere.

Međutim, s druge je strane sputan očitim američkim ne htijenjem eskalacije sukoba u bliskoistočnoj regiji i jasnim davanjem do znanja Washingtona kako SAD neće sudjelovati u bilo kakvom izraelskom napadu na iranski teritorij.  Bidenova administracija itekako dobro percipira ranjivost svojih vojnih postrojbi i efektiva razmještenih u regiji, ali i snagu Irana i činjenicu da ta zemlja više nije toliko izolirana u međunarodnoj zajednici kako je to bilo još donedavno.

Štoviše, Iran je u međuvremenu postao punopravni član dovoljno respektabilnih multilateralnih organizacija poput Šangajske organizacije – SCO, gdje dominiraju Kina i Rusija (ali i Indija i Pakistan), i kluba zemalja BRICS. Osim toga Teheran ubrzano razvija sveobuhvatna partnerstva s Moskvom i Pekingom, uključujući i ona vojna. Time je jasno da je Rusija ponovo, a Kina po prvi put snažno penetrirala u bliskoistočnu regiju što itekako utječe na donedavni omjer snaga i zbog čega SAD više nije usamljeni odlučujući “igrač”.

Kobne greške

Osim toga, Izrael nije uspio stvoriti regionalnu protuiransku koaliciju tj. pridobiti na svoju stranu arapske zemlje koje tradicionalno imaju složene odnose s Iranom. Da će to teško moći dalo se naslutiti još kada su jemenski Hutisti krajem prošle godine u Crvenom moru počeli napadati trgovačke brodove u izraelskom vlasništvu ili s tom zemljom na bilo koji način povezane, kao reakcija na izraelski rat u Gazi, kada se međunarodnoj koaliciji pomorskih snaga pod vodstvom SAD-a nije željela priključiti niti jedna arapska zemlja (s isključenjem Bahreina u kom se nalazi i sjedište američke V. flote) – ni Egipat, iako i sam trpi velike ekonomske štete zbog smanjenja prometa Sueskim kanalom), ni Saudijska Arabija (iako je donedavno i sama ratovala protiv Hutista u Jemenu) koja je čak i zabranila prelete američkih i savezničkih zrakoplova preko svog teritorija za napade na Hutiste.

Dakle, nije teško zaključiti kako je neuspjeh Izraela u formiranju regionalne protuiranske koalicije velikim dijelom uzrokovan brutalnim ratom kojeg vodi u Pojasu Gaze i koji je paralizirao eventualna htijenja i mogućnost i onih arapskih država koje bi se možda na neki način i solidarizirale s Izraelom i(li) barem politički osudile Teheran zbog njegovog napada, što je sada izostalo i što se svelo na diplomatsku sintagmu „izražavanja duboke zabrinutosti“ i želja za sprječavanjem eskalacije.

Također, izraelski napad na zgradu iranskog veleposlanstva u Damasku (koji bi se na kraju vrlo lako mogao pokazati, blago rečeno nepromišljenim, barem po pitanju ne samo političke budućnosti premijera Benjamina Netanyahua) opravdano je mogao predstavljati za Iran Casus belli (povod za rat) s obzirom na međunarodne konvencije, pa i to arapske zemlje itekako uzimaju u obzir kada je riječ o njihovom pogledu na cjelokupnu sliku koja se proteklih mjeseci formirala i koja je utjecala na najnoviji razvoj iransko-izraelskih odnosa.

Meter o opasnoj eskalaciji: SAD u stanju pripravnosti! Što će učiniti Iran nakon izraelskog napada

Izrael ne zna kako bi odgovorio?

Kako god bilo, Izraelske obrambene snage (IDF) odlučile su kako će odgovoriti na napad Irana, ali još ipak ostaje neriješeno pitanje vremena. O tome je jučer izvijestio The Jerusalem Post (JP) pozivajući se na svoje izvore.

“IDF je odlučio kako će uzvratiti Iranu i njegovim saveznicima, ali još nije odlučio o vremenu… Budući da je vrijeme (odgovora, op.ZM.) još uvijek podložno promjenama, i zbog svih potrebnih složenih priprema, trenutna odluka se može promijeniti, ” – navodi JP. Sam razvoj odluke pokazuje ozbiljnost i odlučnost izraelskog vodstva da uzvrati udarac, naglašava medij.

New York Times je izvijestio da se Izrael nakon razgovora Netanyahua s američkim predsjednikom Joeom Bidenom predomislio o osveti Iranu, dok je izraelski predsjednik Isaac Herzog rekao je da je iranski napad objava rata.

