dr. sc. Stjepan Šterc: Demografska katastrofa! Ispred Hrvatska po iseljavanju stanovništva samo su Haiti, Venecuela i BiH

Političke se utakmice u Hrvatskoj nastavljaju pristupom, sadržajima, porukama, sloganima, žestinom, najavama, isključivim stranačkim izborom ljudi bez ozbiljnijih kriterija i uopće po uvijek istom obrascu i s uvijek istom željom vladanja strankom/partijom i Hrvatskom, kao da se oko nas ništa ne događa i kao da smo po razvijenosti gospodarstva, uređenosti društva i prostora i demografskoj stabilnosti pri samom vrhu Europe i svijeta. Usprkos svim egzaktnim pokazateljima i trendovima svih službenih statistika (domaćih, EUROSTAT-ovih, UN-ovih, zemalja useljavanja i inih) i stručno-znanstvenim ukazivanjima i upozoravanjima, danas već iz gotovo svih znanstvenih područja, polja, grana i disciplina, politički igrači svrstani i ustrojeni u stranačke/partijske vojske i zamaskirane iracionalne udruge osobnog dokazivanja, a u novije vrijeme i javnog pokazivanja, ne prihvaćaju nikakvu realnost izvan vlastitih krugova.

Nema zabrinutosti

Gotovo ih nisu ni zabrinuli podaci o velikom godišnjem prirodnom padu stanovništva čije intenzivno trajanje ulazi već u šestu godinu (prosječno godišnje više umire nego što se rađa oko 16.000 osoba), veliki godišnji gubitak broja učenika osnovnih i srednjih škola, koji također traje već godinama (godišnji je gubitak dosegao već oko 9000 djece-učenika), broj praznih mjesta prošle godine na hrvatskim visokim učilištima (gotovo se 11.000 studenata još moglo upisati, ali ih nije bilo), veći broj starijih osoba od 65 godina u odnosu na mlađe od 19 itd. Nema zabrinutosti ni za više od 186.000 starijih ljudi od 80 godina, iako u Hrvatskoj imamo samo 25.423 mjesta u domovima za zbrinjavanje starih i nemoćnih.

Nema posebne zabrinutosti ni za činjenicu kako se prošle, 2019. godine, u Hrvatskoj rodilo najmanje djece od ustrojavanja moderne hrvatske države, niti što smo po iseljavanju obrazovanih mladih osoba pri svjetskom vrhu (Hrvatska je četvrta zemlja u svijetu iza Haitija, Venezuele i Bosne i Hercegovine, dok su iza nas Rumunjska, Jemen, Moldavija, Sjeverna Makedonija, Benin, Srbija…). Gubici se mjere milijardama, iako su zapravo nemjerljivi jer nestaje najvredniji potencijal hrvatske budućnosti. Nema zabrinutosti ni za EUROSTAT-ovu potvrdu iseljavanja za 2018. godinu za koju trenutno vladajući koalicijski političari i političarke i dalje vole potvrđivati pad iseljavanja u svojoj poniznosti prema političkom vrhu i osrednjosti prema mogućnostima zaključivanja i spoznaje.

Hrvatska je prema EUROSTAT-ovoj Net migration rate (neto stopi migracije, naravno s negativnim predznakom) za 2018. godinu također na četvrtom mjestu u svijetu iza Kosova, Armenije i Albanije. Takvu silinu iseljavanja nisu imale ni Sjeverna Makedonija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Litva, Rumunjska, Bugarska…, iako samohvale o velebnim rezultatima trenutne izvršne vlasti ne nedostaje, kao ni želje za nastavkom vladanja s porukama vjerodostojnosti i odvažnosti. Primirivanje hrvatskog društva u punom je zamahu, dok su ideologijska nasljedna i anacionalna postupanja poprimila formu neupitnih i nezamjenjivih europskih vrijednosti, kojima, eto, nedostaje samo obrazovana i mlada radna snaga zbog vlastitih demografskih poteškoća i političkih propusta koje se nikako ne smije priznati.



