Posebni predstavnik SAD-a za Siriju James Jeffrey, u ponedjeljak, 12. svibnja, sudjelujući na virtualnom panelu posredstvom videokonferencije, organiziranom od strane američkog Hudson Institute iz Washingtona, govorio je o stanju u Siriji, teškom položaju iranskih proxy snaga zbog posljedica snažnih američkih sankcija protiv Teherana, ali i o američko-turskim odnosima.
Jeffrey je izjavio kako je „glavni problem“ u američko-turskim odnosima turska nabava ruskih raketnih sustava za protuzračnu obranu S-400
Američki visokopozicionirani diplomat kupnju tih ruskih sustava nazvao je glavnim problemom u bilateralnim odnosima, dodavši, kako se obje strane ne miču u pregovorima oko tog pitanja. S isključenjem toga problema, SAD i Turska dobro surađuju po mnogim pitanjima: Libiji, NATO savezu, Kavkaško-crnomorskoj regiji, kao i Siriji i Iraku, kazao je Jeffrey.
Prema njegovim riječima za Washington je pitanje kupnje ruskih sustava od strane turskog saveznika u NATO-u povezano s „najvećim investicijama u obranu, koje su Sjedinjene Države i njihovi saveznici učinili od vremena Drugog svjetskog rata – to su lovci F-35“.
Podsjećamo: Turska i Rusija su krajem 2018.g. potpisali ugovor o kupnji ruskih sustava S-400 za iznos od 4,7 milijardi dolara. Prošle godine, od početka do kraja ljeta, ti su sustavi Turskoj bili isporučeni usprkos sve snažnijim protivljenjima Washingtona. Tako je, npr. Kongres prošle godine, s ciljem pritiska na Ankaru i njezinog odustajanja od posla s Rusima, Turskoj zaprijetio uvođenjem sankcija, a blokirano je i tursko sudjelovanje u programu proizvodnje zrakoplova 5. generacije F-35, pa čak navodno i zaustavljena isporuka već plaćenih zrakoplova toga tipa Ankari. Uoči pandemije koronavirusa strasti su se malo primirile, a spominjala se varijanta da Turska, pored već nabavljenih ruskih, kupi i američke sustave „Patriot“. Problematiku dviju zemalja oko S-400 privremeno je zaustavila snažna epidemija COVIDa-19, prije svega u SAD-u, ali koja je dodatno uzdrmala ionako prilično krhko tursko gospodarstvo. Nedavno se, kao „čin dobre volje“ Ankare prema SAD-u, protumačio prijenos rokova za stavljanje sustava S-400 na bojevo dežurstvo, koje se, prema ranijim riječima predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegovog ministra obrane Hulusija Akara, trebalo dogoditi u travnju ove godine. Pritom službena Ankara i dalje izjavljuje kako je s tim razmještajem sve u redu i da se sve odvija prema planu. Ali ne treba zaboraviti kako je početkom 2020.g. Washington od Ankare zatražio odustanak od planova razmještaja sustava S-400, ukazujući kako će taj čin „staviti križ“ na sudjelovanje Turske u programu proizvodnje F-35, a također je predložio i alternativu ruskom sustavu u vidu američkih „Patriota“. Zato ćemo, sigurno, ubrzo vidjeti, a s obzirom na postupnu normalizaciju zdravstvenog stanja i gospodarske aktivnosti u Turskoj, je li upravo koronavirus bio stvarni uzročnik koji je prolongirao razmještaj sustava S-400 na ranije određene lokacije na turskom teritoriju, u što se može ali i ne mora vjerovati. U svakom slučaju ovo je vrlo složen test za Erdogana jer se njime umnogomu definira uspješnost njegove politike koja teži turskoj vanjskopolitičkoj samostalnosti i njezinom pozicioniranju kao jednog od (barem u širim regionalnim gabaritima) ključnih geopolitičkih čimbenika. I to svi jako dobro znaju, jer, uprotivnom, jedan, ovaj ili onaj raketni sustav, ne bi mogao niti približno igrati ulogu kakvu sada igra. Ali Erdogan je svoju „igru“ davno zaigrao i nju sam i mora privesti kraju. S kakvim uspjehom, doznat ćemo vrlo brzo, pričemu se mora naglasiti i kako na tursko gospodarstvo upravo sada itekako smišljeno djeluju izvanjske silnice, naravno – u negativnom, destabilizirajućem smislu.
