CRTICE IZ VOJNE POVIJESTI: Neuništivi brod kao znamen ratne tradicije

Egipatska ratna mornarica raspolaže brodom koji nikada u svojoj burnoj i ponekad bizarnoj prošlosti nije ispalio ni metka, ali je ipak utjelovljenje kontinuiteta i postojanosti egipatske vojske i države. Predsjednička, nekada kraljevska jahta „El-Mahrousa“ dužine gotovo 150 metara, raskošno uređene unutrašnjosti, po svojoj  povijesnoj ulozi i povijesnim događanjima  u kojima se našla, snažno simbolizira trajnost i dugovječnost egipatske vojne moći. To je njezina svrha. Ono što drugi brodovi ratne mornarice postižu svojim topničkim ili raketnim naoružanjem,  „El- Mahrousa“ postiže svojom glamuroznom prošlošću i stoljetnim trajanjem. U svjetskim razmjerima riječ je o iznimnom brodu koji, istina, nije ratni stroj, ali je zbog svog vječnog postojanja i vremenom  neokrnjene  ljepote simbol egipatskog ratnog ustroja kroz cijelu njegovu povijest. Ni jedan drugi brod egipatske ratne mornarice nije prošao ono što je prošla jahta „El-Mahrousa“.

Ona je prvi brod koji je davne 1869. godine prošao novoizgrađenim Sueskim kanalom prigodom tadašnje svečanosti njegovog otvaranja, s ukrcanim vladarom  Egipta (kedivom) Ismail pašom i europskim okrunjenim glavama, pa je čak i klavir koji je tom prigodom poklonila Eugenie de Montijo, carica Francuske i supruga Napoleona III, i danas  na brodu. Stoljeće i pol kasnije, 6. kolovoza 2015. godine, ista ta “El-Mahrousa“ ponovo predvodi konvoj brodova na svečanom otvaranju proširenog Sueskog kanala, u nazočnosti  tadašnjeg francuskog predsjednika Francoisa Hollandea, kao počasnog gosta iz države čije su tvrtke projektirale i izradile  Sueski kanal.

„El-Mahrousa“ izgrađena je 1865. godine u londonskim postrojenjima brodograđevne tvrtke „Samuda Brothers“, kada je Temzom isplovila prema Aleksandriji i  isporučena egipatskom vladaru. Uistinu neobičnim  slijedom ironičnih događaja brod je, sudjelujući u sudbonosnim prekretnicama i svojom postojanošću,  postao neraskidiv dio povijesti moderne egipatske države  i simbolom njezine opstojnost, neovisno o političkoj snazi koja njome trenutačno vlada. Ono što su za neke europske države kraljevske kuće, za Egipat je to „El-Mahrousa,“ najstarija aktivna jahta na svijetu ali, posredno, simbolički i egipatska vojska, koja je sve te godine brodom upravljala.

Ismail paša je 1875. godine zbog državnog duga bio prisiljen Velikoj Britaniji prodati egipatski udio u vlasničkoj strukturi Suskog kanala, a kada je političkim mjerama pokušao ograničiti ulogu britansko-francuskog nadzora nad kanalom, posljedično egipatskim financijama i cjelim Egiptom, velike sile prisilile  su ga na abdikaciju. „El-Mahrousa“ odvezla ga je 1879. godine u egzil u Italiju, a Britanci su uspostavili  učinkovit nadzor nad  kanalom i cijelim Egiptom. Početkom 1. svjetskog rata Osmansko carstvo, u čijem je sastavu još uvijek de iure bio vazalski Egipat, ušlo je u rat na strani Njemačke i centralih sila, pa je Velika Britanija iskoristila priliku i odmah progasila  Egipat  svojim protektoratom. Jahta „El-Mahrousa“ ponovo je jednog egipatskog vladara odvezla u progonstvo, ovog puta posljednjeg egipatskog kediva Abbasa Helmia II, u Tursku. Nakon 1. svjetskog rata Egipat je 1922. godine stekao nezavisnost, ali s jakim britanskim utjecajem, nadzorom nad kanalom i vojnom prisutnošću. Takva situacija ovisnosti  i britanske dominacije nastavila se i nakon 2. svjetskog rata, pa je grupa časnika egipatske vojske, predvođena generalom Mohammadom Naguibom  i pukovnikom Gamalom Abdelom Nasserom, u srpnju 1952. godine izvršila državni udar i prisilila  na abdikaciju kralja Farouka I u korist njegovog sina, šestomjesečne bebe Ahmeda Fouada proglašenog kraljem Fouadom II. Odmah po abdikaciji bivši kralj postao je još jedan egipatski vladar kojega je jahta “El-Mahrousa“ odvezla u egzil. Zajedno se s novim baby-kraljem i suprugom Narriman, na „El-Mahrousi“ Farouk je napustio Egipat i  otputovao u Italiju. Egipat je 1953. godine proglašen republikom, a vlast je polako u svoje ruke preuzimao Nasser koji je u lipnju 1956. godine postao predsjednikom države i odmah nacionalizirao Sueski kanal, koji je do tada bio u vlasništvu britanskih i francuskih dioničara. Nekoliko mjeseci kasnije, temeljem zajedničkog operativnog plana s Britancima i Francuzima, izraelska vojska zauzela je egipatski Sinaj i izbila na Sueski kanal, a istovremeno su se iskrcale francuske i britanske trupe i zauzele cijelu zonu kanala. Taj drugi arapsko-izraelski rat zbog otpora egipatske vojske i neslaganja SAD-a s britansko-francuskim zauzimanjem kanala završio je na traženje UN-a povlačenjem svih stranih vojski iz zone Suskog kanala, a Nasserov Egipat sve čvršće  se politički, gospodarski i vojno vezao za SSSR. U trećem arapsko-izraelskom ratu 1967. godine, Izrael je okupirao Sinaj porazivši egipatsku vojsku, a Sueski kanal je zatvoren za promet i postao crta razdvajanja zaraćenih snaga.