Čekajući odluke

Iako je svima manje-više sve jasno, pravih odluka zasnovanih na znanstvenim i stručnim zakonitostima, projekcijama i modelima nema, niti se u skoroj budućnosti naziru. Zato što je pokoravanje unutar stranačko/partijskih okvira izvršeno temeljito, kao, uostalom, i amortizacija glasačke populacije s izbornim programskim, ljudskim i inim ponudama koje ostavljaju samo negativne voljne tragove za uopće bilo kakve ozbiljnije promjene. Neformalni razgovori s manje-više svim akterima iz postojećeg sustava to potvrđuju, međutim, rezolutne pojavnosti potrebe za promjenama iznutra ima malo pa se zarobljenost političkim okvirom i djelovanjem čini gotovo potpuna.

Čekajući odluke i hrabre iskorake iznutra, vrijeme prolazi, a demografske se negativnosti po želji osrednjih vladalaca Hrvatskom ne stišavaju pa su najvažniji poticajni sustavi usmjeravanja ukupnog hrvatskog razvoja i dalje pod strogom kontrolom političkog vrha i u primarnoj funkciji opstanka i nastavka primirivanja Hrvatske i njezina, kako često iz europskih vrijednosnih širina kažu, nacionalnog ponosa. Zato nam je porezni sustav kao najvažniji poticajni, ponajmanje razvojni, centralizacija političke i ine moći sve veća, politička determinacija gotovo posvemašnja, stranačka/partijska demokracija nulta, izbor kadrova po principima samo formalno napuštenog prošlog sustava, regionalno razvojno niveliranje praktički nepostojeće i tako redom dalje, dok čvrsto stojimo pri europskom dnu po službenim pokazateljima EUROSTAT-a. Rješenja? Postoje, naravno, samo ih mogu provoditi oni koji znaju i kojima je hrvatski iskorak iz čvrstog zagrljaja nasljednih objektivna razvojna potreba, iako se takvo prepuštanje nikad ne događa samo po sebi.

Upravljanje izborima

Ne prihvaćaju kriterije, racionalnost, dokazane zakonitosti, uvjetovanost, odlaske, nestanke, nezadovoljstva, interesnu vlastitu i okružujuću vladajuću programiranost, a nakon dugog vremena nazadovanja ni stvarno provođenje naslovne vjerodostojnosti i odvažnosti. Upravljanje izborima postaje jedini interesni pristup, a svođenje političkog postupanja, odlučivanja i usmjeravanja na opći dojam i javnu prezentaciju rezultata vidljivih uglavnom samo njima prevladavajuća aktivnost. Ostalo je u suvremenoj, modernoj i europskoj Hrvatskoj nižeg reda veličine značenja, kad je već moguće sve negativne pojavnosti amortizirati uslužnim novinarstvom, diplomatskim uvjeravanjima i političkim izbornim usmjeravanjima i ponudom koja malo koga zanima izvan njihovih krugova, niti ta ponuda može pokrenuti promjene na izborima.

Pritom su slučajnosti u tako dugoj vremenskoj ustrajnosti provođenja modela umirivanja Hrvatske pa gotovo i isključene i sve više hrvatska politička zbilja sliči planskom obrascu specijalnog djelovanja prema hrvatskoj budućnosti kao nadomjestak nemogućnosti vojnog slamanja tvrdoglave hrvatske mladosti koja se, eto, usudila čak i braniti na svom prostoru od izravnog vojnog udara. Korištenjem čak i sudionika te posebne priče, bilo uvjetovanog, interesnog ili samo iracionalnog ili praznog, u dohvatu i nastavku vladanja nedvosmisleni je pokazatelj podcjenjivanja njihove tadašnje uloge, razumnih kriterija i naročito općih hrvatskih razvojnih interesa. Savladavanje tehnike vladanja i primirivanja potrebe za promjenama u osnovi na anacionalnom konceptu i samo s formalnim pojavnim pokazivanjima važnosti hrvatskih tradicijskih vrijednosti, temelj je političkog djelovanja u Hrvatskoj danas. Rezultati za ukupnu hrvatsku populaciju nisu bitni, niti su bitni procesi koji najavljuju dodatno rastakanje hrvatskog društva i prostora. Sve je postalo forma zadovoljavanja koalicijskog vladanja s prevladavajućom dominacijom manjinskog interesa, koji nije rezultat samo pojedinačnih težnji, nego i geopolitičkih, nalik na predratna po izričaju, postupanju i konačnom cilju.

