Azerbajdžanci odaju počast sjećanju na žrtve 20. siječnja
Prije 30 godina, hladne zimske noći s 19. na 20. siječnja 1990. godine, bez prethodnog proglašenja izvanrednog stanja, u Baku i nekoliko regija Azerbajdžana uvedene su vojne jedinice sovjetske vojske i izvršen masakr nad civilima, stotine ljudi je ubijeno, ranjeno ili nestalo.
Vojnici sovjetske vojske s posebnom su okrutnošću streljali ljude na licu mjesta, namjerno vozili tenkove i oklopna vozila preko automobila, pucali po bolnicama, koristili metke s pomaknutim težištem, što uvelike povećava patnje i čovjekovu smrt čini neizbježnom. Baku je u zoru 20. siječnja dočekao strašan prizor: ulice i trgovi grada crveni od krvi, ostaci osakaćenih i zgnječenih leševa, mecima izrešetani zidovi kuća, automobili, izrovani asfalt.
Ukupno, kao rezultat represalija protiv civila koji su stali u obranu nacionalne slobode i teritorijalnog integriteta svoje zemlje, ubijena je 131 osoba, 744 ranjeno, 841 osoba protupravno zatvorena.
Ujutro nakon tragedije Krvavog siječnja, nacionalni vođa Heydar Alijev, riskirajući vlastiti život, došao je u Stalnu misiju Azerbajdžana u Moskvi, podijelio tugu azerbajdžanskog naroda i dao izjavu kojom odlučno osuđuje krvave akcije, koje je počinio komunistički režim.
Krvava tragedija koja se dogodila u Bakuu u siječnju 1990. otkrila je protunarodnu i krvavu suštinu totalitarnog sovjetskog režima, kada su se oružane snage SSSR-a ponovno koristile ne za zaštitu od vanjske agresije, nego protiv vlastitog naroda. Analiza mjera koje su stranačka i državna tijela poduzela uoči 20. siječnja, kao i kontradiktorni procesi u Bakuu, pokazala je da je siječanjska tragedija bila rezultat vojne operacije unaprijed pripremljene od strane KGB-a SSSR-a. Azerbajdžanska službena politika smatra ju „fašističkom“ i „zločinačkom“. A kako bi je proveli, u Baku su stigli ministri obrane i unutarnjih poslova SSSR-a, kao i drugi visoki vojni dužnosnici. U svim svojim govorima oni su uvjeravali da su stigli u Baku kako bi razumjeli situaciju i spriječili ulazak vojnih trupa u grad. Vrhovno vodstvo SSSR-a znalo je da se država raspada i da su potrebne hitne mjere kako bi se kolaps zaustavio. Po savjetu svog najužeg kruga svojih suradnika, Mihail Gorbačov je dao sankciju za provođenje planirane „zločinačke“, „fašističke“ akcije u Bakuu, koja je postala indikativna lekcija za sve ostale.
Protuustavno proglašavanje izvanrednog stanja u Bakuu, invazija oružanih snaga u grad i, kako je smatra azerbajdžanska službena politika, „organizirana fašistička represalija“ protiv civila uz sudjelovanje teške opreme i smrtonosnog oružja u nedostatku bilo kakvog otpora, bio je zločin protiv civilnog stanovništva. „Korijeni siječanjske tragedije bili su u više od dvogodišnjoj agresiji Armenije na Azerbajdžan. Analiza događaja 1988-1990. godine jasno pokazuje da je Armenija uz punu podršku središnje vlade namjeravala aneksirati dio teritorija susjedne republike. Kaznena akcija sovjetskih snaga sigurnosti, izvedena u Bakuu u siječnju 1990., po razmjeru, okrutnosti i broju ljudskih žrtava nadmašila je slične događaje u Tbilisiju u travnju 1989. i Vilniusu u siječnju 1991. To su bile posljednje konvulzije zastarjelog Sovjetskog carstva“, smatra službeni Baku.
Unatoč krvavim događajima u glavnom azerbajdžanskom gradu, dan 20. siječnja 1990. godine, smatra se, postao je stranica herojstva u povijesti borbe za neovisnost i teritorijalni integritet te zemlje. „Danas je moderni i neovisni Azerbajdžan jedinstvena sekularna zemlja, koja se razvija visokom ekonomskim tempom i gdje su usko isprepleteni zapadni pragmatizam i istočna tradicija. Azerbajdžan je postao lider u geopolitičkim i geoekonomskim procesima na Južnom Kavkazu. Azerbajdžan se potpuno potvrdio kao vodeća država regije, bez koje je nemoguće provesti niti jedan geopolitički i geoekonomski projekt na Južnom Kavkazu”, navodi službeni Baku.