Nakon Nasserove smrti 1970. Godine,  predsjednikom Egipta postao je Anwar al Sadat, koji je također, kao pukovnik egipatske vojske sudjelovao u rušenju kralja Farouka.

Sadat je odlučio prekinuti  niz egipatskih vojnih poraza u prethodnim ratovima  s Izraelom, potisnuti njegove snage sa Sueskog kanala i povratiti okupirani Sinaj. Pravilno procijenivši da to ne može postići samo ratom, odlučo je promijeniti egipatsku stratešku paradigmu i sovjetskog saveznika zamjeniti Amerikancima. Tijekom 1972. godine sovjetski civilni i vojni savjenici napuštaju Egipat, a 6. listopada 1973. godine  egipatska vojska uspjeva prijeći Suseski kanal, razbiti izraelsku utvrđenu liniju Bar-Lev na istočnoj strani kanala i s dvije armije prodrijeti u dubinu od 10-ak kilometara na Sinaj po cijeloj dužini fronte od Port Saida do Sueza na jugu. Nadmoćno izraelsko zrakoplovstvo naletjelo je na čvrstu prozuzračnu obranu koju je uspostavio zapovjednik egipatskog zrakoplovstva maršal Hosni Mubarak, pa su protunapadi izraelskih  kopnenih snaga završili neuspjehom. Ipak Izraelci  pronalaze  slab spoj između egipatske 2. i 3. armije i pod zapovjedništvom generala Ariela Sharona uspijevaju probiti egipatski raspored, prijeći preko Suskog kanala na zapadnu egipatsku stranu, u Afriku i postupno opkoliti cijelu egipatsku 3. armiju. No Sadat je ipak postigao svoj cilj i djelomični vojni uspjeh iskoristio kao ulog za primirje i pregovore u kojima je  SAD, očito prema ranijem dogovoru  sa Sadatom, preuzeo ključnu ulogu. Nakon višednevnih tajnih izravnih pregovora u Camp Davidu pod pokroviteljstvom američkog predsjednika Jimmyja Cartera, u Washingtonu je u rujnu 1978. godine potpisan egiparsko-izraelski mirovni sporazum. Camp Davidski sporazum izmjenio je sliku Bliskog istoka. Najmnogoljudnija država arapskog svijeta sklopila je mir s Izraelom, od sovjetskog postala američki i zapadni ključni regionalni saveznik, nakon povlačenja izraelskih trupa povratila je cijeli Sinajski polutok i u funkciju stavila Sueski kanal. Egipatska vojska sovjetsko oružje upotpunila  je ogromnim  količinama američkog i zapadnog, zaredale su zajedničke vježbe, egipatski časnici redom su obučavani u SAD-u, a vojni sustavi u cjelini su međusobno usklađeni. Egipat je postao najvažniji američki arapski  saveznik, koji kontrolira globalno važne strateške naftne transportne smjerove kroz Bab el Mandab, Crveno more i Sueski kanal. Arapski svijet u znak prosvjeda protiv mira s Izraelom izolirao je Egipat, a islamističke skupine u Egiptu dobile su novi zamah, posebice nakon  socijalnog raslojavanja nastalog Sadatovim uvođenjem zapadnjačke liberalne ekonomije i slobodnog tržišta. Najstarija i najmoćnija organizacija „Muslimansko bratstvo“ sve ih ujedinjuje i nastavlja borbu protiv svakog oblika sekularne države. Na meti su joj bili i kralj Farouk i Nasser na kojeg su pokušali atentat, a kapitalni cilj im je sada postao Sadat.