S druge strane Teheran je jasno dao do znanja kako nema namjeru dalje eskalirati sukob s Izraelom, ponovivši da je povod za njegovu reakciju bio izraelski napad na iranski konzulat u Damasku. Tim je stavom učvrstio svoj politički položaj u regiji (ni jedna arapska zemlja sada nije zainteresirana za rat) i svijetu (s izuzetkom SAD-a i saveznika koji su a priori na strani Izraela iako po tom pitanju dolazi do sve većih kolebanja u Europi, prije svega u odnosu na palestinsko pitanje koje je i srž problema na Bliskom istoku).

Iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amir Abdollahian jasno je dao do znanja  kako se radilo o upozoravajućoj i ograničenoj akciji Irana i potezu fokusiranom na izbjegavanje civilnih žrtava. Njegov je cilj, kazao je, odvraćanje Izraela od budućih napad, pri čemu je i zaprijetio napadima na američke baze u regiji ako Washington pomogne Izraelu u eventualnom napadu na Iran. U tom će slučaju Iran odgovoriti napadom na Izrael „u roku od nekoliko sekundi“, ne dajući mu mogućnost za pripremu obrane od deset dana kako je to bilo sada – navodi se u iranskom MVP.

Iranski predsjednik Ebrahim Raisi jutros je na vojnoj paradi upozorio da bi i “najmanja invazija” Izraela donijela “masivan i oštar” odgovor. Podsjećam da je Raisi jučer telefonski razgovarao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i da su obojica osudila izraelski napad na iranski konzulat u Damasku i zajedno pozvali na prekid izraelskog rata u Gazi i na konačno rješavanje palestinskog pitanja kao ključnog za regionalni mir.

Loptica prebačena na Izrael

Smatram kako neka, za sve igrače „izlazna strategija“ ili „kompromis“ možda postoji u mogućnosti da Izrael eventualno uzvrati ograničenim napadom po proiranskim milicijama u Iraku (u Siriji bi to već bilo puno opasnije zbog ranijeg napada na tamošnje iransko diplomatsko predstavništvo koje je sve ovo i pokrenulo, ali i zbog najave Teherana da će vojno odgovoriti na buduće izraelske napade na njegove objekte i formacije u Siriji) i gdje Teheran onda ne bi morao nužno opet odgovoriti na izraelski napad i time ući u spiralu međusobnih napada koja bi prije ili kasnije završila totalnim ratom dviju posve neprijateljskih država.

Meter: Za smirivanje strasti nekad je SAD trebao samo poslati nosač aviona, a sada Iran udara po Izraelu

U svakom slučaju Iran je „lopticu“ prebacio na Izrael koji se sada našao „na vrućem terenu“. Prije dva dana visoki iranski dužnosnik iz MVP-a izjavio je kako je Izrael napadom u Damasku napravio stratešku grešku, jer bi prije njega ovakav iranski vojni napad na Izrael bilo nemoguće i zamisliti a kamoli izvršiti. Od sada se sve promijenilo.

Zbog svega ovoga, odgovor na pitanje iz naslova ove analize prepuštam svakome od vas, kao i na ono – tko je učinio ključnu grešku koja će imati dalekosežne posljedice na geopolitičku sliku regije ali i puno šire?

Otvaranjem birališta u 7 sati počeli su izbori za 11. saziv Hrvatskog sabora. Biračko pravo ima više od 3 700 000 stanovnika Republike Hrvatske. Gotovo 2300 kandidata natječe se za 151 zastupničko mjesto. Još uvijek traje izborna šutnja, koja završava u 19 sati – kada se zatvara oko 6.500 biračkih mjesta. O tome izvješćuje HRT.

Izbori u inozemstvu počeli su u ponedjeljak u 23 sata po hrvatskom vremenu, otvaranjem tri od četiri biračka mjesta u Australiji. U 11. izbornoj jedinici, koju zapravo čini cijeli svijet, glasuju hrvatski državljani koji u inozemstvu imaju prebivalište i aktivno su se registrirali, a takvih je za aktualne izbore gotovo 223.000, što je za oko 37.000 više u odnosu na izbore iz srpnja 2020. godine.

Najviše aktivno registriranih je u Mostaru (58.000), Beogradu (19.300), Subotici (17.700), Stuttgartu (15. 800), Munchenu (13. 500), te u Beču i Orašju (po 10. 300), gradu na krajnjem sjeveroistoku BiH u kojemu će se prvi put otvoriti biračka mjesta (4) za parlamentarne izbore.
U inozemstvu glasuju i hrvatski državljani s prebivalištem u Hrvatskoj ako su dobili potvrdu za glasovanje izvan mjesta prebivališta.

