Američki Kongres uključio je odredbu o sankcijama protiv tvrtki koje sudjeluju u izgradnji plinovoda „Sjeverni tok 2“ u zakonskom prijedlogu proračuna za obranu u 2020. godini (National Defense Authorization Act – NDAA).
Prema navodima američkog Bloomberga taj će zakon o vojnom proračunu s velikom dozom vjerojatnosti biti usvojen do 20. prosinca tj. prije odlaska zastupnika na božićni i novogodišnji odmor. Osim na same tvrtke, koje sudjeluju u gradnji plinovoda, sankcije će se odnositi i na njihove čelnike koji mogu biti lišeni mogućnosti dobivanja američkih viza i kojima se mogu blokirati financijske transakcije povezane s nekretninama i aktivima u SAD-u.
Ovu inicijativu, da se sankcije proguraju u sklopu zakona o vojnom proračunu, podnjeli su senatori Ted Cruz i Jeanne Shaheen, a cilj im je, kako su kazali, zaustaviti izgradnju „Sjevernog toka 2“ i omogućiti bolje preduvjete za plasman američkog plina u Europu. Taj će plinovod „Rusiji donijeti milijarde dolara, koje ona može iskoristiti za financiranje vojne agresije protiv Amerike i Europe“, kazao je Cruz.
Podsjećamo: radi se o pravoj utrci s vremenom između tvrtki koje izvode završne radove na polaganju plinovodnih cijevi po dnu Baltičkoga mora, i Kongresa, koji želi sankcijama zaustaviti njegovo dovršenje. Naime, za potpuni dovršetak izgradnje plinovoda tj. dovršenje njegove posljednje, neizgrađene dionice kroz danske vode, gdje se radovi sada obavljaju „udarničkim tempom“, treba još nekoliko tjedana tj. mogli bi biti završeni i do Nove godine. Zato i nije jasna intencija ovih sankcija od strane američkog predlagača tj. one su, ukoliko se već željelo nešto više postići, trebale biti usvojene znatno ranije. Očito je kako je američki zakonodavac očekivao da će snažni politički pritisci State Departmenta na Njemačku učiniti svoje tj. dovesti do odustajanja Berlina od toga projekta, što se, naravno, nije dogodilo. Njemačkoj je ovaj plinovod prijeko potreban radi osiguranja energetske neovisnosti u uvjetima kada ta zemlja kroz idućih 10-15 godina definitivno odustaje od uporabe ugljena kao energenta, a također zatvara i sve svoje atomske centrale. Jedino čime taj gubitak energije ona može nadoknaditi i jamčiti stalnu i sigurnu opskrbu, nisu, naravno, obnovljivi („zeleni“) izvori, već upravo prirodni plin. S druge strane Njemačka u svom stavu po tome pitanju u EU nikako nije usamljena, a ublažiti američki gnjev ona je pokušala kroz donošenje odluke o izgradnji još jednog LNG terminala na svom teritoriju, namjenjenog za američki ukapljeni plin. Naravno da američku stranu to nije pretjerano zadovoljilo jer će se njihov plin kupovati samo s obzirom na potrebe i ukoliko bude cjenovno konkurentan, a što je vrlo teško za očekivati s obzirom na dostatne količine ruskog plina, koji pristiže već postojećim, a onda i spomenutim budućim plinovodom kapaciteta 55 milijardi m3 godišnje.
Američki Kongres već se mjesecima unutar sebe nije mogao dogovoriti o uvođenju sankcija protiv „Sjevernog toka 2“, kojima nije sklon niti predsjednik Donald Trump. Tu je vrlo bitno napomenuti kako su njemački predstavnici gotovo svakodnevno lobirali u Kongresu i oko njega protiv uvođenja tih sankcija, naglašavajući kako se radi o čisto energetskom projektu koji nikako neće utjecati na europsku sigurnost. Zbog svega toga su gore spomenuti predlagači sankcija odlučili prijedlog o sankcijama inkorporirati u zakon o vojnom proračunu, koji će, ako bude usvojen (u što nema sumnje), imati obvezujući karakter i po samoga Trumpa.
Ali neovisno o svemu, pa čak i da tvrtke čiji brodovi sada rade na završnom polaganju plinskih cijevi u danskim vodama Baltičkoga mora od tih radova prestanu zbog straha od sankcija, u njemačkoj luci, za svaki slučaj, čeka jedan ruski cjevopolagač koji je u stanju te radove i samostalno dovršiti. Pojedini analitičari smatraju, kako bi, da je to potrebno, ruski energetski div „Gazprom“, koji je i većinski vlasnik toga plinovoda, čak i kupio brodove-cjevopolagače od švicarske tvrtke Allseas u čijem su oni vlasništvu i koji sada obavljaju završne radove na tom plinovodu.
U svakom slučaju ovaj kontroverzni plinovod, od njegovoga početka pa, očito, do samoga završetka prati rijetko viđena politička drama, ravna holivudskim trilerima s neizvjesnim završetkom do posljednjega čina. A taj je čin u konkretnom slučaju već poznat: plinovod „Sjeverni tok 2“ je nezaustavljiv i on bi trebao i službeno proraditi do sredine iduće godine nakon svih prethodnih provjera, punjenja cijevi plinom i probnoga rada. Hoće li start rada Nijemci, eventualno, uvjetovati ruskim produljenjem tranzita plina kroz Ukrajinu (kako to Berlin već dugo navodi), teško je vjerovati. Jer, hipotetski gledano, što bi se u tom slučaju dogodilo kada Kijev više ne bi želio tranzitirati ruski plin u EU, npr. pod američkim pritiskom i u zamjenu za američki ukapljeni plin i druge neruske izvore? Ovdje se ponajprije radi o izjavama Berlina koje su čisto političkoga karaktera, jer je svima jasno kako Njemačka od toga plinovoda neće odustati. Tim prije što i Rusija na Dalekom istoku i u suradnji s Kinom sve više diversificira svoj izvoz, nastojeći (poput diversifikacije dobavljača od strane EU), ne ovisiti samo o Europi kao ključnom kupcu svoga plina, o čemu svjedoči i prošloga tjedna otvoreni najveći svjetski plinovod „Sila Sibira“ namjenjen Kini. A u pripremi su i novi ruski energetski projekti sličnoga tipa za kinesko tržište.
Karta: nedavno otvoreni ruski plinovod “Sila Sibira” za Kinu
Dakle i Njemačka i EU općenito, itekako moraju biti oprezni u svojim budućim zahtjevima prema Moskvi, tim prije što će EU potrebe idućih desetljeća za prirodnim plinom samo rasti, a domaćega će biti sve manje, kao i sigurnih i količinski dostatinih isporuka od strane drugih vanjskih dobavljača.
Raste brzina gradnje plinovoda „Sjeverni tok 2“ kroz danske vode Baltičkoga mora