U lipnju 1975.godine, nakon razminiranja i uklanjanja brodskih olupina, ponovo je svečano otvoren Sueski kanal i prihodi od njega počeli su puniti državnu riznicu. I ovoga puta prvi brod koji je sa Sadatom i uzvanicima  na palubi prošao trasom kanala bio je „El-Mahrousa“, kojemu je u međuvremenu promjenjeno ima u „El-Horreya“. Staro ime vraćeno mu je ponovo 2000. godine.

„El-Mahrousom “je Sadat posljednji put otputovao u rujnu 1979. godine prema Haifi, u  povijesni posjet Izraelu. No islamističke skupine Sadatu su  uskoro došle glave. Na vojnom mimohodu 6. listopada 1981. godine ubijen je od strane vlastitih vojnika predvođenih poručnikom Al-Islambouliem. Na vlasti ga je zamjenio ratni junak, zrakoplovni maršal Hosni Mubarak, koji je pukom srećom preživio atentat na Sadata uz kojeg je na mimohodu sjedio. Uslijedila je odmazda nad islamistima i masovna uhićenja, a Egipat za doba Mubaraka postaje regionalnim  predvodnikom borbe protiv ekstremnih islamističkih skupina, u čemu otvaranjem rata protiv Al-Qaede i  terorizma nakon 11. rujna 2001. godine uživa još snažniju američku i zapadnu potporu.

Klimavi i korumpirani režim Hosnija Mubaraka, koji za razliku od prethodnika Nassera i Sadata nije imao političke  i državničke kapacitete niti  sposobnost političke kombinatorike  i kreiranja budućih opcija, pa je bio prisiljen oslanjati se na kruti vojnički pragmatizam realnog trenutka, nije mogao izdražati udarce programirane narodne pobune koja se Egiptom proširila od siječnja 2011. godine. Mubarak je morao pasti, a tadašnja američka državna tajnica  Hillary Clinton hladno ga ispratila riječima: “Godinama smo ga upozoravali da izvrši potrebne političke reforme ali on nije htio slušati“. Islamističko „Muslimansko bratstvo“ sa srodnim organizacijama preuzima konce pobune i napreduje prema vlasti, pa uskoro njezin čelnik Mohamed Mursi nakon provedenih izbora u lipnju 2012. godine postaje predsjednik Egipta. Ubrazana islamizacija koja je zahvatila društvo i državu s preko 80 milijuna stanovnika, od čega 10 posto, dakle barem 8 milijuna kršćana, i najave uvođenja šerijatskog prava, mogla je Egipat dovesti u stanje građanskog rata. Kada su američki saveznici shvatili da Egipat tone u podjeljenosti  i kaos i da je u pitanje dovedena strateška uloga egipatske vojske kao zaštitnice Sueskog kanala i njegovih sredozemnih i crvenomorskih prilaza, uz pomoć Saudijske Arabije podržan je vojni udar  generala Abdel Fattaha al Sisia.

U međuvremenu je „El-Mahrousa“ krstarila pod zastavom egipatske mornarice Sredozemljem, a sudjelovala je i na velikoj proslavi 200. godišnjice SAD-a 1976. godine u New Yorku. Kada su je mnogi zaboravili, na svečanosti otvaranja proširenog Sueskog kanala ponovo se kao predvodnik konvoja, jednako kao i 1869. Godine, pojavila raskošna i glamurozna „El-Mahrousa“ s ukrcanim egipatskim dužnosnicima  i uzvanicima iz preko 100 zemalja svijeta, među kojim 20 predsjednika i premijera država i počasnim gostom – tadašnjim francuskim predsjednikom Hollandeom.

Svojom pojavom poslala je poruku trajnosti egipatske vojne moći, egipatske vojske i njezine uloge u egipatskoj državi. Sueskim kanalom prošla je u pratnji najnovijeg broda egipatske ratne mornarice,  fregate francuske proizvodnje tipa FREEM „Tahya Misr“, naoružane najsuvremenijim protuzračnim, protubrodskim i krstarećim raketama.

„El- Mahrousa“ novim modernim brodovima predaje povijesnu opstojnost, a oni njoj prenose snagu flote i cijele vojske. Zato je „El-Mahrousa“ jedan  od najbolje očuvanih povijesnih brodova, iako je nenaoružana vladarska jahta po svemu, zapravo, ratni brod.

Povijest i dugovječnost njezino su oružje.

Mario Stefanov

 

 

 

 

 

 

0 komentara

You may also like