Europsko tržište plina u previranju je još od sredine ljeta ove godine, pa se, tako, još početkom kolovoza kratkoročnim terminskim ugovorima (fjučersima) trgovalo po cijeni od 515 dolara za tisuću kubičnih metara, da bi svega za dva mjeseca – 6. listopada, isti skočili na povijesni maksimum od 1937 dolara.
Nakon toga uslijedio je pad, a poglavito je i intenziviran nakon što je prošloga tjedna ruski predsjednik Vladimir Putin indirektno naložio Gazpromu da od 8. studenog, nakon završetka punjenja ruskih plinskih skladišta, počne puniti skladišta u Europi.
Ali cijene „plavog energenta“ u Europi su i dalje na visokoj razini, što povećava i cijenu električne energije za građane i industrijske subjekte unutar EU.
Tako su cijene plina, nakon oštrog pada u petak, 29. listopada, danas porasle za gotovo 11 posto, što potvrđuju podaci londonske burze ICE Futures.
Jutros su prosinački terminski ugovori na najlikvidnijem europskom plinskom čvorištu – nizozemskom TTF-u, porasli na 864 dolara za tisuću kubika, što je 11 posto više od obračunske cijene prethodnog dana. Treba podsjetiti i da su u večernjim satima 29. listopada, cijene plina bile pale na 793 dolara.
Stanje s opskrbom i cijenama plina na europskom tržištu i dalje je nestabilno, ali je već sada jasno kako je era jeftinoga plina završila. Neovisno o tome, on će i dalje biti najvažniji i najjeftiniji energent u vrijeme tzv. prijelazne faze s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije unutar EU, koja bi, prema zacrtanim strategijama, trebala završiti do 2050. godine.
Rizici te strategije su veliki zbog mnoštva nepoznanica i neizvjesnosti, a jedan od njih upravo se sada i pokazuje kroz potpunu neočekivanu destabilizaciju plinskog tržišta u vrlo kratkom vremenu, i za što definitivno nije moguće optuživati Rusiju, iako njoj, nesumnjivo, ovakav razvoj stanja ide na ruku jer je Moskva ona koja svo vrijeme ukazuje na blagodati potpisivanja dugoročnih plinskih ugovora u odnosu na spot-tržište, i koji jamče povoljnije cijene, ali, što je najvažnije, stabilnosti i sigurnost opskrbe. Moskva europsku plinsku krizu definitivno nije isprovocirala, kao što je nisu mogle isprovocirati niti ne znam kako oštre zime i druge nepredvidljivosti koje se, jednostavno, uvijek moraju uzimati u obzir od strane energetskih stratega i planera. Zašto to nisu učinili briselski stratezi, pitanje je samo za njih.
Čak je i američki predsjednik Joe Biden, inače otvoreni zagovornik tzv. zelene tranzicije, postao oprezniji kada su u pitanju Sjedinjene Države te je sada počeo ići na ruku američkim proizvođačima nafte i plina, svjestan rizika i opasnosti kojima se izložila EU, a što je bilo vidljivo i na sastanku G20 u Rimu.
Ali to je ipak jedna druga tema kojom ćemo se sigurno detaljnije pozabaviti kroz naše buduće analize.
