U danas objavljenoj analizi američkog časopisa Diplomatic Courier, Nikola Miković objašnjava da sankcije EU i SAD-a prema Bjelorusiji zapravo guraju Minsk bliže Moskvi. Prošlog tjedna Putin i Lukašenko su dogovorili dodatnih 28 točaka energetske i ekonomske suradnje. Analiza govori o tome zašto se to događa baš sada.
Iako je dogovor Moskve i Minska o saveznoj uniji nastao 1999, Lukašenko je više do 20 godina uporno pokušavao očuvati što je više moguće suvereniteta Bjelorusije. Ipak, Bjelorusija se trenutno nalazi u nezavidnoj poziciji zbog snažnih sankcija Zapada. Razlog sankcijama je, kako tvrdi EU, žestoko suočavanje s opozicijom i cenzura nakon protesta u kolovozu 2020. u kojima su oponenti Lukašenka optuživali za namještanje izbora. “Kap koja je prelila čašu” bilo je prisilno spuštanje irskog zrakoplova koji je letio između dvije države EU i prolazio iznad Bjelorusije. Putnik je bio novinar kritičan prema Lukašenku koji je uhićen i odveden u Minsk.
Bjeloruski režim je pokušavao ekonomski i vojno balansirati između EU i Rusije. Sada kada je izgubio bitnog trgovačkog partnera, nema mnogo izbora nego okrenuti se Rusiji i složiti se s uvjetima Kremlja. Što Moskva zahtijeva od bjeloruskog vođe?
Tijekom godina, Lukašenko i ruski predsjednik Vladimir Putin održali su brojne sastanke na kojima su razgovarali o budućnosti Savezne države Rusije i Bjelorusije. Iako je dogovorena 1999. godine, postojala je samo na papiru. U početku je ideja bila stvoriti nadnacionalni entitet koji će imati zajednički parlament, vladu, valutu, pravosudni i porezni sustav, kao i zajednički politički, gospodarski, vojni, carinski, pravni, humanitarni i kulturni prostor.
Sada, više od dva desetljeća kasnije, čini se da su dvije zemlje ostvarile određeni napredak u pogledu integracije. Ali zašto je trajalo toliko dugo? “Dugo smo pregovarali”, rekao je Putin nakon sastanka s Lukašenkom u Moskvi 9. rujna. “Naši bjeloruski partneri su teški pregovarači.” Nakon, sankcija od strane Zapada, čini se da je bjeloruska politika balansiranja između istoka i zapada završena.
Nakon što se susjedna Litva pridružila sankcijama protiv Bjelorusije i odlučila uvesti ograničenja na uvoz bjeloruskog gnojiva u litvansku luku Klaipeda, Minsk je bio prisiljen preusmjeriti svoj izvoz u ruske luke. Bio je to jasan znak da je Rusija profitira od bjeloruske krize.
Osim toga, Lukašenko se oštro protivio vojnim vezama s Moskvom. No sada se ipak dogovorio o izgradnji zajedničkog centra za borbenu obuku za zračne snage i protuzračnu obranu u blizini grada Grodna u Zapadnoj Bjelorusiji.
Za Kremlj, s druge strane, energetski aspekt integracije ostaje glavni prioritet u odnosu na Bjelorusiju. “Predviđeno je sklapanje sporazuma o ujedinjenju tržišta nafte i naftnih derivata, kao i sporazum o jedinstvenom tržištu električne energije”, naglasio je Putin na sastanku 9. rujna. Dogovor će nesumnjivo zadržati Bjelorusiju u geopolitičkoj orbiti Rusije, ali će također pomoći Minsku da zaobiđe zapadne sankcije. Na primjer, bjeloruski naftni proizvodi sada se mogu isporučivati na jedinstveno tržište Unije s Rusijom, a zatim iz Rusije izvoziti u Europu. Jedini način da Bruxelles spriječi bjeloruske proizvode na europskom tržištu je uvođenje dodatnih sankcija Moskvi. Ipak, s obzirom na ovisnost EU o ruskoj energiji, nije izgledno da će se to dogoditi.
Moskva drži polugu moći na Minskom i kroz cijene energije, ali i kroz razne poticaje, pomoći i smanjene poreze. Rusija će sa svoje strane nastaviti isporučivati Bjelorusiji plin po cijeni od 128,50 dolara za tisuću kubičnih metara do kraja 2022. godine, što je daleko ispod sadašnje cijene u Europi od oko 700 dolara. Na prvi pogled čini se da je Lukašenko od Putina dobio ustupak. Međutim, vrijedno je napomenuti da je u svibnju 2020., tri mjeseca prije kontroverznih predsjedničkih izbora, Lukašenko optužio Moskvu da je prodavala plin Njemačkoj ispod 70 dolara, dok je Bjelorusija morala platiti 127 dolara za tisuću kubičnih metara. Sada kada su se cijene prirodnog plina udvostručile ove godine i očekuje se da će nastaviti rasti, Lukašenkov energetski sporazum s Putinom vjerojatno će spriječiti da bjelorusko gospodarstvo pogođeno sankcijama potone u duboku krizu i to samo uz dobru volju Rusije.
Ipak, kao iskusni čelnik koji je na vlasti 27 godina, Lukašenko će vjerojatno pokušati pronaći način da značajno uspori prijenos moći s Bjelorusije na institucije Unije u kojoj će završnu riječ imati Moskva, zaključuje Nikola Miković za Diplomatic Courier.