Ususret popisima

Popisi su stanovništva na ovim užim i širim prostorima u okviru bivše državne zajednice ponajmanje bili popisni, demografski i analitičko-planski izazov, ali su zato bili poseban politički. Izravnim zadiranjem u samu bit regionalnih geopolitičkih i geostrateških odnosa i naročito interesa prema hrvatskom prostoru uvijek su potvrđivali važnost demografskih struktura registriranih popisom stanovništva za kasnija potvrđivanja i odlučivanja. Upravo su popisi stanovništva već samom svojom najavom, kad je trebalo popisati kakvih nas, gdje i koliko ima, izazvali političke pomake, a u godinama su se popisivanja događala i velika povijesna zbivanja s isto tako velikim tragovima u kasnijim razdobljima.

Popis stanovništva 1971. godine i Hrvatsko proljeće, popis stanovništva 1981. i kosovska zbivanja i popis stanovništva 1991. i agresija na Hrvatsku jasna su potvrda zakonitosti, a tek su popisi stanovništva 2001. i nešto manje 2011. godine provedeni u relativnoj političkoj mirnoći, iako pozadinskog djelovanja nije nedostajalo. Pogotovo u popisu stanovništva 2011. godine koji je provođen u sličnoj koalicijskoj povezanosti kao i danas trenutna vlast. Tim je popisom postavljen temelj manjinskog djelovanja u Hrvatskom Podunavlju i posebno u Vukovaru, temelj uvođenja dvaju pisama u javni službeni prostor i temelj službenog potvrđivanja fiktivnog manjinskog stanovništva koje nije tamo niti je stalno stanovništvo prema europskim definiranjima stalnosti.

Uglavnom, popisom stanovništva 2011. godine potvrđena je potpuna nespremnost Hrvatske da konačno utvrdi stvarno stanje, uredi pitanje fiktivnog stanovništva, egzaktno dokaže manjinski potencijal (koji se, usput, i dalje potpuno krivo i u odstupanju od europskih mjerila naziva nacionalnim manjinskim iako je nacionalnost u svakoj uređenoj državi jedna i ne zasniva se na etničkoj pripadnosti) i učini pomak iz  političkog amaterizma ili pak planskog koalicijskog manjinskog političkog usmjeravanja Hrvatske. Prava kontrola popisa stanovništva, npr. u Vukovaru, nikad nije učinjena niti je uveden registar stanovništva kao primjer drugima, iako je to Vukovar sasvim sigurno i bez ikakve dileme zaslužio. Potvrđivanje fiktivnog stanovništva kao stalnog novi je oblik posebnog djelovanja, a Vukovar nije slučajno izabran. Kao uostalom ni 1991. i zato je novi popis 2021. godine posebno bitan u testiranju hrvatske vjerodostojnosti i odvažnosti. Kada ih već navode kao način postupanja.

Novi izazov

Puno se puta već ukazivalo na prirodni pad stanovništva i iseljavanje, na prazninu Slavonije, na odlaske bez odjava, na fiktivnost koja je registrirana popisivanjem i na slične aspekte demografske problematike i nikad se nije ništa od toga usvajalo. Fiktivnost manjinske populacije u Vukovaru utvrđena u popisu stanovništva 2011. godine rezultirala je s puno političkih odluka i povezivanja kasnije, neosnovanih stečevina i nezadovoljstava. Negativni demografski procesi nakon 2011. godine i osnovne demografske zakonitosti vezane uz manjinsku i većinsku populaciju jasno naznačuju okvirne rezultate popisa koji slijedi i upravo je u tome bit svega i novih manjinskih pritisaka na političkoj sceni. Kako bi bilo moguće utvrditi realno stanje manjinske populacije npr. u Vukovaru s udjelom manjim od trećinskog i time dovesti u pitanje sva dosadašnja i buduća manjinska djelovanja, pa i postaviti konačno i pitanje odgovornosti, a da se time Hrvatska po ne znamo koji put ne optuži za svoj općepoznati i od drugih nametani nacionalizam?

Svima je jasno kako Srba u Vukovaru nema u tom udjelu i zato se manjinska borba za kontrolu popisa stanovništva 2021. godine pretvara o novi izazov za Hrvatsku u kojem se konačno izvršna državna vlast mora suočiti s objektivnom istinom i svojom vjerodostojnošću.

Komentari

komentar

loading...

You may also like