Azerbajdžan danas obilježava tužnu obljetnicu masakra stanovnika grada Khojaly u Nagorno Karabahu, povodom čega nam je veleposlanstvo Republike Azerbajdžana u RH dostavilo slijedeći tekst, kojeg objavljujemo u cijelosti, onakvog kakvog smo ga i primili:
“Khojaly je azerbajdžanski grad u Nagorno-Karabahu; on kao i Babyn Jar, Auschwitz, Khatyn, Buchenwald, odavno je prestao biti samo zemljopisni pojam. Ova točka na karti jedna je od tragičnih adresa masakra, od surovosti i nečovječnosti kojeg je zadrhtao cijeli svijet. Prošlo je 28 godina, a bol od krvavog masakra kojeg je počinila armenska vojska u gradu Khojalyju još se uvijek nije stišala.
Kao rezultat ovog stravičnog čina poginulo je 613 osoba, od zadobivenih rana od metaka 1000 civila raznih dobnih skupina su postali invalidi. S posebnom okrutnošću ubijeno je 106 žena, 63 male djece, 70 staraca, 8 obitelji je potpuno istrebljeno, 25 djece izgubilo je oba roditelja, a 130 – jednog od roditelja, 1275 civila je zarobljeno, sudbina 150 od njih još uvijek nije poznata. Dio stanovništva koje je željelo pobjeći ubijeno je u unaprijed postavljenim klopkama. (neke od žrtava ovog zločina možete vidjeti na naslovnoj fotografiji)
Evo što su u onim danima pisale strane novine opisujući nečovječnost ovih zločina: časopis „Croix l’Eveneman“ (Pariz), 25. ožujka 1992.: „Armenci su napali regiju Khojaly. Čitav je svijet bio svjedok unakaženih leševa. Azerbajdžanci govore o tisuću mrtvih“. List „Sunday Times“ (London), 1. ožujka 1992.: „Armenski vojnici uništili su stotine obitelji“. List „Financial Times“ (London), 9. ožujka 1992.: „Armenci su pucali u konvoj izbjeglica koji su krenuli prema Agdamu“. Novine „Times“ (London), 4. ožujka 1992 .: „Mnogi su bili osakaćeni, a od jedne djevojčice je ostala samo glava“. „Izvestija“ (Moskva), 4. ožujka 1992.: „Video kamera je pokazala djecu s odsječenim ušima. Jednoj je starici odsječeno lice. Muškarci su skalpirani“. Novine „Le Monde“ (Pariz), 14. ožujka 1992 .: „Strani novinari u Agdamu među ubijenim ljudima vidjeli su žene i troje skalpirane djece s iščupanim noktima. Ovo nije azerbajdžanska propaganda, već stvarnost..“. „Izvestia“, 13. ožujka 1992.: “Bojnik Leonid Kravets: I sam sam vidio stotinu leševa na brdu. Jedan dječak nije imao glavu. Posvuda su bili vidljivi leševi žena, djece i staraca ubijenih s posebnom okrutnošću. ”
Danas je već nepobitna činjenica kako su glavni zločinci i počinitelji čina genocida, počinjenog u gradu Khojaly, armenske oružane snage i postrojbe 366. motorizirane pješačke pukovnije. Njihovo postupanje smatra se grubim kršenjem ljudskih prava, ciničnim nepoštivanjem međunarodnih pravnih akata poput Ženevske konvencije, Opće deklaracije o ljudskim pravima, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Deklaracije o zaštiti žena i djece u izvanrednim situacijama i u razdoblju oružanih sukoba te drugih akata međunarodnog prava.
U posljednjih nekoliko godina, međunarodna zajednica poduzela je ozbiljne korake kako bi priznala khojalynski genocid. Do danas su zakonodavne vlasti Bosne i Hercegovine, Kolumbije, Češke, Hondurasa, Jordana, Meksika, Pakistana, Paname, Perua, Rumunjske, Sudana, Džibutija, Gvatemale i Škotske, kao i devetnaest država Sjedinjenih Američkih Država donijele parlamentarne akte kojima su priznale genocid u Khojalyju.
Ovo priznanje je važna politička poruka zločincima kako nekažnjenost neće prevladati ni u kojim uvjetima, a pravda će prevladati ranije nego što se može pretpostaviti. Štoviše, ovakva politička odluka će pomoći postizanju mira i rješavanju situacije u regiji te spriječiti ponavljanje takvih zločina.
Međunarodnu informativnu kampanju “Pravda za Khojaly” pokrenula je 8. svibnja 2008. glavna koordinatorica Foruma za dijalog i suradnju Islamske konferencije gđa. Leyla Aliyeva. Kampanja je osmišljena kako bi se povećala svijest međunarodne zajednice o khojalynskom genocidu, kao i glavnim uzrocima i posljedicama armensko-azerbajdžanskog sukoba u Nagorno-Karabahu i potrebi za skorim i bezuvjetnim povlačenjem armenskih oružanih snaga iz regije Nagorno-Karabah i ostalih okupiranih teritorija Azerbajdžana. Svrha ove kampanje je odati počast žrtvama, sačuvati i prenijeti sjećanje na njih novim naraštajima, pružiti potporu preživjelima i pronaći načine kako olakšati njihovu patnju.