U Sabor se bira 151 zastupnik, 140 u deset izbornih jedinica u Hrvatskoj, osam biraju pripadnici nacionalnih manjina u 12. jedinici, a tri birači bez prebivališta u Hrvatskoj u 11. izborno jedinici koju čini cijeli svijet.

O zastupnicima 11. saborskog saziva odlučuje 3 milijuna i 773 tisuće birača, 127 tisuća manje nego prije četiri godine. S prebivalištem u Hrvatskoj ih je 3 milijuna i 511 tisuća, bez prebivališta u njoj, aktivno registriranih je 222.300 birača.

Svoje pravo birači će moći ostvariti na gotovo sedam tisuća biračkih mjesta, u deset izbornih jedinica u Hrvatskoj u srijedu ih je otvoreno 6. 544, najviše u 2. (854), najmanje (365) u 1. izbornoj jedinici.

Privremeno upisani birači glasovat će na 102 posebna biračka mjesta, oni u ustanovama socijalne skrbi na 91, zatvorenici na 28, pomorci na 15 te birači u Oružanim snagama RH na dva posebna biračka mjesta.

Preferencijalni glas

Birači koji se odluče izaći na izbore, glasuju tako da na glasačkom listiću zaokruže broj ispred imena liste koju drže najboljom. Mogu iskoristiti i preferencijalni glas, pa zaokružiti broj ispred imena jednog kandidata na određenoj listi.

Kandidat koji osvoji najmanje deset posto glasova svoje liste ima prednost pred ostalima, neovisno gdje je smješten na listi, što znači da u Sabor može ući i kandidat koji je bio na posljednjem mjestu.
Biračima na parlamentarnim izborima se u 11 izbornih jedinica nudi 165 lista, a za jedno zastupničko mjesto natječe se 15 kandidata.

Birači bez važeće osobne iskaznice; svi uredi državne uprave dežurni od 7 do 19 sati

Član i glasnogovornik DIP-a Slaven Hojski upozorava na dvije moguće situacije na izborni dan, jedna od njih su birači koji nemaju važeću osobnu iskaznicu.

– U izvatku iz popisa birača, koji će se u srijedu naći na svim biračkim mjestima, nalaze se svi birači s važećom osobnom iskaznicom, no onaj tko ju nema, ne znači da taj dan neće moći ostvariti svoje pravo, kaže Hojski i objašnjava što takav birač treba poduzeti.

– Treba napraviti dodatan korak, otići do upravnog odjela, to je u pravilu matični ured, izvaditi plavu potvrdu, s njom se vratiti na biračko mjesto, dobiti glasački listić i glasovati, dodao je.

Naglasio je da su svi uredi državne uprave u srijedu dežurni od 7 do 19 sati i uredno će izdavati te potvrde.

Hojski ističe i kako birači koji na izborni dan neće biti u mjestu prebivališta, a privremeno su se upisali ili su uzeli potvrdu za glasovanje, primjerice iz Osijeka za Dubrovnik, ne mogu u Dubrovniku glasovati na bilo kojem biračkom mjestu, nego na posebnom.

Na 102 biračka mjesta u Hrvatskoj, a to su u pravilu svi veći gradovi, imamo takva posebna biračka mjesta, tamo birač iz Osijeka može doći i dobiti glasački listić svoje, 4. izborne jedinice i na njemu glasovati, objašnjava.

DIP-ova poruka poslodavcima – omogućit svim zaposlenima da stignu na birališta

Izbore za 11. saziv Hrvatskog sabora nadzirat će 5. 400 promatrača, u izbornoj administraciji bit će angažirano više od 70 tisuća osoba. Iako je izborna srijeda neradni dan, puno zaposlenika, ipak, će raditi, pa je DIP poslao poruku njihovim poslodavcima. Zamolili smo ih da osiguraju rad u smjenama kako bi se svim biračima omogućilo da stignu na biračko mjesto i glasuju, kazao je Hojski.

DIP će u srijedu u podne i u 17 sati izvijestiti javnost o odazivu birača, a u 21 sat objaviti prve izborne rezultate, koje će osvježavati svakih 15 minuta, tako da bi između 23 i 24 sata trebalo biti obrađeno tri četvrtine biračkih mjesta.
Tada ćemo, dosta izvjesno, vidjeti i raspored zastupnika u Saboru, najavio je Hojski.